S katedre ravnatelja škole – tajna kako odgojiti djecu da bi se naučila poštovanju

Ravnatelj Akademije Bezgrešnog Začeća, o. Jonathan Loop, donosi nam u sljedećem tekstu promišljanja o važnosti poticanja duha poštovanja u našoj djeci.

Danas mi je dobri Bog dopustio još jednom prisustvovati ređenju nekoliko kandidata za svećenike Gospodina našega Isusa Krista. Na jedan način ova svečana prigoda najsavršenije predstavlja vrhunac djela kršćanskoga obrazovanja. Jer utiskivanjem svećeničkoga biljega čovjek dobiva priliku savršeno se suobličiti našemu Gospodinu Isusu Kristu koliko je to moguće pukome ljudskomu biću. Ostajući vjeran svomu milosnome stanju, on doista postaje drugi Krist ,,alter Christus“, koji je – kao što objašnjava Pio XI. – cijela svrha katoličke formacije.

U nekoliko proteklih mjeseci zajedno smo razmatrali različita sredstva kako bismo u mladim ljudima povjerenima vašoj brizi mogli razviti duh poštovanja koji je, kako kaže nadbiskup Lefebvre, ,,jedna od temeljnih stvari koje očituju katolički duh“. Bilo da se radi o postupanju prema starijima, načinu na koji se netko ponaša za stolom ili ljubaznosti koju pokazuje prema bližnjemu, poštovanje i obzir koji iskazuje oslikava u kojoj mjeri netko sudjeluje u Kristovom naumu.

Ipak, najmoćnija sredstva koja su dostupna roditeljima i odgojiteljima nisu ništa drugo nego njihov osobni uzor i ponašanje kojim sami daju primjer svojim mladima. Obraćajući se mladima koji su bili voditelji formacije – i time odgovorni za mlađe dječake u internatu koju je vodio – Andre Charlier napisao je:

,,Duh voditelja formacije je duh vjernosti ovom idealu. On ne može imati utjecaja na one koji su mu povjereni, osim ako nije počeo ozbiljno raditi na sebi, što se pokazuje u njegovomu nastojanju da shvati što se to od njega traži. Svojom će osobnom vjernošću u drugima probuditi ideal kojemu trebaju težiti.“

Ono što vrijedi za mladoga čovjeka koji nastoji usmjeravati mlađe dječake u školi, nadasve je primjenjivo za roditelje koji pokušavaju formirati djecu koja su povjerena njihovoj brizi.

Srednja škola za dječake ,,Notre Dame de La Salette“ (SAD)

Srednja škola za dječake Notre Dame de La Salette je tradicionalna katolička škola s internatom koju je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. osnovalo 2005. Nalazi se u SAD-u (savezna država Illinois). Srednja škola La Salette pruža snažno vjersko, akademsko i fizičko obrazovanje u moćnom katoličkom okružju i broji ukupno oko 100 učenika. Sljedeći videozapis pruža dojam o tom okružju i važnosti katoličkoga obrazovanja i odgoja radi očuvanja vjere i formacije iz koje će poteći buduća svećenička zvanja, kao i uvjereni katolički muževi koji će djelovati u svijetu za ponovnu uspostavu i obnovu Kristova Kraljevstva.

Naša teško bolesna majka Crkva

Gdje se nalaze uzroci drame?

Posljednjih tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa. Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.

Nažalost, izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu, poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako je moguće, izliječio korijen bolesti.

Ali kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.

Šutnja je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila – koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma, tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.

,,Male“ zablude na početku...

Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.

1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.

Radosni događaj od 1. studenoga 1970.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima dodatni razlog za radost na 1. studenoga, blagdan Svih svetih. Na taj dan je naime 1970. Svećeničko bratstvo kanonski utemeljeno, što je Sveta Stolica formalno odobrila samo četiri mjeseca kasnije.

Godina je 1971., datum 18. veljače. Kardinal John Wright, predstojnik Kongregacije za kler upravo je napisao pismo pohvale i odobrenja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u svome kurijalnome uredu u Rimu.

To pismo stiglo je kao odgovor na zahtjev nadbiskupa Marcela Lefebvrea da Sveta Stolica službeno odobri Svećeničko bratstvo. Samo nekoliko mjeseci ranije prošle godine – 1. studenoga – utemeljenje Svećeničkoga bratstva (čiji je drugi naziv Službenici Isusa i Marije) potvrdio je mjesni ordinarij Fribourga, biskup François Charrière, isti prelat koji je snažno nagovarao nadbiskupa da pokrene djelo formacije svećenika.

