Enciklika o crkvenome jedinstvu
“MORTALIUM ANIMOS”
od 6. siječnja 1928.
Našoj časnoj braći Patrijarsima,
Primasima, Nadbiskupima, Biskupima i ostalim mjesnim Ordinarijima u miru i
jedinstvu s Apostolskom stolicom.
Časna
braćo, pozdrav Vam i apostolski blagoslov.
1. Možda
nikada u prošlosti nismo vidjeli, kao u ovim našim vremenima, da je ljudski duh
toliko zaokupljen željom jačanja bratskih odnosa koji nas povezuju i
sjedinjuju, a koji proizlaze iz našega zajedničkoga podrijetla i naravi, te
njihova širenja prema općemu dobru ljudskoga društva.
Naime, budući da različiti narodi
još uvijek ne uživaju u potpunosti plodove mira – naprotiv, stare i nove
razmirice na raznim mjestima prerastaju u pobune i građanske meteže – i budući
da, s druge strane, mnoge rasprave glede mira i napretka među narodima ne mogu
biti riješene bez djelatnoga zajedničkog zauzimanja i pomoći onih koji
upravljaju državama i promiču njihov interes, može se lako razumjeti – to više
što sada nitko ne osporava jedinstvo ljudskoga roda – zbog čega mnogi žele da
različiti narodi, nadahnuti ovim sveopćim srodstvom, svakim danom budu sve
tješnje međusobno sjedinjeni.
2. Neki
imaju pred sobom sličnu nakanu i u onome što se odnosi na Novi zakon koji je
proglasio Krist naš Gospodin. Naime, budući da smatraju sigurnim kako se vrlo
rijetko mogu naći ljudi bez ikakvoga vjerskog osjećaja, čini se da na takvome
vjerovanju utemeljuju nadu kako će razni narodi – premda se međusobno razlikuju
u stanovitim vjerskim pitanjima – bez većih poteškoća ostvariti bratski
sporazum ispovijedajući određene vjerske istine koje oblikuju nešto poput zajedničkoga
temelja duhovnoga života. Zbog toga razloga te osobe često priređuju
zasjedanja, sastanke i govore kojima prisustvuje velik broj slušatelja, i gdje
svi bez razlike bivaju pozvani pridružiti se raspravi – kako nevjernici svake
vrste, tako i kršćani, čak i oni koji su nesretno otpali od Krista ili koji
tvrdokorno i uporno niječu Njegovu božansku narav i poslanje. Naravno, katolici
ni na koji način ne mogu odobriti ovakve pokušaje, budući da se temelje na
krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima,
jer svaka od njih na svoj način očituje i označava onaj osjećaj koji nam je
svima urođen te nas dovodi k Bogu i poslušnome priznavanju Njegove vlasti. Oni
koji imaju takvo mišljenje su ne samo u zabludi i obmanjeni, nego štoviše,
iskrivljujući ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u
naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tkogod podržava
one koji zastupaju te teorije i pokušavaju ih ostvariti, potpuno napušta od
Boga objavljenu vjeru.
3. No
neki bivaju još lakše zavedeni izvanjskim izgledom dobra kad je riječ o
promicanju jedinstva među svim kršćanima.
4. Nije
li pravo – često ponavljaju – dapače, nije li u skladu s dužnošću da se svi
koji zazivaju Kristovo ime uzdrže od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu
sjedine u međusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi reći da ljubi Krista ako
svim silama ne radi na ostvarenju želje Njega koji je molio Oca da njegovi
učenici budu “jedno”? (Iv 17, 21). I nije li sâm Krist želio da se Njegovi
učenici odlikuju i raspoznavaju ovom osobinom – da ljube jedni druge: “Po ovome
će svi znati da ste moji učenici, ako jedni druge ljubite”? (Iv 13, 35). Svi
kršćani – dodaju oni – trebaju biti “jedno”: jer tada bi bili daleko snažniji u
iskorjenjivanju kuge bezvjerstva koje svednevice gmiže poput zmije te se sve
više širi, spremajući se obeskrijepiti Evanđelje. Ove i druge stvari neprestano
ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani; i ti ljudi,
daleko od toga da su malobrojni i raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga
sloja, te su se grupirali u nadaleko raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su
nadahnuta različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto
promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak
osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje
takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo
ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti
ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se
najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere.
