subota, 25. svibnja 2019.

Nova Eva



Da bismo razumjeli Gospinu izravnu ulogu u našem spasenju, moramo se vratiti u Edenski vrt. Tu imamo raj, muškarca i ženu, imamo drvo, imamo zloga anđela.

Muškarac i žena bili su bez roditelja i bili su roditelji svima. Oni su bili najveća od svih ljudskih bića i stvoreni su u stanju izvorne pravednosti, tj. u stanju milosti.

Vidimo kako đavao postiže veliku pobjedu nad Adamom na dva načina: putem drva i žene. Žena vodi čovjeka do stabla, a stablo za čovjeka rađa smrt. Đavao je zaveo ženu, a žena je iz ljudskoga poštovanja uzrokovala da čovjek sagriješi.

Kao učinak toga, ti prvi roditelji postaju začetnici smrti. Oni su u stanju priopćavati fizički život, ali s tim fizičkim životom dolazi kazna fizičke smrti i neposredne duhovne smrti, budući da su sva njihova djeca rođena u istočnome grijehu.

Od prvoga grijeha prvih roditelja dolaze svi susljedni grijesi čovječanstva. Možemo reći da je istočni grijeh bio izvor ,,kulture smrti”. Duhovna smrt dovodi do fizičke smrti. Sljedeći događaj u Svetome pismu je kako Kajin ubija Abela. I ubojstva i drugi zločini odatle se jednostavno nastavljaju sve do današnjeg svijeta, gdje se milijuni ubijaju.

No Bog je od vječnosti odlučio da preokrene grijeh tako izvodeći potpuni preokret događaja u vrtu, tako da se djelo otkupljenja ponekad naziva ,,božanskom osvetom”.

U samom trenutku pada (s ljudske točke gledišta, jer Bog sve istodobno vidi u vječnosti), Bog izdaje naredbu za svoj lijek. Da bi ovaj lijek bio božanska osveta, On treba čovjeka, ženu i drvo. Kao što je intervenirao u stvaranju prvog Adama i Eve, tako će morati intervenirati i za drugog Adama i Evu. Razmislimo kako On ostvaruje svoju osvetu.

četvrtak, 23. svibnja 2019.

Kako katolički prosuditi papu Franju i patrijarha Irineja?


U listu Hrvatski tjednik objavljen je 16. svibnja 2019. članak p. Marka Tilošanca koji daje osvrt na nedavnu izjavu pape Franje o postupku kanonizacije bl. Alojzija Stepinca u svjetlu trenutne crkvene krize kao i duhovnih obilježja tzv. pravoslavlja – istočnoga raskolništva. Tekst članka prenosimo u nastavku.


Nedavni događaji oko posjeta pape Franje Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji uzburkali su duhove u našim domoljubnim i vjerničkim krugovima kojima je na srcu lik i djelo bl. Alojzija Stepinca. Onima koji su bolje upućeni u suvremena zbivanja u Katoličkoj Crkvi, dobro je poznato da to nije slučajnost jer gotovo da nema putovanja ili javnog nastupa pape Franje koji ne bi izazvao kontroverze. No nas Hrvate posebno smeta kada se relativiziraju osobnosti koje nam predstavljaju ideale, koje su ostavile neizbrisivi pečat u našoj nacionalnoj duhovnoj, moralnoj, kulturnoj prošlosti. Jedna od njih je zasigurno lik i djelo bl. Alojzija Stepinca, koji stoji kao ,,najveći prelat Katoličke Crkve, kako ga je bio nazvao papa Pio XII. On stoji kao simbol borbe za prava Crkve i našega naroda usred jugokomunističkoga terora – svjedočanstva za koje je položio i svoj život. Iako mu vjernički puk iskazuje svoje najdublje štovanje i time očituje želju da bude uzdignut na čast oltara u cijeloj Crkvi – proglašen svetim, čini se da papa Franjo pokazuje drukčije sklonosti. Osnivanje mješovitoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva da bi se navodno ispitao Stepinčev lik i djelo, poznavateljima crkvenih i društvenih prilika odmah se pokazalo kao vrlo sporan potez koji samo može dovesti do potkopavanja općenitog duhovnog stanja. Da su takva pribojavanja opravdana pokazao je daljnji razvoj stvari, u koji spada nedavna papina izjava i želimo zato pogledati u pozadinu da bismo vidjeli kako uistinu trebamo ocijeniti papin potez o osnivanju spomenutoga povjerenstva, kao i posljedice koje su odatle proizašle.

