Nadam se da Socci ne
će ova moja promišljanja shvatiti kao „prijateljsku vatru u
leđa“. Članak iz novina Libero,
objavljen u nedjelju 24. svibnja ove godine, zanimljiv je, a već od
naslova i intrigantan: „Pola stoljeća bez latinskoga i Crkva je za
bacanje u staro željezo“.
Zanimljivo. Uz
bridove gdjegdje: „…Zamjećuje se mukao zvuk lavine, odrona, kao
da se planina – efekt Bergoglio? – upravo urušava. […]
Katoličkoj Crkvi kakvu smo dosada poznavali ugroženo je čak i
preživljavanje. Ima mjesta samo za jednu njezinu smiješnu
laiciziranu parodiju[…] [Crkva] koja se odriče prozelitizma i
katoličkog Boga[…], koja se utapa u masoniziranom ekumenizmu
mnogih vjera, koja se brine o klimi i razvrstavanom otpadu[…] Crkva
koja je prosvijetlila i pobijedila mračni svijet bogova i koja je
obrnula pogansku i neljudsku povijest […] Crkva velikih svetaca,
mučenika, misionara […]“.
Dovde se slažemo.
No ljudski se duh ne
zadovoljava konstatiranjem činjenica: već je nešto i samo
konstatiranje, a to Socci čini za razliku od mnogih drugih koji oči
zatvaraju debelim fetama pršuta i to rado priznajemo. Ali valja
dospjeti do neke dijagnoze ili barem do pokušaja da se dade razuman
odgovor na konstatiranu katastrofu.
Socci se pak grdno
vara: „Ali Crkvu ne uništavaju samo progoni, ni laicistička
mržnja – kako reče Pavao VI. – to je 'samouništenje' iznutra.
Put prema ponoru nije otpočeo s Koncilom – kako misle neki
lefebvrovci – nego na njegovom zaključenju, točno prije 50 godina
s po-koncilom“.
A ovdje nastupa
veliko razočaranje jer Socci bi želio reći da se počevši od 8.
prosinca 1965. zbilo nešto što nema nikakve veze sa 16 dokumenata
koje su izradili oni crkveni ljudi koji su organizirali Koncil.
Zbilja ništa. Kao da kažemo post hoc, hoc; sed non propter hoc. Što
prevedeno u biti znači: stavljam lončić za kavu na vatru i nakon
pet minuta imam kavu; ali je jasno da ne postoji nikakva veza s
činjenicom da sam upalio vatru: samo tupoglavi lefebrovci
ukorijenjeni u arhaičnim filozofijama mogli bi misliti nešto
slično. Dogodilo se tako i basta: zaključuje se Koncil i potom
dolazi kraj svijeta. Sve je rečeno.
Dragi Socci,
dopustite mi reći: problem nije Bergoglio. Ili bolje – recimo to
tako – Bergoglio jest problem, ali on mu nije uzrok. On jednostavno
vuče konopce one mreže koju su njegovi prethodnici (da, dragi
Socci, također i Benedikt XVI.) ispleli ne počevši od 8. prosinca
1965., već od 11. listopada 1962. kada je Ivan XXIII. počeo u
govoru na otvaranju II. vatikanskog sabora rekavši da više nije
vrijeme anatema i osuda i da je katolički nauk tako lijep i ljubak
da će se sam nametnuti; kada se doslovno bacio u kantu za smeće sav
rad Pripravne komisije koja je izradila sheme koncilskih dokumenata
(to je bio početak „Oktobarske revolucije“ u Crkvi), a sve ono
što je kasnije uslijedilo bilo je samo logično odmotavanje onog
prevrata koji je prošao kroz govor Pavla VI. na zaključenju Koncila
(7. prosinca 1965.): „…Religija Boga koji postaje čovjekom
susrela se s religijom (jer je takva) čovjeka koji postaje Bogom.
Što se dogodilo? Sukob? Borba? Anatema? Moglo je to biti, ali se
nije dogodilo. […]Beskrajna naklonost[…] Naime
i mi, i to više od drugih, jesmo štovatelji
čovjeka“; prolazeći susretom u Asizu 27. listopada 1986. koji je
želio Ivan Pavao II. (da, i on, koncilski Papa) kada su se u ime
„masoniziranog ekumenizma mnogih religija“ (priznajete li citat,
Socci?) i vjerske slobode dopustili idolatrijski kultovi u asiškim
crkvama. Onda su se vidjeli – i fotografirali – Budini kipovi na
svetohraništu i braća franjevci ganuti kako primaju blagoslov od
jednog šamana Indijanca (Zar se tako popravlja lađa Crkve? Jesmo li
sigurni da se tako pomaže mladima pronaći kompas vjere, dragi
Socci?). I na kraju – stavljam to na kraj, no to je bio prvi efekt
bombe prvog koncilskog dokumenta – uništenje liturgije Crkve koju
je uveo Sacrosanctum
Concilium
koji kaže da se spasenje ostvarilo praecipue
(naročito)
„vazmenim otajstvom blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog
uzašašća“ Kristova (Sacrosanctum
Concilium
broj 5) i dakle, ne pretežno njegovom mukom, vrijednošću koja ima
kao pomirbena žrtva (ružna riječ koja se toliko ne sviđa
,,odvojenoj
braći").
Dakle, dosta je više uzdignutih oltara, dosta je okrvavljenih
križeva, dosta je svećenika koji govore nerazumljivim jezikom i
okreću puku leđa: odsada se narod Božji, vjernici okupljaju
„…zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod
euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina
Isusa te da zahvaljuju Bogu“ (Sacrosanctum
Concilium,
106). S ovakvim premisama ne treba se čuditi ako u zloglasnom članku
7 Institutio
Generalis Missalis Romani
(Opće uredbe Rimskog misala) – što bi bio službeni uvod
novoga misala Pavla VI. iz 1969. godine koji je još uvijek na snazi
– čitamo: ,,Gospodnja
večera
ili
Misa
je
sveto
zborovanje
ili
skup
Božjega
naroda
okupljenoga
da
pod
svećenikovim
predsjedanjem
slavi
spomen
Gospodnji“.
Martin, prezimena
Luther, potpisao bi.
Ako stvari tako
stoje – rekao bi netko – rezultat irskog referenduma dokaz je da
je narod Božji jasno pokazao da više nije katolički. A govoreći
ovo ni najmanje se ne zavaravam da talijanski narod to još jest.
Štoviše: baš i kao irski i talijanski narod Božji jest narod koji
je najvjernije slijedio upute svojih pastira.
Tko je ono govorio o
„samouništenju“?
Posve ima pravo
mons. Galantino: „Kada je Crkva bila katolička, Misa je bila na
latinskome“. Svete riječi, Preuzvišeni.
don
Luigi Moncalero
