Nađosmo Mesiju

Sv. Andrija se rodio u Betsaidi. Bio je najprije učenik Ivana Krstitelja, zatim je pošao za Kristom komu je doveo i svoga brata Petra. Zajedno s Filipom predveo je Kristu pogane i pokazao mu onoga dječaka s ribama i hljebovima. Predaja veli da je nakon Duhova propovijedao evanđelje u mnogim krajevima i da je raspet u Ahaji.

Andrija, pošto je proveo neko vrijeme kod Isusa i mnogo toga saznao, nije to blago pohranio u sebi, nego je žurno dotrčao svome bratu da ga učini svojim sudionikom. Zapazite što je rekao bratu: Nađosmo Mesiju, što znači Pomazanik. Promotri zašto ovako hitro prokazuje što je u malo vremena naučio? Time upućuje na Učiteljevu vrlinu, jer im je to on savjetovao, a na njihov mar i revnost, jer to odmah provede. Jest, ta riječ pokazuje da je Andrija bio duša što je svim srcem čeznula za Kristovim dolaskom i iščekivala kad li će s neba doći te je od radosti klicala kad se, evo, pojavio i žurno potrčala da takvo nešto dojavi drugima. Jedan drugome na duhovnom polju pružiti ruku – to je bratska ljubav, pravo prijateljstvo, iskreno suosjećanje.

A zapazite i spreman, hitar Petrov duh već od početka. Odmah je bez oklijevanja potrčao. Veli se: Dovede ga k Isusu. Neka nitko ne optužuje njegovu hitrinu što je bez mnoga ispitivanja prihvatio riječ. Vrlo vjerojatno da mu je brat sve točno i potanko ispripovjedio, ali evanđelisti uvijek mnogo toga u izvještaju sažimlju, pazeći na kratkoću. Uostalom, ne veli se da je Petar odmah povjerovao, nego: Dovede ga k Isusu, da ga njemu preda, te ga on sam o svemu pouči. Tȁ tu bijaše i drugi učenik koji je sve to pratio.

A i Ivan Krstitelj je rekao: ,,Evo Jaganjca!ˮ, i: ,,On krsti Duhomˮ , ostavljajući mjesta da sam Krist o tome dade jasniji nauk. To više je to učinio Andrija koji se nije smatrao podobnim sve protumačiti. Naprosto je svoga brata, hitra i radosna i nimalo sustezljiva, doveo samome izvoru svjetla.

(Iz Homilijā o Ivanovu Evanđelju svetog Ivana Zlatoustoga, biskupa (Hom, 19,1: PG 59, 120-121))

Posjetite novu stranicu: marcellefebvre.info

Pogledajte i proslijedite: www.marcellefebvre.info

29. studenoga 1905. – 29. studenoga 2015.: konačno, na 110. obljetnicu rođenja nadbiskupa Lefebvrea smijemo Vam s velikom radošću priopćiti da je uređena web stranica na uspomenu na našeg poštovanog utemeljitelja.

Od danas se može posjetiti ova web stranica. Ona želi biti poglavito izraz sinovskog poštovanja prema našem ljubljenom Ocu, i to u vremenu kada mnogi – čak i unutar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. – nisu upoznali Nadbiskupa.

Ova prezentacija na četiri jezika spominje mjesta i najvažnije događaje njegovog života. Fotografije, videozapisi i snimke na ovoj web stranici daju nam mogućnost da mu se približimo. Tekstovi njegovog životopisca msgr. Bernarda Tissiera de Malleraisa daju nam dubok uvid u njegovu dušu kao apostola, misionara i službenika Crkve.

Ova stranica želi također biti sredstvo apostolata. Ako mnogi ljudi otkrivaju Misu i Tradiciju, važno je da za njih nadbiskup Lefebvre ne ostane samo neko prazno ime. Posjet ovoj stranici ne zamjenjuje čitanje njegovog životopisa ili njegovih djela, nego, štoviše, treba na to potaknuti.

Ad te levavi animam meam

Introitus (ulazna) adventskih nedjelja treba služiti pripravi za rođenje našega Gospodina Isusa Krista. Introitus nosi ime prvih riječi, tako se za prvu nedjelju Došašća naziva AD TE LEVAVI. – K TEBI UZDIŽEM.

Tekstovi prve nedjelje Došašća upućuju na dvostruki karakter Došašća. Priprava za Božić kao prisjećanje na prvi dolazak Spasitelja u njegovu rođenju od Marije Djevice i priprava na njegov drugi dolazak na posljednjem sudu.

