četvrtak, 5. ožujka 2015.

(Ne)zabludivost pape


Sveto Pismo i crkveno Učiteljstvo o papinskom autoritetu i nezabludivosti


Nauk o službi i autoritetu pape, sv. Petra, Kristovog namjesnika, zemaljskog poglavara Crkve, nalazimo izraženim u svim bitnim crtama u sv. Pismu. Ponajprije, ako promatramo sam lik sv. Petra, kako je on prikazan u svim evanđeljima, zatim Djelima apostolskim, pa i drugim novozavjetnim spisima u kojima se on spominje, uočavamo da njemu pripada sasvim naročito odabranje i služba. Njegovo ime spominje se najviše puta u NZ – čak 195, pri nabrajanju apostola spominje su uvijek prvi, ili se pak jasno ističe kao vođe čitave skupine – izrazom 'Petar i učenici, apostoli, njegovi drugovi', on više puta govori u ime apostola, jasno se predstavlja kao vođa apostolskog zbora nakon Pedesetnice, sam Gospodin Isus se moralno ujedinjuje s Petrom – primjerice kod plaćanja poreza, itd. Osim tih implicitnih pokazatelja, nalazimo i izričite riječima iz kojih iščitavamo da Isus postavlja Petra poglavarom Crkve – kada mu predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 18-19). U tadašnjem općem kao i biblijskom govoru, izraz ključeva označuje vlast, a Kraljevstvo Božje je Kristovo otajstveno tijelo koje će proizaći iz njegovog otkupiteljskog djela, novi Božji narod – Crkva. Nakon uskrsnuća, Isus Petru ispred sviju apostola daje trostruki nalog: pasi ovce moje (Iv 21, 15-17) Također, čitamo u Lukinom evanđelju kako je Gospodin obećao da će posebno moliti za Petra da ne malakše njegova vjera, da bi mogao utvrđivati braću u vjeri (Lk 22,32).


Sve ove istine koje su sadržane u sv. Pismu, na izvrstan je način precizno, sustavno, dogmatski formulirao I. Vatikanski sabor (1870.). Konstitucija Pastor Aeternus I. Vatikanskog definira 4 vjerske istine o službi pape. Prvo, da je Krist Gospodin postavio blaženog apostola Petra za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve, i da je on primio istinsko i pravo prvenstvo u nadležnosti ili autoritetu. Drugo, da je rimski biskup nasljednik sv. Petra u istom prvenstvu, u neprekidnom slijedu. Treće, da rimski prvosvećenik ima ne samo službu nadgledanja, nego punu i vrhovnu vlast upravljanja nad čitavom Crkvom, nad svim i pojedinim crkvama, pastirima i vjernicima, ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i moral, nego i u onima koje spadaju na disciplinu i upravu Crkve. I četvrto, da su definicije nauka o vjeri i moralu koje rimski prvosvećenik kao pastir i učitelj svih kršćana donosi svojim vrhovnim apostolskim autoritetom tako da ih treba držati čitava Crkva, nezabludive i nepromjenjive. Tri su dakle uvjeta koje Koncil navodi kao nužne da jedna papinska izjava ima karakter nezabludivosti. Papa mora, prvo, nastupati kao vrhovni pastir svih kršćana, drugo, s nakanom da njegova izjava o određenoj vjerskoj ili moralnoj istini bude konačna i nezabludiva, i treće, s nakanom da na tu istine obveže sve vjernike. Nedostaje li bilo koji od tri uvjeta – radi li se samo o izjavi za koju papa nema namjere uložiti svoj vrhovni autoritet, radi li se o redovno formuliranom nauku u kojem nema nikakve naznake da se predlaže na nezabludivi način, ili ako ne postoji nakana da se vjernike obveže da prihvate tu izjavu činom vjere – ta formulacija nema odliku nezabludivosti, nego njezina kvalifikacija može biti samo nižeg ranga.


Granice papinskog autoriteta


To je odgovor gledano iz izvora objave na pitanje papinske nezabludivosti. Tu je Crkva pitanje koje je prethodno bilo sporno riješila konačnim činom te ne postoji više ništa diskutabilno. No s drugim, pitanjem koje su granice papinskog autoriteta s obzirom na ljudskost i pogrešivost osobe rimskog prvosvećenika, kao i dužnu poslušnost sa strane vjernika, nije tako izričito jasno. Crkva ovdje nije donijela konačnu izreku, međutim, razumski možemo doći do sigurnog teološkog zaključka koji je neosporan. Postupak za to je jednostavan. Prva je pretpostavka da je svaki čovjek s obzirom na svoju razumsku nesavršenost, u svojim postupcima i sudovima, pogrešiv. I nadalje, kada govorimo o autoritetu, razlikujemo božanski i ljudski autoritet. Božanski je savršen i nepogrešiv, te mu dugujemo bezuvjetnu poslušnost, dok ljudski to nije – on je nesavršen i pogrešiv, te mu zato ne možemo dugovati apsolutnu poslušnost. Druga je pretpostavka da je sam rimski prvosvećenik, papa, također čovjek, pa iako Krist daje posebne milosti svojem zemaljskom namjesniku da bi mogao dostojno vršiti svoju službu, ipak on kao čovjek posjeduje prostor slobode u kojemu treba donijeti moralnu odluku. U tom prostoru javljaju se i utjecaji napasti i zavodljivosti zloga, zemaljske požude, kao i ograničenost ljudske naravi, koje otvaraju mogućnost odabira koji nije u skladu s Božjom voljom. Odatle dolazimo do jasnog zaključka, da iako vjernike obvezuje poslušnost prema zakonitim pastirima, mogu postojati slučajevi kada je ne samo dopušteno nego i nužno otkazati svoj pristanak na nepravedne i nezakonite odluke, pa čak i otvoreno se suprotstaviti.


