utorak, 19. siječnja 2016.

Fatima i muka Crkve


Fatimska ukazanja predvidjela je već 1454. godine jedna pijemonteška monahinja mističarka. Ovo izvanredno arhivističko otkriće predstavlja svakako najeklatantniju novost u knjizi Cristine Siccardi: „Fatima e la Passione della Chiesa“ („Fatima i muka Crkve“), izdavačka kuća Sugarco.

Poznata torinska povjesničarka, već poznata po objavljivanju brojnih životopisa, prošla je u jednom od poglavlja dugu povijest složenih odnosa, posve nepoznatih većini, koji su spajali dinastiju Savojaca s malenim portugalskim selom gdje su se dogodile veličajna marijanska ukazanja 1917. godine.

Već je prva kraljica Portugala, Matilde ili Mafalda, potjecala iz ovoga kraja i prema jednoj predaji pokopana je 1157. godine u jednoj kapelici koju je dala podići u čast Presvete Djevice u Fatimi. Ovamo je dospjela također još jedna važna savojska osoba koja je koncem XIV. stoljeća, pošto je izbjegla osudu na smrt, prošla pola Europe kao lutajući hodočasnik. Ta se osoba zvala Filip II. od Savoje Acaje i on je bio otac monahinje mističarke Filippine de' Storgi koja je živjela u samostanu dominikanki u Albi i koja je na času smrti prorekla događaje koji će se dogoditi nakon gotovo pet stoljeća.

U biti, rukopis koji propovijeda o ovom izvanrednom događaju potječe iz 1640. godine jer je original uništio neki otac Barosio kako ne bi škodio postupku proglašenja blaženom Margarete Savojske, utemeljiteljice albeškog samostana. U našim se očima pak ništa ne mijenja jer je to opet još gotovo tri stoljeća prije ukazanja Fatimskim pastirima.



Čitajući malobrojne sljedeće retke čovjek ostane prenetražen:

„Potom, obuzeta nebeskom radošću, upravivši pogled u nebo, pozdravljala je poimence i uzvišeno nebesa koja su joj dolazila u susret, ili: blaženu Gospu od Krunice, svetu Katarinu Sijensku, blaženoga Umberta, opata Vilima Savojskoga; govorila je o budućim događanjima, sretnim i gorkim za Savojsku kuću, do jednog neodređenog vremena strašnih ratova, izgnanstva Umberta Savojskoga u Luzitaniju, o jednom određenom čudovištu s Istoka, jadu i nevolji čovječanstva, ali koje bi ubila Gospa od Krunice iz Phatime da su je svi ljudi zazvali s velikom pokorom. Potom je izdahnula u rukama rodice, naše svete majke Margarete Savojske koja joj je na vrat stavila medalju blaženog Umberta koju joj je ostavio Filip, otac njezin.“ (str. 53)

No knjiga Cristine Siccardi se očito ne zaustavlja na prepričavanju ovih izvanrednih događanja. Njezin rad želi štoviše dati novi koristan prinos raspravi koja je aktualnija nego ikada ranije, o stvarnom sadržaju trećeg dijela Fatimske tajne.

Ton autorice, kao uostalom i u svim njezinim djelima, ipak ostaje uvijek podaleko od polemičnog jezika koji je obilježio druge znanstvenike. Međutim, ne manjkaju poruke i jasno zauzimanje stava kao dvije polazne točke iz kojih se potom razvija cijela radnja njezina rada:

„Dospjevši do ove točke 2012. godine i sa svim podatcima koji su prikupljeni i proučeni možemo izreći jedno jednostavno koliko i linearno promišljanje: dogodile su se prijevare i prikrivanja. Ne znamo hoće li povijest znati pokazati prevarene i varalice. Znamo pak da su dvije stvari sigurne:

1. Fatimska su ukazanja istinita kako je potvrdio kao prvi monsinjor Josip Alves Correia da Silva u Pastoralnom pismu A Providência Divina (Carta Pastoral sobre o culto de Nossa Senhora da Fátima) 13. listopada 1930.

2. Muka Crkve je očita i u uzajamnom je odnosu s Fatimskim ukazanjima. Kako je sveta Mala Terezija iz Lisieux-a (1873.-1897.) postala učiteljicom najviše i naprofinjenije duhovnosti premda nikada nije studirala ni na kojem teološkom fakultetu, tako je Gospa htjela dati božanske poruke o kazni i spasenju siromašnoj, nezaštićenoj i time i čistoj djeci. U svojoj nevinosti troje vidjelaca je pokazalo da su obična oruđa u Božjim rukama, odabrana kako bi usmjerila Crkvu prema njegovim planovima, a ne prema planovima ljudskim. Fatima je još prije otvaranja II.vatikanskog sabora (1962.-1965.) Crkvu dovela u nepriliku, Crkvu koja je bila, premda samo djelomično, zaražena teškom bolešću: modernizmom, virusom koji je prodro u sam Koncil, usmjeravajući mu „duh“. Nema više osuda, nema više pokora, nema više posljednjih stvari…nema više moralne strogosti. „Dijalog“ je postao slogan. „Ljudsko dostojanstvo“ totem u koji valja gledati. „Pluralizam“ metodologija. „Sociologija“ i „psihologija“ znanosti koje valja učiti. (str. 16.-17.)


