nedjelja, 29. listopada 2017.

Propovijed nadbiskupa Lefebvrea za blagdan Krista Kralja (28. 10. 1979.)


U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Draga moja braćo,

u veličanstvenoj Enciklici Quas Primas Njegove Svetosti Pape Pija XI. kojom je uspostavljen blagdan Krista Kralja, Papa objašnjava zašto je naš Gospodin Isus Krist uistinu kralj i daje dva posebna i duboka razloga. Doista postoje mnogi dokazi iz Svetoga pisma. Upravo smo čitali evanđelje u kojemu se Gospodin naš Isus Krist proglasio kraljem. Postoje mnogi odlomci iz psalama i u Novome zavjetu koji izražavaju odlike našega Gospodina Isusa Krista kao kralja. Ali Njegova Svetost Pio XI. želi produbiti naše znanje o razlozima ove kraljevske povlastice.

Prvi razlog je ono što Crkva naziva ,,hipostatska unija, jedinstvo božanske osobe našega Gospodina s Njegovom ljudskom naravi. Naš Gospodin je kralj jer je Bog. Doista, u našemu Gospodinu ne postoje dvije osobe, ne postoji jedna božanska osoba i jedna ljudska osoba. Postoji samo jedna osoba - božanska osoba koja je izravno preuzela ljudsku dušu i ljudsko tijelo bez posredovanja ljudske osobe. Prema tome, kada govorimo o Isusu Kristu, kažemo osoba Isusa Krista. A ta Isusova osoba je božanska osoba. Svakako, Isus Krist je i Bog i čovjek otkada je preuzeo ljudsku dušu i ljudsko tijelo. Tako su ljudska duša i ljudsko tijelo našega Gospodina Isusa Krista postali tako blisko sjedinjeni s Bogom da se ne mogu razdvojiti. Osoba našega Gospodina Isusa Krista je posve božanska, a Njegovo tijelo i duša su po njegovoj osobi ,,pobožanstvenjeni.

Prema tome, naš Gospodin Isus Krist kakav se predstavio na putovima Palestine, pa čak i onaj kakav se predstavio kao dijete u Betlehemu, je kralj. Ne samo da posjeduje osobine za ovu kraljevsku povlasticu, nego Crkva uči i da je po tome jedinstvu Boga s ljudskom naravi, dušom i tijelom koje je On preuzeo, naš Gospodin Isus Krist u suštini, po naravi - spasitelj, svećenik i kralj. On ne može biti drugo nego Spasitelj, jer On jedini može reći da je On Bog. On jedini može reći da je On taj svećenik, taj Veliki svećenik – Onaj koji uistinu čini vezu između neba i zemlje – a sam On jedini može reći da je On kralj. On nije kralj po uzoru na kraljevstva ovoga svijeta, to jest na određenom teritoriju i ograničen na zemlju, prema ljudima. Doista, naš Gospodin je kralj ne samo zemlje, nego i neba. Ovo je prvi duboki razlog kraljevanja našega Gospodina Isusa Krista, a u to se moramo uvjeriti da bismo vidjeli našega Gospodina kao kralja, našeg osobnoga kralja. Naš je Gospodin Isus Krist naš kralj.

Ali on je i kralj iz još jednog razloga. Papa Pio XI. objašnjava razumljivo da je naš Gospodin Isus Krist kralj po podvigu. Kakvom podvigu?

To je zato što je naš Gospodin Isus Krist sve pobijedio svojom Krvlju, svojim Križem i Kalvarijom. Regnavit a ligno Deus, Bog zavlada sa drveta, tj. sa Križa, Naš Gospodin je pokorio sve duše, kojegod one bile, po pravu - strogome pravu. Sve duše, budući da su stvorene od Boga, čak i ako žive samo trenutak ovdje na zemlji, su po pravu podložnici našega Gospodina Isusa Krista jer ih je On osvojio svojom Krvlju. Želi ih spasiti. Želi ih sve otkupiti svojom Krvlju, božanskom Krvlju, kako bi ih doveo do neba. Da, naš Gospodin, po svojoj predragocjenoj Krvi i svome Križu, je po pravu naš kralj. To je upravo razlog zbog kojega su u ranim stoljećima nakon Konstantinova mira, kada su kršćani službeno mogli izložiti križ u crkvama, kapelama i drugim mjestima štovanja, obično predstavljali našega Gospodina Isusa Krista kao okrunjenoga kralja, okrunjenoga krunom kraljeva. Krist je zasigurno naš kralj i On je kralj po svome križu. 

srijeda, 25. listopada 2017.