Iako kako je rečeno, nema dogme, tj. nezabludive vjerske izjave koja bi taj nauk izričito formulirala, ipak postoje ozbiljni teološki izvori koji su o tome razlagali. Jedan od njih bio je veliki teolog iz 15. st., kardinal Juan de Torquemada, koji govori, kako se sam papa može odvojiti od Krista tako da postane neposlušan Kristovom zakonu, ili da izda zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Potom citira velikog papu Inocenta III. koji govori kako je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi'. Također, veliki isusovački teolog F. Suarez govori: ,,ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’. A isto tako sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, naučava da je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji bi želio uništiti Crkvu. Također, više teologa iz novijeg vremena govori da, ako postoje teški i objektivno utemeljeni razlozi koji ukazuju da je određeni iskaz koji nalazimo u službenim dokumentima u suprotnosti s trajno važećim naukom Crkve, dopušteno je uskratiti mu dužni pristanak volje i razuma.

Povijesni presjek – najjasniji pokazatelji ograničenosti papinskog autoriteta


Sada prelazimo na onaj središnji dio današnje teme, a to je potvrda, i potkrjepljenje ovog nauka u povijesnoj stvarnosti. Promotrit ćemo nekoliko najznačajnijih primjera, koji nam ukazuju na koji način trebamo shvatiti ovaj nauk o pogrešivosti pape, tj., o granicama njegovog autoriteta, kao i ispravnom pojmu poslušnosti koji dugujemo Petrovom nasljedniku.


Započnemo li naš povijesni hod u kojem ćemo promotriti najznačajnije situacije u kojima je papinstvo zbog ograničenosti ljudskog faktora zatajilo – pa je došlo do zlouporabe, iskrivljivanja autoriteta, protiv kojeg su vjernici i pastiri trebali reagirati, zaustavit ćemo se odmah na početku. Već u Novom zavjetu nalazimo jasan dokaz da je, kao prvo, moguće da nastupi takva situacija, i kao drugo, uzorni primjer kako oni koji su obvezani poslušnošću trebaju reagirati. Već kod prvog pape, sv. Petra, nailazimo na postupak koji nije bio u skladu s, kako sv. Pavao kaže, 'istinom evanđelja'. O tome čitamo u poslanici sv. Pavla Galaćanima (2, 11-14), koji nam opisuje zgodu, kako je sv. Petar svojim ponašanjem izazvao pomutnju među vjernicima. Poznato nam je kako je u prvoj kršćanskoj zajednici nastao spor oko jednog od temeljnih pitanja, jesu li kršćani koji nisu pridošli iz židovstva, nego iz poganstva, dužni držati Mojsijev zakon. Iako je Jerazalemski sabor (usp. Dj 15) donio dogmatsku odluku da starozavjetni zakon – obredni propisi, nakon Kristovog otkupiteljskog djela na križu kojim je utemeljio novi savez s ljudskim rodom, više nemaju svoju snagu, bilo je i dalje judeokršćana koji su živjeli u opoziciji s tom istinom, koji su htjeli kršćane obraćene iz poganstva prisiliti da se obrežu i da drže starozavjetne obredne zakone. Petar se iz svoje ljudske slabosti povlačio od tih kršćana i u svojoj ljudskoj slabosti priklanjao društvu judaizanata. Pavao takvo ponašanje naziva – prijetvornost, i utvrđuje da je Petar zaslužio osudu, zbog čega mu se on ,,suprotstavio u lice". Koje je značenje ovog primjera, tumači nam najveći crkveni naučitelj, sv. Toma Akvinski: ,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata trebaju njihovi podložnici, čak i javno, osporiti. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2,14): 'Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika’’ (Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4). Sveti Toma potvrđuje na jasan način ono načelo, koje smo prethodno konstatirali, da vršitelji autoriteta u Crkvi mogu zloupotrijebiti svoju službu zbog razloga koji dovode vjeru u opasnost, i da je u tom slučaju svatko tko je obvezan poslušnošću – od pastira ili vjernika, slobodan pa i dužan suprotstaviti se radi većeg dobra – vječnog spasenja i očuvanja vjere.
 

