Sirija: „Fatalno nestajanje kršćana“?

Dana 28. siječnja 2016. patrijarh Ignatius Joseph III. Younan, patrijarh Sirijsko-katoličke Crkve izjavio je u Rimu za Aide à l'Eglise Détresse (AED): „Naša noćna mora, naš najveći strah jest ovo što se događa u Turskoj i što će se dogoditi u Iraku i Siriji: da kršćani jedva još postoje“.

Patrijarh je osudio „ravnodušnost“ Zapada koji geopolitičke interese stavlja ispred sudbine kršćana na Bliskom istoku. U Siriji se spektakularno smanjio broj kršćana. „U pedesetim godinama bilo nas je oko 19 % stanovništva, a sada nas ima jedva 5%. Mnogi su već napustili zemlju, a mnogi drugi će je i dalje napuštati i pri tome riskirati smrt na otvorenome moru.“ Patrijarh koji potječe iz Hasake, iz sjeveroistočne Sirije, javno osuđuje dramatično stanje mnogih Sirijaca koji umiru od gladi ili zbog loše medicinske skrbi. „Civilno stanovništvo plaća najteži danak zbog ovog sukoba.“

Tijekom osme „Noći svjedoka“ u crkvi Notre Dame de Paris 29. siječnja 2016., nadbiskup Jean-Clément Jeanbart tužno je izjavio: „Kad bismo sve rekli što se zbilo u posljednjih pet godina u ovoj nesretnoj Siriji, popis bi bio vrlo dug. Možemo govoriti o sustavnom iskorjenjivanju cijele jedne civilizacije, cijele jedne baštine. Možemo promatrati i plan namjernog sustavnog razaranja koje pokušava ukloniti sve što predstavlja bogatstvo ove zemlje. To je velika katastrofa koja nemilosrdno udara. Suočeni smo s velikim pogibeljima, možda čak i s smrtnim nestankom.“

Komentar: Vatikanisti su zbunjeni

Komentar: stručnjaci za Vatikan iz talijanskog tiska zbunjeni su

Na svakom papinskom putovanju papa Franjo tijekom leta na povratku održi konferenciju za tisak za novinare koji u zrakoplovu putuju s njime. Ali umjesto da daje jasne odgovore na novinarska pitanja, njegove izjave glede tumačenja uvijek ponovno stvaraju probleme. Svatko se sjeća njegove poznate izjave: „Tko sam ja da sudim?“, na povratku s Apostolskog pohoda u Brazil u srpnju 2013. godine.

Na posljednjoj konferenciji za tisak iznad oblaka, na povratku iz Meksika u Rim, papa je Franjo primjerice dao osuđujuću ocjenu stavova o imigraciji američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa („nije kršćanin“), ali je istodobno izjavio da se glede pitanja o istospolnom partnerstvu (to jest o homo-„braku“) ne želi miješati u talijansku unutarnju politiku. Jasnim je riječima osudio zločin pobačaja dok se toliko nejasno i dvosmisleno očitovao o „sprječavanju trudnoće“ s obzirom na Zika virus koje se mora promatrati manjim zlom. Svjetski je tisak to razumio kao „umjetnu kontracepciju“.

Talijanski je tisak govorio o „zagonetnim načinima izlaska“ i o „multiplom jezuitizmu“ koji je „stalno u gibanju“ i „koji se ne može razumjeti“. Sažeo je proturječne Papine odgovore ovako: „Miješam se, ne miješam se. Prosuđujem, ne prosuđujem…Franjo zbunjuje katolički svijet svojim fluktuirajućim prosudbama.“

II. korizmena nedjelja

Nakon što nam je prošle nedjelje Crkva naznačila kojim putem trebamo ići u ovom korizmenom vremenu, danas nas upućuje na konačni cilj. Upućuje nas na razlog i smisao žrtve, odricanja i pokore, a to je vječna slava u nebu. Nju nam očituje Isus u svom preobraženju na gori Taboru. To je veliko otajstvo, velika sila kojoj smiju svjedočiti samo trojica odabranih učenika. Tim očitovanjem svoje božanske slave Gospodin želi ojačati svoje učenike. On im želi dati utjehu i razlog postojanosti u teškim trenutcima njegove muke, kada će njihova vjera biti stavljena na kušnju. Zato nam i Lukino evanđelje u ovom istom odlomku spominje kako je Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom upravo o svojoj muci. Jedno je s drugim nerazdruživo povezano – križ vodi prema nebeskoj slavi, koja se bez njega ne može ostvariti. Učenici će doduše u tim trenucima zatajiti, ali će zato nakon Kristovog odlaska u nebo biti pozvani da nastavljaju njegovo djelo šireći kršćansku vjeru po cijelom svijetu. Tada će postati istinski svjedoci Kristovog križa, kao i njegove slave jer će žrtva njihovih života postati sjeme iz kojeg će niknuti vjera novih kršćana, sjeme koje će proširiti Božje kraljevstvo po cijelomu svijetu.