5. Stoga,
opomenuti sviješću o svojoj apostolskoj dužnosti kako ne smijemo dopustiti da Gospodinovo
stado bude zavedeno pogubnim lažima, zazivamo, časna braćo, Vašu gorljivost u
izbjegavanju ovoga zla; jer uzdamo se da će po Vašemu pisanju i govorima ljudi
lakše upoznati i shvatiti načela i argumente koje želimo ovdje iznijeti, te da
će katolici odatle naučiti kako moraju razmišljati i postupati kad su u pitanju
pothvati čija je svrha jedinstvo u jednome tijelu – na bilo koji način – sviju
onih koji se nazivaju kršćanima.
6.
Stvorio nas je Bog, Stvoritelj svemira, kako bismo ga upoznali i služili mu;
stoga naš Tvorac ima potpuno pravo na naše služenje. Bog je doduše mogao
propisati za ljudsko vladanje samo naravni zakon koji mu je, dok ga je stvarao,
utisnuo u dušu, i mogao je upravljati hod toga istoga zakona svojom redovitom
providnošću; no On je ipak htio dati zapovijedi kojima se moramo pokoravati, te
je tijekom vremena, to jest od početaka ljudskoga roda sve do dolaska i
propovijedanja Isusa Krista, On sâm poučavao čovjeka dužnostima koje razumsko
stvorenje ima prema svome Stvoritelju. “Bog koji više puta i na više načina
nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno u ove dane progovori nama u Sinu”
(Heb 1, 1ss). Otuda slijedi da ne može postojati istinita vjera osim one koja
je utemeljena na Božjoj objavljenoj riječi: tu je objavu, započetu od postanka
i nastavljenu pod Starim zakonom, sâm Krist Isus dovršio pod Novim zakonom.
Dakle, ukoliko je Bog govorio (a povijesno je sigurno da je uistinu govorio),
svi moraju uvidjeti da je čovjekova dužnost potpuno vjerovati Božjoj objavi i
bezuvjetno vršiti Njegove zapovijedi; a da bismo ispravno mogli činiti i jedno
i drugo, na Božju slavu i za naše spasenje, Jedinorođeni je Sin Božji utemeljio
svoju Crkvu na zemlji. Nadalje, držimo da oni koji se nazivaju kršćanima mogu
jedino vjerovati da je Crkva, i to jedna Crkva, ustanovljena od Krista;
međutim, ako se nadalje pita kakve naravi ta Crkva treba biti u skladu s voljom
svojega Utemeljitelja, tada se svi ne slažu. Priličan ih broj, primjerice,
niječe da Kristova Crkva mora biti vidljiva i očigledna, barem do te mjere da
je vidljiva kao jedno vjerničko tijelo, složna u jednom te istom nauku pod
jednom naučiteljskom vlašću i vodstvom; naprotiv, oni shvaćaju vidljivu Crkvu
samo kao jedan savez, sastavljen od različitih kršćanskih zajednica, premda se
drže različitih nauka, koji čak mogu biti nespojivi jedan s drugim. Nasuprot
tome, Krist naš Gospodin utemeljio je svoju Crkvu kao savršeno društvo,
izvanjsko po naravi i dostupno osjetima, koje treba nastavljati u budućnosti
djelo spasenja ljudskoga roda pod vodstvom jedne glave (Mt 16, 18ss; Lk 22, 32;
Iv 21, 15-17) s vlašću koja naučava usmenom riječju (Mk 16, 15) i poslužujući
sakramente, izvore nebeske milosti (Iv 3, 5; 6, 48 – 59; 20, 22ss; usp. Mt 18,
18 itd.), zbog čega je On prispodobom
posvjedočio sličnost Crkve s kraljevstvom (Mt 13), s kućom (usp. Mt 16, 18), s
ovčinjakom (Iv 10, 16) i sa stadom (Iv 21, 15-17). Ova Crkva, nakon što je tako
divno ustanovljena, nije mogla – zbog odlaska u smrt svojega Utemeljitelja i
Apostola koji su je prvi širili – biti posve ugašena i prestati postojati,
budući da joj je zapovijeđeno privesti sve ljude, bez obzira na vrijeme i
mjesto, k vječnome spasenju: “Pođite dakle i učite sve narode” (Mt 28, 19).
