petak, 12. lipnja 2015.

Lav XIII. - Enciklika Annum sacrum (25. 5. 1899.)


Uoči Svete Godine 1900. Papa Lav XIII. uputio je cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom poziva sve biskupe i vjernike da se te godine 1899. svi posvete na blagdan Srca Isusova njegovom Božanskom Srcu. Encikliku donosimo u hrvatskom prijevodu kako ju je objavio Glasnik Srca Isusova br. 8, 1899. god. Preuzeto sa: http://www.ffdi.hr/mep/07-srce_isusovo/srce8.htm


Pape preporučuju štovanje Srca Isusova

Osobito uspješnu pobožnost koja se sastoji u štovanju Presvetog Srca Isusova nastojali smo po primjeru naših predšasnika Inocenta XII., Benedikta XIII., Klementa XIII., Pija VI., VII. i IX. već više puta srdačno preporučiti i u što sjajnijem svjetlu prikazati osobito onda kada smo dne 28. lipnja 1898. naložili da se isti blagdan slavi obredom prvoga reda. A sada mislimo na još ljepši način časti, koja bi bila usavršenje i kruna svih onih počasti koje se običavaju iskazivati Presvetom Srcu; a nadamo se da će ona biti osobito mila Isusu Kristu Otkupitelju. To doduše nije prvi put da se o toj stvari, o kojoj govorimo, raspravlja.


Odasvuda molbe za posvetu svijeta Srcu Isusovu

Prije dvadeset i pet godina naime kada se opetovano približavala svečanost stogodišnjice otkako je blažena Margareta Marija Alacoque primila božanski nalog da širi štovanje Božanskog Srca, ne samo da su privatne osobe sa raznih strana, već su i biskupi poslali mnoge molbe Papi Piju IX., da bi sav ljudski rod posvetio Presvetom Srcu Isusovu. Stvar se tada odgodila da se zrelije prosudi, ali je međutim bilo dopušteno da se gradovi, koji bi to htjeli posvete pojedinačno; i bio je određen način pobožnosti. No kako su sada nadošli novi razlozi sudimo da je stvar dozrela da se izvede.


Kristova vlast se proteže na sve ljude

Taj najuzvišeniji i najveći dokaz štovanja i pobožnosti sasvim i pristaje Isusu Kristu jer je on vrhovni kralj i gospodar. Ta njegova vlast ne proteže se samo na katoličke narode ili samo na one koji su valjano primili sveto krštenje koji dakako pripadaju Crkvi ako se gleda pravno, ali ih je zabluda mišljenja zavela na stranputice ili ih je nesuglasje rastavilo od ljubavi; već se odnosi i na one koji ne znaju za kršćansku vjeru tako da je sav rod ljudski uistinu u vlasti Isusa Krista. Jer onaj koji je Jedinorođeni Boga Oca i koji je s njime jedne naravi odsjev slave i slika bića njegova (Heb 1,3) nužno je da ima sve što ima Otac, dosljedno i vrhovnu vlast nad svim stvarima. Zato govori Sin Božji o samom sebi kod proroka: «Ja sam postavljen za kralja na Sionu, svetoj gori njegovoj. - Gospodin mi je rekao: Ti si Sin moj, ja sam te danas rodio. Traži od mene i dat ću ti puke u baštinu i u posjed tvoj granice zemlje» (Ps 2). Time je izjavio da je primio od Boga vlast kako nad svom Crkvom koja se razumijeva pod gorom Sionom, a tako i nad ostalom zemljom ma kako daleko sezale njene granice. Na čemu se pak osniva ova vrhovna vlast, dovoljno pokazuju riječi: dat ću ti puke u baštinu. Slično govori apostol Pavao: «Koga je učinio baštinikom svega» (Heb 1, 2).


«Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!»

No treba nadasve promatrati ono što je Isus Krist tvrdio o svom kraljevstvu, ne više po apostolima i prorocima, već sam svojim riječima. Kada ga je rimski upravitelj zapitao: Dakle ti si kralj? bez oklijevanja odgovorio je: Ti veliš da sam ja kralj (Iv 18,37). A kako je velika ta vlast i neograničeno to kraljevstvo jasnije potvrđuju riječi koje je rekao učenicima: «Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji» (Mt 28, 18). Ako je Kristu dana sva vlast nužno slijedi da njegovo kraljevstvo mora biti najveće, apsolutno, niti zavisno od ičije volje, tako da mu ništa nema ni ravno ni slično; a jer mu je dana vlast na nebu i na zemlji, treba da mu je podložno i nebo i zemlja. On je i vršio uistinu ovo osobito i njemu samovlasno pravo kada je apostolima naložio da šire njegovu nauku, da sakupljaju ljude u jedno tijelo Crkve po sakramentima, da stvaraju zakone kojima se nitko ne može oprijeti bez pogibelji za vječno spasenje.


