srijeda, 7. kolovoza 2013.

Sveta Misa na latinskome: nerazumljiva?


Nakon II. vatikanskog sabora u Rimokatoličkoj se Crkvi gotovo posvema  odustalo od skoro pa dvijetisućljetne Tradicije slavljenja svete Mise na latinskom jeziku i podjele sakramenata na tom jeziku. Međutim, u prijašnjim je vremenima Crkva uvijek osuđivala  pregnuća da se sveta Misa slavi na narodnom jeziku.


U sljedećem su tekstu navedeni razlozi zbog kojih je Crkva vazda zahtijevala uporabu latinskog jezika i zbog čega je napuštanje latinskoga opasna stranputica:

Latinski je jezik:
*   tajanstven jezik
*   nepromjenjiv jezik
*   jezik koji zavrjeđuje veliko poštovanje
*   simbol i veza crkvenog jedinstva
*   »katolički« jezik

1. Latinski je jezik tajanstven jezik

Misna je Žrtva veliki i duboki misterij, tajna koju možemo štovati i kojoj se možemo klanjati sa strahopočitanjem, a koju nikada sa svojim jadnim razumom nećemo posve dokučiti. Kao jezik koji čovjeku u svagdašnjici djeluje udaljeno, kao iz onostranosti, latinski jezik posjeduje dostojanstveno, sveto i tajanstveno obilježje i stoga je osobito prikladan za slavlje svete Mise. Kao i moljenje Kanona potiho, tako je i tajanstveni jezik znak toga da se u svetoj Misi događaju neizrecivo velike tajne. Tko stoga misli da bolje razumije Misu koja se slavi na narodnom jeziku time samo pokazuje koliko je malo razumio od njezine biti. Na koncu, ne smije se brkati „prijevod“ s „razumljivošću“. Tajna ne prestaje time biti tajna ako se o njoj izvješćuje na narodnom jeziku.

Uostalom, već su Židovi svoje molitve i obrede vršili na starohebrejskom jeziku koji obični ljudi nisu razumjeli. Krist ovu praksu nikada nije pokudio, nego se i sam toga pridržavao.

I u drugim katoličkim obredima razvoj je doveo do toga da se stari liturgijski tekstovi nisu prilagođavali jezičnim promjenama tako da su vremenom puku postali nerazumljivima. Tako Pravoslavna Crkva primjerice još i danas slavi svoju liturgiju na starogrčkome, a ne na današnjem govornom grčkom jeziku.

2. Latinski je jezik nepromjenjiv jezik

Budući da latinski jezik ne govori nijedan narod, njegove riječi nisu većma podložne promjeni značenja. Ovo je od velike važnosti za čistoću vjere, jer bi inače molitve tijekom vremena postale nejasne i dvosmislene i morale bi se stalno prilagođavati promjenama u jeziku. Mnoge su riječi i u našem materinjem jeziku prije imale drugo značenje nego danas.

3. Latinski jezik zavrjeđuje veliko poštovanje

To je jedan od jezika na kojem je Pilat dao postaviti na križ Isusov razlog krivnje, obznanu krivnje. U prva četiri stoljeća nije moguće dokazati postojanje liturgije koja ne bi bila napisana na jednom od ova tri jezika, naime na latinskome, grčkome ili hebrejskome. Među ovim je jezicima latinski već rano dobio prvenstvo i na cijelom je Zapadu postao jezikom liturgije, a nakon Velikog raskola (1054.) kultnim jezikom koji posve prevladava u katoličkom svijetu. Osim toga, latinski je jezik posvećen svojom dugom uporabom. Veoma je lijepo moliti na istom jeziku i po istim tekstovima na kojemu i po kojima su molili bezbrojni mučenici i sveci.

 4. Latinski je jezik simbol i veza jedinstva Crkve

Pijo XI. je rekao u svojem Apostolskom pismu »Officiorum omnium«: »Katolička Crkva obuhvaća sve narode i postojat će do kraja vremena. Poradi toga joj je potreban jedan jezik koji je po svojoj naravi općenit i nepromjenjiv. To je latinski jezik.«

Do II. se vatikanskog sabora svagdje na svijetu rimokatolička liturgija održavala na istom jeziku. Različni su narodi i nacije pjevali jednim jezikom slavu Bogu. Ako je netko bio daleko od svoje domovine, u crkvi bi ipak čuo poznate zvuke i mogao je sudjelovati na istoj Misi koju je poznavao i ljubio od svojeg djetinjstva.

