Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (X.)

U sljedećem nastavku serije donosimo svjedočanstvo p. Marka Tilošanca u kojemu on iznosi pojedinosti o svojemu putu do spoznaje Tradicije i Svećeničkog bratstva. Intervju je vodio jedan od suradnika stranice Christus Rex.

Poštovani p. Marko, kako i gdje ste prvi put doživjeli svoj svećenički poziv i kakva je kasnije bila Vaša formacija do ređenja?

Bog djeluje služeći se različitim sredstvima pa sam tako poziv da krenem putem svećeništva osjetio u razdoblju kada smo svi s velikim zanimanjem pratili posljednje dane pape Ivana Pavla II. Osjetio sam jedan snažan nutarnji poticaj da krenem putem nasljedovanja Krista u svećeničkom pozivu, da bih to s moralnom sigurnošću mogao prepoznati dvije godine nakon toga upravo na Veliki četvrtak, dan ustanovljenja sakramenata Euharistije i svetog Reda. Tako sam ušao u zagrebačku Bogosloviju kao kandidat svoje Varaždinske biskupije gdje sam u formaciji proveo pet godina.

Početno razdoblje prije ulaska u bogosloviju bilo je obilježeno velikim oduševljenjem i entuzijazmom pa sam očekivao da ću tu istu atmosferu pronaći i ondje. Zasigurno, susreo sam čestitih mladih ljudi koji su težili za idealom svetosti – s nekima od njih povezan sam i danas, no susreo sam s druge strane puno svjetovnog duha. Odmah sam uočio da disciplina nije na visokoj razini kao što sam to znao čuti od starijih svećenika da je nekad bilo. Čuo sam da se nekad držala šutnja, da je za vrijeme obroka jedan bogoslov naglas čitao duhovno štivo, da je prije Mise bilo razmatranje – od svega toga nisam pronašao ništa. Bilo je onih koji su redovito kasnili na Misu, a nakon nje umjesto zahvale opća jurnjava u blagovaonicu, čak ni za vrijeme duhovnih obnova i vježbi nije bila određena šutnja, nego se pričalo bez ikakvih ograničenja, izlazilo se navečer van u kafiće i sl. No držao sam da se jednostavno svatko od nas mora potruditi dati dobar primjer da bi se ti problemi ispravili.

Što Vam je na bogosloviji bilo najteže, a što Vam je pomoglo da ustrajete?

U trenucima preispitivanja ili kušnji vraćao sam se na prvotno iskustvo i spoznaju svog poziva i to mi je uvijek davalo snagu. U početku se trebalo snaći u novom okružju i načinu života i taj klerički habitus usvaja se s vremenom uz pomoć milosti Božje. Pravi problemi za mene javili su se kada sam počeo upoznavati Tradiciju. To je kod poglavara i nekih kolega izazvalo sumnjičavost i podsmjeh, no to me nikad nije pokolebalo u pristajanju na ono što sam spoznao da je istinito u katoličkoj vjeri jer moramo biti vjerni Istini i živjeti je budući da ona dolazi od samog Gospodina. Zato su mi sve neugodnosti i napadi bili naprotiv samo jači pokazatelj da je vjernost Tradiciji ono pravo jer nam je sam Gospodin navijestio da će svi koji budu Njemu vjerni biti progonjeni.

Kako ste pronašli Tradiciju? Kako ste naučili služiti tradicionalnu Misu?

Kada sam ušao u Bogosloviju, o tradicionalnoj Misi nisam znao ništa osim da se nekad Misa služila na latinskom i da je svećenik bio okrenut 'leđima narodu'. U to vrijeme nije bilo nijedne tradicionalne Mise u cijeloj Hrvatskoj kao ni dostupnih tiskanih materijala i to je upravo jedna od glavnih metoda modernista da preko sveopće cenzure onemoguće vjernicima bilo kakav susret s Tradicijom. Kao bogoslovu mi je ipak bilo stalo bolje upoznati svoju vjeru i pronaći valjane razloge kako je opravdati te sam se počeo zanimati za apologetiku. Tako sam se povezao s jednom skupinom laika te smo pokrenuli apologetsku udrugu i internetsku stranicu u kojoj sam osobno sudjelovao pisanjem članaka. S nekima od njih povezan sam i danas, a oni dolaze na Mise našega Bratstva.

To mi je iskustvo pomoglo da ispravno shvatim sadržaj katoličke vjere na temelju sv. Pisma, Predaje i izjava Učiteljstva. U tom smislu mogao sam bolje kritički procijeniti nauk koji se predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a koji je nemalo odstupao od redovnog ili definiranog nauka Crkve. Primjerice, egzegeza koja se ondje predaje temelji se na posve heretičnim pretpostavkama da sv. Pismo nije u cijelosti nezabludivo te se niječu brojne povijesne pa i teološke tvrdnje sadržane u sv. Pismu. Jedan profesor sv. Pisma otvoreno je nijekao činjenicu Kristovog silaska u podzemlje, uskrsnuća treći dan i uzašašća, tumačio da su izvještaji o Kristovom djetinjstvu samo teološki konstrukti, osporavao autorstvo više novozavjetnih spisa itd. Jedan drugi profesor s fanatičnim žarom niječe nužnost katoličke vjere za spasenje i propovijeda vjerski indiferentizam te se poput najgoreg neprijatelja izruguje s Tradicijom Crkve. U sustavnoj se pak teologiji veličaju moderni teolozi koje je Crkva prethodno osudila kao reciklirani modernizam, a osporava tradicionalna teologija. Jedan mladi bračni par posvjedočio mi je da im je jedan mladi asistent savjetovao da žive zajedno prije braka... o zabludama ili krivovjerjima kojima se truje vjera mladih bogoslova mogla bi se napisati jedna zasebna studija.

