Duhovna obnova (Jaidhof, 15.-17. 3. 2019.)

Ukidanje Povjerenstva Ecclesia Dei – dobra ili loša vijest?

Nakon osvrta na nedavno ukidanje povjerenstva Ecclesia Dei objavljenoga na službenim stranicama Bratstva, prenosimo članak objavljen na stranici Catholic Family News prije samoga ukidanja koji se osvrće na tadašnja nagađanja o tom potezu, ali daje pritom vrijedna opažanja koja proširuju perspektivu za ispravno razumijevanje.

Povjerenstvo je bilo imenovano prema istoimenome motupropriju pape Ivana Pavla II. koji je bio izdan kao odgovor na posvećenje četiriju biskupa koje je učinio nadbiskup Lefebvre. U četvrtom odlomku dokumenta Ivan Pavao II. ustanovljuje ono što je vidio korjenitim neslaganjem između sebe i nadbiskupa Lefebvrea kao ,,nepotpuni i proturječni pojam Tradicije”. U nastavku precizira ono što je pod time mislio: ,,Nepotpuni, budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Tradicije koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, 'dolazi od apostola... te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga'”. Čineći to Ivan Pavao II. dao je do znanja da je prvotna poteškoća doktrinarna, a ne liturgijska. ,,Preferencija” prijašnjega liturgijskoga obreda bila je podnošljiva sve dok je služitelj tradicionalnoga oblika dao do znanja da prihvaća novotarije Drugoga vatikanskoga uključujući pojam ,,žive tradicije” koja se ,,razvija”. Ivan Pavao II. moli biskupe po svijetu da budu snošljivi prema ,,poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji”. Poruka je jasna: dopušteno je preferirati tradicionalne oblike Mise iz emocionalne privrženosti, ali nije dopušteno to činiti iz načela ili iz doktrinarnih razloga.

Benedikt XVI. je objavljujući motuproprij Summorum Pontificum dao do znanja da biti emocionalno privržen starijem obliku Mise nije problematično sve dok se prihvaća II. vatikanski. U svome popratnome pismu biskupima uz motuproprij Summorum pontificum izražava oprečnost privrženika nadbiskupa Lefebvrea i njegovih nasljednika naspram ,,mnogih koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora, [a]... ipak željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije”. Ivan Pavao II. (u Ecclesia Dei, 6a) i Benedikt XVI. dali su do znanja da prvotna svrha povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijska, nego djelovati da bi se odvuklo klerike Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i s njime povezanih redovničkih zajednica od Bratstva u kanonsku strukturu unutar Povjerenstva. Ono je od 1988. naovamo sustavno provodilo to poslanje olakšavajući ponajprije svećenicima koji su napustili FSSPX da stvore Svećeničko bratstvo sv. Petra, Institut Dobroga Pastira, Apostolsku administraturu sv. Ivana Vianneya te Sinove Presvetoga Otkupitelja (na otoku Papa Stronsay).

Dvije godine nakon Summorum pontificuma Benedikt XVI. je još jasnije dao do znanja da prvotno poslanje povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijsko, nego doktrinarno, kada je okončao neovisni položaj Povjerenstva unutar Kurije stavljajući je ne pod Kongregaciju za bogoštovlje (koja nadzire liturgiju Crkve i koja bi bila prirodni dom za povjerenstvo čija je svrha liturgijska), nego pod Kongregaciju za nauk vjere.

Povjerenstvo je uvijek bilo u čudnom položaju jer je trebalo davati odgovore na liturgijska pitanja i izdavati pravne odredbe glede rubrika tradicionalne Mise, a nije povezano s vidom papinske birokracije specijalizirane za liturgiju. Benedikt XVI. je 2009. reorganizacijom povjerenstva Ecclesia Dei naglasio da su pitanja koja dijele Vatikan i FSSPX doktrinarna. FSSPX je također stalno zadržao isto gledište, kao što je to izraženo u Službenome priopćenju nakon susreta s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere u studenome [2018.].