Samostan Reichenstein ponovno naseljen


14. listopada 2017. je pet redovnika benediktinaca iz samostana Notre Dame de Bellaigue naselilo povijesni samostan Reichenstein u Eifelu.

Svečanu Misu na čast Bezgrješnoga Srca Marijina služio je dom Placide, prior samostana u Bellaigueu.

Pater Firmin Udressy, poglavar Njemačkoga distrikta FSSPX-a, zastupnik gradonačelnika Monschaua te otrpilike 250 vjernika pozdravilo je pet novih redovnika.

Nekadašnji premonstrantski samostan Reichenstein, podignut u 12. stoljeću, leži u ruralnom području usred parka prirode ,,Hohen Venn blizu njemačko-belgijske granice.

Zakonom zaštićeno kao spomenik kulture, ovom području pripada 32 hektara šume i jezero te leži na kamenom platou uz rub riječice Rur. Do pitoresknog gradića Monschaua je 7 km.

Samostan Reichenstein leži u dolini između Eschweidea i Kalterherberga na grananju cesta ,,Leyloch/ ,,Richeelsleyer Weg.

Samostan koji je iskusio 75 godina neprekinutoga redovničkog života premonstrata (norbertinaca), bio je ukinut u napoleonsko vrijeme i otišao u privatno vlasništvo. Stara samostanska crkva koja je tolika stoljeća služila za svetu Misu i molitvu časoslova, pretvorena je u štalu za poljoprivredne potrebe. 1970. je posjed stekla odvjetnička obitelj dr. Handschumachera te ga u velikom dijelu s ljubavlju restaurirala. Prije svega je stara crkva postala opet mjesto pobožnosti koje su mnogi izletnici kroz ,,Hohe Venn zavoljeli.

Prije osam godina stekla je posjed Udruga sv. Benedikta i pripremala ga uz donacije mnogih dobročinitelja iz okolice, ali i iz cijele Njemačke, za ponovno useljenje benediktinaca. Uz potporu za spomenik kulture i mnogo revnih radnika mogao se ostvariti značajni napredak u radovima oko obnove.


FSSPX je u posljednjim godinama mogao pomoći Udruzi sv. Benedikta oko restrukturiranja građevine (grijanja, dotoka vode i odvoda, struje, prozora, krova, podova itd.).

Samostan Reichenstein ostaje crkveno-pravno ovisan o benediktinskom samostanu u Bellaigueu (Clermont-Ferrand) koji je osnovan 1998. u jednome od najstarijih opatijskih posjeda u Burgundiji te danas ima oko 40 redovnika. Redovnici iz Bellaiguea pripadaju povijesno takozvanoj ,,početnoj opservanciji koja u Francuskoj potječe od p. Jean-Baptistea Muarda (1809.-1854.) iz samostana Saint-Pierre-qui-Vire (Burgundija). ,,Dom Muard nije htio osnovati novu formu benediktinskoga reda, nego je htio uzeti pravilo sv. Benedikta onakvo kakvo jest te to pravilo slijediti koliko je moguće u njegovoj izvornoj strogosti (Dom Banquet).

,,Izvorna opservancija je prepoznatljiva po noćnom oficiju, apstinenciji od mesa, šutnji i u sveobuhvatnom obržavanju ostalih tradicionalnih samostanskih propisa. To je kontemplativni život. Redovnici preuzimaju vrlo malo dušobrižničkih zadaća i žive posve povučeno.

Sveta Misa se slavi po tradicionalnim liturgijskim knjigama. Oficij se moli sedam puta na dan i jednom noću.

Poglavar samostana Reichenstein je dom Bernhard Huber, rođen u regiji Allgäu. Za svećenika je zaređen 2007. god.


Izvor: fsspx.de

petak, 20. listopada 2017.

Esto vir!


Nakon što iznesem definiciju jakosti i pokažem u čemu se sastoji disciplina, dotaknut ću se uloge odgoja prema nadbiskupu Lefebvreu u postizanju tih kreposti. Zatim ću razmotriti mane koje su tome protivne i kreposti koje su povezane s jakošću i disciplinom. To će nam dati neke praktične smjernice po modelu uzornoga čovjeka.

Definicija jakosti

Disciplina je samokontrola, unutrašnji red duše i tijela, koja je izvor izvanjskoga reda u stvarima i ljudima. Ona je plod dara mudrosti – „red je odlika mudrih i dara jakosti (,,Ja sam gospodar sebe kao svemira”, riječi su koje dramaturg Corneille stavlja u usta cara Augusta). Jakost ili hrabrost je jedna od četiriju stožernih kreposti; nju pomaže dar jakosti, jedan od sedam darova Duha Svetoga; njihov cilj je prevladati strah da bi se postiglo dobro koje je teško postići, bilo u vremenitom redu kao neko veće djelo, ili u duhovnom redu, poput svetosti i vječnoga spasenja.

Uloga odgoja i škole u postizanju tih kreposti

Te kreposti i darovi Duha Svetoga moraju biti stavljeni u praksu od ranoga djetinjstva, kod kuće ili u školi, ako ih se želi usvojiti da postanu trajne i ustaljene.

Maréchal Foch, vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, vidi u neumornom radu mladića izvor njegove samokontrole i samopouzdanja, osobito u vojničkoj vještini koja je njegova struka i koju je sam stekao u srednjoj školi u Metzu.

,,Ne vjerujte u prirođene talente! — Vjerujte u naporan rad!”, istaknuo je svojim studentima-časnicima. Naporan rad je taj koji stvara znanje, znanje koje se sastoji od dostojanstva profesionalca i njegove sposobnosti. To njegovo znanje, stečeno kroz neumoran rad, daje mu samopouzdanje koje mu omogućuje da donosi odluke, a da ne mora stalno pitati za savjet! A ta samouvjerenost utvrđuje upotrebu njegove sposobnosti da donosi odluke usprkos preprekama. Zbog toga mu možemo vjerovati.

Pobožni p. Cappello, poznati talijanski crkveni pravnik, u čiju su ispovjedaonicu u San Ignaciju hrlili pokornici, bio je također izvanredan u pouzdanosti svojega znanja i širini svojih praktičnih savjeta.

Znanje koje je Foch stekao bilo je ono koje mu je omogućilo da trenutno djeluje u mračnim danima žestokih neprijateljskih napada u proljeće 1918.: on je znao ne paničariti ili gubiti glavu, već je užurbano premjestio cijele trupe da popune praznine u vojničkim redovima i uspješno izvrše protunapad.

Nadbiskup Lefebvre vidi izvor samodiscipline u duhu žrtvovanja koji se usađuje u školama. On je u jednoj školi 31. ožujka 1982. izjavio:

,,Katolička škola”, rekao je, ,,je škola u kojoj učite sami sebe disciplinirati, u kojoj se naučite žrtvovati, jer nitko ne može biti katolik bez žrtve. Zašto se treba žrtvovati? Da bismo bili ispunjeni milosrđem i ljubavlju.

ponedjeljak, 16. listopada 2017.

O Fatimi i dušama


O Fatimi i dušama

Ljudska duša

Svaka osoba je bila u Božjem Umu od vječnosti sa svojim tijelom i dušom. Svatko dolazi u pravo postojanje u trenutku začeća, kada se naša jedinstvena duša ulijeva u naše jedinstveno tijelo. Nevjerojatno, ponad našega shvaćanja, Bog je svakoga od nas ponaosob želio od vječnosti. A budući da je motiv svega što Bog radi ljubav, On ljubi ono što je stvorio. Bog ljubi svaku osobu koja postoji. On želi da svaka osoba dijeli s Njime život na Nebu.

Zastanimo i razmislimo o tome na trenutak: Bog želi da ti osobno (a i svako drugo ljudsko biće) dijeliš s Njime život u nezamislivoj sreći zauvijek.

To je moguće jer će, kada jednom počnu postojati, ljudska duša i tijelo živjeti zauvijek. Istina je da će kod smrti duša i tijelo biti odijeljeni. Ali, kao što nas naša katolička vjera naučava, oni će biti ponovno sjedinjeni kod uskrsnuća tijela na sudnji dan. (Jedina iznimka tome su tijela Isusa i Njegove Majke, koji oboje posjeduju svoja Tijela sada na nebu). Kod uskrsnuća će duša oživjeti proslavljeno tijelo, dok će neki za cijelu vječnost prebivati u odvratnim tjelesima. Svaka osoba će slobodno odlučiti za vrijeme svoga života na zemlji koje će od ta dva tijela biti njezino.

Velika fatimska tajna

,,Žrtvujte se za grješnike...