Tekstovi misne liturgije nas potiču da se cijelim srcem okrenemo Bogu kako bismo bili spremni za njegov drugi dolazak kako se naviješta u Evanđelju: „'I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.' I reče im prispodobu: 'Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.“ (Luka 21, 25-33)

Tema introitusa je ovaj pogled duše uvis.

Ad te levavi animam meam:
Deus meus in te confido, non erubescam
neque irrideant me inimici mei
etenim universi qui te exspectant, non confundentur.
Vias tuas, Domine, demonstra mihi
et semitas tuas edoce me.

Knjižica uz Čudotvornu medaljicu

Uz Čudotvorne medaljice koje se mogu uzeti pri Misama FSSPX-a i drugim prigodama, dolazi i knjižica s popratnim pojašnjenjima i poticajima.

Nosimo Čudotvornu medaljicu s pouzdanjem i budimo njezini apostoli za proslavu Bezgrješne u današnjem vremenu!

Čudotvorna medaljica – znak ljubavi

„Svi koji budu nosili ovu medaljicu, primit će velike milosti. Neizmjerne će biti milosti za one koji je budu nosili s pouzdanjem."

Znak ljubavi

Čudotvorna medaljica je blagoslovina koju je priznala Katolička Crkva, vanjski znak s unutarnjim djelovanjem. Blagoslovine ne djeluju same po sebi, nego po prošnji Crkve i po pobožnoj uporabi vjernika. Stoga medalju prije uporabe blagoslovi svećenik. Na nju se zazove Božji blagoslov.

Medaljica je znak ljubavi naše nebeske Majke prema svojoj djeci. Ako medaljicu nosimo kao znak za to da smo djeca Marijina i u pouzdanju da nam Marija po ovoj medaljici daje svoju zaštitu i blagoslov, onda medaljica postaje znakom naše ljubavi prema Mariji.

Podrijetlo medaljice

Dana 27. studenog 1830. ukazala se Presveta Djevica Marija u matičnoj kući sestara Milosrdnica u Parizu novakinji Katarini Labouré. Pod nogom Blažene Djevice, koja je stajala na kugli zemaljskoj, motala se zmija. Time se očito upućuje na Prvu knjigu Biblije, knjigu Postanka (3,15) gdje Bog govori sotonskoj zmiji:

„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: ona će ti glavu satirati.“

Novi samostan dominikanki

Vjernici u Austrijskom, Švicarskom i Njemačkom distriktu mogu podijeliti veliku radost.

Školske sestre dominikanke iz Fanjeauxa (Francuska) utemeljuju drugi samostan na njemačkom govornom području. Ova tradicionalna družba koja raste tako brzo ima već preko 200 sestara, a među njima ima i nekoliko redovnica kojima je njemački materinji jezik.

Sestre dominikanke su ove godine svečano proslavile 40. obljetnicu utemeljenja

Družba je odabrala mjesto Schönenberg (u blizini Kölna). Na tom mjestu Svećeničko bratstvo sv. Pija X. već vodi Međunarodnu gimnaziju svete Terezije za djevojke čija je ravnateljica sestra Maria Michaela Metz.

Školske sestre dominikanke su na dva kilometra udaljenosti od gimnazije svete Terezije mogle kupiti vlastito zemljište koje će im omogućiti otvaranje samostana, dječjeg vrtića i osnovne škole. Sestre s odgovarajućim državnim ispitima u budućnosti će moći preuzeti predmete u obližnjoj gimnaziji za djevojke.

Dominikanke su već 2012. godine otvorile osnovnu školu pokraj priorata Rheinhausen (kod Freiburga i.Br.).

Nazočnost ove družbe koju Bog vidljivo blagoslivlja mnogim zvanjima za mnoge djevojke na njemačkom govornom području koje osjećaju poziv za Bogu posvećen život veliki je blagoslov. Stoga molimo svaki dan u našim prioratima i kapelicama: „Gospodine, daruj nam mnogo redovničkih zvanja!“

Odabir Schönenberga kao mjesta za samostan pojačat će nastavno osoblje gimnazije svete Terezije. Divno djelo odgoja mladih koje su ondje izgradili sestra oblata Maria Michaela i angažirani suradnici od 1991. godine, nastavlja se učvršćivati.

Već sada je lijepi broj katoličkih obitelji doselio u Schönenberg, druge će ih slijediti. Dječji vrtić i osnovna škola upotpunjuju školsku ponudu i pomažu u ponovnoj izgradnji kršćanstva malenim koracima. Obitelji čine velike žrtve kako bi svojoj djeci dale istinski kršćanski odgoj.

