Christus Rex

Izjava prigodom 25. obljetnice Biskupskih ređenja (30. lipnja 1988.-30.lipnja 2013.)



O 25. obljetnici Biskupskih ređenja, biskupi Bratstva svetog Pija X. žele na svečan način izraziti svoju zahvalnost mons. Marcelu Lefebvreu i mons. Antoniju de Castro Mayeru za herojski čin koji su imali hrabrosti izvršiti 30. lipnja 1988. godine. Na osobit način žele pokazati svoje sinovsko priznanje poštovanom utemeljitelju koji, nakon puno godina služenja Crkvi i Rimskom Prvosvećeniku, nije oklijevao podnijeti nepravednu optužbu neposlušnosti poradi obrane vjere i katoličkog svećeništva.


U pismu koje nam je uputio prije ređenja, napisao je: „Preklinjem Vas da ostanete povezani s Petrovom stolicom, s Rimskom Crkvom, majkom i učiteljicom svih drugih crkava, u cjelovitoj katoličkoj vjeri, izrečenoj u ispovijestima vjere, u Katekizmu Tridentskog sabora, sukladno onome što ste naučeni u bogosloviji. Ostanite vjerni u prenošenju ove vjere da dođe Kraljevstvo Našega Gospodina.“ Upravo ova rečenica izražava duboke razloge čina koji je kanio izvršiti. „Da dođe kraljevstvo Našega Gospodina“, Adveniat regnum tuum.


Nasljedujući mons. Lefebvrea tvrdimo da razlog teških zabluda koje razaraju Crkvu ne leži u lošoj interpretaciji koncilskih tekstova - u „hermeneutici rupture“ koja se suprotstavlja „hermeneutici obnove u kontinuitetu“ - nego, štoviše, u samim tekstovima, poradi nečuvenog izbora koji je učinio II. vatikanski sabor. Ovaj se izbor očituje u njegovim dokumentima i u njegovu duhu: nasuprot „laičkom i profanom humanizmu“, nasuprot „religiji (budući da je baš takva) čovjeka koji se čini Bogom“, Crkva, jedina u posjedu Objave „Boga koji je postao čovjekom“, htjede pokazati svoj „novi humanizam“, govoreći modernom svijetu: „I mi također, većma od bilo koga drugoga, imamo kult čovjeka.“ (Pavao VI., Govor na zatvaranju Koncila, 7. prosinca 1965.) Sada, ovaj suživot Božjeg kulta i kulta čovjeka radikalno se suprotstavlja katoličkoj vjeri koja nas uči da vršimo najuzvišeniji kult i da priznajemo prvenstvo isključivo samom istinitom Bogu i njegovu Jedinorođencu, Isusu Kristu u kojemu „tjelesno prebiva sva punina božanstva“. (Poslanica Kološanima 2,9).


Mi smo dakle dužni ustvrditi da je ovaj atipični Sabor, koji je htio biti samo pastoralnim, a ne dogmatskim, inaugurirao novi tip učiteljstva, nepoznatog dosada u Crkvi, bez korijena u Tradiciji; učiteljstvo koje treba pomiriti katolički nauk s liberalnim idejama; učiteljstvo zadojeno modernističkim načelima subjektivizma, imanentizma i neprekidne evolucije, prema krivom konceptu žive tradicije, mijenjajući narav, sadržaj, ulogu i vršenje crkvenog učiteljstva.


Zbog toga Kristovo kraljevstvo nije većma brigom crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i stvarnošću. Nijekati ih u činjenicama znači ne priznavati većma u praksi božanstvo Našega Gospodina. Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad ljudskim društvima jednostavno se zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva je zatočenicom ovog liberalnog duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi, u ekumenizmu, u kolegijalnosti i u novom Obredu Mise.


Vjerska sloboda, izložena u Dignitatis humanae i njezina praktična primjena već pedeset godina logično dovode do toga da se od Boga koji je postao čovjekom, zahtijeva da se odrekne svog kraljevanja nad čovjekom koji postaje Bogom; što odgovara razgrađivanju Krista. Na mjesto života nadahnutog čvrstom vjerom u kraljevsku moć Našega Gospodina Isusa Krista, mi vidimo Crkvu sramotno vođenu ljudskom razboritošću, do te mjere nesigurnu u sebe da od Država traži samo ono što joj masonske lože žele dopustiti: opće pravo, među i na istoj razini s drugim religijama koje se ona većma ne usuđuje nazivati krivima.