sv. Atanazije

Sljedeći je slučaj pape Liberija – prvog pape ispred čijeg imena u povijesnom redoslijedu ne stoji da ga častimo kao sveca. Ovaj papa je u 4. st., kada je buktjelo arijansko krivovjerje, potpisao dvoznačnu ispovijest vjere koja je mogla pogodovati jednoj i drugoj strani – katoličkoj strani, koja ga je mogla tumačiti pravovjerno, kao i arijancima, koji su je mogli razumjeti u skladu sa svojim krivovjerjem, da Isus nije jednake biti s Ocem, nego samo sličan. Oni su držali da je Krist savršeni čovjek, Božji poslanik, ali da nije Bog, jer bi se to navodno protivilo Božjoj jedinstvenosti, ako bi postojalo više božanskih osoba. Ovo je krivovjerje u 4. stoljeću zahvatilo više od polovice Crkve – biskupa, svećenika, dakle nositelja autoriteta kojima su vjernici bili dužni poslušnost, te je i sam papa pogodovao hereticima svojim kompromisnim postupkom. S druge strane, bilo je vjernih katolika, koje su predvodili veliki crkveni naučitelji – sv. Atanazije, Hilarije iz Poitiersa, sv. Bazilije, Grgur Nazijanski, Grgur iz Nise, koji nisu pristali na lažne kompromise, i odvažno su se borili protiv pustošenja vjere, uz jasan uvid, da poslušnost autoritetima koji djeluju protivno vjeri treba biti suspendirana. Najsjajniji primjer za to bio je sv. Atanazije, koji nije prihvatio tu dvoznačnu ispovijest vjere te ga je papa zato ekskomunicirao. No on je nastavio dalje djelovati unatoč zabranama – naviještao je vjeru, obilazio je vjerne katolike diljem Crkve iako to nije smio, u svijesti, da se radi o izvanrednom stanju, situaciji nužde, kada je potrebno djelovati protivno odredbama crkvenih pastira kako bi se očuvala vjera. Crkva je njegov postupak potpuno opravdala, tako da se danas Atanazija časti kao sveca i crkvenog naučitelja.

Nadalje, pogreške nalazimo i kod inače besprijekornih, uzornih papa. Iznenadit ćemo se da jedna takva izjava dolazi i u važnom spisu jednog od najvećih papa u povijesti. U Pismu patrijarhu Flavijanu iz 449., papa Lav Veliki izjavljuje da je Krist od svoje Majke uzeo narav, ali ne i krivnju. Objavljena je istina vjere da je Blažena Djevica Marija bezgrešno začeta; da ju je Bog po Kristovim zaslugama unaprijed očuvao od svake ljage grijeha. Ovu je dogmu proglasio papa Pio IX. 1854. god. Prije toga ona nije obvezivala kao objavljena istina vjere i zato se papa Lav Veliki nije o nju ogriješio, ali je svakako spomenuta izjava pogrešna, što nam pokazuje da i najveći sveci i naučitelji nisu izuzeti ljudskih slabosti u svojim izjavama i postupcima.

Zatim nailazimo na protivnost između dvaju koncila. Kalcedonski sabor (451. god.) potvrđuje u svom tekstu teologe Teodoreta i Ibu kao pravovjerne, dok II. Carigradski sabor (553. god.) u kanonima osuđuje nauk ova dva teologa kao pogrešna. Nakon toga papa Pelagije izjavljuje da se slaže sa stavom prvog sabora, dok se papa Grgur Veliki priklanja drugome saboru. Tko je u pravu? Odgovor je da odluka koju nalazimo u kanonu ima veću obvezatnost od one u tekstu te stoga II. Carigradski ima veći autoritet, što pokazuje da je i u samom tekstu koncila moguća pogreška. Potom dolazimo do slučaja pape Honorija koji u jednom spisu – koji nema oznaku nezabludivosti, izjavljuje pogrešan nauk da Krist ima samo jednu volju. Nedugo kasnije ovaj je nauk osuđen na III. Carigradskom saboru (690.-681. god.) kao krivovjeran, i sam papa je kao takav osuđen, jer je zbog svoje nemarnosti pomogao širenju krivovjerja. Iako istraživanja pokazuje da je papa osobno imao pravovjeran stav, ali je zbog okolnosti podržao ta krivovjerna nastojanja zbog čega je kasnije osuđen. Ipak koncil nije izjavio da on ne bi bio papa ili da bi izgubio svoju službu, već je osudio nemarnost u njegovom izvršavanju papinske službe. Potom spominjemo papu Nikolu I. - kojemu se pridaje naziva Veliki, koji u svom pismu 866. god. izjavljuje da je krštenje koje podjeljuju krivovjerci u ime Kristovo, valjano. Taj je nauk prethodno više puta odbačen, osuđen, i to definitivno. Ovom nizu možemo dodati i kontroverziju o pitanju rimske liturgije na staroslavenskom jeziku, o kojoj je Crkva kroz povijest izrekla različite presude – ona je bila jedno vrijeme zabranjena, pa ju je papa Ivan VIII. ponovno dopustio, pa je papa Stjepan V. zabranio, da bi konačno papa Lav XIII. proglasio svetima Ćirila i Metoda i opravdao njihovo djelovanje.