Ovaj zahtjev koji je Kongregaciji za kler uputio bivši apostolski delegat u Africi (predodređen da postane bolje poznat kao ,,stjegonoša Tradicije“) bio je zapravo normalan postupak za priznanje oblika redovničke ustanove. No ono što je uza sve to izvanredno (i što otkriva Božju providnost čak usred pokoncilske krize) jest kako je brzo odgovor došao: samo četiri mjeseca nakon utemeljenja Bratstva 1. studenoga 1970.

Drugo izvanredno svojstvo u sklopu pisma odobrenja je počast koju je kardinal Wright iskazao novoj svećeničkoj družbi združenu s pohvalom i odobrenjem koje su mu dali drugi ,,ordinariji u različitim dijelovima svijeta“.

Puno značenje Providnosti koja je ,,požurila“ taj postupak kanonskoga priznanja (postupka za koji je često trebalo značajno duže) te istovremeno pružila izrečenu pohvalu koju je kurijalni ured izdao kao opravdanje toga čina, postalo je jasnim kako se modernistička kriza nastavila produbljivati u Crkvi. Jer samo nekoliko godina kasnije će prethodno pohvaljenu Bogosloviju FSSPX-a u Écôneu liberalni francuski episkopat optužiti kao ,,otpadničku bogosloviju“ kojoj nedostaje crkveno odobrenje.

Ta lažna optužba – u kojoj se prema potrebi zaboravilo da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. imalo odobrenje iz Rima te je bilo živa grana Katoličke Crkve – pokrenula je val liberalnih progona protiv Svećeničkoga bratstva koji će kulminirati u nezakonitom pokušaju da ga se kanonski ukine, na što je nadbiskup Lefebvre odgovorio:

,,Osuđeni smo bez suđenja, bez prilike da se branimo, bez nužnog upozorenja ili pisane procedure i bez priziva.“ (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, 20. pogl.)

No unatoč nepravednim progonima Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i njega samoga, nadbiskup Marcel Lefebvre nastavio je neovisno o svemu radosno – bez gorčine ili buntovništva – provoditi apostolsko poslanje koje je Bog od njega želio da čini u providnosti vremena u Katoličkoj Crkvi za svećeništvo i spasenje duša.

Pismo kardinala Wrighta o priznanju Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

18. veljače 1971.

Preuzvišeni gospodine,

primio sam s velikom radošću Vaše pismo u kojemu Vaša Preuzvišenost izvješćuje o vašim novostima i posebno o statutima Svećeničkoga bratstva.

Kao što Vaša Preuzvišenost objašnjava, ova Družba koja je po Vašemu djelovanju 1. studenoga 1970. primila priznanje od preuzvišenoga Françoisa Charrièrea, biskupa Fribourga, već je prerasla granice Švicarske te ga nekoliko ordinarija u različitim dijelovima svijeta hvale i odobravaju. Sve to i posebno mudrost normi koje vode i ravnaju Družbom daju puno razloga za nadu o njezinom uspjehu.

Što se tiče Svete kongregacije, Svećeničko bratstvo će zasigurno biti sposobno ostvariti cilj koji je predstavio koncil [formaciju bogoslova] radi raspodjele klera po svijetu.

S poštovanjem, Preuzvišeni,

odano Vaš u Gospodinu,

John kardinal Wright, predstojnik

Izvor: http://sspx.org/

Uvjeti za postizanje oprosta

Na blagdan Krista Kralja može se zadobiti jedan potpuni oprost izmolivši zajedničku posvetnu molitvu, kako je to propisao papa Pio XI.

Oprosti za Dušni dan (mogu se namijeniti samo za duše u čistilištu):

Od 1. do 8. studenog može se zadobiti jedan potpuni oprost – svatko tko pohodi groblje i ondje barem mentalno moli za pokojne.

1. studenog i 2. studenog može se zadobiti jedan potpuni oprost, posjetom crkve ili javne kapele, izmolivši Vjerovanje i Očenaš. Za to vrijede redovni uvjeti:

• Stanje milosti, barem pri svršetku propisanog djela ili molitve, i barem općenita namjera da se zadobije oprost
• Sveta ispovijed 8 dana prije ili poslije
• Sveta pričest (po mogućnosti na dan kada se želi zadobiti oprost, iako može biti i koji drugi dan)
• Molitva na nakanu Svetog Oca (jedan Očenaš i Zdravomarijo)
• Nenavezanost na bilo koji (bio to i laki) grijeh

Valja obratiti pažnju da – kao kod svakog oprosta, određenu molitvu treba uvijek izmoliti usmeno, tj., barem pomicanjem usana, jer se radi o javnoj molitvi.

Nisu li ispunjene sve pretpostavke, zadobiva se ipak djelomični oprost.

Na dan se može zadobiti samo jedan potpuni oprost.

