Samouništenje Crkve

Građansko se društvo Europe, koja je negda bila Kršćanska Europa, sve više udaljava od prirodnog zakona. Zakonu Taubira, koji je nedavno donesen u Francuskoj, a koji izjednačava protuprirodne zajednice s brakom, s mogućnošću posvajanja djece, odjek je u Italiji zakon o homofobiji, preludij francuskog zakona koji će učiniti zakonski kažnjivim naviještanje da protuprirodni porok vapije za osvetom pred licem Božjim.

Papa o svećeništvu za žene: „Ta su vrata zatvorena“

Rio de Janeiro (KNA/pius.info) Žene po riječima pape Franje ni u budućnosti ne smiju postati svećenicama Katoličke Crkve: „Ta su vrata zatvorena“, rekao je u ponedjeljak na povratku iz Brazila pred novinarima.

Ivan je Pavao II. (1978.-2005.) ovo pitanje odlučio „u konačnom obliku“. Istodobno je Franjo zahtijevao jače sudjelovanje žena u Katoličkoj Crkvi. Žene se ne smiju svesti samo na svoju ulogu kao majke, dodao je.

Nije samo riječ o tome da žene postanu katehistice i predsjednice humanitarnih zaklada. Treba ići dalje i razviti „duboku teologiju žene“, dodao je Papa.

Svjetski dan mladih: biskupi koji plešu i pop glazba

Tijekom Svjetskog dana mladih u Brazilu ponovno su rušene daljnje brane. Prigodom jedne priredbe u tijeku Svjetskog dana mladih plesali su biskupi sa svećenicima i vjernicima pod vodstvom jednog animatora i uz zvuke pop glazbe što djelomično djeluje kao tjelovježba.

Slike kao ova bile su vrijedne da ih primjerice Frankfurter Allgemeine Zeitung postavi na naslovnicu. Svjetovna su sredstva priopćavanja oduševljena. Tradicionalne katolike takve slike, pak, zastrašuju. 

Bit ćemo žrtve paljenice, skrivene u Isusu Kristu, prinesene za žrtvu s Isusom Kristom (IV.)

Skromni radnici ovog velikog djela, radimo u tišini i u nadi. Molimo: to je uvjet uspjeha: prinosimo zadovoljštinu, jer je najveća bol vidjeti kako se Boga vrijeđa i psuje; trpimo, borimo, umrimo ako bude potrebno, sigurne da gore bdije Providnost, Svemogućnost nam pomaže i pobijedit će; Dobrota misli na sve, beskrajna Ljubav priginje se k nama da nas vodi k svojim božanskim namjerama. Mi smo Marijin rod, a sam je Bog zametnuo trajno neprijateljstvo između tog roda i  Sotonine rase; to je rod kojemu je On sam dao pobjedu po Isusu Kristu, a da nas pak ne oslobodi muke, da nam ne oduzme čast i zaslugu borbe.

Politika za svijet u kojem heteroseksualnost ne bi bila normalna?

Objavljujemo ovo priopćenje za tisak Predsjednika udruge Civitas koja je vodila i vodi još uvijek veliku bitku glede protuprirodnih zajednica. Trenutačna događanja u Francuskoj samo su pretpremijera onoga što će se uskoro pokušat ostvariti i u drugim zemljama. Želimo da se naši katolici također mogu organizirati radi vođenja ove borbe za obranu naravnog zakona kako su to već dosada hrabro činili.

Alain Escada

U ovom ljetnom razdoblju želio bih zatražiti nekoliko minuta vaše pažnje da opet napomenem pogibelj revolucionarnog plana predviđenog za ostvarenje kao logična posljedica zakona Taubira. Od medicinski potpomognutog začeća do eutanazije, preko surogat majčinstva, od gender ideologije do subverzivne reforme javnog školstva, povratak će biti prepun groznih stupica. Želio bih vam samo staviti na raspolaganje nekoliko rječitih citata kako biste ocijenili širinu opasnosti.

Čuvajmo svoju čistoću

Ljetno vrijeme je također i vrijeme mode i to one mode o kojoj bismo mnogim ljudima željeli reći: „Evo, ovdje imaš novaca. Kupi nešto da se obučeš.“

Gospođa Dr. Kugler, majka troje djece i autorica knjige "Niemand ist eine Insel. Wie man den Partner fürs Leben findet"(„Nitko nije otok. Kako se pronalazi partnera za život“), donosi temeljna pravila za žene i muškarce koja vrijedi pročitati.

(Slika: Piola Domenico: Taština, ulje na platnu 17. stoljeće.)