Prelazimo nadalje u ono što se naziva u povijesti mračnim vijekom Crkve, to je 10. - 11. st., kada se papinstvo u moralnom pogledu srozalo i potpalo pod različite zlouporabe. Prvi u tom nizu skandal pape Stjepana VI. koji je tijelo svojeg prethodnika pape Formoza dao iskopati, odjenuti u papinsko ruho i održati postupak u kojemu ga je osudio i dao baciti njegovo tijelo u Tiber. Kasnije je on sam nastradao usred pobune sablažnjenog naroda. Papa Benedikt IX. navodi se u Papinskom godišnjaku 3 puta kao papa. On je najprije prodao svoje papinstvo idućem valjanom papi, Grguru VI. Nakon toga ponovno dolazi Benedikt IX., da bi ga potom car Henrik III. svrgnuo i postavio za papu Viktora II. Iako je taj postupak nekanonski, ipak Crkva sve ove pape prepoznaje kao valjane. To razdoblje okončava papa Grgur VII. koji je odlučio provesti potrebnu reformu u Crkvi. Najznačajniji dokument koji je on izdao bio je Dictatus papae, u kojem papa utvrđuje svoja prava nasuprot zemaljskih vladara. To je bilo razdoblje spora između dviju vlasti u kojem je bilo potrebno ispraviti zlouporabe koje su se nametnule i papa to uspješno čini, zbog čega će kasnije biti proglašen svetim. Ipak, u tom dokumentu sadržana je jedna vrlo zbunjujuća izjava; gdje stoji da papa od trenutka svog izbora po zaslugama sv. Petra, postaje svet. Kako to shvatiti – vidimo iz prošlih izjava da to u moralnom pogledu zasigurno ne stoji ali upravo se tako na prvi pogled može razumjeti. Nedugo nakon Grgura, dolazi papa Paskal II., kojeg spominjemo iz razloga što je doveo u pitanje prava Crkve za koji su se izborili njegovi prethodnici. S carom Henrikom V. potpisao je kompromisni sporazum po kojemu se vladaru daju ovlasti uvođenja biskupa u službu, koje pripadaju Crkvi. Zbog toga ga je sv. Bruno iz Segnija optužio za krivovjerje i pokrenuo otpor ovoj zlouporabi, koja je kasnije ispravljena.
 

papa Bonifacije VIII.

Dalje navodimo papu Bonifacija VIII. koji je izdao dokument Unam sanctam 1302. god., gdje iznosi tzv. nauk o dva mača, prema kojoj papa ima duhovni i svjetovni mač – koji označava vlast, te onaj svjetovni daje zemaljskim vladarima na upravljanje. No Krist je kazao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i papa Lav XIII. (enciklika Immortale Dei) je na jasan način ovu teoriju otklonio tako da je formulirao nauk, da su Crkva i država dva savršena društva – koja imaju sva potrebna sredstva za postizanje svoje svrhe koja su međusobno povezana jer imaju iste članove, ali imaju različito poslanje. Potom spominjemo razdoblje tzv. Avignonskog sužanjstva (1309.-1377.) koje je imalo nesretne posljedice za Crkvu a čija odgovornost svakako spada na pape koji su to usmjerenje podržavali. Iz tog razdoblja valja istaknuti papu Ivana XXII. koji je za nas značajan kao još jedan primjer da papa osobno može zastupati stav koji je protivan sadržaju vjere, ali da je djelovanje Duha Svetoga ono koje sprječava da bi on taj nauk nametnuo čitavoj Crkvi kao članak vjere. On je zastupao stav da duše prije konačnog suda ne mogu ući u nebo nego tek tada, na koncu vremena. Ipak se papa na savjet kardinala i teologa ispravio, povukao svoj nauk te je njegov nasljednik Benedikt XII. u buli Benedictus Deus 1336. god. definirao pravi katolički nauk. Razdoblje Avignonskog sužanjstva završava s papom Urbanom VI. koji se vraća u Rim. No nakon toga nastaje tzv. Veliki zapadni raskol (1378.-1418.) u kojemu imamo dvojicu, u jednom trenutku čak i trojicu pretendenata na papinstvo. Sv. Katarina Sijenska, koja je prethodno oštro opominjala pape zbog njihovog nemara i nužnosti da se vrate u Rim, podržava valjanog papu Urbana VI., dok sv. Vinko Ferrerski podržava protupapu Klementa VII. Kao što vidimo, ni sveci u svojim istupima nisu izuzeti ljudskog elementa ograničenosti. Zapadni raskol završava općim Saborom u Konstanzu koji rješava pitanje ovih sukoba. Za papu je izabran Martin V., i ovdje valja istaknuti još jedan primjer očite zablude, štoviše na granici s krivovjerjem, koji dolazi od jednog pape. Martin V., kao i kasnije Eugen IV., izričito uče nauk da barem u određenim slučajevima koncil stoji iznad pape. Danas to promatramo kao herezu.


Potom se dotičemo razdoblja renesanse (15.-16. st.) o kojemu nam je svima vjerujem, poznato, na koji su način živjeli i djelovali pape. Možemo povući paralelu s onim što smo kazali o tzv. saeculum obscurum. Papinstvo se u to vrijeme posve uvuklo u duh vremena. Inocent VIII., Aleksandar VI., Lav X., su pape notorni po svom nemoralnom životu što predstavlja jedne od crnijih stranica u povijesti, no valja dodati ono što se rijetko čuje, da su posljednji dvojica dali da se utemelje katedra za kabalu. Za Klementa VII. ugledni crkveni povjesničar Leopold von Ranke kaže da se radilo jednom od najkobnijih pontifikata u povijesti Crkve, zato jer tada nije poduzeto ono što je trebalo, da bi se spriječio razvoj protestantizma koji je upravo tada doživio svoju najveću eksploziju tako da je od katoličke vjere otpao veći dio Europe. Nije se na vrijeme uvidjela ozbiljnost i opasnost tog novog krivovjerja, koje je uspjelo podići temelje koji će se trajno održati.