A sveti Pavao nam u današnjoj poslanici pokazuje jedan od bitnih vidika tog puta koji vodi prema vječnoj slavi, a to je čistoća duše i tijela. To je uistinu jedno od Gospodinovih blaženstava koje nam je obznanio: blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Čistoća je bitna i neizostavna krepost kršćanskog života u njegovoj cjelokupnosti, u svim staležima i životnim pozivima. U kršćanskom poretku stvari, u Crkvi, razlikujemo tri staleža ili poziva: 1. svećeništvo odnosno posvećeni stalež, 2. brak, i 3. predbračni stalež, odnosno posvećeni laikat. Sva ova tri staleža imaju svoju ćudorednu čistoću koju smo kao kršćani svečano obvezni čuvati. Prvo, možemo vidjeti da je Crkva od samog početka jasno prepoznala prikladnost i potrebu da svećenici i viši klerici žive u beženstvu. Ono je simbol najuže povezanosti između Krista i Crkve, koju sv. Pavao čak prikazuje ženidbenim vezom. Svećenik je onaj koji predstavlja drugog Krista, koji dapače jest drugi Krist, kada Gospodin u njegovoj osobi prikazuje svoju žrtvu Križa na oltaru, kada rađa krštenike na novi život, kada pokornicima udijeljuje milost oproštenja. I zato je potrebno da se svećenik potpuno preda u svojoj službi dušama, cijelim i nepodijeljenim srcem, koje ne smije biti navezano ni na što drugo, već posve predano Gospodinu. On treba poput Krista koji po njegovim rukama silazi na oltar postati živom žrtvom za Gospodina, da bi tako darivao novi život ovome svijetu.

Kršćansku ženidbu uspoređuje sv. Pavao sa ženidbenim vezom Krista i Crkve. Supružnici činom žendbene privole predaju jedno drugome ius ad corpus alterius – pravo na svoje tijelo. Oni više nisu dvoje, nego jedno tijelo i trebaju živjeti jedno za drugo. Prvi cilj njihove ženidbe je rađanje i odgajanje potomstva. Za to je Gospodin ustanovio ženidbu još u raju zemaljskom – da bi se u njoj rađalo novo potomstvo za nebesko kraljevstvo. A drugi je cilj uzajamna pomoć i lijek protiv požude. Oni se trebaju u nesebičnoj i velikodušnoj ljubavi jedno drugome darivati, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Kao što se Krist predao za sve nas podnijevši smrt na križu, tako se i oni trebaju žrtvovati jedno za drugo. U svim kušnjama i poteškoćama, oni ne smiju gledati svoju vlastitu korist, užitak ili udobnost, nego moraju brinuti za dobro supružnika, odnosno uzajamno dobro: najprije ono najviše dobro – spasenje duša, a onda i vremenito. S time je usko povezana i predbračna čistoća, koja čini plodno tlo budućeg zajedničkog života. Samo spremnost na odricanje i žrtvu prije braka može stvoriti čiste, zdrave, hrabre mlade ljude koji će postati simbol muževnosti i ženstvenosti u današnjem pokvarenom svijetu, a nečistoća je ta koja rađa mlitavošću, kukavičlukom i gubitkom vlastitog identiteta.

Vrijednost Korizme

Sveti Antun ispovijeda

“Magna sententia… ut sit in hominis anima amor ut pereat, odium ne pereat…” “Felices qui oderunt custodiendo, ne perdant amando…” Sveti Augustin na gotovo poetski način govori o posvećenju! Moramo voljeti u sebi ono što je Bog učinio, a mrziti ono što je naše, tj. grijeh. Onaj tko ljubi vlastiti život na neuredan način, tražeći vlastitu sreću samo na ovoj zemlji ili u čisto osjetilnim ugodama, ozbiljno se izlaže pogibelji da iz vida izgubi cilj radi kojega je stvoren i da ga ne dostigne…

Kolike se osobe isključuju iz beskrajne sreće, odabirući prolazno dobro i predodređujući se tako za vječne kazne! Moramo u sebi ukloniti plodove istočnoga grijeha, ubiti „staroga čovjeka“ da bismo dopustili „novomu“ da živi i raste! To znači da se moramo boriti se protiv loših nagnuća, neurednosti u duši i nastojati dopustiti milosti da u nama raste! Valja dakle mrziti u nama sve ono što se tiče grijeha, a voljeti ono što se tiče milosti. To je naše veliko poslanje, razlog zbog kojeg se nalazimo ovdje na zemlji!

Jasno, obeshrabrili bismo se kad bismo trebali samo vlastitim snagama dostići ovaj cilj koji je toliko iznad naših sposobnosti jer sami ne možemo pribaviti nužna sredstva. Bog nam je pak u ruke dao ova sredstva…Na nama je služiti se njima s pouzdanjem i revnošću, hraneći trajno u našim dušama želju za rajem. I najveći grješnik može dostići svetost ako se skrušena srca obrati Bogu, ispovjedi svoje grijehe i počne živjeti kršćanskim životom! Primjer je upravo gore citirani sveti Augustin; bijaše daleko od vjere, a postade velikim svetcem!

Glavna su sredstva posvećenja sakramenti i sveta Misa! A ta sredstva moramo popratiti molitvom i pokorom! Presveta je Djevica u velikim ukazanjima u Lourdesu i Fatimi ponavljala nužnost molitve i vršenja pokore radi obraćenja grješnika.