Druga važna novost opsežnog djela jesu izjave poznatog vatikanista Giuseppea De Carlija (1952.-2010.), među onima koji su najviše širili, barem na talijanskoj razini, redukciju Treće Fatimske tajne na najavu neuspjelog atentata na Ivana Pavla II. 13.svibnja 1981. godine, što je široj publici poznato kao „teza Bertone“ jer je kardinal Bertone uvijek nastupao kao njezin najveći idejni pokretač. Pa ipak, kratko prije smrti, De Carli koji je preminuo 13. lipnja 2010., u svibnju mjesecu iznio je svoju promjenu mišljenja na kongresu The Fatima Challenge koiu je organizirao Fatimski centar oca Grunera:

„Tom je prigodom svoje predavanje formulirao na skepsi s obzirom na verziju događajā koju je zastupao kardinal Tarcisio Bertone […] Iznio je svu svoju nevolju […] uzmite novinara koji nije stručnjak za Mariju: bacili su me jednostavno unutra jer, izvršavajući vatikanske televizijske naredbe, morao sam se pozabaviti ovim elementima“ (str. 66-67).


Pomnjiva raščlamba Cristine Siccardi koja zna produbiti upravo postojanje i često nepriznate i maknute naglaske crkvene krize u privatnim objavama očito se uglavnom artikulira na brižnom čitanju nebeskih poruka koja su poslane preko glavnih Gospinih ukazanja koja su službeno priznata: od La Saletta do Lurdesa, od Pontnaina do Banneuxa.

Ali knjiga istražuje i u najskrovitijim područjima koja se pak ne čine manje zanimljivima kao objave koje je primila blažena Elizabeta Canori Mora (1774.-1825.). Ta jedinstvena žena koju je Ivan Pavao II. uzdigao na čast oltara 1994. godine često se spominje osobito po svetosti života, u obranu obitelji. Čini se pak da su puno manje poznata njezina mistična iskustva:


„Mistični život Elizabete Canori Mora, unatoč njezinoj beatifikaciji, ipak je ostao skriven i njezine privatne objave u kojima se razabire sva problematičnost iskvarenosti unutar Crkve, bilo u njezinim učenjima kao i u njezinom moralu, dosada nisu bile predmetom ni pozornosti, ni proučavanja. Razlog takvoga prikrivanja svodi se na jedan jedini razlog: kada dokumenti napadaju zla u Crkvi, bira se put šutnje, upravo kako se i dogodilo s Trećom fatimskom tajnom. Govoriti o krizi Crkve jest staviti prst u ranu, to je podizanje prašine koja se želi držati skrivena pod sagovima, to je držanje zastora nad scenarijem koji pokazuje sablazan, a ne izgradnju. U stvarnosti, rana se liječi, prašina se uklanja, zastor se uklanja da bi se Kristova Zaručnica mogla osloboditi od neznanja i nevjernosti.“ (str. 133)


Isto vrijedi i za puno poznatiju suvremenicu, blaženu Annu Katharinu Emmerick (1774.-1824.) I ona je primila brojna viđenja i imala je stigme. Najpoznatiji mistični događaj iz njezina života bio je točan opis kuće gdje je Presveta Djevica provela posljednje godine svojeg zemaljskog postojanja. Držeći se onoga što je ona ranije iznijela, uspjelo se 1881. godine identificirati takvo prebivalište koje je danas svetište, na jednom brežuljku blizu Efeza.

I Anna Katharina Emmerick je više puta govorila o budućoj krizi vjere unutar Katoličke Crkve:

„Vidjeh kako joj se povećavahu dimenzije; heretici svake vrste dolažahu u grad (Rim). Mjesni kler postade mlakim, vidjeh veliku tamu […] Tada se učini da se viđenje proširivaše na sve strane. Cijele katoličke zajednice bijahu ugnjetavane, uznemiravane, proganjane i lišavane svoje slobode. Vidjeh mnoge crkve koje se zatvarahu, svagdje velike patnje, ratovi i prolijevanje krvi. Divlja i neuka svjetina poduzimaše nasilna djela. […]

Vidjeh čudnu crkvu koja se gradila protiv svakog pravila […] Ne nadgledaše anđeli djela izgradnje. U toj crkvi ne bijaše ničega što je dolazilo s visine […] Bijahu samo podjele i kaos“. (str. 136)

Na koncu čitanja ove knjige čovjek se mora zamisliti. Sve ono što se u njoj donosi točno je navedeno u izvorima i to mogu dobro provjeriti svi oni koji bi morali, kako mogu i zamisliti, biti skeptični i odveć „odrasli“ da se gube u sličnim raščlambama koje su suvremenom čovjeku loše probavljive.

No pozivi Neba, ako se prihvate, mogli bi jamačno promijeniti smjer u kojem nažalost ide naša ljudska povijest. Isplati se, dakle, muka pročitati ovu knjigu, razmatrajući svako poglavlje ove velike knjige koja je posve ozbiljna i pisana s hrabrošću koja bi morala obilježavati svakog kršćanina.

Marco Bongi

Izvor: www.sanpiox.it