Zaključak i aktualizacija


Mogli bi se još povijesnih primjera navesti koji govore o ljudskoj uvjetovanosti i pogrešivosti pape kada on ne koristi svoju karizmu nezabludivosti, dakle kada na redovni način djeluje, no ovdje možemo stati i doći do jasnih zaključaka. Samo ovaj povijesni dio dovoljan je, da se, u svjetlu zdravog katoličkog osjećaja, ukloni svaka smetnja, svaka zabluda s obzirom na pristup trenutnoj crkvenoj krizi. S jedne strane, trebamo ukloniti onaj široko rasprostranjeni mentalitet slijepe poslušnosti, prema kojoj se svaki mogući postupak i izjave pape drži savršenim i nepogrešivim. Ovaj povijesni pregled jasno nam pokazuje, da su i oni najsvetiji i najznačajniji pape činili pogreške u svojim izjavama i postupcima, a još više nailazimo na žalosne primjere zlouporabe papinske službe.


Ako je bilo moguće, da pojedini pape daju ne samo skandalozni primjer moralnog življenja, nego u svojim izjavama zastupaju otvorene zablude pa i krivovjerja, koji bi to bio razlog, da bi današnji, postkoncilski pape, koji su vodili Crkvu u razdoblje jedne od najvećih kriza, od toga bili izuzeti? Ako je bilo moguće, da se u dokumente općih sabora uvuku izjave koje nisu u skladu s katoličkim naukom, zašto bi od toga bio izuzet Drugi vatikanski sabor, iza kojeg je uslijedila, upravo pod pozivanjem na taj sabor, jedna od najvećih crkvenih kriza? Iskreno i objektivno promatranje stvarnosti, dovodi nas do zaključaka, da je dokument o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae II. vatikanskog u suprotnosti s cjelokupnom tradicijom i naukom Crkve. Taj dokument izričito tvrdi da država svim religijama treba dati jednaka prava – da ne smije nijednu religiju ograničavati odnosno, favorizirati, što dosljedno vrijedi i za katoličku. Prema tome, država mora biti vjerski neutralna, indiferentna, i ne može Bogu javno iskazivati kult u skladu s katoličkom religijom. Taj stav je Crkva nebrojeno puta prije II. Vatikanskog osudila. Zatim je tu nauk o kolegijalnosti – prema kojemu u Crkvi osim papinskog, postoji još jedan redovni vrhovni autoritet – kolegij biskupa. Taj je nauk potpuno nečuven u povijesti Crkve te je urodio paraliziranjem autoriteta na svim razinama – počevši od papinskog koji se ograničava nauštrb biskupskih konferencija, zatim biskupa čiji autoritet ograničavaju biskupske konferencije, razna biskupijska pastoralna vijeća i drugi kolegiji, te na koncu samih svećenika čiji autoritet sve više opstruiraju različita župna vijeća. Zatim je tu ekumenizam i novi pojam Crkve. Drugi vatikanski sabor u dokumentima Lumen gentium i Nostra aetate govori o drugim religijama kao da je važno jedino ono pozitivno što u njima nalazimo, a da ono negativno – zablude i krivovjerja, posve prešućuje, kao da to nije bitno, što konačno vodi do zaključka da su druge religije – iako manje savršene, ipak u sebi dobre i vode do spasenja. Nasuprot tome, Crkva je kroz čitavu povijest krive religije promatrala kao zapreku za spasenje. Iako se netko može spasiti jer je primio milost po valjanim sakramentima (krštenju, prije svega) ili željom za njima i ako tu milost sačuva, ipak krivovjerje koje je sastavni dio drugih religija, je ono koje isključuje iz milosti i samim time od spasenja. To je dovelo do postkoncilskog ekumenizma – praksi zajednički molitvi s nekatolicima, koje su prije koncila bile uvijek strogo zabranjene, i koje su također obilježene indiferentizmom – gdje se pristupa kao da su de facto te religije po sebi dobre i spasonosne. Naposljetku, tu je novi obred Mise nastao iz načela navedenih u liturgijskoj konstituciji II. vatikanskog sabora – da treba obrede 'temeljito preraditi', ukloniti 'suvišna ponavljanja', razlikovati bitne od nebitnih dijelova (bez ikakvog daljnjeg pojašnjenja), dati veći autoritet biskupskim konferencijama. Ispovijest vjere Tridentskog sabora – koju je prije morao polagati svaki svećenik prije ređenja i kasnije prije preuzimanja službe, sadrži članak vjere, da je katolik dužan držati se tradicionalnih obreda Crkve. Nasuprot tome, za vrijeme Pavla VI. tradicionalni je obred napušten, u praksi zabranjen, i uveden radikalno izmijenjeni, novi obred, koji u gotovo svim elementima, od početka do kraja, nalikuje protestantskim obredima – koji su nastali upravo na temelju njihovih krivovjerja.


