Obred prve pričesti (Rijeka, 29. IV. 2017.)

Dragi vjernici, imamo veliku milost što možemo proslaviti još jedan veliki trenutak za naš apostolat u Hrvatskoj i ovdje u Rijeci. Po prvi puta smo u mogućnosti održati javnu svečanost podjele prve svete pričesti. Naš je redoviti apostolat započeo prošle jeseni i vjerujem da nije nimalo patetično ako neprestano napominjemo koje smo sve obrede – po Božjoj milosti, mogli otada upriličiti, po prvi puta nakon koncilske revolucije i uvođenja novog obreda krajem 60-ih godina. Jer činjenica je da se više od 4 desetljeća u Hrvatskoj nije javno služio tradicionalni rimski obred koji je potisnut novim obredom Mise te nije bilo ni pastoralnog djelovanja na temelju tradicionalnog obreda. I zato možemo s pravom i trebamo zahvaliti dragome Bogu na svim milostima koje od njega primamo, a koje se očituju u svim pojedinim obredima i svečanostima koje se kod nas obnavljaju nakon dugih pola stoljeća. A to nisu samo trenuci za uspomene, nego doista značajni, pa i povijesni koraci za obnovu katoličke vjere u našem hrvatskom narodu – koja se ne može ostvariti drukčije, nego putem Tradicije. U to smo čvrsto uvjereni – da tradicionalni obred nije samo pitanje estetike, kulturnog obilježja ili nečega samo izvanjskoga, nego doista vjere koja jedina može dovesti spasenju.

Prošlo je nešto više od godinu dana otkada smo mogli upriličiti prvu tradicionalnu Misu u ovome gradu od početka pokoncilske revolucije. Bilo je to upravo u mjesecu travnju prošle godine. Prije godinu i pola Hrvatsku je pohodio mons. Fellay koji je kao biskup služio prvu svečanu Misu. Nedavno smo mogli po prvi puta služiti obred vazmenog bdijenja u Splitu. Po prvi puta smo služili Misu i pokrenuli apostolat Tradicije i u istočnom dijelu Hrvatske, u Slavonskom Brodu. Imali smo dosad već 2 krštenja, a sada smo po prvi puta u mogućnosti održati i prvu pričest.

Upravo si ti, draga Lucija, dobila tu milost da možeš biti u središtu tog velikog događaja. Nema nas ovdje puno, i ne možemo, nažalost, održati ovu svečanost u crkvi. Bilo bi ti, vjerujem, drago da možeš imati prvu pričest sa svojim vršnjacima. No vjerujem da istovremeno razumiješ zašto to činimo ovdje u dvorani. Razlog je taj što ona Misa koja se služi po našim crkvama nije dostojna Boga. Ondje se događaju stvari koje nisu Bogu ugodne. Ondje svećenik nije okrenut prema oltaru koji označuje samog Boga, nego prema narodu. A ti znaš, učila si, da se sveta Misa ne prikazuje ljudima, nego samome Gospodinu Bogu. Tu se Isus žrtvuje svom nebeskom Ocu pod prilikama kruha i vina i zato svećenik treba biti okrenut prema oltaru, a ne narodu. Ondje se, zatim, pričest prima stojeći, pa i na ruku. Također si učila, i vjeruješ, da u svetoj Euharistiji primamo živoga Boga, samoga našega Gospodina Isusa Krista. On je prisutan u Euharistiji pod svakom, i najmanjom česticom i zato mu moramo iskazati dužnu čast i klanjanje. Moramo mu se pokloniti, primiti ga klečeći, a ne stojeći – a kamoli na ruku, jer to nije običan kruh, nego sam živi Isus, svojim Tijelom i Krvlju, dušom i božanstvom. U našim crkvama se zatim događaju razne nedostojne stvari poput igrokaza, predstava; postavljaju se laici umjesto svećenika da čitaju, pa čak i dijele pričest itd. Sve su to stvari koje su Boga nedostojne i nisu mu ugodne. A mi znamo da je naš cilj ovdje na zemlji Boga ljubiti i Bogu služiti da bismo tako došli u nebo. A ne možemo mu služiti, ako ćemo činiti ono što njemu nije ugodno i što ga vrijeđa i obeščašćuje, nego moramo činiti samo ono, što je njemu na čast i slavu. To je upravo ovaj, tradicionalni obred, u kojemu je sve usmjereno na Božju slavu. Na sv. Misi moramo biti sabrani i gajiti duh molitve, a to možemo samo u miru i tišini. Prema tome nas vodi tradicionalna latinska Misa kojoj smo privrženi. U njezinom obredu ima puno mjesta za tišinu i sabranost, za razliku od novoga obreda koji je prepun neprestanog usiljenog govora i ljudskog aktivizma. Toj mističnoj atmosferi pripada i latinski jezik na kojemu se služi Misa. To nije samo obični događaj, razgovor ili obična molitva, nego neizmjerno više – sv. Misa je najuzvišenije bogoštovlje koje zato ima poseban, uzvišeni kultni jezik. To je način kako se sama Crkva obraća svome Gospodinu; to nije čin svećenika kao čovjeka ili bilo koje druge osobe, nego same Crkve, samog Krista koji preko svećenika prikazuje samog sebe nebeskom Ocu. Neki se dijelovi Mise govore tiho, kada ima mogućnosti, pjeva se gregorijanski koral – kao što to danas imamo prilike doživjeti, i sve je to izraz ljepote i uzvišenosti ovoga obreda koji uzdiže naše duše Bogu. To je značenje molitve – da uzdignemo naše duše Bogu, a sv. Misa je najuzvišenija od svih molitava u koju se trebamo uključiti osobno, svim srcem.

