Prisustvovanje i sudjelovanje na Misi (I.)

U ovome članku p. Michael Simoulin donosi opsežno pojašnjenje autentičnoga i tradicionalnoga shvaćanja ,,aktivnoga sudjelovanja“ te zašto i kako je važno za katolike da dok prisustvuju Misi, doista u njoj i sudjeluju. Članak je prvotno objavljen u časopisu The Angelus u ožujku 1997.

Pohađanje Mise i sudjelovanje u liturgiji

Crkva teži voditi sve ljude Kristu, koji daje svu slavu i čast Bogu Ocu u zajedništvu s Duhom Svetim. To je doista razlog našega postojanja: da proslavimo Boga priznajući Njegovu transcendentnost, Njegovo veličanstvo, Njegovu moć, Njegovu dobrotu i pjevajući mu hvale.

A to ne može učiniti nijedan čovjek osim preko Krista, s Njim i u Njemu. To je stoga prva svrha svete Misne Žrtve.

Zbog toga svatko mora ići na Misu: ne samo jer je to obveza ili da bismo izbjegli počiniti smrtni grijeh, nego zato da bismo sudjelovali u velikoj liturgiji naše Majke Crkve, koja želi okupiti svoju djecu za taj veliki „čin“ Njezina Zaručnika. Taj „čin“ proglašava Bogu Ocu da ga Njegova djeca ljube kao i Njegov ljubljeni Sin.

Da bismo bolje razumjeli zašto postoje crkveni propisi o pohađanju Mise, prisjetimo se četverostruke svrhe Žrtve Križa, koja ima istu svrhu kao i sveta Misna Žrtva.

Prva je klanjanje: da priznamo veličinu, veličanstvo i moć Božju i da se pred Njim ponizimo.

Druga je zahvala: da mu zahvalimo na mnogim darovima, i općenitim i osobnim, na mnogim milostima, na tolikoj dobroti i milosrđu prema nama, jadnim grješnicima.

Treća je kajanje: da učinimo zadovoljštinu i naknadu za naše grijehe i da molimo oprost od Boga za sve grijehe, znane ili neznane, koje smo počinili mi sami ili drugi.

Četvrta je molitva: da otkrijemo Bogu sve naše potrebe i da ga molimo za one koji trebaju Njegove milosti.

Nijedno ljudsko biće ne može si priuštiti da zanemari ispuniti te četiri obveze ako Bogu želi dokazati da ga zaista ljubi i ako želi primiti sve potrebne milosti koje su mu nužne za vječno spasenje. Međutim nitko osim našega Gospodina Isusa Krista ne može potpuno ispuniti te dužnosti, čije je štovanje ugodno i prihvatljivo Bogu zbog čistoće Njegove ljubavi i prinošenja samoga sebe. Naš Gospodin Isus Krist dolazi nam sa svetim i čistim darom sebe, po rukama Crkve i njezinih svećenika. On nas poziva da prikažemo svoje darove, koliko god jadni i nesavršeni oni bili, da ih pridružimo Njegovima tako da mogu biti prihvatljivi Bogu Ocu.

Tako nedjeljna Misa sažima sve naše molitve prethodnoga tjedna i sva naša nastojanja i zaslužna djela, čak su i ona sljedećega tjedna sadržana u svetom prikazanju našega Gospodina na takav način da ih Njegov Otac prihvaća kao ugodne i prihvatljive. Nije li to izuzetan dokaz dobrote i blagosti? Zar nas zaista Crkva treba prisiljavati da se utječemo našemu Gospodinu, da mu kažemo da ga ljubimo, da se sjedinimo s Njegovom žrtvom da bismo primili zauzvrat Njegovo božanstvo, Njegovu dušu, Njegovo tijelo, Njegovu krv, Njegov život koji je dao za nas, Njegovo strpljenje i moć, snagu i dobrotu zajedno s neizmjernim blagoslovom koji je Otac predvidio za svoga Sina i one koji su mu slični?