Što onda kazati o (post)koncilskim papama, koji su te sve odluke podržali, potvrdili, i provodili u djelo? O Ivanu XXIII., koji je čitav proces započeo, svojom idejom da Crkva više ne treba koristiti lijek kazne nego isključivo milosrđa, i da će zablude nestati same od sebe te se protiv njih ne trebamo boriti? Tom je zaslugom brojnim teolozima – koji su prethodno bili osuđeni, sada dana sloboda djelovanja te su tako mogli izvršiti svoj utjecaj na tijek koncila i nametnuti svoje ideje, koje će uroditi kobnim posljedicama. Što reći o Pavlu VI., koji je sve ove kontroverzne tekstove potvrdio, te uveo revolucionarni novi obred Mise na mjesto tradicionalne rimske liturgije? O Ivanu Pavlu II., koji je – iako se trudio čuvati moralni nauk Crkve, još dalje provodio ovu orijentaciju, naročito na području ekumenizma – nebrojenim ekumenskim susretima, ponajviše skandaloznim susretom u Asizu 1986. god., gdje su se okupili predstavnici svih religija na molitvu za mir? Tada je – na poticaj vatikanskih predstavnika, iz nekoliko službeno katoličkih država, izbacila ta oznaka iz ustava, i uvelo načelo vjerske slobode. Ovaj papa je dao još veću slobodu i počast modernim teolozima – imenujuće neke kardinalima, poput de Lubaca, Congara, Balthasara, ili pak Kaspera i Lehmanna. Papu Benedikta XVI. neki postavljaju za ideal i uzor katoličke obnove, međutim je i ovaj papa javno i izričito zastupao nauk o vjerskoj slobodi, sudjelovao u indiferentističkim ekumenskim skupovima, i iako je poduzeo određene dobre poteze, nije učinio gotovo ništa što bi izvuklo papinski autoritet iz okova kolegijalnosti i sve svoje reforme ograničio je na poticaje i primjere, bez efektivnog vršenja autoriteta. Učinio je veliki korak za slobodu tradicionalne Mise svojim motuproprijem, ali ju je istovremeno postavio na istu vrijednosnu razinu s novim obredom Mise. A što kazati o sadašnjem papi, Franji, koji ne prestaje zapanjivati katolički svijet svojim skandaloznim izjavama i postupcima – neformalnim razgovorima s ateistima i nekatolicima iz kojih se izvlači poruka da su sve religije i svjetonazori dobri i spasonosni, dopuštanjem brutalnog progona jednog tradicionalnog reda – franjevaca Bezgrešne, podržavanjem progresivističke stranke koja se na Biskupskoj sinodi zalaže za pripuštanje pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih?


Na temelju čitave analize, gdje smo jasno uvidjeli koje su granice papinskog autoriteta, u kojima se otvara mogućnost za postupke i izjave koje se udaljuju od katoličke vjere, koji zaključak možemo donijeti za aktualno stanje u Crkvi? Ako se vodimo onim istim principima, koje bez zadrške primijenjujemo za 19 stoljeća Crkve, dužni smo Drugi vatikanski sabor kao i postkoncilske pape staviti pred mjerilo katoličkog nauka svih vjekova, i donijeti jasan i težak zaključak, da ta neomodernistička, liberalna orijentacija, koju je Crkva izričito osudila, ne može imati svoj legitimitet. Da ona pred sudom Crkve – koji nadvisuje sva pojedinačna mišljenja, pa i onih najviših autoriteta – koncila i papa, dobiva osuđujuću presudu.
 

To je jasan i neizbježan zaključak, koji ipak psihološki nije lako donijeti. Postoji naime danas u Crkvi široko rasprostranjen kompleks, po kojemu se za sadašnje vrijeme primijenjuju neka druga načela, u odnosu na bilo koji drugi povijesni trenutak. Usvaja se mnijenje, da najviši autoritet danas treba bezuvjetno opravdavati, i da bi to bio autentični katolički stav. No, ova studija mogla nam je zorno prikazati, da taj stav nema nikakvog utemeljenja. Melchior Cano, veliki teolog iz 16. st. u jeku sukoba s protestantizmom kada je papinski autoritet trebalo braniti više nego ikad, kazao je: ,,Petru nisu potrebne naše laži ili laskanja. Upravo oni koji slijepo i bez razlike brane svaku odluku Vrhovnog Svećenika, jesu ti koji najviše potkopavaju autoritet Svete Stolice - oni uništavaju, umjesto da učvršćuju njegove temelje" (prema: T. Woods, C. Ferrara, The Great Facade). Istina se nalazi u iskrenom i trijeznom suočavanju sa stvarnošću, koju prosuđujemo po objektivnim mjerilima katoličkog nauka.
 
 
Koji su osobni motivi u pozadini tih razmišljanja, ovdje nećemo ulaziti, no jedino što možemo i trebamo konstatirati, jesu kobne posljedice tog mentaliteta. Njegove su posljedice te, da se omogućava daljnje kataliziranje i razvoj ove revolucije koja se odvija u Crkvi. Upravo šutnja, neaktivnost, izostanak našeg glasa i zalaganja da bismo je zaustavili, jest ono što toj revoluciji omogućava da dalje drži svoju snagu. Izričiti i jasan otpor tom procesu propadanja vjere, jest jedino sredstvo koje može tu revoluciju zakočiti i zaustaviti. Ona se neće zaustaviti našim potajnim promatranjem, sakrivanjem i prepuštanjem da se o tome brine netko drugi, nego tako da se svi mi, koji smo udovi Kristovog mističnog tijela, uključimo svim dostupnim silama i sposobnostima u obnovu Crkve.

