Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu Pape Lava XIII.

Isuse preslatki, Otkupitelju ljudskog roda, pogledaj na nas, pred oltarom Tvojim preponizno prostrte. Tvoji smo, Tvoji hoćemo biti; a da uzmognemo s Tobom što čvršće biti sjedinjeni, evo se danas svaki od nas drage volje posvećuje Presvetomu Srcu Tvojemu.

Tebe, istina, mnogi nisu nikada spoznali; Tebe su, prezrevši zapovijedi Tvoje, mnogi odbacili. Smiluj se na jedne i na druge, predobrostivi Isuse, i sve ih pritegni k svetomu Srcu svojemu.

Kralj budi, Gospodine, ne samo vjernima, koji se nisu nikada odmetnuli od Tebe, nego i rasipnim sinovima, koji su te ostavili; učini da se ovi u kuću očinsku brzo povrate, da od bijede i glada ne poginu.

Kralj budi onima koje ili kriva mnijenja zavaravaju ili nesloga rastavlja: prizovi ih natrag k luci istine i k jedinstvu vjere, da naskoro bude jedno stado i jedan pastir.

Kralj budi svim onima, koji se još u tami krivoboštva ili islama nalaze, i ne krati se privesti ih u svijetlo i kraljevstvo svoje. Svrni napokon milostive oči svoje na potomke onoga naroda, koji je tako dugo bio narod izabrani; a krv, nekoć na njih izazvana, neka sada i na njih sađe kao otkupnina i vrelo života.

Udijeli, Gospodine, Crkvi svojoj sigurnu i potpunu slobodu; udijeli svim narodima mir i red; učini, da s obadva stožera zemlje jedan odliježe glas: Budi hvala Božanskomu Srcu, po kojem nam je stečeno spasenje! Njemu slava i čast u vijeke. Amen.

Iz molitvenika "Srce Isusovo spasenje naše", Zagreb 1946.

Pismo ravnatelja MI br. 3

Dragi vitezovi Bezgrješne!

Uđimo u mjesec svete krunice sa žarkom željom i čvrstom odlukom da ćemo poslušati Bezgrješno Srce kada od nas traži da molimo krunicu svaki dan. Više nego što je to bio slučaj ikada prije, mi sada živimo u strašnim apokaliptičnim vremenima; stoga trebamo biti pod dubokim dojmom zbog riječi sestre Lucije: „Sada nam Bog daje zadnja dva sredstva za spasenje: pobožnost svete krunice i Bezgrješnom Srcu Marijinom.“ Samo s tim sredstvima spasit ćemo svoje duše i duše mnogih drugih. Mi, vitezovi, moramo biti na prvim linijama boreći se u ratnom pohodu Križarske vojne koju je pokrenuo naš Generalni poglavar da bismo Bezgrješno Srce upoznali i uzljubili i da njegov važan zahtjev bude konačno ispunjen za dobro svete majke Crkve i za spasenje mnogih duša.

Ali budite pozorni: nije dovoljno samo recitirati krunicu. Moramo imati pravu pobožnost, posežući za blagom skrivenim u toj otajstvenoj molitvi. I sam sveti Ljudevit Marija Grignion duboko razmatra o tom skrivenom blagu u svojoj knjizi o divnom otajstvu krunice, a papa Lav XIII. u svojim enciklikama o krunici opisuje krunicu na ovaj način: njezino vanjsko ‘tijelo’, njezina ‘materijalna strana’ je izgovorena molitva, ali unutarnji aspekt, njezina ‘duša’ je razmatranje o otajstvima Gospodinovog života preko Gospe.

U ovom pismu dopustite mi da prvo odgovorim na pitanje: zašto je krunica tako važna u ovim vremenima? Krunica je sada tako ključna za nas naprosto kao savršeni put da uđemo u Isusova otajstva preko Marije. KRUNICA JE PREČAC do otajstava GOSPODINOVIH. Pogotovo za zaposlene muškarce i žene naših vremena, krunica je NAJLAKŠE sredstvo za razmatranje o našoj vjeri: možda ne o svakom otajstvu, ali sigurno o najvažnijim otajstvima naše vjere, najvažnijima za naše spasenje.

Radosna otajstva – o KRISTOVOM dolasku na ovaj svijet – jasno nam pokazuju da središte stvaranja nije čovjek (nasuprot modernom kultu čovjeka), ni raj na zemlji, ni naš kratak život na zemlji, već KRIST GOSPODIN prisutan među nama. Radosna otajstva usredotočuju naše oči na Njega i pomažu nam nadvladati napast da učinimo laži i iluzije ovoga svijeta središtem svojih života. Žalosna otajstva pokazuju nam PUT kako trebamo živjeti na zemlji: “Nosi svoj križ svaki dan!” To je veliki zakon ljubavi koji se sastoji od toga da zaboravimo na sebe i da se prikažemo za slavu Božju i spasenje duša, identificirajući se s patnjama našeg Gospodina. A slavna otajstva pokazuju nam CILJ naših života: ne uspjeh na zemlji, već vječna slava zaslužena uskrsnućem našeg Gospodina. U ta tri otajstva imamo sve što nam je potrebno za naš duhovni život: temelj (Emanuel – Bog je s nama), put (križni put) i cilj (vječna slava). Na ovaj način krunica nas rasvjetljava i oslobađa od opasnosti ovog života, od hodanja varljivim putem prema propasti.

