subota, 28. prosinca 2019.

Speculum justitiae (Ogledalo pravde)


Ljepota stvorenja proizlazi iz činjenice da ona odražavaju Božja savršenstva: "nebesa naviještaju slavu Božju", kaže psalam 18.

Ali kada je riječ o stvorenjima obdarenima inteligencijom, savršenstvo se ne sastoji samo u primanju svega od Boga; također zahtijeva da oni dobrovoljno umnožavaju njegovu svetost, bez miješanja slike s nekom nečistoćom.

Model nam je dao sam naš Gospodin: kao nestvorena božanska osoba, On je „Sjajnost slave Njegove, i prilika Bića Njegova“ (Heb 1, 3), a u svojoj stvorenoj ljudskoj naravi On zrači savršenstvom koje je odraz božanske svetosti: "Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego što vidi da čini Otac. Što on čini, ono i Sin čini jednako" (Heb 1, 3). (Iv 5, 19) Sličnost ne ostavlja nikakve sumnje: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca" (Iv 14, 9).

Gospa zauzvrat odražava ovu svetost, baš kao što mjesec zrači svjetlošću koju prima od sunca ne ometajući je. U njezinom Bezgrješnom Začeću ništa se nije odupiralo božanskoj snazi: ni narav u kojoj je rođena od starih i neplodnih roditelja, ni zakon istočnoga grijeha, koji ju je morao ostaviti u potpunosti slobodnom od svake mrlje kao i od rana koje idu s tim. Ni smrt, koja je imala tako malo moći nad njom da je Majci Božjoj bilo dopušteno poprimiti proslavljeno stanje na kraju svoga zemaljskoga života.

Ali nije bilo dovoljno primiti takve milosti, ona je ipak još morala dobrovoljno prigrliti Božji plan. Potpuno poznavajući činjenice, Marija se proglašava "službenicom Gospodnjom" i ponaša se kao takva, razmatrajući o Gospodinovim otajstvima koje je ona "čuvala u svom srcu" (Lk 2, 19), zabrinuta da ostane vjerna svome djevičanskome darivanju same sebe, uz rizik da neće moći odgovoriti na anđelov nagovještaj: "Kako će se to dogoditi, kad ja ne poznajem muža? (Lk 1, 34). Njezina skromnost bježi s javnih trgova, a njezina diskrecija ukazuje samo na stid supružnika u Kani, ustrajnost ju vodi do podnožja Križa, njeno majčinstvo nad dušama vodi je u Gornju sobu na dan Pedesetnice.

Kontemplacija nam čini da primimo Božju istinu. Kad klija u nama, daje svoje plodove poniznosti, vjernosti i ustrajnosti, razne izraze u nama slike živoga i istinitoga, vjernoga i vječnoga Boga. Gospa će uvijek biti blistavo ogledalo toga.

Izvor: fsspx.news

srijeda, 25. prosinca 2019.

Sretan Božić i blagoslovljena nova godina!


Iz svetog evanđelja s božićne Mise ponoćke:

U ono vrijeme: izda car August naredbu da se izvrši popis svega svijeta. Ovaj se prvi popis izvršio, kad je Kvirin bio upravitelj Sirije. I svi su išli da se prijave, svaki u svoj grad. Tako pođe i Josip iz grada Nazareta u Galileji u Judeju, u grad Davidov Betlehem, jer je bio iz doma i roda Davidova, da se upiše s Marijom, svojom zaručenom ženom, koja je bila trudna. Kada su bili ondje, dođe joj vrijeme da rodi. I rodi svojega Sina prvorođenca, povi ga u pelenice i položi u jasle, jer nisu našli mjesta u svratištu. – U onom su kraju pastiri noću bdjeli i čuvali svoje stado. I Gospodnji anđeo stane do njih i obasja ih Božja svjetlost, a oni se vrlo prestraše. Anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, to je Krist Gospodin. I evo vam znaka: Naći ćete Dijete povijeno u pelenice i položeno u jasle.« I najednom se s anđelom nađe mnoštvo nebeske vojske koja je hvalila Boga pjesmom: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje.

Radostan, milošću ispunjen blagdan Božića i blagoslovljenu 2020. godinu!

,,Čovječe, ako ne postaneš dijete,
nećeš ući onamo,
gdje su djeca Božja:
vrata su premalena.“

Angelus Silesius (1624.-1677.)

nedjelja, 22. prosinca 2019.

Poznavanje Krista


Što je čovječanstvo znalo o Kristu prije nego što je Bog poslao Anđela Gabrijela Djevici zaručenoj za čovjeka po imenu Josip iz plemena Davidova?

Ljudi su znali da će Krist doći iz naroda koji je potekao od Abrahama, da će svi ljudi čeznuti za Njim i da će po Njemu svi ljudi dobiti blagoslov. Znali su da će On biti Kralj vječnoga kraljevstva. Znali su za vladavinu mira i oproštenje grijeha. Međutim, to je bilo vidjeti Krista izvana. Bilo je poput djeteta ispred prozora trgovine koje gleda unutra, ali ne može ući i kupiti na zadovoljstvo svoga srca.

Ali Marija je ušla u puninu Kristovih otajstava u samome trenutku kad je On ušao u svijet. Jer kao što je zora savršeno svjetlo, koje ipak ljudi u šumi nesavršeno vide, tako je i Marijino poznavanje Krista bilo savršeno, premda Ga ostali ljudi jedva vide. To nam je jasno otkriveno u Navještenju. Anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju 'milosti puna', koristeći riječi da kaže da je Ona izdvojena od svih ostalih. Njegovo je oslovljavanje puno svečanosti, tako da se Marija, shvaćajući važnost trenutka, čudi pozdravu, razmišljajući o nečemu što je izvan dosega smrtnih ljudi.

Nastavljajući tako u tri stupnja opisana u Luki 1, 28 sl., anđeo zove Mariju po imenu da umiri Njezin um i usmjeri je na rođenje djeteta, koje će biti sin Davidov i Kralj vječnoga kraljevstva. On tako pokazuje da je Bog odabrao Mariju za Mesijinu majku, nadu Abrahamovu i ispunjenje obećanja danih Davidu. Shvativši sada značenje "puna milosti", Marija pita: „Kako će se to dogoditi kad ja ne poznajem muža?”

Kao odgovor, Gabrijel daje prvu službenu objavu Otajstva Presvetoga Trojstva: „Duh Sveti doći će na Tebe, i sila Svevišnjega osjenit će Te. Zato će se i Sveto što će se roditi od Tebe, zvati Sin Božji.” Čuvši to, Marijina duša prepoznaje milosti čitavoga Njezinoga života, jer se Bog koji ju je uvijek vodio objavio Njoj i ne može biti nikakve sumnje u to što sve to znači. „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” Anđeo ju je napustio i Bog joj je postao Sin.

U ovom trenutku Marija zna tko je Krist: „Ti si Krist, moj Sin, potomak Abrahamov, Sin Davidov, Sin Čovječji. A ipak, ti si živi i pravi Sin Božji, koji dolazi među ljude.” Iako Ga Marija ne može vidjeti, niti Ga osjetiti u Svojoj utrobi, Ona Ga poznaje u punini Njegovoga Božanstva i u istini Njegovoga Čovještva.