Krist vlada jer nas je i otkupio

No to još nije sve. Krist ne vlada samo po prirođenom mu pravu jer je Jedinorođeni od Boga, već i po stečenom pravu. On nas je naime istrgnuo iz «vlasti tmina» (Kol 1,13) on je «samog sebe dao kao otkupninu za mnoge» (1 Tim 2,6). I tako su postali njegov «narod koji je otkupio» (1 Pet 2,9) ne samo katolici i svi koji su valjano primili krštenje već svaki čovjek i svi ljudi. O ovoj stvari lijepo govori sv. Augustin: «Pitate što je kupio? Gledajte što je dao pa ćete vidjeti što je kupio. Krv Kristova, to je cijena. A što ona vrijedi? Zar ne sav svijet? Zar ne sve narode? Za sve je dao, koliko je dao!» (Tract. in Joan. 120).


Svoju vlast Krist vrši po ljubavi

A zašto su i sami nevjernici pod vlašću i gospodstvom Isusa Krista, tomu je naveo razlog i protumačio ga sv. Toma. Pošto je naime raspravljao o njegovoj sudačkoj vlasti da li se ona proteže na sve ljude i nakon što je ustvrdio da njegova sudačka vlast izvire iz njegove kraljevske vlasti, zaključuje: «Kristu je sve podloženo obzirom na njegovu vlast premda mu i nije još sve podvrgnuto obzirom na izvršavanje njegove vlasti» (III, q. 59, a. 4) Ova vlast i uprava Kristova nad svim ljudima vrši se preko istine, preko pravde, a najviše preko ljubavi.


Po posveti dobrovoljno priznanje Kristove vlasti

K ovoj dvostrukoj osnovi njegove vlasti i gospodstva sam nam je milostivo dozvolio da mi dodamo, ako hoćemo još i to, da mu se svojevoljno podložimo. Isus Krist, Bog ujedno i Otkupitelj naš, bogat je u potpunom i savršenom posjedu svih stvari, a mi smo tako oskudni i siromašni da ništa svoga nemamo čim bi ga mogli darivati. No ipak u prevelikoj svojoj dobroti i ljubavi ne odbija da mu ono što je njegovo tako dajemo i prikazujemo kao da je naše: ali ne samo da ne odbija, već traži i moli: Sinko, daj mi srce tvoje. Dakle mi mu se možemo zahvaljivati voljom i čuvstvom srca. Jer kada mu se sami posvećujemo, ne samo da otvoreno i rado priznajemo i podlažemo se njegovoj vlasti, već ujedno zasvjedočujemo kad bi ono naše bilo čim ga darivamo da bi mu najdragovoljnije dali, i molimo ga da se udostoji primiti od nas ono što je i onako njegovo. To je ono o čemu govorimo; to je smisao naših riječi.


U Kristovu Srcu znak beskonačne Božje ljubavi

Pošto je u Presvetom Srcu znak i izrazita slika beskonačne ljubavi Isusa Krista koja nas potiče da ga u zamjenu ljubimo stoga je dobro da se preslavnom Njegovom Srcu i posvetimo. A to nije ništa drugo nego predati se i obvezati Isusu Kristu; jer svaka čast, poštivanje i pobožnost koja se iskazuje Božanskom Srcu, uistinu i u pravom smislu iskazuje se samom Kristu.

Mi dakle savjetujemo i potičemo sve koji poznaju i ljube Božansko Srce da dragovoljno prime ovo posvećenje; i vruće želimo da to svi u jedan dan učine, da se izjasne tolike tisuće srdaca koji isto žele, u isto se vrijeme uzdignu do nebeskih dvorova. Ali zar ćemo dopustiti da kraj toga zaboravimo na mnoge one kojima kršćanska istina još nije zasjala? Ta mi zastupamo osobu Onoga koji je došao spasiti što je propalo; koji je krv svoju prikazao za spas cijelog ljudskog roda. Zato kao što brižno nastojimo da na pravi život potaknemo one koji sjede u smrtnoj sjeni kada na sve strane šaljemo Kristove vjesnike da ih poduče; tako i sada, žaleći njihovo stanje preporučamo ih na osobiti način i koliko je to do nas, posvećujemo ih Presvetom Srcu Isusovu.