Drugo, dopustite mi da vam predstavim neke dublje aspekte svete krunice, jer ova molitva u nas donosi samog Boga preko Marije i vraća nas Bogu preko Marije!

Časopis Christus Rex - br. 10

Predgovor: 100 godina Fatime – priprema za veliku obljetnicu (izvadak):

,,Odluke“ na razini Distrikta

Na posljednjem svećeničkom susretu u Jaidhofu utvrdili smo sljedeće ključne točke, u svrhu da bi obljetnica Fatime za sve nas postala što plodonosnijom. One se tiču cijelog područja djelovanja u našem distriktu, pa tako i Hrvatske.

1) Revno uključenje u Križarsku vojnu svete Krunice

Bit će nam čast sudjelovati revno i radosno, sa spremnošću na žrtvu, u Križarskoj vojni svete Krunice koja će trajati do 22. kolovoza sljedeće godine. To je jedan svjetski molitveni juriš koji se potpuno zalaže za ostvarenje ciljeva Fatime i pomaže svakome pojedinačno živjeti prema volji Gospe Fatimske.

2) Utemeljenje Vojske Bezgrješne (Militia Immaculatae)

Ono što se u drugim zemljama (i u Grazu u Austriji) uspješno dogodilo, postavili smo si na razini distrikta kao cilj u ovoj godini obljetnice. Sv. p. Maksimilijan Kolbe bio je u vrijeme ukazanja u Fatimi od božanske providnosti odabran utemeljiti viteštvo koje se zalaže za pobjedu Bezgrješnog Srca Marijinog po cijelom svijetu. Svakom čovjeku dobre volje dana je mogućnost na najjednostavniji način postati vitezom, boriti se za taj uzvišeni cilj i raditi na posvećenju svoje duše. MI se mogao posljednjih godina u njemačkom govornom području već dobro proširiti, p. Stehlin svojim mjesečnim okružnim pismom daje vitezovima upute, a dobro uređena internetska stranica (koja bi uskoro trebala osvanuti i na hrvatskom) kao i časopis ,,Der Ritter der Immaculata“ (Vitez Bezgrješne) najprikladnija su sredstva za primanje i širenje informacija. Nadam se da će naš Distrikt moći pridonijeti postizanju ambicioznog cilja, a to je Majci Božjoj posvetiti 100.000 vitezova u godini Fatime. Nadamo se uskoro i u Hrvatskoj upriličite prve obrede primanja u MI u našim kapelama, odnosno misijama.

3) Hodočasnički kip Gospe Fatimske

Prigodom našeg godišnjeg ophoda do Mariensäule u Beču blagoslovit ćemo u svibnju 2017. jedan kip Gospe Fatimske koji će potom hodočastiti kroz Austriju od kapele do kapele, od obitelji do obitelji. Nešto ćemo slično organizirati i za Hrvatsku, o čemu ćete biti na vrijeme obaviješteni. Neka nam Gospa Fatimska ponovno i u sljedećoj godini podari obilne blagoslove, koje je u desetljećima prije prodora modernizma izlila posvuda na narode pri njezinim hodočašćima po cijelomu svijetu!

4) Službeno jubilejsko hodočašće Bratstva u Fatimu

Srdačno vas pozivamo da prema svojim mogućnostima sudjelujete na velikom hodočašću FSSPX-a u Fatimu od 21. do 23. kolovoza. Za naš Distrikt su već rezervirani letovi za 70 osoba iz Beča i Münchena kao i odgovarajući broj hotelskih soba u Fatimi. Uskoro ćemo vam moći dati točnije pojedinosti. Ovaj poziv vrijedi naravno i za naše vjernike iz Hrvatske kao i susjednih zemalja. Uskoro će biti dostupne točnije pojedinosti pa ćete se moći prijaviti kod naših svećenika ili na našu kontakt-adresu, a već sada možete izraziti svoje zanimanje i spremnost za sudjelovanjem.

Mi svećenici ćemo se nastojati što je više moguće potruditi da bismo vam u sljedećim mjesecima pomogli da preko propovijedi, tiskanih izdanja i savjeta možete sveto i plodonosno proslaviti fatimsku obljetnicu. Neka nas Isus i Marija sve rasvijetle i ražare svetom revnošću da bismo uvijek živjeli za njihovu slavu i postali revni apostoli njihovih presvetih Srdaca - ,,na spasenje današnjeg svijeta“.

