Sv. Ivan apostol - svećenik i mistik

,,A jedan od učenika njegovih, kojega je Isus ljubio, počivao je na grudima Isusovim“ (Iv 13, 23). Ovim nam riječima četvrto evanđelje na zagonetni način predstavlja svog pisca, koji ne otkriva svoje ime, nego se označuje kao učenik kojega je Isus među dvanaestoricom na poseban način ljubio. Cijela nam kršćanska predaja govori da je taj učenik sv. Ivan apostol, a posebna Gospodinova naklonost prema njemu očituje se u dva simbolična, značenjem bogata događaja. Na posljednjoj večeri sv. je Ivan imao tu milost da se mogao privinuti uz grudi svoga božanskog učitelja. Mogao je osjetiti ljubav Njegova Presvetoga Srca i možemo naslutiti da je to razlog zbog kojega nam baš sv. Ivan kao jedini među evanđelistima donosi novu Kristovu zapovijed: ,,Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!“ (Iv 13, 34). Drugi je milosni trenutak bio na vrhuncu Isusova otkupiteljskog poslanja, ispod križa. Tu Gospodin predaje ljubljenom učeniku svoju presvetu Majku i obratno, povjerava ga svojoj Majci: ,,Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!“. Svo značenje i dubinu ovoga snažnoga simboličnoga čina teško je iscrpiti i pokušajmo vidjeti samo ono najvažnije. Nakon što je Isus uhvaćen i predan Židovima, svi su se učenici razbježali. Svi su se pokolebali i nisu se usudili pristupiti da bi bili uz svoga Učitelja, iz straha da i njih same ne bi snašla ista sudbina. Jedini je bio sveti Ivan koji je pratio Gospodina na putu križa. Snaga koju je dobio kada se privio uz Srce Isusovo bila je ta koja mu je dala tu odvažnost da prati Isusa. Pod križem vidimo ljubljenog učenika i Gospodinovu Majku. Isus ostavlja ovaj svijet i prijeći će u vječnost k svome Ocu. No on neće ostaviti svoje vjerne i pratit će ih dalje svojom božanskom pomoću, a kao znak svoje trajne prisutnosti, kao način ostvarenja te povezanosti, ostavlja im svoju Majku. Ona je ta koja se treba brinuti za njegovu djecu i koja će ih voditi do svoga Sina. Ona je majka svih vjernih, svih onih koji su preporođeni u Kristovoj Krvi i kao što je donijela svijetu božanskog Spasitelja, u otajstvu rođenja koje slavimo u ovom božićnom vremenu, tako treba svome Sinu privesti svakog od svoje djece koje ona rađa pod križem, združena na najintimniji način sa svojim Sinom. Isus nas upućuje na svoju Majku. Po Njezinu pristanku došlo je spasenje na ovaj svijet. Ona je u ime cijeloga ljudskoga roda prihvatila anđeoski navještaj, primila u svoju utrobu vječnu Božju Riječ i darovala je svijetu, a sada dobiva obratnu ulogu: treba taj pali svijet voditi prema Otkupitelju. Kao što to pjevamo u himnu Slavna Majko Spasitelja: o pomozi palom svijetu, koji želi ozdravljenje, ti što rodi tvorca svoga prirodi na udivljenje.

Sv. Ivan dakle predstavlja svakog od nas, svakog vjernika koji je upućen na Blaženu Djevicu Mariju. Ali još više, u drugom smislu on predstavlja i svećeništvo. On je Kristov službenik koji se penje na Kalvariju da bi – u osobi istoga Krista, Velikog i vječnog svećenika, prinio nebeskom Ocu žrtvu Križa, a ta žrtva je ona ista koja se prikazuje na sv. Misi. Ta se žrtva svakodnevno obnavlja na našim oltarima na nekrvni, sakramentalni način, tako da nam se u njoj otvaraju sva blaga milosti koje je Gospodin zaslužio svojom žrtvom na Križu. Ta su nam blaga milosti dostupna i pozvani smo da u njih zahvatimo, da primimo te obilne plodove božanske milosti. A to trebamo činiti tako da se na nutarnji način združimo s Kristovom žrtvom, kao što to čine ljubljeni učenik i njegova majka, stojeći podno križa i razmatrajući njegovu muku. Tako postajemo otvoreni primiti Božja dobročinstva i rasti u svetosti.

Molite Krunicu svaki dan!

Bezgrješna je za vrijeme svog ukazanja 13. listopada 1917. u Fatimi rekla djeci: „Ja sam Gospa od Krunice. Nastavite moliti Krunicu svaki dan“. U svakom ukazanju u Fatimi Gospa je zahtijevala svakodnevnu molitvu Krunice za spasenje svijeta. Krunica je Marijin dar.

Nema sumnje da danas Gospa želi upotrijebiti Krunicu da nas spasi i da nas preplavi milostima. Shvatite da nije slučajno da je izabrala pojaviti se u Fatimi pod naslovom „Gospe od Krunice“. Kao da je povezala najvažnije događaje našega doba sa svetom Krunicom.