U zdravo orijentiranim domaćim obavijesnim izvorima mogli smo se susresti s više raščlambi ovoga problema, kojima ipak nedostaje dublje perspektive da bi se ispravno sagledala problematika. U osvrtu na stanje unutar Srpske pravoslavne crkve uglavnom se zadržava pogled na društvenim i političkim očitovanjima ove vjerske zajednice, dok nedostaje onaj pravi vidik na duhovne pretpostavke iz kojih ovo prethodno proizlazi. Isto to vrijedi i za trenutno stanje unutar Katoličke Crkve, gdje se dominantno usmjerenje proizašlo iz smjernica Drugoga vatikanskoga sabora prosuđuje također iz društvenih i političkih obilježja, a premalo se vodi računa o teološkim postavkama koje uvjetuju društveno djelovanje. Želimo zato ovdje zaviriti malo dublje i promotriti doktrinarna obilježja (srpskoga) pravoslavlja, kao i modernoga – progresivističkoga usmjerenja unutar Katoličke Crkve te uvidjeti koliko su ove dvije pojave međusobno povezane na primjeru aktualnih kontroverzi.

utorak, 21. svibnja 2019.

Zajedničko službeno priopćenje biskupa Huondera i p. Pagliaranija



Papa Franjo razriješio je 20. svibnja 2019. biskupa Vitusa Huondera njegovih dužnosti kao biskupa Biskupije Chur (Švicarska), imenujući administratora radi izbora njegova nasljednika. Prema nakani koju je izrazio prije dugo vremena, biskup Huonder povlači se u kuću Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Jedina svrha toga koraka je da se posveti molitvi i tišini, da bi služio isključivo tradicionalnu Misu i djelovao za Tradiciju, jedini put za obnovu Crkve.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. cijeni hrabru odluku biskupa Huondera i raduje se što je u mogućnosti pružiti mu duhovno i svećeničko okružje koje on tako duboko želi. Neka taj primjer slijede i drugi da bi se ,,sve obnovilo u Kristu“.

20. svibnja 2019.

mons. Vitus Huonder,
umirovljeni biskup Chura

don Davide Pagliarani,
generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

nedjelja, 19. svibnja 2019.

Osvrt na Otvoreno pismo biskupima Katoličke Crkve



U utorak, 30. travnja 2019., dvadesetak katoličkih teologa i sveučilišnih profesora objavilo je Otvoreno pismo biskupima Katoličke crkve pozivajući ih da interveniraju glede pape Franje, tražeći ga da se odrekne krivovjerja za koje je optužen. U slučaju da u tome ustraje, utvrdio bi se kanonski prijestup krivovjerja (hereze), a papa bi bio ,,podložan kanonskim posljedicama”. Sažetak koji su objavili autori objašnjava ovu posljednju točku: ako se Franjo tvrdoglavo odbije odreći svojih krivovjerja, od biskupa će se tada tražiti da proglase ,,da je postao svojevoljno lišen papinstva”.

Ovaj sažetak također objašnjava da je ovo Pismo treći korak postupka koji je započeo u ljeto 2016. Prvi se sastojao od privatnoga pisma 45 potpisnika, upućenoga svim kardinalima i istočnim patrijarsima te prokazujući krivovjerja ili teške zablude koje zastupa ili podržava apostolska pobudnica Amoris Laetitia. U drugom koraku predstavljen je tekst Correctio filialis (Sinovski ispravak), koji je potpisalo 250 sudionika, a objavljen je u rujnu 2017. godine, poduprt peticijom koju je potpisalo 14.000 osoba. Tu se od pape tražilo da zauzme stav o teškim zastranjenjima koja su proizveli njegovi spisi i izjave. Konačno, ovo Otvoreno pismo tvrdi da je papa Franjo kriv za kažnjivo djelo krivovjerja te ga nastoji dokazati, jer riječi i djela pape Franje predstavljaju duboko odbacivanje katoličkog nauka o braku, moralnom zakonu, milosti i oproštenju grijeha. Već je više od 5.000 ljudi potpisalo peticiju koju su autori objavili na internetu.