Gdje je apostol Petar prikazao svoju prvu Misnu Žrtvu u Europi

San Piero a Grado: gdje je Petar prikazao prvu Misnu Žrtvu u Europi

(Rim) U bazilici San Piero a Grado nalazi se po predaji mjesto na kojem je apostol Petar godine 44. prikazao prvu svetu Misu u Europi. Bazilika koja je posvećena prvom Kristovom namjesniku ne nalazi se u poznatom jadranskom gradu Grado, nego u jednoj maloj, nepoznatoj četvrti u toskanskom gradu Pisi.

Grado se nalazi jugozapadno od Pise, udaljen jedan kilometar od rijeke Arno. Nekada je ovdje utjecao glavni rukavac Arna u Tirensko more. Danas cijelo mjesto leži udaljeno šest kilometara od mora. U luci Grado je prema prastaroj mjesnoj predaji pristao sveti Petar kada je brodom htio doći iz Palestine u Rim. To je bilo godine 44. poslije Krista. Te je godine on i prikazao svoju prvu Misnu Žrtvu u Europi.

Ranokršćanska crkva

Pronađeni su tragovi crkvenih zdanja iz ranokršćanskog vremena. Najstarija crkva otkrivena iskapanjem potječe iz 4. stoljeća. Nalazi se na starijim temeljima stare luke. Na tome je u 6./7. stoljeću, vjerojatno nakon požara, sagrađena druga crkva.

Dan kada je ispala Hostija

Crtež iz jednog svećeničkog časopisa iz 1959. kada je latinska tridentska Misa bila na snazi. Primijetite kako su spojeni palac i kažiprst na svakoj ruci, čak i kod podizanja kaleža. To se činilo da se spriječi obeščašćenje i najmanjeg komadića hostije.

Temeljna je katolička istina, koju Crkva naučava od vremena apostola, da je naš Gospodin Isus Krist uistinu prisutan u Presvetoj Euharistiji: Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom.

Tridentski sabor dogmatski je definirao da je naš Gospodin Isus Krist prisutan u svakom dijelu Presvetog Sakramenta. Sabor je nepogrešivo naučavao:

„Tko niječe da se u časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom.”

To znači da je naš Gospodin prisutan i u najmanjoj čestici Hostije, i u najmanjoj čestici koja može pasti na tlo. Zato iz poštovanja koje dugujemo Presvetom Sakramentu moramo poduzeti svaku predostrožnost da nijedna čestica Hostije - čak ni najmanja - ne bude izložena oskvrnuću na bilo koji način.

Kao prvo, sv. Toma Akvinski naučavao je da „iz poštovanja prema ovom Sakramentu, ne smije ga doticati ništa što nije posvećeno.“ Tako on kaže da je sveto posuđe na oltaru posvećeno za tu namjenu, ali su također i svećenikove ruke posvećene za doticanje tog sakramenta. I sv. Toma je rekao da zato nije zakonito za ikoga drugog da ga dotiče, osim da bi ga spasio od oskvrnuća. (Summa, III, p. 82., čl. 3)

To poštovanje prema Presvetom Sakramentu, čak i najmanjoj čestici, bilo je ugrađeno u tradicionalnu Misu - staru latinsku Misu - koja je sadržavala stroge rubrike (liturgijske obredne upute) o toj točci:

1. Od trenutka kada svećenik izgovara riječi posvećenja nad svetom Hostijom, svećenik drži svoj kažiprst i palac spojene na obje ruke. Bilo da diže kalež, okreće stranice u misalu, ili otvara svetohranište, njegov palac i kažiprst na obje ruke su spojeni. Palac i kažiprst ne smiju dodirivati ništa osim svete Hostije.
2. Za vrijeme Svete Pričesti, ministrant drži pliticu ispod brade onih koji primaju Pričest, tako da ni najmanja čestica ne padne na tlo. Ta plitica se kasnije čisti u kalež;
3. Nakon što je sveta Pričest podijeljena, svećenik struže korporal (malu lanenu tkaninu na oltaru) pliticom i čisti je u kalež tako da ako je ostala i najmanja čestica, svećenik je pokupi i konzumira;
4. Zatim svećenik pere svoj palac i kažiprst iznad kaleža vodom i vinom i ta se voda i vino konzumiraju s poštovanjem da bi se osiguralo da ni najmanja čestica svete Hostije nije izložena oskvrnuću.

Pričest na ruku i takozvani laici djelitelji pričesti čine ruglo od božanske istine da je naš Gospodin doista prisutan u svakoj čestici Euharistije i čine ruglo od svetih rubrika kojima se Crkva služila stoljećima kao jamstvo protiv oskvrnuća.

Jer što se događa kod Pričesti na ruku? Hostija se stavlja na ruku koja nije posvećena. Pričesnik je podiže svojim vlastitim prstima koji nisu posvećeni. Posvećene čestice padaju na pod, po njima se gazi i dolazi do oskrvnuća.

