četvrtak, 15. listopada 2015.

Pokušaji opravdanja vjerske slobode



1. Pravo savjesti

Na početku Koncila željelo se vjersku slobodu utemeljiti na pravu savjesti. Argument je glasio otprilike: svatko ima obvezu slijediti svoju savjest čak i ako je ona u zabludi. Stoga pristalice krivih religija, ako su u dobroj vjeri, imaju obvezu slijediti svoju savjest. Dakle, imaju ujedno i pravo da ih se u tome ne sprječava.

Tako je primjerice msgr. Smedt u svom uvodnom govoru rekao: “Vjerska sloboda ne bi vrijedila kada ljudi ne bi mogli izražavati naloge svoje savjesti i javno ih vršiti” (Documentation catholique, 5.1.1964., str. 74 sl).

Kritika: Zaključak je pogrešan. Ako su pristalice krivih religija u nesavladivoj zabludi, nemaju doduše moralnu krivnju, ali savjest koja je u zabludi loše djelo ne čini dobrim. Stoga nemaju objektivno pravo jer se pravo temelji na objektivnom redu.

Argumentacija se nalazi na sljedećoj razini: kad bi netko u dobroj vjeri osjećao da ga njegova vjera poziva na ubojstvo, ne bi doduše objektivno imao pravo na to, ali bi imao pravo da ga se u tome ne sprječava. Zagovornici vjerske slobode stoga moraju uvesti granicu javnog reda što je nedosljedno. Tjelesno ubojstvo promatra se kao teža stvar od zavođenja besmrtnih duša.


2. Dostojanstvo ljudske osobe

Sam Koncil utemeljuje vjersku slobodu na dostojanstvu ljudske osobe: čovjek je po svojoj biti slobodan, dakle mora mu se dopustiti da bude slobodan kako bi mogao izvršavati svoje dužnosti.

Osim toga izjavljuje (Koncil) da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.” (DH 2). (...) Ovo se pravo na kraju broja 2. priznaje i izričito onima “koji ne udovoljavaju obavezi da traže istinu i da uz nju prianjaju”.

Kritika: Čovjek nije mali Bog kojemu bi se moralo dati pravo činiti što god želi. On doduše, kao biće obdareno razumom i voljom i k tome pozvano na gledanje Boga, nedvojbeno posjeduje veliko dostojanstvo. Nadbiskup Lefebvre ovdje govori o korjenitom dostojanstvu koje pripada području bitka.

Ovo dostojanstvo nije pak neuništivo i nepromjenjivo. Dobrim djelima ovo dostojanstvo može rasti, a zlima se može uništiti. U ovome životu čovjek doduše nikada posvema ne gubi svoje dostojanstvo, no u paklu ga gubi. Tko dakle zlorabi svoju slobodu, uništava i svoje dostojanstvo. Na tome se ništa ne može utemeljiti.

Tako uči Lav XIII.: “Ako razum pristaje uz krive ideje, ako volja bira zlo i i veže se uz njega, ni jedno ni drugo ne postižu svoje savršenstvo; i jedno i drugo otpadaju od dostojanstva koje im je urođeno i kvare se. Nije dakle dopušteno iznositi na dnevno svjetlo i stavljati ljudima pred oči što je suprotstavljeno kreposti i istini, a još mnogo manje ovu raspojasanost stavljati pod skrb i zaštitu zakona.” (Immortale Dei)



3. Sveopće pravo na toleranciju

P. Ph. André-Vincent piše Nadbiskupu da je Drugi vatikanski sabor zagovarao samo negativno pravo neometanja, a ne pozitivno pravo vršenja (usp. Sie haben ihn entthrohnt, str. 193.). To je navodno samo poopćivanje klasičnoga nauka o toleranciji. Ali ne uzimajući u obzir da se pojam tolerancije izričito izbjegavalo jer je previše negativan, ne postoji također neko opće pravo na toleranciju. Zlo se ne smije tolerirati u svakom slučaju, nego samo pod određenim uvjetima kada bi naime pokušaj njegova uklanjanja stvorio veća zla.

Tolerancija prema zlu, koja pripada u načela političke mudrosti, mora se rigorozno držati unutar ograničenja koja zahtijeva njezin razlog postojanja, naime javno dobro. Stoga je, ako je ona štetna javnom dobru ili je za državu razlogom većega zla, posljedica da nije dopušteno služiti se time jer pod ovim uvjetom nedostaje opravdanje po dobru” (Libertas).