Velike koristi od posvete Srcu Isusovu

Na ovaj način svima će pobožnost koristiti koju svima preporučamo. Po njoj naime lako će oni koji poznaju i ljube Isusa Krista osjetiti kako im vjera i ljubav raste. Onim pak koji poznaju Krista, ali njegove zapovijedi i njegov zakon ne vrše, dana je prilika da se na Presvetom Srcu zapale vatrom ljubavi. Za one napokon koji se bore sa slijepim praznovjerjem svi ćemo jednim srcem zaprositi nebesku pomoć da ih Isus Krist jednoć sebi podloži glede na izvršavanje svoje vlasti kao što su mu podloženi obzirom na samu vlast; i to ne samo u budućem vijeku kada će se na svima ispuniti njegova volja pošto je jedne spasio, a druge kaznio (S.Thom. 1.c.) već i u ovom smrtnom životu, poklonivši im vjeru i svetost da po ovim krepostima uzmognu štovati Boga kako je dostojno te dospjeti do vječne sreće u nebu.


I narodi i države imaju korist od posvete

Ova posveta donosi i državama nadu sretnije budućnosti jer ona može obnoviti i učvrstiti one sveze koje državu po naravi spajaju s Bogom. - U zadnje ovo doba osobito se nastojalo oko toga da se između Crkve i države digne kao neki zid. U poretku i upravi država ništa se ne pazi na ugled svetog i božanskog prava u tu svrhu da ne bi sila vjere uplivala na uredbe javnog života. To je gotovo isto što i uništiti Kristovu vjeru, pa kada bi to moguće bilo, i samog Boga bi se sa zemlje protjeralo. Kraj tolike drske oholosti, koje čudo što je rod ljudski ponajviše zapao u zabunu; i što ga nose valovi koji svima prijete strahom i pogibelju! Pošto se zanemarila vjera, nužno je da se ruše sigurne utvrde javne sigurnosti. No Bog, da pravedno i zasluženo kazni ove izdajnike, predao ih je u njihovu vlastitu samovolju da služe strastima, i da sami sebe pretjeranom slobodom unište.


Krist - put, istina i život pobijedio je svako zlo!

Odatle sila onih zala koja nas već dugo okružuju i koja željno trže da se potraži pomoć u nekoga čijom bi se silom odagnala. A tko je taj drugi nego Isus Krist Jedinorođeni od Boga? Jer nema drugog imena pod nebom danog ljudima u kom bi se imali spasiti (Dj 4,12.) K njemu se dakle imamo uteći, koji je put, istina i život. Zalutalo se: neka se vrati na put! Tmine su pokrile duhove: nek se otrese tama svjetlom istine! Smrt je zavladala: neka se prihvati život. Tada će se iscijeliti tolike rane, tada će se opet zazelenit svako pravo nadom prvotnog ugleda. Tada će se obnoviti uresi mira, iz ruku past će mač, nestati oružja kada svi pristanu uz Kristovu vlast i dragovoljno joj se podlože «pa će svaki jezik ispovijedati da je Gospodin Isus Krist u slavi Boga Oca» (Fil 2,11).


Kristovo Srce – novi znak s neba za pobjedu

Kada je Crkva u početku svoga opstanka stenjala pod jarmom carstva pokazao se na nebu mladom caru križ, vjesnik i začetnik sjajne pobjede koju je doskora izvojevao. Evo danas se ukazao očima našima drugi presretni i božanski znak: Presveto Srce Isusovo na komu je križ, koji među plamenom svijetli žarkim svjetlom. Na nj neka se osloni svaka nada, od njega neka ljudi traže i iščekuju spas.

Napokon nećemo prešutjeti da nas je i ovaj uzrok, koji je doduše naš osobni ali ipak dosta pravedan i važan, potaknuo da ovu stvar poduzmemo: što nas je Bog, koji je začetnik svakog dobra, nedavno sačuvao, oslobodivši nas teške bolesti. Pošto smo sada umnožili štovanje Presvetog Srca Isusova, želimo da to bude javna uspomena i zahvala za toliko iskazano nam dobročinstvo.


Upute za posvetu

Nalažemo dakle da se devetog, desetog i jedanaestog dana sljedećeg mjeseca lipnja u svakom gradu i mjestu u glavnoj crkvi obave propisane molitve kojima treba svaki dan dodati litanije Presvetog Srca Isusova po nama odobrene; a zadnji dan neka se izmoli posvetna molitva koju Vam časna braćo zajedno s ovim pismom šaljemo.

Kao zalog nebeskih darova i u znak naše naklonosti dajemo od srca Vama, časna braćo, svećenstvu i puku Vašem apostolski blagoslov u Gospodinu.

Dano u Rimu, kod svetog Petra, dana XXV. svibnja godine MDCCCLXXXXIX. dvadeset i druge naše papinske službe.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.