Nadbiskup Lefebvre, islam i mediji

Za vrijeme tiskovne konferencije u Francuskoj 14. studenog 1989., nadbiskup Lefebvre je bio optužen da je potvrdio da bi „najbolja stvar za muslimane bila da se vrate kući.“ Dodao je da će muslimani u Francuskoj, „nametnuti malo po malo svoje zakone. Kršćanski zakoni ne mogu biti usuglašeni s islamskim zakonom... Muslimani ne mogu biti katolici, oni ne mogu biti istinski Francuzi. Mi im ne smijemo dopustiti da se politički ili vjerski organiziraju. Izgradnja džamija je katastrofa!“ Obraćajući se novinarima, Preuzvišeni je dodao: “Vaše žene, vaše kćeri, vašu djecu će se otimati i odvoditi u skrivene stambene četvrti Casablance.“

Međunarodno udruženje protiv rasizma i antisemitizma (LICRA) je podigla građansku tužbu protiv nadbiskupa Lefebvrea, optužujući ga za rasizam i govor mržnje prema muslimanskoj zajednici. Na zaključenju sudskog postupka, Preuzvišeni je oslobođen optužbi za rasizam, ali je zbog kompromisa osuđen za govor mržnje naspram muslimanskoj zajednici i kažnjen s 5000 franaka. Nadbiskup Lefebvre se, naravno, žalio na tu nepravednu presudu. Morao je samo dokazati da je ono što je rekao o otimanju bijelih djevojaka za muslimanske hareme istinito. Budući da je to javna činjenica, nema nikakvog govora mržnje prema muslimanskoj zajednico. Naprotiv, to je nevjerojatna sablazan i činjenica koju treba obznaniti da ljudi shvate da smo usred ogromne bitke između prave religije i Muhamedovog surogata, islama. Usred prijetnje koja dolazi s bliskoistočnim ratom, shvaćamo tko su pravi neprijatelji katoličke i europske civilizacije koju smo primili u nasljeđe.

Slijedi izjava nadbiskupa Lefebvrea:

Gospodinovo upozorenje

Gora blaženstava

Væ cum benedixerint vobis homines, secundum hæc enim faciebant pseudoprophetis patres eorum.

Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi. (Lk 6,26)

Molitva sv. Ceciliji

O slavna djevice i nepobjediva mučenice Isusa Krista, zaštitnice glazbe, sv. Cecilijo! Ti si svojem božanskom Zaručniku očuvala vjernost, a svojeg zaručnika na zemlji pridobila za mučeništvo i nebo. Radosno promatramo tvoju čistoću, velikodušnost i vjernost koju si posvjedočila za Isusa Krista i njegovo sveto Evanđelje. Budi nam u pomoći, o sveta Cecilijo, po svom moćnom zagovoru, a posebno nam izmoli ustrajnu i neokaljanu čistoću, nesavladivu jakost u svim kušnjama, velikodušnost kojoj nijedna žrtva za Boga nije prevelika, ljubav koja je jača od smrti i postojanu vjeru u Isusa Krista i svetu Katoličku crkvu. O velika svetice, tebi koja si zaštitnica glazbe preporučamo sasvim posebno naše crkvene glazbenike. Zadobij im Božji blagoslov! Izmoli im milost od Boga da nauče bez pogrješke pratiti službu Božju. O sveta Cecilijo, vodi ih da njihova glazba bude poput nebeske molitve za proslavu Božju i Njegove svete Crkve! Amen.

(Sveta Cecilija, djevica i mučenica, časti se u Crkvi kao zaštitnica glazbenika i pjevača. Spomendan joj je 22. studenog)

Stanje u Crkvi u jeku Biskupske sinode (predavanje mons. Fellaya u Zagrebu, 2. X. 2015.)

Za nekoliko dana će u Rimu početi jedna sinoda, kojoj je prethodila jedna prije godinu dana i na toj sinodi čuli smo ne samo neobične, već zaista zastrašujuće stvari. Slušamo kako biskupi i kardinali daju izjave koje uopće nisu katoličke, koje su izravno protivne Isusovim riječima i njegovom nauku, odnosno nauku Božjem i nauku njegove Crkve. I oni žele to dalje i dalje širiti. To se može učiniti neobičnim, međutim nije tako jer je to samo rezultat jednog dužeg razvoja. I stoga bih vam želio to pojasniti jer jer se postavlja pitanje: kako je takvo nešto uopće moguće?.

