četvrtak, 3. srpnja 2014.

Sveti Pio X. Ignis ardens – Gorući oganj


Crtice iz njegova života

Njegove su sestre kasnije kazivale da bi već kao dijete svoju jutarnju i večernju molitvu obavljao s velikom sabranošću, sklopljenih ruku i pognuta pogleda. Već kao maleni dječak pokazivao je osim toga neizrecivo nježno štovanje Majke Božje i kada je mogao, odjurio bi do njezine hodočasničke crkvice u mjestu Cendrole koje je bilo udaljeno oko jedan kilometar od Riesea. Ondje su se nalazile i tri malene njive njegovih siromašnih roditelja. Kada bi začuo da zvone zvona svetišta za sv. Misu, posudio bi, budući da je zbog siromaštva svojih roditelja hodao u drevnim cipelama ili bosonog, na brzinu cipele od jednog drugog dječaka kako bi mogao ministrirati na sv. Misi.

------------

Dok je bio župnikom u Salzanu, kada mu je ponestalo novaca, podijelio je jedanput s jednim starijim čovjekom 100 kilograma žita, svoju cijelu zalihu za dugu zimu kako bi taj siromah mogao prodati polovinu i kupiti voznu kartu da bi našao posao u Veroni.

------------

U svojoj spremnosti pomoći potrebitima išao je toliko daleko da je imao jedva nešto odjeće za sebe. Njegova se sestra čak morala poslužiti lukavošću ako je povremeno htjela nabaviti za njega koji komad odjeće jer je uvijek sav novac trošio za potrebite.

------------

Ovaj skromni i ponizni svećenik bio je poput nebeske potvrde Kristova poklika: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo“ (Lk 10, 21). U svojoj spremnosti, poradi Krista koji je bio poslušan do smrti na križu, neumorno se predati pridobivanju i posvećivanju besmrtnih duša, budući je Papa i u sjemeništu u Trevisu razvio goruću revnost za duše.

------------

Kao biskup je od svojih svećenika zahtijevao osobito veliku revnost u dušobrižništvu bolesnih kako nijedan vjernik ne bi otišao s ovoga svijeta bez sakramenata umirućih. Svojim je župnicima dao uputu da ga odmah obavijeste ako jedan umirući odbija primiti svete sakramente umirućih. Rekao je da želi u tom slučaju uvijek osobno pokušati da ga dotični bolesnik primi. Tako je na umoru bio jedan gimnazijski profesor iz Mantove koji je stalno bio deklariranim neprijateljem Crkve i koji se sam javno očitovao kao slobodoumnik. Biskup je tražio da ga se upita je li ga spreman primiti kao svojeg prijatelja. Umirući se nije mogao suprotstaviti takvom iskazivanju poštovanja i takvoj poniznosti. Kada je biskup dobio potvrdan odgovor, spustila se već noć, a ulice u ono vrijeme nisu baš bile sigurne. Unatoč tome biskup je Sarto kratko vrijeme nakon toga bio kod umirućega. Proveo je preko sat vremena kod njega, izmirio ga s Bogom i naposljetku mu je dao svetu popudbinu.

------------

Njegov poziv da se pomogne potrebitima i u Veneciji je potvrđen vlastitim primjerom. Dao je ukloniti svaku vrstu luksuza iz biskupske palače i njegove su sobe bile uskoro toliko jednostavne da ni siromasi nisu lošije stanovali. Njegove su sestre išle u kupnju s istom jednostavnom crnom torbom od tkanine kao i siromašne venecijanske žene. Biskup je Sarto uskoro bio čovjek najbliži puku u gradu na laguni. Razgovarao bi s ribarima o njihovu zanimanju i radu i pitao koliko su ulovili. Žene su se gužvale oko njega sa svojom djecom da ih blagoslovi. Od ranog se jutra do kasno u noć u kući i preko telefona molilo ili davalo preporuke. I kao kardinal je sam otvarao vrata i govorio tihim smiješkom: „Tražite li patrijarha? Ja sam!“.

------------

Ako bi se željelo stvoriti simbol po kojem bi se i nakon stoljeća odmah moglo prepoznati svetog papu Pija X., onda bi ga se moralo prikazati kako drži kalež u rukama, a iznad njega svetu Hostiju kako bi ljudima pružio kruh života. On je papa svete Euharistije i ako bi jednog dana trebala izblijedjeti sva postignuća njegova pontifikata – njegova ljubav prema Isusu Kristu u Presvetom Sakramentu nikada se neće zaboraviti. Kada je slavio sv. Misu ili pobožno klečao pred Svetohraništem, činilo se da je u ushićenju. Njegov dekret o svakodnevnoj svetoj Pričesti i osobito dekret o ranoj svetoj Pričesti djece miljokazima su u euharistijskoj pobožnosti. O dekretu o sv. Pričesti za djecu sam je rekao: „Za ovaj me je dekret sam Bog nadahnuo“. Kao jedva koje drugo djelo njegova velikog pontifikata ovi su dekreti po njegovom najprirođenijem iskustvu s Isusom Kristom darovani Crkvi i cijelomu svijetu.



Uzeto iz knjige: Joseph Brosch: „Loderndes Feuer - das Leben des heiligen Papstes Pius X.“; Johannes-Verlag Leutesdorf