Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (X.)

U sljedećem nastavku serije donosimo svjedočanstvo p. Marka Tilošanca u kojemu on iznosi pojedinosti o svojemu putu do spoznaje Tradicije i Svećeničkog bratstva. Intervju je vodio jedan od suradnika stranice Christus Rex.

Poštovani p. Marko, kako i gdje ste prvi put doživjeli svoj svećenički poziv i kakva je kasnije bila Vaša formacija do ređenja?

Bog djeluje služeći se različitim sredstvima pa sam tako poziv da krenem putem svećeništva osjetio u razdoblju kada smo svi s velikim zanimanjem pratili posljednje dane pape Ivana Pavla II. Osjetio sam jedan snažan nutarnji poticaj da krenem putem nasljedovanja Krista u svećeničkom pozivu, da bih to s moralnom sigurnošću mogao prepoznati dvije godine nakon toga upravo na Veliki četvrtak, dan ustanovljenja sakramenata Euharistije i svetog Reda. Tako sam ušao u zagrebačku Bogosloviju kao kandidat svoje Varaždinske biskupije gdje sam u formaciji proveo pet godina.

Početno razdoblje prije ulaska u bogosloviju bilo je obilježeno velikim oduševljenjem i entuzijazmom pa sam očekivao da ću tu istu atmosferu pronaći i ondje. Zasigurno, susreo sam čestitih mladih ljudi koji su težili za idealom svetosti – s nekima od njih povezan sam i danas, no susreo sam s druge strane puno svjetovnog duha. Odmah sam uočio da disciplina nije na visokoj razini kao što sam to znao čuti od starijih svećenika da je nekad bilo. Čuo sam da se nekad držala šutnja, da je za vrijeme obroka jedan bogoslov naglas čitao duhovno štivo, da je prije Mise bilo razmatranje – od svega toga nisam pronašao ništa. Bilo je onih koji su redovito kasnili na Misu, a nakon nje umjesto zahvale opća jurnjava u blagovaonicu, čak ni za vrijeme duhovnih obnova i vježbi nije bila određena šutnja, nego se pričalo bez ikakvih ograničenja, izlazilo se navečer van u kafiće i sl. No držao sam da se jednostavno svatko od nas mora potruditi dati dobar primjer da bi se ti problemi ispravili.

Što Vam je na bogosloviji bilo najteže, a što Vam je pomoglo da ustrajete?

U trenucima preispitivanja ili kušnji vraćao sam se na prvotno iskustvo i spoznaju svog poziva i to mi je uvijek davalo snagu. U početku se trebalo snaći u novom okružju i načinu života i taj klerički habitus usvaja se s vremenom uz pomoć milosti Božje. Pravi problemi za mene javili su se kada sam počeo upoznavati Tradiciju. To je kod poglavara i nekih kolega izazvalo sumnjičavost i podsmjeh, no to me nikad nije pokolebalo u pristajanju na ono što sam spoznao da je istinito u katoličkoj vjeri jer moramo biti vjerni Istini i živjeti je budući da ona dolazi od samog Gospodina. Zato su mi sve neugodnosti i napadi bili naprotiv samo jači pokazatelj da je vjernost Tradiciji ono pravo jer nam je sam Gospodin navijestio da će svi koji budu Njemu vjerni biti progonjeni.

Kako ste pronašli Tradiciju? Kako ste naučili služiti tradicionalnu Misu?

Kada sam ušao u Bogosloviju, o tradicionalnoj Misi nisam znao ništa osim da se nekad Misa služila na latinskom i da je svećenik bio okrenut 'leđima narodu'. U to vrijeme nije bilo nijedne tradicionalne Mise u cijeloj Hrvatskoj kao ni dostupnih tiskanih materijala i to je upravo jedna od glavnih metoda modernista da preko sveopće cenzure onemoguće vjernicima bilo kakav susret s Tradicijom. Kao bogoslovu mi je ipak bilo stalo bolje upoznati svoju vjeru i pronaći valjane razloge kako je opravdati te sam se počeo zanimati za apologetiku. Tako sam se povezao s jednom skupinom laika te smo pokrenuli apologetsku udrugu i internetsku stranicu u kojoj sam osobno sudjelovao pisanjem članaka. S nekima od njih povezan sam i danas, a oni dolaze na Mise našega Bratstva.