Ovaj je simbol katoličkog jedinstva danas posvema uništen jer se Misa svagdje slavi na drugom jeziku i čak po obredima koje nisu stvorili mudrost i iskustvo Crkve, nego samo ukus vremena. Katolicitet kod ovih obreda načelno većma ne postoji. Njihova je valjanost u većini slučajeva nesigurna.

Zaključci

1. Bolja razumljivost narodnog jezika nije prednost koja bi mogla nadomjestiti odlike latinskoga. To štoviše obmanjuje da je riječ o razumljivosti koja kod svete Mise uopće ne postoji jer je ona najvećom tajnom na zemlji. Svetu se Misu ne smije zamijeniti s vjerničkom poukom, nego je ona poglavito hvala i klanjanje Bogu. Naravno da nije poželjno da puk uopće ne zna što svećenik čini na oltaru, i s obzirom na poučavanje vjernika su se jamačno događali propusti u prošlosti. Da vjernici mogu pratiti sv. Misu, dovoljno je da svećenik uvijek ponovno u propovijedi i katehezi objasni obrede i molitve kako je to odredio Tridentski sabor. (Sjednica 22 c. 8)

K tome postoji za svakoga mogućnost da pomoću molitvenika prati i moli molitve na svojem materinjem jeziku i tako upozna ljepotu liturgijskih tekstova.

Većina vjernika pak uopće ne želi svaki put doslovno izmoliti sve molitve, nego oni prate svetu Misu također rado i općenito i pri tome mole u svojoj nutrini. Upravo je jedna od odlika, prednosti tridentske Mise da ostavlja prostora za osobnu nutarnju molitvu dok smo u novoj Misi od početka do kraja stalno nečim zaokupljeni, bez prave koncentracije. Veliki je biskup Johann Michael Sailer  stoga rekao jedanput s obzirom na nastojanja da se uvede narodni jezik: »Ovi ljudi ne trebaju misliti na to da poboljšaju zvukove iz usta, nego štoviše nutarnje osjećaje srca«.

Crkveno Učiteljstvo o temi »kultnog jezika«: 

Tridentski je Sabor 1562. godine proglasio sljedeću dogmu protiv protestantskih zahtjeva i prakse uvođenja narodnog jezika:

» Tko kaže da treba osuditi obred Rimske crkve da se tihim glasom izgovara dio kanona i riječi pretvorbe; ili da se mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku…,: neka bude kažnjen anatemom  «
(Sjednica XXII. Decr. de Missa can. 9, DS 1759) 

Kada je 1786. biskup Scipio de Riccina na poticaj toskanskog nadvojvode Leopolda II. na jednoj biskupijskoj sinodi u Pistoji (Italija) dao donijeti odluke koje su bile veoma slične odlukama modernističke liturgijske reforme, papa je Pijo VI. osudio cijelu sinodu i ustvrdio je među ostalim sljedeće:

(Držali smo nužnim da se isključi i odbaci:)
Predložak sinode po kojem se izražava želja da bi trebali biti uklonjeni uzroci po kojima je djelomično nastupio zaborav načela s obzirom na red liturgije: povratka istih većoj jednostavnosti obreda, stavljanjem istih na narodni jezik, kao i na njihovo glasno iznošenje kao da je red liturgije koji je na snazi i koji je Crkva odobrila proistekao iz zaborava načela po kojima bi trebao biti uređen,  kao smion, koji vrijeđa pobožne uši, sramoti i prezire Crkvu i potiče hule heretika protiv nje. Propos. 33, DS 2633 

Predložak koji tvrdi da je protiv apostolskih običaja i božanske odluke ako se puku ne priprave lakši putovi da ujedini svoj glas s glasom cijele Crkve, od uvođenja uporabe narodnog jezika kod liturgijskih molitava, kao kriv, smion, koji ometa propisani red slavlja tajni i kao onaj koji vrlo lako rađa mnogostruka zla. Propos. 66, DS 2666

Ovo su temeljne i dijelom i konačne izjave crkvenog Učiteljstva o našoj tematici.