Svjedoci Križa našega Gospodina Isusa Krista

Moji dragi prijatelji,

primit ćete sakrament svete Potvrde. Ne sumnjam u to da su vas vaši roditelji i svećenici dobro za to pripravili. Ovi su se ljudi potrudili i pomogli su vam da bolje razumijete bit svete Potvrde. Nakon obreda sami ćete moći prosuditi što sakrament Potvrde za vas znači.

Sam naš Gospodin Isus Krist htjede ustanoviti sakrament Potvrde. To se nije dogodilo bez razloga. Već samo ime “sakrament Potvrde“ znači da ćete biti utvrđeni u milosti koju ste primili već na krštenju, da će Duh Sveti kojeg ste primili na dan svojeg Krštenja, u Vama ubuduće obitavati u još većoj mjeri. Jednog ćete dana morati odlučno suprotstaviti zaprekama koje će vam se u vašem kršćanskom životu ispriječiti, puno većim, težim zaprekama.

Onda ćete ustrebati ovu posebnu milost Duha Svetoga. Osobito ćete ustrebati dar jakosti koji će vam Duh Sveti kod primanja ovog sakramenta darovati na divan način.

Na početku obreda biskup će ispružiti ruke i zazvati Duha Svetoga da uđe u srca. Pri tome biskup nabraja sve darove Duha Svetoga. U tom trenutku ipak još nećete primiti milost sakramenta. Na koncu ćete kleknuti do biskupovih nogu u pratnji vašeg krizmanog kuma. U tom trenutku, kad biskup položi ruku na vašu glavu i izgovori riječi sakramenta Potvrde, Duh će Sveti na osobit način sići u vašu dušu i opečatiti vašu dušu.

U vaše će se srce utisnuti neizbrisiv biljeg, kao i biljeg krštenja. Bit će to znak koji će biti vidljiv i očit svim anđelima i svecima neba. Oni će spoznati da ste vi primili milost sakramenta Potvrde.

Koji će biti učinci ove potvrdne milosti? To su na osobit način dva učinka. Prvi učinak je pomoć za vaše kršćansko posvećenje i usavršavanje. Ona će vam biti pomoć u kršćanskom životu. Zamijetit ćete da biskup vaše čelo znamenuje znakom križa. Time vam pokazuje da se ne smijete bojati svjedočiti križ našega Gospodina Isusa Krista. Ne smijete se bojati javno svjedočiti svoju vjeru u ovaj križ. Ovaj se križ mora utisnuti u vaše srce kako biste zadobili sve veću ljubav prema Gospodinu našem Isusu Kristu. Sve đavolske utjecaje i zle utjecaje svijeta, koji žele iskvariti vašu dušu, ovaj će križ od vas otklanjati. Na taj ćete način dobiti više hrabrosti i snage boriti se protiv đavlovih utjecaja i utjecaja svijeta.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (VI.)

Donosimo izvadak iz knjige Pretre rejete (Odbačeni svećenik), autora vlč. Bryana Houghtona (1911-1992), engleskog svećenika i anglikanskog obraćenika koji je podnio ostavku kao župnik svoje župe u Suffolku na dan kada je Novus ordo stupio na snagu.

Svećenici koji nisu voljeli Misu

Koncil je otvoren 11. listopada 1962. Do tada je Crkva izgledala na određeni način samouvjerena i razumno isključiva.

No, od toga dana nadalje "dovođenje stvari u pitanje" je bilo pravilo. Ne mogu navesti točan datum, ali u mom dekanatu se narodni jezik upotrebljavao u liturgiji i prije 1964. Iako sam to mogao spriječiti u župnim Misama, nisam mogao u privatnim Misama. Eksperimentiranje je postalo uobičajeno. Rečeno mi je da jedan svećenik običava prikazivati dnevnu Misu u blagovaonici svoga priorata, za vrijeme doručka, posvećenim tostom - cijelim tostom od doručka!

Došao sam u njegov priorat bez odgode i rekao mu što sam čuo.

"Što je u tome loše?", upitao je. "Samo pokušavam učiniti Misu realnijom i živahnijom."

"Što nije u redu? Sve! Bit ćete tako ljubazni i služit ćete misu s pravim hostijama i vinom, u skladu s rubrikama iz 1962. koje su upravo objavljene, i to na oltaru u svojoj crkvi."

"Svakako hoću ako zahtijevate."

"Onda zahtijevam."

"Dakle, dogovorili smo se. Nipošto Vas ne bih želio uvrijediti jer ste dobar čovjek, ali ste na pogrešnoj strani."

Dopustite mi pojasniti da mi je ovaj svećenik bio drag. Nažalost, on je završio u umobolnici nakon što je pokušao ubiti najprogresivnijeg biskupa. Bio je najbolji od svih, ali ponešto krhkog uma.

U jednoj od najvećih kuća u župi bila je misa na kojoj su koncelebrirali vrlo poznati katolički svećenik, dva anglikanca i dva protestanta. Sve je bilo krasno organizirano osim zaboravljenih hostija. Netko je morao ići i donijeti ih iz Buryja. Tako se saznao o tome.