Analiza pisma Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei o ženidbi vjernika Bratstva svetoga Pija X.

Neosporivo valjane ženidbe

Dana 1. rujna 2015. papa je objavio da svi vjernici koji će se tijekom Svete godine milosrđa ispovijedati kod svećenika Svećeničkog bratstva sv. Pija X., „valjano i dopušteno primaju odrješenje od svojih grijeha”. U priopćenju objavljenom istoga dana, Generalna kuća Bratstva zahvalila je Papi podsjećajući: „U podjeljivanju sakramenta Pokore uvijek smo se oslanjali sa svom sigurnošću na izvanrednu vlast upravljanja proviđenu općim uredbama Zakonika kanonskog prava. Prigodom Svete godine papa Franjo želi da svi vjernici koji se žele ispovijediti kod svećenika Svećeničkog bratstva sv. Pija X., mogu to učiniti bez ikakve bojazni“.

20. studenog 2016. Apostolsko pismo pape Franje Misericordia et misera (br. 12) produžilo je i nakon Godine milosrđa ovlast ispovijedanja odobrenu 1. rujna 2015. Ako je situacija krize u Crkvi, nažalost, još uvijek ista, progon koji je nepravedno lišavao svećenike i vjernike redovne vlasti upravljanja prestao je kada je tu ovlast Papa dodijelio.

Dana 4. travnja 2017. objavljeno je pismo predstojnika Kongregacije za nauk vjere i predsjednika Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei upućeno biskupskim konferencijama. Kardinal Gerhard Ludwig Müller je tu podsjetio na odluku pape Franje „da dâ svim svećenicima [Bratstva] ovlast valjanog ispovijedanja vjernika kako bi se osigurala valjanost i zakonitost sakramenta kojega podjeljuju”. Tada je najavio nove odredbe Svetog Oca koji je, u istom duhu, ,,također odlučio ovlastiti mjesne ordinarije da daju dopuštenje za slavljenje vjenčanja vjernika koji slijede pastoralno djelovanje Bratstva“. (Pismo od 27. ožujka 2017. godine) [1].

Ili će mjesni biskupi „u najvećoj mogućoj mjeri”, ovlastiti svećenika biskupije za primanje privole prema tradicionalnom obredu prije Mise koju će služiti svećenik Bratstva, ili će „izravno priznati potrebne ovlasti svećeniku Bratstva koji će služiti svetu Misu”.

Kardinal Müller zaključuje svoje pismo podsjećajući koja je Papina namjera. Prvo, on namjerava ukloniti „sumnje u valjanost sakramenta ženidbe” sklopljene pred svećenikom Bratstva. Ako dobiva biskupovu punomoć, više ga se ne može smatrati neregularnim kada slavi ženidbu. S druge strane, papa namjerava „olakšati put k punoj institucionalnoj regulaciji”. A u stvari kardinalovo pismo spominje „za sada objektivno trajanje kanonskog stanja nezakonitosti u kojoj se nalazi Bratstvo svetoga Pija X”.

Svatko može uočiti vješt način davanja ovlasti ispovijedanja ili odobravanja ženidbene privole, odnosno reguliranja – barem ad casum, svećeničke službe jednog „neregularnog“ crkvenog bratstva. Ipak, ovim novim mjerama papa priznaje realnost apostolata kojega obavlja Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u svim zemljama u kojima djeluje te ga na neki način potiče.

Valjanost ženidbi Bratstva svetoga Pija X.

Isto kao što sada više nema potrebe pozivati se na izvanrednu vlast upravljanja za valjano vršenje sakramenta ispovijedi, nije više ni potrebno pozivati se na stanje nužde radi valjanog vjenčavanja parova, osim ako se biskup protivi novim odredbama i odbija delegaciju koju papa traži.

To ne znači da je stanje teške nužde prestalo, nego jedino da crkvene vlasti više ne odbijaju Tradiciji nekoliko načina za širenje. Pretkoncilska Misa je 2007. priznata kao ona koja nikada nije bila ukinuta. Nepravedna izopćenja biskupa Bratstva su ukinuta 2009. godine. Nepriznavanje valjanog svećeničkog podijeljivanja sakramenta pokore prestalo je 2015. Navodna neregularnost svećenika Bratstva, ovlaštenih svjedoka za sakrament braka, sada se radi dobra supružnika ukida.