Papa Franjo ukinuo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei

Papa Franjo ukinuo je Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei koje je stvorio 1988. njegov prethodnik papa Ivan Pavao II. Apostolsko pismo u obliku motuproprija objavio je u podne 19. siječnja Tiskovni ured Svete Stolice te je uvršteno u L’Osservatore Romano. Odsada će zadaće Povjerenstva biti potpuno stavljene u ruke Kongregacije za nauk vjere koja će formirati posebni odjel radi preuzimanja djelatnosti Povjerenstva. Ovaj prijelaz, objašnjava Rimski prvosvećenik, dolazi kao odgovor na potrebu koja je izražena tijekom sastanka toga dikasterija 15. studenoga 2017., koju je on odobrio 24. studenoga i službeno potvrdio na plenarnoj sjednici u siječnju 2018.

Papa se osvrće na to kako je prije više od 30 godina, na dan nakon biskupskih posvećenja 1988., Ivan Pavao II. želio olakšati ,,puno crkveno zajedništvo svećenika, bogoslova, redovničkih zajednica ili osoba povezanih s Bratstvom kojega je osnovao mons. Marcel Lefebvre”. Cilj je bio pomoći im ,,ostati ujedinjeni s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi, zadržavajući vlastite duhovne i liturgijske tradicije”. To očuvanje duhovnih i liturgijskih tradicija osigurano je 2007. motuproprijem Summorum pontificum pape Benedikta XVI.

Povijesni podsjetnik pape Franje ima vrijednost u tome da pokazuje kako je to Papinsko povjerenstvo izvorno osnovano na osudi nadbiskupa Lefebvrea i njegova djela. U svojemu tridesetogodišnjemu postojanju većinom se ograničavalo na liturgijska pitanja s nakanom da odgovori na ,,osjećajnost” konzervativnih svećenika i vjernika te da se suprotstavi rastu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. diljem svijeta...

Ali nakon što su 2009. dokinuta navodna izopćenja s biskupa Tradicije, Benedikt XVI. vjerovao je da su aktualna doktrinarna pitanja dobar razlog da se Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei pripoji Kongregaciji za nauk vjere. Cilj je bio započeti doktrinarne razgovore sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.

Prvenstvo vjerskoga nauka

Danas papa Franjo piše da su redovničke zajednice koje su pripadale Papinskome povjerenstvu stekle stabilnost u brojnosti kao i u djelovanju, one osiguravaju služenje Mise u njezinom ,,izvanrednom obliku”. Ali on ukazuje da su ,,pitanja kojima se bavilo to isto Papinsko povjerenstvo pretežno doktrinarne naravi”. Te primjedbe i ta pitanja su za te zajednice očito nevažna. Ona uistinu nastavljaju biti sporna Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. Na to su ukazali kardinali 15. studenoga 2017. kada su ,,sastavili zahtjev da dijalog između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. izravno vodi spomenuta Kongregacija, budući da su pitanja o kojima se raspravlja doktrinarnoga karaktera”.

Jedan zaključak je očit: dok su tzv. Ecclesia Dei zajednice očuvale ,,svoje duhovne i liturgijske tradicije”, one očito nisu uključene u tu raspravu. Ako one ostaju pridružene odjelu Kongregacije za nauk vjere, to je samo sporedno. One mogu imati Misu, ,,duhovne i liturgijske tradicije”, ali ne i cijeli nauk koji s njima dolazi.

Osnovne upute za ministrante

U nastavku donosimo upute za ministrante koje se koriste u Austrijskom distriktu Bratstva. One sadrže poučna objašnjenja o nekim osnovnim liturgijskim pojmovima koja će zasigurno biti od opće koristi.

1. Što je potrebno za ispravno držanje ministranta?

1. uspravno stajati (ne oslanjati se na jednu nogu!),

2. mirno hodati (koračati),

3. uspravno poklecati,

4. ispravni nakloni,

5. pobožno činiti znak križa,

6. držati lijepo sklopljene ruke,

7. lijepo pokleknuti i ustati,

8. ispravno se okretati.

2. Što treba upamtiti kod hodanja?

Treba upamtiti da se kod ministriranja nikada ne hoda (prave koraci) unatrag ni u stranu.

3. Što je poklecanje?

Poklecanje je izvanjski znak klanjanja Bogu.