Na sličan način prelazimo na savršeno znanje Krista u Zdravo Mariji. „Milosti puna“ vidimo Božji plan. „Blagoslovljena si Ti među ženama” vidimo Bezgrešno Začeće. „Plod utrobe Tvoje Isus”, vidimo potomstvo Abrahama, sina Davidova, Mesiju, Otkupitelja. „Majko Božja“, vidimo Božanstvo. Izgovarajući „moli za nas grešnike“ mislimo „neka mi bude po Tvojoj volji“ i slobodno ulazimo u ovo sveto otajstvo donoseći milost Otkupitelja u svijet oko nas. Izgovarajmo ovu molitvu, ne samo kao djeca koja ponavljaju nepoznate riječi, već kao oni koji su u potpunosti ušli u Kristovo Otajstvo. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

petak, 20. prosinca 2019.

Papa Franjo smatra naslov Gospe Suotkupiteljice ,,budalaštinom“


Tijekom homilije za proslavu blagdana Gospe od Guadalupe u bazilici sv. Petra, 12. prosinca 2019., papa Franjo izgovorio je prijezirne riječi prema naslovu kojeg Tradicija Crkve daje Mariji.

Čak i ako se ne radi o svečanom ili čak redovnom naučavanju, stvar je poprilično sablažnjiva: Kristov namjesnik je zapanjujućom ležernošću, pokretom ruke obrisao naslov Marije Suotkupiteljice. To je odbacivanje bezbožno jer se radi o ustaljenoj predaji koju je preuzelo i razvilo nekoliko papa, njegovih prethodnika, barem prije Drugog vatikanskog.

Papinska homilija

Franjo je, govoreći bez bilješki ali prema dobro utvrđenom planu, objasnio nekoliko naslova koji se dodjeljuju Mariji. Navodi ih tri: Žena – ili Gospa – Majka i Učenica. Na kraju će dodati „mestizu“ (žena miješane rase, nap. prev.), osvrćući se na činjenicu da se slika Gospe od Guadalupe prema uobičajenom tumačenju pojavljuje s crtama mlade mestize.

Za Papu samo ovi naslovi dopiru do bitnih obilježja, dok su mnogi drugi, poput onih koji su navedeni u lauretanskim litanijama, više odraz pučke pobožnosti. S druge strane, on odlučno odbacuje naslov suotkupiteljice: ,,Budući da je bila vjerna svome Učitelju, koji je Njezin Sin, jedini Otkupitelj, Ona za sebe nije nikada htjela uzeti išta od svog Sina. Nikada se nije predstavila kao Suotkupiteljica”.

Na kraju ove homilije, održane uoči pedesete obljetnice svoga svećeničkoga ređenja, Franjo dodaje: „Kad nam netko dolazi s pričom da bismo trebali proglasiti ovu ili onu dogmu, nemojmo se pogubiti u besmislicama”. Takav je prijevod Zenita, tiskovne agencije bliske Svetoj Stolici. Još jedno web mjesto na engleskom jeziku istoga usmjerenja prevodi: ,,nemojmo se pogubiti u budalaštinama”. Izvornik na španjolskom – ne nos perdamos en tonteras – točno prevodi: nemojmo se pogubiti u budalaštinama.

Stoga je jasno da bi Papa koji bi želio proglasiti Presvetu Djevicu Suotkupiteljicom upao u „budalaštine“, izraz koji na odgovarajući način prevodi njegovu misao.

Suotkupiteljska uloga Djevice Marije

Dovoljno je konzultirati bilo koji pretkoncilski traktat o mariologiji da bismo shvatili važnost pojma suotkupiteljske uloge koja se punih pet stoljeća u teološkoj misli primjenjivala na Blaženu Djevicu Mariju. Sami pape poticali su teologe kao i vjernike na bolje razumijevanje ovoga naslova naše Nebeske Majke. Dovoljno se u to uvjeriti prisjećajući se papinskih riječi, od Pija IX., Pape Bezgrešnoga Začeća, do Pija XII., Pape slavnog Gospinoga Uznesenja.

Pio IX.
U buli Ineffabilis Deus, kojom je 1854. proglasio dogmu o Bezgrešnom Začeću, papa Pio IX. piše: „Dakle, baš kao što je Krist, Posrednik između Boga i čovjeka, uzeo ljudsku narav, izbrisao je pismo uredbe koja je stajala protiv nas i trijumfalno ga privezao na križ, tako da je najsvetija Djevica, sjedinjena s njim najintimnijom i neraskidivom vezom, bila s njim i kroz njega vječno u neprijateljstvu sa zlom zmijom te ju je najpotpunije pobijedila i tako joj satrla glavu svojim bezgrješnim stopalom”. Ako se riječ Suotkupiteljice i ne pojavljuje, pojam i njezina stvarnost su jasno izraženi.

Lav XIII.

Nekoliko tekstova pape Lava XIII. također izražavaju ovaj nauk. Tako u enciklici Supremi apostolatus officio (1883.): „I uistinu Bezgrješna Djevica, izabrana za Majku Božju i time povezana s Njime u čovjekovom spasenju, ima sa svojim Sinom veću povlasticu i moć nego je to ikoji čovjek ili anđeosko stvorenje ikada steklo ili ga ikada može steći”.

U enciklici o krunici, Jucunda semper (1894.), isti papa naučava: „Stajala je kraj križa Isusovog njegova Majka, koja je u čudu ljubavi, da bi nas tako mogla primiti kao svoje sinove, velikodušno prikazala božanskoj pravednosti svoga vlastitoga Sina te je u srcu s Njime umrla, probodena mačem tuge”.

U apostolskoj uredbi Ubi primum (1898.) upućenoj Bratovštini Krunice: „Kad smo najprije, tajnim planovima božanske Providnosti, promaknuti na Petrovu stolicu... Naš se um odjednom okrenuo velikoj Majci Božjoj, koja je bila suradnik u djelu čovjekova otkupljenja”.

Napokon, u enciklici Adjutricem populi (1895.), Lav XIII. daje najcjelovitiji izraz ovoga suotkupljenja, povezujući ga s Marijinim sveopćim posredovanjem: „Iz nebeskog je prebivališta, Božjom odredbom, započela bdijeti nad Crkvom, da bi nam pomogla i bila nam bliska kao naša Majka; tako da bi Ona koja je bila tako blisko povezana s otajstvom ljudskoga spasenja, bila jednako povezana s raspodjelom milosti koje će za sva vremena poteći iz otkupljenja”.

Sveti Pio X.

Ovaj sveti papa također je posvijestio nauk o suotkupljenju u svojoj poznatoj enciklici Ad diem illum (1904.), prigodom 50. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću: „A iz tog zajedništva volje i patnje između Krista i Marije, Ona je zaslužila da postane najvrijednijom Obnoviteljicom izgubljenoga svijeta (Eadmeri Mon. De Excellentia Virg. Mariae, c. 9) i Raspodjeliteljicom svih darova koje nam je naš Spasitelj stekao svojom smrću i krvlju.” Sveti Papa je dakle istaknuo vezu između suotkupljenja i sveopćega posredovanja.

