Pismo ravnatelja MI br. 9

2018. – Preko Bezgrješnoga Srca Marijina do Presvetoga Srca Isusova

Dragi vitezovi Bezgrješne!

Jubilarna godina 2017. došla je kraju. Mnogi od vas pitaju se što se dogodilo ove godine. Mnogu su očekivali posebnu intervenciju s Neba, sličnu čudu sunca prije 100 godina u Fatimi. Drugi su čeznuli za otkrivanjem cijele treće fatimske tajne, a svi smo žarko željeli ove godine da Rusija bude posvećena Bezgrješnome Srcu Marijinu. Sve te nade su uništene. Upravo suprotno, mogli bismo reći da se čini kao da je gore nego ikada u Crkvi. Stoga se bojimo da će nakon ove godine Fatimu mnogi manje ili više zaboraviti.

Ali oni koji pogledaju malo dublje, moraju priznati da je Bezgrješna puno toga učinila ove jubilarne godine: na početku godine bilo je u Vojsci Bezgrješne oko 20.000 ljudi, a na kraju godine zahvalni smo što vidimo da je Bezgrješna odgovorila na naše molitve i blagoslovila naše napore skupljajući oko sebe 100.000 vitezova.

Marijino misijsko putovanje po Filipinima dalo je ovoj zemlji neopisive milosti, koje se često povezuju s pravim čudima njezina milosrđa. U mnogim zemljama Vojska Bezgrješne je procvjetala, uz produbljivanje marijanskoga života sa strane mnogih vjernika. Nikad prije nije bilo tolikih kontakata sa svećenicima i redovnicima koji su, privučeni otajstvom Fatime, prišli Tradiciji.

Ako pogledamo još dublje, postoji vrlo posebna milost koju nam je Bezgrješna dala: tko god je učinio iskreni napor ove godine, njega je uvela dubinski u otajstva njezina Srca. Koliko smo takvih svjedočanstava primili: „Nikada prije nisam razumio Mariju toliko temeljito... Nikad prije nisam iskusio njenu ljubav kao ove godine... Shvatio sam više nego ikada prije kako je ona potrebna cijelome mome životu... Mogao sam svoje posvećenje Bezgrješnoj živjeti bolje nego ikada prije!“

Je li poslušan Crkvi svećenik koji služi tradicionalnu ili novu Misu?

Prava i prividna neposlušnost
Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea
prilikom mlade Mise u Poitiersu u Francuskoj, 3. rujna 1977.

Dragi Oče, danas imaš radost služiti svetu Misu među svojim najmilijima, okružen svojom obitelji, svojim prijateljima i s velikim zadovoljstvom nalazim se i ja danas blizu Tebe da Ti progovorim također i o svojoj radosti i molitvama za Tvoj budući apostolat, za dobro koje ćeš raditi za duše.

Posebno ćemo se moliti sv. Piju X., našemu zaštitniku, čiji je danas blagdan i koji je bio prisutan cijelo vrijeme Tvoga studija i formacije. Molit ćemo ga da Ti podari srce apostola, srce svetoga svećenika poput njega. A budući da smo ovdje u gradu sv. Hilarija, svete Radegunde i velikog kardinala Pija, molit ćemo dakle sve te zaštitinike grada Poitiersa da Ti priteknu u pomoć da možeš slijediti njihov primjer, tako da bi poput njih mogao u teškim vremenima braniti katoličku vjeru.

Mogao si žudjeti za laganim i ugodnim životom u svijetu. Već si započeo studij medicine. Mogao si ići u tom smjeru. Ali ne, Ti si imao hrabrost, čak i u ovakvim vremenima, doći i tražiti da postaneš svećenik u Ecôneu. A zašto u Ecôneu? Jer si našao Tradiciju, našao si ono što se podudaralo s Tvojom vjerom. To je bio jedan čin hrabrost koji Ti služi na čast.

I zato bih volio u nekoliko riječi odgovoriti na optužbe koje su se pojavile u mjesnim novinama iza objave pisma msgr. Roziera, biskupa Poitiersa. Ah, ne zato da bih se prepirao. Ja to pažljivo izbjegavam. Uglavnom ne odgovaram na ta pisma i radije šutim. Međutim, budući da se radi i o Tebi i o meni, čini mi se dobrim da Te opravdam. Ne pišu o nama zbog naših osobnosti, nego zbog našeg opredjeljenja. Optuženi smo jer smo izabrali takozvani put neposlušnosti. Ali moramo jasno razumjeti u čemu se sastoji taj put neposlušnosti. Mislim da točno možemo reći: ako smo izabrali put prividne neposlušnosti, da smo time izabrali put istinske poslušnosti.

Zatim, mislim da su oni koji nas optužuju možda izabrali put prividne poslušnosti koja je, u stvarnosti, neposlušnost. Budući da su oni ti koji slijede novi put, koji slijede novotarije, koji prianjaju uz nova načela protivna onima kojima nas je učila predaja, svi pape, svi sabori; oni su ti koji su odabrali put neposlušnosti.