Međutim, kao što svećenici Bratstva sv. Pija X. nisu nevaljano podjeljivali sakrament pokore prije 2015., isto tako ni ženidbe koje su pred njima sklopljene bez službene delegacije biskupa ili župnika, nisu bile nevaljane.

Formacija karaktera u školi i obiteljskom domu

Povremeno čujemo kritiku da gdje god imamo škole da previše maturanata upadne u loš način života, dok neki potpuno napuštaju praksu katoličke vjere. Prvi poticaj je pomisliti da nešto nedostaje u njihovoj formaciji i budući da je formacija karaktera glavno djelo obrazovanja, često se upire prstom u školu. Škola doista igra važnu ulogu, i ako učitelji i upravitelji ne rade primjereno svoj posao, mogu negativno utjecati na primjereno formiranje karaktera. Ali nemojmo zaboraviti da se veći dio formacije karaktera odvija doma.

Jedan članak u starom časopisu Fortnightly Review iz sv. Louisa u Americi pozabavio se tim čestim problemom prije mnogo godina.

Kritike su, koje stižu i iz naših redova i od nekatolika, sve češće usmjerene protiv djelotvornosti formacije karaktera kako se prakticira u našim katoličkim školama. Žalosno je da djeca odgojena u katoličkoj atmosferi upadnu u zle navike nakon što napuste školu kao i ona koja nisu imala vjersku poduku. Ta optužba zaslužuje da ju se prouči.

Možda će djelovati uvredljivo ako promotrimo prošlost mladih prijestupnika s gledištem podijeljene krivnje između škole i doma. Ali maloljetničkim je sudovima, činjenica je, jako važna „okolina“; i obično gledaju situaciju u domu prijestupnika ili prijestupnice i njihov uspjeh u školi. Dr. William Healy iz Bostona koji je napravio najiscrpniju studiju o maloljetničkim prijestupima u svom djelu ,,Pojedinačni prijestupnik”, spominje veliki broj slučajeva s „lošim uvjetima u domu“ kao značajni faktor, a često kao glavni uzrok prvog pogrešnog koraka i početka zločinačke karijere. Zar ne bi bilo vrijedno istražiti naš problem iz tog stajališta?

Nema namjere u ovom tesktu prebacivati neuspjeh naših napora u formiranju karaktera sa škole na dom. I nema sumnje da se u mnogim slučajevima gdje krene po zlu s katoličkom mladeži, odnosno uđu u kriminalnu karijeru, ne može kriviti ni školu ni dom. Uzrok može biti posve u slaboj volji i zlim navikama pojedinca. Ali nevjernički dom – katolički samo nominalno, kao faktor u doprinosu mladenačkoj delikvenciji, često previđaju oni koji su spremni napasti „loše metode formacije karaktera koje prevladavaju u katoličkim školama“.

U mnogim katoličkim domovima nadahnjujući i korisni nauk koji se daje djeci u školi ne samo da nije osnažen, već ga se izruguje i gleda s prezirom. Ohrabruju se principi i načini ponašanja koji su izravno u suprotnosti s onime što je dijete naučilo dok je bilo pod skrbi katoličkih učitelja. Koji je rezultat tih dvostrukih standarda, koji se svakodnevno predstavljaju osjetljivim mladim osobama? Oni će spremno slijediti primjer i prihvatiti poglede svojih starijih kod kuće. Napokon, mladi vrlo dobro razumiju da nije važna škola, nego dom, gdje se susreću otac, majka, prijatelji i susjedi. U glavi mladih dom, a ne škola, predstavlja uzorak onoga što se događa u velikom svijetu oko njih. Dijete gleda na školu samo kao na neku epizodu, nešto kroz što treba što prije proći da bi započelo „pravi život“. Škola se ponekad gleda kao nužno zlo koje se mora susresti prije negoli se postigne velika povlastica potpunog življenja u svijetu, slobodnog od predavanja i groznih učitelja.

FSSPX/NEWS: novi obavijesni portal FSSPX-a

Kako bi povećalo kakvoću, dosljednost i učestalost katoličke komunikacije, FSSPX pokreće novu internetsku stranicu.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. je 20. travnja pokrenulo novu službenu internetsku stranicu koja će pružati informacije i analize. Ona će biti nadomjestak za stranicu dici.org, kao i njezin nastavak. Na njoj će se moći pronaći novosti iz Rima, Crkve i Tradicije diljem svijeta. Stranica će sadržavati sve važne informacije o bogoslovijama i distriktima Bratstva. Pružat će studije i dokumente koji pomažu razumjeti aktualne događaje u svjetlu tradicionalnog nauka.