U osobnom dnevniku sv. Maksimilijana Kolbea nalazimo ovo poglavlje: „Toliko Krunica znači toliko spašenih duša. Škapular, Krunica i Čudotvorna medaljica – to su tri stvari koje se sama Bezgrješna udostojila ponuditi za spasenje čovječanstva“ – napisao je sveti Maksimilijan 1925. A u časopisu „Vitez Bezgrješne“ iz listopada iste godine je napisao: „Istina je da molitva Krunice nije obavezna pod kaznom grijeha, ali kakva se vrsta ljubavi ograničava na puke dužnosti, čije se zanemarivanje može vrlo lako pretvoriti u ozbiljan prijestup? Takav slijed događaja više bi nalikovao ropstvu nego djetinjoj ljubavi prema velikom nebeskom Ocu i najdražoj Majci. Ne, to ne bi bilo vrijedno nekoga tko ljubi Mariju! Onaj koji istinski ljubi Mariju traži priliku da joj što češće priđe, da što dulje ostane kod njezinih nogu (unutar ograničenja koja ima zbog dužnosti svog staleža). On joj povjerava sve svoje probleme i brige. Također on sam, koliko mu snage dopuštaju, razmatra i djeluje tako da Marijina djela teku na najbolji mogući način, da se Njezino kraljevstvo širi u dušama svih onih koji sada žive i koji će živjeti, poznanika ili stranaca, prijatelja ili neprijatelja, rođaka, sugrađana, zemljaka ili stranaca, katolika ili nekatolika. To su njegova nastojanja, njegove želje, za taj se cilj trudi. A gdje će netko naći svjetlo koje treba da bi znao kada i kako djelovati, ako ne uz njezine noge? Može li se negdje drugdje crpsti snaga za tako uzvišeni zadatak? „Oče naš...“, „Zdravo Marijo...“ U ožalošćena srca kapa utješni melem, u očajne duše opet sija zraka nade. Siromašni, oni koje je zadesila nedaća, oni koji se savijaju pod teretom briga, nedaća i križeva, sada sve više i jasnije i preciznije osjećaju da nisu siročad, da imaju Majku koja zna sve njihove žalosti, koja ima suosjećanja za njih, koja ih tješi i koja im dolazi u pomoć.

Kako odgojiti djecu da sačuvaju vjeru u modernome svijetu

Ovo predavanje održala je jedna majka trinaestoro djece za Grupu majki sv. Ane u župi FSSPX-a u Brisbaneu o svome iskustvu odgoja djece u vjeri kroz više od 30 godina.

Predstavljena mi je ideja o predavanju prije nekoliko mjeseci na sastanku skupine kada nisam baš bila usredotočena na to što me se pitalo, kao kada ste na telefonu pa vas dijete upita nešto, a vi samo kimnete glavom i kažete da, a da niste posve svjesni o čemu se točno radi. A zatim vas se kasnije podsjeti na to što su htjeli, a vi se samo maglovito sjećate cijeloga događaja. Tako je to bilo kod mene. U letku sam pročitala da nam danas dolazi gošća održati predavanje i pomislila sam kako ga trebam doći poslušati jer je tema zanimljiva, da bi nakon Mise otkrila da se radi o meni.

Ja sam obična majka, imam 55 godina, dovoljno sam stara da budem majka nekima od vas i jedina razlika je ta da „izlazim iz tunela“ dok su mnogi od vas tako mladi i prekrasni da su još u „tunelu“, vjerojatno u mraku, tražeći svjetlo na kraju. Nove majke ponekad nisu ni svjesne da postoji tunel i nadamo se da će tako kod vas i ostati! Ono što svi imamo zajedničko je ista agenda, volimo svoju katoličku vjeru i svjesni smo odgovornosti koju imamo za duše naše djece i da ih nekako moramo odgojiti u ovom modernom svijetu koji nije ništa manje od bitke, cjeloživotne bitke. Moja vlastita majka ovako je to izrazila kada sam još bila tinejdžerica kod kuće: „Htjela bih znati da će, kada ih podignem, moja djeca sačuvati svoju katoličku vjeru, živjeti moralnim životom, biti dobri građani i ako im se, nakon što to postignem, još uvijek budem sviđala, to bi značilo da sam učinila nešto dobro!“.

Moja majka je istrošila svoja koljena neprestano moleći za svoju djecu. Danas ću s vama podijeliti svoje iskustvo sa svoje trinaestoro djece i trideset godina odgoja, ali izgovarajući to čvrsto vjerujem da što više djece imaš, da to više shvaćaš da ništa ne znaš. To je kao s katoličkom vjerom: što više učiš, to je ona dublja i što više naučiš, to se sve više nedoraslo osjećaš. U svakom slučaju, da počnemo.

Čujemo mnogo negativnosti o modernome svijetu i mogli bi održati cijelo predavanje na temu zala ovoga društva. Ali o tome danas neću govoriti, nego ću pristupiti zadatku odgajanja djece u modernome svijetu s povjerenjem u našega Gospodina. Bog je znao što je radio kada nas je stvorio i kada nam je poslao djecu. On je točno znao u kojem vremenu će oni biti rođeni i u kakvom će stanju biti Crkva i društvo godine 2017. Bog želi spasenje našoj djeci više od nas i ako vjerujemo u ono što Crkva naučava, mi živimo sada jer je SADA, u ovo vrijeme u povijesti, najbolja prilika za naše spasenje. On očekuje od nas da živimo u ovome svijetu, da zarađujemo za život u ovome svijetu, da sudjelujemo u dopuštenim aktivnostima u svijetu i da budemo katolici u svijetu u širini. Pitamo se kako je to moguće, ali to je činjenica i ona nas treba ohrabriti. Bog nas je i više nego opskrbio sredstvima da podignemo svoju djecu tako da sačuvaju vjeru, pa čak i usred bijednoga stanja u Crkvi i društvu. Potražila sam statistike i pronašla samo neke iz 2011. da samo 9.2% katolika redovito ide na Misu (što god to značilo) u Novus ordo crkvama u Brisbaneu. Ne postoje statistike koje bi ukazale u kojim godinama osoba najčešće napušta svoju vjeru. Instinktivno, pretpostavljamo da ako djeca stignu do odrasle dobi sa svojom vjerom, možemo biti optimistični. Ako pogledamo našu župu možemo vidjeti da naši mladi nastavljaju prakticirati svoju vjeru jednom kad završe školu. To je samo po sebi čudesno po današnjim standardima. Trebamo pogledati kako možemo podržati taj trend tako da to i dalje bude za naše mlade ispravna i normalna stvar, usprkos privlačnoj snazi svijeta da učine drugačije. Dok su djeca mala i roditelji mogu kontrolirati sve razine njihova života, podizanje djece u vjeri je lako jer mi vodimo, a djeca vas slijede. Međutim, kada djeca odrastu i mi smo se već posvuda rasuli zbog odgajanja više djece, podizanje djece postaje sve izazovnije. Djeca moraju naučiti sama promišljati, moraju donositi svoje odluke, moraju braniti svoju volju, osporavati legitimne autoritete i pokušati naći svoju ravnotežu u školi, na fakultetu, radnom mjestu i u društvu. Ne možete uzeti sedamnaestogodišnjaka i odnijeti ga na Misu.

Danas želim s vama razgovarati o tome kako da ne dođe do te situacije. Što kao majke možemo učiniti da sačuvamo našu djecu na duhovnoj stazi dok odrastaju? Dom je vrt naše vjere i moje je uvjerenje da se duhovni okvir doma mora formirati. Djeca moraju biti odgajana u katoličkom okruženju, okružena katoličkom ljepotom i utjecajima i duh svijeta treba pripuštati ograničeno. Razmišljajte o obitelji, školi (pravoj katoličkoj školi) i crkvi kako tvore trokut, kao vrata koja dijete čuvaju unutra na sigurnome. Ako jedna od tih vrata ostanu otvorena, dijete će izaći. Moramo zajedno surađivati da bismo postigli uspjeh. Svaka stranica trokuta treba biti zaključana radi zaštite djece, zaštite njihove vjere. Mi ne ravnamo crkvom ili školom, ali one moraju imati našu podršku. Međutim, mi upravljamo našim domovima, a dom ima glavni utjecaj od to troje. Ako majke nemaju dom pod nadzorom, onda škola i župa ništa ne mogu popraviti. Milosti dane u tu svrhu dolaze od Boga, a majke su odgovorne pobrinuti se da te milosti i blagoslovi od Boga imaju priliku ispuniti dom.

Hajdemo onda izgraditi duhovni okvir koji će zaštititi dom:

Gospa od Dobrog Uspjeha (Quito, Ekvador)

Sažetak:

Gospa od Dobroga Uspjeha (u originalnom španjolskom ove riječi se mogu prevesti i utočište, spas od nevolja, posebno su ih koristili pomorci moleći se Gospi da ih izbavi od oluja na moru) ukazala se Španjolki majci Marijani de Jesus Torres od reda koncepcionista (punim imenom Kongregacija Bezgrješnoga Gospina Začeća) u njenu samostanu u Quitu, Ekvadoru, koji je bio pod nadležnosti franjevaca. Tražila je da se napravi njezin kip i upozorila na smanjenje vjere i zvanja u 20. st.

Kronološki pregled

1563	Rođenje Marijane de Jesus Torres.
1577	Mala grupa časnih sestara i trinaestogodišnja djevojčica s pozivom prolaze kroz teško putovanje brodom iz Španjolske do Ekvadora da utemelje prvi samostan u Quitu.
1582	Marijana umire prvi put. Na Nebu, nakon što je upitana, odlučuje vratiti se na zemlju da pati kao patnička duša za grijehe počinjene u 20. st.
1588	Drugi put umire na Veliki Petak, nakon ukazanja u kojem su joj pokazane sve strahovite zloupotrebe i krivovjerja koja će postojati u Crkvi u našem vremenu. Bila je uskrsnuta i vraćena u život dva dana kasnije, na Uskrs ujutro.
2.2. 1594	Naša Gospa od Dobroga Uspjeha prvi se put ukazuje Marijani.
16.1. 1599	Naša Gospa od Dobroga Uspjeha traži da se napravi njezin kip.
1605-1610	Nakon što se dogodila galama i zbrka u samostanu, kad je jedna sestra nahuškala neke od drugih sestara protiv majke Marijane, Marijana je odlučila uzeti na se pet godina trpljenja i kazni koje bi ona sestra primila u paklu. Kasnije se ta sestra pokajala.
16.1. 1611	Kipar kojega je odabrala Naša Gospa, Francisco del Castillo, odlazi iz grada da kupi završne boje za kip. Ukazuje se Naša Gospa od Dobroga Uspjeha, zajedno sa sv. Franjom i arkanđelima Mihaelom, Gabrielom i Rafaelom, koji čudesno završavaju kip.
2.2. 1611	Kip je službeno blagoslovljen od biskupa i postavljen iznad stolice opatice, na želju Gospe, kao znak da ona upravlja i čuva ovaj samostan. Njezino službeno ime je „Marija od Dobroga Uspjeha od Pročišćenja“.
1611	Naš Gospodin se ukazao majci Marijani i tražio je da bude patnička duša: „U svim vremenima trebam odvažne duše da spase moju Crkvu i varljivi svijet.“
8.12. 1634	Na blagdan Bezgrješnog Začeća tri arkanđela i Kraljica Neba ukazali su se majci Marijani. Sv. Gabriel je nosio ciborij s hostijama. Naša Gospa je predvidjela nekoliko događaja u budućnosti papinstva u doba Pija IX.
16.1. 1635	Nakon Svete Pričesti i posljednjeg pomazanja majka Marijana je prorekla točan sat svoje smrti (15:00) i umrla zadnji put.
1821	Rođen je „pravi katolički“ predsjednik Ekvadora Gabriel Garcia Moreno, kojega je prorekla Gospa.
1873	Gabriel Garcia Moreno posvećuje Ekvador Presvetom Srcu Isusovu.
1875	Gabriel Garcia Moreno umire. Papa Pijo IX. napisao je da je umro „smrću mučenika... žrtva za svoju Vjeru i kršćansku ljubav.“ U katedrali u Quitu čuva se njegovo neraspadnuto srce i poznata slika Naše Gospe od Quita, koja je plakala u trenutku njegova mučeništva.
1906	Za vrijeme preuređenja samostana otvoren je tri stoljeća star grob majke Marijane. Njezino tijelo i habit su nađeni cijeli i neraspadnuti, a iz groba se širio miris ljiljana.