Sa srdačnim svećeničkim pozdravom i blagoslovom,

Vaš,

p. Stefan Frey,

Poglavar Distrikta

Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

christusrexhrvatska(et)gmail.com

Presveto Srce Isusovo i Marijino kao posljednja sredstva spasenja

Kada je nadbiskup Lefebvre utemeljio Svećeničko bratstvo sv. Pija X., želio mu je također dati obilježje s kojim se poistovjećuje njegova duhovna obitelj, koje predstavlja razlog postojanja i cilj našega Bratstva. Nismo mogli zaželjeti nikakav ljepši i dubokoumniji biljeg: ujedinjena Srca Isusa i Marije koja nadvisuje kraljevska kruna. Naš utemeljitelj odabrao je ovo obilježje vrlo promišljeno jer je ono posve aktualno, upućuje nas na dramatičnost današnjeg vremena i daje odgovarajući odgovor.

Kada je se 1917. godine anđeo ukazao Fatimskim vidiocima, za sva tri ukazanja spomenuo je Srce Isusovo i Marijino. Tijekom ukazanja ljeti rekao je djeci: „Molite, mnogo molite! Isusovo i Marijino Srce imaju s vama nacrte svoga milosrđa. Prikazujte neprestano Svevišnjemu molitve i žrtve!“ Koji su bili ovi planovi, protumačila je Majka Božja godinu dana kasnije. Ukratko: ujedinjena Srca jesu sredstva spasenja za sve muke u ovim posljednjim vremenima u kojima živimo! Ovdje ćemo pobliže istražiti što se želi reći ovom važnom izjavom.

Doba velike pobune protiv Boga

Izrazom „posljednja vremena“ misli se na doba velike pobune naroda protiv Boga kako su to primjerice sjajno opisali pape u posljednjih 200 godina. To je vrijeme u kojemu đavao poduzima posljednje napore da ljude otrgne od Boga kako bi ih podložio svojoj tiranskoj vladavini i tako ih iskvario. Kao pali anđeo on ima veliki inteligenciju. Već je poodavna planirao ovu revoluciju. Ona se trebala ostvariti u trima stadijima koji se mogu povezati s trima važnim povijesnim nadnevcima. Radi postizanja svoga cilja izumio je tri velike hereze koje su služile kako bi iskvarile ljude u pravoj vjeri i učinile ih nevjernima Bogu i njegovoj Crkvi.

1. 1517.: Pobuna reformatora protiv Katoličke Crkve

Godine 1517. pobunio se Luther protiv Crkve. On se gnušao nad njom, nazivao ju je Babilonskom bludnicom, papu je nazivao „antikristom“ i „sotoninim apostolom“, sveta Misna Žrtva za njega je bila đavolsko djelo, a sakramenti praznovjerje.

Po protestantskom krivovjerju pošlo mu je za rukom oteti cijele narode Katoličkoj Crkvi. Ipak, đavlu nije dostatno zgrabiti ljude Bogu, on ih želi i tiranizirati i iskvariti. Kako bi upozorio na ovu dvostruku strategiju, Isus u Evanđelju rabi dva imena: đavao je „otac laži“, time i izumitelj svih hereza te „ubojica ljudi od početka“. I zbilja, u povijesnom slijedu ove revolucije u tri stadija vidimo kako je ova strategija svaki put ostvarena na potresan način.

Kao neposredna posljedica reformacije izbile su seljačke bune i Tridesetogodišnji rat. Europa je opustošena. Zaraćene strane toliko su okrutno postupale da je u mnogim krajevima pučanstvo gotovo iskorijenjeno.

2. 1717.: Utemeljenje masonerije – pobuna protiv Krista

Točno 200 godina kasnije – tajnovita igra brojeva, uslijedilo je utemeljenje slobodnog zidarstva kao druga pobuna đavla i njegovih pomoćnika, ovaj put protiv osobe Presvetog Otkupitelja i njegova djela otkupljenja. Slobodni su zidari nijekali Kristovo božanstvo i njegovo Utjelovljenje. Prihvaćali su samo još apstraktnu predodžbu jednoga božanstva koje oni označavaju graditeljem svemira. Pomoću svoje ideologije liberalizma borili su se za dekristijanizaciju narodā i laicizaciju društva. Željeli su uništiti Kristovu vladavinu nad društvom. Moramo reći: s uspjehom! Danas ne postoji više nijedna država koja se temelji na 10 Božjih zapovijedi i na Evanđelju.

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (IV.)

KRIŽ

Križ je najpoučljivija knjiga koja se uopće može čitati. Komu je ta knjiga nepoznata, neznalica je čak i onda ako je već sve druge knjige pročitao. Križ obuhvaća cijeli svijet. On je vidljiv i ističe se na sve četiri strane svemira. Svakoj strani svemira pripada jedan dio.

