Stav koji je Katolička crkva izrazila kroz Drugi vatikanski koncil prema
činjenici postojanja drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica neki
nazivaju i 'kopernikanskim obratom'. Možda se u određenom smislu može i tako
reći, no pri tome ne treba previđati, da i 'koncilskom ekumenskom obratu' u
Katoličkoj crkvi prethodi određeno vrijeme priprave za koncilske stavove,
postoji vrijeme njihova 'dozrijevanja', vrijeme 'preteča' koncilskog ekumenizma, zahvaljujući
kojima se već puno prije Koncila sve više i sve snažnije upućivalo na ono što
je zajedničko svim kršćanima i što omogućuje ne samo dijalog nego i
prakticiranje određenih stupnjeva međucrkvenog bogoštovnog zajedništva, što sve
opravdava govor i o pretkoncilskom ekumenizmu u Katoličkoj crkvi.“
„Dakako, nije nedostajalo i
ne nedostaje ni u Katoličkoj crkvi pojedinih radikalnih integrističkih skupina
koje su eksplicitno i glasno odbile takav ekumenski pristup pitanju kršćanskog
jedinstva – neke su primjerice sve koncilske oce proglasile sektom V-2,
Vaticanum-2 – ali te su skupine, premda agresivno glasne, ipak relativno malene
i rubne. Veću poteškoću od njih u Katoličkoj crkvi predstavljaju oni koji se
koncilskom ekumenizmu ne protive izričito, ali ga svojim zaobilaženjem,
ignoriranjem i pasivnošću praktično bojkotiraju.“
„Ponajprije, ne treba previdjeti da pojedine sredine i danas još imaju
ozbiljnih poteškoća već i sa samim prihvaćanjem govora o ekumenizmu. Takvih radikalnih
antiekumenskih skupina ima doduše u svima Crkvama, no katkada se stječe dojam
da u nekima odbojnost prema ekumenizmu čak i dominira. Budući da je Katolička
crkva na Koncilu artikulirala katolička načela ekumenizma i zauzela jasan
službeni stav prema ekumenizmu, u njoj je relativno 'lako' utvrditi je li
nečiji stav ili djelovanje u skladu s naukom Crkve. Tako je primjerice papa
Ivan Pavao II. Motu proprijem 'Ecclesia Dei' od 2. srpnja 1988. 'lišio službe
nadbiskupa Marcela Lefebvrea zbog njegovog tradicionalizma i otpora prema
ekumenskom pokretu, prema slobodi savjesti i religije'.“
(Jure Zečević „Koncilski
ekumenski zamah i današnja traženja“; BS 75 (3); 2006., Zagreb)
„Ne mogu se dakako upuštati u ocjene koliko je pojedinim konkretnim
Isusovim učenicima doista stalo do jedinstva. No poslužit ću se izričajem svoga
pokojnog profesora i ekumenskog učitelja Tomislava Šagi Bunića koji je još
davne 1966. godine zapisao: 'Ja sam osobno uvjeren da bi jedva tko od onih koji
u Krista iskreno vjeruju mogao osjećati otpor prema ekumenizmu kao novotariji
kad bi dobro znao što se pod time misli. I mislim da bi svaki uvidio hitnost
ovoga zadatka, kad bi imao priliku - te je iskoristio - da upozna na što nas
ekumenizam poziva.' Može se kazati da je ekumenizam kao čežnja za jedinstvom
Crkve i zajedništvom kršćana, a osobito prisutnost i njegovanje duhovnog
ekumenizma, jedan od najpouzdanijih 'lakmus-papira', najjasnijih pokazatelja koliko
nam je uistinu stalo do vršenja Kristove volje, koliko smo uistinu kršćani,
koliko nasljedujemo Isusa Krista, onakvog kakav nam je ocrtan u evanđeljima.“
(Razgovor
s dr. Jurom Zečevićem, tajnikom Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, Glas
Koncila 3 (1752); 20.1.2008.)
„Ova izložba je ekumenska i
stoga što se tematski ne zaustavlja na konfesionalnim i međucrkvenim granicama.
Među svetačkim likovima ovoga ciklusa nalazimo svece i istočne i zapadne Crkve.
U Mirjaninu su opusu primjerice sv.Serafim Sarovski, sv. Paraskeva, sv. Sava,
sv. Nektarije Eginski…, dakle sveci iz istočnih pravoslavnih crkava, sjedinjeni
sa sv. Benediktom Nursijskim, sv. Patrikom, sv. Leopoldom Bogdanom Mandićem,
bl. Katarinom Kosačom, bl. Alojzijem Stepincem, dakle svecima i blaženicima iz
Rimokatoličke crkve…
Mirjana Nikolić spojila ih je
u isti likovno-duhovni ciklus, nije se dala zaustaviti na konfesionalnim
granicama ni ideološkim osporavanjima svetačkih crta ovoga ili onoga lika, na
jednoj, drugoj ili trećoj strani. „Htjela sam da se objedini što više ikona iz
svih kršćanskih crkava“ – kaže Mirjana. Vjerujem da to nije samo zbog toga što
bi se pri izboru motiva ravnala željama možebitnih naručitelja i kupaca, nego
jednostavno zato što je njezino unutarnje polazište spontano nadkonfesionalno,
ekumensko. Da se ne shvati krivo, svaki realni i neideologizirani pristup,
uključivo i Mirjanin, držat će potrebnim i visoko će vrednovati čovjekovu
konfesionalnu i nacionalnu domicilnost i kontekstualiziranost. Ovdje je riječ o
tome da čovjeku prožetom Bogom koji je Ljubav nužno postaju pretijesni oni rigidni i isključivi konfesionalni i
nacionalni okviri, u kojima su ljudi kadri jedni drugima nanositi zlo.“
(Jure Zečević: „Međunarodna
ekumenska izložba - Teodorine ikone’’, Nova prisutnost, vol XI., br. 2,
Zagreb, srpanj 2013.)
