U
ovome članku p. Michael Simoulin donosi opsežno pojašnjenje
autentičnoga i tradicionalnoga shvaćanja ,,aktivnoga sudjelovanja“
te zašto i kako je važno za katolike da dok prisustvuju Misi,
doista u njoj i sudjeluju. Članak je prvotno objavljen u časopisu
The Angelus u ožujku 1997.
Pohađanje
Mise i sudjelovanje u liturgiji
Crkva
teži voditi sve ljude Kristu, koji daje svu slavu i čast Bogu Ocu u
zajedništvu s Duhom Svetim. To je doista razlog našega postojanja:
da proslavimo Boga priznajući Njegovu transcendentnost, Njegovo
veličanstvo, Njegovu moć, Njegovu dobrotu i pjevajući mu hvale.
A
to ne može učiniti nijedan čovjek osim preko Krista, s Njim i u
Njemu. To je stoga prva svrha svete Misne Žrtve.
Zbog
toga svatko mora ići na Misu: ne samo jer je to obveza ili da bismo
izbjegli počiniti smrtni grijeh, nego zato da bismo sudjelovali u
velikoj liturgiji naše Majke Crkve, koja želi okupiti svoju djecu
za taj veliki „čin“ Njezina Zaručnika. Taj „čin“
proglašava Bogu Ocu da ga Njegova djeca ljube kao i Njegov ljubljeni
Sin.
Da
bismo bolje razumjeli zašto postoje crkveni propisi o pohađanju
Mise, prisjetimo se četverostruke svrhe Žrtve Križa, koja ima istu
svrhu kao i sveta Misna Žrtva.
Prva
je klanjanje: da priznamo veličinu, veličanstvo i moć Božju
i da se pred Njim ponizimo.
Druga
je zahvala: da mu zahvalimo na mnogim darovima, i općenitim i
osobnim, na mnogim milostima, na tolikoj dobroti i milosrđu prema
nama, jadnim grješnicima.
Treća
je kajanje: da
učinimo zadovoljštinu i naknadu za naše grijehe i da molimo oprost
od Boga za sve grijehe, znane ili neznane, koje smo počinili mi sami
ili drugi.
Četvrta
je molitva: da otkrijemo Bogu sve naše potrebe i da ga molimo
za one koji trebaju Njegove milosti.
Nijedno
ljudsko biće ne može si priuštiti da zanemari ispuniti te četiri
obveze ako Bogu želi dokazati da ga zaista ljubi i ako želi primiti
sve potrebne milosti koje su mu nužne za vječno spasenje. Međutim
nitko osim našega Gospodina Isusa Krista ne može potpuno ispuniti
te dužnosti, čije je štovanje ugodno i prihvatljivo Bogu zbog
čistoće Njegove ljubavi i prinošenja samoga sebe. Naš Gospodin
Isus Krist dolazi nam sa svetim i čistim darom sebe, po rukama Crkve
i njezinih svećenika. On nas poziva da prikažemo svoje darove,
koliko god jadni i nesavršeni oni bili, da ih pridružimo Njegovima
tako da mogu biti prihvatljivi Bogu Ocu.
Tako
nedjeljna Misa sažima sve naše molitve prethodnoga tjedna i sva
naša nastojanja i zaslužna djela, čak su i ona sljedećega tjedna
sadržana u svetom prikazanju našega Gospodina na takav način da ih
Njegov Otac prihvaća kao ugodne i prihvatljive. Nije li to izuzetan
dokaz dobrote i blagosti? Zar nas zaista Crkva treba prisiljavati da
se utječemo našemu Gospodinu, da mu kažemo da ga ljubimo, da se
sjedinimo s Njegovom žrtvom da bismo primili zauzvrat Njegovo
božanstvo, Njegovu dušu, Njegovo tijelo, Njegovu krv, Njegov život
koji je dao za nas, Njegovo strpljenje i moć, snagu i dobrotu
zajedno s neizmjernim blagoslovom koji je Otac predvidio za svoga
Sina i one koji su mu slični?