Ova inicijativa otkriva rastuću uznemirenost i ogorčenost mnogih katolika neočigled spisa i djela sadašnjega rimskoga prvosvećenika. Postoji zasigurno dobar razlog za zabrinutost kad se suočimo s naukom pape Franje u moralnim pitanjima. Štoviše, danas postoji veća uznemirenost u katoličkim krugovima glede zabluda u ovom području, nego pogrešnih stvari protiv vjere. Ali Papin nauk je također devijantan – ako ne još više – u pitanjima vjere.

subota, 18. svibnja 2019.

Marija i svećeništvo


Međutim, postoji samo jedan način da iskažemo Bogu najveću slavu, upravo po žrtvi našega Gospodina na Križu koja se svakodnevno obnavlja na oltaru. Tu se samo po Kristu, s Kristom i u Kristu daje Presvetome Trojstvu sva čast i slava. Isto tako postoji samo jedna mogućnost otkupljenja i vraćanje božanskoga života dušama, upravo po Krvi našega Gospodina koja se ulijeva u duše po kanalima sakramenata, da bi ih izbavila iz zatvora istočnoga grijeha, očistila od svih prljavština, očistila ih i iscijelila od duhovne gube, ispunila svjetlošću i svim božanskim blagom.

A tko je prema volji Gospodina našega Isusa Krista jedino sposoban izvršiti na zemlji djelo otkupljenja, nastaviti iskazivati Bogu svu slavu i ulijevati Kristovu Krv u duše? Svećenik. Prema tome, ono što najviše zaokuplja Bezgrješno Srce Djevice, koje tako čezne za spasenjem svoje jadne izgubljene djece, jest svećeništvo. Najdublja želja naše Kraljice je pružiti svome Sinu nastavljače Njegova spasiteljskoga djela, tako da bi po tim sredstvima, blisko sjedinjenima s Njezinim Sinom po svećeničkome znamenu, plamen Njegovoga Presvetoga Srca mogao gorjeti svugdje na zemlji: Put, Istina i Život.

Koliko dakle mora biti velika želja Blažene Djevice da se posvuda umnože ovi raspodjelitelji božanskih milosti, Kristovi instrumenti ,,par excellence. Jer upravo po njima može ona prije svega ispuniti svoje poslanje da daje svijetu Isusa, posvećuje duše i pretvara ih u druge Kriste. Bez njih bi one duše za koje je Ona toliko molila, tako puno trpjela i žrtvovala svoga Sina; te duše, njezina ljubljena djeca, bile u opasnosti da se vječno odvoje od svoje Majke, da budu vječno proklete.

Zato Ona želi obavljati svoju službu Posrednice svih milosti, osobito među velikodušnim dušama, u kojima podiže poziv, poziva ih na viši život s milostima svjetla i snage da prevladaju oklijevanja i prepreke, također s bezbrojnim milostima u izravnoj pripremi za svećeništvo, sve do blagoslovljenoga trenutka kada može predstaviti ređenika svome Sinu koji ga po biskupovim rukama doista čini drugim sobom. Doista, ,,ako Djevica, Majka Božja, ljubi sve duše gorljivom ljubavlju, ona ima posebnu naklonost prema svećenicima koji su živa slika Isusa Krista (Pio XI.).

Izvor: fsspx.news

četvrtak, 16. svibnja 2019.

Živjeti posvetu Bezgrješnome Srcu Marijinu



Poštovani članovi Bratstva, dragi čitatelji,

s radošću pokrećemo novu duhovnu praksu koja će biti posvećena osobito Blaženoj Djevici. To ćemo učiniti 13. svibnja, na godišnjicu prvoga Gospina ukazanja u Fatimi, i tijekom ove godine kada ćemo proslaviti 35. obljetnicu posvete Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Žalosnom i Bezgrešnomu Srcu Marijinu, koju je nadbiskup Marcel Lefebvre učinio 8. prosinca 1984. u Ecôneu. Ovaj dvostruki spomen ne smije, međutim, ostati samo pobožna uspomena, pomalo sentimentalna i ugodna, naravno, ali bez utjecaja na naš duhovni život.