Neprestano žrtvovanje ljudi preko pobačaja! - Propast Zapada

Oni žrtvovahu Molohu

Sveto pismo pripovijeda da je kralj Moabaca, koje je opsjedao Izraelski kralj, na zidinama zaklao svoga sina prvenca da tako izmoli pomoć (2 Kralj 3,27). Neotkupljeno, pretkršćansko poganstvo poznaje dječju žrtvu. Djecu se žrtvovalo idolima. Osobito je to surovo bilo kod Feničana i Kanaanaca.

Oni su poznavali kumira imenom Moloh. U čast ovome kumiru načinjen je željezni kip. Imao je obličje čovjeka s bikovskom glavom i raširenim rukama. Unutrašnjost je se kipa zagrijavala vatrom tako da bi se željezo usijalo. Na ruke kipa potom bi se stavljalo novorođenčad koja su uz strašnu vrisku umirala u velikim mukama.

Što bi se dogodilo kad bi i danas netko opet zahtijevao žrtvovanje Molohu? Moralo bi mu se reći: svake se godine diljem svijeta na isto tako okrutan način smakne 50 milijuna djece još prije nego nešto se rode! Spaliti ih da umru u mukama ili ih raskomadati kliještama, koja je razlika?

Naravno, čini se to iz drugih pobuda. To je odluka roditelja da ne žele dijete. Jer bi se zbog njega trebali nečega odreći, jer bi se onda izgubio neki oblik zemaljskog blagostanja. Pobačena se djeca žrtvuju na oltaru sebeljublja. Oltar vlastitog EGA onoga koji svoj život u toj mjeri želi ostvariti da se žrtvuje život drugoga.

Ali to je bio slučaj i kod poganskih žrtava kumirima: uglavnom je bila posrijedi kiša ili plodnost. Željelo se postići nešto za SEBE, a poradi toga se žrtvovalo život DJETETA. Stoga pobačaj u najvećoj mjeri ima protukršćanske, sotonske razmjere. To je sveudiljna ljudska žrtva 'prosvijećenog' 21. stoljeća. Najveća je razlika prema poganskim dječjim žrtvama kumirima da su djeca onda bila rođena, a danas nerođena. No masakrirati dijete u majčinoj utrobi još je okrutnije jer time mjesto života postaje mjestom smrti.

Gospa Lurdska

Marija Bezgrješna

Tko si ti, Gospe? Tko si ti, Bezgrješna? Nisam u stanju potpuno dokučiti što to znači biti „stvorenje Božje“. Moje snage nadilazi već i to da shvatim što hoće reći „posinak Božji“.

Ali, tko si ti, Bezgrješna? Ti nisi samo stvorenje, nisi samo pokćerka, nego si Majka Božja, i nisi samo pomajka nego prava majka Božja. Nije samo riječ o pretpostavci i vjerojatnosti, nego o sigurnosti, o posvemašnjoj sigurnosti, o dogmi vjere.

Ali, jesi li ti još Majka Božja? Naslov majke ne podliježe promjenama, Bog će te vječno zvati: „Majko moja“…Onaj koji je stvorio četvrtu Božju zapovijed, poštivat će to uvijek, vječno… Tko si ti, božanska? Sam se utjelovljeni Bog htio zvati „Sinom Čovječjim“. Ali ljudi ga nisu shvatili. Kako malo ljudi ima i danas koji ga shvaćaju i kako ga nesavršeno shvaćaju!

Pomozi mi da te hvalim, bezgrješna Djevice!

Klanjam ti se, naš nebeski Oče, jer si u njeno čisto krilo položio svoga jedinorođenoga Sina.

Klanjam ti se, Sine Božji, jer si se udostojao ući u njeno krilo i postati njezin pravi i stvarni sin.

Klanjam ti se, Duše Sveti, jer si se udostojao u njenom Bezgrješnom krilu oblikovati tijelo Sina Božjega.

Klanjam ti se, Presveto Trojstvo, Bože jedini u svetom Trojstvu, jer si na tako božanski način oplemenio Bezgrješnu.

I neću nikad prestati da si se poniznije klanjam, božansko Trojstvo, svaki dan čim se probudim od sna, licem do zemlje, ponavljajući tri puta: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen“.

[Odlomak iz knjige: sv. Maksimilijan Kolbe, Bezgrješna, Zagreb, 2006.]

Hodočašće sestara dominikanki iz Fanjeauxa u Rim

Prije godinu dana organizirale su sestre dominikanke od Presvetog Imena Isusovog iz Fanjeauxa u Francuskoj hodočašće u Rim povodom 40. godišnjice njihovog reda. O tom jedinstvenom događaju snimljen je i film koji donosimo ovdje u hrvatskom prijevodu.

U nastavku prenosimo kratko izvješće o događaju objavljeno na stranici katholisches.info.

Staroobredne dominikanke u Rimu –

procesija u Baziliku svetog Petra pred očima kardinala

Kao zahvalu za 40. godišnjicu njihovog reda organizirale su staroobredne dominikanke iz Fanjeauxa hodočašće u Rim, u majku svih crkava i na grob apostola Petra. Školske sestre koje imaju kuću maticu u francuskom Fanjeauxu u Languedocu (oblast Aude) brinu se za 14 škola za djevojke. Deset škola, od čega 6 njih obuhvaćaju program od dječjeg vrtića do mature, nalaze se u Francuskoj, 3 u SAD-u i od 2012. jedna osnovna škola u Njemačkoj kod Freiburga im Breisgau.