Mislim da se trebamo vratiti daleko u prošlosti i želio bih početi otprilike s prosvjetiteljstvom. Tj., s onim trenutkom kada se u filozofiji, u načinu razmišljanja dogodio kopernikanski obrat; naime, prešlo se s objektivizma na subjektivizam. Ukratko rečeno, premda rado govorim o ovoj temi, ali moram dati kratak i jednostavan odgovor na pitanje: što je to objektivizam? To znači: čovjek ima sposobnost spoznaje, ima oči, ima uši, ima razum i na taj način može nešto spoznati. Ali da bi nešto spoznao, treba izvanjski predmet; objekt koji je izvan njega i o kojemu spoznaja ovisi. Posve jednostavno: ja imam oči. Oči mogu vidjeti, ali ako nemam predmet, onda ništa ne vidim. Ja ne mogu vidjeti sat ovdje na stolu, ako tog sata nema.

I tako se cijela normalna filozofija uvijek temeljila na ovoj ovisnosti nas, našega razuma o izvanjskoj stvarnosti, a na poseban način ponajprije o Bogu. Subjektivizam ide na drugu stranu i kaže: ja imam oči. Sada sam vidio ovaj sat. Mogu zatvoriti oči, ja imam tu jedan sat. Tu postoje dva usmjerenja. Jedni kažu: ja ne mogu izići izvan sebe. Ja imam misli, ali ne mogu reći da je to stvarnost. To se naziva agnosticizam. Drugi idu puno dalje i kažu: ja, ja određujem stvarnost. Ja činim realnost. Navest ću vam jedan kratki primjer. Održao sam predavanje u Francuskoj na kojemu je bio jedan student koji me je upitao: ,,Je li Bog stvorio čovjeka ili je čovjek stvorio Boga?". Tu imamo objektivizam i subjektivizam.

Korijen krize – modernizam

Ova katastrofa koju sada proživljavamo u tome ima svoje korijenje. To vidimo prije sto godina u vrijeme sv. Pija X. koji je osudio modernizam. Može se reći da su do tada ove zablude bile vani, izvan Crkve; s modernizmom su one ušle unutra. Sv. Pio X. je modernizam doduše osudio, međutim isto tako je jasno rekao: "Neprijatelj je u kući!“ I još k tome se ovaj neprijatelj skriva. Taj neprijatelj radi u sjeni i ne pokazuje se. A sada kad čujemo kako biskupi iznose loš i krivi nauk, i to otvoreno, to znači da se oni pokazuju; misle da su toliko jaki da se usuđuju pokazati. Sveti Pio X. je poduzeo konkretne mjere i tim mjerama je uspio gotovo pedeset godina omesti i zaustaviti neprijatelja.

Papa Pio XII. je morao opet učiniti istu stvar. Napisao je okružnicu Humani Generis u kojoj osuđuje moderne zablude, isto kao i sv. Pio X. Tu on osuđuje i modernu filozofiju, ali i pojedine ljude. Jedan od najpoznatijih koji je osuđen godine 1950. bio je teolog Henri de Lubac zbog svoje knjige „Surnaturel“ - "Nadnaravno". Dvije godine kasnije osuđen je dominikanac Yves Congar zbog svoje knjige: „Vraie et fausse réforme dans l'Église“- "Istinska i kriva reforma Crkve". 1954. godine osuđen je Amerikanac Courtney Murray zbog svoje teze o vjerskoj slobodi. Jedan poznati isusovac nije doduše izravno osuđen, ali bio je pod sumnjom – ništa nije mogao objaviti, bez odobrenja Kongregacije za nauk vjere; to je bio Karl Rahner. Sva ova imena koja sam naveo, to su imena ljudi koji su bili ili jasno osuđeni ili su bili pod sumnjom. Manje od deset godina kasnije ove je ljude pozvao papa Ivan XXIII. na II. vatikanski sabor.

ÖRF: ,,Bratstvo sv. Pija X.: Sinoda kao 'trijumf dvoznačnosti'“

Prenosimo članak objavljen na internetskoj stranici austrijske nacionalne televizije koji prikazuje stav FSSPX-a o protekloj Sinodi o obitelji.

Za kontroverzno tradicionalističko Svećeničko bratstvo sv. Pija X. zaključni dokument Svjetske biskupske sinode je „trijumf dvoznačnosti“, kako je Bratstvo napisalo u utorak u jednoj okružnici.

„Niti je to popuštanje sukladno nadanjima progresivnih snaga, a niti čvrsto i nedvosmisleno potvrđivanje katoličkog nauka“, rekao je p. Stefan Frey, poglavar Austrijskog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Dokument se nalazi „na ničijoj zemlji između neustrašivog naviještanja zapovijedī i prilagođavanja duhu vremena“.