2. Karakteristično je da je od 12. stoljeća bilo obilježje gotovo svih heretika da su napuštanjem jedinstva u vjeri napustili jedinstvo u jeziku. To vrijedi za katare, husite, reformatore, starokatolike itd. Također i pokreti koji su imali za cilj odvojiti se od opće Crkve i utemeljiti svoje državne crkve koje bi Papi u najboljem slučaju priznale prvenstvo po časti, željeli su uporabu narodnog jezika u liturgiji, kao primjerice galikanci, febronijanci ili jozefinisti.

Za nekoga kome su oči otvorene, ni danas ne bi trebalo biti teško vidjeti da uporaba narodnog jezika nije dovela do produbljenja vjere i do većeg poštovanja Mise, nego da naprotiv crkve nikada nisu bile tako prazne i da poznavanje vjerskih istina i biti svete Mise nikada nije bilo toliko loše kao u našim danima. Istodobno proživljavamo proces samouništenja autoriteta papinstva, koje je uključeno u krizu, kao i raspad Crkve u dobrim dijelom neovisne „mjesne Crkve“ i nacionalne biskupske konferencije.

3. Budući da »katolički« znači »sveopći« ,onda to mora poglavito i ponajprije doći do izražaja u liturgiji Crkve. Jer liturgija, to jest službeno štovanje Boga, prava je dužnost Crkve, a svi su ljudi pozvani uključiti se u ovu hvalu i slavu Bogu.

Stoga je prikladno da ovaj zbor koji obuhvaća sve ljude pjeva na jednom jeziku. Ovaj zbilja »katolički« (= sveopći) jezik jest latinski.

Ne dirajte ga
Sveti jezik otaca
Ne dirajte ga
Malenim pametnim rukama
Tako je puno mudriji od tebe
Puno dulje on dolje prodire
Nego dan —
Skrivajući Neizrecivo
Neizrecivo svagda šapćući
U tvoje usamljenosti
I sveto bi bilo puno toga
Što mi zaboravljamo
Što većma ne bi razumio
On pak poznaje svoj put
Na velikim grobovima leži mu stijeg
O ne diraj ga
Slobodnovladajuće jest sve veliko.
Spisateljica i pjesnikinja

(Gertrud v. Le Fort u jednoj kasnijoj pjesmi zbog brige izazvane liturgijskim reformam)


Izvor: Priesterseminar Herz Jesu Zaitzkofen - Liturgik - 8306 Schierling

3 komentara:

  1. Izvrstan tekst. Jasan i uvjerljiv.
    S ovim bi se tezama složila svakako i moderna lingvistika. Međutim, modernizmu, kao ni svim rušilačkim revolucionarnim gibanjima, prava znanost ništa ne predstavlja.Sve se temelji na krilaticama, poluistinama, opsjenama i ponavljanju istih gluposti.

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  2. Samo jedan komentar što se tiče nepreciznog službenog prijevoda iz akta Tridentskog koncila:
    Zna se dogoditi u novim hrvatskim prijevodima da kao prijevod za "anathema sit" piše "neka bude kažnjen anathemom", što implicira krivo značenje, da osoba koja kaže tu osuđenu propoziciju nije već kažnjena nego da treba biti kažnjena nekim dodatnim dekretom.

    Točan prijevod je "neka bude anatema", "neka bude anatematiziran" ili "neka bude proklet", dakle, samom tom izjavom Koncila anatema je proglašena za sve koji se usude izreći tu osuđenu propoziciju, i nijedan daljni čin nije potreban.

    Ovaj slučaj nepreciznog službenog prijevoda, koji implicira nešto drukčije ili pogrešno, veoma je čest i kod modernih prijevoda enciklika i Svetog Pisma, i jako dobro potvrđuje koliko je važno zadržati latinski jezik kao jamac točnosti, da se katolici ne bi utopili u moru nejasnoća izazvanih nepreciznostima ili pogreškama prevoditelja.

    OdgovoriIzbriši
  3. Meni se posebno dopada citat biskupa Seilera koji do sada nisam čuo:Ovi ljudi ne trebaju misliti na to da poboljšaju zvukove iz usta, nego štoviše nutarnje osjećaje srca. Baš to, koliko je celebriranje i odgovaranje na N.O. zapravo ispuštanje zvukova iz usta bez da se razmišlja što se reklo. Baš zbog toga što su nam riječi na jeziku koji koristimo svakodnevno.

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.