Naša
nedjeljna obveza
Primijetimo
najprije da to pravilo nije ograničavajuće. Istina, dopušteno je
te se i potiče da važniji dio nedjelje provedemo u vjerskim
aktivnostima da bismo bolje posvetili nedjelju, npr. pribivajući
duljoj Misi radije negoli kratkoj, pribivajući molitvi večernje ili
povečerja; provodeći više vremena s obitelji u opuštanju,
slušanju glazbe, šetnji, igri, molitvi, čitajući dobro štivo ili
posjećujući svetišta...
Ali
Crkva obvezuje, strogo govoreći, samo na prisustvo na Misi. Štoviše,
to je obveza za svakoga katolika od sedme godine naviše pod
prijetnjom smrtnoga grijeha, a postoje određene okolnosti koje treba
ispuniti. Tu ne govorimo o pravilima o odijevanju, iako je i to važna
stvar.
1)
Misa mora biti cijela i potpuna, odnosno treba
biti prisutan od početka do kraja, od prvoga znaka križa do
uključujući posljednjega evanđelja i sve ceremonije moraju biti
dio jedne određene Mise; ne možemo otići na kraju jedne Mise, a
zatim doći na početak sljedeće (dvije polovice ne sačinjavaju
jednu cijelu Misu). Laki je grijeh ako netko izostane s nebitnoga
djela Mise, namjerno ili zbog nemarnosti, primjerice do početka
prikazanja ili svega što slijedi iza Pričesti.
Težak
je grijeh ako je netko svojevoljno odsutan kod važnog dijela Mise –
kvantitativno ili kvalitativno. Treba biti svjestan da iako se bit
Žrtve sastoji samo od dvostruke posvete, njezin dovršetak uključuje
svećenikovu Pričest, kojom se žrtva konzumira. Izostati s dijela
koji pripada cjelovitosti žrtve je težak grijeh. Tko god stigne
nakon dvostruke posvete definitivno je propustio Misu i mora doći na
drugu Misu na kojoj će sudjelovati.
Što
se tiče kvantitete ili trajanja, tu je opet težak grijeh biti
odsutan s jedne trećine Mise, ovisno o tome koliko je dugo bilo
odsustvo i koji se dio Mise propustio. Primjerice, vrijeme prije
Evanđelja zajedno s vremenom nakon pričesti, pola kanona ili od
početka Mise do prikazanja uključivo. Ako netko dođe upravo pred
posvećenje, treba ostati do kraja Mise, ali ne može primiti Pričest
jer je upravo počinio težak grijeh. Ako toga dana ima kasnija Misa,
onda on može otići i ne bi morao ostati na prvoj Misi.
2)
Fizička i moralna prisutnost. Treba biti u mogućnosti da
pratimo što svećenik koji služi Misu čini: moći barem pratiti
pokrete ljudi, ali bilo bi najbolje da se može vidjeti i čuti i
samoga svećenika. Čak i izvan crkvene građevine može se
prisustvovati Misi toliko dugo dok smo ujedinjeni sa zajednicom
vjernika u crkvi. Ali ne prisustvuje se Misi i ne ispunjava se
nedjeljna obveza prateći – bez dostatnoga razloga – Misu na
radiju, televiziji ili zvučniku koji je udaljeniji više od 10 m od
crkve ili pomoću dalekozora.
3)
Vjerničko, pobožno prisustvo. Prvo
treba imati namjeru koju traži Crkva, odnosno namjeru da se
sudjeluje na Misi i da vjerskim činom častimo Boga. A treba imati i
dostatnu pažnju. Potrebna je određena unutarnja pažnja ili umna
prisutnost da bi to zaista bio ljudski čin, a ne samo tjelesno
prisustvo. Također je potrebna prava vanjska pažnja, koja se
sastoji od toga da se izbjegava sve ono što je nespojivo s Misom:
zaspati, pričati, čitati svjetovnu literaturu, itd. Dopušteno je
otići na ispovijed za vrijeme Mise, jer se to ne kosi s tom pažnjom,
uz uvjet da se prati Misa dok se čeka u redu.
