P
redstavljamo novi, 32. broj Christus Rexa, službenoga glasnika Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za Hrvatsku.
Ovo je treće izdanje glasnika za tekuću, 2022. godinu. Ovaj broj posvećen je temi ekumenizma i međureligijskog dijaloga koji se prakticira nakon Drugog vatikanskog sabora, s usporedom u odnosu na vjekovni nauk Crkve i analizom njegovih štetnih posljedica za život Crkve. Cjelovita PDF verzija glasnika dostupna je za pregled na sljedećoj poveznici:
Glasnik je dostupan u tiskanom izdanju u kapelama Bratstva u Hrvatskoj.
Glasnik nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!
Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti poštom tiskano izdanje glasnika (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:
fsspxhr(at)gmail.com
Sadržaj:
Predgovor: Božanska istina katoličke vjere dovedena u pitanje
***
Predgovor: Božanska istina katoličke vjere dovedena u pitanje
Dragi prijatelji i dobročinitelji,
prema priznanju kardinala Suenensa, jednoga od najutjecajnijih među glavnim osobama na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.) i nakon njega, Crkva je u promjenama koje su se tada dogodile proživjela svoju Francusku revoluciju. Priznanje je to koje vrlo rječito sažima sve one probleme kojima svjedočimo u postkoncilskom razdoblju sve do danas, s promjenama koje su radikalno izobličile život Crkve koji je ona gajila kroz cijelu svoju povijest.
Tri su načela obilježila djelovanje Francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo. Kako nam tumači naš časni utemeljitelj, nadbiskup Marcel Lefebvre, ova načela daju se točno prepoznati u trima novim revolucionarnim naucima koji proizlaze iz Koncila. Geslo slobode odgovara nauku o vjerskoj slobodi prema kome bi se društvo trebalo odreći zahtjeva da priznaje katoličku religiju kao pravu, od Boga objavljenu religiju, koja samim time u društvu treba biti službena te po njezinim moralnim načelima treba uskladiti cjelokupno državno zakonodavstvo. Jednakosti odgovara nauk o kolegijalnosti (tematika koju smo obradili u 29. broju našega glasnika) prema kome hijerarhijski ustroj Crkve treba napustiti u prilog demokratskog uređenja. Tako bi stvarni nositelji vlasti - papa za sveopću Crkvu, biskupi za svoje biskupije i svećenici za povjerene im zajednice - izvršavanje svog božanski utemeljenog autoriteta trebali podložiti volji raznih vijeća koja se uspostavljaju na svim razinama te de facto ograničavaju i uzurpiraju pastirsku vlast koju je Krist dao svojim apostolima i njihovim nasljednicima, namećući prijedloge koji su nerijetko u izravnoj suprotnosti s katoličkim naukom. Drastičan pokazatelj tih procesa nalazimo u tzv. sinodalnom putu koji se odvija u Njemačkoj.
Konačno, načelo bratstva odgovara nauku i praksi modernog ekumenizma koji se prakticira u Crkvi već više od pola stoljeća na svim razinama, od običnih župa, preko biskupija, pa do samog rimskog prvosvećenika. Ovdje se polazi od izvrnute logike prema kojoj bi u krivim religijama i ideologijama trebalo promatrati samo ono pozitivno i istinito, a zanemariti zablude i krive nauke. Tako bi one posjedovale određenu „nepotpunu istinu“ koja doduše ne bi bila cjelovita kao u Katoličkoj Crkvi, ali bi ipak predstavljala put posvećenja i spasenja.
Upravo tako govore o drugim religijama koncilski dokumenti Lumen gentium (konstitucija o Crkvi), Unitatis redintegratio (konstitucija o ekumenizmu) i Nostra aetate (deklaracija o nekršćanskim religijama). Pritom se zanemaruje da druge religije zbog svojih krivih nauka – koji ponekad izobličuju čak osnovni pojam o Bogu – predstavljaju povredu kreposti vjere te tako odvraćaju duše od zajedništva s Bogom. Jer temeljni uvjet da bismo posjedovali u našim dušama posvetnu milost božanska je krepost vjere koja se sastoji u ispovijedanju svega onoga što je Bog objavio. Odbacivanjem samo jednog članka vjere, čovjek odbacuje Božji autoritet kao formalni razlog prihvaćanja vjere i stavlja svoj razum kao mjerilo onoga što će prihvatiti, a što ne. A takvim stavom ne može posjedovati nadnaravnu krepost vjere, nego samo ljudsko mišljenje koje nema nikakvu nadnaravnu zaslugu, nego dapače, predstavlja tešku povredu prve Božje zapovijedi.
