Oče
Generalni poglavaru, do kraja godine održat će se brojni važni
događaji poput Amazonske sinode i reforme Rimske kurije. Oni će
imati povijesni utjecaj na život Crkve. Koje mjesto po Vašem
mišljenju oni zauzimaju u pontifikatu pape Franje?
Utisak
koji mnogi katolici trenutno doživljavaju jest Crkva na rubu nove
katastrofe. Ako malo bolje pogledamo, Drugi vatikanski sabor sam po
sebi bio je moguć samo zato što je bio rezultat dekadencije koja je
zahvatila Crkvu u godinama prije njegovog otvaranja: brana se slomila
pod pritiskom sile koja je neko vrijeme djelovala. To je ono što
čini velike revolucije uspješnima jer zakonodavci samo odobravaju i
sankcioniraju situaciju koja je već ionako činjenično stanje,
barem jednim dijelom.
Dakle
liturgijska reforma bila je samo vrhunac eksperimentalnoga razvoja
koji seže natrag u međuratno razdoblje te je već bio prožeo
veliki dio klera. Govoreći o sadašnjoj situaciji pod ovim
pontifikatom, Amoris lætitia bila je potvrda prakse koja nažalost
već postoji u Crkvi, posebno u pogledu podjele sv. Pričesti ljudima
koji žive u stanju javnoga grijeha. Danas je situacija zrela za
daljnje veoma ozbiljne reforme.
Možete
li pojasniti svoju prosudbu o postsinodalnoj apostolskoj pobudnici
Amoris lætitia tri godine nakon njene objave?
Amoris
lætitia predstavlja u povijesti Crkve posljednjih godina, ono što su atomske bombe Hirošime i Nagasakija u modernoj povijesti Japana:
ljudski gledano, šteta je nepopravljiva. To je nesumnjivo
najrevolucionarniji čin pape Franje i istodobno najosporavaniji –
čak i izvan tradicionalnih krugova – jer izravno utječe na bračni
moral, što je mnogim klericima i vjernicima omogućilo otkrivanje
prisutnosti ozbiljnih zabluda. Ovaj katastrofalni dokument pogrešno
je predstavljen kao djelo ekscentrične i provokativne osobnosti –
ono što neki žele vidjeti u trenutnom papi. To nije istina i
neprimjereno je na taj način pojednostavljivati to pitanje.