S druge strane, trebamo ukloniti i onaj ekstrem, da zbog svih skandaloznih postupaka i izjava koje doživljavamo, autoritet aktualnog pape treba odbaciti. Dva su usmjerenja koja danas susrećemo, da vode do tog zaključka, a polaze ili iz teoloških motiva, ili iz privatnih objava i teorija zavjere. Prvo su to teološki argumenti, iz kojih se tvrdi, da su (post)koncilski pape zbog krivovjerja izgubili svoju službu, da nisu valjani pape. Na to valja odgovoriti, da taj zaključak nipošto ne slijedi, jer da bi bilo bilo podložno kanonskoj kazni izopćenja, krivovjerje mora biti formalno – tj., svjesno i namjerno nijekanje nekog članka vjere. To valja utvrditi autoritet Crkve, i da bi došlo do vanjskog učinka – kazne izopćenja i gubitka službe, ta kazna mora biti proglašena, što je pridržano samo autoritetu Crkve. A kako papa nema vlasti iznad sebe, preostaje jedino nekom budućem papi ili općem saboru (pod vodstvom pape), da donese konačnu presudu o Drugom vatikanskom saboru kao i (post)koncilskim papama – njihovoj odgovornosti za ovu krizu te posljedicama.

Druga je danas široko rasprostranjena teorija, da je Benedikt imao skrivene razlog zbog kojih se ne bi valjano odrekao službe, i da papa Franjo ne bi bio valjano izabran zbog neregularnog postupka u konklavama. Ovdje valja kazati, da jedino na temelju čega Crkva može suditi u izvanjskom području – gdje ulazi pitanje odreknuća i stjecanja službe, jesu javne i objektivne činjenice. Razlozi koji se temelje na teorijama zavjere i nedokazanim pretpostavkama, nemaju nikakvu težinu. Za nas je notorna i objektivno utvrđena činjenica, da se papa Benedikt službeno odrekao svoje papinske službe, i da je potom neosporno izabran papa Franjo, te je sve to jednodušno prihvaćeno od kardinala izbornika, biskupa, i od čitave Crkve. Sve druge protivne teorije, nemaju i ne mogu imati snagu objektivne i javne činjenice, nego privatnih spekulacija, te ih zato valja napustiti. To poglavito vrijedi za razne privatne objave i viđenja u kojima se iznose takve tvrdnje. Budući da takve teorije iznose tvrdnje koje su suprotne javnom poretku Crkve, protive se jednom od ključnih kriterija za razlikovanje duhova – katoličkom nauku koji jamči za vidljivost Crkve, te ih stoga treba odbaciti. Kada bi javni poredak Crkve bio podložan privatnim spekulacijama, svaki bi pojedinac ovisno o svojim hirovima mogao nametati svoje ideje, što bi vodilo u trajnu pomutnju i nestabilnost. Naprotiv, Bog je htio osigurati vidljivost Crkve – jednu od njezinih bitnih oznaka, sigurnim javnim – kanonskim poretkom, koji će nas očuvati od svake konfuzije i omogućiti normalno funkcioniranje crkvenog života.

Istinski katolički odgovor i rješenje

Naš stav zato mora biti u skladu s katoličkim naukom i tradicijom, koji nam jasno svjedoče, da je papinska služba istovremeno božanskog porijekla, ali i ljudska. Božanska utoliko što je Petrov nasljednik svoj autoritet – primat i karizmu nezabludivosti, primio od Boga, a ljudska stoga što tu uzvišenu službu vrši čovjek, odabrani pojedinac koji je u svojim postupcima podložan svim ljudskim ograničenjima i slabostima. Jer je božanska, Bog je ovu službu – kao i druge hijerarhijske službe, utvrdio vidljivim, kanonskom poretkom, koji Crkvi jamči stabilnost, i utvrđuje valjanost službe unatoč eventualnoj nedostojnosti njezinih vršitelja. Stoga mi kao pojedinci nemamo ovlasti da ikog svrgavamo s njegove službe unatoč njegovim pogreškama, već to može samo (sadašnji ili budući) autoritet Crkve. Povijest Crkve bilježi pape koji su zastupali i podržavali krivovjerja, živjeli nemoralno i sablažnjivo, koji su čak teškim zlouporabama došli na Petrovu stolicu – pa ih Crkva ipak prepoznaje kao valjane pape. Na jednak način mora to biti neupitno za postkoncilske pape, koji su vodili i podržavali kompletnu revolucionarnu, liberalnu nekatoličku orijentaciju koja Crkvu vodi u sve veću krizu. S druge strane, budući da je ljudska, Bog nam daje pravo i dužnost da u slučaju teških javnih zlouporaba kritički reagiramo – odupremo se, radi očuvanja naše vjere i spasenja. U tome nam sjajan primjer daju velike osobe iz povijesti Crkve, poput sv. Atanazija, Bruna, Katarine Sijenske, dominikanci u slučaju zablude Ivana XXII., osude pape Honorija, koji svjedoče protiv pogrešnog nazora slijepe poslušnosti, te potvrđuju katolički nauk da u trenucima opće krize zbog zlouporabe autoriteta, postoji pravo pa i dužnost oduprijeti se.

