utorak, 2. srpnja 2013.

Sotonino remek-djelo



Znamo iz Knjige Postanka, a još jasnije od samog našega Gospodina Isusa Krista da je sotona otac laži. U 8. poglavlju Ivanova Evanđelja, redak 44, naš Gospodin oštro prekorava Židove ovim riječima: ,,Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži...“

Sotona je čovjekoubojica u krvavim progonima; otac laži u herezama, u svim lažnim filozofijama i u dvoznačnim govorima koji su doveli do revolucija, svjetskih i građanskih ratova. Neprestance napada našega Gospodina u Njegovom mističnom Tijelu, Crkvi. Tijekom povijesti primjenjivao je sva sredstva. Jedno od posljednjih i najstrašnijih bila je službena apostazija građanskog društva. Državni laicizam bio je i ostaje za duše građana još uvijek neizmjernom sablazni.

Ovim je prevratničkim pothvatom sotoni malo-pomalo uspjelo da mnogi članovi Crkve prihvate laicistički duh i izgube vjeru. Ova kriva načela odvajanja Crkve i države, vjerske slobode, političkog ateizma, autoriteta čije se podrijetlo izvodi iz pojedinaca, tako su daleko prodrla da su u konačnici zahvatila bogoslovije, župne dvorove, biskupska sjedišta, pa čak i II. vatikanski sabor.

Kako bi to postigao, sotona je našao krilatice koje su modernim i modernističkim zabludama omogućile ušuljati se u koncil: sloboda je izborila pristup preko vjerske slobode ili slobode religija; jednakost preko kolegijalnosti koja u Crkvu uvodi načela demokratskog ludila jedinstva, i na koncu bratstvo preko ekumenizma koji obuhvaća sve hereze i zablude, pružajući ruku svim neprijateljima Crkve.

Sotonin će izvanredan uspjeh biti nakon toga razraditi revolucionarna načela koje je crkveni autoritet sam već uveo u Crkvu. Time on ovaj autoritet dovodi u stanje podvojenosti koje obilježavaju stalna proturječja.

Dok se ne odstrani ova podvojenost, nevolje će se u Crkvi samo još umnažati. Ako liturgija postaje podvojenom, postaje i svećeništvo. I ako je onda i Katekizam postao podvojenim, nestaje vjera, jer ona samo i jedino može opstati u istini. Crkvena je hijerarhija stalno rastrgana između osobnog autoriteta koji se dobiva kod svećeničkog ređenja, Petrove i biskupske službe i demokratskih načela.

Mora se priznati da je sotona vješto odigrao svoju pakost i pri tome se majstorski poslužio lažju. Crkva upravo sama sebe uništava, na putu poslušnosti. Crkva se upravo zbog poslušnosti obraća na heretički, židovski, poganski svijet pomoću podvojene liturgije, podvojenog katekizma, prepunog izostavljanja i pomoću novih ustanova koje se temelje na demokratskim načelima. 

Uredbama, protuuredbama, okružnicama, konstitucijama i pastirskim pismima tako se spretno barata i tako ih se usklađuje, a sve je to tako dobro podržano svemoću sredstava društvenog priopćavanja i od svih marksizmom zatrovanih ostataka Katoličke akcije da svi čestiti vjernici i dobri svećenici slomljena srca, no opet pokorno ponavljaju: mora se biti poslušan! Komu i u čemu se mora biti poslušan? Ne zna se tako jasno. Svetoj Stolici, koncilu, komisijama, biskupskim konferencijama? U tome se čovjek tako malo snalazi kao i u liturgijskim knjigama, dijecezanskim obredima, u gomili katekizama itd. Mora se biti poslušan čak i ako se time izlažemo pogibelji postati protestantima, marksistima, ateistima, budistima, indiferentistima, to nije važno; moramo biti poslušni unatoč svim blasfemijama svećenika, neradu biskupa koji samo djeluju da bi osudili one koji žele sačuvati vjeru; moramo biti poslušni unatoč ženidbi Bogu posvećenih osoba, podjeli Pričesti rastavljenim osobama, unatoč intercommuniju s hereticima itd. Moramo biti poslušni! Bogoslovije se prazne i prodaju, isto tako i novicijati, redovničke kuće, škole; crkvena se blaga pljačkaju, svećenici postaju posvjetovnjačeni i gube dostojanstvo u svom držanju, načinu govora, u svojoj duši! Moramo biti poslušni...

Rim, biskupske konferencije, svećenički odbori to i žele. Crkve, novine i časopisi to ponavljaju s višestrukim odjekom: aggiornamento, otvaranje svijetu. Jao onomu tko na to ne pristaje! On zavrjeđuje da ga se gazi nogama, kleveće, da mu se sve oduzme što mu omogućuje da živi. On je heretik, šizmatik! On mora umrijeti; i upravo to i zaslužuje.  

Sotoni je zbilja uspjelo remek-djelo: pošlo mu je za rukom da one koji čuvaju katoličku vjeru, osuđuju upravo oni koji bi je morali braniti i širiti. Vrijeme je ponovno pronaći zajedničko razumijevanje vjere kao i istinsku poslušnost prema istinskoj Crkvi koja je skrivena pod ovom lažnom maskom dvoznačnosti i laži. Ako se prava Crkva, prava Sveta Stolica, Petrov nasljednik i biskupi podlože Tradiciji, ne zahtijevaju i ne mogu od nas zahtijevati da postanemo protestanti, marksisti ili komunisti. Čitamo li određene dokumente, konstitucije, okružnice i katekizme, moglo bi se zbilja vjerovati da nas se prisiljava da se u ime koncila, Rima itd. odreknemo istinske vjere. Moramo se tome usprotiviti da postanemo protestanti, da izgubimo vjeru, da otpadnemo od vjere kao političko društvo poradi zabluda koje je sotona posijao u revoluciji od 1789. godine. Usprotivimo se tome da otpadnemo od vjere, pa bilo to i u ime koncila, Rima ili biskupskih konferencija. Ponajprije ostajemo vezanima sa svim dogmatskim koncilima koji su našu vjeru definirali zanavijek. Svaki katolik koji je dostojan svojega imena, treba odbaciti sve oblike relativizma kao i svaki razvoj vjere u smislu da ono što su ranije koncili svečano definirali, danas više ne vrijedi i da to neki drugi koncil može izmijeniti; tim manje ako je posrijedi samo jedan pastoralni koncil.