„Kako je Gospa izrekla te riječi“, opisuje kasnije Lucija prizor,
otvorila je ponovno ruke kao u dva prethodna mjeseca. Činilo se da će zraka prožeti zemlju i vidjeli smo vatreno more i uronjene u tome moru đavle i duše, koje kao da su prozirno crne ili smeđe, užareno ugljevlje u ljudskom liku. Lebdjele su u plamenu, vatra je izlazila iz njih skupa s oblacima dima i bacala ih je u zrak. Padale su na sve strane poput iskri kod snažnog požara, bez težine i ravnoteže, pod kricima i jaucima od boli i zdvajanja te smo od straha bili potreseni i zapanjeni. Đavli se razlikuju po odvratnom, gadljivom obliku ružnih, nepoznatih životinja, ali su bili prozirni poput crnog, užarenog ugljevlja.

Prestrašeni, smrtno blijedi, troje malih vidioca podigli su oči Gospi u pomoć dok je Lucija povikala: „Oh... Gospo naša!”.

Gospa je objasnila: ,,Vidjeli ste pakao – tamo idu duše jadnih grješnika. Da bi ih spasio, Bog želi ustanoviti po cijelom svijetu pobožnost mojemu Bezgrješnomu Srcu. Ako ljudi naprave što vam kažem, mnoge duše će biti spašene i bit će mir.“. [1]

Bog je poslao svoju Majku u Fatimu 1917. da bi spasio duše, da bi spriječio da ta vrlo voljena stvorenja završe za vječnost u paklu. Došla nas je moliti da prestanemo vrijeđati Boga ,,... jer ga se već previše vrijeđa.“. I došla nas je upozoriti da je put kojim mnogi idu u svojim životima taj koji će neizbježno voditi do sve više ratova, progona, razaranja, patnje, smrti i vječne propasti za mnoge duše, ako se taj put ne promijeni. Izbor je naš i potiče nas na molitvu i žrtvu za grješnike.

petak, 13. listopada 2017.

Kratki katekizam o Fatimi: pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu (IV.)


Nakon prvoga, drugoga i trećega dijela, donosimo nastavak iz knjižice Kratki katekizam o Fatimi, objavljene uoči ovogodišnjeg hodočašća Svećeničkog bratstva u Fatimu.

24. Zašto je pobožnost Mariji potrebna svakoj krštenoj osobi?

Pobožnost Mariji potrebna je krštenoj osobi jer krštenjem postajemo članovi (otajstvenoga tijela) Isusa Krista te ga moramo nasljedovati. A Krist je poštovao Mariju, pokoravao joj se kao svojoj majci i učinio je Kraljicom nad svojim Kraljevstvom. Zato je moramo i mi častiti, pokoravati joj se kao našoj Majci i služiti joj kao našoj Kraljici.

25. Kako vršimo pobožnost zadovoljštine Bezgrješnome Srcu Marijinu?

Tu pobožnost vršimo poglavito putem pet prvih subota, moleći Krunicu svaki dan i noseći škapular te nakanom da činimo zadovoljštinu Bezgrješnome Srcu u svim našim djelima i trpljenjima.

26. U čemu se sastoji pobožnost pet prvih subota?

Pet prvih subota sastoje se u četiri stvari:
1) Ispovijed u razdoblju od 8 dana (prije ili poslije prve subote)
2) Pričest zadovoljštine na prvu subotu
3) Molitva pet desetica Krunice
4) Razmatranje o otajstvima Krunice od 15 minuta u Gospinoj prisutnosti

Trebamo znati da je uz tu pobožnost vezano nevjerojatno Gospino obećanje sestri Luciji: ,,Obećavam da ću im biti u pomoći na smrtnome času sa svim milostima potrebnima za spasenje njihovih duša”.

27. Kako se pobožnošću pet prvih subota čini zadovoljština Bezgrješnome Srcu?

Gospa je tražila pet prvih subota da bismo učinili zadovoljštinu za pet grijeha koji se čine protiv Njezina Bezgrješnog Srca:
1) Za hule počinjene protiv Njezina Bezgrješnog Začeća
2) Za hule počinjene protiv Njezina vazda djevičanstva
3) Za hule počinjene protiv Njezina božanskog materinstva
4) Za hule onih koji nastoje sijati ravnodušnost, prijezir ili mržnju prema Mariji u srcima djece
5) Za hule koje čine oni koji je obeščašćuju u Njezinim slikama.

srijeda, 11. listopada 2017.

Kratki katekizam o Fatimi: treća tajna i kriza u Crkvi (III.)


Nakon prvog i drugog dijela, donosimo nastavak iz knjižice Kratki katekizam o Fatimi, objavljene uoči ovogodišnjeg hodočašća Svećeničkog bratstva u Fatimu.

15. Možemo li znati sadržaje treće tajne?

Iako ju crkvena hijerarhija još nije objavila, možemo znati sadržaj jer znamo kontekst i okolnosti kako je napisana, datum kada je trebala biti objavljena te reakcije i izjave mnogih koji su je pročitali.

16. Koji je sadržaj treće fatimske tajne?

Tajna ima tri dijela, gdje se prva dva tiču spasenja duša i posvete Rusije, dok nam završne riječi govore da će se dogma vjere sačuvati u Portugalu i da će Rusija biti konačno posvećena te će svijetu biti dani razdoblje mira. To jasno upućuje da će:

a) vjera biti ugrožena tako što će Rusija proširiti svoje zablude po svijetu, što uključuje i Crkvu,
b) Rusija neće biti posvećena sve dok se ne napusti politika s komunizmom,
c) dogodit će se strašni ratovi i progoni.

17. Koje su bile okolnosti pisanja tajne?

Tajna je napisana usred velike duševne tjeskobe i nemira, tako da je Luciji trebao poseban Gospin pohod da joj omogući da se posveti pisanju tajne. To nam govori da se doista mora raditi o vrlo ozbiljnome sadržaju. Papa Ivan Pavao II. podupro je tu slutnju kada je rekao da nije prikladno otkriti treću tajnu isto kao što ne bi bilo prikladno otkriti opći potop koji će ubiti milijune ljudi.

18. Zašto je 1960. tako značajna?

Gospa je rekla da bi tajna trebala biti otkrivena do 1960. jer će do tada poruka postati očitijom. Kao rezultat toga, mnogi katolici diljem svijeta očekivali su objavu treće tajne 1960. i bili su duboko razočarani što nije otkrivena. To vrijeme je odabrano jer se svijet u šezdesetima počeo mijenjati na neviđeni način. Drugim riječima, kao što su stručnjaci za Fatimu potvrdili, treća tajna se ispunjava sada, u našemu vremenu.

19. Koje su bile glavne promjene u šezdesetima?

U svijetu je to bila seksualna revolucija koju su promicali rock 'n' roll i televizija, čime su muškarci i žene stavljeni na istu razinu i što će voditi do porasta svakog oblika nemoralnosti, uključujući homoseksualnost. U Crkvi je to bio Drugi vatikanski sabor koji se održavao od 1962. do 1965. i koji je duboko promijenio katolička vjerovanja, obrede i moral do mjere istinske revolucije u razmišljanjima i praksi.

20. Zašto pape nisu od 1960. otkrili treći tajnu?

Pape su od 1960. govorili da tajna nije za naše vrijeme i da je današnji ljudi neće razumjeti jer će izazvati neku vrstu masovne histerije. U konačnoj analizi, posveta Rusije traži da papa napusti politiku kompromisa s komunizmom. Pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu traži da papa napusti ekumenizam s nekatolicima. Ali pape nisu htjeli napustiti tu politiku Drugoga vatikanskoga. Zato je sestra Lucija počela govoriti o ,,dijaboličkoj dezorijentaciji” koja se događa unutar Crkve.

21. Koja su glavna svjedočanstva stručnjaka koji su pročitali treću tajnu?

Iako Lucija nije mogla otkriti treću tajnu, rekla je p. Augustinu Fuentesu 1957. da se ona ne sastoji u ratovima i vremenitim kaznama, nego da tajna sadržava poseban đavolski napad na svećeničke i redovničke duše. Sestra Lucija rekla je u osamdesetima: ,,Kazna koju je prorekla Gospa već je počela”.

Poznati stručnjak o Fatimi, p. Alonso, rekao je da, budući da tajna završava izjavom da će dogma biti očuvana u Portugalu, postoji naznaka da će drugdje biti izgubljena s pozitivnom krivnjom rimokatoličkoga klera.

22. Koja su glavna svjedočanstva uglednih klerika koji su pročitali treću tajnu?

1984. fatimski biskup Alberto Cosme do Amaral je rekao: ,,Njezin sadržaj (treće tajne) tiče se samo naše vjere... gubitak vjere jednoga kontinenta je gori od uništenja jednoga naroda, a istina je da vjera u Europi neprestano nestaje.

1995. rekao je kardinal Ciappi, koji je bio papinski teolog kod petorice papa kroz više od 40 godina: ,,U trećoj tajni je prorečeno, među ostalim, da veliki otpad u Crkvi počinje od vrha.

23. Koje je onda bitno značenje treće fatimske tajne?

Jasno je da treća tajna govori o svjetskoj krizi u katoličkoj vjeri koja započinje od najviših razina u katoličkom kleru prema niže. Tu se jasno radi o upozorenju protiv promjena koje je katolička hijerarhija poduzela kroz posljednjih 45 godina u katoličkom nauku, liturgiji i moralu, kao i o oštrom sudu o razarajućim učincima koje te promjene uzrokuju u gubitku tolikih mnogih duša. ,,Da bi ih spasio, Bog želi u svijetu uspostaviti pobožnost mojemu Bezgrješnome Srcu.

nedjelja, 8. listopada 2017.

Mučeništvo časnih sestara iz Minska (II.)



Makrina i njezine kćeri bile su u Witebsku oko dva mjeseca kada je stigla zapovijed od Siemaszka da svaka od njih treba primiti 30 udaraca štapom dva puta tjedno. Michalewicz je taj broj povećao na 50. Ova mučenja su se odvijala u dvorištu samostana u prisutnosti Michalewicza, nekoliko raskolničkih svećenika, đakona, pjevača i svih cernica. Prisustvovalo je i mnogo naroda. Opatica o tomu udaranju govori ovako: ,,Pri svakoj prilici tražila sam dekret od Siemaszka i pročitala ga glasno svojim sestrama. Prije svega sam se sama ponudila da primim udarce. Nije bilo potrebe držati nas. Bile smo pritisnute Križem Kristovim. Kroz cijelo mučenje činilo nam se da gledamo na Gospodina privezanoga za stup i taj nam je pogled oduzeo sav osjet za bol. Osjećale smo samo jednu pravu agoniju, a to je zbog stanja golotinje na koje bi nas naši mučitelji uvijek sveli, ali pridružili smo naš sram uvredama koje je morao izdržati Isus. Nakon završenoga mučenja zapjevale smo Te Deum i onda bez trenutka odmora bile odvedene na rad. Staza po kojoj smo išle bila je zakrvavljena našom krvlju i često smo nalazile na našim tijelima komade mesa koji su bili otkinuti štapovima. Kada bi neku od nas slabost pritisla da padne, udarci bi je natjerali da ustane.

Nakon bičevanja se jedna od naših redovnica, Columba Gorska, onesvijestila za svojim kolicima, ali su je Michalewiczevi udarci prizvali u svijest. Pokušala je gurati kolica. Nakon prvoga koraka pala je mrtva... Druge dvije sestre, Suzannu Rypinsku i Colettu Sielawu su ova bičevanja ubila. Sestra Baptista Downar je spaljena živa u velikoj peći u koju su je zatvorile cernice nakon što su je poslale da priredi vatru. Sestra Nepomucena Grotoska je našla svoju smrt pod rukama raskolničke opatice koja joj je cjepanicom razbila glavu jer je nesretnica koristila nož da s poda makne malo katrana. Siemaszko je često opominjao Michalewicza zbog njegova neuspjeha da nadvlada "tvrdoglavost" bazilijanki. Stoga je ovaj bijednik, nakon što su bile oko dva mjeseca u Witebsku, smislio druge načine kako ih pobijediti. Dotada su naše sestre uživale utjehu i ohrabrenje zbog zajedničkoga suživota. Sada su bile rastavljene i smještene u četiri različita zatvora, svaki gori nego ona šupa. Opatica i osam njezinih kćeri bile su bačene u mračnu, hladnu i pljesnivu pećinu koja je ,,bila ispunjena crvima koji su ih uskoro prekrili od glave do pete, puzali u njihove oči, uši i usta. Svaka od njih je onda počela devetnicu za milost ustrajnosti. Jedina hrana koja je bila dopuštena opatici i njezinoj skupini kroz devet dana ovog iskušenja su bili ostatci povrća koje nisu pojeli crvi, druge sestre su dobivale svaki dan 200 grama kruha i dva decilitra vode. Svaki dan je Michalewicz posjećivao zatvore s izjavom odricanja za svaku sestru da potpiše. Pokušavao je stari trik predstavljajući svakoj od skupina da su druge potpisale izjavu. ,,Zašto onda“, nagovarao bi, ,,vi odbijate potpisati? Dođite, druge redovnice su se odrekle Rimske Crkve te su sada zadovoljne i slobodne, već sada piju svoju kavu. Potpišite djeco moja, kava vas čeka. Onda bi se okrenuo prema opatici: ,,Ne bi li bilo bolje, gospođo, da ponovno postanete opatica, nego da vas crvi živu pojedu?“. Kada je opatica odbila, prokazajući ga kao izdajicu, lažljivca i otpadnika, nagurao joj je šaku crvi i prljavštine u usta. Konačno su mučenice bile odvedene van da nastave svoj teški rad.

subota, 7. listopada 2017.