Tijekom pontifikata ovog slavnoga pape, dekret Svetog oficija od 26. lipnja 1913. pohvalio je ,,običaj dodavanja Isusovom imenu, ime njegove Majke, naše Suotkupiteljice, Blažene Djevice Marije”. Ista je kongregacija 22. siječnja 1914. odobrila oprost za molitvu u kojoj se Marija naziva „Suotkupiteljicom ljudskoga roda“.



Benedikt XV.

On opet jasno govorio o ovom nauku u svom apostolskom pismu Inter sodalicia od 22. ožujka 1918.: „Združujući se s mukom i smrću svoga Sina, trpjela je kao da od nje umire… kako bi se zadovoljila božanska pravda; koliko god je mogla, žrtvovala je svoga Sina na način da se može s pravom reći da je s Njime otkupila ljudski rod. Upravo iz tog razloga sve vrste milosti koje crpimo iz riznice otkupljenja dolaze do nas, da tako kažemo, iz ruku žalosne Djevice."

Pio XI.

Moramo najprije citirati njegovo pismo Explorata res (2. veljače 1923.) u kojem upućuje ovu lijepu pohvalu nebeskoj Majci: „Neće doživjeti vječnu smrt, onaj tko će na poseban način u svom posljednjem trenutku uživati pomoć Blažene Djevice. To mišljenje crkvenih naučitelja, potvrđeno osjećajem kršćanskoga naroda i dugogodišnjim iskustvom, temelji se prije svega na činjenici da je žalosna Djevica sudjelovala s Kristom u djelu Otkupljenja”.

No prije svega, on je prvi papa koji je upotrijebio izraz Suotkupiteljica (Coredemptrix). U svojoj poruci hodočasnicima u Lourdes za obljetnicu Otkupljenja izrekao je ovu molitvu: „O Majko pobožnosti i milosrđa, koja si kao Suotkupiteljica stajala uz svoga najslađega Sina te trpjela s Njim kad je izvršio ljudsko otkupljenje na žrtveniku Križa... sačuvaj u nama, molimo te, iz dana u dan dragocjene plodove Otkupljenja i tvoje samilosti” (29. travnja 1935.).

A u obraćanju hodočasnicima u Vicenzi (30. 11. 1933.) jasno je poručio: „Iz naravi svoga djela Otkupitelj je trebao sa svojim djelom povezati Majku. Iz tog razloga je nazivamo naslovom Suotkupiteljica”.

Pio XII.

Anđeoski pastir više je puta opisao činjenicu Marijina suotkupljenja, čak i ako se tom riječi ne služi. Primjerice, u enciklici Mystici corporis (1943): „Konačno je Marija, trpeći svoje neizmjerne boli s dušom punom snage i pouzdanja, više od svih kršćana istinska Kraljica mučenika, te je dovršila ono što je nedostajalo Kristovim patnjama... 'za Tijelo koje je Crkva' (Kol 1,24)”.

Ako se pojam Suotkupiteljice ne nalazi u peru ovog Pape, nauk je tu uz svu moguću jasnoću i razvoj. Prosudimo po tome citat iz enciklike Ad caeli Reginam (1954.), o Marijinom kraljevanju:

,,U ostvarenju ovog djela otkupljenja, Blažena Djevica Marija bila je najuže povezana s Kristom... baš kao što je i Krist, jer nas je otkupio, posebnim naslovom naš Gospodin i Kralj, tako je i Blažena Djevica (naša Kraljica), zbog jedinstvenog načina na koji je sudjelovala u našem otkupljenju, dajući mu vlastitu narav, slobodno ga prikazujući za nas, jedinstvenom željom i prošnjom i aktivnim interesom za našim spasenjem”.

Neviđena bezbožnost

Odbacivanje naslova Blažene Djevice, posebno onih Suotkupiteljice i Posrednice, ima svoje porijeklo u modernom ekumenizmu. Već kad je 1950. proglašena dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije, modernisti su bili pogođeni, vidjevši u njoj novu prepreku na putu približavanja protestantima.

Na Drugom vatikanskom saboru koncilski oci jednostavno su izbrisali shemu pripremljenu o Presvetoj Djevici da joj ne bi dali previše važnosti i učinili je jednostavnim poglavljem Lumen gentiuma, konstitucije o Crkvi. Koncil je priznao Marijine naslove poput Odvjetnice, Pomoćnice, pa čak i Posrednice, proglasio ju je Majkom Crkve, ali bila je prisutna sklonost minimalizmu.

Taj se trend nastavio kod svih postkoncilskih papa. No, Franjina homilija nesumnjivo je najjasnije očitovanje tog odbacivanja Tradicije i tog prezira koji su modernistički teolozi, poput o. Yvesa Congara, izražavali blago, a on se odsada pod kupolom sv. Petra može izražavati glasno.

Izvor: fsspx.news

utorak, 17. prosinca 2019.

50 godina nove Mise: razvoj Rimskog misala (II.)


Prije pola stoljeća papa Pavao VI. nametnuo je reformu Mise koja se može nazvati ,,Misom Drugog vatikanskog”. Nju su odmah kritizirali dvojica kardinala, a protivljenje prema njoj nije oslabilo. Ova tužna obljetnica prilika je da se poprati njezina povijest.

Prije razmatranja liturgijske reforme Pavla VI. i nove mise, prikladno je proći povijest Rimskoga misala jer ova reforma tvrdi da je homogeni razvoj prošlosti. To je apsolutno diskutabilno. Povijesna udaljenost olakšava da se to može vidjeti.

Prvi dio ovog povijesnog pregleda razvoja Rimskog misala seže do 11. stoljeća. Nova odlučujuća faza bio je djelo Tridentskoga sabora i pape sv. Pija V. koji predstavljamo u ovom drugom dijelu.

Od 12. do 16. stoljeća

Misal Rimske kurije bio je dobro utvrđen u 11. stoljeću. Počevši od 12. stoljeća uspostavljen je duh „reforme“ kako bi se pokušalo smanjiti mnoštvo kompozicija i ograničiti određene običaje, posebno u božanskom časoslovu. Taj se pokret mogao vidjeti kod monaških zajednica – kartuzijanaca, cistercita, premonstrata – kao i kod redovničkih. Liturgijska reforma Cîteauxa bila je najistaknutija. Cilj svakog reda bio je unifikacija. To je rezultiralo usklađivanjem liturgije u cijelom rimskom svijetu.

U 13. stoljeću još je bilo nekoliko oblika Rimskog misala u samom Rimu: u Lateranu, sv. Mariji Velikoj i dr. Treba istaknuti da su razlike bile vrlo male. Ali konačno je misal Kurije prevladavao. A oko 1230. godine stanje Rimskog misala došlo je do točke da se više nije mijenjao.

Rasprave oko transubstancijacije, uključujući osudu zabluda Petra Abelarda (1079.-1142.) i širenje čašćenja Euharistijskog, dovelo je do podizanja hostije – prvo u Parizu na početku 13. stoljeća – a zatim kaleža. Praksa je postala raširena krajem istoga stoljeća. Upravo je u to vrijeme sv. Toma Akvinski sastavio časoslov i Misu Presvetoga Sakramenta.

