Dugo nas je mučila misao zašto i kako je hrvatski narod šaptom pao pred navalom modernističkih janjičara i spahija. Mučila nas je misao da narod koji se toliko puta uspio oduprijeti svim protukatoličkim i protukršćanskim opsjenama, ne uspijeva dići glasa i oduprijeti se anarholiberalno-masonskom podrivanju svete Crkve Katoličke i uništenju naše vjere koja je glavni stup našeg opstanka kao naroda na ovim trusnim prostorima.
Međutim, u posljednje se vrijeme javlja
sve više glasova istinskog katoličkog načina razmišljanja i izvorne hrvatske
hrabrosti i postojanosti u vjeri. Jednostavno smo znali da Hrvatima Tradicija
„leži“, a modernizam zaudara. Kao i sve što je trulo.
U broju 30, za mjesec studeni, Hrvatsko
narodni mjesečnik Nacija donosi opet niz zanimljivih i vrlo vrijednih
članaka. Neke bismo nazvali malenim čudima. Čitamo ih gotovo s nevjericom, ali
i beskrajnom radošću.
Već u uvodniku sam Urednik donosi
nekoliko misli kojih se nijedan prekaljeni tradicionalist ne bi postidio.
Upozorava se na posvemašnju razliku poimanja nekih stvari u Crkvi prije samo
pedeset godina i danas: poglavito u slučaju „Duha Asiza“.
„Otvarali bi se molitvenici, biskupi bi
po svim župama javili da dolazi Duh Asiza i da svaka Župa proglasi krizno
stanje jer je neprijatelj blizu…Svi bi tada znali da dolazi jedan moćni demon
koji sebe naziva Duh Asiza.
Svi vjernici u pravoga i jedinoga Boga
bi znali da taj demon ima zadatak uništiti vjeru u Isusa Krista. On izjednačava
sve religije i Isusa Krista stavlja u istu ravan s đavlima koji se raznim
narodima predstavljaju kao bogovi.“
Fantastično! Ovome se ništa ne može
dodati. Uopće ne čudi da je došlo do reakcija. Žao mi je samo tih jadnih
zavedenih konventualaca koji se blamiraju. Sjetimo se da je sveti Maksimilijan
Marija Kolbe bio franjevac konventualac. I on bi vrlo vjerojatno Duh Asiza
tjerao egzorcizmom.
Drugi članak koji nas tradicionaliste i
duhovnu djecu mons. Lefebvrea zacijelo zanima jest članak na stranicama 30-33
posvećen Bratstvu sv. Pija X.
„Zbunjuje nas što se unutar Katoliče
Crkve tolerira što neki javno mole skupa s onima koji otvoreno služe sotoni, a
one koji zastupaju autentični katolički nauk se proglašava sektašima. Također
znamo čuti da se Dalaj Lama naziva s „vaša svetosti“, hinduista Gandija se
naziva „veliki“, ali na spomen čovjeka Crkve odmah nekima skoči žila ljutica na
čelu…Pitamo se zašto?“
Još jedan vrlo vrijedan i stručan članak
o životu mons. Lefebvrea, utemeljenju Bratstva sv. Pija X. te borbi s
modernizmom u sedamdesetima. U ovaj je dio o odnosu mons. Lefebvrea s
kardinalom Ratzingerom unijeto malo vlastitih želja i malo se romantičarski
pokušalo turpijati nesuglasice, no ostaje činjenica da je kardinal Ratzinger
zbilja cijenio mons. Lefebvrea i da je kao Papa učinio puno za Tradiciju.
Ne smije se pak zaboraviti velika
razlika u pristupu krizi vjere koja je za nas tradicionaliste ponajprije
posljedica ambivalentnih stavova koji su ubačeni u dokumente Drugog vatikanskog
sabora te nekoliko vrlo opasnih vremenskih bombi koje je potrebno što je prije
moguće osuditi, a to su ekumenizam, vjerska sloboda i kolegijalnost nauštrb
primata Petrova nasljednika, Svetoga Oca. Iz takvoga atipičnog Koncila, koji je
sam sebe definirao pastoralnim, nastao je i famozni „Duh Koncila“, a onda i
„Duh Asiza“, a ti su ne-dusi doveli svetu Crkvu na rub ponora.
Za kardinala Ratzingera problem je
rješavala hermeneutika kontinuiteta koja, suprotstavljajući se hermeneutici
rupture i virtualnom Koncilu medija, u duhu „istinskog Koncila“ tumači istu
vjeru koju smo imali i prije Koncila. Upravo je to bio jedan od glavnih razloga
da kanonska situacija FSSPX-a nikada nije riješena i nije mogla biti riješena.
Nažalost!
Jedan vjernik
