Znamo iz Knjige Postanka, a još
jasnije od samog našega Gospodina Isusa Krista da je sotona otac laži. U 8. poglavlju
Ivanova Evanđelja, redak 44, naš Gospodin oštro prekorava Židove ovim riječima: ,,Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše
čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad
govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži...“
Sotona je čovjekoubojica u krvavim progonima; otac
laži u herezama, u svim lažnim filozofijama i u dvoznačnim govorima koji su
doveli do revolucija, svjetskih i građanskih ratova. Neprestance napada našega Gospodina u Njegovom
mističnom Tijelu, Crkvi. Tijekom povijesti primjenjivao je sva sredstva. Jedno od posljednjih i najstrašnijih bila je službena
apostazija građanskog društva. Državni laicizam bio je i ostaje za duše građana
još uvijek neizmjernom sablazni.
Ovim je prevratničkim pothvatom sotoni malo-pomalo
uspjelo da mnogi članovi Crkve prihvate laicistički duh i izgube vjeru. Ova
kriva načela odvajanja Crkve i države, vjerske slobode, političkog ateizma,
autoriteta čije se podrijetlo izvodi iz pojedinaca, tako su daleko prodrla da
su u konačnici zahvatila bogoslovije, župne dvorove, biskupska sjedišta, pa čak i
II. vatikanski sabor.
Kako bi to postigao, sotona je našao krilatice koje su
modernim i modernističkim zabludama omogućile ušuljati se u koncil: sloboda je
izborila pristup preko vjerske slobode ili slobode religija; jednakost preko
kolegijalnosti koja u Crkvu uvodi načela demokratskog ludila jedinstva, i na
koncu bratstvo preko ekumenizma koji obuhvaća sve hereze i zablude, pružajući
ruku svim neprijateljima Crkve.
Sotonin će izvanredan uspjeh biti nakon toga razraditi
revolucionarna načela koje je crkveni autoritet sam već uveo u Crkvu. Time on
ovaj autoritet dovodi u stanje podvojenosti koje obilježavaju stalna
proturječja.
Dok se ne odstrani ova podvojenost, nevolje će se u
Crkvi samo još umnažati. Ako liturgija postaje podvojenom, postaje i
svećeništvo. I ako je onda i Katekizam postao podvojenim, nestaje vjera, jer
ona samo i jedino može opstati u istini. Crkvena je hijerarhija stalno
rastrgana između osobnog autoriteta koji se dobiva kod svećeničkog ređenja,
Petrove i biskupske službe i demokratskih načela.
Mora se priznati da je sotona
vješto odigrao svoju pakost i pri tome se majstorski poslužio lažju. Crkva
upravo sama sebe uništava, na putu poslušnosti. Crkva se upravo zbog
poslušnosti obraća na heretički, židovski, poganski svijet pomoću podvojene
liturgije, podvojenog katekizma, prepunog izostavljanja i pomoću novih ustanova
koje se temelje na demokratskim načelima.
Uredbama, protuuredbama,
okružnicama, konstitucijama i pastirskim pismima tako se spretno barata i
tako ih se usklađuje, a sve je to tako dobro podržano svemoću sredstava
društvenog priopćavanja i od svih marksizmom zatrovanih ostataka Katoličke
akcije da svi čestiti vjernici i dobri svećenici slomljena srca, no opet
pokorno ponavljaju: mora se biti poslušan! Komu i u čemu se mora biti
poslušan? Ne zna se tako jasno. Svetoj Stolici, koncilu, komisijama, biskupskim
konferencijama? U tome se čovjek tako malo snalazi kao i u
liturgijskim knjigama, dijecezanskim obredima, u gomili katekizama itd. Mora se
biti poslušan čak i ako se time izlažemo pogibelji postati protestantima,
marksistima, ateistima, budistima, indiferentistima, to nije važno; moramo biti
poslušni unatoč svim blasfemijama svećenika, neradu biskupa koji samo djeluju
da bi osudili one koji žele sačuvati vjeru; moramo biti poslušni unatoč ženidbi
Bogu posvećenih osoba, podjeli Pričesti rastavljenim osobama, unatoč
intercommuniju s hereticima itd. Moramo biti poslušni! Bogoslovije se
prazne i prodaju, isto tako i novicijati, redovničke kuće, škole; crkvena se
blaga pljačkaju, svećenici postaju posvjetovnjačeni i gube dostojanstvo u svom
držanju, načinu govora, u svojoj duši! Moramo biti
poslušni...
Rim, biskupske konferencije, svećenički odbori to i
žele. Crkve, novine i časopisi to ponavljaju s višestrukim odjekom:
aggiornamento, otvaranje svijetu. Jao onomu tko na to ne pristaje! On
zavrjeđuje da ga se gazi nogama, kleveće, da mu se sve oduzme što mu omogućuje
da živi. On je heretik, šizmatik! On mora umrijeti; i upravo to i zaslužuje.