Može li u neprestanome izvršavanju toga zadatka Crkvi nedostajati ijedan
element snage i učinkovitosti, ako je sâm Krist trajno u njoj prisutan, u
skladu s Njegovim svečanim obećanjem: “Evo ja sam s vama u sve dane sve do
svršetka svijeta” (Mt 28, 20)? Iz toga onda slijedi da Kristova Crkva ne samo
postoji danas i uvijek, nego i da je potpuno ista kao što je bila u vrijeme
Apostola, osim ako bismo trebali reći – od čega nas očuvao Bog – da Krist naš
Gospodin nije mogao ostvariti svoj cilj, ili da je pogriješio kad je rekao da
vrata pakla ne će Crkvu nadvladati (Mt 16, 18).
7. Ovdje
se pak čini prikladnim izložiti i odbaciti određeno pogrješno mišljenje o
kojemu ovisi cijelo ovo pitanje, kao i onaj složeni pokret kojim nekatolici
pokušavaju uspostaviti jedinstvo kršćanskih Crkava. Naime, autori koji
zastupaju ovo stanovište uobičavaju gotovo bezbroj puta navoditi ove Kristove
riječi: “Da svi budu jedno… I bit će jedno stado i jedan pastir” (Iv 17, 21;
10, 16) – međutim sa sljedećim značenjem: da je Krist Isus izrazio tek želju i
molitvu koja još nije ispunjena. Oni su naime mnijenja da jedinstvo vjere i
uprave – koje je oznaka jedne istinite Kristove Crkve – do sada gotovo nije
postojalo, te da niti danas ne postoji. Oni drže da se to jedinstvo doista može
željeti te da se čak jednoga dana može i ostvariti posredstvom voljâ usmjerenih
k istome cilju – no da se u međuvremenu može smatrati jedino pukim idealom.
Dodaju da je Crkva u sebi, odnosno po svojoj prirodi, podijeljena u odsjeke; to
znači da je sastavljena od nekoliko crkava ili različitih zajednica koje još
uvijek ostaju odijeljenima, te premda imaju neke zajedničke članke vjere, ipak
se razlikuju u ostalima; da sve one uživaju ista prava; i da je Crkva bila
jedna i jedinstvena od, uglavnom, apostolskoga doba sve do prvih sveopćih
sabora. Stoga treba, kažu oni, posve ostaviti na stranu sporove i velike
različitosti mišljenja, koje sve do danas razdvajaju članove kršćanske
obitelji, te sastaviti od preostaloga nauka zajednički oblik vjere i predložiti
ga za vjerovanje; po takvoj bi vjeroispovijesti svi mogli ne samo znati, već i
osjećati da su braća. Mnoštvo crkava i zajednica, ukoliko bi se ujedinile u
svojevrsni opći savez, bile bi u stanju snažno i uspješno se suprotstaviti
napredovanju bezvjerstva. Obično se, časna braćo, govori ovako. Ima doduše
nekih koji priznaju i tvrde da je protestantizam, kako ga nazivaju, vrlo
nepromišljeno odbacio određene članke vjere i neke vanjske obrede koji su
ustvari privlačni i korisni, i koje Rimska Crkva još uvijek zadržava. Međutim,
uskoro nastavljaju s tvrdnjom da je i Crkva pogriješila te iskvarila izvornu
vjeru dodajući i predlažući za vjerovanje određene nauke koji su ne samo strani
Evanđelju, nego mu se dapače protive. Među najznačajnije od tih nauka ubrajaju onaj
koji se odnosi na prvenstvo jurisdikcije, udijeljeno Petru i njegovim
nasljednicima na rimskoj stolici. Između njih postoje neki, premda malobrojni,
koji priznaju Rimskome Prvosvećeniku prvenstvo časti ili čak stanovitu
jurisdikciju ili vlast; no ipak smatraju da to ne proistječe iz božanskoga