Jer ne možemo reći da se pokoravaju današnjim autoritetima dok se ne pokoravaju cijeloj Tradiciji. Slijediti Tradiciju upravo je znak naše poslušnosti. Jesus Christus heri, hodie et in saecula - ,,Isus Krist jučer, danas i zauvijek“.

Nitko ne može podvojiti našega Gospodina Isusa Krista. Nitko ne može reći da sluša današnjega Krista, ali ne jučerašnjega Krista, jer onda ne sluša Krista sutrašnjice. To je od ključne važnosti. Zbog toga ne možemo reći da nismo poslušni Papi danas i da iz tog razloga nismo poslušni jučerašnjemu papi. Mi se pokoravamo jučerašnjemu papi, stoga se pokoravamo ovomu danas, kao i onomu sutra. Jer nije moguće da pape podučavaju različite stvari, nije moguće da pape proturječe jedan drugome, da opovrgavaju jedan drugoga.

I zato smo uvjereni da ako smo vjerni svim prošlim papama, svim prošlim saborima, da smo vjerni današnjem papi, današnjem saboru i sutrašnjem saboru i sutrašnjem papi. Jer, ponavljam: Jesus Christus heri, hodie et in saecula. A ako smo danas, po otajstvu providnosti, otajstvu koje je nama nedohvatljivo, neshvatljivo, mi u prividnoj neposlušnosti, onda mi u stvarnosti nismo neposlušni, nego poslušni.

Kako smo mi poslušni? Tako što vjerujemo u naše katekizme i jer se držimo uvijek istog Vjerovanja, istih deset zapovijedi, iste Mise, istih sakramenata, iste molitve – Pater Noster kao jučer, danas i sutra. Zbog toga smo poslušni, a ne neposlušni.

S druge strane, ako proučimo što se danas podučava u novoj religiji, shvaćamo da to nije ista vjera, isto vjerovanje, istih Deset zapovijedi, isti sakramenti, isti Očenaš. Da bi se to shvatilo dovoljno je otvoriti današnje katekizme. Dovoljno je pročitati govore održane u naše vrijeme da bi se shvatilo da su oni koji nas optužuju za neposluh, oni koji ne slijede pape, koji ne slijede sabore, koji su, u stvari, neposlušni. Jer oni nemaju pravo mijenjati Vjerovanje, reći da danas anđeli ne postoje, mijenjati pojam istočnoga grijeha, reći da Presveta Djevica nije vazda djevica, itd.

Svećenik – otac i pastir duša

Msgr. Lefebvre kao uzor

U psalmu 110. izlaže nam kralj David istinu koja je za naš život najvažnija: „Initium sapientiae timor Domini  – Strah Gospodnji je početak mudrosti“. A taj strah pred Gospodinom je naš utemeljitelj, msgr. Lefebvre, sačuvao kroz cijeli svoj život – zato je odbacio liberalni koncilski duh, zato se odrekao službe Generalnog poglavara spiritanaca, zato je odbacio i zagrljaj modernističkoga Rima u vremenu kada bi to značilo kompromise u vjeri i to također 1988. godine, kada je – kako sam govori – u otvorenosti išao daleko koliko je samo mogao i trebao. Zato je umro svetom smrću, ljubljen od svojih prijatelja, s poštovanjem i cijenjen od strane svojih časnih protivnika, a omržen od neprijatelja svih vrsta.

Naš utemeljitelj Marcel Lefebvre je za nas, svećenike njegova Bratstva, koje je on osnovao da bi ono služilo Crkvi, primjer, uzor i zaštitnik našega svećeničkoga života. Da slavimo mladu Misu jednoga isusovca, mogli bismo slušati propovijed o sv. Ignaciju. A za nas je prikladno da se prisjetimo našega utemeljitelja, msgr. Marcela Lefebvrea. Temeljna načela i upute dao nam je nedugo prije svoje smrti u svome Duhovnome putokazu, iz kojega u ovoj prilici želim istaknuti nekoliko misli važnih za naš svećenički život, naše djelovanje, našu duhovnu borbu.

U predgovoru piše msgr. Lefebvre da se jedini način kako obnoviti Crkvu i kršćanstvo sastoji u tome da ,,prenosimo katoličko svećeništvo u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, onako kako ga je On (Isus Krist) predao svojim apostolima i kako ga je prenosila Rimska Crkva sve do sredine 20. stoljeća“. I nadalje, nužni su ,,ne samo sana doctrina (zdravi nauk), nego i duboki i stalni duh... koji su oba u svojoj cijeloj biti povezani s uzvišenom molitvom našega Gospodina, koju izražava Njegova Žrtva Križa“.