Nova stranica imat će francusku inačicu: FSSPX/Actualités i englesku: FSSPX/News. Njemačka inačica: FSSPX/Aktuell i španjolska: FSSPX/Actualidad su već dostupne i bit će proširene sljedećih mjeseci.

Postupno djelo

Generalna kuća je 13. ožujka ažurirala svoju stranicu da bi ponudila jasan prikaz Bratstva i njegovih doktrinarnih pozicija. Možete je posjetiti ovdje: http://fsspx.org.

29. studenog 2015. je pokrenuta nova stranica posvećena našem dragom utemeljitelju, nadbiskupu Marcelu Lefebvreu. Ona na pet različitih jezika nudi prikaz mjesta i glavnih događaja koji su obilježili njegov život. Stranica sadrži fotografije, videozapise i zvučne snimke koje pomažu približiti njegov lik. Tekstovi biskupa Bernarda Tissiera de Malleraisa, njegovog životopisca, pomažu nam da se bolje upoznamo s njegovom svećeničkom dušom, njegovim misionarskim utjecajem, njegovom borbom za Tradiciju u službi Crkve.

Također se prema mogućnostima ažuriraju stranice bogoslovija i distrikta Bratstva sv. Pija X. One nude jedinstveni prikaz našeg djela i apostolata i omogućuju prikaz Bratstva na internetu. Donosimo popis stranica koje su uređene ili će to biti u skoro vrijeme:

Azijski distrikt

Južnoamerički distrikt

Austrijski distrikt

Distrikt Belgije i Nizozemske

Britanski distrikt

Njemački distrikt

Švicarski distrikt

Američki distrikt

Kanadski distrikt

Meksički distrikt

Španjolska i Portugal

Irska

Bogoslovija La Reja – Argentina

Bogoslovija Dilwyn, SAD

Pitanje papinskog krivovjerja (III.)

Sv. Robert Bellarmin koji je jasno pisao o ovom teškom pitanju

Zablude koje su kroz povijest bile osuđene, u proteklih 50 godina su se iz Rima predstavljale kao istina. Što trebamo o tome misliti?

Pogledajte 1. dio ove serije: Uvod u problem
Pogledajte 2. dio ove serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

Na prvi se pogled ta teza čini malo vjerojatnom. Naime, negativni odgovor na to pitanje je opće mišljenje teologa modernog doba. Kažu da, u stvari, papa ne može postati formalni, tvrdoglavi krivovjernik, drugim riječima namjerni krivovjernik (kriv za herezu), iako bi mogao postati stvarni krivovjernik, po neskrivljenom neznanju ili zbog jednostavne zablude, a ne zbog loše namjere. Glavni zagovornici ove teze su nizozemski teolog Albert Pighi (1490.-1542.) (autor rasprave Hierarchiae ecclesiasticae assertio koja proučava to pitanje), sv. Robert Bellarmine (1542.-1621.) (De Romano Pontifice, knjiga 4., poglavlja 6-14) te Francisco Suarez (1548.-1617.) (De fide, 10. rasprava, poglavlje 6, §11, Opera omnia, 2, 319). Neposredno prije I. vatikanskog sabora i francuski kanonist Marie-Dominique Bouix imao je isto mišljenje (1808.-1870.).

Tijekom toga sabora biskup Zinelli, govoreći u ime Povjerenstva za vjeru, hvali ovo mišljenje Bellarmina i Suareza: po njemu je vjerojatno da papa nikada neće biti formalni krivovjernik:

,,Budući da su ove stvari povjerene nadnaravnoj providnosti, mislimo da je dovoljno vjerojatno da do toga nikada neće doći“ (Mansi, sv. 52, col. 1109).

Poslije Sabora kardinal Billot (1846.-1931.) je ponovio isto mišljenje u L'Église, II-Sa constitution intime, 14. pitanje, 29. teza, 2. dio, br. 940-949. Nakon njega također ga je usvojio P. Dublanchy "Infaillibilité du Pape" Dictionnaire de théologie Catholique, 8/2: 1716-1717. Konačno, za vrijeme vladavine Pija XII., klasični priručnik don Salaverrija, De Ecclesia Christi, 14. teza, §657, spominje ovo pitanje o osobnom papinskom krivovjerju kao pitanje za teološku raspravu i predstavlja kao vjerojatna mišljenja Bellarmina i Suareza koja je hvalio biskup Zinelli.

Dvostruki argument

Argument ovoga objašnjenja je dvostruk i ostaje nepromjenjiv u spisima svih autora koji prihvaćaju ovo mišljenje. Prvo postoji teoretski argument koji se predstavlja iz praktičnih razloga: nepogrešivost službe obećana u Luki 22,32 činila bi moralno potrebnom osobnu nepogrešivost u vjeri. Doista, sv. Robert Bellarmine primjećuje u De Romano Pontifice, V. knjizi, 6. poglavlju, da poredak uspostavljen od Boga apsolutno zahtijeva da privatna osoba Vrhovnog svećenika ne može upasti u krivovjerje, pa čak ni izgubiti vjeru na čisto nutarnji način.