Innocent III. (1198.-1216.) objavio je Ordo missae, ordinarij papinske Mise, koja je sadržavala ceremonijal, tj. opis gesta i pokreta svih službenika. Od toga trenutka papinska je kapela postala uzor i referentna točka. A široko rasprostranjene kurijalne knjige postale su norma.

Prvi tiskani rimski misal datira na 6. prosinca 1474. Napravljen je u Milanu. To je gotovo identična reprodukcija misala koji je objavio Nikola III. 1277. god. Tisak je postao novi, stabilizirajući element misala Kurije koji će mu omogućiti da se još više raširi.

Međutim, određene liturgijske zloporabe koje su nastale zbog neznanja, kao i pod utjecajem protestantske reformacije, unijele su duh slobodarstva čak i u preostalo vjerno svećenstvo, što će iziskivati disciplinsko razjašnjenje. To bi bila uloga Tridentskoga sabora (1545.-1563.).

Ovaj sabor, koji si je za cilj postavio borbu protiv protestantske hereze i koji je donio brojne dogmatske uredbe, izdao je i važne disciplinske uredbe.

Dogmatske uredbe od 17. rujna 1562. tijekom 22. zasjedanja o svetoj Misnoj Žrtvi, kojima se pridružuje Dekret o indeksu knjiga; o katekizmu, časoslovu i misalu s 25. zasjedanja (4. prosinca 1563.), predstavljaju izvor tridentske kodifikacije liturgije.



Tridentski sabor pripremio je reviziju liturgijskih knjiga, ali nije mogao dovršiti djelo, budući da nije imao potrebne dokumente na licu mjesta. Zbog toga je izvršavanje ovoga zadatka povjerio papi. Svečanost ovoga sabora, ponovno potvrđivanje velikih dogmi o sakramentu Euharistije i svete Mise, dali su poseban sjaj ovoj reviziji.

Djelo se nije sastojalo u sastavljanju ,,novoga misala”, kao što su to učinili autori Misala Pavla VI., pod izgovorom da su vratili drevne oblike koji su bili nestali putem ,,antikvarijanizma u liturgijskim stvarima” koji je Pio XII. prokazao u Mediator Dei (1947.). Djelo sv. Pija V. sastojalo se u povratku tradiciji uspostavljanjem najboljeg mogućeg izdanja Rimskoga misala usporedbom izvora. On se ograničio na potiskivanje nekih zavjetnih Misa i obnavljanje slavlja nedjelje koje se težilo staviti u stranu u korist blagdana. Usput, ta obnova slavlja nedjelje nastavit će se reformom sv. Pija X.

Papa dominikanac učinio je misal koji je objavio obveznim u svim crkvama koje nisu mogle dokazati da su njihove posebne liturgije postojale barem 200 godina. Većina biskupa i kaptola prihvatili su tridentski misal, iako su mogli utvrditi dovoljnu starinu vlastitih tekstova i mjesnih liturgijskih običaja. ,,Misal sv. Pija V.“ tako je prešao u opću primjenu. Ipak, mnogi partikularni obredi ostali su izvor kasnije pomutnje. Misal je objavljen 1570. godine.

Ova revizija također je precizirala rubrike u kojima su opisane sve ceremonije koje treba učiniti tijekom Mise. Ovo pojašnjenje bilo je povjereno Kongregaciji obreda, koja je postala zaštitnicom misala, te je tijekom četiri stoljeća dala vrijedne odgovore i mnoga pojašnjenja. Ova kodifikacija rubrika, koja ostaje najveći doprinos tridentskoga misala, doprinijet će romanizaciji cijele latinske liturgije.

Konačno, širenje priručnika koji objašnjavaju liturgijske geste koje se čine na temelju prakse Kurije, proširilo je rimski duh po cijelom latinskom svijetu.

Rad Tridentskoga sabora završen je proglašenjem revizija svih liturgijskih knjiga između 1568. i 1614. – časoslova, misala, martirologija, pontifikala, biskupskog ceremonijala i obrednika, svega rimskoga – što je omogućilo lak pristup liturgijskim zakonima u svim njihovim oblicima.

Izvor: fsspx.news

subota, 14. prosinca 2019.

Kalež: simbol Marije


Koja su svojstva kaleža i koje je njihovo značenje za naše živote?

Prvo, dragocjeni metal u svojoj blistavoj ljepoti: izazov da se sve više i više čistimo od svake ljage grijeha, a također i od onoga što je ovozemaljsko i nevrijedno. Zatim uvid u to koliko je naš život dragocjen, naše tijelo i osobito naša duša, stvoreni na Božju sliku i priliku, predodređeni da imaju udio u ljepoti Bezgrješne. Ovaj kalež je sam po sebi prilično prazan, prilično siromašan. U njemu se ne nalazi ništa od svijeta, ni zrnce prašine, ništa svjetovno, koliko god lijepo bilo. Takav stav potpune samozataje, potpunog odricanja od samoga sebe, potpunoga duhovnoga siromaštva osnovna je odlika Bezgrješne: ona nema ništa za sebe, ne misli o sebi, potpuno je siromašna i ispražnjena od sebe; moglo bi se reći da njezin ego ne postoji. To je jedini mogući stav stvorenja prema svome Stvoritelju, kada On u beskonačnom milosrđu iskaže naklonost prema našoj praznini kako bi je ispunio. Zatim je kalež sasvim otvoren onome što je gore. Strane kaleža su poput raširenih ruku Moliteljice, pune čežnje i predanosti. To je djevičansko Marijino srce, koje živi u iščekivanju Boga i za Boga, kao i Zaručnica za svoga Zaručnika. Sve njezine misli, riječi i djela usmjerena su prema Njemu, potpuno za Njega. Marija nam daje tu čežnju za Bogom i čini da naša srca postaju čista od svih neurednih želja koje nas vuku prema dolje.

Ta čežnja se ispunjava kroz Posvetu i Pričest. Otvoreno srce prima božansku svjetlost i toplu krv života koja teče. To je svrha zbog koje postoji kalež i samo zbog toga: da se u njemu može dogoditi pretvorba, tj. da bi Krist mogao obnoviti svoj život, svoju patnju i smrt u njemu. Kao što Elizabeta od Trojstva to tako duboko izjavljuje: "Neka postanem za Njega dodatno čovječanstvo u kojemu može obnoviti svoje otajstvo u svojoj potpunosti." Ali to uključuje jedinstvo volje s Božjom voljom, potpuno kao što je Marija bila ujedinjena s Kristom u posvemašnjoj poslušnosti.

Liturgija naglašava da se ne prinosi samo sadržaj kaleža već i sam kalež („Prinosimo ti kalež spasenja…“), kao da neprimjetno preporučuje da je ona jedna Kristova Žrtva isto tako i žrtva Marijina, da je pokornost novoga Adama nerazdvojno sjedinjena s pokornosti Nove Eve: Otkupiteljeve zajedno s onom od Suotkupiteljice. Svi se moramo smjestiti u ovaj kalež poput male kapljice vode tijekom Ofertorija (Prikazanja). Kako smo poprimili kvalitete kaleža, postali smo dostojna posuda Božje prisutnosti, ispunjena i prožeta Krvi Kristovom. Vječiti pogled na kalež je uranjanje u njezino Bezgrješno Srce. Tako u sebe prihvaćamo Kristovo ljubavno djelo, u svoj svojoj punini.