Iz Katekizma sv. Pija X.:

§ 10. O oprostima

795. P. Što su to oprosti?

O. Oprosti su otpuštanje vremenite kazne koju smo zaslužili svojim grijesima, koji su nam oprošteni, što se tiče krivnje. To je otpust, koji daje Crkva izvan sakramenta ispovijedi.

Écône - Svećenici za sutra

Nakon videozapisa o svećeničkom pozivu snimljenoga u bogosloviji Bratstva za njemačko govorno područje u Zaitzkofenu, donosimo jedan stariji uradak iste vrste, snimljen za vrijeme nadbiskupa Lefebvrea, 1986. godine u Écôneu. Uz pojašnjenja samoga Nadbiskupa, u njemu nalazimo vrlo vrijedne popratne komentare o biti i poslanju svećeništva, put kandidata (bogoslova) do primanja sakramenta svetoga Reda kao i popratne liturgijske obrede. Videozapis je popraćen hrvatskim titlovima.

Molimo za nova sveta svećenička zvanja koja će pridonijeti obnovi katoličke vjere usred današnje crkvene krize, posebno u našem hrvatskom narodu!

Kardinal Pie iz Poitiersa i Kristovo kraljevanje

Kardinal Pie iz Poitiersa (1815.-1880.), jedan od najvećih branitelja Kristova kraljevanja u 19. st., neprestano je pozivao katolike da nikad ne napuste borbu za Božja prava, da se nikada ne pomire sa skidanjem Krista Kralja s prijestolja.

Govoreći o poslanju Crkve svim narodima svijeta, kardinal je rekao: „Primijetite posljednje riječi koje je Gospodin uputio svojim apostolima prije nego je uzašao na nebo: „Dana mi je sva vlast i na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima!“ Primijetite da Gospodin Isus Krist ne kaže sve ljude, sve pojedince, sve obitelji, već sve narode. On ne kaže samo: krstite djecu, poučavajte katekizam, blagoslivljajte brakove, dijelite sakramente, pokapajte mrtve. Naravno da poslanje koje On dodjeljuje apostolima uključuje sve to, ali uključuje i više od toga, jer ima javni i društveni karakter. Isus Krist je Kralj ljudi i naroda.“[1]

Posjet p. Freya Hrvatskoj (10. - 11. 11. 2018.)

Sv. Antun Marija Claret (23. 10.)

Ovaj svetac 19. stoljeća bio je misionar, utemeljitelj vjerskih pokreta, organizator apostolata laika, društveni reformator, kraljičin kapelan, prorok i čudotvorac, pisac i izdavač, nadbiskup i promicatelj pobožnosti Bezgrešnom Srcu Marijinom. Pitamo se gdje je ta nit što povezuje ove i mnoge druge vidike njegovog životnog djela? Uputu za odgovor možemo pronaći u zgodi sa četvoricom razbojnika iz Villafrance, i još stotinu, tisuću takvih događaja iz njegovog života. Nit vodilja njegovog života je apostolsko poslanje. Sv. Antun Claret posjedovao je neugasivu žeđ za spasenjem duša. (...)