,,Jer papa ne smije i ne može propovijedati krivovjerje; ne samo to, nego on također mora uvijek naučavati istinu, i nema sumnje da će uvijek tako činiti, jer mu je Gospodin zapovjedio da ojača svoju braću. Ali kako može krivovjerni papa ojačati svoju braću u vjeri, kako će on uvijek propovijedati istinsku vjeru? Nema sumnje, Bog je još uvijek sposoban izvući ispovijedanje prave vjere iz srca heretika, baš kao što je nekada učinio da progovori Bileamov magarac. No, u tome bi bilo nasilja, a ne djelovanja u skladu s božanskom providnošću, koja organizira sve glatko.“

Tu je i drugi činjenični argument, koji slijedi iz prvoga, koji logično dovodi sve zagovornike ove teorije do dokazivanja da nikada u cijeloj povijesti Crkve nije bilo formalno krivovjernog pape (vidi isto, poglavlja 7-14).

Predmoderno mišljenje

Ipak, teolozi modernog doba dolaze kasno. A moglo bi se prigovoriti da su i prije njih, od 12. do 16. stoljeća, teolozi obično mislili da papa može upasti u krivovjerje. Tu ideju susrećemo u 12. stoljeću u Gracijanovom Decretumu, posebno u 1. knjizi, distinkcija 40., poglavlje 6. s naslovom Si papa. Gracijan kaže da papi nitko ne može suditi, osim u slučaju da je zastranio od vjere. Ova izjava se pripisuje sv. Bonifaciju, nadbiskupu Milana, te su je naveli pod njegovim imenom, prije Gracijana, kardinal Deusdedit i Yves de Chartres. To je tekst koji će poslužiti kao osnova za sva razmišljanja o srednjovjekovnom kanonskom pravu, te će od sada podržavati opće mišljenje: ,,Kanonisti 12. i 13. stoljeća“, kaže p. Dublanchy:

,,...znaju odlomak iz Gracijana i komentiraju ga. Svi bez poteškoća priznaju da papa može upasti u herezu, kao i u bilo koji drugi ozbiljni grijeh; njihova jedina briga je ispitati kako i u kojim uvjetima mu u tom slučaju Crkva može suditi“ (Dictionnaire de théologie Catholique, col. 1715).

Gospine žalosti i patnje

Marija je mnogo trpjela u svom životu, ali nije se nikada žalila. Uvijek je bila hrabra. Na Kalvariji nije pala u nesvjest: stajala je uz križ.

Isus i Marija trpjeli su zajedno za cijeli svijet. Marija je mnogo trpjela gledajući svoga Sina kako trpi. Kroz život našeg Gospodina, mačevi su probadali srce Njegove Majke, počinjući sa Šimunovim proročanstvom pa sve do Njegove smrti i ukopa. Sveukupno je sedam mačeva probolo njezino majčinsko srce.

Trpljenje Blažene Djevice Marije bilo je razmjerno njezinoj svetosti

Kao Majka Božja, Marija je bila uzvišena na neusporedivu razinu svetosti. Njezina žalost bila je u skladu s njezinom svetošću, jer trpljenja i nedaće svetaca uvijek su išle u korak s njihovom svetošću. Kakvo je onda Marijino trpljenje moralo biti da bi bilo proporcionalno s njezinom veličinom – veličinom Majke Božje!

Žalosti Majke Božje nadišle su snagu ljudske izdržljivosti. Jednoglasno mišljenje duhovnih autora jest da je pod pritiskom nezamislivih patnji život Blažene Djevice čudesno sačuvan. Od trenutka Šimunovog proročanstva ona je predvidjela svoje žalosti u živoj stvarnosti. Bez posebne pomoći Božje svemoći njezina bi se duša odvojila od tijela.

Istina, Marija je bila savršeno mirna jer je bila posve podčinjena volji Božjoj; ali to nije umanjilo njezine žalosti. Njezina narav, koju nikad nije narušio grijeh, posjedovala je iznimnu nježnost i bila je osjetljiva na trpljenje u neopisivom stupnju.

Okolnosti koje su pojačale trpljenje Blažene Djevice Marije

Možemo steći neki dojam o neizmjernosti žalosti naše Blažene Majke razmatrajući o okolnostima koje su dodale posebnu gorčinu njezinoj patnji.

Koja majka ne bi željela umrijeti sa svojim sinom da je stavljena u sličnu situaciju poput Blažene Djevice Marije? Ali Marija nije mogla umrijeti s Isusom, iako je sjedinjenje s Njime uvelike postalo dio njezine naravi tako da je zapravo činio njezin život. Isus, njezin Sin, bio je blaženstvo njezinog srca, sunce njezinog postojanja.

Kako je Marija mogla živjeti bez Isusa?! Pa ipak, ona ga je morala vidjeti kako umire! Koja neizreciva tuga!