U ime sveprisutnog ekumenizma (Unitatis Redintegratio) i pustog međureligijskog dijaloga (Nostra aetate) prešućuje se istina o jedinoj Crkvi; pa tako se golema većina pastira i vjernika, ne spoznajući većma u Našem Gospodinu i u Katoličkoj Crkvi jedini put spasenja,  odrekla obraćanja sljedbenika krivih vjera, prepuštajući ih nepoznavanju jedine Istine. Na taj je način ekumenizam doslovno ubio misijski duh u potrazi za lažnim jedinstvom, reducirajući prečesto misiju Crkve na proglašenje poruke čisto zemaljskog mira i na humanitarnu ulogu ublaženja bijede svijeta, slijedeći tako međunarodne organizacije.


Slabljenje vjere u božanstvo Našega Gospodina promiče uništenje jedinstva autoriteta u Crkvi, uvodeći u nju kolegijalni, egalitarni i demokratski duh (usporedi Lumen gentium). Krist većma nije glavom od koje sve proizlazi, osobito vršenje autoriteta. Rimski Prvosvećenik koji većma stvarno ne vrši puninu svog autoriteta, tako kao i biskupi koji - usuprot učenjima Prvog vatikanskog sabora - misle da mogu kolegijalno i habitualno dijeliti puninu vrhovne vlasti, slušaju i već slijede, sa svećenicima „narod Božji“, novog suverena. Ovo predstavlja uništenje autoriteta i prema tome razaranje kršćanskih institucija: obitelji, sjemeništa, redovničkih družbi.


Nova Misa, proglašena 1969., umanjuje tvrdnju o Kristovom kraljevstvu preko križa („Regnavit a ligno Deus“). I uistinu, sam joj obred nijansira i zatamnjuje žrtvenu i propicijatornu (pomirbenu) narav euharistijske žrtve. Podložna ovom novom obredu jest i nova i kriva teologija pashalnog misterija. I jedno i drugo uništavaju katoličku duhovnost koja je utemeljena u žrtvi Našeg Gospodina na Kalvariji. Ova je Misa prožeta ekumenskim i protestantskim, demokratskim i humanističkim duhom koji istiskuje žrtvu Križa. Ona pokazuje novo shvaćanje „općeg svećenstva krštenika“ koje deformira sakramentalno svećeništvo prezbitera.


Pedeset godina nakon Koncila, uzroci traju i rađaju još uvijek iste učinke. Dakle, još i dandanas Biskupska ređenja imaju svoj opravdan razlog postojanja. Ljubav prema Crkvi vodila je mons. Lefebvrea i vodi njegove sinove. To je ista ona želja da se „prenosi katoličko svećeništvo u svoj svojoj čistoći i svojoj misionarskoj ljubavi“ (Mons.Lefebvre Itinéraire Spirituel) koja nadahnjuje Bratstvo sv. Pija X. u službi Crkvi kada ona postojano i uporno traži od rimskih autoriteta da ponovno prisvoje blago tradicionalnog doktrinarnog, moralnog i liturgijskog nauka.


Ova ljubav prema Crkvi objašnjava načelo kojeg se mons.Lefebvre vazda pridržavao: slijediti Providnost u svim neprilikama, a sebi nikada ne dopustiti anticipirati je. Mi namjeravamo činiti isto tako: ili da se Rim uskoro vrati Tradiciji i vjeri svih vremena - što će nanovo uspostaviti red u Crkvi - ili će izrijekom priznati Bratstvu pravo da cjelovito ispovijeda vjeru i da odbaci zablude koje su joj oprečne, s pravom i dužnošću da se javno suprotstavi zabludama i onima koji ih potiču, ma tko da su oni - što će omogućiti početak uspostave reda. U međuvremenu, nasuprot ovoj krizi koja i dalje izaziva katastrofe u Crkvi, ustrajavamo u obrani katoličke Tradicije i naša nada ostaje posvemašnja jer znamo sa sigurnošću vjere da je „vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16,18)


Namjeravamo stoga slijediti zahtjev našeg dragog i poštovanog oca u biskupstvu: „Moji dragi prijatelji, budite mojom utjehom u Kristu, ostanite jaki u vjeri, vjerni istinskoj Misnoj žrtvi, istinskom i svetom svećeništvu Našega Gospodina, radi trijumfa i slave Isusove u nebu i na zemlji“. (Pismo biskupima). Neka se udostoji Presveto Trojstvo, po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina, udijeliti nam milost vjernosti biskupstvu koje smo primili i koje želimo vršiti na slavu Božju, radi trijumfa Crkve i spasenja duša.

Ecône, 27. lipnja 2013. na blagdan Gospe od Neprestane Pomoći 

mons. Bernard Fellay
mons. Bernard Tissier de Mallerais 
mons.Alfonso de Galarreta
 

Arhiva bloga

Glasnik: