petak, 16. veljače 2018.

Intervju s don Faustom Buzzijem za Il Giornale


Prenosimo intervju s don Faustom Buzzijem, pomoćnikom poglavara Talijanskoga distrikta FSSPX-a, koji je prošli tjedan objavljen u talijanskim dnevnim novinama Il Giornale.

Il Giornale: Što još razdvaja zajednicu Bratstva sv. Pija X. od Katoličke Crkve?

Don Fausto Buzzi: Potrebno je istaknuti da Bratstvo sv. Pija X. ni na koji način nije odvojeno od Katoličke Crkve. Mi smo sjedinjeni s Katoličkom Crkvom i nikada se od nje nismo odvojili, usprkos neslaganju s autoritetima Crkve. Mi nismo odgovorni za ta neslaganja. Nadbiskup Lefebvre je uvijek govorio da je on osuđen zbog samih onih stvari radi kojih su ga pape (posebno papa Pio XII.) prije hvalili. Rim je onaj koji se promijenio te se s Drugim vatikanskim udaljio od stoljećima stare Tradicije Crkve.

IG: Jedan župnik mi je jednom rekao: „Mnogi ljudi govore o raskolu, ali oni nemaju teološku stručnost Marcela Lefebvrea“. Je li to tako?

FB: Mnogi ljudi kritiziraju ili osuđuju Bratstvo sv. Pija X., a da ga ne poznaju i bez razumijevanja su ozbiljnih razloga koji ga stavljaju u tu neprijateljsku situaciju u odnosu na crkvene autoritete. Danas se mnogi ljudi, svećenici i laici, počinju pitati što se događa u Crkvi i otvaraju oči za činjenicu da su oni koji su godinama kategorizirani kao raskolnici možda oni koji su ostali vjerni Katoličkoj Crkvi i, paradoksalno, najvjerniji papinstvu. U našim bogoslovijama nadbiskup Lefebvre je želio da studiramo Summu Theologicu svetog Tome Akvinskog i druga klasična djela teologije. Uvjeravam vas da je bila velika milost za nas primiti tako duboku i čvrstu formaciju.

IG: Kakvo je vaše mišljenje o Papi Franji?

FB: Za nas papa Franjo nije ni gori ni bolji od drugih koncilskih ili postkoncilskih papa. On radi u istoj radionici koju je postavio Ivan XXIII., onoj koja ruši Katoličku Crkvu da bi sagradila drugu – onakvu koja je usklađena s liberalnim duhom svijeta. Usudio bih se ići i dalje: sadašnji Papa nije toliko odgovoran koliko je bio papa Pavao VI. On je bio taj koji je održao koncil, zaključio ga i donio sve reforme. A sve je to sada uzrok velike krize koju vidimo u Crkvi. Naravno, djela i riječi pape Franje čine se ozbiljnijima od onih njegovih prethodnika. Ali to nije tako. Današnji mediji imaju efekt da sve preuveličaju puno više nego u prošlosti. U biti su djela Pavla VI. bila mnogo ozbiljnija od Franjinih.

srijeda, 14. veljače 2018.

Nadbiskupove riječi o postu i nemrsu


Nadbiskup Lefebvre izdao je ovo pojašnjenje iz svog ureda na bogosloviji u Ecôneu. Prije samo deset godina nakon utemeljenja Bratstva, nadbiskup Lefebvre poslao je ovo pismo da bi stavio u kontekst razdoblje korizme. Kako je to bilo istinito 1982. kada je on to napisao, još je istinitije danas 2017.: često vjernici pitaju što bi trebali činiti, ili moraju činiti u korizmeno vrijeme.

Katolička Crkva doista ima bogatu povijest što se tiče primjerenih pravila kojih se treba držati za vrijeme korizme. Ali osim propisanih – napisanih pokorničkih pravila, treba postojati duh pokore, a iznad svega, molitve. To dvoje ide zajedno, kako nadbiskup dolje objašnjava.

Korizmena poruka o postu i nemrsu

Draga moja braćo,

prema drevnoj i spasonosnoj tradiciji Crkve, prilikom početka korizme upućujem vam ove riječi da bih vas ohrabrio da uđete u ovo pokorničko razdoblje srčano, s raspoloženjem koje Crkva želi da bi postigli svrhu za koju je Crkva propisuje.

Ako pogledamo u knjige s početka ovog stoljeća, pronaći ćemo da one navode tri svrhe zbog kojih je Crkva prepisala ovo pokorničko vrijeme:

  1. Da bismo zauzdali požudu tijela.
  2. Zatim da bismo lakše uzdigli naše duše prema božanskim stvarnostima.
  3. Na kraju, da bismo dali zadovoljštinu za svoje grijehe.