Razlog postojanja ove nove prakse je da ponovno probudimo naše duše, ponovno zapalimo našu revnost te se živo podsjetimo na potpunu ovisnost Bratstva sv. Pija X. o našoj Gospi.

Želim vas ohrabriti da čitate i razmišljate o ovoj posveti. Riječi koje je izrekao naš osnivač bile su dobro usmjerene i još uvijek imaju goruću važnost: zablude koje su u njima prokazane sigurno nisu nestale. Naprotiv, one rastu i umnožavaju se kao stanice raka. Pustile su korijena i čini se da su navalile u cijeli javni prostor. Moja namjera nije donositi negativno, obeshrabrujuće opažanje, kao da sve što je dosad učinjeno nije bilo od koristi. Ne, bitka se nastavlja sve do pobjede; borba za istjerivanje bolesti nastavlja se sve dok postoji život. I borit ćemo se koliko god je potrebno, s istim oružjem: utječući se Djevici Mariji, osobito njezinome Bezgrešnome Srcu, utočištu grešnika i boraca.

nedjelja, 12. svibnja 2019.

Prisustvovanje i sudjelovanje na Misi (I.)



U ovome članku p. Michael Simoulin donosi opsežno pojašnjenje autentičnoga i tradicionalnoga shvaćanja ,,aktivnoga sudjelovanja te zašto i kako je važno za katolike da dok prisustvuju Misi, doista u njoj i sudjeluju. Članak je prvotno objavljen u časopisu The Angelus u ožujku 1997.

Pohađanje Mise i sudjelovanje u liturgiji

Crkva teži voditi sve ljude Kristu, koji daje svu slavu i čast Bogu Ocu u zajedništvu s Duhom Svetim. To je doista razlog našega postojanja: da proslavimo Boga priznajući Njegovu transcendentnost, Njegovo veličanstvo, Njegovu moć, Njegovu dobrotu i pjevajući mu hvale.

A to ne može učiniti nijedan čovjek osim preko Krista, s Njim i u Njemu. To je stoga prva svrha svete Misne Žrtve.

Zbog toga svatko mora ići na Misu: ne samo jer je to obveza ili da bismo izbjegli počiniti smrtni grijeh, nego zato da bismo sudjelovali u velikoj liturgiji naše Majke Crkve, koja želi okupiti svoju djecu za taj veliki „čin“ Njezina Zaručnika. Taj „čin“ proglašava Bogu Ocu da ga Njegova djeca ljube kao i Njegov ljubljeni Sin.

Da bismo bolje razumjeli zašto postoje crkveni propisi o pohađanju Mise, prisjetimo se četverostruke svrhe Žrtve Križa, koja ima istu svrhu kao i sveta Misna Žrtva.

Prva je klanjanje: da priznamo veličinu, veličanstvo i moć Božju i da se pred Njim ponizimo.

Druga je zahvala: da mu zahvalimo na mnogim darovima, i općenitim i osobnim, na mnogim milostima, na tolikoj dobroti i milosrđu prema nama, jadnim grješnicima.

Treća je kajanje: da učinimo zadovoljštinu i naknadu za naše grijehe i da molimo oprost od Boga za sve grijehe, znane ili neznane, koje smo počinili mi sami ili drugi.

Četvrta je molitva: da otkrijemo Bogu sve naše potrebe i da ga molimo za one koji trebaju Njegove milosti.


Nijedno ljudsko biće ne može si priuštiti da zanemari ispuniti te četiri obveze ako Bogu želi dokazati da ga zaista ljubi i ako želi primiti sve potrebne milosti koje su mu nužne za vječno spasenje. Međutim nitko osim našega Gospodina Isusa Krista ne može potpuno ispuniti te dužnosti, čije je štovanje ugodno i prihvatljivo Bogu zbog čistoće Njegove ljubavi i prinošenja samoga sebe. Naš Gospodin Isus Krist dolazi nam sa svetim i čistim darom sebe, po rukama Crkve i njezinih svećenika. On nas poziva da prikažemo svoje darove, koliko god jadni i nesavršeni oni bili, da ih pridružimo Njegovima tako da mogu biti prihvatljivi Bogu Ocu.