Papa Franjo na Lampedusi

Nije lako pratiti razvoj Franjina pontifikata premda se glavne crte tog pontifikata već jasno naziru. Veći je događaj zacijelo bio i nedavni posjet otoku Lampedusi, jednoj od “egzistencijalnih periferija” koje su mu veoma drage.

Problemu imigracije uvijek se bilo teško približiti jer stvarnoj drami mnogih pojedinih osoba u bijedi pridolazi i krajnje uznemirujući globalni scenarij, s disolucijom kršćanskog identiteta Europe u liberalnoj talionici različnih kultura među kojima pronalazi mjesto i snažna muslimanska zajednica, gotovo kao otpirač da se pokidaju šarke prevladavajućem položaju kršćanstva na vjerskoj razini. Nazočnost snažnih zajednica drugih vjera služi nedvojbeno opravdanju priznanja jednakih prava i dostojanstva svim kultovima i promicanju indiferentizma.

Plašt Majke Božje

Od početka ovog pontifikata mnogi su katolici u velikoj nedoumici što učiniti i kakav stav prema svemu zauzeti. Svašta smo u posljednjim mjesecima vidjeli i čuli. Vidjeli smo likovanje modernista, ovacije kod neprijatelja Crkve, klicanje kod svih onih koji svetoj Crkvi ne žele dobro.

Proglašenje svetima Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Potpisom na dekretu koji je za to nužan, papa Franjo je u petak 5. srpnja omogućio proglašenje svetima dvojice svojih prethodnika: pape Ivana XXIII. i pape Ivana Pavla II.

Krajnje upitne kanonizacije jasan su signal svijetu: Inicijator II. vatikanskog sabora bit će uzdignut na čast oltara te papa „humanističkog sveopćeg spasenja“ kako je to prvi put pred očima svijeta celebrirano u Asizu 1986. godine.

Molitva sv. Josipu za Crkvu

K Tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji. (Pošto smo Tvoju presvetu Zaručnicu za pomoć zamolili, molimo pouzdano i za Tvoju pomoć.) Za ljubav koja Te je s neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom vezala i za očinsku ljubav kojom si grlio Dijete Isusa, smjerno Te molimo da baštinu, koju je Isus Krist svojom krvlju otkupio milostivo pogledaš te u pomoć pritečeš našoj nevolji svojom moći. O brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista. Ne daj, predragi Oče, da nas okruže zabluda i pokvarenost. Budi nam s neba milostivo u pomoći, o naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine. Pa kao što si nekad izbavio Dijete Isusa iz najveće pogibelji života, tako i sada brani svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih te nas svakoga pojedinog trajno uzmi pod svoje okrilje da uzmognemo po Tvojem uzoru i Tvojom pomoću sveto živjeti, blaženo preminuti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti. Amen.

(Iz molitvenika Kruh nebeski: 3 godine oprosta svaki put; potpuni oprost uz obične uvjete ako se moli svaki dan. Ova se molitva po naredbi Lava XIII. mora moliti svaki dan u mjesecu listopadu iza svete Krunice koja se toga mjeseca moli nebeskoj Kraljici po cijelom svijetu. Oprost za molitvu 7 godina i 7 četrdesetnica.)

Opoziv protokola. Službeno priopćenje za tisak preuzvišenog nadbiskupa Marcela Lefebvrea 19. lipnja 1988. god.

Ovu je odgodu zbilja teško razumjeti ako se pregovore ne promatra u njihovu povijesnom kontekstu. Premda nikada nismo željeli prekinuti kontakte s koncilskim Rimom, čak i kada su po našem prvom posjetu Rimu 11. studenog 1974. uslijedile netolerantne i nevaljane mjere - ukidanje djela 6. svibnja 1975. te suspenzija u srpnju 1976. – ove su se veze mogle održati samo u atmosferi sumnjičavosti.

Louis Veuillot kaže: „Nema netolerantnijeg čovjeka od liberala. Čim se on jedanput upustio u zabludu i revoluciju, osjeća se prokletim od onih koji ostaju u istini. Stoga ih progoni sa zajedljivošću kada ima moć!“

To je kod nas slučaj, navlastito kod onih koji su se suprotstavili liberalnim koncilskim tekstovima i reformama.

Liberali žele pod svaku cijenu da prema njima imamo kompleks krivnje dok su oni sami prijetvorni.

Tako je između 1976. i 1987. kod pregovora s kardinalom Šeperom i s kardinalom Ratzingerom vladala uvijek napeta, iako ljubazna atmosfera. Ipak smo gajili neku nadu da će nas se, kad samouništenje Crkve brže uznapreduje, na koncu promatrati s dobrohotnošću.