Još jedanput: pravo na toleranciju može uvijek biti samo građanski zakon koji se temelji na pameti. Opće naravno pravo na toleranciju ne postoji.


4. Čovjekova naravna usmjerenost na Boga

Zamjetno je da Koncil krive religije uvijek promatra kao izraz traženja Boga i istine: svaki je čovjek navodno u svojoj religiji zbilja usmjeren na pravoga Boga (=nesvjesno traženje pravoga Boga). Kao takav ima naravno pravo da ga se poštuje u vršenju njegova kulta.

Odgovor: Nedvojbeno i u krivim religijama postoje osobe koji iskrena srca traže Boga i koje su usmjerene prema njemu. Ovo je ipak ne zbog, nego puno više unatoč njihovoj krivoj religiji.

Vjeroispovijest pak bitno obilježava čovjeka. Tko pripada jednoj vjeroispovijesti, ima svoje uvjerenje i ne traži dalje. Muslimana primjerice njegova religija odvraća od prave slike Boga i pravog sjedinjenja s Bogom. On traži istinu tek onda kad je otpočeo sumnjati u vlastitu religiju.


5. Evanđeoska blagost

Koncil se u DH poziva na DH 11 na Isusovu blagost i njegovu opomenu da se ne iščupa kukolj, nego ga pustiti rasti do žetve (Mt 13,29). Napuknute trske neće prelomiti; stijenja što tinja neće ugasiti (Iz 42,2).

Odgovor: Krist ne daje kukolju pravo na rast, nego daje savjet da se pusti rast da se istodobno ne iščupa i pšenica. Ovdje je riječ o opasnosti zamjene. Riječi su upravljene protiv gorke revnosti koja bi željela uspostaviti Crkvu čistih. Ali iz svega toga uvijek slijedi samo da može postojati obveza tolerirati u određenoj mjeri krive kultove, ali ova se obveza temelji na pameti i ljubavi prema bližnjemu, a nikada na pravednosti.

Usp. objašnjenja crkvenih otaca. Augustin piše: “Ondje gdje se ne treba bojati istodobno iščupati dobro žito strogost stege ne smije spavati” (C.Parmen. 3,2). A Ivan Zlatousti: “Uostalom, tko zna da se određeni dio ovoga kukolja neće pretvoriti u dobro žito? Ako biste, dakle, sada iščupali, škodili biste sljedećoj žetvi tako što biste iščupali one koji se mogu promijeniti i poboljšati. On (Gospodin) zacijelo ne zabranjuje boriti se protiv heretika, zatvoriti im usta, uskratiti im slobodu govora, rastjerati njihova okupljanja, odbiti njihove zakletve; što on zabranjuje, to je proliti im krv i usmrtiti ih” (Propovijed 46 o Matejevom ev.).

Kasnije se pak nametnulo uvjerenje da je i smrtna kazna za krivovjernike opravdana. Toma Akvinski argumentira na sljedeći način: “Krivovjerje je puno gori zločin od krađe, krivotvorenja novaca ili ubojstva. Jer dok lopov, krivotvoritelj ili ubojica samo ugrožavaju čovjekovu vremenitu sreću, krivovjernik ugrožava vječno spasenje ne samo sebe samoga, nego i svojih bližnjih. Ako je dakle pravedno kažnjavati lopova i ubojicu, tim je više pravedno kazniti heretika i to čak i smrću. Ako stoga nakon opetovane opomene ne napusti svoju zabludu, valja ga ekskomunicirati i predati svjetovnoj vlasti da ga kazni. Pri tome se Toma poziva na svetog Jeronima koji uči da se trulo meso mora odrezati, a šugava ovca protjerati iz ovčinjaka da se cijelo tijelo odnosno cijelo stado ne zarazi i ne nastrada. Jer “Arije je u Aleksandriji bio kao iskra. Ali budući da nije odmah spriječen, plamen koji je od njega potekao opustošio je cijeli svijet.” Usp.II-II q I1a.3. Pri tome valja pripaziti da se misli na takve heretike koji su otpali od katoličke vjere, a ne na akve koji su već odrasli u krivoj vjeri. Osim toga, to je sve razumljivo samo u posve katoličkom društvu kakvo je postojalo u srednjem vijeku.


