utorak, 16. listopada 2018.

Kako trebamo prosuditi lik Pavla VI.?


Pavao VI. je papa koji je zaključio Drugi vatikanski sabor kojeg je započeo njegov prethodnik Ivan XXIII. Tokom pontifikata Pavla VI. je stvorena Novus ordo Missae. Ovako je on bez oklijevanja pisao nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 1976. godine: ,,Drugi vatikanski sabor nije ništa manje autoritativan od Nicejskog sabora, čak i važniji u nekim pogledima. Nadbiskup Lefebvre nad kojim je izrečena suspenzija a divinis tokom pontifikata Pavla VI. dao je svoje mišljenje o Pavlu VI. bogoslovima u Ecôneu u nizu predavanju koje je održao na temu Učiteljstva koja su postala temeljni materijal za njegovu knjigu ,,Oni su ga raskraljili(Angelus Press, 1994.), koje donosimo povodom nedavnoga veoma kontroverznoga čina njegove kanonizacije. Poglavlje 31. ,,Pavao VI, liberalni papa pruža snažne indikacije o onome što bi osnivač Svećeničkog bratstva sv. Pija X. rekao o toj kanonizaciji. Oblik pitanja u tekst nadbiskupa Lefebvrea je naknadno dodan kako bi se bolje mogla slijediti njegova analiza.

Kako će Pavla VI. prosuđivati Crkva budućnosti?

Očigledno, Crkva će jednog dana prosuđivati ovaj koncil i ove pape. Posebice, što će biti s Pavlom VI.? Neki ga nazivaju krivovjercem, raskolnikom i otpadnikom; drugi vjeruju da su dokazali da nije djelovao za dobro Crkve i da stoga nije bio papa – pretpostavka koju drže sedisvakantisti. Ne poričem da ova stajališta nemaju određene argumente sebi u prilog. Možda će se, reći ćete, za 30 godina otkriti tajne, ili će izaći na površinu elementi koji su trebali biti očiti tadašnjim promatračima, izjave koje je davao ovaj papa, a koje su u potpunom protuslovlju sa crkvenom tradicijom, itd. Možda. No mislim da takve pretpostavke nisu potrebne; zapravo smatram da bi ih bilo pogrešno usvojiti. Drugi smatraju simplicistički da su bila dvojica papa: jedan, pravi papa, zatočen u podrumima Vatikana, a drugi, lažni, njegov dvojnik, posjednut na Petrovo prijestolje, koji je radio na uništenju Crkve. Izdane su knjige o dvojici papa temeljene na ,,objavama opsjednute osobe i na navodnim znanstvenim argumentima koji tvrde da, primjerice, dvojnikov glas nije isti kao onaj pravoga Pavla VI…!

Koje je vaše vlastito obrazloženje pontifikata Pavla VI.?

Pravo rješenje čini mi se sasvim drugačijim, mnogo složenijim, težim, bolnijim. Dao nam ga je prijatelj Pavla VI., kardinal Daniélou. U svojim Memoarima koje je objavio član njegove obitelji, kardinal jasno tvrdi: ,,Jasno je da je Pavao VI liberalni papa. Takvo rješenje je povijesno najizglednije jer je ovaj papa sam bio plod liberalizma. Cijeli njegov život bio je prožet utjecajima ljudi koje je odabrao da ga okružuju i da njime upravljaju, a oni su bili liberali. Pavao VI. nije skrivao svoja liberalna nagnuća. Na koncilu su ljudi, koje je odabrao kao moderatore koji će zamijeniti one koje je postavio Ivan XXIII., bili kardinal Agagianian, kardinal bezbojne ličnosti iz Kurije, i kardinali Lercaro, Suenens i Döpfner, sva trojica liberali i papini prijatelji. Predsjedavatelji su bili smješteni za glavnim stolom, a ova trojica liberala su upravljali koncilskim raspravama. Na isti način podržavao je Pavao VI. liberalne stranku koja se opirala tradiciji Crkve tokom cijeloga koncila. Ovo je priznata činjenica. Pavao VI. je ponovio na kraju koncila – citirao sam Vam to – iste riječi koje je izrekao Lammenais: ,,L'Eglise ne demande que la liberté' – Crkva ne traži ništa osim slobode – nauk koji su osudili Grgur XVI. i Pio IX. Pavao VI. je neporecivo bio jako snažno pod utjecajem liberalizma. To objašnjava povijesnu evoluciju koju je Crkva iskusila tokom zadnjih nekoliko desetljeća, a opisuje vrlo dobro i osobno ponašanje Pavla VI. Liberal, kao što sam vam rekao, je čovjek koji živi u stalnom protuslovlju. Izriče načela i čini suprotno, on je stalno nedosljedan.