U udruzi je ipak bio jedan suradnik koji je doduše bio učen, ali je isprva zastupao neobične ideje – koje su se kasnije očitovale kao očita krivovjerja. Pokrenute su rasprave o Drugom vatikanskom saboru i pitanjima moderne Crkve u kojima većina nas nije bila potkovana, ali se zato u javnu raspravu uključio jedan komentator koji je odlično argumentirao u prilog Tradicije. U raspravi je spomenuo knjigu R. Ameria 'Iota unum' – jednu od najboljih sveobuhvatnih studija o promjenama u Crkvi nakon koncila. Pogledao sam recenziju i zamolio ga bi li mi je mogao posuditi. Čitajući ovo djelo postao sam zapanjen nekim činjenicama koje su mi dotad bile nepoznate. Dotad sam bio uvjeren da se problemi u Crkvi tiču samo individualne razine, no kada sam spoznao da su cijele biskupske konferencije ustale protiv okružnice Humanae vitae Pavla VI. ili da je na Koncilu postojala progresivistička stranka koja se služila svim mogućim sredstvima da bi izmanipulirala tijek ovog crkvenog sabora, postalo mi je jasno da postoji jedan sustavni problem u Crkvi i da je taj modernistički lobi itekako snažan i radi sve da bi potkopao crkveni nauk.

Tada mi je postalo jasno da je odgovor u vjernosti Tradiciji Crkve te sam odlučio da i ja trebam to živjeti. Tako sam stao i dalje proučavati pitanja stanja suvremene Crkve i teologije, reformi uvedenih nakon sabora. U tradicionalnim teološkim priručnicima mogao sam prepoznati jasnu, preciznu i zdravu teologiju koja sjajno tumači katolički nauk, nasuprot maglovitim modernim izlaganjima koja ništa ne govore i zamućuju katolički nauk. Došao sam preko interneta do knjižica M. Daviesa – jednog od najvećih tradicionalnih autora, koji na izvrstan način tumači liturgijsku reformu i pokazuje njezine probleme. Postajalo mi je sve jasnije koliko novo bogoslužje odstupa od norme katoličkog bogoslužja, sadrži brojne nedostojnosti i zloporabe i ne iskazuje Bogu dužnu čast te predstavlja opasnost za vjeru.

I u svom bogoslovskom životu počeo sam primjenjivati duh Tradicije gdje je to bilo moguće. Počeo sam raspravljati o tim temama – neki kolege su se mogli složiti sa mnom, neki su bili protiv, ali nisu imali argumente pa se nisu usudili raspravljati, dok većinu te teme jednostavno nisu zanimale. Odlučio sam da ću nositi kleričko odijelo – kolar ili reverendu, što je odmah privuklo pozornost. Inače su današnji bogoslovi kao i svećenici stalno u civilu – rečeno nam je da bi samo u nedjelju i na blagdane trebalo nositi kolar. Takav mentalitet odgovara posve posvjetovnjenom shvaćanju da je svećenik poput policajca ili vatrogasca samo službenik na određeno vrijeme, a nakon toga privatna osoba. No svećenik je u svojoj biti pomazan da bude drugi Krist i zato mora umrijeti svijetu da bi živio potpuno za Krista, a ne za zemaljske interese. Iz tog shvaćanja postaju nam jasni problemi koji pogađaju današnji kler – moralni problemi, kriza identiteta i manjak zvanja. Pokušao sam što više ući u bit svete Mise koja se sastoji u razmatranju Kristove žrtve.

Sve to nije moglo promaći tadašnjem rektoru koji je bio tipični službenik koncilske ideologije te sam od njega doživio neke neugodnosti. Spomenut ću da je jednom držao propovijed na večernjoj Misi (koja je bila u svečanijoj formi) uperenu izravno protiv mene. Suptilno me prozivao kako ima u Bogosloviji nekih farizeja kojima je važnije kako netko prima pričest, nego kakav je u srcu, koji su protiv Drugog vatikanskog i nisu vjerni nadbiskupu Stepincu (?!). Potom je svako malo koristio prilike da dade do znanja kako danas trebamo 'koncilske svećenike', a ne 'one koji će se vraćati na staro' i sl. ideološke fraze, zamjerao mi što gledam u molitvenik i vitraje za vrijeme Mise itd. 

Srećom je isti ubrzo otišao, a došao novi rektor koji je bio na ljudskoj razini korektan i nije pravio probleme – dapače, čak mi je išao na ruku da bih došao do svećeničkoga ređenja. Doživio sam i druge neugodnosti i napade. Jednom me voditelj đakonske formacije pred kolegama iz čistog mira grubo napao zašto ne želim primati pričest na ruku. Odgovorio sam mu da želim neka mi pokaže u kojem crkvenom dokumentu stoji da sam na to obvezan. Naravno da toga nema nigdje, ali je on u nedostatku argumenata nastavio galamiti na mene ideološkim frazama – da sam svojeglav i neposlušan. Također sam imao neugodnost s jednim pomoćnim biskupom koji me u prvom navratu, kada je on dijelio pričest đakonima, pogledao kao gromom ošinut kada sam tražio da primim na jezik, a u drugoj prilici me prisilio da primim na ruku. Kasnije me još zbog toga tužio rektoru. Isti je prethodno bio rektor (još kratko nakon što sam ja ušao) odakle je ostao upamćen kao dobar građevinar, ali i da disciplinu u kući nije držao na zavidnoj razini.