Naš Gospodin dao nam je primjer za vrijeme svog života ovdje na zemlji: molite i činite pokoru. Međutim, naš Gospodin, kako nije imao požude ni grijeha, činio je pokoru i davao zadovoljštinu za naše grijehe, tako nam pokazujući da naša pokora može biti korisna ne samo za nas, nego također i za druge.

Moliti i činiti pokoru. Činiti pokoru da bismo bolje molili, da bismo se približili svemogućem Bogu. To je ono što su svi sveci činili, to je ono na što nas podsjećaju sve poruke Blažene Djevice.

ponedjeljak, 12. veljače 2018.

Nadbiskup Marcel Lefebvre: Izjave i propovijedi - najava


U pripremi je zbirka odabranih izjava i propovijedi nadbiskupa Marcela Lefebvrea koja bi uskoro trebala izaći iz tiska. Za knjigu se možete već sada predbilježiti prijavom na našu e-mail adresu (christusrexhrvatska(ET)gmail.com).


Sadržaj:

Proglas od 21. studenoga 1974.
Pismo papi Pavlu VI. od 17. srpnja 1976.
Propovijed od 20. kolovoza 1976. u Lilleu
Pismo nadb. Lefebvrea osmorici kardinala (27. kolovoza 1986.)
Pismo nadbiskupa Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (20. svibnja 1988.)
Pismo nadbiskupa Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (2. lipnja 1988.)
Propovijed prigodom biskupskih ređenja, 30. lipnja 1988. u Ecôneu
Propovijed u povodu 50. obljetnice svećeništva, 23. rujna 1979. u Parizu

Uvodne napomene

Pokušali smo u ovo malo izdanje sažeti zbirku najvažnijih izjava, pisama i propovijedi kako bismo čitatelju u glavnim crtama približili lik i djelo nadbiskupa Marcela Lefebvrea, utemeljitelja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Tekstovi su popraćeni uvodnim komentarima u kurzivu kojima je cilj približiti povijesni kontekst i okolnosti nastanka tekstova te tako bolje osvijetliti njihovu poruku. Time smo ovo izdanje nastojali prilagoditi i onim čitateljima koji nisu potanko upoznati s Nadbiskupovim likom i zbivanjima u Crkvi u posljednjih pola stoljeća ili se možda s ovom temom tek prvi put susreću. Odabrani tekstovi istodobno sadržavaju toliku dubinu i blago da će poslužiti kao teološko i duhovno štivo i onima koji su upoznati s temom i istinski cijene Nadbiskupovo djelo. Utoliko su preporučljivi za višestruko i pomno čitanje kao neiscrpna okrepa za osobnu vjeru u današnjem vremenu opće crkvene krize i pomutnje.

Nadamo se skoromu opsežnijemu izdanju Nadbiskupovih izjava i propovijedi kako bi se njegov lik mogao još pomnije upoznati u našem hrvatskom narodu.

p. Marko Tilošanec

četvrtak, 8. veljače 2018.

Časopis Christus Rex - br. 15


Dostupan je novi, 15. broj časopisa Christus Rex za mjesece siječanj i veljaču 2018. Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici, a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:
fsspxhr(et)gmail.com

Predgovor

Ovo izdanje Christus Rexa posvećeno je prvenstveno temi odgoja. I oni cijenjeni čitatelji koji nemaju pred sobom odgojne zadaće, moći će također pronaći koristi u sadržajima koje donosimo. Svi mi često dolazimo u situacije u kojima možemo dati dobar savjet ili uputu za odgoj kumčetu, nećacima, nećakinjama itd.

Neizostavno je da se u tom području neprestano formiramo. Odgoj je – nakon svećeničke službe – zasigurno najveće i najsvetije djelo na koje čovjek može biti pozvan. Bog nam povjerava najdragocjenije što je stvorio, a to su mladi ljudi, i daje nam zadaću da ih u njegovo ime vodimo na putu kreposti prema Nebu.

Zato mora odgojitelj – kao namjesnik Božji – imati strahopoštovanje pred uzvišenošću svoje zadaće. Mora biti svjestan svoje odgovornosti koja se proteže do vječnosti. Mora mu biti jasno da mu je potrebna velika mudrost koju treba steći, odnosno prvenstveno isprositi od Boga. Sv. Grgur Veliki označuje odgoj i vođenje ljudi kao umijeće umijeća, znanost sviju znanosti! Da bismo stekli to umijeće i znanje, preporučam vam posebno spise od sv. don Bosca, o njemu i njegovoj metodi odgoja. Taj veliki i velikim milostima obdareni svetac važi kao jedan od najvećih odgojitelja u povijesti, čije djelo i metoda već 180 godina postižu goleme uspjehe te su trajno nadahnjivali kasnije pedagoge.

U današnjem vremenu obiteljske i kršćanski neprijateljske antikulture nalaze se odgojitelji pred nečuvenim zahtjevima. Don Bosco daje im jasno usmjerenje. Njegov život i djelo ohrabruju i nadahnjuje ih u njihovoj teškoj zadaći. O tom možete pronaći neke upute i u djelima dostupnima na hrvatskome jeziku.

ponedjeljak, 5. veljače 2018.

Očišćenje Blažene Djevice Marije


Blagdan koji danas slavimo nosi naziv u Rimskome misalu blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije. Prvi redak evanđelja koje smo čuli govori nam o toj stvarnosti. Mojsijev zakon propisivao je da svaka žena nakon što rodi dječaka mora provesti 40 dana u kultnome čišćenju. To razdoblje moralo je proći da bi mogla pristupiti hramu. Kultna čistoća u Starome zavjetu nije nužno proizlazila ili bila uvjetovana moralnom nečistoćom, odnosno grijehom, nego se često radilo o higijenskim ili praktičnim razlozima. Primjerice, čovjek bi prema Mojsijevu zakonu postao nečistim ako bi se dotaknuo mrtvaca. Poznato nam je zatim da su postojala nečista jela koja su Izraelcima bila zabranjena. Svi ti ceremonijalni propisi Kristovim su dolaskom dokinuti, izgubili su svoju snagu, a imali su svoje značenje u tome da nas upute na važnost moralne čistoće – da pred Gospodina moramo stupiti čista srca da bismo mogli primiti Njegove božanske darove. U najuzvišenijem božanskom kultu, u sv. Misi, moramo Gospodinu pristupiti, možemo ga primiti u sakramentu Euharistiji samo ako je naša duša čista od svakoga teškoga grijeha i ako je u stanju milosti. To je bitni preduvjet, a isto vrijedi i za svaku molitvu koju prinosimo Gospodinu. Kako nam govori Katekizam sv. Pija X: ,,Prva i najbolja priprema koja će naše molitve učiniti uspješnima jest biti u stanju milosti, a ako nismo, onda treba nastojati to postići“. Molitva pravednika je Bogu ugodnija od molitve grešnika. To je upravo razlog zašto se utječemo zagovoru svetih i ako želimo da naše molitve budu uslišane, moramo svim srcem nastojati oko svetosti života. To je sigurno jamstvo da će naše molitve biti Bogu ugodne.

Marija se podvrgla jednom obredu koji je upućivao na ljudsku grešnost. Ona to, strogo gledano, nije trebala, jer je bila bezgrješna, čista od svakoga, pa i najmanjega grijeha i nesavršenosti. Pa ipak, ona je htjela biti u potpunosti podložna starozavjetnome zakonu poput Njezina božanskoga Sina koji je bio kršten u Jordanu od Ivana Krstitelja, iako On nije trebao to krštenje, koje je bilo znak pokajanja za grijehe. Blažena Djevica Marija će sudjelovati najuže u ljudskome djelu otkupljenja i zato je na sebe preuzela sve što je bilo dio božanske priprave za djelo otkupljenja ljudskoga roda od grijeha, a tu na poseban način spadaju starozavjetni propisi.


Značenje blagdana Svijećnice nalazimo u nastavku evanđelja koje nam govori o Kristovu prikazanju u hramu. Stari zavjet donosi propis da svi prvorođenci od ljudi, sve prvorođeno od stoke pripada Gospodinu. On stavlja svoje posebno pravo na sve prvorođeno. Svaki prvorođeni sin trebao bi pripadati Gospodinu tako da bude određen za vršenje svećeničke službe i sve prvorođeno od životinja treba žrtvovati Gospodinu. No Gospodin istovremeno određuje način kako će prvorođenci biti izuzeti, oslobođeni od te obveze. Za njih treba prinijeti žrtvu u hramu i otkupiti ih. Gospodin je od dvanaest Izraelovih plemena odredio jedno posebno pleme koje će vršiti svećeničku službu u hramu – to je Levijevo pleme. Na njega će prijeći te obveze koje su trebale pripadati prvorođencima. Levijevo pleme će ih izvršavati u ime cijeloga naroda.


Procesija i sv. Misa prigodom proslave blagdana Svijećnice u Splitu, 5. veljače 2017.

srijeda, 31. siječnja 2018.

Pismo ravnatelja MI br. 9



2018. – Preko Bezgrješnoga Srca Marijina do Presvetoga Srca Isusova

Dragi vitezovi Bezgrješne!