Oduvijek je želio biti svećenik. U sjemeništu odlikovao se uzornim životom, a za svećenika je zaređen 13. lipnja 1835. god. Čvrsto je odlučio da neće potratiti nijednog trenutka, i tijekom 35 godina svećeništva, napisao je 144 knjige i održao oko 25 000 propovijedi. Jednom za misija, unatoč putovanju, održao je 205 propovijedi u 48 dana, prosječno 12 po danu. Kako bi osigurao ispravno razumijevanje svojih pothvata, uvijek bi podsjećao slušatelje da su novac, zadovoljstvo i čast uobičajeni poticaji za rad i djelovanje. Međutim, to nisu bili njegovi poticaji: ”…nije to novac, jer ne zahtijevam od ikog ni lipe. Niti propovijedam zbog zadovoljstva, jer kakvo je moguće zadovoljstvo u cjelodnevnom neumornom poslu, u iscrpljenosti od ranog jutra do kasno u noć?… U ispovjedaonici sam veći dio jutra, čitavo poslijepodne; a navečer, umjesto počinka, moram propovijedati. I to ne samo određenih dana, nego mjesecima i godinama… Možda djelujem da bih stekao čast… ne, nije to ni zbog časti. Propovjednik je izložen brojnim klevetama. Hvale li ga jedni, drugi ga ne razumiju i postupaju prema njemu kao Židovi prema Isusu, kojeg su zlobnici lažno optužili za riječi i djela, te Ga naposljetku uhvatili, mučili i ubili na najbolniji i najsramotniji način. No, poput apostola sv. Pavla, ničeg se ne bojim, jer je duša vrjednija od tijela. Pod svaku cijenu moram ispuniti službu koju sam primio od Gospodina Boga, a to je propovijedati Evanđelje… Nikakav me ljudski cilj ne privlači, jedino to, da po svem svijetu ljudi Boga upoznaju, ljube, i da mu služe… i da se, koliko je god moguće, zaustave grijesi i uvrede protiv Boga… Ono što me napose potiče da propovijedam bez prestanka, jest pomisao o mnoštvu duša koje padaju u dubine pakla, umiru u smrtnim grijesima, osuđene za vijeke vjekova… Koliko mnoštvo ljudi živi u smrtnom grijehu, te se svakim danom uvećavaju njihove opačine. Grijeh čine olako i bezbrižno, kao što popiju čašu vode, kao za razonodu, ili u šali. Nesretnici koji hrle prema paklu svojevoljno, slijepi poput šišmiša… Da vidiš slijepca koji se zaputio izravno u provaliju ili ponor, ne bi li ga nastojao upozoriti? Vidi, ovime činim upravo to, i moram to činiti jer mi je dužnost… Reći ćete možda  da će me grješnici izvrijeđati, pa da ih ostavim na miru… Nikako, ne mogu ih napustiti. To su moja predraga braća. Da imaš voljenog brata koji te u deliriju teške bolesti stane vrijeđati najtežim mogućim uvredama, zar ćeš ga ostaviti? Siguran sam da ne. Imao bi još više suosjećanja i nastojao učiniti sve što je u ljudskoj moći, samo da ozdravi. Tako promatram grešnike. Te su jadne duše u stanju delirija, potrebni naše samilosti… Možda ćete reći da grešnik ne misli na pakao i ne vjeruje u njegovo postojanje. Tim gore po njega. Možda mislite da će izbjeći osudu zbog svoje nevjere? Istina ne ovisi o uvjerenju… Moram upozoriti grešnike kako bi shvatili da se nalaze na rubu provalije koja vodi u neugasivi oganj pakleni, jer ondje će zasigurno završiti ukoliko ne isprave svoje putove. Jao meni ako ne propovijedam te ih ne upozoravam jer ću biti odgovoran za njihovu osudu. Koliko često molim sa sv. Katarinom Sijenskom: O moj Bože, podari mi mjesto pri vratima pakla, kako bih mogao zaustaviti duše koje ulaze, vičući: ‘Kuda smjerate, nesretnici? Natrag, vratite se! Učinite dobru ispovijed! Spasite svoju dušu! Ne ulazite ovamo, u vječnu propast!‘ Nadalje, odvažno progovara: ‘Jedini razlog zašto društvo propada jest neposluh riječi Crkve, koja je riječ života, riječ Božja. Svi planovi za spasenje ostat će neplodni ukoliko se moćna riječ Katoličke crkve u potpunosti ne ostvari.”

FSSPX ima blago u svojim rukama: Intervju s p. Pagliaranijem

Razgovor s prečasnim ocem Davidom Pagliaranijem, generalnim poglavarom Bratstva sv. Pija X., prvi put objavljen u Nouvelles de Chrétienté [Vijesti o kršćanstvu] broj 173.

Oče generalni poglavaru, vi naslijeđujete biskupa koji je vodio Bratstvo svetoga Pija X. dvadeset i četiri godine i koji vas je čak zaredio za svećenika. Kakvi su vaši osjećaji u vezi s tim što ga naslijeđujete?

Netko me je već pitao slično pitanje kada sam imenovan rektorom sjemeništa u La Reji, gdje su mi dva biskupa prethodila na toj dužnosti. Recimo da je to ovaj put malo složenije! Biskup Fellay je važna osoba u povijesti Bratstva, budući da ga je nadgledao tijekom pola vremena u kojem je ono postojalo. Tijekom toga dugoga razdoblja nije nedostajalo iskušenja, a ipak je Bratstvo još uvijek ovdje, držeći visoko barjak Tradicije. Mislim da je ta vjernost Bratstva njegovu poslanju na određeni način odraz vjernosti moga prethodnika njegovu poslanju. Želim mu zahvaliti za to u ime svih.

Neki su ipak pokušali vidjeti vašu osobnost kao vrlo različitu od one vašeg prethodnika. Postoji li nešto u čemu se stvarno osjećate drugačije?

Moram priznati – cum grano salis (sa zrnom soli) – da nepopravljivo mrzim sve elektronske medije bez iznimke i bez šanse za promjenom mišljenja, dok je biskup Fellay stručnjak za tu temu...

Kako vi gledate na Bratstvo svetog Pija X. kojega ćete morati nadzirati dvanaest godina?

Bratstvo ima blago u rukama. Neki opetovano naglašavaju da ovo blago pripada Crkvi, ali mislim da možemo reći s punim pravom da pripada i nama. Ona pripada nama i zato je Bratstvo savršeno djelo Crkve. Čak i sada!