Sotoni je zbilja uspjelo remek-djelo: pošlo mu je za
rukom da one koji čuvaju katoličku vjeru, osuđuju upravo oni koji bi je morali
braniti i širiti. Vrijeme je ponovno
pronaći zajedničko razumijevanje vjere kao i istinsku poslušnost prema
istinskoj Crkvi koja je skrivena pod ovom lažnom maskom
dvoznačnosti i laži. Ako se prava Crkva, prava Sveta Stolica, Petrov nasljednik
i biskupi podlože Tradiciji, ne zahtijevaju i ne mogu od nas zahtijevati da
postanemo protestanti, marksisti ili komunisti. Čitamo li određene dokumente,
konstitucije, okružnice i katekizme, moglo bi se zbilja vjerovati da nas se
prisiljava da se u ime koncila, Rima itd. odreknemo istinske vjere. Moramo se
tome usprotiviti da postanemo protestanti, da izgubimo vjeru, da otpadnemo od
vjere kao političko društvo poradi zabluda koje je sotona posijao u revoluciji
od 1789. godine. Usprotivimo se tome da otpadnemo od vjere, pa bilo to i u ime koncila, Rima ili biskupskih konferencija. Ponajprije ostajemo vezanima sa svim
dogmatskim koncilima koji su našu vjeru definirali zanavijek. Svaki katolik
koji je dostojan svojega imena, treba odbaciti sve oblike relativizma kao i
svaki razvoj vjere u smislu da ono što su ranije koncili svečano definirali,
danas više ne vrijedi i da to neki drugi koncil može izmijeniti; tim manje ako
je posrijedi samo jedan pastoralni koncil.
Zbunjenost, nepreciznost i preinake dokumenata o
liturgiji, hitnja kod njihove primjene jasno pokazuju da nije riječ o reformi
koju je nadahnuo Duh Sveti. Ovaj način djelovanja posve je oprečan rimskim običajima koji se stalno drže načela «cum consilio et sapientia». Isključeno je da je Duh Sveti nadahnuo definiciju
sv. Mise po članku VII «Institutio
generalis» (Opća uredba Rimskog misala). Još je nevjerojatnije da se držalo nužnim
kasnije je ispraviti: priznanje nedovoljne brige s obzirom na najvažniju
stvarnost Crkve, svetu Misnu Žrtvu. Mora se priznati da nas nazočnost
protestanata kod stvaranja novog obreda dovodi u dilemu koju se teško može
izbjeći. Ili njihova nazočnost znači da ih se pozvalo da svoj kult prilagode
dogmama o sv. Misi ili ih se pitalo što im se kod katoličke Mise ne sviđa, da
bi se izbjeglo da i dalje postoji dogmatski izričaj koji oni ne mogu
prihvatiti. Očigledno je da se primijenilo ovo drugo rješenje! To je
neshvatljivo i zacijelo nije nadahnuto od Duha Svetoga.
Kada se zna da je ovo shvaćanje o
takozvanoj normativnoj Misi u biti shvaćanje oca Bugninija koje je on nametnuo
sinodi kao i liturgijskoj komisiji, može se povjerovati da postoji Rim i Rim: vječni
Rim sa svojom vjerom, svojim dogmama, svojih shvaćanjem svete misne žrtve i
zemaljski Rim koji je pod utjecajem ideja modernog svijeta: utjecaj kojemu sam koncil koji se promišljajem i zahvaljujući milosti Duha Svetoga poimao
pastoralnim, nije uspio othrvati.
Sveti Toma razmišlja kod pitanja o
bratskom ukoru je li dolično da se katkad primjenjuje i prema poglavarima. Sa
svim potrebnim razlikovanjima odgovara anđeoski naučitelj da se ovaj ukor mora
primjenjivati kada je u pitanju vjera. Tko to pak može iskreno reći da danas
vjera naroda i cijele Crkve nije ozbiljno ugrožena, u liturgiji, na vjeronauku
i u crkvenim ustanovama?
Čitajmo uvijek iznova svetog Franju
Saleškog, svetog Roberta Bellarmina, svetog Petra Kanizija i Bossueta, i
spoznat ćemo s čuđenjem da su se morali boriti protiv istih zabluda. Osobitost
današnje dramatične situacije sastoji se u tome da ovo unakazivanje Tradicije
potječe od Rima i biskupskih konferencija; ako dakle želimo sačuvati svoju
vjeru, prisiljeni smo pretpostaviti da se u rimskoj upravi zbiva nešto
neobično. Zacijelo se moramo pridržavati nezabludivosti Crkve i Petrova
nasljednika, ali moramo priznati i teško stanje u koje je zapala naša katolička
vjera zbog orijentacije i dokumenata koje dobivamo od Crkve. Naš se zaključak poklapa
s onim što smo kazali na početku: sotona vlada preko dvoznačnosti i
podvojenosti koje su njegova borbena sredstva kako bi obmanuo ljude koji su
premalo čvrsti u vjeri. Ova se dvoznačnost mora odlučno razotkriti
kao priprava za dan koji je Providnost odabrala da je preko Petrova nasljednika
službeno iznese na vidjelo.
Neka nas se ne naziva buntovnicima ili
oholicama, jer nismo mi ti koji osuđuju, nego sam Petar je taj koji po Petrovim
nasljednicima odbacuje ono što s
druge strane sadašnji Papa podupire. Vječni Rim je taj koji osuđuje zemaljski
Rim. Ostajemo radije poslušni vječnomu. Iskreno vjerujemo da je cijelo
zakonodavstvo koje se primjenjuje nakon koncila barem sumnjivo, i prema tome
pozivamo se na kanon 23 koji obrađuje ovaj slučaj i naređuje nam da se
pridržavamo starog zakona. Mnogima će se učiniti da ovim riječima vrijeđamo autoritet. U stvarnosti su upravo ove riječi one koje štite autoritet i koje ga
zbilja priznaju, jer autoritet može biti samo za istinito i dobro, a ne za
zabludu i porok.
(13. listopada 1974., na obljetnicu
ukazanja u Fatimi)