U vrijeme kada sam počeo upoznavati Tradiciju bio sam na praktikumu u jednoj župi gdje je bio župni vikar vrlo sklon Tradiciji – tada je stalno nosio reverendu i bio mi veliki primjer i poticaj. On mi je i nabavio i poklonio prvu reverendu, na čemu sam mu istinski zahvalan. On je služio i prvu tradicionalnu Misu na kojoj sam imao prilike sudjelovati – bilo je to na spomendan sv. Hilarija, 14. siječnja 2010. No nisam imao nikoga tko bi me mogao dublje uputiti u samu tradicionalnu liturgiju, duhovnost, način života, te sam bio prepušten sam sebi. U takvim sam uvjetima i naučio moliti časoslov i služiti tradicionalnu Misu. Znao sam često zaći u veliku podzemnu bogoslovsku knjižnicu te pronaći zanimljive naslove. Tako sam stao pretraživati tradicionalne časoslove te sam na spomendan sv. Bibijane, 2. prosinca 2010., uzeo zimski svezak časoslova s rubrikama sv. Pija X. te počeo samouko i samostalno moliti. Nije bilo jednostavno, ali sam s vremenom uspio većinu stvari pohvatati. S vremenom sam shvatio da ne želim nikako moliti novi časoslov jer je posve razvodnjen, nego samo tradicionalni te sam izvan zajedničkih točaka molio samo stari, a od đakonskog ređenja – kada počinje obveza moljenja (tada sam dobio na poklon od tradicionalnih vjernika komplet novih tradicionalnih svezaka časoslova, na čemu sam im istinski zahvalan), novi sam stavio u kutiju sa starim knjigama te ga nisam nosio ni na zajedničke susrete (obično bih negdje posudio za zajedničke točke kada sam ga trebao).

Trebam ovdje svakako istaknuti važnost prve javne Mise nakon liturgijske reforme u Zagrebu koja je pokrenuta u crkvi sv. Martina. Ondje sam imao prilike i osobno doživjeti tradicionalni obred i u njega ulaziti sve dublje. Činio bih sve samo da bih mogao doći na tradicionalnu Misu – i zamijenio se s nekim ako sam tada bio na rasporedu za ministriranje ili pak trčao iz katedrale samo da stignem. Misu sam počeo učiti preko instrukcijskog videozapisa koji sam pronašao na internetu. Tada sam bio đakon te bih u kasnijim večernjim satima otišao u crkvu, zaključao se i vježbao na prekrasnim baroknim oltarima koji pola stoljeća nisu bili u uporabi. Tako sam i naučio služiti Misu svih vjekova te sam odmah tjedan dana nakon što sam odslužio mladu Misu po novom obredu u svojoj rodnoj župi, služio 'pravu' mladu Misu u crkvi sv. Martina, 30. lipnja 2013., prije točno četiri godine.

Kada je došao prijelomni trenutak kada ste odlučili otići u Bratstvo sv. Pija X.? Kako ste zapravo i saznali za njih? Kakvi su bili prvi kontakti?

Kada sam počeo upoznavati Tradiciju, ubrzo sam naravno saznao i za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i nadbiskupa Lefebvrea. To je bio jedan postupni proces tako da isprva nisam mogao do kraja razumjeti situaciju u Crkvi, a samim time ni pozicije Bratstva. Borio sam se s pitanjima dužne poslušnosti i cjelovitosti Učiteljstva te nisam mogao prihvatiti opravdanost stanja u kojemu se Bratstvo nalazi. Mislio sam da je nadbiskup Lefebvre – u kojemu sam odmah prepoznao primjer velike odvažnosti, ipak pretjerao u pojedinim ključnim točkama i da je trebao drukčije postupiti. Bilo mi je jasno da su u dokumentima Drugog vatikanskog sadržane dvoznačnosti koje su modernisti koristili za promicanje svojih zabluda, no nisam mogao prihvatiti tvrdnju da se u tekstovima nalaze tvrdnje izričito protivne nauku Crkve i bio sam uvjeren da je rješenje u pokušaju tumačenja tih dokumenata u duhu Tradicije. Zato sam bio više priklonjen poziciji zajednica koje imaju regulirani kanonski status pod komisijom Ecclesia Dei (ED).

Tako sam u ljeto prije svog đakonskog ređenja odlučio posjetiti Bratstvo sv. Petra u njihovom prioratu u Readingu u Engleskoj. U to vrijeme bilo mi je jasno da ne bih želio nikada služiti novi obred i da bih želio dati svoj doprinos oko ponovne uspostave tradicionalnog obreda u Hrvatskoj, ali nisam vidio način kako to postići. Bila mi je jasna ograničenost pozicija tzv. Ecclesia Dei zajednica – da one bez biskupovog odobrenja ne mogu nigdje otvoriti svoj apostolat. A biskup to odobrenje, naravno, nije ni po čemu dužan dati. To su mi potvrdili i tamošnji svećenici – da ne mogu jamčiti da će njihovo bratstvo išta otvoriti u Hrvatskoj. Tako sam tu mogućnost otklonio i odlučio se oko toga pitanja obratiti svome biskupu. On je mogućnost da djelujem kao tradicionalni svećenik glatko odbio. Tada sam bio stavljen pred zid – s jedne sam strane bio svjestan da svaki svećenik ima pravo služiti tradicionalni obred i to bilo gdje pa i u Hrvatskoj i da mu nitko to ne može zabraniti, no s druge strane sam želio ostati u redovnim kanonskim okvirima. Nisam vidio drugog rješenja nego nastaviti putem kojim sam išao dosad, a onda s vremenom vidjeti i čekati Božji odgovor. Tada sam naravno upao u probleme s biskupom koji je tražio od mene da prihvatim da ću djelovati kao što je običaj u biskupiji, služeći novi obred. Morao sam dati jednu općenitu pisanu izjavu, što sam načelno i učinio. U tom sam trenutku smatrao da se novi obred može tolerirati ako se služi s pobožnošću i primjenjujući tradicionalni duh, u situaciji kada svećenik nema realnog izbora. Tako da mi nije bio problem učiniti taj korak, no nakon što sam prešao u Bratstvo neki su me svećenici stali klevetati da sam slagao – njima na dušu.