Doduše, „velika vrijednost se pridaje izjavi da se želi ostati vjernima nepromjenjivom nauku Crkve. Ili kako je to kardinal Kasper izrekao u govoru pred konzistorijem da nauk mora ostati netaknut, a da se samo praksa treba promijeniti. Ali što znači ovaj rascjep između teoretskog morala i primijenjenog morala?“, kaže Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

„Moral proizvoljnosti“

To na koncu dovodi do „morala proizvoljnosti“. Time o tekstu Sinode nastaje „krajnje dvoznačan utisak“. „Nedostatkom jasnoće i jasnog usmjerenja nastaje ogroman manevarski prostor za tumačenje. U biti, svatko može unijeti tumačenje koja više odgovaraju njegovim vlastitim predodžbama“, napisao je Frey.

Napreduje izgradnja nove bogoslovije

Zgrada nove bogoslovije u SAD-u poprima svoj izgled. Američki distrikt Svećeničkog bratstva sv. Pija X. objavio je nekoliko fotografija o tome. I web stranica bogoslovije koja dokumentira izgradnju bogoslovije nedavno je objavila nekoliko vijesti i fotografija.

Početak postavljanja krova od škriljevca (7. listopada)

Krov od škriljevca će se postaviti nad kapelicom i zgradom uprave i ukratko će se proširiti na cijelu zgradu. Nekoliko stotina prozora je stiglo i oni će se uskoro ugraditi.

Posljednja faza izgradnje napreduje velikim koracima u unutarnjem dijelu. Krov od škriljevca je gotov i opeke za cijelo pročelje su na putu. Pouzdajući se u Providnost Božju i u nadi da će biti blaga zima i dovoljno dobročinitelja, planiramo obložiti zgradu sljedeće ljeto.

Prozori su stigli (21. listopada)

Budući da se bliži zima, izgradnja je napravila još jedan veliki korak. Prozori se postavljaju. Dosada je postavljeno gotovo 100 prozora. Čim zgrada bude vodootporna, mogu početi radovi iznutra.

Pripada li islam Europi!?

…kao ugroza!

„Islam pripada Europi!“ – Ovom su izjavom neki visokopozicionirani političari izazvali veliku pozornost, kao primjerice nekadašnji njemački savezni predsjednik Christian Wulff u listopadu 2010. godine te njemačka savezna kancelarka Angela Merkel u siječnju 2015. godine.

Je li točna ova izjava ili se ljude drži glupima, dovoljno glupima da im se sve može „servirati“? Tko promatra europsku povijest, ustvrdit će: ISLAM PRIPADA EUROPI – KAO UGROZA! Zar dotični političari još nikada nisu ništa čuli o Saracenima ili Maurima koji su preko Sjeverne Afrike prodrli u Španjolsku i već godine 732. bili usred Francuske? Ili o pomorskoj bitci kod Lepanta 7. listopada 1571.? O turskom opsjedanju Beča 1529. i 1683.godine? Čovjek bi se trebao raspitati kod Mađara, Rumunja i Hrvata koja su iskustva imali s Osmanlijskim carstvom.

Zar nobelovac Elias Canetti nije pogodio u sridu kada kaže: „Islam je religija rata“? Ili pakistanski bivši musliman Imran Firasat koji sada živi u Španjolskoj, a koji je u jednoj peticiji 2012. godine zahtijevao zabranu Kurana i napisao: „Kuran je strašna knjiga koja jednu zajednicu koja se naziva muslimanima poziva na vođenje džihada, tj. 'svetog rata', na ubijanja nedužnih i uništenje svjetskog mira.“[1]

Biskup Fellay posjetio Hrvatsku – izvještaj p. Freya

Posjet Generalnog poglavara od 1. do 3. listopada Zagrebu

Već tri godine svećenici našega Bratstva povremeno odlaze na misijske pohode u Hrvatsku. Tada se u iznajmljenim dvoranama u Zagrebu i Splitu održavaju svečane Mise i predavanja. Organiziraju se susreti sa svećenicima i laicima. U međuvremenu se izdaje i hrvatski dvomjesečnik Christus Rex koji se šalje na više adresa.

Zanimanje vjernika za FSSPX je neprekinuto. Sveukupno oko 100 ljudi dolazi na najavljene susrete. Zato se učinilo da je bilo vrijeme da sam Generalni poglavar posjeti Hrvatsku kako bi ispitao mogućnosti za buduće djelovanje Bratstva u ovoj zemlji te donio odgovarajuće mjere.

Biskup Fellay došao je u Zagreb dana 1. listopada, a posjet je iskoristio da bi stvorio sliku o crkvenoj situaciji u Hrvatskoj. U župama tradicionalna liturgija itekako nailazi na zanimanje, no ipak biskupi nažalost sve poduzimaju da spriječe njezino širenje. Još uvijek je zadivljujuće pobožan narod otvoren za ljepotu i dostojanstvo tradicionalne liturgije. Ironijom sudbine upravo je komunizam dugo vremena štitio zemlju od modernizma koji sada nažalost – preko klera! – žestoko bjesni i pustoši nanoseći strašne štete.