Čuda i znakovi

Jedna od najnevjerojatnijih činjenica života majke Marijane bile su mistično-tjelesne pojave: dva puta je umrla i ukrsnula. Dokumenti iz samostana i arhiva biskupije dokazuju da je ova sveta redovnica umrla tri puta. Prva smrt je bila 1582. Stojeći pred Sudom utvrđeno je da je bez krivnje i dan joj je izbor da ostane u nebeskoj slavi u raju ili da se vrati na zemlju da kao patnička duša okajava grijehe 20. st. Odabrala je to drugo. Drugi put je umrla na Veliki Petak 1588. nakon ukazanja, u kojem su joj bile pokazane sve zloupotrebe i krivovjerja koja će postojati u Crkvi današnjih dana. Bila je uskrsnuta dva dana poslije, na Uskrs ujutro. Treći i zadnji put je umrla 16. 1. 1635.

Pitanje papinskoga krivovjerja (V.)

Na temelju prethodna četiri nastavka promatramo proglašava li Crkva službeno krivovjerni nauk putem Amoris laetitije.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

V. dio: Je li papa Franjo krivovjeran?

Identificiranje krivovjerja

Nazivanje svoga protivnika ,,krivovjernim” (heretičnim) moglo je biti pristojnim u određenom crkvenom kontekstu u prošlosti. Točnije rečeno, ljudi Crkve su također, bili teolozi ili ne, imali svoj repertoar pogrda. Pogrde se nalaze u svim vremenima i u svim profesijama. Već u Evanđelju nalazimo njihove poprilične tragove, čak i iz usta Utjelovljene Riječi. Možemo požaliti da su postale rijetke od posljednjega sabora i jadikovati nad sladunjavim izrazima koji sada prevladavaju u interkonfesionalnim dijalozima.

Uporaba pogrda trebala bi ostati legitimnom, uz uvjet da se ne prave greške oko značenja, koje će uvijek biti ograničeno. Ono vrlo često odudara od svoje izvorne vrijednosti i nije ništa više nego posljednje pribježište onima koji su izgubili sve svoje argumente i samo žele sačuvati obraz. No ovdje ne govorimo o demonizaciji, koja je veliki izraz manipulacije. Ukratko, ovdje bismo mogli biti usred retorike pa i izvan područja teologije u užem smislu. Retorika može služiti kao podrška teologiji i to je upravo temelj njezine legitimnost, ali je ona nikada ne bi mogla zamijeniti ili još manje prikriti njezino nepostojanje.

Oznaka ,,krivovjernoga” (heretičnoga) iziskuje protivnost definiranoj istini

Drukčije je s doktrinarnom cenzurom ,,krivovjernoga” (heretičnoga): ona je stručni izraz, dio terminologije za kojim posežu stručnjaci da bi dali što je moguće precizniju prosudbu. Oznaka ,,krivovjernoga” odgovora tome preciznome jeziku kojim se teolog služi: u tom smislu se ona primjenjuje na osobu čija djela i riječi dovoljno očituju odbacivanje ili dovođenje u pitanje objavljene istine koju je kao takvom proglasilo nezabludivo Crkveno Učiteljstvo. Također se posljedično ili u proširenom značenju primjenjuje na tvrdnju koja je dokazano proturječna dogmi.

Primijeniti tu vrstu pojma na osobu ili tvrdnju stoga implicira da se je prije ispitalo odbacivanje ili protivljenje dotičnome predmetu. Nije samo bitno radi li se o odbacivanju ili protivnosti. Ono što je još bitno je provjeriti ima li ovo odbacivanje ili protivljenje u točnom odnosu prema dogmi, drugim riječima, prema istini koja nije samo objavljena, nego i kao takva definirana od strane Crkvenog Učiteljstva. Tu se nalazi cijela zahtjevnost predmeta koji je skriven iza pojma.

Slučaj pape Franje

Pitanje koje si ovdje postavljamo je iznimno precizno: zaslužuje li papa Franjo ovu oznaku u očima čiste teologije kao onu koju svaki član naučavajuće Crkve može donijeti na osnovi svojih stvarnih i priznatih kompetencija? I zaslužuje li je zbog onoga što potvrđuje u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia? 45 teologa je smatralo da su dužni to potvrditi. Četiri kardinala daju nam na znanje dovoljno jasno da ako ne da zadovoljavajući odgovor na njihovu dubiju, Vrhovni svećenik bi mogao zaslužiti oznaku takve cenzure.

Došašće – priprava srdaca

Pri završetku godine obljetnice Fatime i početku došašća pozivam vas još jednom da produbite nauk Gospe Fatimske. 10. prosinca 1925. ona se ukazala zajedno s Djetetom Isusom 18-godišnjoj postulantici sestri Luciji u Pontevedri da bi pobliže pojasnila pobožnost pet prvih subota na koju je već potaknula 13. srpnja 1917. Pritom nam ona daje životno pravilo duhovnosti kojoj se u njezinoj mudrosti ne možemo dovoljno diviti jer dnevnom životu pobožnosti daje idealan i sasvim konkretan oblik. To mi se zato čini iznimno prikladnim za posvećenje došašća i pripravu srdaca za blagdan Božića.

Kao što nas s. Lucija neprestano uvjerava, Majka Božja želi da četiri poznate vježbe prvih pet subota ne budu samo jednokratna mjesečna stvar, nego da postanu model za dnevni duhovni život, a istovremeno i da određuju molitveni ritam Marijina djeteta. Naravno da nije moguće svaki dan ići na ispovijed i na pričest. To se ni ne želi reći, nego treba ono bitno u prakticiranju prvih pet subota prenijeti na svakodnevni život. To znači konkretno sljedeće:

1) Krunica

Majka Božja u svakome svome ukazanju želi od nas da dnevno molimo Krunicu. Ta naglašena želja treba za nas biti samorazumljiva, sveta obveza. Ako to Nebo želi, ono će nam sasvim sigurno i darovati milost da vjerno ispunimo tu želju. Najljepše je uvijek moliti Krunicu zajednički, s čime je povezan i potpuni oprost. Ako nije moguće drukčije, možemo naravno moliti desetice Krunice i u nekoliko navrata i kada smo na putu.