ZNAK SVETOG KRIŽA

Za đavla je znak svetog križa nešto strašno jer po ovom znaku izmičemo njegovoj moći…S velikim strahopoštovanjem moramo činiti znak svetog križa na sebi: počinje se na glavi što upućuje na Boga Oca kao Gospodara svega stvorenoga. Zatim rukom pokazujemo na srce što upućuje na Ljubav, Život, Otkupljenje, što predstavlja Sina: konačno rukom pokazujemo na ramena što predstavlja Snagu koja je Duh Sveti. Sve ovo sjeća nas na križ. A i mi sami stvoreni smo po obličju svetog križa.

Portugal i Krunica

Poznata je povijesna činjenica da se Krunica pokazala kao velika pomoć tijekom stoljetnih turskih ugroza. Puno se manje, naprotiv, vodi računa da se Krunica i u novijem vremenu pokazala kao spasiteljica cijelih zemalja. Da je to uistinu slučaj pokazuje se ako pogledamo Portugal i usporedimo vrijeme prije i nakon 1917. godine – prije i nakon ukazanja u Fatimi. Prije godine 1917. Portugal je bio na žalosnom glasu kao katolička zemlja koja je najdalje otišla u kidanju svih veza s Crkvom. Već dva stoljeća Portugal je bio začarani kotao u kojemu su ključali građanski rat i revolucije, a Katolička crkva je bila stalno progonjena – nekad više, a nekad manje, otvoreno ili prikriveno.

Kada je potom 1910. palo kraljevstvo i masoni došli na vlast, za Crkvu su počela očajna vremena. Nebrojeni Božji hramovi bili su obeščašćeni ili uništeni – samo u 1917. godini pogođeno je 111 crkava. Nadalje su zatvarani samostani, a njihovi posjedi zaplijenjeni, redovnici protjerani iz zemlje, a župnici iz župnih kuća, većina bogoslovija je zatvoreno. Vjeronauk je u školama zabranjen, a djeca su u javnim ophodima morali nositi velike natpise s geslom: ,,Ni Bog, ni religija“. Crkva je postala stratište.

Sveti papa Pio X. bio je prisiljen te strašne napade protiv Crkve snažno ožigosati i osuditi, što se dogodilo preko okružnice Jamdudum in Lusitania od 24. svibnja 1911. Ipak, pokvareni portugalski režim primio je papinske opomene samo s porugom i odgovorio cijelim nizom novih represivnih mjera: izagnao je lisabonskog patrijarha kao i većinu biskupa, a brojne svećenike bacio u zatvor.

Moralna pitanja: džeparac, bogatstvo, milostinja

Je li mudro djeci davati džeparac?

Razborita prosudba sastoji se u poduzimanju pravih mjera da bi se postigao određeni cilj. Džeparac se mora dati s razlogom, a taj razlog ne smije biti da se djeca umire, ili da budu poput njihovih prijatelja, ili da imaju sve što žele. Razlog zašto djeci treba dati džeparac je da ih se nauči osjećaju odgovornosti u korištenju sredstava koja su im stavljena na raspolaganje na najbolji mogući način. Važno je da roditelj shvati da kada je djetetu dan novac da on nije slobodan od svake odgovornosti što će s njim raditi. Roditelj ne samo da treba znati, već treba i nadgledati trošenje tog novca, i učiniti jasnim da on ima autoritet da zabrani nepotrebno, rasipno i svjetovno korištenje džeparca.

Važno je da djeca nauče od najranije dobi da povlastica poput džeparca treba biti zaslužena i da će biti ukinuta zbog problema u ponašanju. Radi se o nužnoj poduci da ga se daje kao plaća za na vrijeme, radosno i izvrsno obavljene poslove, tako da se džeparac ne uzima zdravo za gotovo.

Dob kada se počinje davati džeparac i iznos koji se daje mogu biti prilagođeni, ovisno o kulturi, obiteljskom ekonomskom statusu i životnom stilu te roditeljskim metodama poduke. Bez sumnje, bolje je naginjati na stranu jednostavnosti i siromaštva, kao što je to slučaj u velikim obiteljima. [p. Peter R. Scott]

Smatra li Crkva da je grijeh biti bogat?

Zasigurno ne. Crkva nikada nije osuđivala bogatstvo i izobilje same po sebi, još manje vlasnike tih velikih bogatstava. Izobilje nije nespojivo s istinskim siromaštvom duha. Ta krepost može cvjetati kod nekoga tko je iznimno bogat i trebaju je svi gajiti. S velikim bogatstvom dolazi jednako velika obveza u milosrđu. Nenavezanost na posjed osigurat će da to bogatstvo nije prepreka za kršćansku ljubav već izvor velikodušnosti.