zakona već iz sporazuma vjernikâ. Drugi opet idu čak dotle da žele da sâm Papa
predsjeda nad njihovim, takoreći, šarolikim zborovima. No usprkos tome, premda
se mogu pronaći mnogi nekatolici koji glasno propovijedaju bratsko zajedništvo
u Kristu Isusu, ipak se ne može pronaći niti jedan jedini kome bi ikada palo na
pamet podvrgnuti se i slušati Namjesnika Isusa Krista, bilo u njegovu svojstvo
učitelja ili upravitelja. Tvrde međutim da bi se drage volje nagodili s Rimskom
Crkvom, ali na istoj razini, to jest, kao jednaki s jednakim: no čak i kad bi
mogli tako nastupiti, nema sumnje da ih nijedan savez u koji bi mogli ući ne bi
primorao da se okane onih mišljenja koja su još uvijek razlogom njihove zablude
i lutanja izvan jednoga Kristova stada.
8. Budući
da je tome tako, jasno je da Apostolska stolica ni na koji način ne može
sudjelovati u njihovim skupštinama, i da katolicima nipošto nije dopušteno bilo
podržavati bilo raditi za takve pothvate; jer ako tako čine, poduprijet će
lažno kršćanstvo, posve strano jednoj Kristovoj Crkvi. Zar da trpimo – što bi
doista bilo nepravedno – da istina, i to od Boga objavljena istina, postane
predmetom kompromisa? Jer ovdje se radi o obrani objavljene istine. Isus Krist
je poslao svoje Apostole u cijeli svijet kako bi proželi sve narode evanđeoskom
vjerom; te da ne bi zapali u zabludu, unaprijed je htio da ih pouči Duh Sveti
(Iv 16, 13): je li onda ovaj apostolski nauk posve iščeznuo ili ponekad bio
zastrt u Crkvi čiji je vođa i branitelj sâm Bog? Ukoliko je naš Otkupitelj
jasno rekao da se Njegovo Evanđelje treba nastaviti ne samo u apostolsko
vrijeme nego i u budućim razdobljima, je li moguće da predmet vjerovanja
tijekom vremena postane toliko nejasnim i nesigurnim da bi danas bilo potrebno
pripuštati mišljenja koja su čak međusobno nespojiva? Kad bi to bila istina,
morali bismo priznati da je silazak Duha Svetoga nad Apostole i trajno
nastanjenje istoga toga Duha u Crkvi, pa i samo propovijedanje Isusa Krista
prije nekoliko stoljeća izgubilo svu svoju učinkovitost i korist – a tvrditi tako što bilo bi
bogohulno. Međutim, jedinorođeni je Božji Sin, zapovjedivši svojim namjesnicima
da naučavaju sve narode, obvezao sve ljude da povjeruju svemu što im je
obznanjeno “svjedočanstvom koje Bog
predodredi” (Dj 10, 41) te je potvrdio svoju zapovijed sljedećom odredbom: “Tko
povjeruje i krsti se, spasit će se; a tko ne povjeruje, osudit će se” (Mk 16,
16). Ove dvije Kristove zapovijedi koje se moraju izvršiti – jedna, naime, da
naučavaju, a druga da vjeruju – nije moguće ni razumjeti ukoliko Crkva ne
predlaže cjelovit i jednostavno razumljiv nauk, te ako tako naučavajući nije
zaštićena od opasnosti zablude. U ovoj stvari zastranjuju također oni koji
misle da je polog istine tako naporna tegoba i da zahtijeva tako dugo
izučavanje i raspravu da je čovječji život jedva dostatan da ga pronađe i
usvoji; kao da je premilostivi Bog govorio po prorocima i jedinorođenome Sinu
samo zato da bi nekolicina, i to u poodmakloj dobi, mogla shvatiti što je On po
njima objavio; a ne da bi usadio vjerski i ćudoredni nauk koji treba voditi
čovjeka u svemu njegovu moralnome životu.