Hodočasničko mnoštvo obuhvaćalo je više od 1500 osoba, među kojima više od 200 časnih sestara, oko 1000 sadašnjih učenica koje se moglo prepoznati po različitim plavo osijenjenim baskijskim kapicama, kao i učiteljica i apsolventica i određenog broja roditelja koji su podržavali hodočašće sa svojom medicinskom pomoći. Prvo razdoblje hodočašće odvilo se u utorak u bazilici San Giovanni in Laterano omnium, urbis et orbis ecclesiarum mater et caput (majka i glava sviju crkava grada Rima i cijeloga svijeta). Lateranska bazilika je po stupnju najviša među četirima patrijarhalnim bazilikama i papinska katedralna crkva. Ondje su hodočasnici otpjevali Credo, izmolili molitvu za Papu i križni put. Prijepodne su prisustvovali sv. Misi koju je služio p. Niklaus Pfluger, prvi asistent Generalnog poglavara FSSPX-a.

Svečana procesija u Baziliku sv. Petra pred očima kardinala

U četvrtak su staroboredni hodočasnici, sestre, djevojke i žene u svečanoj procesiji ušle u Baziliku sv. Petra da bi posjetile grob apostolskog prvaka sv. Petra. ,,Dojmljivi događaj pred očima kardinala upravo okupljenih za konzistorij, koji se ugodno uzdiže iz uobičajene strke i vreve hodočasnika i turista", kako to izvješćuje Chiesa e postconcilio.

Papa Franjo i talijanska Crkva odbijaju podržati "Obiteljski dan"

Nekoliko vatikanista izražava svoje razočaranje stavom pape Franje i Talijanske biskupske konferencije (CEI), koji su se odbili uključiti u Marš za obitelj (1) koji je održan u Rimu u nedjelju 31. siječnja 2016.

U svibnju prošle godine je Pucci Cipriani, koji je došao sudjelovati u Maršu za život 12. svibnja 2015. u Rimu, ispričao na stranici Riscossa Cristiana o razočaranju i patnji koju je doživio (on i svi sudionici) ističući Papinu "minimalnu uslugu", koji se zadovoljio kratkim općim pozdravom tijekom Angelusa. No, jučer je bilo još gore. U svibnju je bio barem pozdrav.

Ovoga puta ni riječ. Pa čak i neshvatljiva uvreda, jer oni sudionici koji su htjeli imati Misu jučer u Bazilici svetog Petra, suočili su se s kategoričkim odbijanjem kojega se mora usporediti s toplim prijemom "drugih religija" u katoličkim crkvama.

U nastavku pročitajte o razočaranju Antonija Soccija koji izvješćuje o "zabrinjavajućem naličju" ovoga slučaja i uzvikuje: "Je li moguće da su u Vatikanu došli do te točke?"

Sa svoje strane i na odmjereniji način izražava Lupo Glori - u članku kojega smo dobili od Corrispondenza Romana (2) - iznenađenje zbog odsutnosti crkvenih vlasti koje su se našle u neobranom grožđu pred samim katoličkim narodom koji im je uputio jedan žarki "non possumus".

Daleko smo od događaja iz 2007. godine, pod Benediktom XVI. kada je Camillo Ruini, predsjednik CIS-a, vodio Obiteljski dan i kada je Crkva izjavila udruženjima laika katolika da su oni " dužni sudjelovati“. Dan 30. siječnja 2016., za razliku od ostalih velikih okupljanja u obranu obitelji, ući će tako u povijest kao spontana manifestacija koja polazi od baze, kojoj su se političke i crkvene vlasti nužno morale pridružiti pod utjecajem entuzijazma i poleta "naroda".

Sve to se zbiva u trenutku kada nadbiskup Milana, mons. Angelo Scola, poziva na uspostavu islamskog blagdana u svim školama u Milanu (3)!

Prepustimo zaključak glasnogovorniku talijanskog obiteljskog dana Massimu Gandolfiniju (4), koji je zaključio krikom "Za nas je borba, a Bogu slava!".

(La Porte Latine, 1. veljače 2016.)

Papa "ignorira" Obiteljski dan

U subotu, 30. siječnja, više od milijun ljudi, 2 milijuna prema organizatorima, izašlo je na rimske ulice na Dan obitelji, događaj kojega promiče odbor "Difendiamo i nostri Figli" ("Obranimo našu djecu"), koji mobilizira sve sredine za obranu obitelji protiv zakona o građanskim partnerstvima vlade Renzi, uredbe Cirinnà, nazvane po senatorici koja ga promiče.

U srcu glavnoga grada, u ogromnom prostoru kojega nudi Circo Massimo, okupilo se u ranim jutarnjim satima nekoliko desetaka tisuća udruga, slupina i obitelji iz cijele Italije i inozemstva, uključujući i predstavnike francuskog Manifa pour tous, koji su došli pokazati svoje snažno protivljenje ozakonjenju homoseksualnih zajednica i posvojenja, predviđenih nacrtom zakona br. 2081. Neurokirurg Massimo Gandolfini, glasnogovornik toga događaja, izrazio je snažno odbijanje odredbe: "neprihvatljivo od prve do zadnje riječi, a neophodna je korjenita operacija. Ne radi se o izmjeni triju ili četiriju riječi. Nacrt zakona treba odbaciti u cijelosti".