Iako
nas Crkva ne može osloboditi od svetkovanja nedjelje, budući da je
to božanska zapovijed, ona nas može osloboditi prisustva na Misi kao crkvene
zapovijedi.
Postoje
tri razloga zbog kojih možemo biti oslobođeni od nedjeljne obveze:
-
Nužda: fizička ili moralna nemogućnost poput bolesti, oporavka, živčanih problema zbog mnoštva ljudi, duljine vožnje, itd.
-
Staleške dužnosti: vojnici, liječnici, medicinske sestre, vatrogasci na dužnosti, majke s jako malom djecom, itd.
-
Čin ljubavi: potrebe bližnjeg, poput brige o bolesniku, itd.
U
svim tim slučajevima ne traži se od nas da nadoknadimo izostanak
prisustvovanjem Misi kroz tjedan, iako je to pohvalno; ali potrebno ju je ipak svetkovati na najbolji mogući način.
Najbolje bi bilo provesti što više vremena u osobnoj molitvi, kao
što bismo i inače činili na Misi nedjeljom.
Ove
napomene odnose se samo na Mise koje stoje pod obvezom (nedjelje i
zapovjedani blagdani, nap. ur.). Nema grijeha ako se propuste
dijelovi Mise kroz tjedan.
Sudjelovanje
u liturgiji
Misu
i liturgiju prate obredi koje je propisala Crkva i tradicija, prema
pravilima koja nisu samovoljna. Svaki i najmanji pokret u liturgiji
ispunjen je značenjem i smislom. Ovdje ćemo pokušati pokazati
koliko se samo možemo obogatiti liturgijom pažljivijim
sudjelovanjem uza sve pokrete, stavove, molitve ili pjesme naših
ceremonija. Dom Guéranger kaže:
,,Liturgija
je tradicija s najvišim stupnjem moći i svečanosti... bit
katoličke liturgije nalazi se u savezu s pjesništvom
vjere.“
Ako
bismo htjeli piti s čistog izvora tradicije, ako bismo htjeli moliti
i vjerovati kao što Crkva čini, koliko bi nam onda trebalo biti
ugodno da se uskladimo sa svim njezinim gestama i rubrikama, tako da
njezina vjera i svemoćna molitva mogu prodrijeti u naše duše.
Slušajte
što je Dom Guéranger imao za reći prije više od sto godina. On
nije bio ni modernist ni progresivac(!):
,,Molitva
Crkve je najugodnija ušima i srcu Božjem, te je osim
toga najmoćnija. Blaženi su oni koji mole s Crkvom... Tako već
više od tisuću godina vidimo da Crkva, koja moli sedam puta na dan
u svojim hramovima i usred noći, nikada
nije molila sama? Vjernici su joj pravili društvo i uživali u mani
koja je skrivena u riječima i otajstvima božanske liturgije...“
Liturgija
nije samo molitva, nego i molitva održana na javni način. Privatna
molitva, učinjena u svoje osobno ime, nije liturgijska.
Iako
je autoritet Dom Guérangera u tim stvarima neupitan, primijetimo da
on nije jedini koji ima takvo mišljenje. Daleko od toga.
Argumenti
autoriteta i tradicije
U
vrijeme liturgijske dekadencije, papa Pio X. oglasio je uzbunu sa
svojim prvim motuproprijem. On je izjavio da je
aktivno sudjelovanje u najsvetijim otajstvima te javnoj i svečanoj
molitvi Crkve prvi i neophodan izbor dobrog katolika, što bi bila
smiona izjava da ne dolazi iz papinih ustiju. U nastojanjima da se
obnove sve stvari u Kristu i u Crkvi, Pio X. htio je vratiti
vjernicima okupljenima na bogoštovlje esprit de corps te
osjećaj kulta i hijerarhije koji se izgubio.