Tradicija je blago, ali da bismo ga vjerno očuvali moramo biti svjesni da smo glinene posude. Tu se nalazi ključ naše budućnosti: u svijesti o našoj slabosti i potrebi da budno pazimo na sebe. Nije dovoljno ispovijedati vjeru u svoj cjelovitosti ako naši životi ne izražavaju tu cjelovitu vjeru redovito i konkretno. Živjeti Tradiciju znači braniti je, boriti se za nju, boriti se kako bi najprije pobijedila u nama i u našim obiteljima, tako da može pobijediti u cijeloj Crkvi.

Kako trebamo prosuditi lik Pavla VI.?

Pavao VI. je papa koji je zaključio Drugi vatikanski sabor kojeg je započeo njegov prethodnik Ivan XXIII. Tokom pontifikata Pavla VI. je stvorena Novus ordo Missae. Ovako je on bez oklijevanja pisao nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 1976. godine: ,,Drugi vatikanski sabor nije ništa manje autoritativan od Nicejskog sabora, čak i važniji u nekim pogledima“. Nadbiskup Lefebvre nad kojim je izrečena suspenzija a divinis tokom pontifikata Pavla VI. dao je svoje mišljenje o Pavlu VI. bogoslovima u Ecôneu u nizu predavanja koja je održao na temu Učiteljstva koja su postala temeljni materijal za njegovu knjigu ,,Oni su ga raskraljili“(Angelus Press, 1994.), koje donosimo povodom nedavnoga veoma kontroverznoga čina njegove kanonizacije. Poglavlje 31. ,,Pavao VI., liberalni papa“ pruža snažne indikacije o onome što bi osnivač Svećeničkog bratstva sv. Pija X. rekao o toj kanonizaciji. Oblik pitanja u tekst nadbiskupa Lefebvrea je naknadno dodan kako bi se bolje mogla slijediti njegova analiza.

Kako će Pavla VI. prosuđivati Crkva budućnosti?

Očigledno, Crkva će jednog dana prosuđivati ovaj koncil i ove pape. Posebice, što će biti s Pavlom VI.? Neki ga nazivaju krivovjercem, raskolnikom i otpadnikom; drugi vjeruju da su dokazali da nije djelovao za dobro Crkve i da stoga nije bio papa – pretpostavka koju drže sedisvakantisti. Ne poričem da ova stajališta nemaju određene argumente sebi u prilog. Možda će se, reći ćete, za 30 godina otkriti tajne, ili će izaći na površinu elementi koji su trebali biti očiti tadašnjim promatračima, izjave koje je davao ovaj papa, a koje su u potpunom protuslovlju sa crkvenom tradicijom, itd. Možda. No mislim da takve pretpostavke nisu potrebne; zapravo smatram da bi ih bilo pogrešno usvojiti. Drugi smatraju simplicistički da su bila dvojica papa: jedan, pravi papa, zatočen u podrumima Vatikana, a drugi, lažni, njegov dvojnik, posjednut na Petrovo prijestolje, koji je radio na uništenju Crkve. Izdane su knjige o dvojici papa temeljene na ,,objavama“ opsjednute osobe i na navodnim znanstvenim argumentima koji tvrde da, primjerice, dvojnikov glas nije isti kao onaj pravoga Pavla VI…!

Koje je vaše vlastito obrazloženje pontifikata Pavla VI.?

Pravo rješenje čini mi se sasvim drugačijim, mnogo složenijim, težim, bolnijim. Dao nam ga je prijatelj Pavla VI., kardinal Daniélou. U svojim Memoarima koje je objavio član njegove obitelji, kardinal jasno tvrdi: ,,Jasno je da je Pavao VI. liberalni papa“. Takvo rješenje je povijesno najizglednije jer je ovaj papa sam bio plod liberalizma. Cijeli njegov život bio je prožet utjecajima ljudi koje je odabrao da ga okružuju i da njime upravljaju, a oni su bili liberali. Pavao VI. nije skrivao svoja liberalna nagnuća. Na koncilu su ljudi, koje je odabrao kao moderatore koji će zamijeniti one koje je postavio Ivan XXIII., bili kardinal Agagianian, kardinal bezbojne ličnosti iz Kurije, i kardinali Lercaro, Suenens i Döpfner, sva trojica liberali i papini prijatelji. Predsjedavatelji su bili smješteni za glavnim stolom, a ova trojica liberala su upravljali koncilskim raspravama. Na isti način podržavao je Pavao VI. liberalnu stranku koja se opirala tradiciji Crkve tokom cijeloga koncila. Ovo je priznata činjenica. Pavao VI. je ponovio na kraju koncila – citirao sam Vam to – iste riječi koje je izrekao Lammenais: ,,L'Eglise ne demande que la liberté'“ – Crkva ne traži ništa osim slobode – nauk koji su osudili Grgur XVI. i Pio IX. Pavao VI. je neporecivo bio jako snažno pod utjecajem liberalizma. To objašnjava povijesnu evoluciju koju je Crkva iskusila tokom zadnjih nekoliko desetljeća, a opisuje vrlo dobro i osobno ponašanje Pavla VI. Liberal, kao što sam vam rekao, je čovjek koji živi u stalnom protuslovlju. Izriče načela i čini suprotno, on je stalno nedosljedan.