Na blagdan Anđela čuvara u jednom od dva najveća hrvatska dnevnika Večernji list objavljen je dvostrani intervju s našim hrvatskim svećenikom p. Markom Tilošancem koji se može označiti ničim manje nego veličanstvenim javnim svjedočanstvom za tradicionalnu vjeru i istodobno besplatnom reklamom za FSSPX. Isti dan uvečer najavljena je trojna sveta Misa i predavanje Generalnog poglavara. 90 vjernika je sudjelovalo sa zadivljujućom pobožnošću na svečanom obredu i slušali su s vidno živim zanimanjem riječi Generalnog poglavara. Još dugo smo nakon predavanja razgovarali s vjernicima koji su izrazili svoju radost i usrdno nas molili da u budućnosti redovito dolazimo ili još bolje da u Zagrebu otvorimo priorat. Dosada su revni laici već preveli više knjiga mons. Lefebvrea na hrvatski jezik, a sve češće se na tradicionalnoj internetskoj stranici objavljuju dobre teološke i duhovne rasprave i članci o crkvenoj krizi. Ako nas sve ne vara, doživljavamo jasne naznake skorog ponovnog procvata katoličke Tradicije u jednoj zemlji koja je stoljećima uvijek bila tako vjerna Svetoj Stolici, hrabro branila Domovinu i vjeru od muslimanskih hordi koje su prodirale i tijekom komunističkog vremena se iskazala po osobitoj snazi vjere. Bog neka blagoslovi Hrvatsku!

p. Stefan Frey

Posjet bogoslovije iz Zaitzkofena Budimpešti

Kardinal – nadbiskup Josef Mindszenty i Mariazell

Prije 40 godina preminuo je kardinal – ostrogonski nadbiskup i primas Mađarske Josef Mindszenty i pokopan je u Mariazellu. Kratko nakon toga nadbiskup Marcel Lefebvre je 8. prosinca 1975. posjetio svetište u srcu Austrije gdje se u propovijedi prisjetio visoko poštovanog Kardinala. „On koji nam je svima bio primjerom vjere, čovjek koji se hrabro suprotstavio svim neprijateljima Crkve i svima onima koji ovu vjeru, zalog vječnoga života, bez koje kršćanin katolik ne može živjeti, žele iščupati iz naših srdaca. Stoga također i po zagovoru kardinala Mindszentija molimo Presvetu Djevicu Mariju da danas u našim srcima, u našim dušama umnoži vjeru kako bismo se uistinu smjeli ubrajati u one koji nepokolebljivo prianjaju uz Credo Katoličke Crkve i uz katoličko svećeništvo.“ (iz: Damit die Kirche fortbestehe, str. 133). Kardinal Mindszenty je dakle kod Gospe koja se naziva Magna Mater Austriae koju su i Mađari uvijek štovali kao Magna Domina Hungarorum, pronašao svoje privremeno posljednje počivalište dok na koncu nije došlo do pada Željezne zavjese kada se nije samo on vratio u Mađarsku u svoju biskupsku crkvu na posljednje počivalište, nego je i Svećeničko bratstvo sv. Pija X., točno prije 25 godina, moglo započeti svoje apostolsko djelovanje u ovoj nekoć tako katoličkoj zemlji.

kardinal Josef Mindszenty

Zato je bilo lijepo da je na vanjskoj proslavi blagdana Gospe Magna Domina Hungarorum 17. i 18. listopada 2015. nekoliko bogoslova i časne braće iz Zaitzkofena moglo posjetiti mađarski glavni grad i posebice našu zajednicu u Budimpešti.

Čudotvorna slika Maria Pötsch u bečkoj katedrali sv. Stjepana

Maria Pócs

Drugo marijansko svetište u Austriji koje je najdublje povezano s mađarskom poviješću jest ikona „Maria Pötsch“ u Bečkoj katedrali, Majka Božja koja plače koju je car Leopold I. potkraj 17. stoljeća dao donijeti iz mađarskog mjesta Pocs u Beč. Ondje su se zaitzkofenski bogoslovi tijekom svog boravka u Beču prigodom nedjelje Dobrog pastira 2015. godine mogli kratko pomoliti. Onda smo na koncu, moleći Majku Božju za njezin zagovor za Mađarsku, krenuli rano ujutro 17. listopada iz Zaitzkofena i putovali preko Passaua, Linza, Beča u Mađarsku. Tijekom posljednjeg dijela putovanja mogli smo vidjeti iz daljine benediktinsku nadopatiju Pannonhalma koja je tako važna za povijest Mađarske, a koja se uzdiže visoko na brdu svetog Martina. Kada smo stigli u Budimpeštu primio nas je p. Klaus Wilhelm, svećenik koji je već nekoliko godina nadležan za apostolat u Budimpešti, kao i jedan mladić koji se zanima za bogosloviju. Popodne nas je povjesničar prof. dr. Süttö odveo u poduži obilazak grada. Uživali smo u pogledu kod Kraljevskog dvora i kod velike crkve sv. Matije. Nakon toga nas je povjesničar pozvao u svoju kuću na večeru gdje smo posve mogli doživjeti glasovito mađarsko gostoprimstvo. Kasno uvečer smo se vratili u kapelicu našega Bratstva gdje smo još otpjevali Povečerje.