Tako je prošlo i đakonsko ređenje nakon kojeg nisam htio popustiti u svojim načelnim i praktičnim stavovima. Nastojao sam i dalje proučavati stvarno stanje suvremene Crkve i tradicionalne odgovore pa mi je tako došlo pod ruku djelo nadbiskupa Lefebvrea 'Oni su ga raskraljili'. Tu su se za mene srušile sve barijere i savršeno posložile sve kockice. U tom djelu nadb. Lefebvre savršeno jasno i uvjerljivo razotkriva zablude vjerske slobode i ekumenizma koje su jednostavno nespojive s tradicionalnim naukom. Dovoljno je samo pogledati na koji se način taj nauk primjenjivao u praksi – i to s najviših razina, da bi se vidjelo kako je pojedine izjave Drugog vatikanskog jednostavno nemoguće opravdati i ispravno tumačiti. Isto to vrijedi i za novu misu – ne može nikako biti slučajnost da se ona u 99 % slučajeva služi nedostojanstveno i sa zloporabama – s najkraćom, užasno banalnom II. euharistijskom molitvom, pričesti na ruku, raznim svećenikovim improvizacijama i sl. Zato je upravo služenje nove mise u tradicionalnom duhu neprirodno jer je ona dizajnirana u liberalnom duhu od kojega ju je nemoguće odvojiti.

Kao što mi je Iota unum otvorila oči za Tradiciju, tako mi je nadb. Lefebvre svojim djelom dao prosvjetljenje da je upravo Bratstvo sv. Pija X. – pozicije koje ono zastupa, pravo rješenje. To nisu tzv. Ecclesia Dei zajednice koje zastupaju kompromisne pozicije. One drže da nova misa i Drugi vatikanski sabor nisu po sebi i u sebi neprihvatljivi, nego da su pogrešna samo njihova tumačenja. A ako ih je moguće ispravno tumačiti, onda su oni po sebi dobri i treba ih prihvatiti, a Tradicija je samo jedna 'opcija ekstra' koju preferiramo zbog estetskih, kulturnih, društvenih razloga, a ne apsolutni zahtjev katoličke vjere. To potom povlači sa sobom i praktične posljedice. Ako je Tradicija samo jedna od brojnih karizmi unutar Crkve, tada smo dužni bezuvjetno tražiti odobrenje za svaki tradicionalni apostolat – koje modernisti ne žele dati; a ako ga ne dobijemo, povući se i šutke pratiti destruktivnu agendu koncilske Crkve. Kada sam pogledao izdanja koja nudi Bratstvo sv. Petra, nisam među ponuđenim naslovima mogao pronaći nijedan jedini koji govori kritički o novoj Misi ili Drugom vatikanskom! Kasnije sam upoznao jednoga svećenika koji je s njima surađivao služeći Mise te je jednom u propovijedi kritizirao novi obred, da bi ga potom opomenuli neka to više ne čini jer će inače doći do problema. Jasno je da to nije pristup za rješenje ove strašne krize – pored dobrih plodova koji mogu mjestimice proizaći, nego smo dužni svjedočiti svoju vjeru odlučno i bez ikakvog kompromisa. Još manje je pravo rješenje pokušati nešto postići u biskupiji jer uzevši da se svećenik i uspije izboriti da služi isključivo tradicionalni obred u svojoj župi (što je u Hrvatskoj praktično nemoguće), opet je podložan samovolji biskupa koji ga sasvim lako može premjestiti, a nakon njega će doći modernist koji će u roku odmah srušiti sve što je on gradio kroz tolike godine.

Postalo mi je dakle jasno da svaki svećenik ima pravo služiti tradicionalni obred, pa makar bio i suspendiran od biskupa jer je ta sankcija potpuno nevaljana budući da nema nikakvog temelja – nikoga se ne može kazniti za služenje tradicionalnog obreda i propovijedanja katoličkog nauka i da u ovom stanju nužde u kojemu se Crkva uistinu nalazi, sama Crkva nadopunjava iz svog bića sve što bi modernisti oduzeli tradicionalnom svećeniku. Zato sam odlučio da trebam biti do kraja dosljedan da ostvarim svoje poslanje.

U dom duhu odlučio sam (naravno, u tajnosti) posjetiti Bogosloviju FSSPX-a u njemačkom Zaitzkofenu. Bilo je to baš u vrijeme izbora pape Franje. Čim sam onamo stupio, odmah sam uvidio – to je prava katolička bogoslovija kakvu sam si zamišljao kao ideal. Često sam si naime zamišljao što bi sve trebalo popraviti ili promijeniti da bi moja bogoslovija postala tradicionalnom, no u Zaitzkofenu sam prepoznao da takve bogoslovije ne treba samo zamišljati – nadbiskup Lefebvre ih je očuvao za Crkvu do danas. To su bili vrlo kompleksni trenuci jer se bližilo svećeničko ređenje i mlada Misa te sam procijenio da nije zgodan trenutak donositi nagle i korjenite odluke, nego sam pustio da stvari idu svojim tijekom i da mi Bog pokaže što On želi da učinim i u kojem trenutku.

I kako su zatim stvari tekle?