9. Čini
se kako ovi svekršćani, koji usmjeravaju svoja razmišljanja prema ujedinjenju
Crkava, doista teže prema najplemenitijoj zamisli u promicanju ljubavi među
svim kršćanima; pa ipak, kako se može dogoditi da ova ljubav teži za povredom
vjere? Svatko znade da je sâm Ivan, Apostol ljubavi – koji u svome Evanđelju
otkriva otajstva Presvetoga Srca Isusova, i koji nikada nije prestao utiskivati
u pameti svojih sljedbenika novu zapovijed “Ljubite jedni druge” – uza sve to zabranio bilo kakav
doticaj s onima koji ispovijedaju okrnjenu i iskrivljenu inačicu Kristova
nauka: “Ako vam itko dođe i ne donosi ovoga nauka, ne primajte ga u kuću i ne
pozdravljajte ga” (2 Iv 10). Zbog toga, budući da se ljubav temelji na potpunoj
i iskrenoj vjeri, Kristovi učenici moraju prvenstveno biti ujedinjeni vezom
jedne vjere. Tko onda može zamisliti kršćanski savez čiji članovi zadržavaju
svaki svoje mišljenje i osobne prosudbe, čak u stvarima koje se odnose na
predmet vjerovanje, pa i onda kada se protive mišljenjima ostalih? I na koji
način, pitamo, mogu ljudi koji slijede suprotna mišljenja pripadati jednome te
istom savezu vjernikâ? Na primjer, oni koji tvrde i oni koji niječu da je sveta
Predaja istinski izvor božanske Objave; oni koji drže da je crkvena
hijerarhija, sastavljena od biskupa, svećenika i služitelja, božanski
utemeljena, te oni koji tvrde da je uvedena malo-pomalo u skladu s
uvjetovanostima vremena; oni koji se klanjaju Kristu stvarno prisutnome u
Presvetoj Euharistiji po onoj čudesnoj pretvorbi kruha i vina koja se naziva
transupstancijacijom, i oni koji kažu da je Krist prisutan samo po vjeri ili po
označavanju ili snazi sakramenta; oni koji u Euharistiji prepoznaju i
sakramentalnu i žrtvenu narav, i oni koji vele da ona nije ništa više od
uspomene ili spominjanja Gospodnje večere; oni koji vjeruju da je dobro i
korisno molitvom zazivati svete koji kraljuju s Kristom, osobito Majku Božju Mariju,
i častiti njihove slike, i oni koji uporno tvrde da se takvo čašćenje ne smije
iskazivati, budući da se protivi časti koja se duguje Isusu Kristu, “jedinome
posredniku Boga i ljudi” (usp. 1 Tim 2, 15). Kako tako velika raznolikost
mišljenja može osloboditi put k ostvarenju jedinstva Crkve, nije nam poznato;
to jedinstvo može nastati jedino iz jedne učiteljske vlasti, jednoga zakona
vjerovanja i jedne vjere kršćanâ. Ali poznato nam je da je odatle malen korak
do zanemarivanja vjere ili do indiferentizma i modernizma, kao što ga nazivaju.