6. Vjerska sloboda kao pomoć protiv ateističkih sustava

Mnoge saborske oce ovaj se je argument jako dojmio: ako dopustimo vjersku slobodu, i ateistički će je režimi dopustiti.

Odgovor: Ovo može biti argumentum ad hominem prema režimima koji imaju vjersku slobodu u svojemu ustavu kako je to bio slučaj kod komunističkih režima, ali nikada pravno načelo.

Tako piše p. Garrigou-Lagrange: “Možemo...slobodu kulta uporabiti kao argumentum ad hominem protiv onih koji, dok proklamiraju slobodu kulta, progone Crkvu ili ometaju izravno ili neizravno njezino bogoslužje. Ovaj je argumentum ad hominum ispravan i Crkva ga ne potcjenjuje jer ga upotrebljava radi djelotvorne zaštite svoje slobode. Ali iz toga ne slijedi da slobodu kulta promatranu u sebi katolici mogu zastupati kao načelo jer je ona po sebi apsurdna i bezbožna i jer istina i zabluda ne mogu imati ista prava” (De revelatione II, 451).

Uglavnom se ova nada nije ispunila: unatoč tomu komunizam je nemilosrdno progonio Crkvu i dok se danas u našim zemljama grade džamije jedna za drugom, kršćane se u arapskim zemljama progoni, a njihove se crkve uništavaju.


7. Krivo poimanje države

U DH 3 pred kraj nalazi se još i krivo poimanje države. Ona bi bila samo usmjerena na vremenito dobro i prekoračila bi svoje granice kada bi određivala ili sprječavala vjerske čine.

Stoga građanska vlast, kojoj je svojstven cilj da se brine za vremenito opće dobro, treba doduše da priznaje vjerski život građana i da ga podupire, ali treba reći da ona preko­račuje svoje granice ako si prisvaja pravo da upravlja vjerskim činima ili da ih priječi.”

Ovo je krivo poimanje državne vlasti koje uključuje i vječno spasenje ili barem neizravno na to usmjerena.

Lav XIII.: “Zajednica Bogu ne duguje manju zahvalu od pojedinca jer je ona po njemu nastala, po njegovoj se Providnosti uzdržava i od njegove dobrote primila prebogato blago dobročinstava. Kako stoga nikomu nije dopušteno zapuštati svoje obveze prema Bogu...tako se ni države ne mogu bez zločina tako ponašati kao da uopće nema Boga ili odbacivati njegovanje vjerskog života kao nešto što je se ne tiče ili što ne donosi korist...I oni moraju bezuvjetno prihvatiti način koji je Božja volja sama naznačila... To oni (državni poglavari) duguju građanima kojima su nadređeni. Ta mi smo ljudi svi rođeni i stvoreni za najviše i posljednje dobro koje nas nakon ovoga prolaznog i kratkog života čeka u nebu i prema kojemu moramo usmjeriti svu našu brigu. Budući da puna i cijelovita sreća ljudi ovisi o tome, time je postizanje ovog spomenutog cilja od takvog značaja za pojedince da ne može postojati ništa važnije. Stoga državna zajednica koja postoji radi koristi sviju treba državno dobro tako shvaćati da građane ne samo ne ometa u njihovoj težnji za postizanjem onoga najvišeg i nepromjenjivog dobra, nego na sve moguće načine i potiče. A to se na izvrstaan način događa ulažući trud sačuvati vjeru svetu i nepovrijeđenu čije dužnosti povezuju čovjeka s Bogom” (Immortale Dei, MG 847).

U ovome surječju uvijek se iznova tvrdi da je država nekompetentna spoznati pravu vjeru. Tako primjerice msgr. Smedt: “Država nije autoritet koji bi imao kompetenciju donositi u vjerskim stvarima sud o istinitosti ili laži” (Oni su ga raskraljili, str 210).

Na to je Lav XIII. već dao pravi odgovor:
Koja je pak prava vjera, spoznat će s lakoćom onaj koji pokušava prosuditi pametno i iskreno jer po mnogim i sjajnim dokazima, po obistinjenju proročanstava, po mnoštvu čudesa, po iznimno brzom širenju vjere u neprijateljskom svijetu i unatoč najvećim zaprekama, po svjedočanstvu mučenika i drugim sličnim činjenicama jasno proistječe da je prava vjera samo ona koju je sam Krist ustanovio i čiju je zaštitu i širenje povjerio svojoj Crkvi” (Immortale Dei; MG 848).

p. Franz Schmidberger

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.