utorak, 7. ožujka 2017.

Tristogodišnja teta koja priča bajke

Edward Gibbon (1737.-1794.), britanski povjesničar i slobodni zidar koji je imao veliki utjecaj na kasniju historiografiju

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

U tijeku sada već tristogodišnje povijesti masonerije njezini se predstavnici nisu ustezali čak ni od iskrivljivanja povijesti ako je bilo moguće ocrniti i oklevetati njima tako omraženu Katoličku crkvu. Na račun Španjolske inkvizicije navodno valja upisati 95 milijuna smaknutih kritičkih mislilaca koji su u krvoločnim autodaféima javno spaljeni, tvrdili su primjerice „prosvjetitelji“ u svojim povijesnim djelima. U stvarnosti su ovi podatci bili čista fantaziranja. Novija su povijesna istraživanja dokazala da je Španjolska inkvizicija tijekom preko 350 godina svojega postojanja sveukupno proglasila otprilike 1200-2000 smrtnih presuda. [1]

Mason Edward Gibbon i drugi znameniti predstavnici prosvjetiteljstva duboko su obilježili modernu sliku povijesti. Kršćanstvo je navodno dovelo do razdoblja praznovjerja i do vlasti križara, inkvizitora i licemjernih puritanaca koji su iz života prognali slobodu i životnu radost. „Svaki razuman čovjek, svaki pristojan čovjek mora se gnušati nad kršćanskom sektom“, napisao je Voltaire. Visoka etička načela zapadne civilizacije navodno ni u kom slučaju ne potječu od kršćanstva, nego su im korijeni u klasičnim idealima grčke i rimske antike na čije je ponovno obnavljanje pozvalo „prosvjetiteljstvo“.
Nedavno je jedan vrijedan članak međunarodno priznatoga engleskog povjesničara koji se bavi ovom tematikom izazvao zanimanje mnogih. [2] U svojim radovima Tom Holland pojasnio je da se je i sam dugo vremena identificirao s uobičajenim „prosvjetiteljskim“ tumačenjem povijesti i da se je oduševljavao antičkim kraljevstvima. Što se je više udubljivao u proučavanje klasične starine, to je izazivalo u njemu sve više zabrinutosti: „Leonidine vrijednosti koje su ljude dovele do toga da prakticiraju posebice kriminalan oblik eugenike i (tako) odgajaju vlastitu djecu, ubijaju noću, nisu bile moje vrijednosti. Tim manje ni Cezarove vrijednosti koji je bio poznat po tome da je ubio milijun Gala i da je još više ljudi podjarmio. Za mene je bilo šokantno konstatirati toliko ekstremnu mjeru nedostatka senzibiliteta. Isto tako da je u klasičnoj civilizaciji posve nedostajalo da se siromaštvu i slabosti pripiše nutarnja vrijednost. Tako mi se središnje uvjerenje prosvjetiteljstva, da kršćanskoj vjeri ništa ne dugujemo, činilo sve više neosnovanim“.

Tom Holland izrekao je zanimljivu konstataciju da i u našem postkršćanskom vremenu zapadne zemlje čuvaju „pečat“ koji im je utisnulo dvijetisućljetno kršćanstvo. „To je glavni razlog zašto u načelu veći dio nas pripadnika poslijekršćanskog društva još uvijek drži samorazumljivim da je plemenitije patiti, nego nanositi patnju. Zahvaljujući kršćanstvu većim dijelom još vrijedi da svaki ljudski život ima istu vrijednost i isto dostojanstvo. S obzirom na moju etiku i moj moral naučio sam da nisam prožet ni grčkim ni rimskim vrijednostima, nego u potpunosti kršćanskim vrijednostima i da sam na to ponosan.“

Članak Toma Hollanda ima zaslugu da raskrinkava jedan od najružnijih masonskih mitova koji se već tristo godina manje ili više nekritički prenosi te ispravlja pogled na povijest Zapada. Ono što je veliko i uzvišeno u našoj civilizaciji, nije stvorilo prosvjetiteljstvo ni Francuska revolucija, nego revolucija svetosti i istinske čovječnosti koju je u svijetu pokrenuo naš Spasitelj i svoju Crkvu donio svim narodima.

p. Stefan Frey



Izvor: Mitteilungsblatt - službeni glasnik Austrijskog distrikta FSSPX-a, veljača 2017.

[1] Konrad Zander, Kratka obrana svete Inkvizicije, Gütersloher Verlagshaus, 2007., str. 87-95. Javni krivovjerac samo je onda osuđen na smrt ako je unatoč opetovanim opomenama tvrdokorno odbijao opovrgnuti svoje tvrdnje. Veći broj osuđenih krivovjeraca su k tome s obzirom na smrt doživjeli pokajanje i ispovjedili se. Javno bi u autodaféu bile spaljene samo slamnate lutke, a osuđenike bi svjetovna vlast udavila uz isključenje javnosti. Ponajprije je španjolska država bila ta koja je tražila strogo kažnjavanje nepokajanih krivovjeraca. Krivovjerje je slovilo kao teški zločin koji ugrožava vječno spasenje ljudi, mir u državi i može dovesti do vjerskih ratova. Kažnjavalo se uostalom otvoreno krivovjerje, a ne privatno.