Jubilarna godina 2017. došla je kraju. Mnogi od vas pitaju se što se dogodilo ove godine. Mnogu su očekivali posebnu intervenciju s Neba, sličnu čudu sunca prije 100 godina u Fatimi. Drugi su čeznuli za otkrivanjem cijele treće fatimske tajne, a svi smo žarko željeli ove godine da Rusija bude posvećena Bezgrješnome Srcu Marijinu. Sve te nade su uništene. Upravo suprotno, mogli bismo reći da se čini kao da je gore nego ikada u Crkvi. Stoga se bojimo da će nakon ove godine Fatimu mnogi manje ili više zaboraviti.

Ali oni koji pogledaju malo dublje, moraju priznati da je Bezgrješna puno toga učinila ove jubilarne godine: na početku godine bilo je u Vojsci Bezgrješne oko 20.000 ljudi, a na kraju godine zahvalni smo što vidimo da je Bezgrješna odgovorila na naše molitve i blagoslovila naše napore skupljajući oko sebe 100.000 vitezova.

Marijino misijsko putovanje po Filipinima dalo je ovoj zemlji neopisive milosti, koje se često povezuju s pravim čudima njezina milosrđa. U mnogim zemljama Vojska Bezgrješne je procvjetala, uz produbljivanje marijanskoga života sa strane mnogih vjernika. Nikad prije nije bilo tolikih kontakata sa svećenicima i redovnicima koji su, privučeni otajstvom Fatime, prišli Tradiciji.

Ako pogledamo još dublje, postoji vrlo posebna milost koju nam je Bezgrješna dala: tko god je učinio iskreni napor ove godine, njega je uvela dubinski u otajstva njezina Srca. Koliko smo takvih svjedočanstava primili: „Nikada prije nisam razumio Mariju toliko temeljito... Nikad prije nisam iskusio njenu ljubav kao ove godine... Shvatio sam više nego ikada prije kako je ona potrebna cijelome mome životu... Mogao sam svoje posvećenje Bezgrješnoj živjeti bolje nego ikada prije!“

subota, 27. siječnja 2018.

Raspored svetih Misa (veljača 2018.)



30. 1. (ut.)
sv. Martina, dj. i mč.
18 h
31. 1. (sri.)
sv. Ivan Bosco, isp.
18 h
4. 2.
Nedjelja šezdesetnice
18 h
11. 2.
Nedjelja pedesetnice
10 h
13. 2. (ut.)
Svagdan
18 h
14. 2.
Čista srijeda – Pepelnica
18 h
18. 2.
I. korizmena nedjelja
18 h
25. 2.
II. korizmena nedjelja
10 h
28. 2.
Srijeda II. korizmenog tjedna
18 h
2. 3.
Petak II. korizmenog tjedna (prvi petak)
18 h



3. 2.
Subotnji spomen BDM (prva subota), spomen: sv. Blaž, b. i mč.
18 h
4. 2.
Izvanjska proslava blagdana Svijećnice
9 h
11. 2.
Nedjelja pedesetnice
18 h
12. 2. (pon.)
Sedam osnivača Reda slugu BDM
7 h
17. 2.
Subota nakon Pepelnice
18 h
18. 2.
I. korizmena nedjelja
9 h
25. 2.
II. korizmena nedjelja
18 h
26. 2.
Ponedjeljak II. korizmenoga tjedna
7 h



27. siječnja (subota, sv. Ivan Zlatousti) u 18 h



16. veljače (petak nakon Pepelnice) u 18 h

utorak, 23. siječnja 2018.

Je li poslušan Crkvi svećenik koji služi tradicionalnu ili novu Misu?


Prava i prividna neposlušnost
Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea
prilikom mlade Mise u Poitiersu u Francuskoj, 3. rujna 1977.

Dragi Oče, danas imaš radost služiti svetu Misu među svojim najmilijima, okružen svojom obitelji, svojim prijateljima i s velikim zadovoljstvom nalazim se i ja danas blizu Tebe da Ti progovorim također i o svojoj radosti i molitvama za Tvoj budući apostolat, za dobro koje ćeš raditi za duše.

Posebno ćemo se moliti sv. Piju X., našemu zaštitniku, čiji je danas blagdan i koji je bio prisutan cijelo vrijeme Tvoga studija i formacije. Molit ćemo ga da Ti podari srce apostola, srce svetoga svećenika poput njega. A budući da smo ovdje u gradu sv. Hilarija, svete Radegunde i velikog kardinala Pija, molit ćemo dakle sve te zaštitinike grada Poitiersa da Ti priteknu u pomoć da možeš slijediti njihov primjer, tako da bi poput njih mogao u teškim vremenima braniti katoličku vjeru.

Mogao si žudjeti za laganim i ugodnim životom u svijetu. Već si započeo studij medicine. Mogao si ići u tom smjeru. Ali ne, Ti si imao hrabrost, čak i u ovakvim vremenima, doći i tražiti da postaneš svećenik u Ecôneu. A zašto u Ecôneu? Jer si našao Tradiciju, našao si ono što se podudaralo s Tvojom vjerom. To je bio jedan čin hrabrost koji Ti služi na čast.

I zato bih volio u nekoliko riječi odgovoriti na optužbe koje su se pojavile u mjesnim novinama iza objave pisma msgr. Roziera, biskupa Poitiersa. Ah, ne zato da bih se prepirao. Ja to pažljivo izbjegavam. Uglavnom ne odgovaram na ta pisma i radije šutim. Međutim, budući da se radi i o Tebi i o meni, čini mi se dobrim da Te opravdam. Ne pišu o nama zbog naših osobnosti, nego zbog našeg opredjeljenja. Optuženi smo jer smo izabrali takozvani put neposlušnosti. Ali moramo jasno razumjeti u čemu se sastoji taj put neposlušnosti. Mislim da točno možemo reći: ako smo izabrali put prividne neposlušnosti, da smo time izabrali put istinske poslušnosti.

Zatim, mislim da su oni koji nas optužuju možda izabrali put prividne poslušnosti koja je, u stvarnosti, neposlušnost. Budući da su oni ti koji slijede novi put, koji slijede novotarije, koji prianjaju uz nova načela protivna onima kojima nas je učila predaja, svi pape, svi sabori; oni su ti koji su odabrali put neposlušnosti.

Jer ne možemo reći da se pokoravaju današnjim autoritetima dok se ne pokoravaju cijeloj Tradiciji. Slijediti Tradiciju upravo je znak naše poslušnosti. Jesus Christus heri, hodie et in saecula - ,,Isus Krist jučer, danas i zauvijek.

Nitko ne može podvojiti našega Gospodina Isusa Krista. Nitko ne može reći da sluša današnjega Krista, ali ne jučerašnjega Krista, jer onda ne sluša Krista sutrašnjice. To je od ključne važnosti. Zbog toga ne možemo reći da nismo poslušni Papi danas i da iz tog razloga nismo poslušni jučerašnjemu papi. Mi se pokoravamo jučerašnjemu papi, stoga se pokoravamo ovomu danas, kao i onomu sutra. Jer nije moguće da pape podučavaju različite stvari, nije moguće da pape proturječe jedan drugome, da opovrgavaju jedan drugoga.

I zato smo uvjereni da ako smo vjerni svim prošlim papama, svim prošlim saborima, da smo vjerni današnjem papi, današnjem saboru i sutrašnjem saboru i sutrašnjem papi. Jer, ponavljam: Jesus Christus heri, hodie et in saecula. A ako smo danas, po otajstvu providnosti, otajstvu koje je nama nedohvatljivo, neshvatljivo, mi u prividnoj neposlušnosti, onda mi u stvarnosti nismo neposlušni, nego poslušni.

Kako smo mi poslušni? Tako što vjerujemo u naše katekizme i jer se držimo uvijek istog Vjerovanja, istih deset zapovijedi, iste Mise, istih sakramenata, iste molitve – Pater Noster kao jučer, danas i sutra. Zbog toga smo poslušni, a ne neposlušni.

S druge strane, ako proučimo što se danas podučava u novoj religiji, shvaćamo da to nije ista vjera, isto vjerovanje, istih Deset zapovijedi, isti sakramenti, isti Očenaš. Da bi se to shvatilo dovoljno je otvoriti današnje katekizme. Dovoljno je pročitati govore održane u naše vrijeme da bi se shvatilo da su oni koji nas optužuju za neposluh, oni koji ne slijede pape, koji ne slijede sabore, koji su, u stvari, neposlušni. Jer oni nemaju pravo mijenjati Vjerovanje, reći da danas anđeli ne postoje, mijenjati pojam istočnoga grijeha, reći da Presveta Djevica nije vazda djevica, itd.

petak, 19. siječnja 2018.

Svećenik – otac i pastir duša


Msgr. Lefebvre kao uzor


U psalmu 110. izlaže nam kralj David istinu koja je za naš život najvažnija: Initium sapientiae timor Domini  – Strah Gospodnji je početak mudrosti“. A taj strah pred Gospodinom je naš utemeljitelj, msgr. Lefebvre, sačuvao kroz cijeli svoj život – zato je odbacio liberalni koncilski duh, zato se odrekao službe Generalnog poglavara spiritanaca, zato je odbacio i zagrljaj modernističkoga Rima u vremenu kada bi to značilo kompromise u vjeri i to također 1988. godine, kada je – kako sam govori – u otvorenosti išao daleko koliko je samo mogao i trebao. Zato je umro svetom smrću, ljubljen od svojih prijatelja, s poštovanjem i cijenjen od strane svojih časnih protivnika, a omržen od neprijatelja svih vrsta.

Naš utemeljitelj Marcel Lefebvre je za nas, svećenike njegova Bratstva, koje je on osnovao da bi ono služilo Crkvi, primjer, uzor i zaštitnik našega svećeničkoga života. Da slavimo mladu Misu jednoga isusovca, mogli bismo slušati propovijed o sv. Ignaciju. A za nas je prikladno da se prisjetimo našega utemeljitelja, msgr. Marcela Lefebvrea. Temeljna načela i upute dao nam je nedugo prije svoje smrti u svome Duhovnome putokazu, iz kojega u ovoj prilici želim istaknuti nekoliko misli važnih za naš svećenički život, naše djelovanje, našu duhovnu borbu.

U predgovoru piše msgr. Lefebvre da se jedini način kako obnoviti Crkvu i kršćanstvo sastoji u tome da ,,prenosimo katoličko svećeništvo u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, onako kako ga je On (Isus Krist) predao svojim apostolima i kako ga je prenosila Rimska Crkva sve do sredine 20. stoljeća“. I nadalje, nužni su ,,ne samo sana doctrina (zdravi nauk), nego i duboki i stalni duh... koji su oba u svojoj cijeloj biti povezani s uzvišenom molitvom našega Gospodina, koju izražava Njegova Žrtva Križa“.

Ljubav prema zdravome nauku

Zdravi nauk je temelj za razvoj svećeničkoga duha. Taj zdravi nauk obuhvaća ne samo vjerske istine, nego i cjeloviti, neokrnjeni moralni nauk u kome nema miješanja istine s laži. A da bi te istine stajale na čvrstome temelju, moraju se u našoj duši razvijati u skladu s onim predivnim Stvoriteljevim darom, s darom zdravoga razuma, iz kojega izvire i zdrava, skolastički sistematizirana filozofija. Samo na naravnim krepostima, na istinitosti, na čežnji za istinom i spremnosti da vlastite nazore promijenimo u skladu sa spoznatom istinom, na poniznosti, ali i na časnosti i muževnoj spremnosti da se borimo za istinu i za dobro, može se razviti nadnaravni život. Svećenik mora imati osobnost i kreposti duhovnoga princa, a ne biti nečasni i poniženi duhovni sluga, koji puza pred neprijateljima prave vjere.


Tradicionalnome nauku svakako pripada i ljubav prema svim ljudima, dakle i prema nevjernicima i zabludjelima, što znači da im treba pokazati put prema istini s uvažavanjem prema bližnjemu, časno i iskreno, u smislu riječi kardinala Tomášeka iz njegova katekizma: ,,Prema njima se trebamo odnositi snošljivo i izbjegavati sve što bi ih moglo s pravom utući, uvrijediti i što bi ih tim više odbilo. Ali posebno puno trebamo za njih moliti, prikazivati sv. Mise i Pričesti te različite žrtve, da bismo im izmolili milost prave vjere“.

Ovdje se ne radi o licemjernom ekumenizmu, o obmani jedinstva, kojega tu nema niti ga ikada može biti. Zdravi nauk o katoličkoj snošljivosti prema inovjercima je iskreniji od sentimentalne, prijevarne i površne glume ekumenizma.

Budnost naspram opasnosti za vjeru

S ispravnim i iskrenim držanjem našeg utemeljitelja moramo pristupiti i opasnostima za vjeru da bismo im se mogli suprotstaviti. U proslovu Duhovnoga putokaza msgr. Lefebvre piše: ,,Mogao sam tijekom cijeloga moga svećeničkoga života ustanoviti koliko su pozivi (profesora iz bogoslovije) na budnost, koji su počivali na papinskim učenjima, prije svega na onima sv. Pija X., bili opravdani. Koliko je ta budnost bila opravdana, ne samo što se tiče nauka, mogao sam ustanoviti iz osobnog iskustva na temelju mržnje, koju je ta budnost izazvala u liberalnim krugovima kako laika, tako i Crkve, dijabolične mržnje“. I on dodaje: ,,Općenito gledano, puhao je pogodni vjetar za sve one koji su bili skloni kompromisima s masonskim, liberalnim idejama i bili na protivnoj strani, odbacujući odlučno držanje predanoga nauka“.