Stoga, Marija je duhovni prostor, sveta atmosfera, svetište, u koje smo se preobrazili, kako bismo razumjeli i prodrli sve dublje u veliku božansku dramu i da bismo iznutra primili sve plodove ovoga stabla života. „Srce Marijino je živi oltar na kojemu se prinosi žrtva. Ovo probodeno Srce je i poslužitelj kod oltara, čiji otkucaji srca su liturgijski odgovori. To je kadionica u kojoj se vjera, nada, ljubav i klanjanje koje iskazuje cijeli svijet poput tamjana uzdižu pred zaklanim Janjetom. To je zbor ove sjajne Mise koji nadmašuje sve anđele. Nije li tišina Marijinih izvanrednih patnji poput pjevanja tajnih, neopisivih pjesama zanesenom uhu krvne Žrtve?” (p. Faber).

Izvor: fsspx.news

petak, 13. prosinca 2019.

Časopis Christus Rex (br. 22): Otpadnička sinoda: Amazonija


Dostupan je novi, 22. broj časopisa Christus Rex – četvrti broj u 2019. godini, koji je posvećen temi Sinode o Amazoniji. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. te skinuti na sljedećoj poveznici.

Časopis nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Došašće Gospodinovo… ili antidošašće u Rimu?
Sinoda koja bi trebala ,,spasiti” Amazoniju i Crkvu
Sinoda o Amazoniji: ono najgore dogodilo se već u početku
Pogled unatrag na skandal s Pachamamom
Idolopoklonstvo Pachamame u svjetlu Izjave iz Abu Dhabija
Sinoda o Amazoniji otvara vrata ređenju oženjenih muževa
Contra recentia sacrilegia – Prosvjed protiv svetogrdnih djela pape Franje

utorak, 10. prosinca 2019.

Došašće Gospodinovo… ili antidošašće u Rimu?


Čitatelju ovih redaka moglo bi se učiniti neumjesnim da se usudim u vremenu došašća govoriti o grozoti idolopoklonstva s Amazonske sinode, koju bismo najradije kao mračno poglavlje htjeli izbrisati iz anala crkvene povijesti. Međutim, ne smijemo se ograđivati od stvarnosti jer prema Kristovoj opomeni trebamo ispravno tumačiti ,,znakove vremena“ da ne bismo zastranili. Upravo došašće daje nam dobar ključ za razumijevanje onoga što se nažalost dogodilo u Vatikanu. Jer pred žarkim svjetlom pokazuje se sve oštrije podlost zla.

Ispunjenje svih čežnji čovječanstva

Nijedno doba godine ne dotiče srca ljudi i zagrijava ih za vjeru kao što to čini vrijeme došašća i Božića. Dolaskom Gospodinovim od početka se ispunila sva čežnja cijeloga čovječanstva. Tko nije žudio za neizrecivom srećom i mirom, slobodom i puninom života? Svatko pati, svjesno ili nesvjesno, od svoje zapletenosti u grijeh, koji ga manje ili više zadržava u ropstvu Sotone i duhovne tame, iz koje nas može osloboditi samo naš najsvetiji Spasitelj. U kojoj dojmljivoj poeziji pjeva Sveto pismo i liturgija Crkve ,,kad se pokaza dobrota i čovjekoljublje Boga, Spasitelja našega“ (Tit 3,4), ,,da obasja one koji sjede u noći i sjeni smrtnoj“ (Lk 1,79), da ih ,,izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje“ (Kol 1,13), jer ,,zato se pojavi Sin Božji, da razori djela đavolja“ (1 Iv 3,8), koji je ,,došao i propovijedao mir vama, koji ste bili daleko, i mir onima, koji su bili blizu“ (Ef 1,17).

Bili bismo bezumni da u svetom Došašću većom revnošću ne otvorimo svoja srca Kristovom svjetlu – u molitvi, duhovnom čitanju i spasonosnoj pokori! Ne smijemo vrijeme milosti prespavati. ,,Već je čas, te mi ustanemo od sna; jer je sad bliže naše spasenje, negoli kad vjerovasmo. Noć prođe, a dan se približi“ (Rim 13, 11-12).

Sinoda u sjeni smrtnoj

Nažalost, čini se da je Vatikan ponovo pao u smrtni san, u koji je Amazonska sinoda uspavala većinu sudionika. Sudionicima Sinode zasigurno je bilo poznato da se veoma poznatoj Pachamami u cijeloj indijanskoj kulturi Južne Amerike klanja i da ju se časti kao ,,svemoćnu božicu svijeta“, t. j. svemira. Mogu li svi oni koji su pred očima svjetske javnosti ovoj božici iskazali kultno čašćenje, biti oslobođeni grijeha idolopoklonstva? Oni svećenici i redovnici koji su se pred njom bacili na zemlju, biskupi koji su je nosili okolo u procesiji, oni koji su je zazivali i pjevali joj pred Presvetim u svetohraništu? Jesu li zaboravili da Sveto pismo i crkveni oci upozoravaju toliko često i žustro protiv idolopoklonstva, koje oni nazivaju najgorim od svih grijeha?

Idolopoklonstvo nije samo ozbiljno kršenje Božje prve zapovijedi i napad na jedinstvenost pravoga Boga, već u konačnici predstavlja službu Sotoni. ,,Svi su bogovi pogana zlodusi“ (Ps 95,10), kaže odrješito psalmist, a sv. Pavao upozorava Korinćane: „Ljubljeni, bježite od idolopoklonstva!... Ali što žrtvuju neznabošci, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu. A ja neću, da vi budete zajedničari sa zlim duhovima“.

Trijumf Sotone u Vatikanu?

Dakle, gore od toga nije moglo! Kad se papa u Vatikanu, u srcu Katoličke crkve, naklanja pred idolima, ne časti li on – po jasnoj logici sv. Pisma – Božjega Protivnika i ne podvrgava li se njegovoj vladavini? Bože sačuvaj da bi to bilo učinjeno namjerno, već iz sljepoće, jer zasljepljenost može ići jako daleko! Tu se konačno od poganske indiokulture, koja se nije ustručavala ni od žrtvovanja djece i mnogoženstva, želi učiti te u njoj pronaći obogaćenje za kršćanstvo!

Neka svijetu dođe novo Došašće!

Crkva uzdiše u neizrecivoj tuzi i nevolji. Je li se moglo pasti dublje od đavolske idolatrije, koja je u ljudskoj povijesti oduvijek bila otvorena vrata za sve perverzne poroke koji su predugo porobljavali čovječanstvo? Neka se Bog smiluje svojoj Crkvi i izlije na ljude duh obraćenja i zadovoljštine! Neka vrijeme Došašća bude prilika da najprije isprosimo taj duh za sebe kako bismo, ispunjeni obnovljenom revnošću, donijeli dostojne plodove pokore i zadovoljštine te da s radošću, u rukama Majke Božje, mognemo pohititi k jaslama božanskog Djeteta i pridonijeti da Presveta Srca Isusa i Marije čim prije i konačno pobijede nad srcima ljudi i naroda i da uspostave u njima toliko iščekivanu, blagu vladavinu mira i ljubavi.

p. Stefan Frey

nedjelja, 8. prosinca 2019.