Iz takvog stajališta proizlazi onda praksa modernog ekumenizma i međureligijskog dijaloga kakav susrećemo u postkoncilskom vremenu. Ako druge religije ne predstavljaju stvarnu zapreku za spasenje, nego samo alternativni izričaj religioznosti koji za nekoga može biti subjektivno valjan, tada doista nema razloga zašto se s nekatolicima, pa i nekršćanima, ne bi moglo upriličiti zajednički molitveni skup u kome bi došla do izražaja ta osnovna religiozna povezanost. To je logika koja stoji u pozadini ekumenskih susreta na kojima se okupljaju katolici zajedno s nekatolicima – pripadnicima pravoslavnih i protestantskih zajednica. Ali ne samo to – stvari idu još dalje te se održavaju susreti čak i s nekršćanima: židovima, muslimanima, pa čak i pripadnicima poganskih religija. Jer i tu bi vrijedilo isto načelo da valja poštivati svačiji izraz religioznosti, pa makar se pritom radilo o odbacivanju temeljnih zasada kršćanstva: vjere u Isusa Krista kao Sina Božjega, nauka o Presvetom Trojstvu, pa čak i postojanja jednog, osobnog, transcendentnog Boga kao čisto duhovnog bića.
Po modernističkom nauku koji je prokazao sv. Pio X. u svojoj enciklici Pascendi, vjera nije objektivna kategorija koja se sastoji u ispovijedanju istina koje nam je Bog objavio, nego samo subjektivni doživljaj koji proizlazi iz čovjekove nutrine, gdje se prema osobnom iskustvu gradi vlastiti pojam nadnaravnog koji će odgovarati čovjekovim prohtjevima. Odatle svaka subjektivna predodžba o vjeri za pojedinca mora biti valjana te je treba poštivati, pa radilo se tu i o vjeri koja uključuje odbacivanje Kristova božanstva, Njegove Crkve, sakramenata, ili čak odbacivanje osobnog Boga te njegovo poistovjećivanje sa stvorovima i prirodnim pojavama. To je temelj modernog ekumenizma koji u Crkvi već više od pola stoljeća u duše unosi pomutnju i navodi ih u zabludu.
Time se, konačno, dovodi u pitanje sam smisao egzistencije i poslanja katoličke religije. Jer ako je ona samo jedna među brojnim religijama koje su manje ili više vrijedne, valjane i spasonosne, tada nema izričitog razloga da Crkva privodi duše u svoje krilo i postavlja zahtjev o obraćenju nevjernika ili krivovjernika radi njihova spasenja. Tada i one Gospodinove riječi da je samo On put, istina i život koji vodi k nebeskom Ocu (usp. Iv 14, 6) gube svoju valjanost i postaju ništave.
Odatle vidimo u kojoj mjeri modernističke zablude potkopavaju same temelje naše vjere i smisla Katoličke Crkve i koliko je nužno da slijedimo autentični katolički nauk koji nam je Crkva prenijela kroz svoje Učiteljstvo – po naučavanju rimskih prvosvećenika i crkvenih sabora tijekom dvaju tisućljeća njezina života i djelovanja.
Neka nas Blažena Djevica Marija koju posebno častimo u mjesecu listopadu molitvom svete krunice, utvrdi u nepokolebljivoj odanosti katoličkoj vjeri svih vjekova. Zazivamo je i častimo, među ostalim, kao Djevicu vjernu i Pobjednicu svih krivovjerja – neka nam Ona isprosi tu vjernost do kraja!
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Marko Tilošanec