Roberto de Mattei o Zaključnom izvješću Sinode

Intervju s Robertom de Matteijem:

„Zaključno je izvješće Sinode loš dokument“

Profesor Roberto de Mattei, autor knjige o Drugom vatikanskom saboru i jedne apologije o Tradiciji bio je spreman odgovoriti na pitanja o Sinodi koja mu je postavio DICI, međunarodna obavijesna agencija Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

DICI: I sada, budući da je prošao i drugi krug zasjedanja Sinode o obitelji, koja je Vaša prosudba o Relatio finalis i o zaključnoj izjavi pape Franje?

Prof. de Mattei: Ponajprije se mora reći da je Relatio finalis Sinode o obitelji, strogo uzevši, dokument savjetodavnog karaktera, bez doktrinarne vrijednosti. Govorimo o jednom lošem dokumentu i s obzirom na porabljeni jezik, ali i u njegovoj suštini koji ne samo da lagano otvara vrata za rastavljene i ponovno građanski oženjene osobe, nego uopće teži za nijekanjem objektivnog i apsolutnog karaktera katoličkog morala. Mnogi konzervativni izrekli su pozitivnu prosudbu dokumenta jer je postojao rizik donošenja još goreg dokumenta, ali manje zlo je još uvijek zlo i mi ne možemo drukčije nego izreći negativan sud o ovome dokumentu.

Progresisti koji sa svoje strane slave pobjedu jer govore da je Relatio finalis doduše nedostatan, ali ipak „korak naprijed“ u odnosu prema izvješću na otvorenju koje je održao kardinal Erdö. Ali cilj novotara je bio verzija koja je na Sinodi predstavljena uvečer u četvrtak, 22. listopada i koju su sinodski oci odbacili ujutro 23. listopada. Po mojemu mišljenju i jedni i drugi, dakle i progresisti kao i konzervativni oci, pobijeđeni su na ovoj Sinodi. Ni sam papa Franjo ne može se označiti kao „pobjednik“. Njegov zaključni govor od 24. listopada pokazuje da je vrlo nezadovoljan rezultatom Sinode.

DICI: Koje paralele vidite kao povjesničar Drugog vatikanskog sabora između načina na koji ova Sinoda funkcionira i onoga što se moglo promatrati na Koncilu?

Prof. de Mattei: “Sinodalnost“ je pokušaj pretvoriti monarhiju i hijerarhijski ustroj Crkve u demokratsku i parlamentarnu strukturu. U ovom pogledu način funkcioniranja Sinode podsjeća na dinamiku koju je Augustin Cochin u svojoj epohalnoj studiji Les sociétés de pensée et la démocratie moderne [otprilike: Ideološke frakcije i moderna demokracija] opisao kao revolucionarna okupljanja: pod obličjem demokracije u stvarnosti jedna ograničena skupina organizatora upravlja i manipulira okupljanjem. To je ono što se dogodilo i na Drugom vatikanskom saboru kao i tijekom 14. redovite Sinode o obitelji.

Pješačenje i logorovanje mladih 2015. u Hrvatskoj

Prenosimo izvještaj o logorovanju koje su mladi Austrijskog distrikta FSSPX-a upriličili ovog ljeta u našoj domovini. Vjerujemo da će čitateljima biti zanimljivo kako je moguće ovakve uobičajene inicijative u pastoralu mladih organizirati na drukčiji način nego uobičajeno, u duhu katoličke tradicije.

Putovanje u nepoznato! Tako bi se moglo opisati pješačenje i logorovanje u prirodi. Zašto, to ćete, dragi čitatelji, odmah saznati!