Bezgrješno Začeće


Onaj koji ukloni jedan jedini grijeh može promijeniti svijet.

Nitko ne može sumnjati da se po malim stvarima upravljaju velike stvari. Relativno mala skupina ljudi učinila je blaga ljudskoga roda, nekolicina onih koji su njegovi pravi vođe i nekolicina koja pomaže u nastojanju za onim što je bolje. Nasuprot tome, podmukla nekolicina pokreće revolucije i pustoši društvo. Ove dvije suprotstavljene „nekolicine” reducirane su kod sv. Pavla na „dvojicu” suprotstavljenih: „Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt... tako će i pokornošću Jednoga mnogi postati pravednici.” (Rim 5, 12. 19)

Ujedinjenost i snaga jedinstva pokreće svako mnoštvo, bilo da je to glavni trener sportskoga kluba ili glavni um kriminalnoga kartela, bilo da je Krist ili Belijal, sve se svodi na moćne ujedinjene snage koje teže nadmoćnosti.

Bog je postavio moć Svoga Ljubljenoga Sina u poniznost i niskost Njegove Ljudske naravi, božanske poluge za obnovu čitavoga čovječanstva i izvan koje nema spasenja ni milosti ni istinske svrhe. No središnji dio ove poluge, točka oslonca koja omogućava polugi da izvršava svoju silu prema svim predmetima, je Bezgrješno Začeće. Kao što poluga djeluje fizičkom akcijom kroz svoju točku oslonca, tako je Krist preuzeo i stupio u doticaj s čovječanstvom kroz Marijino Bezgrješno Začeće. I kao točka oslonca, koja ostaje u kontaktu s polugom u svakoj akciji dizanja, tako i Marija ostaje u kontaktu s Kristom, ne samo tijekom Njegovih zemaljskih Otajstava, već i u Njegovomu izvršavanju Njegovoga Nebeskoga Svećeništva. Ona je Posrednica svih milosti, koja omogućava da moć Kristove milosti dotiče sve ljude po Njezinome svemoćnom posredovanju.

Ono na što se svodi ta Božanska Mudrost je ujedinjenje naše pobožnosti prema Kristu s pobožnosti prema Mariji. Zvuči kontradiktorno ali razmotrite pobožnost „Kristu samome”. Duboko u sebi to znači odvojiti Krista od Njegove Majke, od Njegove Crkve, od Tradicije, od različitih institucija nadahnutih Duhom Svetim, i učiniti ga „mojim vlastitim osobnim spasiteljem” isključujući Katoličku Crkvu. Takav podijeljeni Krist nema postojanja. Istinski i jedini Krist preobražava i posvećuje, i nijedna pobožnost ne posvećuje brže u jednom smjeru od pobožnosti prema Bezgrješnoj. Odmah dalje od grijeha brzim gnušanjem i pokajanjem, ide izravno do suštinskih Kristolikih vrlina poniznosti i poslušnosti. Po njima, Duh Sveti tvori „unutarnjega čovjeka” u dušama posvećenima Njoj.

U krajnjoj liniji naše pobožnosti, s obzirom na veliko otajstvo Bezgrješnoga Začeća, udaljimo se od grijeha, pa makar to bilo jednoga po jednoga. U svom apostolatu sjetimo se da uklanjanje jednoga maloga grijeha može biti početak posve novoga života. To će biti poput čovjeka koji je, uoči Nove godine, odbio poziv prijateljima na piće. Umjesto toga, hodao je, sam, razmišljajući. To razmišljanje dovelo ga je do njegovoga budućega zvanja. Uklonjen jedan grijeh, počeo je novi život. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

četvrtak, 5. prosinca 2019.

50 godina nove Mise: stvaranje novog misala (I.)


Prije pola stoljeća papa Pavao VI. nametnuo je cijeloj Crkvi liturgijsku reformu u ime Koncila koji je tek bio završio. Tako je bila rođena Misa II. vatikanskog. Nju su odmah odbacili dvojica kardinala i otada opozicija protiv nje nije oslabila. Ova tužna obljetnica prilika je da se pogleda na njezinu povijest.

Prije razmatranja liturgijske reforme Pavla VI. i nove Mise potrebno je pogledati povijest Rimskoga misala, budući da ova reforma tvrdi da je nastavak prošlosti. Povijesna perspektiva pomoći će u razumijevanju pogrešnosti ove tvrdnje.

Razvoj Rimskoga misala proteže se kroz nekoliko stoljeća. Iako su bitni elementi potrebni za ostvarenje svete Misne Žrtve uvijek bili prisutni, oni su bili postupno utkani u obrede koji omogućavaju njihovo razumijevanje i shvaćanje njihovog dubokog značenja.

Prva tri stoljeća


Tekstovi Novoga zavjeta govore o ustanovi svete Euharistije na večer Velikoga četvrtka. Ta pashalna gozba, nova Pasha, uspostavlja novi zavjet u predragocjenoj Krvi Kristovoj. Dan odabran za njezinu obnovu je nedjelja, dan Uskrsnuća. Didache s kraja prvoga stoljeća govori o ,,Gospodinovoj nedjelji”, a sveti Justin svjedoči o tome u drugom stoljeću.

Evanđeoski tekstovi spominju i ,,lomljenje kruha” što je bitan element ovog novog bogoštovlja, ispunjenje Gospodinove zapovijedi: ,,Ovo činite meni na spomen”. Knjiga Djela apostolskih pokazuje da se ova ceremonija obavlja u privatnim kućama: ,,U prvi dan sedmice, kad se skupismo da lomimo kruh” (Dj 20, 7).

Prve građevine rezervirane za bogoslužje pojavile su se prilično brzo, već u drugom stoljeću. Najstarija crkva pronađena je u Doura-Europosu na Eufratu; datirana je oko 232. U Rimu moramo pričekati do početka trećeg stoljeća kako bismo pronašli dokumentirane tragove kršćanskih vjerskih građevina. No, osim Prve apologije svetog Justina Mučenika (umro 165.), ovo razdoblje ne sadrži nikakve detalje o otkrivanju kršćanskog bogoslužja ili o molitvama. Evo dobro poznatog odlomka svetog apologa:

,,A na dan nazvan nedjeljom, svi koji žive u gradovima ili u državi okupljaju se na jedno mjesto te se čitaju zapisi apostola ili poslanice proroka, koliko to vrijeme dopušta; onda, kad čitatelj prestane, predstojnik daje verbalne upute i potiče na oponašanje tih dobrih stvari. Tada se svi zajedno dižemo i molimo, i kao što smo prije rekli, kad se naša molitva završi, donose se kruh, vino i voda, a predstojnik na sličan način prikazuje molitve i zahvalnice, u skladu sa svojim mogućnostima, a zajednica potvrđuje to govoreći: Amen. Svakome se podijeli tako da svi primaju dioništvo u onome nad čime je izrečena zahvala, a onima koji su odsutni jedan dio odnose đakoni.”