Odmah sljedeći dan nakon svećeničkog ređenja uslijedila je mlada Misa u mojoj radnoj župi Kotoribi – naravno po novome obredu. U to smo vrijeme imali župnika koji je tipični odraz revolucionarnog stanja kakvo vlada u zapadnim zemljama, a koje polako dolazi i k nama. On bi znao Mise započinjati s 'dobar dan', šetati po crkvi s mikrofonom i dijalogizirati s ljudima, miješati koktele za vrijeme propovijedi i izvoditi još kojekakve druge cirkuse. Dosta je vjernika to bilo čudno i nisu prihvatili, no bilo je i onih kojima se sviđalo od Mise praviti igranku pa su htjeli u tome sudjelovati. On se naravno predstavljao vrlo tolerantnim i otvorenim – čime sam se jedno vrijeme čak i ja dao zavarati, sve dok nije došlo do pitanja Tradicije. Kada sam izrazio želju da bih pričest dijelio klečeći i postavio velike svijećnjake i križ na sredinu po primjeru pape Benedikta, reakcija je bila divljačka. No i to je prošlo te sam odmah potom krenuo u ostvarenje svoje velike želje i plana – mlade Mise po tradicionalnom obredu u crkvi sv. Martina.

Sa svećenikom zaduženim za redovno služenje Mise, preč. Vitkovićem, sam sve dogovorio i rado mi je prepustio taj termin da održim svoju mladu Misu. No problemi su – ništa iznenađujuće, nastali s odgovornima u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Kada je na web-stranici jednog od organizatora objavljena obavijest o terminu Mise, odmah se upalila sirena. Pričao mi je jedan svećenik kako je tada išao nešto rješavati na Duhovni stol, da bi se baš u tom trenu zatekao na mjestu gdje je čuo razgovor između biskupa Šaška i jednog svećenika – koji je Šašku pokazivao očito tu obavijest, na što je ovaj odgovorio: ,,da, to je sigurno Tilošanec“, da me imaju već neko vrijeme pod prismotrom i da sad očigledno stvari malo izmiču nadzoru. Odmah su kontaktirali moju biskupiju odakle me zvao tajnik da bi mi patetično pametovao kako trebam tražiti od biskupa Šaška dopuštenje za tu Misu. Jasno je da se radilo o čistoj manipulaciji jer nikakvo dopuštenje prema službenim propisima nije bilo potrebno budući da je papa Benedikt priznao da svaki svećenik ima pravo služiti tradicionalni obred i da mu to nitko ne može zabraniti, a ja sam sve dogovorio s preč. Vitkovićom koji je imao dekret za tu službu pa samim time i ovlast pronaći si zamjenu za pojedine termine. No zvao sam tada tajnika biskupa Šaška koji je partijski s visoka započeo razgovor: ,,dakle, Vi nemate dozvolu služiti tu Misu“, ali sam biskup tada nije bio dostupan pa smo dogovorili da me čovjek kasnije nazove, što nije učinio. Također sam saznao o razgovoru između rektora crkve sv. Martina i jednog svećenika pozicioniranog na crkvenom sudu. Rektor se tužio i brinuo što da učini ako se ja stvarno ondje pojavim i želim služiti Misu. Ovaj mu je odgovorio neka odmah javi Kaptolu i da je to onaj 'mali bahati' koji je imao negativne karakteristike za ređenje i kojega bi trebalo suspendirati.

Sami možete zaključiti koliko je bila kompleksna ta situacija, gdje se moglo doista svašta očekivati – strahovati hoće li se Misa uopće održati i neće li se dogoditi eksces da se možda ekspresno prije kada se ondje pojavimo Misa zabrani. Tek kada sam se pozdravio s rektorom koji nam je donio kadionicu mogao sam odahnuti. Misa je prošla vrlo lijepo – to je bio zasigurno jedan od najvažnijih trenutaka u mom životu.

Dodao bih još jednu zanimljivu okolnost povezanu sa samom mladom Misom. U danima prije toga kada su bile pripreme dogovorili smo da sam nekoliko puta služio tradicionalni obred kod sestara majke Terezije – misionarki ljubavi, u Jukićevoj ulici. Same sestre su to lijepo prihvatile i sudjelovale u Misi. Sve dok nije u međuvremenu došao u posjet biskup Pozaić koji je na upit oko toga odgovorio da mi ne smiju više dati da služim Mise jer nisam tražio dopuštenje. Tako da sam u ponedjeljak, dan nakon mlade Mise kada sam također želio ondje služiti, naišao na zatvorena vrata.

Isti taj dan krenuo sam s jednim prijateljem svećenikom u drugi posjet Bratstvu – posjetili smo najprije priorat u Münchenu gdje smo se našli s jednim tadašnjim bogoslovom Bratstva te smo se dalje zajedno zaputili za Jaidhof. Upravo kada smo bili u podzemnoj željeznici u Münchenu primio sam poziv od tajnika varaždinskog biskupa da trebam doći skupa s kolegama ređenicima primiti dekret za svoju prvu službu. To tada nisam mogao jer sam, kako sam si tada mislio – bio na jednom boljem mjestu. On je opet bio patetičan s prijekorima kako sam se odvažio služiti Misu u sv. Martinu i da sam morao vidjeti izraz biskupovog lica kada je pročitao izvještaje o tome na internetskim portalima. Mislio sam si: izraz njegova lica nije moj problem.

Postoji u Varaždinskoj biskupiji jedna veća župa na koju se šalje župni vikar, gdje je župnik prilično konzervativan – on sam nosi reverendu, nema pričesti na ruku, ministrantica i sl. devijacija te se trudi da liturgijski život bude što dostojanstveniji. Zato su mi moji kolege govorili: ti ćeš sigurno ići onamo, to uopće nije pitanje o kojemu treba raspravljati. No dogodilo se upravo suprotno – umjesto na konzervativnu župu na kojoj bih se tada osjećao ugodno, dobio sam dekret za najmoderniju župu u biskupiji! To sasvim sigurno nije bilo slučajno.