Ljubav prema zdravome nauku

Zdravi nauk je temelj za razvoj svećeničkoga duha. Taj zdravi nauk obuhvaća ne samo vjerske istine, nego i cjeloviti, neokrnjeni moralni nauk u kome nema miješanja istine s laži. A da bi te istine stajale na čvrstome temelju, moraju se u našoj duši razvijati u skladu s onim predivnim Stvoriteljevim darom, s darom zdravoga razuma, iz kojega izvire i zdrava, skolastički sistematizirana filozofija. Samo na naravnim krepostima, na istinitosti, na čežnji za istinom i spremnosti da vlastite nazore promijenimo u skladu sa spoznatom istinom, na poniznosti, ali i na časnosti i muževnoj spremnosti da se borimo za istinu i za dobro, može se razviti nadnaravni život. Svećenik mora imati osobnost i kreposti duhovnoga princa, a ne biti nečasni i poniženi duhovni sluga, koji puza pred neprijateljima prave vjere.

Tradicionalnome nauku svakako pripada i ljubav prema svim ljudima, dakle i prema nevjernicima i zabludjelima, što znači da im treba pokazati put prema istini s uvažavanjem prema bližnjemu, časno i iskreno, u smislu riječi kardinala Tomášeka iz njegova katekizma: ,,Prema njima se trebamo odnositi snošljivo i izbjegavati sve što bi ih moglo s pravom utući, uvrijediti i što bi ih tim više odbilo. Ali posebno puno trebamo za njih moliti, prikazivati sv. Mise i Pričesti te različite žrtve, da bismo im izmolili milost prave vjere“.

Ovdje se ne radi o licemjernom ekumenizmu, o obmani jedinstva, kojega tu nema niti ga ikada može biti. Zdravi nauk o katoličkoj snošljivosti prema inovjercima je iskreniji od sentimentalne, prijevarne i površne glume ekumenizma.

Budnost naspram opasnosti za vjeru

S ispravnim i iskrenim držanjem našeg utemeljitelja moramo pristupiti i opasnostima za vjeru da bismo im se mogli suprotstaviti. U proslovu Duhovnoga putokaza msgr. Lefebvre piše: ,,Mogao sam tijekom cijeloga moga svećeničkoga života ustanoviti koliko su pozivi (profesora iz bogoslovije) na budnost, koji su počivali na papinskim učenjima, prije svega na onima sv. Pija X., bili opravdani. Koliko je ta budnost bila opravdana, ne samo što se tiče nauka, mogao sam ustanoviti iz osobnog iskustva na temelju mržnje, koju je ta budnost izazvala u liberalnim krugovima kako laika, tako i Crkve, dijabolične mržnje“. I on dodaje: ,,Općenito gledano, puhao je pogodni vjetar za sve one koji su bili skloni kompromisima s masonskim, liberalnim idejama i bili na protivnoj strani, odbacujući odlučno držanje predanoga nauka“.

Za kraj proslova izriče msgr. Lefebvre upozorenje, koje nije ništa izgubilo na aktualnosti: ,,Sadašnji papa i ti biskupi ne donose nam više našega Gospodina Isusa Krista, nego jednu sentimentalnu, površnu, karizmatsku religioznost, po kojoj ne silazi više prava milost Duha Svetoga u njezinoj potpunosti. Ta nova religija nije više katolička religija: ona je sterilna, nesposobna posvećivati društvo i obitelji... Zlo koncila je manjkava spoznaja Isusa Krista i Njegova kraljevstva. To je zlo zlih anđela, zlo koje je put za pakao“. – Kada je sadašnji Papa u Vatikanu postavio Lutherov kip, kada govori: ,,Bog ne bi bio Bog bez čovjeka“, time on ispovijeda jednu drukčiju vjeru od katoličke, time on niječe vjeru Isusa Krista na način kako ju je On predao svojoj Katoličkoj Crkvi, i pokazuje trajnu aktualnost riječi našega utemeljitelja. Na to nije dopušteno šutjeti, na to moramo upozoravati zbog straha Božjega, kojega je koncilska Crkva izgubila, radi spasenja duša, koje su nam po Božjoj providnosti povjerene ili će to biti.

Razmatranja o svetoj Misnoj Žrtvi

Žalosno je reći da postoje katolici koji vjerno primaju svetu Pričest, a ne znaju sudjelovati na Misi. Naši oci imali su predodžbu o Misi koju današnji katolici više nemaju. Postoji više sjajnih stvari na zemlji, ali postoji jedan događaj, kako Bossuet kaže, koji je najvažniji za sva vremena: utjelovljenje božanske osobe, kalvarijske Žrtve, koja je predoznačena kroz četiri tisuće godina putem žrtava iz vremena praotaca i Mojsija. Taj veliki događaj koji je izvršen na Golgoti i obnavlja se svakoga dana, iz trenutka u trenutak na zemlji - to je veliko svjetsko čudo. Ako dobar Gospodin još uvijek trpi ovaj svijet, unatoč onome što svi mi vidimo, to je stoga jer to čudo ne prestaje ispunjavati riječi proroka: ,,Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu mojemu i prinosit će se čist prinos, jer će veliko biti ime moje među narodima“ (Mal 1,11). I kao što Sunce ne izlazi i zalazi u isto vrijeme u svakom dijelu svijeta, nego neprestano sije svjetlo po različitim zemljama svijeta, tako je i žrtva Bogočovjeka trajna žrtva, žrtva koja se trajno ostvaruje: ,,neprestana žrtva“ (Dan 12,11).