Od 4. do 6. stoljeća

U četvrtom stoljeću vidi se kraj progona. Sada odobreno, kršćanstvo konačno može razviti svoje javno bogoštovlje u građevinama koje su za njega predviđene: to su prve bazilike. Iz toga razdoblja imamo dosta dokumenata o euharistijskom slavlju. Prema ovoj literaturi, čini se da je najstarija i jedina anafora kojom se služilo u Rimu bio Rimski kanon. Dakle otada je postojalo jedinstvo u rimskoj euharistijskoj liturgiji.

Misa je započela pripremom za žrtvu s čitanjima, psalmima, pjevanjem himana i homilijom na kojoj su bili prisutni katekumeni. Uslijedilo je slavlje rezervirano za vjernike s prikazanjem, pjevanjem Sanctusa, Kanonom, lomljenjem hostije i Pričesti. Introit je dodan u 6. stoljeću. Kyrie eleison bio je preuzet iz grčke liturgije već u četvrtom stoljeću. U isto vrijeme, Gloria je prešla iz božanskog oficija – recitacije psalama – u Misu. Od šestog stoljeća nadalje potvrđuje se da su u Rimu postojala samo dva čitanja: poslanica i evanđelje.

Predslovlje prije Kanona vrlo je staro, prije četvrtog stoljeća; po njemu slijedi Sanctus. Obred lomljenja hostije događao se na kraju Kanona, za vrijeme pjevanja Agnus Dei. Pater noster koji je slijedio prema grčkom običaju, uveo je sveti Grgur Veliki kao zaključak Kanona. Libera nos nakon Pater noster poznat je iz svih liturgija. Poljubac mira uslijedio je nakon lomljenja. Pričest je bila s posvećenim kruhom i kaležom, a da se ne zna koji je bio točan način podjele. Nakon blagoslova đakon je otpjevao Ite missa est da otpusti vjernike.

Od 6. do 11. stoljeća

Od sv. Grgura Velikog, pape od 590. do 604., do sv. Grgura VII. (1073.-1085.), dogodila se evolucija koja se u osnovi sastojala od uvođenja elemenata uzetih iz franačke liturgije. Galija je primila od Rima vjeru, kao i njegovu liturgiju. No, određeni stupanj frankofikacije rimske liturgije doveo je do toga da je Rimski misal usvojio posebne tradicije vlastite francuskom području.

Karlo Veliki i njegovi učenjaci bili su u velikoj mjeri zaslužni za ovu hibridizaciju. Dok su u franačkom kraljevstvu nametali rimske običaje, mjesni su doprinosi bili brojni. U to vrijeme procvjetao je gregorijanski koral.

Gregorijanska reforma koju je poduzeo sv. Lav IX. (1002.-1054.), a dovršio Urban II. (1088.-1099.), pod utjecajem papa germanskoga podrijetla, uvela je rimsko-franačke knjige u sam Rim, dodajući rimske elemente. Centralizacija koja je proizašla iz gregorijanske reforme definitivno je utvrdila tako obogaćenu rimsku liturgiju.

Liturgijske knjige iz 13. stoljeća, preci tridentskih knjiga, izvedene su iz ovog dvostrukog pokreta hibridizacije: uvođenja franačkih elemenata u rimskom karolinškom razdoblju i dodavanjem rimskih elemenata u rimsko-franačkom, tijekom gregorijanske reforme.

Ono što proizlazi iz ispitivanja dostupnih liturgijskih rukopisa je velika opća sličnost ovih obreda s tridentskim obredom. Ipak postoje mnogi sekundarni obredi koji se razlikuju ovisno o mjestu. Ali uvijek postoji redovita briga za liturgijsko jedinstvo. To proizlazi iz dužnosti čuvanja pravovjerja, ali i želje da se izbjegne preveliko širenje posebnosti koje bi se brzo moglo pretvoriti u anarhiju.

Izvor: fsspx.news

utorak, 3. prosinca 2019.

Svećenička ređenja za Bratstvo sv. Jozafata u Ukrajini (17. 11. 2019.)


U nedjelju, 17. studenoga, zaredio je mons. Alfonso de Galarreta u Lavovu (Ukrajini) za Bratstvo sv. Jozafata (SSJK) dva đakona za svećenike. S ovim ređenjima zaredili su biskupi FSSPX-a dosada ukupno 21 svećenika za ovu zajednicu. Pri svečanosti je bilo prisutno i jedno malo izaslanstvo iz Bogoslovije Bratstva sv. Pija X. iz Zaitzkofena.

Bratstvo sv. Jozafata čuva katoličku Tradiciju Grkokatoličke ukrajinske Crkve u istočnom, bizantskom obredu, nasuprot modernističkim novotarijama koje nažalost nisu poštedjele ni partikularne katoličke Crkve istočnih obreda. Iako su, naime, grkokatolici sačuvali svoju drevnu liturgiju (nasuprot Latinskoj Crkvi u kojoj je uveden revolucionarni novi obred), nisu ih nažalost zaobišle doktrinarne zablude, posebno lažni ekumenizam. Tako se i među grkokatolicima mogu nerijetko susresti krivovjerni modernistički stavovi po kojima se istočno raskolništvo (tzv. pravoslavlje) smatra legitimnim oblikom crkvenosti koji vodi prema spasenju. Zastupa se sinkretizam i indiferentizam u kome se ne teži povratku pripadnika istočnih raskolnika u jedinstvo Katoličke Crkve, nego se nekatolike još utvrđuje u njihovom stanju odvojenosti od Crkve i krivovjerjima koje te zajednice zastupaju (odbacivanje papinskoga primata i nezabludivosti, a često i dogmi o Bezgrješnom Začeću BDM, čistilištu i izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina).


Protiveći se ovim pogubnim zabludama koje uništavaju same temelje Crkve, skupina svećenika odlučila je udružiti se u svećeničko bratstvo posvećeno sv. Jozafatu, biskupu mučeniku koji je prolio krv za Krista i Crkvu upravo zbog svojih nastojanja oko povratka raskolnika u jedinstvo Katoličke Crkve. Tako Bratstvo sv. Jozafata radi za obnovu Crkve u istom duhu i vjeri koja je povezivala istočne katolike sve do Drugoga vatikanskoga sabora, a koji predstavlja nepodnošljivu smetnju provoditeljima modernističke revolucije. Zato je i ova zajednica, kao i Svećeničko bratstvo sv. Pija X., vrlo brzo bila sankcionirana zabranama i osudama samo zato što želi čuvati cjelovitu i neokrnjenu katoličku vjeru. Ovaj nam primjer pokazuje kako je postkoncilska revolucija sveobuhvatna i da zahvaća same temelje vjere koji nadilaze problem same liturgije (uza svu njezinu važnost).

Bratstvo sv. Jozafata gaji bliske kontakte sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. Tako p. Patrice Laroche, predavač u Bogosloviji u Zaitzkofenu, redovito pohađa Bogosloviju SSJK-a gdje bogoslovima također drži predavanja. Radi utvrđivanja međusobne povezanosti nalazi se također jedan svećenik Bratstva sv. Jozafata tijekom ove studijske godine u Bogosloviji u Zaitzkofenu. U nastavku donosimo nekoliko lijepih fotografija sa svečanosti ređenja.











subota, 30. studenoga 2019.

Došašće s Gospom


Marija je neophodna za osobni spas svakoga čovjeka.