2) Sveta Pričest

Pričest znači sjedinjenje s Isusom koje se događa u sakramentalnoj, ali i u duhovnoj Pričesti. Svatko tko ne može dnevno ići na sv. Misu, može se lako kod jutarnje molitve duhovno sjediniti s žrtvenim Jaganjcem na oltaru te Isusu prikazati samoga sebe kao i predstojeći dnevni posao u duhu zadovoljštine. I kao što treba tijekom dana nastaviti sa zahvalom nakon svete Pričesti, isto to treba činiti i s duhovnom Pričesti u smislu što češćeg obnavljanja strelovitih molitava i čina ljubavi. Na taj način je živi Isus uistinu u nama kao gost koji ostaje i trajno djeluje u našoj duši, koji nas sa svojim nutarnjim poticajima vodi i kojemu rado navraćamo.

Dolazak antikrista i njegovo djelovanje

Posljednja nedjelja nakon Duhova, kao što je razumljivo, progovara nam o posljednjim događajima na kraju svijeta, o drugom Isusovu dolasku. Čuli smo današnje evanđelje u kojemu Gospodin zapravo proriče dva događaja – propast Jeruzalema i kraj svijeta, njegov drugi dolazak. Ta su dva proročanstva u tekstu isprepletena i zato nije lako razlikovati što se odnosi na jedan, a što na drugi događaj. Oni su također u međusobnom odnosu jer propast Jeruzalema nije samo jedinstveni događaj koji bi stajao sam za sebe, nego je on istovremeno slika posljednjih događaja na kraju svijeta. A što će se točno dogoditi na kraju svijeta i kako će teći ti događaji? O tome nam govori Isus kada se obraća učenicima prije svoje muke, vrlo iscrpne navještaje nalazimo potom u Knjizi otkrivenja sv. Ivana apostola, neke stvari nam na pojedinim mjestima naznačuje i sv. Pavao (npr. u Drugoj Solunjanima), a važan proročki navještaj nalazimo i u Starome zavjetu, u Knjizi proroka Danijela. Nema ništa što bi toliko intrigiralo ljudsku maštu kao posljednji događaji prije drugog Isusova dolaska i zato nije čudno da su mnoge sekte (poput npr., adventista i Jehovinih svjedoka) na temelju ovih izvještaja proricale točan datum kada će se dogoditi smak svijeta, da ove izvještaje tumače na najrazličitije, krive načine, pa i da se među katolicima šire kriva shvaćanja o pojedinim događajima. Pokušat ćemo zato na temelju katoličkog nauka – predaje, crkvenih otaca, naučitelja, mistika, velikih teologa, pogledati značenje pojedinih događaja koji su nam navješteni u sv. Pismu.

,,Kada vidite na svetom mjestu grozotu pustoši“. Prorok Danijel koji je živio u 6. st. pr. Kr., u babilonskom sužanjstvu, prorekao je strašne događaje koji će uslijediti nakon tri stoljeća. Tada se podigao sirijski kralj Antioh Epifan koji je okrutno progonio Židove – zauzeo je Jeruzalem, provalio u hram i u njega postavio Zeusov kip i prisiljavao Židove da se odreknu vjere u pravoga Boga te da se klanjaju idolima. No to proročanstvo ne staje na tom događaju, nego se odnosi i na strašne događaje na kraju povijesti. Sv. Pavao nam u Drugoj poslanici Solunjanima (2, 3-4) govori da ,,treba da najprije dođe otpad, i objavi se čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi ili podiže iznad svega što se zove Bog ili što se štuje, tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe kao da je Bog“. Prije drugoga Isusova dolaska treba na svijet doći antikrist – čovjek grijeha, sin propasti, kako nam govori sv. Pavao, koji će se praviti Bogom. O njegovu djelovanju govori nam sv. Ivan u Otkrivenju, a crkveni oci, mistici izložili su nam po Božjem prosvjetljenju još detaljnije njegov lik i pokušat ćemo pogledati što će se to točno dogoditi i kako će nastupiti antikrist. On će biti ponajprije jedna konkretna osoba – ne neka određena skupina ili društvo, nego čovjek. Pomislili bismo možda da će antikrist biti sam sotona koji će se utjeloviti, no – kako nam tumači sv. Ivan Damaščanski i sv. Hildegarda – on neće biti istovremeno đavao i čovjek, nego pravi čovjek koji će se roditi od žene i koji će u svemu oponašati Krista. Odatle i značenje riječi antikrist – on će biti Kristova imitacija, ali na negativan način, najveći Kristov protivnik tako da će zavoditi ljude na potpuni otpad od Boga i on će biti najgori čovjek koji je ikada živio.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 88

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

za vrijeme mjeseca listopada 2017. obilježene su tri godišnjice koje su odredile smjer ljudske i crkvene povijesti: Lutherove pobune, boljševičke revolucije i čuda u Fatimi.

Prije petsto godina, 31. listopada 1517., Martin Luther započeo je svoju pobunu protiv Katoličke Crkve. Prije sto godina, 7. studenoga, izbila je revolucija u Rusiji. U skladu s julijanskim kalendarom dobila je naziv „Oktobarska revolucija“.

Prije sto godina, nekoliko dana prije toga, 13. listopada je Bezgrješno Srce spektakularnim čudom zapečatilo svoju poruku najavljujući buduće događaje u Crkvi i u svijetu, od kojih neki sada već pripadaju prošlosti, poput Drugoga svjetskoga rata, dok se drugi još nisu dogodili, poput pobjede Bezgrješnog Srca i obraćenja Rusije.

Reformacija koju je pokrenuo Luther izgleda na prvi pogled kao vjerski događaj. Zasigurno je njemački herezijarh potresao Katoličku Crkvu do njezinih temelja, napadajući papinstvo, svetu Misu, svećenstvo i svetu Euharistiju... Vjera i sredstva koja je Bog dao čovječanstvu da postignu vječno spasenje za njih, odbacuju se ili smišljeno krivotvore.