To mi je iskustvo pomoglo da ispravno shvatim sadržaj katoličke vjere na temelju sv. Pisma, Predaje i izjava Učiteljstva. U tom smislu mogao sam bolje kritički procijeniti nauk koji se predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a koji je nemalo odstupao od redovnog ili definiranog nauka Crkve. Primjerice, egzegeza koja se ondje predaje temelji se na posve heretičnim pretpostavkama da sv. Pismo nije u cijelosti nezabludivo te se niječu brojne povijesne pa i teološke tvrdnje sadržane u sv. Pismu. Jedan profesor sv. Pisma otvoreno je nijekao činjenicu Kristovog silaska u podzemlje, uskrsnuća treći dan i uzašašća, tumačio da su izvještaji o Kristovom djetinjstvu samo teološki konstrukti, osporavao autorstvo više novozavjetnih spisa itd. Jedan drugi profesor s fanatičnim žarom niječe nužnost katoličke vjere za spasenje i propovijeda vjerski indiferentizam te se poput najgoreg neprijatelja izruguje s Tradicijom Crkve. U sustavnoj se pak teologiji veličaju moderni teolozi koje je Crkva prethodno osudila kao reciklirani modernizam, a osporava tradicionalna teologija. Jedan mladi bračni par posvjedočio mi je da im je jedan mladi asistent savjetovao da žive zajedno prije braka... o zabludama ili krivovjerjima kojima se truje vjera mladih bogoslova mogla bi se napisati jedna zasebna studija.

U udruzi je ipak bio jedan suradnik koji je doduše bio učen, ali je isprva zastupao neobične ideje – koje su se kasnije očitovale kao očita krivovjerja. Pokrenute su rasprave o Drugom vatikanskom saboru i pitanjima moderne Crkve u kojima većina nas nije bila potkovana, ali se zato u javnu raspravu uključio jedan komentator koji je odlično argumentirao u prilog Tradicije. U raspravi je spomenuo knjigu R. Ameria 'Iota unum' – jednu od najboljih sveobuhvatnih studija o promjenama u Crkvi nakon koncila. Pogledao sam recenziju i zamolio ga bi li mi je mogao posuditi. Čitajući ovo djelo postao sam zapanjen nekim činjenicama koje su mi dotad bile nepoznate. Dotad sam bio uvjeren da se problemi u Crkvi tiču samo individualne razine, no kada sam spoznao da su cijele biskupske konferencije ustale protiv okružnice Humanae vitae Pavla VI. ili da je na Koncilu postojala progresivistička stranka koja se služila svim mogućim sredstvima da bi izmanipulirala tijek ovog crkvenog sabora, postalo mi je jasno da postoji jedan sustavni problem u Crkvi i da je taj modernistički lobi itekako snažan i radi sve da bi potkopao crkveni nauk.

Tada mi je postalo jasno da je odgovor u vjernosti Tradiciji Crkve te sam odlučio da i ja trebam to živjeti. Tako sam stao i dalje proučavati pitanja stanja suvremene Crkve i teologije, reformi uvedenih nakon sabora. U tradicionalnim teološkim priručnicima mogao sam prepoznati jasnu, preciznu i zdravu teologiju koja sjajno tumači katolički nauk, nasuprot maglovitim modernim izlaganjima koja ništa ne govore i zamućuju katolički nauk. Došao sam preko interneta do knjižica M. Daviesa – jednog od najvećih tradicionalnih autora, koji na izvrstan način tumači liturgijsku reformu i pokazuje njezine probleme. Postajalo mi je sve jasnije koliko novo bogoslužje odstupa od norme katoličkog bogoslužja, sadrži brojne nedostojnosti i zloporabe i ne iskazuje Bogu dužnu čast te predstavlja opasnost za vjeru.

Tijelovska procesija u Splitu

Prošle nedjelje - 18. lipnja (u nedjelju nakon blagdana Tijelova), održana je u Kapeli sv. Jeronima u Splitu tijelovska procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Donosimo odatle nekoliko fotografija.

Izvor spasenja i pravoga života

Molim te da misliš o tome kako je Gospodin naš Isus Krist tvoja prva glava, a ti jedan od njegovih udova. On je za te što i glava udovima. Sve njegovo tvoje je: duh, srce, tijelo, duša i sve moći. Svime se tim trebaš služiti kao svojim, da bi ga, služeći mu, slavio, ljubio i veličao. Ti si za nj što i ud glavi, i zato on žarko želi da ima na raspolaganju sve tvoje moći kao da su njegove, da bi služio Ocu i njega proslavljao.