Za kraj proslova izriče msgr. Lefebvre upozorenje, koje nije ništa izgubilo na aktualnosti: ,,Sadašnji papa i ti biskupi ne donose nam više našega Gospodina Isusa Krista, nego jednu sentimentalnu, površnu, karizmatsku religioznost, po kojoj ne silazi više prava milost Duha Svetoga u njezinoj potpunosti. Ta nova religija nije više katolička religija: ona je sterilna, nesposobna posvećivati društvo i obitelji... Zlo koncila je manjkava spoznaja Isusa Krista i Njegova kraljevstva. To je zlo zlih anđela, zlo koje je put za pakao“. – Kada je sadašnji Papa u Vatikanu postavio Lutherov kip, kada govori: ,,Bog ne bi bio Bog bez čovjeka“, time on ispovijeda jednu drukčiju vjeru od katoličke, time on niječe vjeru Isusa Krista na način kako ju je On predao svojoj Katoličkoj Crkvi, i pokazuje trajnu aktualnost riječi našega utemeljitelja. Na to nije dopušteno šutjeti, na to moramo upozoravati zbog straha Božjega, kojega je koncilska Crkva izgubila, radi spasenja duša, koje su nam po Božjoj providnosti povjerene ili će to biti.

srijeda, 17. siječnja 2018.

Razmatranja o svetoj Misnoj Žrtvi


Žalosno je reći da postoje katolici koji vjerno primaju svetu Pričest, a ne znaju sudjelovati na Misi. Naši oci imali su predodžbu o Misi koju današnji katolici više nemaju. Postoji više sjajnih stvari na zemlji, ali postoji jedan događaj, kako Bossuet kaže, koji je najvažniji za sva vremena: utjelovljenje božanske osobe, kalvarijske Žrtve, koja je predoznačena kroz četiri tisuće godina putem žrtava iz vremena praotaca i Mojsija. Taj veliki događaj koji je izvršen na Golgoti i obnavlja se svakoga dana, iz trenutka u trenutak na zemlji - to je veliko svjetsko čudo. Ako dobar Gospodin još uvijek trpi ovaj svijet, unatoč onome što svi mi vidimo, to je stoga jer to čudo ne prestaje ispunjavati riječi proroka: ,,Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu mojemu i prinosit će se čist prinos, jer će veliko biti ime moje među narodima (Mal 1,11). I kao što Sunce ne izlazi i zalazi u isto vrijeme u svakom dijelu svijeta, nego neprestano sije svjetlo po različitim zemljama svijeta, tako je i žrtva Bogočovjeka trajna žrtva, žrtva koja se trajno ostvaruje: ,,neprestana žrtva“ (Dan 12,11).

Najkraći dio kanona Mise ima naslov ,,Intra actionem” jer je uistinu sve drugo što se događa ili što se ovdje postiže sasvim neznatno u usporedbi s tim činom, koji je čin par excellence. On je izvor, on je u biti djelo koje nas čuva. Psalmist kaže: ,,Gle, nikada ne spava, nikada ne drijema čuvar Izraelov.“ (Ps. 121,4). Crkva, kršćansko društvo, treba biti zaštićeno, to je potreba svakog društva na zemlji. Mi, njezini pastiri i službeni zaštitnici, ponekad spavamo i drijemamo, ali On, koji čuva Izrael, neće zaspati. U svakom trenutku On silazi s nebeskih visina, taj Bog koji je postao čovjekom, da bi namirio cijeli dug čovječanstva... Ujediniti se s Misom znači postaviti se da djelujemo s Njime. Reći da sam prezaposlen u svom životu da bih otišao na Misu je izgovoriti nešto besmisleno jer Misa je ta koja daje danu svakoga katolika pokret, zasluge i djelotvornost (kardinal Pie, Djela, IX, 637).

Na križu Isus Krist umiruje srdžbu Božju svojom Krvlju, On zadovoljava božanskoj pravdi, okajava grijehe i zaslužuje spasenje svijeta. Ali žrtva koju On izvršava ne daje još zapravo ljudima milosti koje u njoj imaju izvor. Ona putem Njegova općenitoga okajanja koje čini za grijehe ljude priprema i otvara da prime te milosti. On to čini svojom krvlju i svojom smrću – sakramentima, posebno svetom Euharistijom, prenose se milosti Isusa Krista. Žrtva na križu je žrtva otkupljenja i zasluga, jer On zaslužuje sve, ali ona ne daje sve, niti to primjenjuje na nas, a Žrtva Mise je žrtva primjene i posvećenja jer ona daje i primjenjuje sve, ali ne zaslužuje ništa. (P. Charles de Condren, Pojam svećenstva i Žrtve Isusa Krista, 7. pogl.).

petak, 12. siječnja 2018.