Biste li mogli ponuditi neke primjere u korist Vaše analize?

Slijedi nekoliko primjera teza-antiteza zavrzlami koje je Pavao VI. volio predstavljati kao mnoštvo nerješivih problema, a koji zrcale njegov zabrinuti i konfliktirani um. Enciklika Ecclesiam suam (8. kolovoza 1964.) pruža ilustraciju: ,,Ako, kao što smo rekli, Crkva ostvaruje ono što je Božja volja u njezinom pogledu, steći će si veliko spremište energije te će nadalje stvoriti potrebu da izlijeva tu energiju u službi svim ljudima. Imati će jasnu svijest o poslanju primljenom od Boga, o poruci koju treba proširiti nadaleko i naširoko. U ovome leži izvor naše evanđeoske dužnosti, naše poslanje da podučavamo sve narode i naše apostolsko nastojanje da stremimo za vječnim spasenjem svih ljudi. (…) Sama narav darova koje je Krist dao Crkvi zahtijeva da se prošire drugima i podijele s drugima. To treba biti očito iz slijedećih riječi: ,,Idite dakle i naučavajte sve narode“ Kristove posljednje zapovijedi svojim apostolima. Riječ apostol implicira poslanje koje je neizbježno“. To je teza, a antiteza slijedi odmah potom: ,,Na ovaj nutarnji poticaj ljubavi koja traži izričaj u vanjskom daru ljubavi, mi ćemo primijeniti riječ dijalog. Crkva mora ući u dijalog sa svijetom u kojemu živi. Ona ima nešto za reći, poslati poruku, nešto priopćiti“. I konačno pokušava složiti sintezu, koja samo pojačava antitezu: ,,Prije nego što možemo obratiti svijet – kao sam uvjet obraćenja svijeta – moramo mu pristupiti i govoriti mu“[1].

Imate li drugi primjer?

Ozbiljnije su riječi kojima je Pavao VI. suzbio latinski jezik u liturgiji nakon koncila i koje su još karakterističnije za njegovu liberalnu psihologiju. Nakon što je ponovio sve prednosti latinskoga jezika: sveti jezik, nepromjenjivi jezik, sveopći jezik, u ime prilagodbe poziva na ,,žrtvovanje“ latinskoga jezika, priznajući u isto vrijeme da će to biti veliki gubitak za Crkvu. Ovo su njegove vlastite riječi, koje je prenio Louis Salleron u svojoj knjizi La nouvelle messe (Nova Misa) (Nouvelles Editions Latines, 2. izdanje, 1976., str. 83). Dana 7. ožujka 1965. rekao je vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra: ,,Crkva čini žrtvu u odricanju od latinskoga jezika, svetoga, lijepoga, izražajnoga i elegantnoga jezika. Crkva žrtvuje stoljeća tradicije i jedinstva jezika u ime uvijek rastuće želje za univerzalnošću“. ,,Žrtva“ o kojoj je govorio je postala stvarnost s naputkom Tres abhinc annos (4. svibnja 1967.) koji je uveo korištenje narodnoga jezika za glasno izgovaranje misnog Kanona. Čini se da je ova ,,žrtva“ u umu Pavla VI. bila konačna.

Izjava Bratstva sv. Pija X. o kanonizaciji pape Pavla VI.

Prigodom Biskupske sinode o mladima papa Franjo će u nedjelju, 14. listopada 2018., poduzeti kanonizaciju pape Pavla VI.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ponavlja ozbiljnu zadršku koju je izrazilo tijekom beatifikacije Pavla VI. 19. listopada 2014.:

- te beatifikacije i kanonizacije novijih papa s ubrzanim postupkom napuštaju mudrost stoljetnih pravila Crkve. Nije li njihov cilj više kanonizirati pape Drugoga vatikanskoga sabora nego junaštvo njihovih teologalnih kreposti? Ako znamo da je prva dužnost pape kao nasljednika sv. Petra utvrditi braću u vjeri (Lk 22,32), imamo dobar razlog da budemo zbunjeni.