Ali ne samo da on tebi pripada, već želi u tebi biti, u tebi živjeti i vladati, kao što glava živi i vlada u svojim udovima. On naime želi da sve što je u njemu, živi i vlada u tebi: njegov duh u tvome duhu, njegovo srce u tvome srcu, sve moći njegove duše u moćima tvoje duše. Tako će se na tebi ostvariti riječi: Proslavljujte i nosite Boga u svome tijelu, i nek se Isusov život očituje u vama. A i ti, ne samo da pripadaš Sinu Božjemu, već moraš u njemu biti kao što su udovi prema glavi. Što god je u tebi, mora biti uključeno u njega. Od njega trebaš primiti život i on treba tobom ravnati. Za tebe nema pravog života osim u njemu, jer on je jedini izvor za istinski život. Izvan njega naći ćeš samo smrt i propast. Neka on bude jedino počelo tvojih pokreta, čina i silā tvoga života. Od njega i za njega moraš živjeti, da bi ostvario one riječi: Ni jedan od nas ne živi samom sebi i ni jedan ne umire samom sebi, jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo, jer zato Krist umrije i oživje da zagospodari i mrtvima i živima. Jedno si dakle sa samim Isusom kao što su udovi jedno s glavom. Zato moraš s njime imati jedan duh, jednu dušu, jedan život, jednu volju, jednu odluku, jedno srce. On treba biti tvoj duh, srce, ljubav i sve tvoje. Te kršćaninove uzvišenosti proistječu iz krštenja, a povećavaju se i jačaju potvrdom i dobrim vršenjem ostalih milosti što ih Bog udjeljuje. Nadasve ih pak usavršuje euharistija.

(Iz Rasprave „O divnom Isusovu Srcu“ svetoga Ivana Eudesa, prezbitera (Knjiga 1,5; Sabrana djela 6, 107. 113-115))

Posveta nove crkve na Filipinima

Biskup Bernard Fellay posvetio je 13. svibnja 2017., na 100. godišnjicu prvog ukazanja Majke Božje u Fatimi, crkvu posvećenu Bezgrješnom Srcu Marijinom na Filipinima. Krasna Božja kuća izgrađena u španjolskom kolonijalnom stilu nalazi se u pokrajini Iloilo i pripada Novicijatu časne braće Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Poglavar kuće za formaciju časne braće je flamanski svećenik Coenraad Daniels koji se već puno godina neumorno zalagao za dovršenje ovog novog marijanskog svetišta. P. Karl Stehlin, poglavar Azijskog distrikta Bratstva, bio je u asistenciji biskupu Fellayu u višesatnom svečanom pontifikalnom bogoslužju. On je zahvalio svim dobročiniteljima koji su omogućili izgradnju ove crkve koja će služiti formaciji novog naraštaja časne braće.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. djeluje na Filipinima od 1996. godine. Iz ovog je apostolata dosad proizašlo više od 30 duhovnih zvanja za Tradiciju.

Sotonin plan za posljednja vremena

Biskup Fulton J. Sheen 1948. je u sljedećim proročkim riječima predoznačio trenutnu krizu u svijetu i Crkvi.

Bog je sam sebe definirao kao: „Ja sam koji jesam“, a đavao sebe kao „onaj koji nije“. Nigdje u Svetom Pismu ne nalazimo opravdanje za popularni mit o đavlu kao lakrdijašu koji je obučen kao prvi „riđokosi“. Nego ga se opisuje kao anđela koji je pao s neba i kao „kneza ovoga svijeta“ čiji je posao uvjeravati nas da ne postoji drugi svijet. Njegova logika je jednostavna: ako ne postoji Nebo, ne postoji ni pakao; ako nema pakla, onda nema grijeha; ako nema grijeha, onda nema suca, a ako nema suda onda je zlo dobro, a dobro je zlo.

Ali osim tih opisa, naš Gospodina nam kaže da će on biti toliko poput Njega, da će zavesti čak i odabrane – a nikakav đavao iz slikovnica sigurno ne bi zaveo čak i odabrane. Kako će on doći u ovo novo doba da osvoji sljedbenike za svoju religiju?

Doći će prikriven kao veliki humanitarac; govorit će o miru, blagostanju i obilju ne kao sredstvima koja nas vode Bogu, već kao samim ciljevima, pisat će knjige o novoj ideji Boga koja će pristajati načinu kako ljudi žive; poticati vjeru u astrologiju tako da se prebaci krivnja za grijehe s volje na zvijezde; protumačit će krivnju kroz psihologiju kao sputani eroticizam; činit će da se ljudi srame ako njihovi kolege kažu da oni nisu tako slobodoumni i liberalni; on će biti tako slobodouman da će identificirati toleranciju s ravnodušnošću prema ispravnom i pogrešnom, istini i zabludi; on će širiti laž da ljudi nikada neće biti bolji dok ne učine društvo boljim i tako će dati gorivo sebičnosti za sljedeću revoluciju; promicat će znanost, ali samo da bi oružane snage mogle koristiti jedno čudo znanosti za uništenje drugih.