Biste li mogli ponuditi neke primjere u korist Vaše analize?

Slijedi nekoliko primjera teza-antiteza zavrzlami koje je Pavao VI volio predstavljati kao mnoštvo nerješivih problema, a koji zrcale njegov zabrinuti i konfliktirani um. Enciklika Ecclesiam suam (8. kolovoza 1964.) pruža ilustraciju: ,,Ako, kao što smo rekli, Crkva ostvaruje ono što je Božja volja u njezinom pogledu, steći će si veliko spremište energije te će nadalje stvoriti potrebu da izlijeva tu energiju u službi svim ljudima. Imati će jasnu svijest o poslanju primjenom od Boga, o poruci koju treba proširiti nadaleko i naširoko. U ovome leži izvor naše evanđeoske dužnosti, naše poslanje da podučavamo sve narode i naše apostolsko nastojanje da stremimo za vječnim spasenjem svih ljudi. (…) Sama narav darova koje je Krist dao Crkvi zahtijeva da se prošire drugima i podijele s drugima. To treba biti očito iz slijedećih riječi: ,,Idite dakle i naučavajte sve narode Kristove posljednje zapovijedi svojim apostolima. Riječ apostol implicira poslanje koje je neizbježno“. To je teza, a antiteza slijedi odmah potom: ,,Na ovaj nutarnji poticaj ljubavi koja traži izričaj u vanjskom daru ljubavi, mi ćemo primijeniti riječ dijalog. Crkva mora ući u dijalog sa svijetom u kojemu živi. Ona ima nešto za reći, poslati poruku, nešto priopćiti. I konačno pokušava složiti sintezu, koja samo pojačava antitezu: ,,Prije nego što možemo obratiti svijet – kao sam uvjet obraćenja svijeta – moramo mu pristupiti i govoriti mu[1].

Imate li drugi primjer?


Imate li drugi primjer?

Ozbiljnije su riječi kojima je Pavao VI. suzbio latinski jezik u liturgiji nakon koncila i koje su još karakterističnije za njegovu liberalnu psihologiju. Nakon što je ponovio sve prednosti latinskoga jezika: sveti jezik, nepromjenjivi jezik, sveopći jezik, u ime prilagodbe poziva na ,,žrtvovanje latinskoga jezika, priznajući u isto vrijeme da će to biti veliki gubitak za Crkvu. Ovo su njegove vlastite riječi, koje je prenio Louis Salleron u svojoj knjizi La nouvelle messe (Nova Misa) (Nouvelles Editions Latines, 2. izdanje, 1976., str. 83). Dana 7. ožujka 1965. rekao je vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra: ,,Crkva čini žrtvu u odricanju od latinskoga jezika, svetoga, lijepoga, izražajnoga i elegantnoga jezika. Crkva žrtvuje stoljeća tradicije i i jedinstva jezika u ime uvijek rastuće želje za univerzalnošću. ,,Žrtva o kojoj je govorio je postala stvarnost s naputkom Tres abhinc annos (4. svibnja 1967.) koji je uveo korištenje narodnoga jezika za glasno izgovaranje misnog Kanona. Čini se da je ova ,,žrtva u umu Pavla VI. bila konačna.

nedjelja, 14. listopada 2018.

Izjava Bratstva sv. Pija X. o kanonizaciji pape Pavla VI.



Prigodom Biskupske sinode o mladima papa Franjo će u nedjelju, 14. listopada 2018., poduzeti kanonizaciju pape Pavla VI.


- te beatifikacije i kanonizacije novijih papa s ubrzanim postupkom napuštaju mudrost stoljetnih pravila Crkve. Nije li njihov cilj više kanonizirati pape Drugoga vatikanskoga sabora nego junaštvo njihovih teologalnih kreposti? Ako znamo da je prva dužnost pape kao nasljednika sv. Petra utvrditi braću u vjeri (Lk 22,32), imamo dobar razlog da budemo zbunjeni.

- točno je da je Pavao VI. bio odgovoran za okružnicu Humanae vitae (25. srpanj 1968.) koja je poučila i utješila katoličke obitelji u vremenu kada su najtemeljnija načela ženidbe bila pod žestokim udarom. On je također bio autor Vjerovanja naroda Božjega (30. lipanj 1968.) po kome je želio naglasiti članke katoličke vjere koje je stavilo u pitanje progresivističko okružje, poglavito skandalozni Holandski katekizam (1966.).