- točno je da je Pavao VI. bio odgovoran za okružnicu Humanae vitae (25. srpanj 1968.) koja je poučila i utješila katoličke obitelji u vremenu kada su najtemeljnija načela ženidbe bila pod žestokim udarom. On je također bio autor Vjerovanja naroda Božjega (30. lipanj 1968.) po kome je želio naglasiti članke katoličke vjere koje je stavilo u pitanje progresivističko okružje, poglavito skandalozni Holandski katekizam (1966.).

- ali Pavao VI. je također papa koji je zaključio Drugi vatikanski, uvodeći time u Crkvi doktrinarni liberalizam koji se posebno očitovao u zabludama kao što su vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam. Učinak je bio nered koji je on sam priznao 7. prosinca 1968. kada je rekao: ,,Crkva je sada suočena s nesigurnošću, samokriticizmom, mogli bismo gotovo reći samodestrukcijom. Kao da Crkva napada samu sebe“. Sljedeće godine je zaključio: ,,U mnogim područjima nam koncil nije donio nutarnji mir, on je prije pobudio nevolju i poteškoće koje su beskorisne za utvrđivanje Kraljevstva Božjega u Crkvi i dušama“. Išao je tako daleko da je dao ovo upozorenje za uzbunu 29. srpnja 1972.: ,,Kroz neku pukotinu ušao je u hram Božji dim Sotonin. Sumnja, nesigurnost, razmirice, briga, nezadovoljstvo i sukobi su jasno vidljivi…”. No on je samo ustvrdio činjenicu, a propustio je poduzeti mjere koje bi zaustavile samouništenje.

- Pavao VI. je papa koji je zbog ekumenskih razloga nametnuo liturgijsku reformu obreda Mise i svih sakramenata. Kardinali Ottaviani i Bacci su prokazali tu novu Misu jer ona ,,predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“[1]. Na njihovom tragu je nadbiskup Lefebvre proglasio da je nova Misa ,,prožeta duhom protestantizma“ koji je ,,otrov štetan za vjeru“[2].

- za njegova pontifikata su mnogi svećenici i redovnici bili progonjeni, čak i osuđeni, zbog njihove vjernosti tridentskoj Misi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sjeća se s velikom žalošću osude iz 1976. kojom je nadbiskup Marcel Lefebvre bio proglašen suspendiranim a divinis zbog svoje privrženosti toj Misi i kategoričkog odbijanja reformi. Tek je 2007., kada je izdan motuproprij pape Benedikta XVI., konačno priznato da tridentska Misa nikada nije bila ukinuta.

Danas Svećeničko bratstvo sv. Pija X. više nego ikada obnavlja svoju privrženost dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve, uvjereno da ta vjernost, daleko od toga da bude zastarjela rigidnost, pruža spasonosni lijek za samouništenje Crkve. Kao što je generalni poglavar, p. Davide Pagliarani nedavno izjavio: ,,Naša najdublja želja je da službenici Crkve prestanu promatrati Tradiciju kao teret ili skup starih stvari izašlih iz mode, nego kao jedini mogući način da se ona obnovi”[3].

Menzingen, 13. listopada 2018.

[1] Kratak kritički pregled Novog reda Mise, popratno pismo kardinala Ottavianija i Baccija, 3. rujna 1969., §1.

[2] Otvoreno pismo zbunjenim katolicima

[3] Intervju p. Pagliaranija na fsspx.news. 12. listopada 2018.

Potresno svjedočanstvo nadbiskupa Viganòa o kardinalu McCarricku i njegovim suradnicima

Dana 26. kolovoza 2018. je u talijanskim novinama ,,La Verità“ objavljeno ,,svjedočanstvo“ od 11 stranica. National Catholic Register, Life Site News i EWTN objavili su ga na engleskome govornome području. Infovaticana ga je objavila na španjolskome govornome području a na francuskome L'Homme nouveau pod naslovom ,,Osloboditi Crkvu iz smrdljive močvare u kojoj je zaglibila“. Ovaj dokument, koji je nadbiskup Carlo Maria Viganò prethodno predao talijanskim novinarima Marcu Tosattiju i Aldu Mariji Valliju, osuđuje Rim zbog zaštite američkoga kardinala Theodora McCarricka, homoseksualnoga nasilnika koji je bio prisiljen podnijeti ostavku u Kardinalskome zboru prošloga lipnja.

Potresno svjedočanstvo

Ovo su ključni dijelovi svjedočanstva nadbiskupa Viganòa, bivšega apostolskoga nuncija u Sjedinjenim Američkim Državama od 2011. do 2016. godine:

,,Ali sada kada je iskvarenost dosegla sam vrh crkvene hijerarhije, moja savjest mi nalaže da objavim ove istine glede pretužnoga slučaja umirovljenoga washingtonskoga nadbiskupa Theodora McCarricka, koji sam imao priliku upoznati kroz dužnosti koje su mi bile povjerene“.