Nema razlike između povijesnoga i euharistijskoga Krista

I ne smije se reći da se ovim euharistijskim štovanjem takozvani »povijesni Krist«, koji je nekoć živio na zemlji, pogrješno zamjenjuje s Kristom prisutnim u uzvišenome oltarskom Sakramentu, kao i s onim koji slavno vlada u nebu i dijeli vrhunaravne darove; nego naprotiv, treba ustvrditi da tim načinom vjernici svjedoče i svečano ispovijedaju vjeru Crkve kojom se vjeruje da je jedan te isti Božja Riječ i Sin Marije Djevice koji je podnio muku na križu i koji se prisutan skriva u Euharistiji te koji na nebu kraljuje. Tako veli sveti Ivan Zlatousti: »Kada ga (tijelo Kristovo) vidiš pred sobom, reci samome sebi: Po ovome tijelu nisam više prah i pepeo, nisam više rob nego slobodan; zato se nadam da ću dobiti nebo i dobra ondje pohranjena, besmrtni život, baštinu anđela, zajedništvo s Kristom; ovo tijelo čavlima probijeno, bičevima izmrcvareno, smrt nije uništila… ovo je ono tijelo koje je bilo iskrvarilo, kopljem probodeno, iz kojega su provrela dva izvora svijetu spasonosna: jedan krvi, drugi vode… Ovo nam je tijelo dao da ga i čuvamo i blagujemo, a to sve iz neizmjerne ljubavi« (uz 1 Kor 24, 4).

[Odlomak iz enciklike Mediator Dei pape Pija XII., br. 134]

Bezgrješno Srce Marijino u ukazanjima od 13. lipnja 1917.

Vrijeme nakon prvih ukazanja donijelo je troje djece pastira puno patnje – kako je Majka Božja obećala, čak i protivljenja i progonstava. U selu su im se često izrugivali.

Sada dolazi 13. lipnja kada se u Fatimi vrlo svečano časti sv. Antun kao zaštitnik crkve. Troje djece odreklo se ipak zamamnog veselja i krenulo na sv. Misu u Cova da Iriju, kamo su stigli oko 11 h. Lucija je molila Krunicu s oko 50 osoba koje su se ondje okupile. Nakon Krunice spremala je Lucija svoju odjeću i najednom uzviknula: ,,Evo zrake svjetlosti... doći će Gospa!“.

Izvještaj s. Lucije o ukazanju prema ,,4. memoarima“

Vidjeli smo iznova svjetlo koje se približavalo, a potom Gospu iznad hrastovog stabla. Pitala sam: ,,Što želite od mene, Milostiva?“.

,,Želim da 13. sljedećeg mjeseca dođete ponovno ovamo, da svakoga dana molite Krunicu i učite čitati. Kasnije ću vam reći što još želim.“

Molila sam za izlječenje jednog bolesnika.

,,Ako se obrati, bit će u roku godine dana izliječen.“

Želim Vas moliti, da nas uzmete sa sobom u Nebo.

,,Da, Jacintu i Franju ću uskoro uzeti. Ali ti ostaješ još neko vrijeme ovdje. Isus se želi tobom poslužiti da bi me ljudi spoznali i uzljubili. On želi u svijetu utemeljiti čašćenje mojeg Bezgrješnog Srca. Svakome, tko tu pobožnost prihvati i bude je vršio, obećavam spasenje. Te će duše Bog uzljubiti poput cvijeća koje ja prinosim pred Njegovo prijestolje.“

,,Ostajem li sama ovdje?“, upitala je tužno Lucija.

,,Ne, kćeri moja. Trpiš li mnogo? Ne daj se obeshrabriti! Nikada te neću napustiti, moje Bezgrješno Srce bit će tvoje utočište i put koji će te voditi Bogu.“

U tom trenutku kada je izgovorila posljednje riječi, otvorila je ruke i prenijela nam po drugi puta odbljesak onog neizmjernog svjetla. Pritom smo se vidjeli kao da smo uronjeni u Boga. Jacinta i Franjo izgledali su kao da stoje u dijelu svjetla koji se podiže prema Nebu, a ja u dijelu koji se izlijeva na zemlju.