Pa opet zbog neporecive povezanosti između nadnaravnog poretka Crkve i milosti s jedne strane, i zemaljskog poretka ljudske vladavine i građanskoga društva s druge strane, pobuna protiv Crkve se vrlo brzo proširila na ljudsko društvo, podjeljujući Europu do dana današnjega, dovodeći do stoljeća progona protiv Crkve u reformacijskim zemljama i ostavljajući svugdje po Europi tragove strašnih ratova, od kojih je najmučniji bio Tridesetogodišnji rat. Doista smo posve zbunjeni kada vidimo da katolički prelati danas obilježavaju pa čak i slave taj događaj koji je bio toliko tužan i toliko strašan za kršćanstvo.

Luterova pobuna temeljila se na načelu koje je takoreći temelj moderne misli i upravlja cijelo suvremeno društvo, bilo da se ono predstavlja kao liberalno ili socijalističko – komunističko. To načelo teži osloboditi ljude od njihove ovisnosti o Bogu i poretku koji je On ustanovio na naravnoj i nadnaravnoj razini.

Međutim, u dubini ljudske naravi postoji ontološka stvarnost potpune ovisnosti o svome Stvoritelju – potpune jer ne postoji područje u kojemu bi ljudsko biće moglo od toga pobjeći. Sam pojam stvaranja to jasno pokazuje. A sa strane stvorenja ta objektivna ovisnost odmah upućuje na dužnost jednako apsolutne podčinjenosti svome Stvoritelju, koji je Bog. Ta podčinjenost proteže se na puno više od onoga što se ljudima čini kao njezin najuobičajeniji izraz: poslušnost Božjim zapovijedima, moralna poslušnost. Ona se proteže i na intelektualni poredak, naše znanje. To je podlaganje našega razuma stvarnosti koja nam se sama nameće na takav način da je točna definicija istine „prianjanje razuma uza stvarnost“, uz objektivnu stvarnost. Isti put treba slijediti u području vjere, iako je razlog za tu podčinjenost u tom slučaju drugačiji. Gdje se naš naravni razum podčinjava svjetlu dokaza, nadnaravna vjera podčinjava se Božjem autoritetu, Istini koja se otkriva bez prijevare i koju se ne može prevariti, kako govorimo u Činu vjere.

Pismo ravnatelja MI br. 8

Dragi vitezovi Bezgrješne!

Prije točno 100 godina sveti Maksimilijan Kolbe je s dopuštenjem svoga poglavara utemeljio Militiju Immaculatae. Nema boljega načina da se prisjetimo toga nezaboravnoga događaja nego da damo samome utemeljitelju da nam progovori o tome:

,,VEĆ JE MNOGO VODE prošlo ispod mosta: sve se to odigralo prije skoro 18 godina, tako da sam skoro zaboravio brojne detalje. Međutim, budući da mi pater gvardijan [Kornel Czupryk] naređuje da dam izvještaj o počecima MI, opisat ću ono što mi sjećanje dopusti da se prisjetim.

Sjećam se da sam govorio sa svojom braćom svećenicima o bijednome stanju našega reda i o njegovoj budućnosti. U tim trenucima mi se u um utisnula sljedeća zamisao: ili ga treba ponovno izgraditi ili raspustiti. Osjećao sam duboku tugu za one mlade ljude koji bi nam često dolazili s najboljim namjerama i najčešće izgubili svoj ideal svetosti u samome samostanu. Pa ipak, nisam znao što u vezi toga trebam točno poduzeti.

Dopustite mi da odem još dalje u prošlost. Još se uvijek sjećam kako sam kao mali dječak kupio mali kip Bezgrješne za pet kopeka. A kada smo u malome sjemeništu bili u koru na Misi, obećao sam licem pognutim na tlo Presvetoj Djevici Mariji, čija se slika nalazila iznad oltara, da ću se za nju boriti. Ali kako? To nisam znao. No imao sam sliku borbe materijalnim oružjem.

Iz toga sam razloga, kada je došlo vrijeme da uđem u novicijat, povjerio ocu odgojitelju novaka, p. Dioniziju (Sowiak), blagoslovljene uspomene, tu moju poteškoću kod ulaska u redovnički život. On je promijenuo moju odluku u obvezu da svaki dan molim ,,Sub tuum praesidium”. Nastavio sam moliti tu molitvu sve do današnjega dana, iako danas znam koju vrstu borbe je Bezgrješna imala na srcu.

Kristovo Kraljevstvo raste poput gorušičina zrna

Naš Gospodin posijao je gorušičino sjeme prije 2000 godina u svetoj zemlji i poslije je dao kvasac Evanđelja, prave vjere, pravoga nauka, da bi se ovo sjeme razraslo i da bi kvasac prekvasao cijelu zemlju, cijelo čovječanstvo. On je rekao svojim učenicima, svojim apostolima: „Idite po svem svijetu i učinite sve narode mojim učenicima, krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Isus je htio da svi narodi na ovom svijetu postanu katolički narodi. On je kao Bog i čovjek ustanovio samo jednu Crkvu, samo jednu vjeru i to je gorušičino sjeme u 300-400 godina doista izraslo u veliko drvo i kvasac koji ukvašuje Rimsko Carstvo koje je prije bilo u idolopoklonstvu – što znači da su častili idole, đavle. U 300 godina Rimsko Carstvo je službeno dopustilo da katolička vjera postoji, a znamo da su prije toga katolici bili progonjeni. Dakle, za 400 godina idolopokloničko Rimsko Carstvo postalo je službeno katoličko carstvo. Bilo je potrebno nešto manje od 400 godina ovom Isusovu gorušičinom sjemenu i kvascu evanđelja i prave vjere da preobrati ovo carstvo iz idolopoklonstva u pravu katoličku vjeru, da službeno časte pravoga Boga. Ali bili su potrebni milijuni mučenika, muškaraca, žena i djece, svih dobi, svih uzrasta. Sve se događa to po žrtvi. Isus nas je otkupio svojom žrtvom na križu. Nije moglo biti drugačije jer živimo pod istočnim grijehom. I samo po žrtvi možemo se spasiti, s Božjom milošću Isus nam je to i omogučio.