Tako nedjeljna Misa sažima sve naše molitve prethodnoga tjedna i sva naša nastojanja i zaslužna djela, čak su i ona sljedećega tjedna sadržana u svetom prikazanju našega Gospodina na takav način da ih Njegov Otac prihvaća kao ugodne i prihvatljive. Nije li to izuzetan dokaz dobrote i blagosti? Zar nas zaista Crkva treba prisiljavati da se utječemo našemu Gospodinu, da mu kažemo da ga ljubimo, da se sjedinimo s Njegovom žrtvom da bismo primili zauzvrat Njegovo božanstvo, Njegovu dušu, Njegovo tijelo, Njegovu krv, Njegov život koji je dao za nas, Njegovo strpljenje i moć, snagu i dobrotu zajedno s neizmjernim blagoslovom koji je Otac predvidio za svoga Sina i one koji su mu slični?

utorak, 7. svibnja 2019.

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (III.)


Nakon prvoga i drugoga dijela, donosimo u ovome članku završni dio predavanja p. Franza Schmidbergera o Crkvi.

VI. Četiri značajke Crkve

Sada moramo pažljivije promotriti neke od značajki ovog otajstvenog Tijela. Prije svega, radi se o četiri značajke, četiri obilježja Crkve: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska.

1. Crkva je jedna, tj. ona ispovijeda jednu istu vjeru, slavi jedan kult, tj. prinosi istu sv. Misnu Žrtvu i podjeljuje iste sakramente; vjernici se okupljaju oko hijerarhije koja ih vodi i njima upravlja. Sv. Pavao kaže: ,,Jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju (Ef 4, 5-6). Krist ne može imati različite zaručnice, On ima samo jednu zaručnicu. Prema tome, kada je riječ o spasenju čovjeka, postoji samo jedan način, a taj put spasenja je Krist zajedno sa svojom Crkvom. Drugim riječima, Krist ostvaruje spasenje u svojoj Crkvi i kroz njegovu Crkvu, kao što su ljudi u Noino vrijeme bili spašeni u korablji i po njoj.

2. Crkva je sveta. To ne znači da su svi njeni članovi sveti. Ona naprotiv obuhvaća u svom krilu i svece i grešnike. Ali ona je božanska ustanova, ima sveta sredstva, odnosno žrtve, sakramente i molitve, ona ima sveti nauk i vodi ljude prema svetosti. U Crkvi će uvijek biti barem ponekog sveca, ljudi koji su dosegli vrhunac kršćanskoga savršenstva.

3. Crkva je katolička. Katolička ovdje ne znači toliko razgraničenje prema protestantizmu ili drugim konfesijama, nego znači općenitost, sveobuhvatnost: svi narodi, svaka pojedina duša pozvana je pripojiti se krilu Crkve. Krist je rekao svojim apostolima: ,,Idite po svem svijetu i propovijedajte svim narodima. Sve dok jedna jedina duša na ovom svijetu još nije prihvatila Krista sa svime što slijedi, ne možemo biti mirni jer Kristov nalog još nije ispunjen. Crkva prigrljuje u svoje krilo bogate i siromašne, bijele i crne, mlade i stare, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane. Sredstva koja drži u svojim rukama su opće djelotvorna i odgovaraju općoj ljudskoj naravi tako da nema naroda ni kulture koji bi bili isključeni. Koliko se od toga razlikuju sekte i druge svjetske religije, kao što su islam, budizam i hinduizam! One su se nastanile u pojedinim regijama svijeta ili među određenim slojevima stanovništva; ali nisu sveopće, sveobuhvatne, katoličke.

subota, 4. svibnja 2019.

Svibanj – Marijin mjesec



Mjesec svibanj je jedan od najljepših mjeseci u crkvenoj godini. Nema drugoga vremena u liturgijskoj godini koje nudi toliko mogućnosti za nadnaravnu radost i duhovno slavlje kao svibanj.