U desnom Gospinom dlanu nalazilo se srce okruženo trnjem koje kao da ga probija. Razumjeli smo da je to bilo Bezgrješno Srce Marijino, ranjeno grijesima čovječanstva te traži zadovoljštinu.

Promatrajmo ukazanje i njegove riječi

Želim da svaki dan molite Krunicu.

Kod svakog će ukazanja Majka Božja ponavljati tu usrdnu molbu. Time ona naglašava odlučno značenje Krunice za naše vrijeme.

Ako se obrati...

Velika Gospina nakana je prije svega spasenje duša; tjelesno zdravlje daje se, kao u Evanđelju, često tek nakon ozdravljenja duše.

Jacintu i Franju ću uskoro uzeti...

Marija određuje različitu životnu zadaću troje djece. Jacinta i Franjo će ubrzo završiti svoj život i ući u Nebo. Lucija naprotiv dobiva ovdje zadaću da bude svjedokinjom Bezgrješnog Srca.

Đakonsko ređenje u Zaitzkofenu

Na Duhovsko bdijenje, 3. lipnja, zaredio je Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., biskup Bernard Fellay, u Bogosloviji Presvetog Srca Isusovog u Zaitzkofenu pet đakona. Kandidati su što se tiče nacionalnog porijekla svi jedinci: potječu iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Poljske i Rusije. Nadbiskup Lefebvre je promatrao kao znak Božji ako jednog dana u Bratstvo dođu svjedoci neprekinute i neokrnjenje katoličke vjere iz različitih zemalja.

U svojoj propovijedi je misnik uputio na đakonove zadaće: on mora služiti na oltaru i naviještati evanđelje u Crkvi. Potom je istaknuo trostruki odnos đakona: prema Duhu Svetomu, Crkvi i đavlu. Prema Duhu Svetom, kojime treba biti ispunjen – Njegovim svjetlom, snagom i svetošću. Potom se on postavlja za služitelja Crkve, koji naviješta Evanđelje i tako vodi duše prema njihovom vječnom spasenju. Konačno se mora on, kao što to izriče bogoslužje ređenja, u snazi Duha Svetoga suprotstaviti đavlu, kao i svim njegovim oruđima, posebno svijetu koji je otpao od Boga. Veći broj vjernika, posebno mladih posjetitelja iz Poljske, sudjelovao je kasnije na svečanom ručku.

Na Uskrsni ponedjeljak podijelio je potom biskup Fellay nekoliko djece sakrament Potvrde i služio nakon toga pontifikalnu Misu, koja nam vidljivo stavlja pred oči prodor božanskoga u zemaljsko, vječnosti u vrijeme.

Sada se radujemo predstojećem blagdanu Tijelova i svećeničkom ređenju 1. srpnja.

p. Franz Schmidberger, rektor Bogoslovije

Izvor: fsspx.de

P. S. Napomenimo također da su trojica novozaređenih đakona posjetili Hrvatsku sa skupinom bogoslova 1. svibnja 2016. kada je održana svečana Misa. Molimo za nove đakone, kao i za dvojicu kandidata koji će uskoro biti zaređeni za svećenike!

Nova kapela Bratstva u Miškolcu

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. uspjelo je u mađarskom gradu Miškolcu u kojemu djeluje p. Péter Papp (koji također pomaže u apostolatu u Hrvatskoj), pronaći crkvu u kojoj će se ubuduće služiti sv. Mise. Prenosimo izvještaj o otvaranju kapele održanom 14. svibnja, koji je sastavio jedan od tamošnjih vjernika.

Sveta Misa ponovno u kapeli Presvetog Srca Isusovog u Miškolcu

Gaudium annuntiamus! Navještamo radost! Nakon više od godinu dana pregovora Svećeničko bratstvo sv. Pija X otvara kapelu u Miškolcu. Ovom prigodom želim zahvaliti superioru Austrijskog distrikta, svećenicima iz Jaidhofa, tamošnjoj časnoj braći i sestrama na njihovim molitvama te potpori kako materijalnoj, tako duhovnoj. Oni su najzaslužniji što će se nakon 60 godina ponovno upaliti vječno svijetlo u kapeli u Miškolcu u nekadašnjoj željezari Diósgyőr. Isto tako želio bih se zahvaliti ravnatelju bolnice u Miškolcu što nam je izašao u susret i dao nam na raspolaganje kapelu željezare.