100 godina Fatime – priprema za veliku obljetnicu

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

,,Fatimska poruka može se sažeti u riječima: objava Bezgrješnog Srca Marijinog za spasenje današnjeg svijeta!“ [1]. Značenju Fatime ne možemo nikad dati dovoljno veliku važnost. Svaki puta kada svemogući Bog govori svijetu, ne radi se o sporednim stvarima, površnim razgovorima, nego o veoma značajnim stvarima. Od pojavka našeg Gospodina Isusa Krista na zemlji govorio je Bog ljudima u različitim prigodama i pravio izravne zahvate u tijek povijesti, ali još nikad tako dojmljivo, jasno i odlučno kao što se dogodilo prije 100 godina u Fatimi.

Ne radi se o ničemu manjem, nego o spasenju današnjeg svijeta! Kada Bog tako u svojoj beskrajnoj dobroti ljudima daruje Bezgrješno Srce Marijino, da bi spasio svijet, to onda znači da svijet bez tog Srca propada i prema tome čovječanstvu prijete silne opasnosti koje se ne mogu nadvladati bez pomoći Majke Božje.

Ako se u Fatimi radi o tako puno toga, zapravo o svemu, tada toj snažnoj poruci Neba ne smijemo pridati samo polovičnu pozornost! Međutim, nažalost je se u desetljećima nakon 1917. slušalo samo polovično ili nikako, iako je Bog ipak tako jasno progovorio. Posljedice nije trebalo čekati. Kada spasonosna ruka Božja udari, dolazi do gorkog iskustva što to znači biti prepušten samome sebi. Dvadeseto stoljeće ulazi u povijest kao stoljeće tragičnih događaja. Nikad nije čovječanstvo doživjelo tako puno strašnih ratova i progona, takva đavolska masovna ubojstva nedužnih, takav neobuzdani bijes uništavanja dječjih duša kao u posljednjih 100 godina – do danas! Taj bi se popis mogao nažalost bez problema nastaviti. No spomenimo samo još najveću nesreću koja prijeti ljudima: trijeznom procjenom čini se neospornim da još nikad toliko puno ljudi nije bilo izloženo opasnosti vječne propasti kao u ovim vremenima. ,,Tolike duše dolaze u pakao zato što nitko za njih ne moli i ne prikazuje žrtve“, tuži se Gospa Fatimska. I zato: ,,Da bi ga spasilo, Bog želi u svijet uvesti pobožnost mojem Bezgrješnom Srcu!“.

Stvoreni smo da dajemo slavu Bogu

Yo-San bio je stari Kinez, kršćanin, koji je radio na poljima riže i živio u siromaštvu u barci na rijeci. Jednoga dana otišao je do misionara: „Oče, zar ne bi bilo dobro kada bismo imali pravu crkvu umjesto drvene kolibe?“

„To bi, zaista, bilo dobro, ali bojim se da će još trebati puno vremena prije nego skupimo dosta novca.“

„Oče, volio bih platiti za izgradnju nove crkve.“

„Evo nadam se da ćeš moći dati svoj mali doprinos tome kada dođe vrijeme.“

„Ali, oče, ja bih volio platiti za cijelu crkvu sam.“

Misionar je ljubazno objasnio da je to nemoguće, jer bi trošak bio 500 funti. Yo-San je odgovorio da on to zna i na kraju mu je predao točan iznos u gotovini; i kao odgovor na pitanje začuđenom svećeniku rekao da je kao mladić na poduci čuo bivšeg misionara kako objašnjava riječi iz molitve „sveti se ime Tvoje“, rekavši da je svrha našeg života da damo slavu Bogu i da je on zamislio da će jednoga dana sagraditi hram u Božje ime; tako je četrdeset godina živeći bez obitelji i bez doma, jedući samo malo riže, uspio stavljati sa strane većinu svoje oskudne nadnice dok nije skupio 500 funti.

Misionar je svrnuo pozornost na poteškoće koje bi se mogle javiti ako uzme sav taj novac jer je Yo-San već star i uskoro se više neće moći sam uzdržavati; ali starac je rekao da će se Bog pobrinuti za njega; i preklinjao je velečasnog da mu ispuni tu životnu želju.

Za nekoliko mjeseci nova crkva bila je dovršena i otvorena s pjevanom Misom i velikom radošću svih kršćana iz susjedstva, a Yo-San je bio tamo i lijevao suze radosnice. Nakon Mise ostao je dugo u molitvi, a kasnije su ga našli mrtvoga – njegovo srce raspuklo se od radosti. Te noći misionar je u snu vidio kako Krist želi dobrodošlicu starom Kinezu u raj : „Dobro si učinio, ti dobri i vjerni slugo, uđi u radost svoga Gospodina.“

Stvoreni smo da dajemo slavu Bogu. „Sveti se ime Tvoje“ je molitva koja potiče da svi ljudi čine tako. Trebamo uvijek na prvo mjesto staviti slavu Božju, i zato to dolazi prvo u molitvi „Oče naš“.