Oni koji su nesretno zaraženi ovim zabludama smatraju da dogmatska istina nije
apsolutna nego relativna, to jest, podudara se s raznolikim potrebama vremena i
mjesta te s različitim misaonim usmjerenjima, budući da nije sadržana u
nepromjenjivoj objavi, nego se može prilagođavati ljudskome životu. Osim toga,
u vezi sa stvarima koje treba vjerovati, nije ni na koji način dopušteno činiti
razliku – koju su neki smatrali prikladnom uvesti – između onih članaka vjere
koji su temeljni i onih koji nisu temeljni, kao što oni vele, kao da bi prve
morali svi prihvatiti, dok bi drugi mogli biti prepušteni slobodnome pristanku
vjernikâ: budući da nadnaravna krijepost vjere ima svoj formalni uzrok, naime,
autoritet Boga koji daje objavu – a to ne dopušta ovakvo razlikovanje. Zbog
toga razloga, svi koji su istinski Kristovi vjeruju, na primjer, u Začeće Majke
Božje bez ljage istočnoga grijeha jednakom vjerom kojom vjeruju u otajstvo
Presvetoga Trojstva, te u Utjelovljenje našega Gospodina jednako kao u
neprevarljivu učiteljsku vlast rimskoga Prvosvećenika, na način definiran na
Vatikanskome ekumenskom saboru. Nisu li ove istine jednako sigurne, nije li ih
potrebno na jednak način vjerovati, budući da ih je Crkva svečano proglasila i
definirala, jedne u jednome razdoblju, druge u drugom, dapače, u vremenima koja
su neposredno prethodila našemu vremenu? Nije li ih Bog sve objavio? Naime,
učiteljska vlast Crkve, koja je u božanskoj mudrosti uspostavljena na zemlji da
bi objavljeni nauk ostao zauvijek netaknutim i da bi na lagan i siguran način
mogao biti obznanjen ljudima, i koju svakodnevno vrši Rimski Prvosvećenik i
biskupi koji su s njime u zajedništvu, ima također službu obrane – kada se to
čini prikladnim – bilo koje vjerske istine svečanim proglasom i odredbom,
kadgod je to nužno, bilo zbog suzbijanja zabluda ili napada krivovjeraca, bilo
zbog jasnijeg i podrobnijeg posvješćivanja vjernicima članaka svetoga nauka
koji su protumačeni. No vršenjem ovoga izvanrednoga učiteljstva ne uvodi se nikakav
novoizmišljeni predmet vjere, niti se dodaje išta novo broju onih istina koje
su barem uključno sadržane u pologu Objave od Boga predane Crkvi: jedino se
proglašava da pripada vjeri ono što je razjašnjeno, ono što je možda još uvijek
nekima moglo izgledati nejasnim, ili ono što su neki ranije stavili u pitanje.
10. Jasno
je, stoga, časna braćo, zašto ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila
svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budući da se
jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu
Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno
napustili. Jedinoj istinitoj Kristovoj Crkvi, kažemo, onoj koja je svima
vidljiva i koja treba ostati, u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, točno
jednakom kako ju je On utemeljio. Tijekom stoljećâ otajstvena Zaručnica
Kristova nikada nije bila iskvarena, a niti u budućnosti može ikada biti
iskvarena, kao što svjedoči sv. Ciprijan: “Kristova Zaručnica ne može se
iznevjeriti svojemu Zaručniku: ona je nepokvarljiva i čedna. Njoj je poznata
samo jedna postojbina, ona čuva svetost bračne ložnice u čistoći i čednosti” (De
Catholicae Ecclesiae unitate, 6).
Isti je sveti Mučenik s potpunim pravom odlučno otklanjao mogućnost da netko
pomisli kako “ovo jedinstvo Crkve koje potječe od njezinoga božanskog
utemeljenja, i koje je isprepleteno nebeskim sakramentima, može biti rastrgano
i rascijepljeno snagom protivnih volja” (isto). Naime, budući da Kristovo
otajstveno tijelo, na jednak način kao i njegovo fizičko tijelo, jest jedno (1
Kor 12, 12), skladno povezano i sraslo (Ef 4, 16), bilo bi ludo i neumjesno
reći da je otajstveno tijelo sastavljeno od udova koji su razjedinjeni i
raspršeni; stoga, tkogod nije sjedinjen s tijelom, nije njegov ud, niti je u
jedinstvu s Kristom, njegovom glavom (usp. Ef 5, 30; 1, 22).
11.