Nadbiskup Viganò objašnjava kako dva prethodna nuncija u SAD-u, oboje prerano preminuli, nadbiskup Gabriel Montalvo (od 1998. do 2005.) i nadbiskup Pietro Sambi (od 2005. do 2011.) ,,nisu propustili odmah obavijestiti Svetu Stolicu čim su saznali o teško nemoralnome ponašanju nadbiskupa McCarricka prema bogoslovima i svećenicima“. Ali nitko u Rimu nije reagirao.

Nadbiskup Viganò je preko kardinala Giovannija Battiste Rea, tadašnjega predstojnika Kongregacije za biskupe, doznao kako mu je papa Benedikt XVI., nakon što je saznao za skandalozno ponašanje kardinala McCarricka, naredio napuštanje bogoslovije gdje je živio te mu zabranio slavljenje Mise, sudjelovanje na sastancima, održavanje konferencija i putovanja, naređujući mu da se posveti životu molitve i pokore.

Pitanje je kako je McCarrick postao ono što je postao: nadbiskup Washingtona i kardinal, nakon što je služio kao biskup Metuchena (NJ) i nadbiskup Newarka (NJ), iako je njegovo ponašanje bilo tako teško grešno?

Visoka razina podrške

Nadbiskup Viganò kaže kako su kardinal Angelo Sodano, državni tajnik od 1991. do 2006., i kardinal Tarcisio Bertone, njegov nasljednik, odgovorni za McCarrickovu karijeru. Ali on također optužuje aktualnoga državnoga tajnika kardinala Pietra Parolina. Kad je bilo očito kako McCarrick nije poslušao naredbe Benedikta XVI. te je nastavio putovati diljem svijeta, nadbiskup Viganò piše kardinalu Parolinu kako bi provjerio primjenjuju li se još sankcije, no ne dobiva nikakav odgovor. Ostali koji su sigurno znali još se nisu oglasili, piše nadbiskup Viganò, spominjući kardinala Williama Levadu, kardinala Leonarda Sandrija, nadbiskupa Giovannija Angela Becciju (sada kardinala) i kardinala Giovannija Lajoloa i Dominiquea Mambertia.

Nadbiskup Viganò dodaje: ,,Što se tiče Rimske kurije, za sada ću ovdje stati, iako su imena drugih vatikanskih prelata dobro poznata, neki su čak vrlo bliski papi Franji, kao što su kardinal Francesco Coccopalmerio i nadbiskup Vincenzo Paglia, koji pripadaju homoseksualnoj struji, u prilog potkopavanja katoličkoga nauka o homoseksualnosti, koju je već prokazao kardinal Joseph Ratzinger 1986., tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere, u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. Istom strujanju, premda s drukčijom ideologijom, pripadaju i kardinali Edwin Frederick O'Brien i Renato Raffaele Martino.“

U Sjedinjenim Državama su također svi znali, počevši od kardinala Donalda Wuerla, McCarrickovog nasljednika u Washingtonu, ali nitko to nije glasno izrekao. Danas su kardinalove izjave kako on ne zna ništa ,,apsolutno smiješne“, kaže nadbiskup Viganò. Što se tiče kardinala Kevina Farrella, aktualnoga prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život, koji je zauzvrat tvrdio da nikada nije čuo za zlostavljanje kardinala McCarricka, nadbiskup Viganò piše: ,,Imajući u vidu njegovo službovanje u Washingtonu, Dallasu i sada u Rimu, mislim da to nitko ne može iskreno vjerovati.” Na kraju, u vezi s kardinalom Seanom O'Malleyem, nadbiskupom Bostona i šefom Vatikanskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika, nadbiskup Viganò izjavljuje: ,,Jednostavno bih rekao da su njegove posljednje izjave o slučaju McCarricka zbunjujuće“.

Papa je bio obaviješten

Iskaz nadbiskupa Viganòa postaje još strašniji kada izravno upućuje na Papu Franju. U Rimu je u lipnju 2013. godine održan sastanak za sve nuncije iz cijeloga svijeta, a nadbiskup Viganò bio je prisutan. Za svoj prvi susret s novim Rimskim prvosvećenikom talijanski nadbiskup otišao je u Dom svete Marte, gdje se susreo s kardinalom McCarrickom, nasmiješenim i spokojnim, koji mu je bez ne malo zadovoljstva priopćio: ,,Papa me je jučer primio, sutra idem u Kinu!“ - Onaj komu je Papa Benedikt XVI bio zabranio putovati i koji se trebao posvetiti molitvi i pokori.