Druga okolnost koja je povećavala muke Majke Božje je shvaćanje da su njezine patnje povećale patnje njezinog božanskog Sina; to su, zapravo, bile neke od najgorčih boli koje je On morao podnijeti. Bila je to Njegova volja da Njegova Blažena Majka bude dio Njegovog trpljenja.

Kada razmotrimo neograničenu ljubav s kojom je On ljubio Svoju Majku, razumjet ćemo da je sresti nju na svom putu na Kalvariji, imati ju pod križem, bila sigurno jedna od Njegovih najokrutnijih muka. Marija je to znala.

Koja bol za njezino majčinsko srce - znati da ona mora biti jedan od uzroka Njegove patnje!

Marija je bila svjedok patnji svoga božanskog Sina. Vidjela ga je vezanoga za stup; čula je udarce bičem, vidjela je Njegovo osjetljivo djevičansko tijelo kako se previja i drhti pod razdirućim udarcima.

Ecclesia militans! - Protiv pacifističke ukočenosti

„Ecclesia militans“, ruska ikona 

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Fatima nas podsjeća na jednu od danas najzaboravljenijih istina: Crkva je Ecclesia militans [1], vojujuća Crkva. Poslana je od svojega Utemeljitelja u svijet da se bori protiv zlosilja đavla, bezboštva, laži i poroka. Ovu je bitku zametnuo sam Bog već u raju za naše praroditelje [2] i ona se nastavlja tijekom cijele ljudske povijesti. Ona neće jenjavati, nego će se štoviše pred kraj vremena još i zaoštriti: „Đavao se upravo sprema zametnuti odlučujuću bitku protiv Blažene Djevice“, kaže sestra Lucija kao glasnogovornica naše drage Gospe Fatimske. Gdje je riječ o odlučujućoj bitci, to znači da se mobiliziraju sve snage! Majka Božja poziva sve pod svoj stijeg kako bismo se s njom borili za Božju čast, kraljevstvo njezina Sina i spasenje duša. Nijedan se katolik ne smije dispenzirati od posezanja za oružjem duha, osobito za molitvom, žrtvom, ali i riječju Božjom i na koncu također i za borbom oko svetijeg života.

Fatima i slatkorječivost o miru

Zacijelo se ne treba napominjati kako borbeni jezik Fatime proturječi modernome duhu vremena. Danas vlada smrtonosni pacifizam koji je prodro i u unutrašnjost Crkve i koji nas milozvučnim krilaticama želi obmanuti da nema više dušmana: „Svi su braća“, „Ateisti su Božja djeca prve klase“ [3], masoni naši prijatelji [4], đavao spada u carstvo mitova [5]. „Mir iznad svega“, sada je parola. Stoga se moramo razumjeti s inovjercima i slobodoumnicima, prihvatiti ih, priznati njihove vrijednosti, surađivati s njima. Željeti ih obratiti, to bi bila ogromna glupost [6]. Budući da su svi ljudi ionako dobre volje, zajednički izgrađujmo ovdje svijet mira i sreće! Neovisno o tome da takve parole već 300 godina po svijetu šire i uzvikuju najokorjeliji neprijatelji Crkve, takvo je „naviještanje“ kobna obmana dobronamjernih ljudi. Bjesni odlučujuća bitka, a mnogi od naših generala ne samo da bacaju oružje, nego i neprijatelja zovu prijateljem, grle ga i ne shvaćaju kako im se lukavo zabada nož u leđa. U tome se sastoji kriza Crkve koja duše nezaštićene predaje sotoninim kandžama. Đavlova taktika sastoji se u tome da se zakrabulji i učini nevidljivim. Njegove napasti dolaze sa smiješkom i elegantnom kravatom. „Budni budite“, opominje nas Spasitelj! Što neprijatelj nastupa lukavije i što se pravi bezopasnijim, tim je opasniji!

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 56 (travanj 1999.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije nekoliko tjedana mladi svećenik koji je do nedavno samo poznavao novu Misu služio je prvi puta u jednom od naših priorata tridentsku Misu. Nakon njegove zahvale, kolega ga je upitao kakvi su njegovi prvi dojmovi: ,,Ova Misa je sveta, otajstvena, puna milosti. Druga Misa je prazna.“

Jedan drugi mladi svećenik, prisustvujući tridentskoj Misi po prvi puta, uzviknuo je: ,,Varali su me punih 30 godina.“

Trideset godina Novus Ordo Missae, trideset godina praznine! Praznine koja je opustošila katoličanstvo, opustošila Crkvu, a često i vjeru ljudi. Bez sumnje, glavni uzrok ove strašne krize kroz koju Crkva prolazi je gubitak duha vjere i duha žrtve do kojih je dovela Novus ordo Misa.