Priroda razvija svoj puni sjaj nakon oštrih, hladnih i tamnih mjeseci zime i početka proljeća. Sunce ponovno osvjetljava i grije većinu dana. Stabla su u svojoj svježoj i snažnoj zelenoj boji ili čak u bijelim, ružičastim ili žutim cvjetovima. Ptice razveseljuju zrak koncertom koji druga godišnja doba ne poznaju.

Ali ni i u crkvenoj godini nema mjeseca koji je ispunjen takvom svečanošću. ,,Svibanj pripada uskrsnom vremenu – pravom vremenu radosti Katoličke Crkve – i pada najčešće potpuno ili dijelom u to vrijeme. Blagdan Uzašašća i poslanja Duha Svetoga dolaze gotovo uvijek, a blagdani Presvetoga Trojstva i Tijelova najčešće u svibnju. To je dakle vrijeme Aleluje jer je Gospodin ustao iz groba i uzašao na nebo da bi na svoje mjesto poslao Crkvi Duha Božjega. ,,To je dakle jedan od razloga“, piše kardinal John Henry Newman, ,,zašto je svibanj predviđen za posebno štovanje Blažene Djevice. Ona je prva od stvorenja, najljepša i najdraža od sve Božje djece, najbliža Njegovom prijestolju. Zato mora biti njezin taj mjesec u kome slavimo velike blagdane Božjega smilovanja, našega otkupljenja i posvećenja u trima božanskim osobama“ (Newman, Der Maimonat, Mainz, Grünewaldverlag, 1921, str. 4).

Marija je uistinu kruna stvaranja. Sva slava koju u prirodi susrećemo zajedno, nije dovoljna da bi dostigla ljepotu kojom je dragi Bog uresio Mariju. A ta ljepota nikada nije bila pokvarena grijehom. To osobito vrijedi za Marijinu nadnaravnu milost i slavu. Ne naziva li sv. arkanđeo Gabrijel Majku Božju ,,milosti punom“. Bog je u njezinu dušu spustio sva najveća blaga nadnaravnoga života, kojima je bilo obdareno ikoje stvorenje. U svom Bezgrešnom začeću i svom vječnom djevičanstvu ona je postala Majka Sina Božjega o kome svake nedjelje pjevamo u Credu: ,,Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, istobitan s Ocem“. Kao nova Eva postala je družica novome Adamu u djelu spasenja. Stojeći pod križem, ostvarila je svoje ime ,,Majke svih živih“, porodivši nas za djecu Božju u svojim neizmjernim bolima i supatnji s svojim božanskim Sinom. Po njoj svi ljudi primaju milosti koje je zajedno s njome Bogočovjek zaslužio na Kalvariji.

četvrtak, 2. svibnja 2019.

Najstrašniji raskol koji je svijet ikada vidio



4. veljače 2019. su u Abu Dhabiju papa Franjo i veliki imam Al Azhara, Ahmad Al-Tayyeb, potpisali dokument o „Ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život“. Deklaracija započinje u ime Boga koji, ako mora biti Bog zajednički svima, ne može biti ništa drugo osim muslimanskog Alaha. Bog kršćana je doista jedan u naravi, ali trojstven u različitim osobama: Otac, Sin i Duh Sveti. Još od vremena Arija i nakon toga, Crkva se bori protiv antitrojstvenika i deista koji poriču ili zapostavljaju ovo otajstvo, koje je za kršćanstvo najveće. Islam ga, naprotiv, odbacuje s užasavanjem, kao što izjavljuje sura o ,,autentičnom bogoštovlju“: ,,On, Bog, je jedan! Bog, vječni! On ne rađa, niti je bio rođen, i nitko mu nije jednak!” (Kur'an, 112, 2, 4).