Naša nedjeljna obveza

Primijetimo najprije da to pravilo nije ograničavajuće. Istina, dopušteno je te se i potiče da važniji dio nedjelje provedemo u vjerskim aktivnostima da bismo bolje posvetili nedjelju, npr. pribivajući duljoj Misi radije negoli kratkoj, pribivajući molitvi večernje ili povečerja; provodeći više vremena s obitelji u opuštanju, slušanju glazbe, šetnji, igri, molitvi, čitajući dobro štivo ili posjećujući svetišta...

Ali Crkva obvezuje, strogo govoreći, samo na prisustvo na Misi. Štoviše, to je obveza za svakoga katolika od sedme godine naviše pod prijetnjom smrtnoga grijeha, a postoje određene okolnosti koje treba ispuniti. Tu ne govorimo o pravilima o odijevanju, iako je i to važna stvar.

1) Misa mora biti cijela i potpuna, odnosno treba biti prisutan od početka do kraja, od prvoga znaka križa do uključujući posljednjega evanđelja i sve ceremonije moraju biti dio jedne određene Mise; ne možemo otići na kraju jedne Mise, a zatim doći na početak sljedeće (dvije polovice ne sačinjavaju jednu cijelu Misu). Laki je grijeh ako netko izostane s nebitnoga djela Mise, namjerno ili zbog nemarnosti, primjerice do početka prikazanja ili svega što slijedi iza Pričesti.

Težak je grijeh ako je netko svojevoljno odsutan kod važnog dijela Mise – kvantitativno ili kvalitativno. Treba biti svjestan da iako se bit Žrtve sastoji samo od dvostruke posvete, njezin dovršetak uključuje svećenikovu Pričest, kojom se žrtva konzumira. Izostati s dijela koji pripada cjelovitosti žrtve je težak grijeh. Tko god stigne nakon dvostruke posvete definitivno je propustio Misu i mora doći na drugu Misu na kojoj će sudjelovati.

Što se tiče kvantitete ili trajanja, tu je opet težak grijeh biti odsutan s jedne trećine Mise, ovisno o tome koliko je dugo bilo odsustvo i koji se dio Mise propustio. Primjerice, vrijeme prije Evanđelja zajedno s vremenom nakon pričesti, pola kanona ili od početka Mise do prikazanja uključivo. Ako netko dođe upravo pred posvećenje, treba ostati do kraja Mise, ali ne može primiti Pričest jer je upravo počinio težak grijeh. Ako toga dana ima kasnija Misa, onda on može otići i ne bi morao ostati na prvoj Misi.

2) Fizička i moralna prisutnost. Treba biti u mogućnosti da pratimo što svećenik koji služi Misu čini: moći barem pratiti pokrete ljudi, ali bilo bi najbolje da se može vidjeti i čuti i samoga svećenika. Čak i izvan crkvene građevine može se prisustvovati Misi toliko dugo dok smo ujedinjeni sa zajednicom vjernika u crkvi. Ali ne prisustvuje se Misi i ne ispunjava se nedjeljna obveza prateći – bez dostatnoga razloga – Misu na radiju, televiziji ili zvučniku koji je udaljeniji više od 10 m od crkve ili pomoću dalekozora.

3) Vjerničko, pobožno prisustvo. Prvo treba imati namjeru koju traži Crkva, odnosno namjeru da se sudjeluje na Misi i da vjerskim činom častimo Boga. A treba imati i dostatnu pažnju. Potrebna je određena unutarnja pažnja ili umna prisutnost da bi to zaista bio ljudski čin, a ne samo tjelesno prisustvo. Također je potrebna prava vanjska pažnja, koja se sastoji od toga da se izbjegava sve ono što je nespojivo s Misom: zaspati, pričati, čitati svjetovnu literaturu, itd. Dopušteno je otići na ispovijed za vrijeme Mise, jer se to ne kosi s tom pažnjom, uz uvjet da se prati Misa dok se čeka u redu.