No pri ovoj temi ne možemo stati samo na primjerima iz daljnje povijesti. Kako Duh Božji u svakom vremenu podiže proročki glas za obnovu Crkve – jer on Crkvu trajno vodi, tako nam je dao uzor i primjer i za današnji trenutak, za stanje teške krize koju Crkva prolazi u posljednjih pola stoljeća. Taj uzor je nadbiskup Marcel Lefebvre, čije je djelovanje bilo sjajno svjedočanstvo za cjeloviti katolički nauk i za obnovu vjere. Upravo u njegovom djelovanju – kao i nastavku njegovog djela, Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., nalazimo pravi, katolički odgovor na (post)koncilsku krizu. S jedne strane, on se odupro napasti da po osobnom nahođenju odriče autoritet papama koji su orkestrirali koncilskom orijentacijom. Prepustio je taj sud onome kome pripada – budućem papi, i Crkvi kada se ona vrati na tradicionalno, katoličko umjerenje. S druge strane, nije podlegao glasovima koji su zagovarali šutnju i slijepu poslušnost na zlouporabe. Nije pristao na ucjene i kompromise da prihvati novi obred Mise i koncilski nauk, da ignorira ono što se događa u Crkvi, već je ostao trajno vjeran onom nauku i liturgiji, u kojemu je odrastao, i po kojemu je djelovao čitav život kao svećenik i biskup. Zbog te vjernosti nauku Crkve svih vjekova, moderni autoriteti za čije je savjesti on predstavljao smetnju, odlučili su ga kazniti. Zabranjeno mu je djelovanje, te ga je papa čak proglasio izopćenim. Ovdje uočavamo zapanjujuću podudarnost sa sv. Atanazijem, koji je jednako bio izopćen iz Crkve zato jer nije htio pristati na kompromis koji je ugrožavao vjeru. Povijest je njegovo djelovanje opravdala te ga danas častimo kao sveca i crkvenog naučitelja, slično kao i sv. Katarinu Sijensku, Brunu iz Segnija, te drugih velikana koji su se odlučili suprotstaviti zlouporabi autoriteta radi spasenja duša i dobra Crkve. Ne sumnjamo da će jednog dana Crkva svečano opravdati i visoko podići njegov lik, a osuditi sva ona zastranjenja od katoličke prakse i zablude koje nalazimo u koncilu i nakon njega, te njegove glavne promotore.

Veličina nadb. Lefebvrea bila je u tome, da je on odmah prepoznao pravo stanje stvari i ponudio pravi odgovor. Danas čujemo glasove, da se u Crkvi sprema raskol, zbog zapanjujućih turbulencija na Biskupskoj sinodi, gdje se želi dopustiti primanje pričesti za osobe koje žive u stanju grijeha. No to nije nešto što se tek sada pojavilo. To je stanje koje traje već pola stoljeća, od samih početaka otkako su proglašeni koncilski dokumenti i počele se provoditi kobne revolucionarne reforme. Izvanredno stanje nije započelo sada, kada progresivistička stranka želi prevrnuti katolički moralni nauk, nego ono postoji već otkako je proglašen modernistički nauk o vjerskoj slobodi, o kolegijalnosti, o ekumenizmu, o djelovanju Crkve u svijetu koje pravi konfuziju između naravnog i nadnaravnog poslanja, otkako je tradicionalni obred Mise potisnut revolucionarnim novim obredom. Ovo što se događa danas, je samo jedan daljnji korak u tom procesu, a pravo rješenje i lijek nalazi se ne u tome da se koncentriramo na problem Biskupske sinode koji je samo jedna od posljedica, nego na prave uzroke ove krize, koji se nalaze u (post)koncilskoj orijentaciji moderne Crkve, a ona proizlazi iz tekstova i duha II. Vatikanskog.

Crkva nam u svom nauku daje jasan odgovor na pitanje kako djelovati u stanju krize, nadbiskup Lefebvre i drugi velikani iz povijesti Crkve daju nam uzor i primjer koji trebamo slijediti. No da bismo taj poziv ostvarili, nisu dovoljne naše ljudske snage i nastojanja. Potrebno je da sve to posve predamo u Božje ruke, u zaštitu Blažene Djevice Marije, kojoj je dana vlast da satre sva krivovjerja na ovom svijetu. Uključimo se zato u Križarsku vojnu svete Krunice koja je posvećena upravo toj nakani – obnovi Crkve, obnovi tradicionalnog nauka i liturgije – posebno u našem narodu, da bi Crkva povratila svoj stari sjaj i snagu u borbi protiv sila ovoga svijeta i za spasenje besmrtnih duša.



p. Marko Tilošanec

(predavanje održano u Zagrebu – nadopunjeno,

22. veljače 2015. - I. korizmena nedjelja [blagdan Katedre sv. Petra])


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.