Najkraći dio kanona Mise ima naslov ,,Intra actionem” jer je uistinu sve drugo što se događa ili što se ovdje postiže sasvim neznatno u usporedbi s tim činom, koji je čin par excellence. On je izvor, on je u biti djelo koje nas čuva. Psalmist kaže: ,,Gle, nikada ne spava, nikada ne drijema čuvar Izraelov.“ (Ps. 121,4). Crkva, kršćansko društvo, treba biti zaštićeno, to je potreba svakog društva na zemlji. Mi, njezini pastiri i službeni zaštitnici, ponekad spavamo i drijemamo, ali On, koji čuva Izrael, neće zaspati. U svakom trenutku On silazi s nebeskih visina, taj Bog koji je postao čovjekom, da bi namirio cijeli dug čovječanstva... Ujediniti se s Misom znači postaviti se da djelujemo s Njime. Reći da sam prezaposlen u svom životu da bih otišao na Misu je izgovoriti nešto besmisleno jer Misa je ta koja daje danu svakoga katolika pokret, zasluge i djelotvornost (kardinal Pie, Djela, IX, 637).

Na križu Isus Krist umiruje srdžbu Božju svojom Krvlju, On zadovoljava božanskoj pravdi, okajava grijehe i zaslužuje spasenje svijeta. Ali žrtva koju On izvršava ne daje još zapravo ljudima milosti koje u njoj imaju izvor. Ona putem Njegova općenitoga okajanja koje čini za grijehe ljude priprema i otvara da prime te milosti. On to čini svojom krvlju i svojom smrću – sakramentima, posebno svetom Euharistijom, prenose se milosti Isusa Krista. Žrtva na križu je žrtva otkupljenja i zasluga, jer On zaslužuje sve, ali ona ne daje sve, niti to primjenjuje na nas, a Žrtva Mise je žrtva primjene i posvećenja jer ona daje i primjenjuje sve, ali ne zaslužuje ništa. (P. Charles de Condren, Pojam svećenstva i Žrtve Isusa Krista, 7. pogl.).

Posjet mladomisnika p. Filipa Marade Hrvatskoj

Otvoreno pismo bivših muslimana papi Franji

Donosimo prijevod Otvorenog pisma bivših muslimana, obraćenika na katoličku vjeru, papi Franji u kojem ga mole da promijeni svoj stav prema islamu. Pismo je do sada skupilo preko 2700 potpisa, a potpisati ga možete na poveznici na kraju teksta pisma.

U nastavku slijedi Otvoreno pismo papi Franji koje možete potpisati ako želite. Predstavit ćemo ga čim dosegne značajan broj potpisa. Hvala vam što nam pomažete u tome. Temelj naše inicijative nalazimo u Zakoniku kanonskoga prava:

,,Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.” (‬Kan. ‬212. §‬ 3)‬:‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Od bivših muslimana koji su postali katolici i njihovih prijatelja,

Njegovoj Svetosti, papi Franji

o njegovu stavu prema islamu.

Sveti Oče,

mnogi od nas pokušali su s Vama stupiti u kontakt, u raznim prilikama i kroz nekoliko godina i nikada nismo dobili ni najmanju potvrdu primitka naših pisama ili molbi za susretom s Vama. Vi ne volite okolišati, a isto tako ni mi, stoga nam dopustite da otvoreno kažemo da nam nije jasan Vaš nauk o islamu, dok čitamo br. 252 i 253 u ,,Evangelii Gaudium” jer ne uzima u obzir činjenicu da je islam nastao POSLIJE Krista i tako je, i može jedino biti, antikrist (1 Iv 2, 22: ,,Tko je inače lažljivac nego onaj, koji niječe, da je Isus Krist? Taj je antikrist, koji niječe Oca i Sina.”) i to jedan od najopasnijih jer se predstavlja kao ispunjenje Otkrivenja (gdje je Isus samo prorok).

Ako je islam u sebi dobra religija, kao što se čini da Vi naučavate, zašto smo mi postali katolici? Zar Vaše riječi ne dovode u pitanje čvrstoću odluke koju smo donijeli, riskirajući naše živote? Znate li da islam propisuje smrt za otpadnike (Kuran 4, 89; 8, 7-11)? Kako je moguće usporediti islamsko nasilje s takozvanim kršćanskim nasiljem?

,,Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?” (2 Kor 6, 14-15)

‬U skladu s Njegovim učenjem (Lk 14, 26), izabrali smo Njega, Krista, prije nego svoj život. Zar mi nismo dovoljno kompetentni razgovarati s Vama o islamu?

U biti, dok god islam želi da mi budemo njihov neprijatelj, mi to i jesmo, i sve naše izjave o prijateljstvu ne mogu ništa promijeniti. Kao pravi antikrist, islam postoji samo kao neprijatelj svih: ,,Neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Alaha, Njega jedinog, vjerovali!” (Kuran 60, 4). Za Kuran, kršćani su “sama pogan” (Kuran 9, 28), ,,najgora stvorenja” (Kuran 98, 6), ,,osuđeni na pakao” (Kuran 4, 48), tako da ih Alah mora ubiti ‬(Kuran 9, 30). Ne smiju nas zavesti citati iz Kurana koji se čine tolerantnima jer su svi oni poništeni tzv. ,,stihom mača” (Kuran 9, 5: ,,Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte!”)