Iako nas Crkva ne može osloboditi od svetkovanja nedjelje, budući da je to božanska zapovijed, ona nas može osloboditi prisustva na Misi kao crkvene zapovijedi.

Postoje tri razloga zbog kojih možemo biti oslobođeni od nedjeljne obveze:

• Nužda: fizička ili moralna nemogućnost poput bolesti, oporavka, živčanih problema zbog mnoštva ljudi, duljine vožnje, itd.
• Staleške dužnosti: vojnici, liječnici, medicinske sestre, vatrogasci na dužnosti, majke s jako malom djecom, itd.
• Čin ljubavi: potrebe bližnjeg, poput brige o bolesniku, itd.

U svim tim slučajevima ne traži se od nas da nadoknadimo izostanak prisustvovanjem Misi kroz tjedan, iako je to pohvalno; ali potrebno ju je ipak svetkovati na najbolji mogući način. Najbolje bi bilo provesti što više vremena u osobnoj molitvi, kao što bismo i inače činili na Misi nedjeljom.

Ove napomene odnose se samo na Mise koje stoje pod obvezom (nedjelje i zapovjedani blagdani, nap. ur.). Nema grijeha ako se propuste dijelovi Mise kroz tjedan.

Sudjelovanje u liturgiji

Misu i liturgiju prate obredi koje je propisala Crkva i tradicija, prema pravilima koja nisu samovoljna. Svaki i najmanji pokret u liturgiji ispunjen je značenjem i smislom. Ovdje ćemo pokušati pokazati koliko se samo možemo obogatiti liturgijom pažljivijim sudjelovanjem uza sve pokrete, stavove, molitve ili pjesme naših ceremonija. Dom Guéranger kaže:

,,Liturgija je tradicija s najvišim stupnjem moći i svečanosti... bit katoličke liturgije nalazi se u savezu s pjesništvom vjere.“

Ako bismo htjeli piti s čistog izvora tradicije, ako bismo htjeli moliti i vjerovati kao što Crkva čini, koliko bi nam onda trebalo biti ugodno da se uskladimo sa svim njezinim gestama i rubrikama, tako da njezina vjera i svemoćna molitva mogu prodrijeti u naše duše.

Slušajte što je Dom Guéranger imao za reći prije više od sto godina. On nije bio ni modernist ni progresivac(!):

,,Molitva Crkve je najugodnija ušima i srcu Božjem, te je osim toga najmoćnija. Blaženi su oni koji mole s Crkvom... Tako već više od tisuću godina vidimo da Crkva, koja moli sedam puta na dan u svojim hramovima i usred noći, nikada nije molila sama? Vjernici su joj pravili društvo i uživali u mani koja je skrivena u riječima i otajstvima božanske liturgije...“

Liturgija nije samo molitva, nego i molitva održana na javni način. Privatna molitva, učinjena u svoje osobno ime, nije liturgijska.

Iako je autoritet Dom Guérangera u tim stvarima neupitan, primijetimo da on nije jedini koji ima takvo mišljenje. Daleko od toga.

Argumenti autoriteta i tradicije

U vrijeme liturgijske dekadencije, papa Pio X. oglasio je uzbunu sa svojim prvim motuproprijem. On je izjavio da je aktivno sudjelovanje u najsvetijim otajstvima te javnoj i svečanoj molitvi Crkve prvi i neophodan izbor dobrog katolika, što bi bila smiona izjava da ne dolazi iz papinih ustiju. U nastojanjima da se obnove sve stvari u Kristu i u Crkvi, Pio X. htio je vratiti vjernicima okupljenima na bogoštovlje esprit de corps te osjećaj kulta i hijerarhije koji se izgubio.