Iz knjige "Catechism stories" F.H. Drinkwatera, str. 134.-135.

Blažena Djevica Marija postaje Majkom Božjom

Jedan od najvećih časova ljudske povijesti bez sumnje je onaj blaženi čas kad je Blažena Djevica Marija klečala u svom skromnom domu u Nazaretu, a anđeo Gabrijel ušao k Njoj i pozdravio Je riječima: „Zdravo, milosti puna! Ne boj se, Marijo; jer si našla milosti u Boga! Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni Mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će Mu prijestolje Njegova oca Davida. On će vladati nad kućom Jakovljevom uvijeke, i kraljevstvu Njegovu neće biti kraja.“ Marija reče anđelu; „Kako će se to dogodit kad Ja ne poznam muža?“ Anđeo Joj odgovori: „Duh Sveti doći će na Tebe, i sila Višnjega osjenit će Te. Zato će se Sveti, što će se roditi od Tebe, zvati Sin Božji. I Elizabeta, rođakinja Tvoja, u starosti svojoj zače sina, i ona, koju zovu nerotkinjom, broji već šesti mjesec. Jer u Boga nije nemoguća nijedna stvar.“ (Lk 1:28-38)

1. Na riječ Marijinu: „Neka Mi bude po riječi tvojoj!“ zbilo se najveće poniženje i najveće uzvišenje u povijesti čovječanstva. Bog je naime uzeo na se našu ljudsku narav i svu bijedu, što je s njom skopčana, izuzevši grijeh. Presveta Djevica Marija postala je Majkom Božjom, dakle je uzdignuta na najviše dostojanstvo što se može zamisliti kod ljudskog stvora.

I jer je to dostojanstvo tako golemo, nije se baš odveć čuditi, da se našao krivovjerac, koji je tvrdio, da je to previše za jedan ljudski stvor, i da se prema tome Marija ne može nazvati Bogorodicom, nego samo Kristorodicom. Taj krivovjerac bio je carigradski patrijarh Nestorije. Ali nije bilo dugoga vijeka. Digao se naime sav kršćanski svijet na obranu dostojanstva Marijina na čelu sa vrhovnim poglavarom Crkve, papom. Nestorije bijaše svrgnut sa svoje stolice, a Opći crkveni sabor u Efezu 431. proglasio je članak vjere, koji glasi: „Ako tko ne prizna, da je Emanuel Bog i prema tome da je Presveta Djevica u pravom smislu riječi Bogorodica, budući da je po tijelu rodila tijelom postalu Riječ Božju, taj neka bude proklet!“ (Dz. 113)

Tu je nauku ponovio i Opći lateranski sabor 649. godine, proglašujući članak vjere: „Ako tko prema nauci Otaca ne prizna, da je Marija doista i u zbilji Bogorodica i istodobno sveta i uvijek Bezgriješna Djevica, da je naime samog Boga, Riječ, doista i zbiljski, koji je od Oca rođen prije svakoga vremena, u punini vremena bez sjemena začela po Duhu Svetom i nepovrijeđena Ga rodila, budući da je i nakon rođenja Njezino djevičanstvo ostalo nepovrijeđeno, taj neka bude proklet!“ (Dz. 256)

Kad je to tako, onda je sigurno, da ni jedan stvor, ma kako uzvišen bio, nije i ne može biti jednak Mariji. Samo Bog je veći od Nje. Mi se divimo veličini Anđela. Ali je Marija kao Bogorodica iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo veličini Arkanđela. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo uzvišenosti Prijestolja. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo uzvišenosti Gospodstva. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo veličini Poglavarstva. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo veličini Vlasti. Ali je Marija iznad njih i Vladarica njihova. Mi se divimo veličini i uzvišenosti Sila nebeskih. Ali je Marija iznad njih. Mi se divimo svetim uzvišenim duhovima nebeskim, zvanim Kerubima. Ali je Marija iznad njih i Vladarica njihova. Mi se divimo najuzvišenijim duhovima nebeskim, Serafima. Ali visoko iznad njih stoji svojim divnim dostojanstvom Bogorodice Presveta Djevica Marija.

Nepoznati apostolat u Aziji

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

već mnogo godina navikli ste primati redovite vijesti o našem apostolatu u onim zemljama Azije u kojima je ustanovljeno Bratstvo: u svakom broju „Apostola“ koji je pjesma hvale i zahvale za nebrojene božanske blagoslove, posebno na Filipinima i u Indiji. Posljednjih godina svjedočili smo čudotvornom razvoju Militia Immaculatae u cijeloj Aziji; naša Gospa vidljivo se brine za svoju voljenu djecu i daje im duh žrtve i apostolske revnosti: svakoga tjedna broj vitezova raste i Njezina mala vojska u Aziji broji skoro 3000. Najrevniji vitezovi na Filipinima aktivni su članovi Marijine legije koji provode mnoge sate svaki tjedan da vrate ljudima katoličku vjeru i život; oni se posebno ističu kao kateheti među djecom i mladima. Mnogi vitezovi po cijeloj Aziji uključili su se u križarsku vojnu: oni mole jedan za drugoga na nakane koje je svaki od njih naveo. Nakon nekoliko mjeseci vidimo da je taj molitveni apostolat neizmjerno ugodio našoj Gospi, stoga su mnoge molitve uslišane.

Međutim, dopustite mi da vas u ovom broju „Apostola“ izvijestim i da od vas zatražim posebne molitve za naš apostolat u zemljama koje ne smijemo javno razotkriti. U nepreglednoj Aziji postoji popriličan broj zemalja gdje kršćanska religija nije dobrodošla (da se blago izrazimo), a Azija se prostire od Arapskog poluotoka do Filipina i Japana. Mislim da će vam biti zanimljivo saznati o našem novom i do sada skoro nepoznatom obliku našeg misionarskog djela.

Razumijete da moramo biti krajnje diskretni i zbog sigurnosti našeg apostolata i zbog sigurnosti vjernika, stoga ćete nam oprostiti što ne otkrivamo mjesta i imena. Ali da započnemo: kako ljudi, u zemljama u kojima ne postoji katolička tradicija pa čak niti službeno ustanovljena i prepoznata Katolička crkva, uspiju čuti za nas? S nekim rijetkim iznimkama, jedini način kako primiti informaciju je internet. Mladi student otkrije ljepotu gregorijanskog korala; dok želi saznati sve o njemu, krene u potragu i klikne na prvu poveznicu koja se pojavi na ekranu: radi se o stranici FSSPX-a. Zahvaljujući tom kontaktu, već prije nekoliko godina, moj prethodnik p. Couture neočekivano je pronašao čitavu grupu zainteresiranu za tradicionalnu vjeru. Skoro svaki tjedan primamo molbe s raznih mjesta: većina od njih su mladi obrazovani ljudi, dobro upoznati s modernom tehnologijom i mogućnostima interneta: bez toga, oni ne bi mogli proći službenu cenzuru koja blokira sve određene vjerske stranice. Njihova pitanja su različita, ali tema njihovih interesa je cijeli tečaj apologetike: Božje postojanje, jedina prava religija, božanska objava, osoba i čudesa našeg Gospodina Isusa Krista, katolički nauk o sakramentima, razlika između kršćanskih religija, moralni nauk Crkve, itd.

Ispočetka smo posjećivali te lokacije jednom svaka 3-4 mjeseca s uvijek jednakim rasporedom: u F. bi se susreli sa skupinom od oko 10-20 većinom mladih ljudi subotom ujutro u 9 sati. Susret bi često završio u ponoć: 2–3 predavanja o posebnoj temi koju su prethodno zatražili, poput uobičajenih molitvi, vježbe pjevanja, ispovijedi, obučavanje ministranata, sveta Misa, pitanja i odgovori. Ovo posljednje trajalo bi najdulje i bilo bi najuzbudljivije: svi mogu postavljati pitanja. Neki od njih čak su dobili nadimke ,,ispitivači”: najdulji susret trajao je oko 4 sata.

Prva javna kapela Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Hrvatskoj

Prošle nedjelje, 2. listopada, imali smo milost upriličiti blagoslov i, na jedan način, službeno otvaranje Kapele sv. Jeronima u Splitu na adresi Zrinsko-frankopanska 58. Za ostvarenje ovog velikog djela zasluge pripadaju, po Božjoj milosti, prvenstveno skupini vjernika koja je pokrenula inicijativu da i u našem drugom najvećem gradu Svećeničko bratstvo dođe služi svetu Misu po pravom, tradicionalnom rimskom obredu. Nakon što je Bratstvo nekoliko puta održalo sv. Misu u Zagrebu, javili su se i vjernici iz Splita koji su željeli da se tradicionalni obred počne služiti i u njihovom gradu. Tako je prva sv. Misa održana u božićnom vremenu, 28. prosinca 2014. god. Potom je tijekom prošle godine Bratstvo moglo održati nekoliko puta sv. Mise u neredovitim razmacima. Vjernici su se pritom angažirali da bi se nabavile potrebne stvari za uređenje oltara, dopremljeno je misno ruho i posuđe i počela se formirati stabilna skupina vjernika koji žele živjeti svoju vjeru u skladu s vjekovnim katoličkim naukom i bogoslužjem.