Dok Evanđelje objavljuje radosnu vijest o Isusovoj smrti i uskrsnuću za spasenje svih, i ispunjenje saveza sklopljenoga sa Židovima, Alah nema ništa drugo za ponuditi osim rata i ubijanja ,,nevjernika” u zamjenu za svoj ,,raj”: ,,Alah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati - oni će se na Alahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti.” (Kuran 9, 111).

Ne poistovjećujemo islam sa svim muslimanima, ali ako za Vas ,,dijalog” znači glas mira, za islam je to samo još jedan način da započnu rat. Kao što je to bilo u slučaju s nacizmom i komunizmom, naivnost po pitanju islama je suicidalna i vrlo opasna. Kako možete govoriti o miru i podržavati islam, kao što se čini da radite: ,,Iskorijeniti iz naših srca bolest koja pogađa naše živote (…) Neka kršćani to čine s Biblijom, a muslimani s Kuranom.” (Rim, 20. siječnja 2014.).

Nije li razlog za zabrinutost kada Papa predlaže Kuran kao put spasenja? Trebamo li se vratiti islamu?

Molimo Vas da u islamu ne tražite svoga saveznika u borbi protiv moćnika koji žele dominirati svijetom i porobiti ga jer oni dijele istu totalitarnu logiku utemeljenu na odbacivanju kraljevanja Krista (Lk 4, 7). Znamo da zmaj iz Otkrivenja koji je htio progutati Ženu i Njeno Dijete ima mnogo glava. (Otk 12, 4). Usput, Alah zabranjuje takve saveze (Kuran 5, 51). Štoviše, proroci su uvijek prigovarali Izraelu zbog njegove spremnosti na savezništvo sa stranim silama, na štetu potpunoga povjerenja koje su trebali imati u Boga.

Zasigurno je snažno iskušenje misliti da će govor u islamofilnome tonu spriječiti daljnje patnje kršćana u tim zemljama koje su postale muslimanske, no pored činjenice da Isus Krist nikada nije ukazao na neki drugi put osim puta Križa, tako da na njemu moramo naći radost, a ne uteći s njega s ostatkom prokletih, ne sumnjamo da jedino objava Istine donosi sa sobom ne samo spasenje, već i slobodu (Iv 8, 32). Naša je dužnost svjedočiti istinu u dobro vrijeme i u nevrijeme (,,Propovijedaj riječ, nastoj oko toga u dobro vrijeme i u nevrijeme, pokaraj, opominji, zaprijeti sa svom strpljivošću i naukom!” 2 Tim 4, 2) i naša je slava biti u stanju reći sa sv. Pavlom: “Jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.” (1 Kor 2, 2).

Što se tiče stava Vaše Svetosti prema islamu, čak i nakon što predsjednik Erdogan, između ostalih, traži svoje sunarodnjake da se ne integriraju u zemlje koje ih primaju, i nakon što Saudijska Arabija i ostale naftom bogate monarhije ne prihvaćaju nikakve izbjeglice, izrazi (između ostaloga) o projektu osvajanja i islamizacije Europe koje desetljećima službeno objavljuje Organizacija islamske suradnje i ostale muslimanske organizacije, Vi, Sveti Oče, propovijedate o dobrodošlici migrantima bez obzira na činjenicu da se radi o muslimanima, nešto zabranjeno apostolskom zapovijedi: ,,Svaki, koji odstupi i ne ostane u nauci Kristovoj, nema Boga; a koji ostane u nauci, ima Oca i Sina. Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.” (2 Iv 1, 10-11); ,,Ali ako i mi, ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam navijestismo, neka bude proklet!” (Gal 1, 8-9).

Kao što ,,Bio sam gladan, i niste mi dali jesti” (Mt 25, 42) ne može značiti da je Isus imao namjeru biti parazit, tako i ,,Bio sam stranac, i vi ste me primili” ne može značiti ,,Bio sam osvajač i vi ste me primili”, nego prije ,,Bila mi je neko vrijeme potrebna vaša gostoljubivost, i vi ste mi ju osigurali”.

Riječ ξένος (xenos) u Novome zavjetu nema samo značenje stranca, nego i gosta (Rim 16.23; 1 Ko 16.5-6, Kol 4.10; 3 Iv 1.5). I kada YHWH u Starome zavjetu naređuje da se stranac lijepo primi jer su Hebreji sami bili stranci u Egiptu, to je pod uvjetom da se stranac dobro asimilira među izabrani narod, da prihvati njihovu vjeru i prakticira njihov kult… Nigdje nema spomena o primanju stranca koji bi zadržao svoju vjeru i njene običaje! Također ne razumijemo Vaše zagovaranje muslimanskoga prakticiranja njihove vjere u Europi. Značenje Svetoga pisma ne bi trebali davati promicatelji globalizma, nego bi se ono trebalo dati u vjernosti Tradiciji. Dobri pastir lovi vuka, a ne dopušta mu da uđe među ovce.