Nizozemska: Bratstvo ponovno posvetilo crkvu sv. Willibrorda u Utrechtu za katoličko bogoslužje

12. studenoga 2017., dan nakon blagdana sv. Martina, zaštitnika Biskupije Utrecht, je biskup Fellay, Generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., ponovno posvetio crkvu sv. Willibrorda (izvršio nad njom obred pomirenja). Crkva se nalazi u povijesnome centru Utrechta, a na obredu je bilo prisutno 600 vjernika iz Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Njemačke. Cijeli obred je započeo obredom pomirenja koji propisuje Rimski obrednik za ponovnu posvetu svete građevine za katoličko bogoslužje nakon što je bila u uporabi za svjetovne namjene. Biskup je najprije blagoslovio ,,gregorijansku vodu” – mješavinu vode, vina, soli i pepela – i potom poškropio unutarnje zidove i tlo u obliku križa kako bi se crkva očistila od svojih profanih obeščašćenja.

U svojoj propovijedi je biskup Fellay podsjetio vjernike da je umjetnička ljepota ovoga mjesta bogoslužja odraz božanske ljepote, čija je slika također kršćanska duša. Naglasio je da je sveta građevina sada vraćena tradicionalnoj liturgiji za koju je bila građena i koja ,,nikada nije bila ukinuta”, kao što je proglasio papa emeritus Benedikt XVI. u svome motupropriju Summorum Pontificum od 7. srpnja 2007., iako su neki članovi hijerarhije bili tvrdili suprotno. Obred se nastavio pontifikalnom Misom s postolja. Ministriranje su predvodili bogoslovi iz Zaitzkofena, a obred su uzveličali veličanstveni zvuci raskošnih orgulja i barokni napjevi koji su izvedeni izvrsno i profesionalno.

Časopis Christus Rex br. 14: Sinovski ispravak

Iz tiska je izašao novi, 14. broj časopisa Christus Rex. Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici, a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Sto godina komunizma

Čudo Sunca u Fatimi

Kristovo kraljevstvo u svjetlu Fatime i Vojske Bezgrješne

Sinovska opomena zbog promicanja krivovjerjā

Biskup Fellay: Zašto sam potpisao Correctio filialis

Izvadak iz predgovora p. Stefana Freya, poglavara Austrijskoga distrikta:

[O ovim temama] možete opširnije čitati u ovome novome broju našega časopisa, gdje ćete pronaći moje predavanje koje sam mogao održati za svoga nedavnoga pohoda vašoj domovini. Za nedjelju Krista Kralja služio sam sv. Misu i održao predavanje u Zagrebu, u utorak nakon toga u Rijeci, a za blagdan Svih svetih u Splitu. Velika je radost vidjeti kako se Tradicija polako razvija u Hrvatskoj – poglavito što smo Božjom milošću mogli uspostaviti kapele u dva najveća hrvatska grada – i preporučimo zato Bezgrješnoj da nas zagovara i vodi naš apostolat, da bi po njemu što više duša pronašlo put Srcu Isusovu i Marijinu. Također možete pročitati tekst koji je Papi nedavno uputila skupina katoličkih uglednika zbog pobudnice Amoris laetitia, kojom se u Crkvu unosi velika pomutnja i duše zavode na krivi put. Ova jedinstvena opomena upućena papi izraz je žive katoličke vjere koja je jedino jamstvo očuvanja i napretka Crkve, usred širenja svih zabluda koje potresaju Crkvu do samih temelja. Tekst je potpisao i naš Generalni poglavar, mons. Fellay.

Kristovo kraljevstvo u svjetlu Fatime i Vojske Bezgrješne

Tema Kristova kraljevstva bila je nadbiskupu Lefebvreu veoma važna – ne samo zato što je ljubio Isusa iznad svega, nego jer je ova tema danas od dramatične aktualnosti. Najdublji razlog za današnju sveopću dramatičnu krizu u društvu i Crkvi leži u činjenici odbacivanja Kralja kraljeva u svim područjima Njegove vlasti na zemlji, i to čak i u Njegovoj Crkvi. Danas se više ne želi da On vlada nad ljudima. Tu temu želimo promotriti u svjetlu dviju velikih obljetnica ove 2017. godine, koje su prije nekoliko dana dosegle svoj vrhunac:

·         13. listopada 1917. učinila je Majka Božja u Fatimi najavljeno veliko čudo Sunca kao božansku potvrdu za istinitost Njezinih ukazanja.

·          16. listopada 1917. utemeljio je sv. Maksimilijan Kolbe Vojsku Bezgrješne.

Oba ova djela utemeljila je Presveta Djevica, oba stoje zajedno i čine jedinstvo. U Fatimi ona daje program za spasenje svijeta, a Maksimilijan Kolbe treba tome programu dati konkretan oblik i izložiti pojedinosti, kako ga treba provesti. Oba djela teže istome cilju: spasenju duša i ponovnoj uspostavi Isusove vlasti u svim područjima. Oba govore o „vladavini Presvetog Srca Isusova i Marijina“, zato što Isus hoće vladati po Bezgrešnom Srcu Marijinu i zajedno s njime. Naprotiv tiranskoj vladavini Sotone, radi se ovdje o vladavini dvaju srdaca, odnosno vladavini ljubavi.

Fatima divno i precizno objašnjava kako je ova vladavina ustrojena: to je vladavina u tri područja: u srcima – u društvu – u Kristovoj Crkvi. Fatima objašnjava kako se valja boriti protiv ove vladavine Sotone i njegovih slugu u sva tri područja jer đavao ima trostruku strategiju kojom napada čovjeka i želi ga upropastiti. Govori nam i o tome kako će biti ostvarena konačna pobjeda protiv sotone: što trebamo činiti, svatko od nas kao i Svećeničko bratstvo.

Jako je važno ovo razumjeti da bismo shvatiti što se danas događa.  Kada si postavimo pitanje u kojemu vremenu se nalazimo, sestra Lucija odgovara ovako:  „Đavao je odlučio povesti odlučujuću bitku protiv Gospe“. Od istočnoga grijeha u raju se đavao i njegovi sljedbenici fanatično bore protiv Gospe i Njezine djece. Upravo u 1917. godini ušla je ova neprestana borba između dobra i zla  u svoju odlučnu fazu.