Dotada je za Rim cilj pregovora bio dovesti nas do prihvaćanja Koncila i reformi kao i do priznanja naše zablude. Tijek događanja me je morao odvesti toliko daleko da zahtijevam jednog nasljednika, ako ne i dva ili tri, kako bih osigurao ređenje svećenika i podjelu svete Potvrde! S obzirom na uporno protivljenje Rima, dana 29. lipnja 1987. objavio sam svoju odluku da ću rediti biskupe.

14. srpnja 1987. kardinal Ratzinger nam je otvorio nove perspektive iz kojih se s pravom moglo zaključiti da nas Rim blagonaklono promatra. Više nije bilo govora o tome da trebamo potpisati dokument koji se tiče nauka u kojem moramo moliti za oprost. Na koncu nam je najavljen vizitator i istodobno nagoviješteno da bi Bratstvo moglo biti priznato. Liturgija bi mogla biti predkoncilska liturgija, a svećenički bi kandidati mogli zadržati isti duh kao i dosada.

Pismo pape Ivana Pavla II. preuzvišenom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 9. lipnja 1988.

Preuzvišenom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu
nadbiskupu u miru, biskupu Tullea

Vaše pismo od 2. lipnja 1988. primio sam na znanje sa silnom i dubokom boli.

Vođen jedino brigom oko jedinstva Crkve u vjeri u objavljenu istinu koja je Nasljedniku apostola Petra zapovjednički nametnuta dužnost, prošle sam godine odredio apostolsku vizitaciju Bratstva sv. Pija X. i njegovih djela koju je proveo kardinal Edouard Gagnon. Nakon ove vizitacije uslijedili su razgovori, ponajprije sa stručnjacima Kongregacije za nauk vjere, a onda između Vas samih i kardinala Josepha Ratzingera. U tijeku ovih razgovora izrađena su rješenja koja ste Vi prihvatili i potpisali 5. svibnja 1988. Ova bi rješenja omogućila Bratstvu sv. Pija X. da postoji i da djeluje u Crkvi u punom jedinstvu s Vrhovnim Pastirom, čuvarem jedinstva, u istini. Apostolska je Stolica sa svoje strane tijekom ovih pregovora s Vama težila samo za jednim ciljem: da potiče ovo jedinstvo i da ga štiti, u poslušnosti prema božanskoj Objavi koja je dana i koja se tumači po crkvenom Učiteljstvu, naime u dvadeset i jednom ekumenskom saboru od Niceje do Drugog vatikanskog sabora.

25.obljetnica biskupskih ređenja na blogu Christusrex

O nadbiskupu Lefebvreu i Svećeničkom bratstvu svetog Pija X. ne hrvatskom jeziku imamo malo ili gotovo ništa. Uglavnom su posrijedi novinske vijesti i pojedini komentari, osobito u posljednjim godinama tijekom razgovora Bratstva s Kurijom oko kanonske normalizacije.

Jesmo li sigurni da želimo Restauraciju?

30. lipnja obilježen je kao povijesni datum. I zbilja, prije 25 godina mons. Lefebvre je posvetio četiri biskupa. Zašto je jedan Božji službenik, poznat po svojoj razboritosti i ljubavi prema papinstvu, donio tako hrabru odluku? Jednostavno, jer je teška srca morao posvjedočiti da se stvorila brazda: s jedne strane modernistička crkva sa svojom novom ekumenskom religijom, susretima u Asizu, demokracijom u vlastitim institucijama, laičnošću koju valja braniti i novom liturgijom stvorenom skupa s protestantima, a s druge Papinski Rim, Vječni Rim, Rim pomoraca iz Lepanta i misionara koji su podnijeli mučeništvo radi obraćenja duša!

Vive la revolution!

Revolucija i prevrat s permanentnim uništavanjem svega staroga obilježavaju pokoncilsku Crkvu. Ono čega su se pape XIX. i prve polovice XX. stoljeća silno bojale, ostvareno je šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Da bi se uključilo što više teologa, klerika i vjernika u revolucionarna previranja, trebalo je obećavati brda i doline, procvat svetosti, ujedinjenje s raskolnicima i krivovjercima, novo proljeće Crkve. A osobito kad mladi ljudi polude, zavedeni lažnim obećanjima, onda ništa više nije sveto. Dolazi do destrukcije neviđenih razmjera - a upravo se to događalo u drugoj polovici šezdesetih i u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor IV.