Isus je rekao: "Ako svijet mrzi na vas, znajte, da je mrzio na mene prije vas! Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; a kako nijeste od svijeta, nego vas ja izabrah od svijeta, zato mrzi na vas svijet. Sjetite se riječi, koju vam ja rekoh: 'Nije sluga veći od gospodara svojega.' Ako su progonili mene, i vas će progoniti; ako su držali riječ moju, i vašu će držati. (Iv 13, 18-20) i "Blagoslovljeni su, koji trpe progonstvo zbog pravde! Njihovo je kraljevstvo nebesko. Blagoslovljeni ste vi kad vas ljudi zbog mene grde i progone i za vama lažno sve zlo govore! Radujte se i veselite se; jer je velika plaća vaša na nebesima, jer su isto tako progonili i proroke prije vas." (Mat 5, 10-12)

Da nastavimo s pitanjima: kako je to izgledalo na toj najmodernijoj župi u biskupiji? Zar je bilo još gore od miješanja koktela za vrijeme Mise?

Pojedinačno gledano ima zasigurno mjesta na kojima se događaju veće zloporabe, no ovu župu obilježava jedan cjelokupni ukorijenjeni sustav koncilske sinodalnosti i aktivizma. Tu su nebrojena vijeća kojima župnik doduše upravlja zbog svojeg autoritarnog stila, no znamo po iskustvu da taj razvoj vodi prema sve većoj autonomiji laičkih vijeća koja svećeniku oduzimaju autoritet i svode ga na jednog od ravnopravnih. Tako će to sasvim sigurno i završiti kada dođe neki drugi svećenik. Uglavnom, ta autoritarnost u kojoj župnik nije dopuštao odstupanja ni u najmanjim sitnicama kako si je on zacrtao bio je jedan od katalizatora koji je razvoj stvari prilično ubrzao.

Liturgijski je situacija bila za naše hrvatske uvjete prilično moderna – npr. odrasle ministrantice koje su bile glavne za tu službu, no u toj situaciji bio sam spreman preko nekih stvari prijeći i tolerarati ih, ali jednu nisam nikako mogao – a to je Pričest na ruku. Dok sam kao đakon ili pak bogoslov (koje se također prisiljava da moraju dijeliti pričest – već od prve godine, sviđalo im se to ili ne) bio tu samo kao pomoć svećeniku, kao svećenik primio sam tu vlast da raspolažem nad darovima koje sam posvećivao i nisam po savjesti nikako mogao dopustiti da ta svetootajstva podjeljujem drugima nedostojno na ruku i tako izravno sudjelujem u svetogrđima kada čestice padaju na zemlju ili ostaju na rukama. To je doista stvar u kojoj se svećenik treba založiti za obranu časti Presvetoga Sakramenta sve do prolijevanja krvi jer nema veće svetinje na zemlji od Kristovog Tijela i Krvi u prilici svete hostije. Kao što je sv. Tarzicije branio čast Presvetog Sakramenta svojim životom, tako bi danas svaki svećenik trebao apsolutno i pod svaku cijenu odbiti takvo obeščašćenje pa makar bio i kažnjen od biskupa – jer doista, što je to u usporedbi s patnjama koje su za vjeru podnijeli toliki kršćanski mučenici?

To sam župniku dao odmah do znanja i zamolio ga da mi izađe ususret te me izuzme od te grozote. No za njega nije bilo izuzetaka – sve je trebalo biti točno po njegovim planovima, bez odstupanja. Biskup je, očekivano, stao na župnikovu stranu i tako su se stvari brzo razvile. Obojica su bili nepopustljivi – župnik je doduše na svoju inicijativu predložio da bih bio premješten na konzervativnu župu koju sam prethodno spomenuo, no biskup to nije prihvatio. U tom trenutku stvari su postale jasne – bila je to jednosmjerna karta za Bratstvo. Tada sam se sjetio proročkih riječi koje mi je izrekao jedan svećenik za mojeg prvog posjeta Zaitzkofenu – da će doći trenutak kada ću morati donijeti konačnu odluku: ili za Tradiciju, ili za modernizam. Onda to nisam potpuno bio razumio ni tako ozbiljno doživio, no sada mi je postalo jasno, a odluku nije bilo teško donijeti.

Cijelo je to razdoblje na župi bilo mučno – srce mi se kidalo što sam bio prisiljavan sudjelovati u svetogrđima. Tu sam mogao bolje razumjeti kakvu muku razdjeljenosti prolaze svećenici u strukturama moderne Crkve koji žele biti vjerni Tradiciji. Nadbiskup Lefebvre kaže da je znao svećenike koji su umrli od žalosti što ih se prisiljavalo služiti novi obred. Upoznao sam u Njemačkoj jednog svećenika koji je zbog te rastrojenosti dobio zdravstvene probleme te je morao biti umirovljen, a sada pomaže povremeno u našem apostolatu. Tu je bilo 'doušnika' koji su me odmah tužili zato što sam nekim ljudima koji su tražili na ruku (a tako ih je primalo oko 90 %) automatski podjeljivao pričest u usta i župnik je pratio sve što radim. Veliku snagu davala mi je upravo tradicionalna Misa koju sam služio u pravilu svakodnevno u svojoj sobi, što dotični župnik unatoč svom svojem doušničkom aparatu nije uspio saznati!

Već prije tih događaja isplanirao sam svoj drugi posjet Zaitzkofenu i ispalo je da će on biti odlučujući. U nedjelju, 25. listopada 2013., odslužio sam svoju posljednju novu misu u životu i zaputio se u Zaitzkofen. Tamo sam s p. Schmidbergerom, rektorom, dogovorio da želim prijeći u Bratstvo. Zanimljivo je da ni tu nisu završile nevolje jer je netko iz kleričkog sodomitskog lobija poslao klevetničke optužbe protiv mene da sam sudjelovao u hakerskim aktivnostima. Nedugo prije je taj lobi raskrinkan u jednoj od hrvatskih bogoslovija, gdje su neki bogoslovi bili izbačeni. U cijeloj stvari ja nisam imao veliku ulogu – samo sam bio u kontaktu s osobama koje su bile zaslužne za raskrinkavanje, no očito sam se nekome zamjerio. Neki od dotičnih su se naime kretali oko krugova bliskih Bratstvu i vjerojatno željeli infiltrirati, što su znali da neće uspjeti ako ja budem tamo. Rektor se kao pronicljiv čovjek nije dao zavarati klevetama te je sve bilo dogovoreno. Samo sam se trebao vratiti doma da riješim formalnosti s biskupom i potom se službeno priključiti Bratstvu.

Kada sam se vratio, javio sam se odmah biskupu za razgovor. Prethodno je situacija bila takva da mi je biskup postavio ultimatum – ili ću djelovati posve u skladu sa zahtjevima koje postavljaju on i župnik ili mogu otići u neku drugu biskupiju ili zajednicu. To je bilo s jedne strane korektno jer nije inzistirao da ostanem neko duže vrijeme (npr. do kraja pastoralne godine – što doista ne bih mogao izdržati), nego da mogu odmah prijeći. Prethodno mu nisam govorio koja je moja namjera, nego tek kada sam se vratio iz Zaitzkofena. U tom razgovoru sam mu iznio svoju odluku te stavove i stanje u kojemu se Bratstvo nalazi. U tom je trenu biskup sam priznao da nije bio upoznat s tom temom te sam mu uručio časopis Nacija u kojemu je bio objavljen dobar informativni članak o Bratstvu. Sjećam se da ga je primio sa zanimanjem i kazao da se mora više informirati. Možete pretpostaviti kakve je informacije dobio kada se raspitao – vjerojatno u Zagrebu i među profesorima. Rekao sam da ću mu poslati i pismo u kojemu obrazlažem svoju odluku, što sam i učinio.

Nakon toga me više nije zvao na razgovor, nego sam morao ići generalnom vikaru i kancelaru. Razvila se rasprava u kojoj su oni zastupali klasične progesivističke stavove – jedan od njih tvrdio je da država mora biti akonfesionalna, odnosno indiferentistička, na što sam mu odgovorio neka mi donese Denzinger da mu pokažem gdje je od riječi do riječi ta zabluda od Crkve bila osuđena. Oni su mi trebali priopćiti da mi biskup ne može dati ekskardinaciju – kao što sam to formulirao u poslanom pismu, nego da me može samo suspendirati. Odgovorio sam tada i u kasnijem pismu da nikakvu kaznu ne smatram valjanom i da ona ne može biti valjana jer je potpuno neutemeljena, a nikoga se ne može kazniti ako nema krivnje.

Tako sam 15. studenog 2013., u kasnijim večernjim satima stigao službeno u Zaitzkofen i priključio se Bratstvu. Kada sam još bio na župi te je budućnost bila neizvjesna, molio sam usrdno Gospodina da me usmjeri onamo kamo on to želi – da me spriječi da odem u Bratstvo sv. Pija X. ako to nije njegova volja, a ako jest, da me još jače pogurne prema tom cilju. I to je On doista učinio – počevši od same župe kamo sam bio poslan pa do toga da je otvrdnuo srca nadređenima da bih mogao izaći iz ropstva modernizma u obećanu zemlju Tradicije. Razmišljao sam si ponekad kako bi se razvijale stvari da sam bio poslan na konzervativnu župu koju sam prethodno bio spomenuo. Ondje bi bio veći prostor djelovanja te bih pokušao učiniti što je više moguće za Tradiciju i bilo bi se teže odlučiti za Bratstvo. Sasvim sigurno ne bih učinio taj korak tako brzo i to je upravo bio prst Božji koji me vodio. No s druge strane, kad-tad nastupio bi taj trenutak kada bih došao do zida – jednog bih dana kao župnik nastojao sve učiniti da se u župi služi samo tradicionalni obred, što rukovodeći u biskupiji ne bi tolerirali. U današnjem stanju taj cilj u okviru modernih struktura Crkve realno nije moguće ostvariti i trebamo se odlučiti da se cijelim srcem predamo Gospodinu u čuvanju tradicionalnog obreda sv. Mise i katoličkog nauka jer drugog puta za obnovu Crkve doista nema.

Kakve su bile reakcije na Vaš odlazak u Bratstvo? Što ste sve tamo našli što Vam je ovdje nedostajalo? Iako ste bili već zaređeni za svećenika i završili svoju formaciju po mjerilima zagrebačke bogoslovije, tamo ste morali još dosta toga naučiti. Što je trebalo nadoknaditi? Što sve nedostaje svećenicima po našim župama u formaciji?

Na kraju spomenutoga razgovora kancelar mi je rekao da se nada kako se ubuduće neću praviti da ga ne poznajem kada se sretnemo na ulici. To je upravo smiješno jer sam se uvijek trudio držati dobre, makar one ljudske kontakte sa svima, dok naprotiv upravo progresivisti koji stalno govore o dijalogu i sastaju se s pripadnicima svih mogućih religija i ideologija, stvaraju zidove prema tradicionalnim svećenicima i vjernicima. Tako me još i prije nego sam odlučio otići u Bratstvo – kada to uopće nije bilo poznato, moji kolege nisu uopće zvali na jedan zajednički susret nas koji smo te godine bili zajedno ređeni. Kada sam jednom kasnije sreo bivšeg rektora koji mi je bio radio probleme, pozdravio sam ga, a on nije odvratio ni riječi – on isti koji nam je neprestano ponavljao o važnosti ljudske i društvene dimenzije budućeg svećenika. No ima svakako svećenika koji su – premda se ne slažemo u teološkim pitanjima, otvoreni za razgovor i prijateljski odnos na ljudskoj razini.