Proislamski govor Vaše Svetosti primorava nas na osudu činjenice da muslimani nisu pozvani napustiti islam i da mnogi bivši muslimani, poput Magdi Allam, čak napuštaju Crkvu, zgroženi njenim kukavičlukom, ranjeni dvosmislenim gestama, zbunjeni izostankom evangelizacije, sablažnjeni pohvalama na račun islama…

Na taj su način neupućene duše zavedene, a kršćani se ne spremaju za konfrontaciju s islamom, na što ih je Ivan Pavao II. pozvao (‬Ecclesia in Europa, ‬br. ‬57.)‬. ‬Pod dojmom smo da ne shvaćate ozbiljno svoga brata, biskupa Amela Nonu, kaldejsko-katoličkoga nadbiskupa Mosula u progonstvu, kada nam govori: ,,Naše sadašnje patnje su uvod onima koje čekaju vas, Europljane i zapadne kršćane u bliskoj budućnosti. Ja sam izgubio svoju biskupiju. Sjedište moje nadbiskupije i moga apostolata okupirali su radikalni islamisti koji traže da se obratimo na islam ili da umremo (…) Primate u svoju zemlju sve veći broj muslimana. I vi ste u opasnosti. Morate donijeti hrabre odluke (…). Vi mislite da su svi ljudi jednaki, ali islam ne kaže da su svi jednaki. (…) Ako ovo ubrzo ne shvatite, postat ćete žrtve neprijatelja kojega ste pozvali u svoj dom.” (9. kolovoza 2014.).

Ovo je pitanje života i smrti i svaka naklonost prema islamu je izdajnička. Ne želimo da Zapad nastavi s islamizacijom, niti da Vaše djelovanje doprinese tome. Gdje ćemo onda tražiti utočište?

Dopustite nam da zamolimo Vašu Svetost da ubrzo sazovete Sinodu na temu opasnosti islama. Što preostaje od Crkve gdje je islam uveden? Ako još zadrži građanska prava, nalazi se u podređenom položaju, pod uvjetom da ne evangelizira, tako gubeći samu svoju bit. U interesu pravde i istine, Crkva mora pojasniti zašto su argumenti koje iznosi islam da bi hulio na kršćanstvo lažni. Kada bi Crkva imala hrabrosti to učiniti, ne sumnjamo da bi se milijuni, muslimana kao i ostalih muškaraca i žena koji traže pravoga Boga, obratili. Kao što ste Vi rekli: ,,Onaj koji se ne moli Kristu, moli se đavlu.” (14. 3. 2013.). Da ljudi znaju da idu u pakao, ‬dali bi svoje živote Kristu (‬usp. Kuran ‬3, 55)‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬.

‬‬‬S najdubljom ljubavlju za Krista, ‬koji ‬kroz Vas vodi Svoju Crkvu, ‬mi, ‬obraćenici s islama, ‬podržani našom braćom u Kristu, ‬osobito kršćanima s Istoka, ‬i našim prijateljima, molimo Vašu Svetost da potvrdite naše obraćenje Isusu Kristu, ‬pravome Bogu i pravome čovjeku, ‬jedinome Spasitelju, ‬s jasnim i ispravnim određenjem prema islamu ‬i s obećanjima naših molitava u Srcu Bezgrješne, molimo Vaš apostolski blagoslov.

Potpisivanje otvorenog pisma:

http://exmusulmanschretiens.fr/en/

Rastući progon kršćana – svakih pet minuta jedno umorstvo!

Progon kršćana je prema podacima organizacije Open Doors posljednjih deset godina na svjetskoj razini vidljivo porastao. Ovo međunarodno djelo za pomoć kršćanima bilježi svake godine povećani broj progonjenih kršćana prema pokazateljima progona na svjetskoj razini koji se objavljuju u siječnju svake godine. Na temelju postojećih podataka može se broj kršćana koji trpe snažan vjerski progon u pedeset praćenih zemalja procijeniti na čak oko 215 milijuna(!), što je dosad nezabilježena razina. Danas se provodi najgori progon kršćana svih vremena, koji svjetska javnost spominje jedva ili marginalno! Više od 100.000 ljudi bude svake godine zbog Imena Isusova ubijeno! To konkretno znači da svakih pet minuta netko podnosi mučeništvo.

Već godinama zauzima Sjeverna Koreja prvo mjesto na pokazatelju progona: 300.000 kršćana mogu pod vlašću Kim Jong-una preživjeti samo u podzemlju. Njih oko 70.000 izloženo je mučenjima i teškom prisilnom radu u ,,logorima smrti“.

Glavni uzrok rastućih progona su pritom druge religije. Islamske, hinduističke i budističke države vrše sve agresivniji teror protiv kršćana. U Sudanu, primjerice, daje islamistički predsjednik Omar Bašir da se u nubijskim brdima, području pretežito nastanjenom kršćanima, bacaju bombe i uništavaju kršćanske škole, bolnice i crkve.