Vidjeli smo kako načelo kolegijalnosti biskupa unosi revolucionarno poimanje upravljanja Crkvom, šireći liberalno ludilo jednakosti, a izravno napada osobni autoritet ponajprije Pape, a onda i biskupa i naposljetku i samih svećenika kojima, osobito po zapadnoeuropskim zemljama, pastoralni asistenti i župna vijeća posvema nadziru rad i utječu na odluke. Biskupi imaju raznorazna svećenička i laička vijeća te odluke biskupske konferencije, a sam Sveti Otac papa i Rimska Kurija imaju bezbrojne biskupske konferencije od kojih neke već desetljećima sve rade mimo odluka Rima, a Rim uglavnom popušta njihovoj drskosti. Međutim, Sveti Otac nije primus inter pares, a niti možda biskup jednak ostalima koji s njima upravlja kolegijalno Crkvom: njemu su predani Ključevi Kraljevstva nebeskoga i samo je on Kristov namjesnik na zemlji, a ne Biskupska konferencija ove ili one zemlje.

Promišljanja o 25. obljetnici biskupskih ređenja

Intervju s mons. Bernardom Fellayom 20. travnja 2013. u časopisu Diskrikta Sjedinjenih Američkih Država The Angelus

The Angelus: Koja je bila Vaša prva reakcija kada ste saznali da ste jedan od svećenika koje je mons. Lefebvre odabrao za biskupsko ređenje? 

Mons. Fellay: Moja je prva reakcija bila pomisao da moraju postojati bolji kandidati, - ako je moguće, udalji od mene ovaj kalež! - Potom sam mislio na moju subraću, na moje prijatelje svećenike, jer je očito da je posrijedi težak križ za nošenje: treba se posvetiti drugima.

Sveti Pavao nasuprot svetom Petru - 25 godina nakon biskupskih ređenja

Već je prošlo 25 godina od biskupskih ređenja 30. lipnja 1988. godine. Ovih četvrt stoljeća pruža nam mogućnost za prvi osvrt radi bolje procjene koliko je dobro utemeljena odluka koju je tada donio utemeljitelj Bratstva sv. Pija X., mons. Marcel Lefebvre.

Sotonino remek-djelo

Znamo iz Knjige Postanka, a još jasnije od samog našega Gospodina Isusa Krista da je sotona otac laži. U 8. poglavlju Ivanova Evanđelja, redak 44, naš Gospodin oštro prekorava Židove ovim riječima: ,,Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži...“

Sotona je čovjekoubojica u krvavim progonima; otac laži u herezama, u svim lažnim filozofijama i u dvoznačnim govorima koji su doveli do revolucija, svjetskih i građanskih ratova. Neprestance napada našega Gospodina u Njegovom mističnom Tijelu, Crkvi. Tijekom povijesti primjenjivao je sva sredstva. Jedno od posljednjih i najstrašnijih bila je službena apostazija građanskog društva. Državni laicizam bio je i ostaje za duše građana još uvijek neizmjernom sablazni.

Ovim je prevratničkim pothvatom sotoni malo-pomalo uspjelo da mnogi članovi Crkve prihvate laicistički duh i izgube vjeru. Ova kriva načela odvajanja Crkve i države, vjerske slobode, političkog ateizma, autoriteta čije se podrijetlo izvodi iz pojedinaca, tako su daleko prodrla da su u konačnici zahvatila bogoslovije, župne dvorove, biskupska sjedišta, pa čak i II. vatikanski sabor.

Kako bi to postigao, sotona je našao krilatice koje su modernim i modernističkim zabludama omogućile ušuljati se u koncil: sloboda je izborila pristup preko vjerske slobode ili slobode religija; jednakost preko kolegijalnosti koja u Crkvu uvodi načela demokratskog ludila jedinstva, i na koncu bratstvo preko ekumenizma koji obuhvaća sve hereze i zablude, pružajući ruku svim neprijateljima Crkve.

Sotonin će izvanredan uspjeh biti nakon toga razraditi revolucionarna načela koje je crkveni autoritet sam već uveo u Crkvu. Time on ovaj autoritet dovodi u stanje podvojenosti koje obilježavaju stalna proturječja.

Dok se ne odstrani ova podvojenost, nevolje će se u Crkvi samo još umnažati. Ako liturgija postaje podvojenom, postaje i svećeništvo. I ako je onda i Katekizam postao podvojenim, nestaje vjera, jer ona samo i jedino može opstati u istini. Crkvena je hijerarhija stalno rastrgana između osobnog autoriteta koji se dobiva kod svećeničkog ređenja, Petrove i biskupske službe i demokratskih načela.

Mora se priznati da je sotona vješto odigrao svoju pakost i pri tome se majstorski poslužio lažju. Crkva upravo sama sebe uništava, na putu poslušnosti. Crkva se upravo zbog poslušnosti obraća na heretički, židovski, poganski svijet pomoću podvojene liturgije, podvojenog katekizma, prepunog izostavljanja i pomoću novih ustanova koje se temelje na demokratskim načelima.