Razmatranje otajstava Krunice


Blažena Djevica Marija je u svojim ukazanjima u Fatimi pozvala na pobožnost Njezinu Bezgrješnom Srcu, koju ostvarujemo na poseban način pobožnošću pet prvih subota. Kao sastavni dio i uvjet za ispunjenje ove pobožnosti – uz koju je Gospa povezala veliko obećanje da će onome tko ga obavi biti na pomoći u smrtnome času – dolaze molitva Krunice, ispovijed, sveta pričest i četvrtsatno razmatranje o otajstvima Krunice. Molitvu Krunice i razmatranje valja izvršiti na sam dan prve subote, a pričest se po svećenikovu dopuštenju može obaviti u nedjelju (tko nema objektivne mogućnosti primiti pričest na samu prvu subotu), dok se ispovijed može izvršiti 8 dana prije ili nakon prve subote. U nastavku donosimo objašnjenje u čemu se sastoji razmatranje otajstava Krunice i kako ga vršiti.

Ponajprije je važno da se na početku razmatranja stavimo u Božju prisutnost. Bog je uvijek prisutan, no mi smo često zaokupljeni drugim stvarima i zaboravljamo Boga, koji je stalno s nama i koji je čak prisutan u našoj duši ako smo u stanju milosti, tj. ako smo slobodni od teškoga grijeha. Staviti se u Božju prisutnost znači da si već na početku molitve posvijestimo da je Bog tu, da nas on sada vidi i čuje, da je On s nama i da nas prati.

Kod razmatranja otajstava Krunice stavljamo se u mislima, s pomoću mašte, u situaciju svakoga otajstva koje razmatramo. Tako kod prvoga radosnoga otajstva mislimo na arkanđela Gabrijela kako ulazi u kuću u kojoj je živjela Marija sa svojim roditeljima, sv. Anom i Joakimom. Kako se anđeo naklanja pred Marijom, kako je pozdravlja riječima: ,,Blagoslovljena si, Marijo. Našla si milost kod Boga“. Kako Mariji naviješta da će začeti obećanoga Mesiju itd., i kako Marija izgovara riječi: ,,Neka mi bude po riječi tvojoj“ i potom po Duhu Svetomu zače Sina Božjega.

četvrtak, 5. listopada 2017.

Indultizam kardinala Burkea


Nakon uvođenja novog obreda 1969. god., u praksi se nametnuo stav da je tradicionalni obred zabranjen i da ga nikome nije dopušteno služiti, nego da je svaki svećenik obvezan služiti novi obred. Zato u cijeloj Crkvi – osim na rijetkim mjestima, nastalima kroz izuzetne okolnosti – nije bilo moguće taj obred služiti u redovnim kanonskim okvirima. Tako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X., djelo nadbiskupa Lefebvrea, vrlo brzo nakon njegova osnutka bilo osuđeno te nepravedno i protuzakonito ukinuto, a isto su prošli i drugi slični pokušaji. Svećenici koji su se usudili dalje služiti tradicionalni obred, bili su nemilosrdno progonjeni i kažnjavani suspenzijama i izbacivanjem iz svojih župa, redovničkih zajednica ili biskupija. Tako bismo u bitnome mogli opisati stanje stvari sve do objave motuproprija Summorum pontificum pape Benedikta XVI. 2007. godine. Tradicionalna latinska Misa nije se mogla javno služiti bez izričitoga biskupova dopuštenja. A uvjeti za dobivanje toga dopuštenja bili su u praksi vrlo skučeni i prepušteni biskupovoj svojevoljnosti, gdje se s tradicionalnom Misom postupalo više po načelu 'sprječavanja veće štete', nego po ikakvim objektivnim mjerilima. Nije postojala nikakva obveza sa strane biskupa da udovolji molbama zainteresiranih, niti se sa strane vjernika govorilo o ikakvome pravu, nego su prevladavali subjektivni i praktični razlozi. A doktrinarno su se ova dva obreda promatrala, ako ne tako da je tradicionalni obred inferiorniji novome, onda da su barem jednako vrijedni i da se pri molbi za služenjem tradicionalnoga obreda radi o subjektvnim preferencijama, estetskim, kulturalnim, duhovnim razlozima, a nikako o tome da bi netko bio nezadovoljan ili stavljao u pitanje doktrinarnu ispravnost i plodove novoga obreda. Motuproprijem Summorum pontificum stvari su se malo promijenile utoliko što se priznalo da svaki svećenik ima pravo privatno služiti tradicionalni rimski obred. No na području javnoga služenja i dalje je ostalo uvelike mutno područje, gdje se i dalje ne govori ni o kakvim pravima ili obvezama, nego su stvari i dalje izričito koncipirane tako da i jedan i drugi obred imaju istu doktrinarnu vrijednost i da ona ne može biti motiv da bi se tražio tradicionalni obred. Zato ni danas svećenici u okviru redovnih biskupijskih ili redovničkih struktura ne mogu ostvariti pravo da služe isključivo tradicionalni obred, nego ih se prisiljava služiti novi obred sa svim uključenim zastranjenjima i zloporabama.