4. Na što treba obratiti pažnju kod poklecanja?

Kod poklecanja treba obratiti pažnju na sljedeće:

a) držati tijelo uspravno (desno koljeno treba biti do lijeve pete)

b) ne se podupirati rukama o koljeno

c) pogled usmjeren prema svetohraništu ili oltarnome križu

d) dušom smo usmjereni prema Spasitelju

5. Kada se pravi jednostavno poklecanje (desnim koljenom)?

Jednostavno poklecanje pravi se:

a) pred svakim oltarom na kome je pohranjeno Presveto

b) kada svećenik poklekne kod Graduala ili Evanđelja

c) kadgod se dođe do sredine oltara tijekom sv. Mise

6. Kada se pravi dvostruko poklecanje?

a) kadgod se ulazi ili izlazi iz crkve ili kapele u kojoj je izloženo Presveto

b) kadgod se dođe do oltara na kome se tog trena podjeljuje sv. Pričest

7. Što posebno treba izbjegavati kod Confiteora?

Kod Confiteora posebno treba izbjegavati da se stavljaju glava i ruke na tlo ili da ministranti gledaju jedan u drugoga.

8. Na što treba obratiti pozornost kod zvonjenja?

Na zvonjenja treba paziti da to bude dostojanstveno i ne preglasno (zvono nije igračka!).

9. Kada ministrant pravi mali znak križa?

Mali znak križa pravi se samo za početak glavnoga i posljednjega evanđelja. Inače se uvijek pravi veliki znak križa (od čela do prsiju).

10. Što znači mali znak križa?

Mali znak križa znači da Radosnu vijest:

1. razumom vjerujem

2. ustima ispovijedam

3. u srcu čuvam.

11. Kako ministrant čini veliki znak križa?

Ministrant čini veliki znak križa od čela do prsa i od lijevoga do desnoga ramena.

12. Što znači veliki znak križa?

Veliki znak križa znači da ja cijeli pripadam Kristu Gospodinu.

13. Na što treba obratiti pažnju kod poklecanja i ustajanja kod oltara?

Kod poklecanja i ustajanja kod oltara treba posebno obratiti pažnju da se ne okrećemo gornjim dijelom tijela. Između poklecanja i prije nego što se klekne na pod treba jedan trenutak stojeći zastati.

14. Kako treba lijepo sklopiti ruke?

Ruke su lijepo sklopljene tako:

a) da se drže ispred prsiju,

b) da su cijeli dlanovi spojeni,

c) da su ruke usmjerene koso prema gore,

d) da je desni palac sklopljen preko lijevoga.

Grkokatolici časte svoje mučenike iz vremena komunizma

Služba božanske liturgije u tajnoj kapeli

Institut za povijest Grkokatoličke ukrajinske crkve (IHE) objavio je prigodom svoje 25. obljetnice Crnu knjigu o antikatoličkom progonu koji su izvršile sovjetske snage u državi tijekom 20. stoljeća.

Grkokatolička crkva, koja je sjedinjena s Rimom od 1596., bila je progonjena pod Lenjinom, a Staljin ju je zabranio i prisilno integrirao u pravoslavlje 1946. Samo trećina klera prihvatila je pridružiti se Moskovskome patrijarhatu koji je bio u rukama sovjetskih vlasti. Većina je pristala na to da otiđu izvan zemlje u izgnanstvo. Manjina klera, oko 10 %, odabrala je da otiđu u podzemlje, izlažući se opasnosti da plate tu cijenu gulagom.

Izvori za Crnu knjigu o antikatoličkom progonu mogu se pronaći u IHE-ovoj opsežnoj zbirci: 9,000 fotografija, 5,000 dokumenata i 2,281 intervju s 150,000 stranica transkripata sa svjedočanstvima. Djelo pokazuje ređenja u koncentracijskim kampovima, očuvanje monastičkoga života, bogoslužja koja su se održavala u šumama, studij u podzemnim bogoslovijama, ali i nadzor i represije nad klerom, kao i svećenike koji su umrli deportirani u logorima.

Iako je pad komunističkoga režima dopustio Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi da se službeno obnovi 1. prosinca 1989., ostaju još bitke koje treba dobiti, posebno čak i – paradoksalno – unutar Crkve, naročito kako je papa Franjo, primivši poslanstvo Moskovskoga patrijarhata 30. svibnja 2018., čvrsto odbacio uniju kao ,,put današnjega jedinstva”. Kao da bi mogao postojati neki drugi put za promicanje jedinstva Crkve osim onaj da se utrnu krivovjerja i potakne raskolničke kršćane da se vrate jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi utemeljenoj na sv. Petru (usp. Mt 16,18).