Živjeti za Nebo po uzoru svete Obitelji

Na prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Sveta obitelj obuhvaća ove tri osobe – u središtu je božansko dijete Isus, a uz njega njegova majka i njegov poočim, sv. Josip kojega je Bog postavio da ima ulogu njegova zemaljskog oca, da se brine za svetu obitelj. Svaka obitelj kao pojam sastoji se od ta tri člana – roditelja (oca, majke) i njihova potomstva. A obitelj kao zajednica života proizlazi iz ženidbe, odnosno braka i pokušat ćemo zato promotriti nekoliko najvažnijih obilježja ovog sakramenta, životne stvarnosti.

Već u raju zemaljskom Bog je ustanovio ženidbu kao naravnu ustanovu, kada je stvorio Adama i Evu. Od prvoga ljudskoga para poteći će cijelo ljudsko potomstvo i tu nalazimo prvi i najvažniji cilj ili svrhu ženidbe, a to je rađanje i odgajanje potomstva. To je ono specifično što obilježava ženidbu. Bog je čovjeku dao spolnu moć čija je svrha da donosi potomstvo i ta sposobnost morala je imati okvir, ustanovu u kojoj će se ostvarivati, a to je upravo ženidba, životna zajednica između muškarca i žene po kojoj oni postaju jedno. Time dolazimo i do druge svrhe ženidbe, a to je zajedništvo života, uzajamna pomoć između bračnih drugova u ostvarivanju svojih bračnih i staleških obveza. To je pojam ženidbe prema katoličkom nauku koji moramo razlikovati od iskrivljenih pojmova koji se danas nastoje promicati na teološkom području unutar Crkve. Trebamo dobro razlikovati ciljeve ženidbe i njihovu hijerarhiju jer moderna teologija pravi konfuziju u pojmu ženidbe i izokreće poredak ciljeva. U konstituciji Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium et spes, br. 48, nalazimo nejasan izričaj gdje se ne razlikuje hijerarhija ciljeva, nego se stvara dojam da je poredak obrnut: ženidba i bračna ljubav su usmjereni i nalaze svoju krunu u rađanju i odgajanju potomstva. Dok stari Zakonik kanonskoga prava jasno razlikuje te svrhe ženidbe po njihovoj hijerarhiji, novi zakonik to ne čini (kan. 1055) i navodi ciljeve ženidbe po obrnutom poretku[1]. No, svaku stvar definiramo prema onome što je za nju specifično, po čemu se ona razlikuje od drugih stvari. Čovjek nije čovjek po tome što je živo biće jer i životinje su živa bića, nego je on čovjek po tome što ima dušu, razum i druge duševne moći. Po tome se on razlikuje od svega stvorenoga i to ga eminentno određuje kao čovjeka. Isto tako ženidbu određuje ne zajednički način života jer je to općeniti pojam, nego upravo usmjerenost na rađanje i odgajanje potomstva.

Tko i kako treba vršiti blagoslov kuća?

U božićno se vrijeme tradicionalno obavlja blagoslov kuća i stanova – svećenici posjećuju domove vjerničkih obitelji da bi blagoslovili prostor i mjesto u kojemu oni žive. Od velike je važnosti da bi se svake godine blagoslovili domovi vjernika da bi u njima vladao mir, red i kreposti i kao zaštita od utjecaja zloga. Crkva u svome tradicionalnome obredniku donosi nekoliko obrazaca blagoslova kojima se svećenik za tu svrhu može poslužiti. A budući da u ovome, kao i u svim drugim područjima posvetiteljskoga djelovanja Crkve u njezinim modernim strukturama susrećemo nepravilnosti i zastranjenja, prilika je to da se osvrnemo na nekoliko elemenata na koje treba staviti naglasak i koje treba razlikovati usred praksi koje se šire po našim župama.

Prvo se valja osvrnuti na sam pojam. Svrha ovoga blagoslova je ponajprije blagosloviti prostore (kuće i stanove) u kojima žive vjernici. Ta svrha nije ponajprije blagoslov obitelji (premda je i ona sadržana, ali u drugotnome smislu) zato što za taj blagoslov nije nužno pohoditi domove vjernika. Vjerničke obitelji taj blagoslov mogu primiti kod svake sv. Mise kada se podjeljuje opći blagoslov ili pak posebno u crkvi izvan Mise i nije nužno da to bude u njihovim domovima. Zato je krivo blagoslov domova nazivati blagoslovom obitelji jer to nije njegova prva svrha te se samim time iskrivljuje njegov pojam. Još bi veća zabluda bila taj blagoslov u kojemu se pohode vjernički domovi izostavljati i zamjenjivati ga podjeljivanjem zajedničkoga blagoslova obitelji na zajedničkom okupljanju kod sv. Mise – praksa koju se nažalost može susresti na pojedinim većim gradskim župama.