Fatima je drama u tri čina, ona je najveća drama čovječanstva izložena u tri tajne. Gospa objašnjava u svojima trima tajnama do u pojedinosti dramatični razvoj borbe koja se odvija na tri razine. Iako treća tajna još nije u potpunosti poznata, promotrimo ipak različite naznake koje su dali oni koji su tu tajnu pročitali. Na ta pitanja sestra Lucija neizravno odgovara: ,,Čitajte u Knjizi otkrivenja. Vrijeme u kojemu živimo opisano je u 12. i 13. poglavlju Otkrivenja. Ondje ćete pronaći ono što stoji u tri tajne“. Doista nalazimo u tim poglavljima spomenutu trostruku đavlovu strategiju, a to je uništenje triju područja Kristove vladavine.

1) Borba vatrenoga zmaja na osobnoj razini, protiv pojedinačnih ljudi

„I znak veliki pokaza se na nebu: žena, obučena u sunce i mjesec pod nogama njezinim i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 12,1). Ovdje se najprije predstavlja Majka Božja kao đavlova protivnica, prožeta slavom Božjom, obasjana Suncem, Kristovim simbolom.

,,I pokaza se drugi znak na nebu: crveni zmaj, koji ima sedam glava i deset rogova; i na glavama njegovim sedam kruna… stara zmija, koja se zove đavao i sotona“ (Otk 12) . Zmaj pokušava pobijediti Ženu, ali bez uspjeha. Onda se bijesan povlači da bi započeo borbu s Njezinim potomstvom, Njezinom djecom. Prva i konačna namjera zmaja je upropastiti i vremenito i za vječnost što je više moguće duša, da bi time ugrozio moćnu Ženu. Upravo to se prikazuje u prvoj fatimskoj tajni. Marija pokazuje djeci vidiocima pakao, veliko ognjeno jezero, a usred njega đavla i proklete duše. No, odmah potom pokazuje spasenjsko sredstvo: ,,Vidjeli ste pakao u koji odlaze jadni grešnici. Da bi ih spasio, Bog želi u svijetu proširiti štovanje moga Bezgrješnoga Srca!“. U tome Srcu nalazi se dakle, prema Božjoj volji, spasenjsko sredstvo za grešnike i zalog blagoslova Božjega protiv sotonine vojske.

Preminula posljednja sestra nadbiskupa Lefebvrea

Dana 17. listopada preminula je Marie Thérèse Toulemonde (r. Lefebvre), najmlađa sestra utemeljitelja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., mons. Marcela Lefebvrea.

Bila je udana za Guya Toulemondea i preselila je s njime iz svoje zemlje u Kolumbiju, gdje je odraslo njihovih petoro djece. Ona je bila posljednje od osmero djece gospodina i gospođe Lefebvre, od kojih je petoro ušlo u posvećeni stalež.

Njezino dojmljivo svjedočanstvo o svome bratu Marcelu nalazi se u dokumentarnome filmu o nadbiskupu Lefebvreu.

Počivala u miru.

Izvor: fsspx.news od 7. studenoga 2017.

Sto godina komunizma

„Rusija će proširiti svoje zablude po cijelome svijetu, započet će ratove i progone...!“. Ovo tmurno proročanstvo Presvete Djevice Marije od 13. srpnja 1917. iz Fatime (u slučaju da se ne posluša njezine želje) je od prije sto godina do današnjega dana doslovno ispunjeno. 7. studenoga 1917. je u Rusiji – po ondje važećemu julijanskome kalendaru 25. listopada – izbila u Sankt Petersburgu komunistička Oktobarska revolucija. S time je počelo najtamnije poglavlje povijesti čovječanstva. Marksizam [1] je krenuo u svojim različitim oblicima svuda po svijetu u svoj pobjednički marš, koji je ostavljao posvuda krvave tragove nepojmiljivoga razaranja i ljudske patnje. On danas vlada nad sveukupnim političkim (i crkvenim) životom u skoro svim dijelovima kugle zemaljske, počevši od tiranskih režima u Kini i Sjevernoj Koreji na istoku, preko uništavanja društvenih struktura i duša preko džender-ideologije na zapadu, do jednoga pseudokršćanskoga marksizma koji vrši djelo opustošenja u Crkvi te navodi papu kao i ostale crkvene vođe k paktiranju s radikalnim ljevičarima, najljućim neprijateljima Crkve. Nijedna sila na zemlji ne može niti će moći u budućnosti zauzdati „zvijer“ (Otk 13). Jer po Božjem naumu i jasnim riječima Gospe Fatimske, trebat će za to jedna posebna nebeska moć: Bezgrešno Srce Marijino! I to onda kada se bude počelo iskreno ispunjavati Njezine želje, posebice kada će Papa zajedno sa biskupima tome Srcu posvetiti Rusiju. Obećanje spasenja je dano ljudima, a na svakome osobno stoji hoće li se uhvatiti za sidro spasenja prema mogućnostima koje svakome daje božanska providnost.

Ne smijemo izgubiti iz vida mračne snage koje su obilježile posljednjih sto godina. Bez pogleda u prošlost ne može nitko shvatiti sadašnjost, a trebamo prepoznavati „znakove vremena“. Blažen onaj koji sluša glas Nebeske Kraljice i slijedi njezine upute. U duševnome miru će izdržati vrijeme kušnje, ispunjen nadom čekat će vrijeme najveće pobjede Nebeske Kraljice i k tome još surađivati u pripremi te pobjede.

p. Stefan Frey

Izvor: Mitteilungsblatt – službeni glasnik Austrijskoga distrikta, studeni 2017.

[1] Pape su u svojim enciklikama marksizam, komunizam i socijalizam označili kao najgore krivovjerje svih vremena, „u svojoj srži loše“, kao „bič Sotone“, „smrtonosni otrov“, „upropašćujući kvasac koji se uvlači u unutrašnjost ljudskoga društva i dovodi ga u najveću opasnost“, kao „dokidanje svakoga društvenoga poretka jer uništava njegove posljednje temelje“.