Zapanjujuće otajstvo utjelovljenja znači da je Isus apsolutno neophodan za spasenje svakoga čovjeka. A po upravo tom istom otajstvu Marija je bila neophodna za Isusa jer bez Nje ne bi moglo biti utjelovljenja.

Ali nevjerojatno: više od 0.8 milijardi kršćana nasuprot 1.3 milijarde katolika ne vjeruje da je Marija neophodna za njihovo vlastito spasenje! Oni misle da je Marija prepreka. Ostalih 6 milijardi stanovnika planeta isključuju je svojim grijehom nevjere.

Stoga je nužno da se Mariju upozna u svijetu krivovjerja i nevjere i da svi shvate Njezinu ulogu.

U prvome redu, razmotrimo da je Bog Otac, da bismo ga upoznali i ljubili, želio poslati svoga Jedinorođenoga Sina sličnoga našoj naravi, kako bismo mogli upoznati Njega, po kome se naziva svako očinstvo. Ali u ovom planu Boga Oca služba Marije Djevice bila je neophodna: ne apsolutno, već u odnosu prema tom planu. On koji proizlazi od Oca od sve vječnosti, sada je proizašao iz krila Djevice-Majke u vremenu. Ali to postaje osobno za svakoga čovjeka kada Krist proizlazi iz Očeva krila u ljudsko srce i dušu po milosti, proizlaženjem u potpunosti ovisnim o onom vremenski ograničenom ljudskom proizlaženju Isusovom iz Marijina krila. Dok se ovo otajstvo teško može jasno shvatiti, potpuno je jasno da ako bi ga netko nijekao, isključio bi se iz njega. Stoga je Marija potrebna za osobno spasenje!

Drugo, razmotrimo Krista Gospodina, Boga Sina. Kako bi ojačao nadu ljudima i osposobio ih da pobjede svoga najvećega neprijatelja sotonu, Krist je u naporu proveo čitav život kako bi ga završio s najvišom žrtvom na križu. Ipak, Marija je bila Njegova pratnja i pomoćnica u svakom određenom trenutku. Taj božanski život, od čije punine svi mi primismo, bio je u povezanosti s Marijom od svoga prvoga trenutka te u odnosu sa siromašnim malim grešnikom u svome posljednjem trenutku. Ali do toga posljednjega Isus daje samoga sebe potpuno, ništa manje. Dakle, Isus daje grešniku svoju vlastitu ljubav prema Mariji i Ona je stoga neophodna za njegovo vlastito spasenje.

Za kraj, razmotrimo Duha Istine, kojega je Isus poslao Crkvi od Oca. Ova božanska osoba koja je oblikovala Krista u krilu Marijinu, oblikuje ga ponovno na isti način; u otajstvenom krilu Njenih molitava. Za koga Ona moli, On djeluje, i ni u kojem drugom. Samo na taj način Duh Sveti obnavlja lice zemlje i On sam može obratiti 6 milijardi nevjernika ili toliko krivovjernika u najvatrenije katolike. Definitivno nam može biti zajamčena pomoć Duha Svetoga ako se trudimo učiniti da je svi upoznaju i uzljube!

Neka ovo Došašće bude naša prilika za dijeljenje Čudotvornih medaljica, moleći Duha Svetoga za prave riječi da je objasnimo te se sjedinimo s Blaženom Djevicom Marijom u molitvi za dušu kojoj dajemo medaljicu. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

četvrtak, 28. studenoga 2019.

Raspored sv. Misa (prosinac 2019.)





Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
1. 12.
I.
I. nedjelja došašća
18 h
7. 12. (sub.)
III.
sv. Ambrozije, b., isp. i nauč.
(prva subota)
18 h
8. 12.
I.
Bezgrješno Začeće BDM
(sp.: II. nedjelja došašća)
10 h
11. 12. (sri.)
III.
sv. Damaz, p. i isp.
6 h
13. 12. (pet.)
III.
sv. Lucija, dj. i mč.
6 h
15. 12.
I.
III. nedjelja došašća (Gaudete)
18 h
22. 12.
I.
IV. nedjelja došašća
10 h
23. 12. (pon.)
II.
Svagdan došašća
6 h
24. 12. (ut.)
I.
Badnjak
6 h
25. 12. (sri.)
I.
Rođenje Gospodinovo – Božić
Ponoćka,
10 h
26. 12. (čet.)
II.
sv. Stjepan, prvomuč.
18 h
29. 12.
II.
Nedjelja u osmini Božića
10 h
31. 12. (ut.)
II.
VII. dan božićne osmine
18 h
1. 1. (sri.)
I.
Božićna osmina
18 h
3. 1.
IV.
Svagdan u božićnom vremenu
(prvi petak)
18 h
4. 1.
IV.
Subotnja služba BDM
(prva subota)
18 h
5. 1. (ned.)
II.
Ime Isusovo
10 h
6. 1. (pon.)
I.
Bogojavljenje (Sveta tri kralja)
18 h

Napomene:
- Misa ponoćka za Božić započinje točno u ponoć.
- Kod jutarnje božićne Mise i na blagdan Bogojavljenja održat će se nakon sv. Mise kratko euharistijsko klanjanje.
- na dan uoči Bogojavljenja (nedjelja, 5. 1.) nakon sv. Mise održat će se blagoslov vode.


Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
1. 12.
I.
I. nedjelja došašća
9 h
8. 12.
I.
Bezgrješno Začeće BDM
(sp.: II. nedjelja došašća)
18 h
9. 12. (pon.)
III.
Svagdan došašća
6 h
15. 12.
I.
III. nedjelja došašća (Gaudete)
9 h*
22. 12.
I.
IV. nedjelja došašća
18 h
23. 12. (pon.)
II.
Svagdan došašća
6 h
24. 12. (ut.)
I.
Badnjak
6 h
25. 12. (sri.)
I.
Rođenje Gospodinovo – Božić
Ponoćka,
9 h
26. 12. (čet.)
II.
sv. Stjepan, prvomučenik
9 h
29. 12.
II.
Nedjelja u božićnoj osmini
18 h
30. 12. (pon.)
II.
VI. dan božićne osmine
7 h
4. 1.
IV.
Subotnja služba BDM
(prva subota)
18 h
5. 1. (ned.)
II.
Ime Isusovo
9 h
6. 1. (pon.)
I.
Bogojavljenje (Sveta tri kralja)
9 h

Napomene:
- u nedjelju 15. 12. neće biti sv. Mise, već će se u kapeli moliti Ružarij (sva tri otajstva sv. Krunice).
- Misa ponoćka za Božić započinje točno u ponoć.
- prve subote u siječnju (4. 1.) održat će se nakon sv. Mise euharistijsko klanjanje do ponoći. Kratko klanjanje održat će se nakon sv. Mise također nakon jutarnje božićne Mise i na blagdan Bogojavljenja.
- na dan uoči Bogojavljenja (nedjelja, 5. 1.) nakon sv. Mise održat će se blagoslov vode.




Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
15. 12.
I.
III. nedjelja došašća (Gaudete)
10 h
25. 12. (sri.)
I.
Božić – Rođenje Gospodinovo
18 h
6. 1. (pon.)
I.
Bogojavljenje (Sveta tri kralja)
10 h




Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
22. 12.
I.
IV. nedjelja došašća
18 h