Kao drugo se valja osvrnuti na pitanje tko može vršiti blagoslov domova. Odgovor je jednostavan: svaki svećenik na temelju moći blagoslivljanja koja je sadržana u sakramentu svetoga Reda. U tradicionalnome obredu ređenja ta se moć označuje sljedećim riječima koje biskup izgovara prilikom pomazivanja ređenikovih ruku: ,,Udostoj se, Gospodine, posvetiti i svetim učiniti ove ruke ovim pomazanjem i našim blagoslovom da štogod blagoslove, bude blagoslovljeno i štogod posvete bude posvećeno i svetim učinjeno u ime Gospodina našega Isusa Krista“. Ta je moć, dakle, eminentno sadržana u sakramentu svetoga Reda, što znači da nju nema kršćanin laik koji nije primio sakrament Reda jer to odgovara samoj Božjoj ustanovi. To znači da ovaj blagoslov ne može vršiti laik, pa ni klerik koji nije primio sveti Red svećeništva. U stvarnosti vidimo kako se to načelo krši te dolazi do praksi da se po našim župama na blagoslov šalju đakoni, bogoslovi ili čak laici koji nisu svećenički kandidati. Na to treba jasno reći da se radi o zloporabama koje treba prokazati. Nitko osim svećenika ne može u pravome smislu podjeljivati blagoslove koji su sadržani u službenim bogoslužnim knjigama Crkve.

»Ona će proći, a Ti ostaješ!« (Ps 101, 27)

Kad je narod izraelski čamio u sužanjstvu babilonskom, u najvećoj nevolji, na usta svetog pjesnika sjetio se snage i veličine Božje: »Ti si Gospode u početku sazdao zemlju i djela ruku Tvojih su nebesa. Ona će proći, a Ti ostaješ i sve će ostarjeti kao haljina. I kao odjeća promijenit ćeš ih i promijenit će se: a Ti si onaj isti, i godina tvojih ne će nestati.« (Ps 101, 26-28) Sjetio se Izrael snage i moći Božje u nevolji svojoj i odahnuo je znajući, da bdije nad njim svemoćna i milosrdna ruka Božja, uvijek ista!

Samo Bog je vječan! To je naša utjeha u teškim danima, koje proživljujemo. Ništa nam pak, predragi vjernici, tako živo ne dozivlje u pamet vječnost Boga, kao što godine, što izmiču poput strijele. Evo još nekoliko sati i jedna godina opet je na izmaku, a da se više nikad vratiti neće.

Nestalo je kao sjene što ne ostavlja za sobom traga. Nestalo je kao lađe što je prošla morem režući ga, a za čas se ne zna ni kuda je plovila. Nestalo je kao ptice, što proleti zrakom, a kad se izgubi s vidika, ne zna joj se trag, kojim je letjela. Nestalo je poput groma što prohuji zrakom i ne ostavlja za sobom nikakva traga. »Ona će proći, a Ti ostaješ!« I sam nebeski svod izmijenit će se, ali Ti veliki Bože ostaješ, ostaješ uvijek isti jaki Bog, premudri, milosrdni i svemogući Bog! Koliku nam utjehu, braćo, pružaju ove riječi Sv. Pisma, kad se sjetimo, što smo morali da gledamo i proživljujemo kroz minulu godinu! Koliko nam pouzdanje i jakost daju ove riječi kad gledamo na budućnost!

Minula godina! U cijelome svijetu pokazuje ona sve veći porast zla među ljudima, tako da se čini kao da je veći dio čovječanstva usvojio onu logiku bezbožnog i surovog materijalizma o kojem govori knjiga Mudrosti: »Neznatno je i mučno vrijeme našega života i na svršetku čovječjem nema lijeka i nije nitko poznat, koji bi se vratio od mrtvih« (Mudr 2, 1). I kad su usvojili to lažno načelo, da sa smrću prestaje sve i da je čovjek samo pusta materija, onda su iz toga povukli i konsekvenciju naši suvremenici, kao oni nevjernici o kojima ista knjiga Mudrosti govori: »Neka nitko od nas ne bude bez dijela u našem užitku, ostavimo svuda spomenike našega veselja, jer to je naš dio i to je naša sudba.« (Mudr 2, 9) Drugim riječima nastojala se minule godine provesti što veća razvratnost na svim područjima javnoga života. Iz lažnog načela, da sa smrću prestaje za čovjeka sve, povukli su konsekvencije, koje su ubitačne za čovječanstvo uopće, a za naš katolički hrvatski narod napose.

Po gradovima našim moglo se vidjeti, kako se nesmetane šire po izlozima najbesramniji časopisi, brošure, novine, revije, koje svojom nemoralnom sadržinom ubijaju duše naše mladeži, rastvaraju unutarnju snagu našega ispaćenog naroda. Bezdušni izdavači i prodavači zarađivali su novac na ubijenim dušama našega puka. I nije nas čudila tolika njihova drskost (jer ne poznaju Boga), koliko krzmanje odgovornih faktora, da ovomu stanu odlučno na kraj, kad se znade, da pokvareno ljudsko društvo samo od sebe znači raspad svakog reda i poretka.