U
sljedećem nastavku serije donosimo svjedočanstvo p. Marka Tilošanca
u kojemu on iznosi pojedinosti o svojemu putu do spoznaje Tradicije i
Svećeničkog bratstva. Intervju je vodio jedan od suradnika stranice
Christus Rex.
Poštovani
p. Marko, kako i gdje ste prvi put doživjeli svoj svećenički poziv
i kakva je kasnije bila Vaša formacija do ređenja?
Bog
djeluje služeći se različitim sredstvima pa sam tako poziv da
krenem putem svećeništva osjetio u razdoblju kada smo svi s velikim
zanimanjem pratili posljednje dane pape Ivana Pavla II. Osjetio sam
jedan snažan nutarnji poticaj da krenem putem nasljedovanja Krista u
svećeničkom pozivu, da bih to s moralnom sigurnošću mogao
prepoznati dvije godine nakon toga upravo na Veliki četvrtak, dan
ustanovljenja sakramenata Euharistije i svetog Reda. Tako sam ušao u
zagrebačku Bogosloviju kao kandidat svoje Varaždinske biskupije
gdje sam u formaciji proveo pet godina.
Početno razdoblje prije
ulaska u bogosloviju bilo je obilježeno velikim oduševljenjem i
entuzijazmom pa sam očekivao da ću tu istu atmosferu pronaći i
ondje. Zasigurno, susreo sam čestitih mladih ljudi koji su težili
za idealom svetosti – s nekima od njih povezan sam i danas, no
susreo sam s druge strane puno svjetovnog duha. Odmah sam uočio da
disciplina nije na visokoj razini kao što sam to znao čuti od
starijih svećenika da je nekad bilo. Čuo sam da se nekad držala
šutnja, da je za vrijeme obroka jedan bogoslov naglas čitao duhovno
štivo, da je prije Mise bilo razmatranje – od svega toga nisam
pronašao ništa. Bilo je onih koji su redovito kasnili na Misu, a
nakon nje umjesto zahvale opća jurnjava u blagovaonicu, čak ni za
vrijeme duhovnih obnova i vježbi nije bila određena šutnja, nego
se pričalo bez ikakvih ograničenja, izlazilo se navečer van u
kafiće i sl. No držao sam da se jednostavno svatko od nas mora
potruditi dati dobar primjer da bi se ti problemi ispravili.
Što
Vam je na bogosloviji bilo najteže, a što Vam je pomoglo da
ustrajete?
U
trenucima preispitivanja ili kušnji vraćao sam se na prvotno
iskustvo i spoznaju svog poziva i to mi je uvijek davalo snagu. U
početku se trebalo snaći u novom okružju i načinu života i
taj klerički habitus usvaja se s vremenom uz pomoć milosti Božje.
Pravi problemi za mene javili su se kada sam počeo upoznavati
Tradiciju. To je kod poglavara i nekih kolega izazvalo sumnjičavost
i podsmjeh, no to me nikad nije pokolebalo u pristajanju na ono što
sam spoznao da je istinito u katoličkoj vjeri jer moramo biti vjerni Istini i živjeti je budući da ona dolazi od samog Gospodina. Zato
su mi sve neugodnosti i napadi bili naprotiv samo jači pokazatelj da
je vjernost Tradiciji ono pravo jer nam je sam Gospodin navijestio
da će svi koji budu Njemu vjerni biti progonjeni.
Kako
ste pronašli Tradiciju? Kako ste naučili služiti tradicionalnu
Misu?
Kada
sam ušao u Bogosloviju, o tradicionalnoj Misi nisam znao ništa osim
da se nekad Misa služila na latinskom i da je svećenik bio okrenut
'leđima narodu'. U to vrijeme nije bilo nijedne tradicionalne Mise u
cijeloj Hrvatskoj kao ni dostupnih tiskanih materijala i to je upravo
jedna od glavnih metoda modernista da preko sveopće cenzure
onemoguće vjernicima bilo kakav susret s Tradicijom. Kao bogoslovu
mi je ipak bilo stalo bolje upoznati svoju vjeru i pronaći valjane
razloge kako je opravdati te sam se počeo zanimati za apologetiku.