Izvor: La Croix / FSSPX.News

Nastavak sukoba između Kijeva i Rusije – produbljenje krize u pravoslavnome svijetu

Od odluke carigradskoga patrijarha Bartolomeja I. od 11. listopada 2018. da prizna Kijevski patrijarhat kao ,,autokefalnu Crkvu” koja više neće biti ovisna o Moskovskome patrijarhatu, u pravoslavnim zemljama razvila se kriza.

To se očituje iznenadnim ukinućem Nadbiskupije Ruskih pravoslavnih crkava u zapadnoj Europi 27. studenoga 2018. Egzarhat je započeo bijelom ruskom imigracijom u zapadnu Europu nakon boljševičke revolucije 1917. te ga je Carigrad priznao kao ,,privremeni” 1931., prije nego će tomosom (dekretom) aktualnoga patrijarha Bartolomeja I. 1999. biti podignut na status ,,trajnoga” egzarhata. Taj je dekret ukinuo ,,Sveti sinod Ekumenskoga patrijarhata” održan u Carigradu 27.-29. studenoga prošle godine.

Nadbiskup Jean Renneteau je prema cath.ch ,,bio potpuno iznenađen” tom odlukom koju mu je osobno priopćio ekumenski patrijarh Bartolomej. Tu je uključeno 65 župa, dva samostana i sedam monastičkih zajednica u Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Skandinaviji i naravno Francuskoj. Francuske župe bit će integrirane u župe Grčke pravoslavne metrolopije u Francuskoj.

,,Veoma sam iznenađen ovom odlukom”, rekao je Yves Hamant, profesor emeritus za dnevni list La Croix. ,,Župljanima Nadbiskupije koji imaju liturgiju na slavenskome, dopuštaju značajno sudjelovanje laika te su veoma privrženi svojoj autonomiji, bit će teško prihvatiti tu odluku”. Koje je objašnjenje za tu odluku? Prema bečkoj ustanovi Pro Oriente, Carigrad se poziva na ,,trenutne pastoralne i duhovne potrebe”. ,,Povijesne okolnosti koje su vodile do stvaranja ove strukture nakon ruske revolucije u listopadu 1917. (...) prošle su kroz duboku promjenu (...) Današnja odluka je usmjerena tome da učvrsti odnose između župa ruske tradicije s majkom crkvom Carigradskoga patrijarhata”.

Mrežno povezani uređaji i isključena sposobnost rasuđivanja

Istraživački news-magazin 60 Minutes Overtime koji se prikazuje na CBS objavio je prve rezultate opsežnoga i detaljnoga ispitivanja iz kojih je razvidan utjecaj pametnih telefona i ostalih tablet računala na razvoj dječjih mozgova.

Novinari CBS-a otkrivaju kako su se zainteresirali za neurološki utjecaj mrežno povezanih uređaja na djecu nakon sastanka s Tristanom Harrisom 2017. godine. Bivši direktor tvrtke Google objasnio im je, ne trepnuvši okom, da su pametne aplikacije dizajnirali njegovi inženjeri kako bi ,,uhvatili pozornost korisnika“ i ,,stvorili naviku“, a time i oblik ovisnosti.

Programeri to čak nazivaju ,,hakiranje mozga“, ali se zbog toga ne doimaju posebno zabrinuti. Da bismo izmjerili utjecaj koji imaju mrežni pametni uređaji na malu djecu, moramo se prisjetiti da djeca u SAD-u provedu na svojim mobitelima u prosjeku četiri i pol sata dnevno, a mladi ih Europljani brzo sustižu.

Sve više djece dobiva svoje pametne telefone i tablet računala u sve mlađoj dobi: pitamo se zašto!

U dva izvješća prikazana u emisiji 60 Minutes pedijatar Dimitri Christakis, ravnatelj Dječje bolnice u Seattleu i profesor na Medicinskom sveučilištu u Washingtonu, objašnjava kako mala djeca koriste sve više mobilnih uređaja kako bi se smirili umjesto da se nauče smiriti uz pomoć svojih roditelja.

Ovaj autor 70 i više radova o djeci upozorava da tehnologija sve više zamjenjuje odnos djece s roditeljima. Upozorava roditelje: ,,Djeci je potrebnije roditeljsko krilo od aplikacija“.