Drugi Papin videozapis: „Brinuti se o zajedničkom domu“

Papin videozapis br. 2: Papine „molitvene nakane“ za mjesec veljaču 2016.

(Rim) Nakon „sablažnjivog“ videozapisa (Messa in Latino) iz siječnja sada je objavljen drugi Papin videozapis koji se ponovno širi kao „Papin videozapis“. Ovaj put s Papinim molitvenim nakanama za mjesec veljaču. Ponovno se papa Franjo osobno obraća svijetu jednom porukom.

Prvi je videozapis objavljen preko društvenih mreža na blagdan Sveta tri kralja, 6. siječnja. Sada, 6. veljače, došao je i drugi videozapis.

Nakana u prvom videozapisu s papom Franjom bila je „dijalog“. Neovisno o dobru ili zlu, najvažnije je da jedni s drugima razgovaramo. Radi toga se kršćani, židovi, muslimani i budisti stavljaju na istu razinu i vjere se prikazuju kao istovrijedne: Dijete Isus pokraj menore, islamske brojanice i Budina kipa. Papi su predbačene sinkretističke tendencije. Teolog Klaus Obenauer napisao je da se Papa mora odlučiti: ili Nathan Mudri (njemački: Nathan der Weise) ili Isus Krist.

To nisu molitvene nakane, nego ekosocijalne upute ponašanja

U drugom videozapisu govori se o okolišu, opstanku planeta te protiv zagađivanja. U videozapisu Papa zahtjeva „promjenu“. „Slobodni od ropstva potrošačkog društva“. To zahtijeva „nov način života“, „jer trebamo promjenu koja nas sve ujedinjuje.“

Videozapis se doduše proširuje kao „Papine molitvene nakane“, no Papa ne poziva na molitvu, nego potiče na određen način ponašanja. Papa, umjesto na molitvu, poziva na zaštitu stvorenog svijeta u smislu zaštite okoliša. Njegova molba glasi: „brinuti se o zajedničkom domu“. Kao već i u prvom videozapisu, nema ni riječi o molitvi ili molitvenoj nakani.

Videozapis je ponovno proširio Apostolat molitve, molitvena inicijativa povjerena Isusovačkom redu. Proizvela ga je opet komunikacijska agencija La Machi iz Barcelone pod nadzorom vatikanske televizije CTV.

Izvor: katholisches.info

Mlada Misa u Mozartovom gradu

Mladomisnik p. Joseph Stannus, koji je trebao posjetiti našu domovinu i služiti Mise u Splitu i Zagrebu, zaređen je za svećenika 27. lipnja prošle godine. Nedugo nakon toga proslavio je svoju mladu Misu u Salzburgu u Austriji, gradu s kojim je povezan iz svojih studentskih dana. Ovdje donosimo kratak izvještaj o toj svečanosti.

Prije sedam godina nastanio se u Salzburgu jedan student filologije iz Kanade. Toj odluci pridonio je zasigurno njegov duboki osjećaj za glazbu i kulturu. Vjernike iz naše kapele u Salzburgu obradovalo je što su mogli upoznati jednog srdačnog mladića koji je uvijek spreman pomoći, gdje god to bilo potrebno – oko sviranja orgulja, pjevanja u zboru ili ministriranja. Nikakvo čudo što su ga ubrzo svi dobro upoznali i veoma cijenili. U to vrijeme sazrila je u njemu odluka da posveti svoj život potpuno Bogu u najvišoj službi kod oltara i odlučio je ući u Bogosloviju u Zaitzkofenu.

Sada, nakon dugih godina molitvi i iščekivanja, cijela zajednica dijeli neizmjernu radost, što je p. Joseph Stannus mogao primiti neprocjenjivu milost svećeništva. Zato se u Salzburgu slavi njegova mlada Misa velikodušno i sa srdačnom zahvalnošću.

Prigodom izvanjske svečanosti Predragocjene Krvi Kristove mladomisnik nosi novo crveno misno ruho s veoma lijepim zlatovezom. Među levitima poslužuje kao đakon mladomisnikov brat, abbé Marcel Stannus, koji treba sljedeće godine primiti svećeničko ređenje. Prisutni su također i roditelji, neki od mladomisnikove braće i sestara, kao i oko 30 časne braće, bogoslova i svećenika iz Bogoslovije. Propovijed prigodom ove svečanosti drži rektor, p. Franz Schmidberger. Počevši od pristupnih molitava, objašnjava značenje pojedinih dijelova sv. Mise i kod svakoga daje nadahnutu primjenu na svećeništvo i svećenički život.

Nedostatci Nove Mise

„U Novoj Misi ne postoji ništa što bi moglo smetati evangeličkim protestantima.“ Tako je govorio protestantski pastor Max Thurian, savjetnik Vijeća koje je izradilo Novu Misu, koja se sada služi u skoro svakoj župi i redovničkoj kući diljem svijeta. 