U obitelji je najprije nastala zbunjenost zbog situacije u kojoj se Bratstvo nalazi i glasina koje su se počele širiti po mjestu. Neki su naime zlobni jezici proširili klevete da odlazim u neku sektu i da ću napustiti svećeničko zvanje, odnosno kako se kaže u narodu – da sam se 'svukao'. Zanimljivo je kako nijednog od modernih svećenika nisu upitali nije li se 'svukao' budući da su oni to doslovno učinili – skinuli svoje svećeničko odijelo i hodaju okolo u civilu, što je znak njihove manjkave svijesti o svom pozivu. No situacija se kasnije smirila te su svi iz obitelji prihvatili tu moju odluku, a ponekad dođu i na sv. Misu. Gledajući pak općenito ljude koji me poznaju, mogu reći da to odgovara prosjeku da je velika većina jednostavno ravnodušna ili to prihvaća kao moju slobodnu odluku, jedan manji dio se zanima za Tradiciju, odnosno htio bi više saznati o toj temi jer im se čini zanimljivim, dok nažalost ima i manji dio onih koji su postali indoktrinirani dugogodišnjom progresivističkom propagandom iz Glasa koncila i dr. službenih crkvenih medija koji opravdavaju na sve načine pokoncilsko usmjerenje i blate Tradiciju. Tako je bilo ili ima u mom mjestu nekoliko starijih, vrlo pobožnih ljudi, koji su bili odgojeni u pretkoncilskom duhu koji su većim dijelom i zadržali, ali slijepo vjeruju onome kako su naši crkveni mediji prikazali nadb. Lefebvrea.

Kako sam već spomenuo, u njemačkom Zaitzkofenu pronašao sam onaj ideal katoličke bogoslovije kojemu sam uvijek težio. Mogu reći bez imalo pretjerivanja da je sve što sam ondje pronašao bilo na vrhunskoj razini, doista model jedne katoličke bogoslovije kakva bi trebala biti u svakoj biskupiji na svijetu. Moderne su bogoslovije od tog ideala miljama udaljene te zapravo ni ne predstavljaju katoličke bogoslovije, nego liberalne koje mogu formirati samo za pojam Crkve izgrađen na modernim zabludama, s laksnim moralom i osobnim životom, s duhovnim životom svedenim na minimum ili ni na što. Svećenička formacija je cjelovita i obuhvaća više razina: teološku, liturgijsku, duhovnu, pastoralnu te sam u svim ovim područjima trebao upotpuniti dotadašnje spoznaje i vještine. O važnosti teološke i duhovne formacije sam već rekao, a ovdje bih samo dodao da sam živeći u jednoj kući Bratstva mogao spoznati i važnost svećeničkog života u zajednici koji puno pomaže ispravno oblikovati neke naizgled nebitne, ali ipak važne praktične stvari i svijest da djelujemo u nadnaravnom poslanju ne kao pojedinci sa svojim osobnim idejama i navikama, nego uistinu zajednički i složno – samo na taj način je moguće istinski djelovati za obnovu Crkve i spasenje duša. U tom okružju mogao sam doživjeti i ispravno shvaćanje autoriteta i poslušnosti, kada je čovjek potpuno uvjeren da je svaka odredba ili uputa ispravna, katolička i može imati potpuno povjerenje u svoje poglavare, profesore i duhovnike.

Sada kao svećenik Bratstva služite redovite Mise u četiri hrvatska grada. Koji su daljnji planovi za vaš apostolat?

Uz Božju milost uspjeli smo od prošle jeseni pokrenuti služenje svetih Misa svake nedjelje u Zagrebu i Splitu, a povremeno u Rijeci i Slavonskom Brodu. U Splitu smo uspjeli pronaći i prostor za kapelu, a nadamo se i molimo da ćemo to uspjeti i u Zagrebu i da ćemo naš apostolat dalje proširiti i utvrditi. Pri svemu je važan cilj formacija vjernika te se u tom smislu nadamo pokrenuti duhovne obnove i vježbe kao što to Bratstvo svugdje čini. Neophodna su nam nova duhovna zvanja za koja već postoji određeni interes (treba svakako spomenuti našu časnu sestru Mary Leo koja je porijeklom Hrvatica te svojom molitvom na duhovni način posebno sudjeluje u našem apostolatu) i nadamo se i molimo da će Bog one koje je pozvao, utvrditi u ostvarenju tog poziva. Nijedan pothvat za Božje kraljevstvo nije bez poteškoća i križeva pa se tako i u našoj domovini susrećemo s različitim preprekama i napadima koji dolaze sa svih strana, slijeva i zdesna, i izvana i iznutra – kao što je to slučaj svugdje gdje Bratstvo djeluje, no čvrsto se uzdamo u zagovor Blažene Djevice kojoj je naše Bratstvo posebno posvećeno. Važan dio našeg apostolata je i Vojska Bezgrješne koju smo mogli nedavno pokrenuti, i utječemo se Gospinom zagovoru posebno u ovoj fatimskoj godini da blagoslovi svaki naš pothvat u kojemu nema osobnih zasluga, nego je sve dar Božje milosti.

(Intervju objavljen 30. lipnja 2017.)