Novotari su željeli da nova Misa bude usklađena s duhom Koncila, prilagođena duhu svijeta, da bude poluga za promicanje ekumenizma. Nesumnjivo najdjelotvornije sredstvo za nametanje koncilskog duha u život Crkve bila je nova Misa. Moglo bi se reći da je uvođenje nove Mise postiglo svoju svrhu, na veliku nesreću naše svete Majke Crkve. Ne možemo se složiti s onima koji bi za katastrofu okrivili samo zloupotrebe.

Nadbiskup Lefebvre napisao je 1980.:

,,Vlastima u Rimu uvijek smo govorili da smatramo Novus Ordo Misu opasnom za vjeru svećenika i ljudi i da bi za nas bilo nezamislivo okupiti bogoslove i postaviti ih oko oltara te nove Mise. Iskustvo nam dokazuje da smo u pravu. Osjećaj vjere među ljudima, gdje god on nije iskvaren, svim srcem odobrava ono što radimo, čak i među katolicima koji više ne prakticiraju svoju vjeru. Išao bih tako daleko da bih rekao da nas svatko tko ima barem malo zdravog razuma ohrabruje i da nam čestita. Što je društvo ili obitelj bez ikakve prošlosti, bez predaje? U tom slučaju, što može biti Crkva, koja nema ništa drugo do Tradicije?“

Dvadeset godina nakon što je nadbiskup Lefebvre napisao ove riječi, stanje Crkve potvrđuje njegovu analizu. Bilo bi podcjenjivanje reducirati krizu Crkve na puko pitanje Mise. Međutim, Misa je središnja osovina te krize jer je nositelj novog duha koji prekida s duhom Crkve. Duh Crkve je duh klanjanja jedinome pravome Bogu kojemu dugujemo svu čast i slavu; to je duh žrtve, sudjelovanja u žrtvi Velikog svećenika i Otkupitelja, našeg Gospodina Isusa Krista; to je nadnaravni duh vjere i ljubavi koji nam pomaže da vidimo, kao što Bog vidi, stvarnosti svijeta i Boga, grijeha i spasenja, kakvi oni stvarno jesu.

Časopis Christus Rex - br. 12

Iz tiska je izašao novi, 12. broj časopisa Christus Rex. Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici, a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkog bratstva.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Ecclesia militans! - Protiv pacifističke ukočenosti!

Biskup Fellay: Potrebna je jasnoća da bi se krenulo naprijed

Šutnja kao odgovor na pomutnju i podjelu?

Sotonino remek-djelo

Fatima i čudo u Santaremu

Sveta Misa na latinskome: nerazumljiva?

Tristogodišnja teta koja priča bajke

Moj put od pravoslavlja do katoličke Tradicije

Pismo nadbiskupa Lefebvrea papi Pavlu VI.

NAPOMENA: U časopisu se uvukla pogreška u rasporedu Misa. Sveta Misa održat će se u Splitu 23. travnja (Bijela nedjelja) u 9.30 h, a ne 18 h kako je navedeno u časopisu!

Službeno priopćenje Generalne kuće o pismu povjerenstva Ecclesia Dei u vezi ženidbi vjernika Bratstva sv. Pija X. (4. 4. 2017.)

Pored mjera kojima je papa Franjo podijelio svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ovlast ispovijedanja tijekom Svete godine (1. rujna 2015.) i produžio tu ovlast nakon Svete godine (20. studenog 2016.), Generalna kuća saznala je da je Sveti Otac odlučio ,,ovlastiti mjesne ordinarije za podjelu ovlasti za sklapanje ženidbe vjernika koji slijede pastoralnu djelatnost Bratstva“ (Pismo Kongregacije za nauk vjere datirano na 27. ožujka, objavljeno 4. travnja).

Odluka Rimskog prvosvećenika predviđa: ,,Prema mogućnostima, mjesni ordinarij treba podijeliti ovlaštenje za sklapanje ženidbe biskupijskom svećeniku (ili u svakom slučaju, potpuno regularnom svećeniku) tako da svećenik može odobriti privolu stranaka tijekom obreda ženidbe nakon kojega će uslijediti, u skladu s liturgijom Vetus orda, služenje Mise, koju može služiti svećenik Bratstva“.

Ali također proviđa: ,,Gdje prethodno nije moguće, ili gdje nema svećenika u biskupiji koji mogu odobriti privolu stranaka, ordinarij može podijeliti potrebne ovlasti svećeniku Bratstva koji će također služiti svetu Misu, podsjetivši ga na dužnost da čim prije proslijedi potrebne isprave [koje osvjedočuju sklapanje sakramenta] biskupijskoj kuriji“.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. iskazuje duboku zahvalnost Svetom Ocu za njegovu pastoralnu brigu israženu u pismu povjerenstva Ecclesia Dei za svrhu olakšanja ,,bilo kakve nesigurnosti u pogledu valjanosti sakramenta ženidbe”. Papa Franjo jasno želi da, kao i u pogledu ispovijedi, svi vjernici koji to žele, mogu sklopiti ženidbu u prisustvu svećenika Svećeničkog bratstva sv. Pija X. bez ikakve bojazni o valjanosti sakramenta. Nadamo se da svi biskupi dijele tu istu pastoralnu brigu.

Svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nastojat će, kao što su to činili od svog ređenja, vjerno pripremati buduće supružnike za ženidbu prema nepromjenjivom Kristovom nauku o jednosti i nerazrješivosti te veze (usp. Mt 19,6), prije nego što odobre privolu stranaka u tradicionalnom obredu svete Crkve.

Izvor: DICI.org, 4. travnja 2017.

Jacinta Marto - uzor žrtve

Na godišnjicu smrti malene Jacinte Marto vrijedi ponovno pogledati njezin život, kreposti i neprekidnu žrtvu za ,,jadne grješnike“.

Uz primljene milosti i pomoć Djevice Marije, Jacinta je bila revna u svojoj ljubavi prema Bogu i žudnji za dušama. Umrla je svetom smrću 20. veljače 1920. Njezino tijelo sahranjeno je pored Franjinog u fatimskoj bazilici.

Mala djevojčica suočava se s paklom

Jacinta je bila bistre inteligencije, radosna i okretna. Uvijek je trčala, skakala i plesala. Živjela je strastveno za obraćenje grješnika. Vizija pakla ju se jako dojmila i činila je sve što je mogla da bi spriječila da ondje grješnici završe.

Jednom je izjavila: ,,Tugujem zbog grješnika! …Kada bih im samo mogla pokazati pakao!“ Bila je obuzeta neutaživom žeđi za spasenjem jadnih duša od opasnosti pakla.

Misionarka s vatrom u svom srcu

Slava Božja, spasenje duša, važnost Svetog Oca i svećenika, nužnost sakramenata i ljubav prema njima, sve to je bio prioritet u njezinom životu. Živjela je poruke iz Fatime za spasenje duša svugdje u svijetu, pokazujući veliki misionarski duh.

Jacinta je imala duboku pobožnost koja ju je dovela jako blizu Bezgrješnom Srcu Marijinom. Ta ljubav ju je uvijek vodila na mudar način Presvetom Srcu Isusovom. Jacinta je svakodnevno sudjelovala na Misi s velikom željom da primi Isusa u svetoj Pričesti kao zadovoljštinu za jadne grješnike. Ništa joj nije bilo privlačnije nego biti u stvarnoj prisutnosti euharistijskog Isusa. Često bi govorila: ,,Tako volim biti ovdje. Imam toliko toga za reći Isusu.“

S neizmjernim žarom Jacinta se odvojila od stvari ovoga svijeta da bi usredotočila svoju pažnju na nebeske stvari. Tražila je tišinu i samoću radi razmatranja. ,,Tako volim Gospodina,” rekla je Luciji. ,,Ponekad kao da osjećam vatru u svom srcu, ali ona me ne peče.”

Velikodušna pokajnica

Od prvog ukazanja djeca su tražila načine kako umnožiti svoja mrtvljenja za obraćenje grješnika. Ona su mrtvila svoju volju i karakter odričući se hrane da bi ju dali siromašnoj djeci; ne pijući vodu čitav dan, posebno kada je bilo vruće; posteći u korizmi; odričući se svojih omiljenih igara da bi proveli više vremena u molitvi. Nisu se umarali tražeći nove načine za prinošenje žrtvi za grješnike.

Jednoga dana ubrzo nakon četvrtog ukazanja Jacinta je našla konop i pomislila je staviti ga oko struka i pritegnuti ga kao žrtvu. Slažući se oko toga, djeca su razrezala konop na tri djela i stavila ga oko struka uz kožu. Lucija prepričava da je to bila žrtva zbog koje su mnogo trpjeli – toliko da Jacinta nije mogla suzdržati svoje suze: „Kada smo je pokušali odgovoriti od toga, odmah bi odgovorila da se nikako ne smije skinuti jer je to za obraćenje grješnika.“

Na početku ga je nosila i danju i noću, ali u jednom ukazanju je Gospa rekla Jacinti: ,,Naš Gospodin je jako zadovoljan s vašim žrtvama, ali on ne želi da spavate s tim konopom. Nosite ga samo danju.“ Poslušali su i s još većim žarom ustrajali u toj teškoj pokori, znajući da je ugodna Bogu i našoj Gospi. Franjo i Jacinta nosili su konop do svoje konačne bolesti, kada je on bio obojen krvlju.

Sveti Otac

Jacinta je također osjećala potrebu prinositi žrtve za Svetoga Oca. Primila je milost vizije koja pokazuje trpljenje Svetog Oca. Ona je rekla: „Vidjela sam ga u jako velikoj kući, klećeći s licem na rukama kako plače. Bilo je mnogo ljudi vani. Neki su bacali kamenje, neki vikali svetogrđa i ružne riječi.“