No u Deklaraciji iz Abu Dhabija, čast se ne iskazuje ni Bogu kršćana ni Bogu islama, već svjetovnom božanstvu, ,,ljudskome bratstvu”, ,,koje obuhvaća sve ljude, ujedinjuje ih i čini ih jednakima”. Ovdje se ne radi o ,,duhu Asiza” – koji u svom sinkretizmu ipak priznaje primat religijske dimenzije u odnosu na sekularističku – nego o afirmaciji ravnodušnosti. Ni u jednoj točci ne spominje se zapravo temeljna metafizika vrijednosti mira i bratstva, ali se stalno na njih aludira. Kada dokument utvrđuje da ,,pluralizam i raznolikost religija, boja kože, spola, rase i jezika Bog želi u svojoj mudrosti, kroz koju je stvorio ljudska bića”, ne ispovijeda ekumenizam koji je osudio Pio XI. (1928.), nego religijski indiferentizam koji je osudio Lav XIII. u enciklici Libertas (20. lipnja 1888.), koju definira kao ,,doktrinarni sustav koji naučava da je svatko slobodan ispovijedati religiju koja mu se sviđa, pa čak i ne ispovijedati nijednu”.

U deklaraciji iz Abu Dhabija kršćani i muslimani podvrgavaju se temeljnom načelu slobodnoga zidarstva, pri čemu vrijednosti slobode i jednakosti francuske revolucije trebaju pronaći svoju sintezu i postignuće u sveopćem bratstvu. Ahmad Al-Tayyeb, koji je zajedno s papom Franjom sastavio tekst, nasljedni je šeik Bratovštine sufija Gornjega Egipta, a u islamskom svijetu je Al Azhar, sveučilište na kojemu je on rektor, obilježeno je promicanjem sufijskog ezoterizma kao ,,inicijacijskoga mosta” između istočnog i zapadnog slobodnog zidarstva (usp. Gabriel Mandel, Federico II, il sufismo e la massoneria, Tipheret, Acireale, 2013.).

Dokument ustrajno i opetovano poziva ,,svjetske vođe kao i na arhitekte međunarodne politike i svjetske ekonomije, intelektualce, filozofe, vjerske ličnosti, umjetnike, medijske profesionalce te muškarce i žene kulture iz svakoga dijela svijet“, da energično rade na širenju ,,kulture tolerancije i zajedničkoga života u miru”, izražavajući ,,čvrsto uvjerenje da nas autentični nauci religija pozivaju da ostanemo ukorijenjeni u vrijednostima mira, da branimo vrijednosti uzajamnoga razumijevanja, ljudskoga bratstva i skladnoga suživota“. Te su vrijednosti, ističe se, ,,sidro spasenja za sve“. Tako ,,Katolička crkva i Al Azhar” iziskuju da ,,ovaj dokument postane predmet istraživanja i promišljanja u svim školama, sveučilištima i formacijskim ustanovama, pomažući time obrazovati nove naraštaje da donose dobrotu i mir drugima i da posvuda budu branitelji prava potlačenih te najmanjih među našom braćom i sestrama”.

Dana 11. travnja je dokument iz Abu Dhabija u Santa Marti u Vatikanu zaključen simboličkom gestom. Franjo se prostirao po tlu pred trojicom muslimanskih vođa iz Sudana i poljubio im noge, moleći mir. Ovu gestu treba prosuditi ne toliko po onome što utvrđuje: podvrgavanje Crkve islamu, nego po onome što ona niječe: Kraljevstvo našega Gospodina Isusa Krista. Onome koji predstavlja Krista, u čije ime će se prignuti svako koljeno na nebu i na zemlji (Filipljanima 2, 10), moraju ljudi i narodi iskazati čast, a ne da je on ikome iskazuje.

utorak, 30. travnja 2019.

Postsinodalna pobudnica mladima: patetični dokument


Postsinodalna pobudnica mladima objavljena je 2. travnja 2019. Potpisao ju je papa Franjo pod nazivom Christus vivit (Krist živi) i dugačka je 67 stranica. Ona se nadovezuje na Sinodu o „Mladima, vjeri i razlučivanju poziva“ iz listopada 2018. godine.