Otvoreno pismo bivših muslimana papi Franji


Donosimo prijevod Otvorenog pisma bivših muslimana, obraćenika na katoličku vjeru, papi Franji u kojem ga mole da promijeni svoj stav prema islamu. Pismo je do sada skupilo preko 2700 potpisa, a potpisati ga možete na poveznici na kraju teksta pisma.

U nastavku slijedi Otvoreno pismo papi Franji koje možete potpisati ako želite. Predstavit ćemo ga čim dosegne značajan broj potpisa. Hvala vam što nam pomažete u tome. Temelj naše inicijative nalazimo u Zakoniku kanonskoga prava:
,,Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.” (‬Kan. ‬212. §‬ 3)‬:‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Od bivših muslimana koji su postali katolici i njihovih prijatelja,
Njegovoj Svetosti, papi Franji
o njegovu stavu prema islamu.

Sveti Oče,

mnogi od nas pokušali su s Vama stupiti u kontakt, u raznim prilikama i kroz nekoliko godina i nikada nismo dobili ni najmanju potvrdu primitka naših pisama ili molbi za susretom s Vama. Vi ne volite okolišati, a isto tako ni mi, stoga nam dopustite da otvoreno kažemo da nam nije jasan Vaš nauk o islamu, dok čitamo br. 252 i 253 u ,,Evangelii Gaudium” jer ne uzima u obzir činjenicu da je islam nastao POSLIJE Krista i tako je, i može jedino biti, antikrist (1 Iv 2, 22: ,,Tko je inače lažljivac nego onaj, koji niječe, da je Isus Krist? Taj je antikrist, koji niječe Oca i Sina.”) i to jedan od najopasnijih jer se predstavlja kao ispunjenje Otkrivenja (gdje je Isus samo prorok).

Ako je islam u sebi dobra religija, kao što se čini da Vi naučavate, zašto smo mi postali katolici? Zar Vaše riječi ne dovode u pitanje čvrstoću odluke koju smo donijeli, riskirajući naše živote? Znate li da islam propisuje smrt za otpadnike (Kuran 4, 89; 8, 7-11)? Kako je moguće usporediti islamsko nasilje s takozvanim kršćanskim nasiljem?

,,Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?” (2 Kor 6, 14-15)

U skladu s Njegovim učenjem (Lk 14, 26), izabrali smo Njega, Krista, prije nego svoj život. Zar mi nismo dovoljno kompetentni razgovarati s Vama o islamu?

U biti, dok god islam želi da mi budemo njihov neprijatelj, mi to i jesmo, i sve naše izjave o prijateljstvu ne mogu ništa promijeniti. Kao pravi antikrist, islam postoji samo kao neprijatelj svih: ,,Neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Alaha, Njega jedinog, vjerovali!” (Kuran 60, 4). Za Kuran, kršćani su “sama pogan” (Kuran 9, 28), ,,najgora stvorenja” (Kuran 98, 6), ,,osuđeni na pakao” (Kuran 4, 48), tako da ih Alah mora ubiti ‬(Kuran 9, 30). Ne smiju nas zavesti citati iz Kurana koji se čine tolerantnima jer su svi oni poništeni tzv. ,,stihom mača” (Kuran 9, 5: ,,Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte!”)

četvrtak, 11. siječnja 2018.

Rastući progon kršćana – svakih pet minuta jedno umorstvo!


Progon kršćana je prema podacima organizacije Open Doors posljednjih deset godina na svjetskoj razini vidljivo porastao. Ovo međunarodno djelo za pomoć kršćanima bilježi svake godine povećani broj progonjenih kršćana prema pokazateljima progona na svjetskoj razini koji se objavljuju u siječnju svake godine. Na temelju postojećih podataka može se broj kršćana koji trpe snažan vjerski progon u pedeset praćenih zemalja procijeniti na čak oko 215 milijuna(!), što je dosad nezabilježena razina. Danas se provodi najgori progon kršćana svih vremena, koji svjetska javnost spominje jedva ili marginalno! Više od 100.000 ljudi bude svake godine zbog Imena Isusova ubijeno! To konkretno znači da svakih pet minuta netko podnosi mučeništvo.

Već godinama zauzima Sjeverna Koreja prvo mjesto na pokazatelju progona: 300.000 kršćana mogu pod vlašću Kim Jong-una preživjeti samo u podzemlju. Njih oko 70.000 izloženo je mučenjima i teškom prisilnom radu u ,,logorima smrti“.

Glavni uzrok rastućih progona su pritom druge religije. Islamske, hinduističke i budističke države vrše sve agresivniji teror protiv kršćana. U Sudanu, primjerice, daje islamistički predsjednik Omar Bašir da se u nubijskim brdima, području pretežito nastanjenom kršćanima, bacaju bombe i uništavaju kršćanske škole, bolnice i crkve.