Zbunjenost, nepreciznost i preinake dokumenata o liturgiji, hitnja kod njihove primjene jasno pokazuju da nije riječ o reformi koju je nadahnuo Duh Sveti. Ovaj način djelovanja posve je oprečan rimskim običajima koji se stalno drže načela «cum consilio et sapientia». Isključeno je da je Duh Sveti nadahnuo definiciju sv. Mise po članku VII «Institutio generalis» (Opća uredba Rimskog misala). Još je nevjerojatnije da se držalo nužnim kasnije je ispraviti: priznanje nedovoljne brige s obzirom na najvažniju stvarnost Crkve, svetu Misnu Žrtvu. Mora se priznati da nas nazočnost protestanata kod stvaranja novog obreda dovodi u dilemu koju se teško može izbjeći. Ili njihova nazočnost znači da ih se pozvalo da svoj kult prilagode dogmama o sv. Misi ili ih se pitalo što im se kod katoličke Mise ne sviđa, da bi se izbjeglo da i dalje postoji dogmatski izričaj koji oni ne mogu prihvatiti. Očigledno je da se primijenilo ovo drugo rješenje! To je neshvatljivo i zacijelo nije nadahnuto od Duha Svetoga.

Kada se zna da je ovo shvaćanje o takozvanoj normativnoj Misi u biti shvaćanje oca Bugninija koje je on nametnuo sinodi kao i liturgijskoj komisiji, može se povjerovati da postoji Rim i Rim: vječni Rim sa svojom vjerom, svojim dogmama, svojih shvaćanjem svete misne žrtve i zemaljski Rim koji je pod utjecajem ideja modernog svijeta: utjecaj kojemu sam koncil koji se promišljajem i zahvaljujući milosti Duha Svetoga poimao pastoralnim, nije uspio othrvati.

Sveti Toma razmišlja kod pitanja o bratskom ukoru je li dolično da se katkad primjenjuje i prema poglavarima. Sa svim potrebnim razlikovanjima odgovara anđeoski naučitelj da se ovaj ukor mora primjenjivati kada je u pitanju vjera. Tko to pak može iskreno reći da danas vjera naroda i cijele Crkve nije ozbiljno ugrožena, u liturgiji, na vjeronauku i u crkvenim ustanovama?

Čitajmo uvijek iznova svetog Franju Saleškog, svetog Roberta Bellarmina, svetog Petra Kanizija i Bossueta, i spoznat ćemo s čuđenjem da su se morali boriti protiv istih zabluda. Osobitost današnje dramatične situacije sastoji se u tome da ovo unakazivanje Tradicije potječe od Rima i biskupskih konferencija; ako dakle želimo sačuvati svoju vjeru, prisiljeni smo pretpostaviti da se u rimskoj upravi zbiva nešto neobično. Zacijelo se moramo pridržavati nezabludivosti Crkve i Petrova nasljednika, ali moramo priznati i teško stanje u koje je zapala naša katolička vjera zbog orijentacije i dokumenata koje dobivamo od Crkve. Naš se zaključak poklapa s onim što smo kazali na početku: sotona vlada preko dvoznačnosti i podvojenosti koje su njegova borbena sredstva kako bi obmanuo ljude koji su premalo čvrsti u vjeri. Ova se dvoznačnost mora odlučno razotkriti kao priprava za dan koji je Providnost odabrala da je preko Petrova nasljednika službeno iznese na vidjelo.

Neka nas se ne naziva buntovnicima ili oholicama, jer nismo mi ti koji osuđuju, nego sam Petar je taj koji po Petrovim nasljednicima odbacuje ono što s druge strane sadašnji Papa podupire. Vječni Rim je taj koji osuđuje zemaljski Rim. Ostajemo radije poslušni vječnomu. Iskreno vjerujemo da je cijelo zakonodavstvo koje se primjenjuje nakon koncila barem sumnjivo, i prema tome pozivamo se na kanon 23 koji obrađuje ovaj slučaj i naređuje nam da se pridržavamo starog zakona. Mnogima će se učiniti da ovim riječima vrijeđamo autoritet. U stvarnosti su upravo ove riječi one koje štite autoritet i koje ga zbilja priznaju, jer autoritet može biti samo za istinito i dobro, a ne za zabludu i porok.

(13. listopada 1974., na obljetnicu ukazanja u Fatimi)

1 komentar:

  1. Mislim da su predavanja i propovijedi mons.Lefebvrea danas aktualnija nego ikada. Vidimo da su u Crkvi svugdje vidljive ruševine koje je Koncil prouzročio. Međutim, još uvijek crkvene vlasti ne žele priznati da su duh Koncila i duh Asiza porazni za katoličanstvo.
    I ova ishitrenost kod proglašavanja svetih pokazuje da se želi cementirati Koncil i reforme. Da se malo pozabave plodovima, bilo bi jasno da treba napraviti veliki zaokret!
    Klement

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.