Nadalje, u ovoj jednoj Kristovoj Crkvi ne može biti ili ostati nitko tko ne
prihvaća, priznaje i sluša vlast i poglavarstvo Petra i njegovih zakonitih
nasljednika. Nisu li i prethodnici onih, koji su sada uronjeni u zablude Focija
i reformatorâ, slušali Rimskoga biskupa, vrhovnoga pastira dušâ? Ali jao,
njihova su djeca napustila svoj očinski dom; no ovaj nije posrnuo i propao
dovijeka, budući da ga podržava Bog. Neka se dakle vrate svojemu zajedničkom
Ocu, koji će ih, zaboravljajući premnoge prijašnje uvrede nanesene Apostolskoj
Stolici, prihvatiti na najljubazniji način. Jer ako zaista – kako neprestano
tvrde – čeznu sjediniti se s Nama i našima, zašto ne hrle ući u Crkvu, “Majku i
učiteljicu svih Kristovih vjernikâ”? (IV. lateranski sabor, kan. 5). Neka
počuju Laktancija gdje viče: “Katolička Crkva jedina čuva istinito bogoštovlje.
Ona je izvor istine, ona je kuća vjere, ona je hram Božji: ako itko ovamo ne
uđe, ili ako itko odavde otiđe, njemu je strana svaka nada života i spasenja.
Nitko neka ne zavarava sama sebe tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o
životu i spasenju, koji će biti izgubljeni i posve uništeni, ukoliko se na njih
ne pazi svom brigom i marljivošću” (Divinae Institutiones 4, 30; 11-12).
12. Stoga
neka odijeljena djeca priđu k Apostolskoj Stolici, postavljenoj u gradu koji su
Apostolski prvaci Petar i Pavao, posvetili svojom krvlju; onoj, velimo,
Stolici, koja je “korijen i utroba iz koje proistječe Crkva Božja” (Sv.
Ciprijan, Epistola 48 ad
Cornelium, 3) – i to ne s
namjerom i nadom da će “Crkva Boga živoga, stup i temelj istine” (1 Tim 3, 15)
odbaciti cjelovitost vjere i trpjeti njihove zablude, nego, naprotiv, da se oni
pokore njezinu naučavanju i upravljanju. O kad bismo imali sretnu sudbinu da
možemo učiniti ono što tako mnogo naših prethodnika nije moglo – prigrliti
bratskom ljubavlju onu djecu čiju nesretnu odijeljenost od nas sada oplakujemo.
O da Bog, naš Spasitelj, “koji želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja
istine” (1 Tim 2, 4), usliši Našu poniznu prošnju, te se udostoji pozvati sve
one koji lutaju nazad k crkvenome jedinstvu! U ovome prevažnom pothvatu molimo,
i želimo da i drugi mole, zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje milosti,
pobjednice sviju krivovjerja i Pomoćnice kršćana, da nam izmoli brzi dolazak
toliko iščekivanoga dana kad će svi ljudi poslušati glas Njezina božanskoga
Sina i “čuvati jedinstvo Duha svezom mira” (Ef 4, 3).
13. Vi,
časna braćo, razumijete koliko nam je stalo do ovoga pitanja; i želja nam je da
to znaju i Naša djeca – ne samo ona koja pripadaju Katoličkome zajedništvu,
nego i ona koja su od nas odijeljena: ako ova posljednja ponizno zamole nebesko
prosvjetljenje, nema sumnje da će prepoznati jedinu istinitu Crkvu Isusa Krista
te da će najzad ući u nju, ujedinjeni s nama u savršenoj ljubavi. Iščekujući taj događaj,
najljubaznije udjeljujemo, kao zalog Svoje
očinske dobre volje, apostolski blagoslov Vama, časna braćo, kao i vašemu kleru
i narodu.
Dano u
Rimu kod sv. Petra, 6. dana siječnja, na Svetkovinu Bogojavljenja Gospodina
našega Isusa Krista, godine 1928., i šeste godine Našega pontifikata.
Preuzeto sa internet stranice:
Tradicionalna latinska Misa