Dva tjedna u Hrvatskoj bila su pred nama. Pješice od Trsta za Pulu. No što nas u ova dva tjedna sve očekuje, to nismo znali. Jer ići u stranu zemlju s naprtnjačom teškom oko dvanaest kilograma bez poznavanja jezika i imajući pouzdanje u gostoljubivost tamošnjih ljudi, za to je zbilja potrebna hrabrost i pustolovni duh. Međutim, to se isplati! Ova dva tjedna osobu obilježe u svakom pogledu: po svetoj Misi, jutarnjem razmatranju, zajedničkom moljenju svete Krunice kao i svećenikovim predavanjima i razgovorima o vjeri u vlastitoj skupini možemo se približiti Spasitelju. Zajedništvo u skupini istomišljenika jača prijateljstvo i zajednički doživljaji čvrsto povezuju ljude. I za praktični život nauči se dosta toga: tko ne zna, nauči nekoliko riječi hrvatskoga, kuhati na plinskom kuhalu, čitati zemljovide, moliti seoskog župnika za prenoćište i još mnogo toga.

Poslani smo u skupinama po osmero mladih ljudi s ciljem da se susretnemo za tjedan dana u Poreču, odnosno drugi tjedan u Puli. Nimalo laka zadaća, ako uzmemo u obzir da bi se samo s jednim zemljovidom u ruci trebao pronaći pravi smjer, uvijek imati dovoljno hrane i vode i po svakom vremenu, kiši ili vrućini, i eventualno uz bolove u stopalima ići dalje svojim putem. Za to je potrebna porcija povjerenja u Boga. Ali upravo se to i treba naučiti kod pješačenja i logorovanja u prirodi: odreći se luksuza svakidašnjeg života i imati povjerenja u Božju Providnost.

Intervju s don Aldom Rossijem o važnosti pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinu u današnjem vremenu

Radost nam je što smo za naš blog Christus Rex dobili mogućnost upriličiti razgovor s don Aldom Rossijem, priorom u Albanu Laziale (Rim), o pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinom i Fatimskoj poruci koje nam je Blažena Djevica Marija povjerila kao glavna sredstva za uspostavu njezinog i Kristovog kraljevstva u današnjem svijetu.

Christus Rex: Velečasni Oče, Svećeničko Bratstvo sv. Pija X. gaji veliku pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu i osobito preporuča da se obavi pobožnost pet prvih subota. Možete li nam nešto više reći o tome?

Don Aldo Rossi: Važnost ove pobožnosti očituje Gospa u Fatimi kada kaže Luciji da je to posljednji lijek protiv zala svijeta skupa s Krunicom. Poradi gubitka znanja o nužnosti Kraljevstva našega Gospodina Isusa Krista čovjek i društvo sve više uranjaju u grijeh, dolazeći tako do najvećih doktrinarnih i moralnih zastranjenja. S obzirom na ovo propadanje naša nebeska Majka nam daruje svoje Bezgrješno Srce koje nema čak ni sjene grijeha i cijelo je posve usmjereno na našega Gospodina koji posvema kraljuje u njezinu Srcu. Zbog toga Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima veliko poštovanje prema ovoj pobožnosti i nije slučajno da je nova crkva bogoslovije u Ecôneu (kolijevka naše Družbe) posvećena njezinom Bezgrješnom Srcu.

Bogoslovija i crkva Bezgrješnog Srca Marijina u švicarskom Ecôneu

Christus Rex: Blažena Djevica je također tražila posvetu Rusije svojemu Srcu. Je li Rusija posvećena Bezgrješnom Srcu Marijinu kako je to Blažena Djevica zahtijevala? Koji je dublji smisao jednog takvog posvećenja? S obzirom na burnu povijest druge polovice dvadesetog stoljeća, hladnoratovsku podjelu, napetosti - jesu li pape imale prigodu da to i ostvare?

Don Aldo Rossi: Ako je istina da u Marijinu Srcu savršeno vlada naš Gospodin, isto tako je istina da ovo Srce želi iznijeti ovo kraljevstvo van: u pojedince, u obitelji i u društvo. Marijina želja da se Rusija posveti njezinu Srcu izriče svu važnost društvene vladavine našega Gospodina Isusa Krista u društvu po njezinu posredništvu. Gospa je u Fatimi zahtijevala ovu posvetu Rusije svojemu Bezgrješnom Srcu. Posvetu je trebao izvršiti Papa zajedno sa svim biskupima, a čini se da se to nikada nije dogodilo ili je to bilo samo djelomično. Velika prigoda je bio Drugi vatikanski sabor kada su bili na okupu svi biskupi, ali kako znamo, na neki način se dogodilo baš suprotno (nešto dijabolično) jer ne samo da se izostavila osuda komunizma čija je majka Rusija, nego se proglasila zabluda vjerske slobode koja raskraljuje našega Gospodina u društvu i u određenom smislu ranjava Bezgrješno Srce Marijino u njezino „središte“.