Na temelju opisanoga stanja stvari možemo razabrati postojanje jednoga specifičnoga fenomena u Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga sabora i uvođenja novoga obreda. To je stajalište po kojemu je netko privržen uz tradicionalni obred, ali ne iz prvenstveno doktrinarnih razloga – zato što on prikladno i savršeno izražava vjeru Crkve, što novi obred ne čini – nego na temelju navedenih sporednih razloga (estetskih, kulturalnih, društvenih ili duhovnih elemenata). Time se automatski pristaje i na pretpostavke koje stoje u pozadini – da crkveni pastiri mogu svojevoljno manipulirati tradicionalnim obredom, zabranjivati ga ili dopuštati kako, kada i gdje oni to žele – i da se tradicionalni obred ne može služiti niti se smije u njemu sudjelovati bez izričitoga dopuštenja crkvenih pastira. To dopuštenje – koje se nekada izdavalo u izričitome obliku, a danas biva manje izričito – naziva se na latinskome ,,indultum te ovo stajalište ili zabludu možemo nazvati indultizam. Da još jednom definiramo: indultizam je zabluda po kojoj se ne smije sudjelovati na tradicionalnim Misama koje služe svećenici ili zajednice kojima je to bilo zabranjeno samo zato što nisu htjeli služiti novi obred Mise, te se od tih svećenika ne smiju primati sakramenti.

utorak, 3. listopada 2017.

,,Ne zovite nikoga ocem“


U ovoj godini osim što se spominjemo 100. obljetnice Gospinih ukazanja u Fatimi, dolazi nam i jedna druga, i to negativna obljetnica: 500 godina od nastanka protestantizma. 1517. je Martin Luther obznanio svojih 95 teza (koje su kasnije osuđene) i time označio početak jednoga cijelog vjerskog pokreta koji će uroditi golemim posljedicama ne samo za Crkvu, nego i za društvo – kako europsko, tako i cijeli svijet. Sv. Ivan Damaščanski, veliki crkveni otac s istoka, napravio je u 8. stoljeću popis svih dotada poznatih velikih hereza. Mi na tu listu kao jednu od uistinu velikih hereza trebamo pridodati protestantizam, zajedno sa svim njegovim varijantama.

Što je hereza ili krivovjerje? To je nijekanje ili uporno sumnjanje u neku od objavljenih, definiranih vjerskih istina, nakon primljenog krštenja. Protestantizam niječe više vjerskih istina: o sakramentima, o istočnom grijehu, o milosti, o opravdanju i spasenju, o čistilištu i pokušat ćemo zato o ovoj tragičnoj obljetnici razmotriti neka od najvažnijih protestantskih krivovjerja, odnosno napada na katoličku vjeru i dati odgovor na njih. To je jako važno jer u Crkvi vlada velika pomutnja. Mnogim katolicima koji su zadojeni duhom ovoga svijeta nije uopće jasno da je to potrebno. Ekumenizam promiče ideju kao da su sve vjere manje ili više dobre pa u skladu s time mogu na jedan ili drugi način voditi spasenju. No mi moramo biti svjesni da se krivovjerjem ili herezom gubi vjera, a bez vjere je nemoguće biti spašen. I zato si želimo posvjestiti tu opasnost. U Hrvatskoj, Bogu hvala, protestanata nema puno. Za to moramo zahvaliti prvenstveno našim precima koju su se odlučno, svom silom, suprotstavili tom krivovjerju. Toma Bakač Erdödy, hrvatski ban i veliki borac protiv Turaka (tijelo mu je pokopano u zagrebačkoj katedrali) živio je u 16. st. - vremenu pojave protestantizma – i ovako je odgovorio na pokušaje da protestantizam prodre u hrvatske krajeve: ,,Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz naše zemlje’. Njemu i drugim istaknutim braniteljima katoličke vjere trebamo na poseban način zahvaliti što je Hrvatska katolička i što ova kuga (kako je naziva) nije ostavila većega traga.