Početkom prošlog stoljeća u sklopu već postojeće željezare nalazio se radnički dom, za ono vrijeme vrlo moderan. Da bi se udovoljilo ondašnjim potrebama, za vrijeme vladavine Franje Josipa sagradili su dobro opremljenu bolnicu i u sklopu bolnice kapelu Srca Isusova o kojoj su se skrbile časne sestre, kćeri svetoga Franje Asiškog. Župnici okolnih župa bili su pak odgovorni da se u kapeli svakog dana prikaže sveta Misa na kojoj su, pored časnih sestara, često pribivali liječnici, djelatnici bolnice te bolesnici.

Vjerski život tadašnjih katolika imao je potrebu za ovakvim svetim mjestima, a sveta majka Crkva osigurala kroz njeno svećenstvo da se vjera širi, a vjernici hrane navještanjem Evanđelja te svetim Tijelom Kristovim. Završetkom ll. svjetskog rata u našoj su se zemlji nad Crkvom Kritovom nadvili oblaci tame, komunizam je od svog samog početka imao za glavni zadatak uništenje Crkve koja je bila prisiljena povući se u kut te biti svjedokom uništenja svojih redova i zatvaranja samostana.

Među nama prisutni još uvijek nam svjedoče o strašnim zlodjelima koja su učinili komunisti u ljeto 1950. godine kada su na silu odvukli časne sestre na odlagalište smeća te ih primorali da skinu svoje redovničke habite i pronađu si odjeću među smećem. Kada su se odjenule, vraćene su da služe u bolnicu, ali ovaj puta u civilu. Kapelicu nije zadesila ništa bolja sudbina – sveta Misa se više nije služila, oltar, klupe i cijela unutrašnjost bila je premještana u obližnju župu gdje se i danas nalazi. Nakon toga su prebojali zidove kako freske ne bi bile vidljive i na nekada svetom mjestu počeli su partijski sastanci te radnička druženja i zabave. Miškolski su vjernici osjećali potrebu da se sveta Misna Žrtva prikazuje na njoj dostojnom mjestu i potaknuti tom potrebom počeli su tražiti i zahvaljujući starijim vjernicima, pronašli ovu kapelu koja je spavala svoj 50-godišnji san. Tada su počeli pregovori koji su trajali godinu i pol dana. Vodstvo bolnice odlučilo je da nam dade u zakup kapelu koja je u biti u državnom vlasništvu.

Nedjelja Duhova

Mi koji smo ovdje govorimo različitim jezicima, ali se ipak nekako razumijemo. Apostoli su govorili različitim jezikom nego mi, živjeli su u skroz drugom vremenu nego mi, a ipak ih razumijemo. Nalazimo se u drevnom gradu, koji ima ili je imao drukčiji jezik i kulturu od nas, a ipak dijelimo nešto s njime. Apostoli su sami danas govorili masi ljudi sa svih strana svijeta i svatko je razumio. Kako je to moguće? Što mi to imamo zajedničko s ljudima koji se čine toliko različitima od nas?

Ključ je naš Gospodin Isus Krist. On je taj koji je utemeljio Katoličku Crkvu. ,,Katoličko” znači sveopće, a Kristova Crkva treba se protegnuti na sve ljude, sve narode, svako doba i skupinu ljudi. Kako sve njih ujediniti? Po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji želi spasiti sve ljude.

Kako će On to učiniti? Naučavajući istinu. Koju istinu? Istinu da su svi ljudi pozvani postati sinovima Božjim, baštinicima Neba i hramovima Duha Svetoga. Ipak, iako je Krist došao ljudima i otkrio im otajstvo skriveno kroz sve vjekove, mnogi nisu razumjeli, čak ni njegovi apostoli nisu razumjeli. Filip je pitao Isusa da im pokaže Oca, a Isus ga blago prekorava riječima: ,,Tako sam već dugo s vama, i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

Da bi apostoli mogli shvatiti što je Isus govorio, što On jest, On je trebao otići. Značenje Kristova nauka moći će shvatiti tek kada im dođe Duh Sveti. Treća osoba Presvetog Trojstva dolazi da bi rasvjetlila njihove umove, da zagrije njihova bojažljiva srca. Bez njega je Kristovo poslanje nepotpuno. On koji je Kristov Duh, bit će Duh Crkve, životvorno načelo kršćanskog života.

Što je to župa?

Možda ste primijetili da Svećeničko bratstvo ne govori o svojim ,,župama ili župljanima“, nego o ,,crkvama, prioratima i vjernicima“. Evo ovdje objašnjenje zašto.