Nova Misa - Novus Ordo Missae - je ekumenska u svojem ustroju i protestantska u svojem usmjerenju. Ona je najopipljiviji izraz revolucije Drugog vatikanskog sabora i utječe izravno i pogubno na sve katolike.

Tako je Angelus Press izabrao naslov „Misa: srce Crkve“ kao temu svoje 5. godišnje konferencije, održane u Kansas Citiju od 10.-12. listopada 2014.

Dvanaest predavača bavilo se Misom iz različitih gledišta. Ovdje predstavljamo iscrpni sažetak predavanja koje je održao p. Daniel Themann iz FSSPX-a pod nazivom „Koji su naši prigovori Novoj Misi?“

„Zapanjujuće udaljavanje...“

P. Themann dao je objektivnu, ustrojenu, dobro obrazloženu kritiku Novus Orda, koja se prvenstveno temeljila na Općoj uredbi Rimskog misala. To je bio dokument koji je korišten da bi se Nova Misa raširila po katoličkom svijetu.

Upućujući na protestantsku narav Nove Mise, p. Themann objašnjava da istinski prigovori na Novu Misu ne smiju biti utemeljeni na nekakvom osobnom prioritetu, već radije na nedostatcima i nepravilnostima svojstvenima Novoj Misi, kako doktrinarnim, tako liturgijskim.

Doktrinarni nedostatci jasno su izloženi u pismu kardinala Ottavianija i Baccija Pavlu VI. 1969. godine kao popratni materijal „Kratkom kritičkom pregledu novog reda Mise“ (LINK) koju je napisala skupina rimskih teologa, koji su radili pod vodstvom nadbiskupa Lefebvrea (poznata pod nazivom „Ottavianijeva intervencija“).

Tamo su kardinali Ottaviani i Bacci upozorili: „Novus Ordo Missae predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“

Svećeničko bratstvo  Sv. Pija X., kaže p. Themann, „svim srcem potpisuje“ tu realističnu ocjenu Nove Mise.

Četiri točke

P. Themann razmotrio je Novu Misu prema četiri točke:

1) kako je Nova Misa stvorena

2) sam novi obred (njegove riječi, liturgijske geste, ili nedostatci, itd.)

3) Opća uredba iz 1969. koja tvori predgovor novom Misalu te daje „teološki temelj“ novoj Misi

4) motivi i objašnjenja onih koji su zaslužni za novi obred

Nećemo opširno izvješćivati o svakoj točki, već ćemo se usredotočiti na izlaganje p. Themanna o Općoj uredbi i povezanim temama. No, prije toga je važno prenijeti ključnu točku koja objašnjava kako sama Nova Misa predstavlja opasnost za vjeru.

„Kada promatramo sam novi obred“, kaže p. Themann, „moramo imati na umu da liturgija može izražavati vjeru samo na liturgijski način, tj. kroz molitve, geste i druge simbole. Ona ne izražava vjeru izravnim priopćavanjima poput npr. pitanja u katekizmu ili na općem crkvenom saboru. Izravna doktrinalna izjava može biti dovoljna da izrazi dotični nauk. No budući da liturgijski obred ne izražava vjeru kroz precizne dogmatske tvrdnje, već radije skupom znakova, jedna molitva ili jedna gesta nisu dovoljne da bi se izrazio dotični nauk. Radi se o cjelini molitava i gesti koje se stapaju, spajaju u izraz nauka. Liturgija zahtijeva određeno umnažanje gesti i riječi - kao i postojanost i nepromijenjivost izričaja - da bi bilo jasno da se izriče jedno, a ne drugo.

„To je ključno imati na umu“, nastavlja on, ,,jer mi ne kritiziramo Novu Misu zato što izričito niječe neku točku nauka. Mi je kritiziramo zato što je Nova Misa tako izmijenila cjelinu znakova koji tvore liturgijski obred da bi isto tako lako mogla izražavati nauk koji nije katolički – i to ne zbog slučajne nemarnosti njenih stvaratelja, već zbog svjesne namjere i vješto smišljene provedbe koja odgovara dosljednom sustavu mišljenja koji nije katolički.“

U svojoj kritici, p. Themann se ne usredotočuje na valjanost Nove Mise. On objašnjava: „Da bi se obred Mise smatrao dobrim, nije dovoljno imati minimum elemenata potrebnih za valjanost. Da bi se obred Mise smatrao dobrim, on mora izražavati katoličku vjeru.“ A upravo tu, u odgovarajućem izražavanju katoličke vjere, Nova Misa podbacuje.

P. Themann ističe glavne istine naše vjere u vezi Mise koje moramo imati na umu da bismo usporedili pravu Misu s Novus Ordo. Misa je:

1) prava žrtva

2) u kojoj je Krist uistinu prisutan kao Žrtva

3) koja se prinosi na slavu Božju i kao pomirna žrtva za naše grijehe

4) preko zaređenog svećenika koji jedini, kao instrument Krista Velikog Svećenika, ima moć posvetiti kruh i vino

Kao što ćemo vidjeti, Nova Misa pomućuje i zamračuje te glavne katoličke elemente Mise.