Kao što je to nažalost slučaj na općoj razini, Mise su se pritom morale služiti u iznajmljenim prostorima – hotelskim dvoranama, jer za beskompromisni katolički nauk i bogoslužje usred ove velike modernističke krize u Crkvi nema mjesta. No Božja providnost omogućila nam je – nakon kraćeg vremena traženja, pronaći prikladan prostor u kojemu možemo urediti stalnu kapelu u kojoj će se održavati sv. Mise. Kapelu smo odlučili posvetiti sv. Jeronimu, svecu koji potječe iz područja nekadašnje Dalmacije, koje i obuhvaća naše djelovanje u Splitu. Pribavljena je njegova oltarna slika i uređen je prostor tako da što više odražava svetost mjesta na kojemu će se vršiti bogoslužje. Oltarni prostor krase kipovi Presvetog Srca Isusovog i Gospe Fatimske, pobožnosti toliko važnih posebno za današnje vrijeme. Kapeli predstoje još neka uređenja – planira se postavljanje klupa i pričesne ograde, jednog dana i novog oltara, tako da ona bude što ljepše uređena.

Zahvalimo Gospodinu na ovoj velikoj milosti i molimo sv. Josipa da bi po svom zagovoru providio da i u drugim gradovima u Hrvatskoj Bratstvo može uskoro otvoriti prave kapele u kojima će se služiti tradicionalna latinska Misa!

p. Marko Tilošanec

Biblijska slika savršene pobožnosti prema BDM: Rebeka i Jakov

Duh Sveti nam donosi u Svetom pismu divnu sliku svih istina koje sam iznio s obzirom na Presvetu Djevicu i njezinu djecu i sluge, u povijesti Jakova, koji je dobio blagoslov od svog oca Izaka vještim nastojanjem svoje majke Rebeke. O tome možete pročitati u Postanku (25,19-34; 27,1-45). Prije nego protumačim ovu tako lijepu povijest, treba, napomenuti da je Jakov, prema svim svetim Ocima i tumačima Svetog pisma, slika Isusa Krista i predodređenika, a Ezav, naprotiv, osuđenika.

Dosta nam je promatrati djela i ponašanje jednoga i drugoga, da stvorimo takav sud o  njima. Ezav, stariji brat, bio je tjelesno jak i snažan i veliki majstor u gađanju lukom i spretan uloviti mnogo divljači. Nikada ga nije bilo kod kuće nego je, oslanjajući se na svoju snagu i vještinu, radio samo vani. Nije se puno brinuo da ugodi svojoj majci Rebeki, niti je išta nastojao oko toga. Toliko je bio proždrljiv i tako pohlepan za jelom, da je prodao prvenstvo za zdjelu leće. Bio je, kao Kain, pun zavisti na svoga brata Jakova i progonio ga je do istrebljenja. Eto tako se i odbačenici uvijek ponašaju. Oni se uzdaju u svoju snagu i svoju vještinu u vremenitim poslovima. Vrlo su jaki, vrlo sposobni i vrlo prosvijetljeni u zemaljskim stvarima, dok su u nebeskim veliki slabići i neznalice. Zato ne stoje nimalo ili ostaju sasvim malo u svojoj kući, tj. u svojoj unutarnjosti, jer je Bog svojim primjerom odredio svakom čovjeku taj unutarnji i pravi stan: Bog, naime, stvarno, uvijek stanuje u samome sebi. Odbačenicima nije nimalo draga samoća, ni duhovnost ni unutarnja pobožnost, dapače smatraju malim glavama, bolećivim pobožnjacima i divljacima one koji su unutarnji i povučeni od svijeta i koji rade više unutra nego izvana.

Odbačenicima nije nimalo stalo do pobožnosti prema Presvetoj Djevici, Majci predodređenika. Zbilja, ne mrze je izravno; katkada se o njoj pohvalno izraze, kažu da je ljube; dapače obave i gdjekoju pobožnost na njezinu čast; ali, inače, ne mogu podnositi da je tko nježno ljubi, jer nemaju prema njoj Jakovljeve nježnosti. Zato vazda imaju nešto prigovoriti pobožnim vježbama što ih dobra Marijina djeca i sužnjevi vjerno obavljaju da zadobiju njezinu ljubav jer oni tu pobožnost ne smatraju nužnom za svoje spasenje. Drže da im je dosta ako Presvetu Djevicu izravno ne mrze ili ne preziru otvoreno pobožnosti prema njoj. Umišljaju da su zadobili naklonost Presvete Djevice i da su njezini sluge ako izgovore i promrmljaju gdjekoju molitvu na njezinu čast, bez ikakve nježnosti prema njoj i bez nastojanja oko svog popravka.

Odbačenici prodaju svoje prvenstvo, tj. nebeske slasti, za zdjelu leće – za zemaljske slasti. Smiju se, piju, jedu, zabavljaju se, igraju, plešu, itd., a nimalo ih ne tare briga, kao ni Ezava, da postanu dostojni blagoslova nebeskog Oca. Ukratko, ni na što ne misle nego na zemlju, govore i rade samo o zemlji i njezinim nasladama, i to im je sav posao. Dakle, za časak naslade, za tašti dim časti, za komad tvrde žute ili bijele zemlje prodaju krsnu milost, svoje odijelo nevinosti i svoj nebeski dio.