Komentar: U današnje vrijeme pomutnje
duhova, nepoštivanja Božjeg zakona i averzije prema katoličkoj Tradiciji i
vjekovnom nauku, mnogima su ovakvi tekstovi postali čak i prihvatljivima. Katolički
teolozi i klerici govore jezikom krivovjeraca, agnostika ili neprijatelja Crkve.
Njima se odveć rigidni i pretijesni isključivi konfesionalni i nacionalni
okviri. Što bi to samo trebalo značiti?
Ne bi li svakom katoliku ipak taj
govor o „koncilskom ekumenskom kopernikanskom obratu“ trebao pobuditi određene
sumnje?! Nisu li sve hereze u povijesti držane kopernikanskim obratima, a
posljedice bile jezive - kao i danas. Posrijedi je bilo vazda isto miniranje
katoličke misli i narušavanje crkvenog jedinstva.
Čak se otvoreno priznaje da je
ekumenizam novotarija, pozivajući se na velikog
teologa Šagi-Bunića, jednog od prvih podupiratelja ekumenizma te ostalih
novotarija kod nas, međutim s onim nadmenim modernističkim uvjerenjem da je
upravo to prava slika Gospodina Isusa. Od svetog Petra do pape Pija XII.
živjelo se dakle u potpunoj iluziji ne poznajući stvarnog Gospodina Isusa
kakvog nam opisuju Evanđelja?! Koje li drskosti, koje li uznositosti. Kojeg
necrkvenog razmišljanja! Do takvih stavova mogu valjda doći samo intelektualni
mediokriteti ili osobe posve zadojene modernizmom, posve oslijepile.
Danas, pak, kako smo čuli, nisu većma
opasnost tradicionalni katolici-ta, oni su rubna skupina za koju nema mjesta u
Crkvi premda ih se sve trpa u isti koš skupa sa sedisvakantistima, umobolnim
tipovima itd. što je tipično za modernističku visoku teologiju. Koncilska je crkva taj problem disciplinski riješila.
Problem su ostali, koji su, iako nisu smogli snage nositi Crkvu u izgnanstvo,
ostali u okupiranoj Crkvi, ali ne žele ili ne mogu s radošću zaživjeti
heretičan nauk jer ih naša tradicionalna vjera čuva da posve ne zastrane.
Što reći na sve ovo - na nov nauk
odgovorit ćemo s nekoliko citata vjekovnog nauka:
„U ime sveprisutnog ekumenizma (Unitatis Redintegratio) i
pustog međureligijskog dijaloga (Nostra aetate) prešućuje se istina o jedinoj Crkvi;pa
tako se golema većina pastira i vjernika, ne spoznajući većma u Našem Gospodinu
i u Katoličkoj Crkvi jedini put spasenja, odrekla obraćanja sljedbenika krivih vjera, prepuštajući ih nepoznavanju
jedine Istine. Na taj je način ekumenizam doslovno ubio misijski duh u potrazi
za lažnim jedinstvom, reducirajući prečesto misiju Crkve na proglašenje poruke
čisto zemaljskog mira i na humanitarnu ulogu ublaženja bijede svijeta,
slijedeći tako međunarodne organizacije.“
(Izjava
prigodom 25. obljetnice Biskupskih ređenja 30. lipnja 1988., 30.lipnja
2013.)
„Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su
poznati kao svekršćani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i
raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko
raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta
različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na
mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove
vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga
jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako
ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad
svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža
zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere.“
(Pio XI, Mortalium
animos, 4)
„Ovaj ekumenizam koji osuđuju moral i katoličko pravo, dolazi
čak dotle da dopušta primanje sakramenata pokore, euharistije i bolesničkog
pomazanja od 'nekatoličkih služitelja' (Kanon 844., Novi Zakonik) i podupire
„ekumensko gostoprimstvo“, dajući ovlast katoličkim služiteljima da podijele
sakrament Euharistije nekatolicima.“
(Mons. Marcel Lefebvre i mons. Antonio de Castro Mayer,
„Biskupski manifest papi Ivanu Pavlu II.“, 1983.godine)
Veliki katekizam sv.Pija X.:
224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su
osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan
prave Crkve.
234. P. Možemo li na neki način koristiti izopćenicima?
O. Možemo pomoći ne samo izopćenicima, nego i svima ostalima koji su izvan prave Crkve tako
da im dajemo dobre savjete, za njih molimo, da im pomažemo dobrim djelima te
molimo Boga da im dade milost obraćenja
na pravu vjeru, da i oni uđu u općinstvo svetih.
Koje li razlike, koje li oprečnosti!