S
tim ciljem na umu utvrdio je da bi svi trebali pjevati odgovore na
svečanim pjevanim Misama. Sveti Otac izjavio je da je to samo
početak. Zamah koji je time dan nije se trebao zaustaviti. A bilo je
zatim jedino logično da, kako se aktivno sudjelovanje na pjevanoj
Misi sastoji od pjevanja, da tako aktivno sudjelovanje na tihoj Misi
bude ostvareno izgovaranjem liturgijskih tekstova (Dom Gaspar
Lefebvre, La vie
spirituelle, prosinac 1921.).
To
aktivno sudjelovanje koje je prečesto predmet rasprave i susreće se
s odbijanjem jer se slabo razumije, nije ni modernistička novotarija
ni krivo usmjerena ideja liturgijskoga pokreta prošloga stoljeća,
nego je jedan od najtradicionalnijih oblika liturgijske molitve. Ono
je na nesreću zamrlo tijekom prošlih nekoliko stoljeća zbog
slabljenja vjere i opetovanih napada revolucije.
Zahvaljujući
Dom Guérangeru i sv. Piju X. raspalila se pobožnost prema liturgiji
među vjernicima, koji su bili postali izolirani od svećenika i
oltara i koji su se previše koncentrirali na osobnu molitvu, koja ih
je zadržavala od bogatstva milosti koje je Duh Sveti pohranio u
drevnoj liturgijskoj molitvi Crkve.
Dok
je neporecivo da su modernisti učinili užasnu zloupotrebu od toga
pokreta za povratkom prema liturgiji uvodeći reformu koja je
završila postkoncilskom revolucijom, ta činjenica ne opravdava
odbijanje i odbacivanje svega. Aktivnije sudjelovanje u liturgiji ne
vodi nužno u Novus ordo Missae. To je
pretjerano pojednostavljivanje stvari jer između te dvije stvarnosti
postoji bitna razlika.
Moramo
međutim razjasniti da Crkva nije nikad htjela kategorički nametnuti
da se to aktivno sudjelovanje može postignuti samo pjevanjem,
odgovorima i stavom..:
,,Temperamenti,
karakteri i nagnuća ljudi su toliko različiti i drugačiji da se ne
mogu svi voditi i usmjeravati na isti način molitvama,
napjevima i zajedničkim činima. Štoviše, potrebe
duša i njezini ukusi nisu svugdje isti i ne ostaju
uvijek isti kod svakoga pojedinca.“
(Pio
XII.)
Biskup
de Castro Mayer podsjeća nas u svome pastoralnome pismu iz 1953. o
problemima apostolata u moderno vrijeme da:
,,[Enciklika]
Mediator Dei inzistira na zajedništvu s
nakanama Krista našega Gospodina
i misnika, a ostavlja potpuno na volju vjernicima
kako ostvariti taj cilj... Svaka isključivost u toj stvari je za
osudu.“
Svejedno
ostaje činjenica da način koji Crkva preferira i koji je sam po
sebi najprikladniji da se postigne to zajedništvo je aktivno
sudjelovanje u liturgijskim ceremonijama:
,,Ti
načini sudjelovanja na Svetoj misnoj žrtvi su hvalevrijedni i
preporučljivi kada pažljivo ispunjavaju pravila Crkve i propise
svetih obreda.“
Sv.
Pio X. običavao je reći:
,,Nije
toliko važno reći svoje molitve na Misi, nego učiniti
od Mise svoju molitvu.“
Crkva
je uvijek pozivala svoju djecu da joj se pridruže u njezinim
molitvama, u njezinim pjesmama i njezinom životu. Bit će dovoljno
nekoliko citata da se to oslika:
,,Prolio
sam obilne suze uz zvuke himana i napjeva, a slatki glasovi Crkve
probudili su u meni žive osjećaje! Pjesme su doprle do mojih ušiju,
istina je sišla u moje srce i dok ih je bilo dobro slušati, pobožni
osjećaji počeli su u meni sjajiti, a suze teći“
(sv. Augustin, Ispovijesti, IX, 6).
Nastavlja
se...