Tako sam se povezao s jednom skupinom laika te smo pokrenuli
apologetsku udrugu i internetsku stranicu u kojoj sam osobno
sudjelovao pisanjem članaka. S nekima od njih povezan sam i danas, a oni dolaze na Mise našega Bratstva.
To mi je iskustvo pomoglo da ispravno
shvatim sadržaj katoličke vjere na temelju sv. Pisma, Predaje i
izjava Učiteljstva. U tom smislu mogao sam bolje kritički
procijeniti nauk koji se predavao na Katoličkom bogoslovnom
fakultetu, a koji je nemalo odstupao od redovnog ili definiranog
nauka Crkve. Primjerice, egzegeza koja se ondje predaje temelji se na
posve heretičnim pretpostavkama da sv. Pismo nije u cijelosti
nezabludivo te se niječu brojne povijesne pa i teološke tvrdnje
sadržane u sv. Pismu. Jedan profesor sv. Pisma otvoreno je nijekao
činjenicu Kristovog silaska u podzemlje, uskrsnuća treći dan i
uzašašća, tumačio da su izvještaji o Kristovom djetinjstvu samo
teološki konstrukti, osporavao autorstvo više novozavjetnih spisa
itd. Jedan drugi profesor s fanatičnim žarom niječe nužnost
katoličke vjere za spasenje i propovijeda vjerski indiferentizam te
se poput najgoreg neprijatelja izruguje s Tradicijom Crkve. U
sustavnoj se pak teologiji veličaju moderni teolozi koje je Crkva
prethodno osudila kao reciklirani modernizam, a osporava
tradicionalna teologija. Jedan mladi bračni par posvjedočio mi je da im je
jedan mladi asistent savjetovao da žive zajedno prije braka... o
zabludama ili krivovjerjima kojima se truje vjera mladih bogoslova
mogla bi se napisati jedna zasebna studija.
U
udruzi je ipak bio jedan suradnik koji je doduše bio učen, ali je
isprva zastupao neobične ideje – koje su se kasnije očitovale kao
očita krivovjerja. Pokrenute su rasprave o Drugom vatikanskom saboru
i pitanjima moderne Crkve u kojima većina nas nije bila potkovana,
ali se zato u javnu raspravu uključio jedan komentator koji je
odlično argumentirao u prilog Tradicije. U raspravi je spomenuo
knjigu R. Ameria 'Iota unum' – jednu od najboljih sveobuhvatnih
studija o promjenama u Crkvi nakon koncila. Pogledao sam recenziju i
zamolio ga bi li mi je mogao posuditi. Čitajući ovo djelo postao
sam zapanjen nekim činjenicama koje su mi dotad bile nepoznate.
Dotad sam bio uvjeren da se problemi u Crkvi tiču samo individualne
razine, no kada sam spoznao da su cijele biskupske konferencije
ustale protiv okružnice Humanae vitae Pavla VI. ili da je na Koncilu
postojala progresivistička stranka koja se služila svim mogućim
sredstvima da bi izmanipulirala tijek ovog crkvenog sabora, postalo
mi je jasno da postoji jedan sustavni problem u Crkvi i da je taj
modernistički lobi itekako snažan i radi sve da bi potkopao crkveni
nauk.
Tada mi je postalo jasno da je odgovor u vjernosti Tradiciji
Crkve te sam odlučio da i ja trebam to živjeti. Tako sam stao i
dalje proučavati pitanja stanja suvremene Crkve i teologije, reformi
uvedenih nakon sabora. U tradicionalnim teološkim priručnicima
mogao sam prepoznati jasnu, preciznu i zdravu teologiju koja sjajno
tumači katolički nauk, nasuprot maglovitim modernim izlaganjima
koja ništa ne govore i zamućuju katolički nauk. Došao sam preko
interneta do knjižica M. Daviesa – jednog od najvećih
tradicionalnih autora, koji na izvrstan način tumači liturgijsku
reformu i pokazuje njezine probleme. Postajalo mi je sve jasnije
koliko novo bogoslužje odstupa od norme katoličkog bogoslužja,
sadrži brojne nedostojnosti i zloporabe i ne iskazuje Bogu dužnu
čast te predstavlja opasnost za vjeru.