S tim ciljem na umu utvrdio je da bi svi trebali pjevati odgovore na svečanim pjevanim Misama. Sveti Otac izjavio je da je to samo početak. Zamah koji je time dan nije se trebao zaustaviti. A bilo je zatim jedino logično da, kako se aktivno sudjelovanje na pjevanoj Misi sastoji od pjevanja, da tako aktivno sudjelovanje na tihoj Misi bude ostvareno izgovaranjem liturgijskih tekstova (Dom Gaspar Lefebvre, La vie spirituelle, prosinac 1921.).

To aktivno sudjelovanje koje je prečesto predmet rasprave i susreće se s odbijanjem jer se slabo razumije, nije ni modernistička novotarija ni krivo usmjerena ideja liturgijskoga pokreta prošloga stoljeća, nego je jedan od najtradicionalnijih oblika liturgijske molitve. Ono je na nesreću zamrlo tijekom prošlih nekoliko stoljeća zbog slabljenja vjere i opetovanih napada revolucije.

Zahvaljujući Dom Guérangeru i sv. Piju X. raspalila se pobožnost prema liturgiji među vjernicima, koji su bili postali izolirani od svećenika i oltara i koji su se previše koncentrirali na osobnu molitvu, koja ih je zadržavala od bogatstva milosti koje je Duh Sveti pohranio u drevnoj liturgijskoj molitvi Crkve.

Dok je neporecivo da su modernisti učinili užasnu zloupotrebu od toga pokreta za povratkom prema liturgiji uvodeći reformu koja je završila postkoncilskom revolucijom, ta činjenica ne opravdava odbijanje i odbacivanje svega. Aktivnije sudjelovanje u liturgiji ne vodi nužno u Novus ordo Missae. To je pretjerano pojednostavljivanje stvari jer između te dvije stvarnosti postoji bitna razlika.

Moramo međutim razjasniti da Crkva nije nikad htjela kategorički nametnuti da se to aktivno sudjelovanje može postignuti samo pjevanjem, odgovorima i stavom..:

,,Temperamenti, karakteri i nagnuća ljudi su toliko različiti i drugačiji da se ne mogu svi voditi i usmjeravati na isti način molitvama, napjevima i zajedničkim činima. Štoviše, potrebe duša i njezini ukusi nisu svugdje isti i ne ostaju uvijek isti kod svakoga pojedinca.“ (Pio XII.)

Biskup de Castro Mayer podsjeća nas u svome pastoralnome pismu iz 1953. o problemima apostolata u moderno vrijeme da:

,,[Enciklika] Mediator Dei inzistira na zajedništvu s nakanama Krista našega Gospodina i misnika, a ostavlja potpuno na volju vjernicima kako ostvariti taj cilj... Svaka isključivost u toj stvari je za osudu.“

Svejedno ostaje činjenica da način koji Crkva preferira i koji je sam po sebi najprikladniji da se postigne to zajedništvo je aktivno sudjelovanje u liturgijskim ceremonijama:

,,Ti načini sudjelovanja na Svetoj misnoj žrtvi su hvalevrijedni i preporučljivi kada pažljivo ispunjavaju pravila Crkve i propise svetih obreda.“

Sv. Pio X. običavao je reći:

,,Nije toliko važno reći svoje molitve na Misi, nego učiniti od Mise svoju molitvu.“

Crkva je uvijek pozivala svoju djecu da joj se pridruže u njezinim molitvama, u njezinim pjesmama i njezinom životu. Bit će dovoljno nekoliko citata da se to oslika:

,,Prolio sam obilne suze uz zvuke himana i napjeva, a slatki glasovi Crkve probudili su u meni žive osjećaje! Pjesme su doprle do mojih ušiju, istina je sišla u moje srce i dok ih je bilo dobro slušati, pobožni osjećaji počeli su u meni sjajiti, a suze teći“ (sv. Augustin, Ispovijesti, IX, 6).

Nastavlja se...