Franjo izražava svoju nadu za Crkvu koja ,,ostavlja po strani uske predrasude i pažljivo sluša mlade“. ,,Molimo Gospodina da oslobodi Crkvu od onih koji će je natjerati da ostari, zatvoriti je u prošlosti, zadržavati je ili zaustavljati“. Prema njemu, Crkva koja odražava Isusa Krista je ona koja se trudi da ,,ponizno prizna da se neke stvari moraju konkretno promijeniti, a da se to dogodi, ona treba cijeniti viziju, ali i kritičnost mladih ljudi“. On se nada da će mladi ljudi biti „protagonisti promjene“, i da ih zato Crkva mora ,,ponizno“ slušati.

Papa tvrdi da umjesto ,,priopćavanja velikog broja doktrina“, Crkva treba ,,najprije pokušati probuditi i učvrstiti velika iskustva koja podupiru kršćanski život“. Zatim dodaje: ,,Crkva koja je uvijek u obrambenom stavu, koja gubi svoju poniznost i prestaje slušati druge, koja ne ostavlja mjesta za pitanja, gubi mlade i pretvara se u muzej“.

On odbacuje ,,čist i savršeni pastoral prema mladima, obilježen apstraktnim idejama“ i poziva na ,,popularni“ pastoral prema mladima. Franjo kaže da nije nužno ,,u potpunosti prihvatiti sve crkvene nauke“ i zagovara ,,pastoral prema mladima sposoban za uključivost, s prostorom za sve vrste mladih, da bi se pokazalo da smo Crkva s otvorenim vratima“.

Prema njegovim riječima, katoličke obrazovne ustanove moraju ,,nastojati pozdraviti sve mlade ljude, bez obzira na njihov vjerski izbor, kulturno porijeklo, osobnu, obiteljsku ili društvenu situaciju”. On tvrdi da ,,na taj način Crkva daje temeljni doprinos cjelovitom obrazovanju mladih u različitim dijelovima svijeta. One [katoličke obrazovne ustanove] bi nedopustivo umanjile tu ulogu ako bi postavile stroge kriterije za ulazak i ostanak učenika u njima jer bi mnoge mlade ljude lišile okružja koje bi moglo obogatiti njihove živote”.

Papa ide tako daleko da piše da ,,seksualni moral često teži biti izvor nerazumijevanja i otuđenja od Crkve, budući da se ona smatra mjestom prosudbe i osude”.

nedjelja, 28. travnja 2019.

Raspored sv. Misa (svibanj 2019.)




Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
5. 5.
II.
II. nedjelja nakon Uskrsa
18 h
12. 5.
II.
III. nedjelja nakon Uskrsa
10 h
13. 5. (pon.)
III.
sv. Robert Bellarmin,
b., isp. i nauč.
18 h
15. 5. (sri.)
III.
sv. Ivan de la Salle, isp.
18 h
16. 5. (čet.)
III.
sv. Ubald, b. i isp.
18 h
17. 5. (pet.)
III.
sv. Paskal Baylon, isp.
18 h
18. 5. (sub.)
III.
sv. Venancije, mč.
18 h
19. 5.
II.
IV. nedjelja nakon Uskrsa
18 h
25. 5. (sub.)
III.
sv. Grgur VII., p. i isp.
(sp.: sv. Ivan I., p. i mč)
18 h
26. 5.
II.
V. nedjelja nakon Uskrsa
10 h


Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
5. 5.
II.
II. nedjelja nakon Uskrsa
9 h
12. 5.
II.
III. nedjelja nakon Uskrsa
18 h
13. 5. (pon.)
III.
sv. Robert Bellarmin, b., isp. i nauč.
18 h
14. 5. (ut.)
IV.
Svagdan
(sp.: sv. Bonifacije Tarški, mč.)
7 h
18. 5. (sub.)
III.
sv. Venancije, mč.
18 h
19. 5.
II.
IV. nedjelja nakon Uskrsa
9 h
26. 5.
II.
V. nedjelja nakon Uskrsa
9 h

Napomene:

- U ponedjeljak, 13. 5., povodom obljetnice prvoga ukazanja Gospe Fatimske održat će se nakon sv. Mise euharistijsko klanjanje s molitvom Krunice.

Rijeka:


Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
17. 5. (pet.)
III.
sv. Paskal Baylon, isp.
18 h


Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
26. 5.
II.
V. nedjelja nakon Uskrsa
18 h