- ali Pavao VI. je također papa koji je zaključio Drugi vatikanski, uvodeći time u Crkvi doktrinarni liberalizam koji se posebno očitovao u zabludama kao što su vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam. Učinak je bio nered koji je on sam priznao 7. prosinca 1968. kada je rekao: ,,Crkva je sada suočena s nesigurnošću, samokriticizmom, mogli bismo gotovo reći samodestrukcijom. Kao da Crkva napada samu sebe“. Sljedeće godine je zaključio: ,,U mnogim područjima nam koncil nije donio nutarnji mir, on je prije pobudio nevolju i poteškoće koje su beskorisne za utvrđivanje Kraljevstva Božjega u Crkvi i dušama“. Išao je tako daleko da je dao ovo upozorenje za uzbunu 29. srpnja 1972.: ,,Kroz neku pukotinu ušao je u hram Božji dim Sotonin. Sumnja, nesigurnost, razmirice, briga, nezadovoljstvo i sukobi su jasno vidljivi”. No on je samo ustvrdio činjenicu, a propustio je poduzeti mjere koje bi zaustavile samouništenje.

- Pavao VI. je papa koji je zbog ekumenskih razloga nametnuo liturgijsku reformu obreda Mise i svih sakramenata. Kardinali Ottaviani i Bacci su prokazali tu novu Misu jer ona ,,predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“[1]. Na njihovom tragu je nadbiskup Lefebvre proglasio da je nova Misa ,,prožeta duhom protestantizma“ koji je ,,otrov štetan za vjeru“[2].

- za njegova pontifikata su mnogi svećenici i redovnici bili progonjeni, čak i osuđeni, zbog njihove vjernosti tridentskoj Misi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sjeća se s velikom žalošću osude iz 1976. kojom je nadbiskup Marcel Lefebvre bio proglašen suspendiranim a divinis zbog svoje privrženosti toj Misi i kategoričkog odbijanja reformi. Tek je 2007., kada je izdan motuproprij pape Benedikta XVI., konačno priznato da tridentska Misa nikada nije bila ukinuta.

Danas Svećeničko bratstvo sv. Pija X. više nego ikada obnavlja svoju privrženost dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve, uvjereno da ta vjernost, daleko od toga da bude zastarjela rigidnost, pruža spasonosni lijek za samouništenje Crkve. Kao što je generalni poglavar, p. Davide Pagliarani nedavno izjavio: ,,Naša najdublja želja je da službenici Crkve prestanu promatrati Tradiciju kao teret ili skup starih stvari izašlih iz mode, nego kao jedini mogući način da se ona obnovi”[3].

Menzingen, 13. listopada 2018.

[1] Kratak kritički pregled Novog reda Mise, popratno pismo kardinala Ottavianija i Baccija, 3. rujna
1969., §1.
[2] Otvoreno pismo zbunjenim katolicima
[3] Intervju p. Pagliaranija na fsspx.news. 12. listopada 2018.

četvrtak, 11. listopada 2018.

Potresno svjedočanstvo nadbiskupa Viganòa o kardinalu McCarricku i njegovim suradnicima



Dana 26. kolovoza 2018. je u talijanskim novinama ,,La Verità“ objavljeno ,,svjedočanstvo“ od 11 stranica. National Catholic Register, Life Site News i EWTN objavili su ga na engleskome govornome području. Infovaticana ga je objavila na španjolskome govornome području a na francuskome L'Homme nouveau pod naslovom ,,Osloboditi Crkvu iz smrdljive močvare u kojoj je zaglibila“. Ovaj dokument, koji je nadbiskup Carlo Maria Viganò prethodno predao talijanskim novinarima Marcu Tosattiju i Aldu Mariji Valliju, osuđuje Rim zbog zaštite američkoga kardinala Theodora McCarricka, homoseksualnoga nasilnika koji je bio prisiljen podnijeti ostavku u Kardinalskome zboru prošloga lipnja.

Potresno svjedočanstvo

Ovo su ključni dijelovi svjedočanstva nadbiskupa Viganòa, bivšega apostolskoga nuncija u Sjedinjenim Američkim Državama od 2011. do 2016. godine:
,,Ali sada kada je iskvarenost dosegla sam vrh crkvene hijerarhije, moja savjest mi nalaže da objavim ove istine glede pretužnoga slučaja umirovljenoga washingtonskoga nadbiskupa Theodora McCarricka, koji sam imao priliku upoznati kroz dužnosti koje su mi bile povjerene“.

Nadbiskup Viganò objašnjava kako dva prethodna nuncija u SAD-u, oboje prerano preminuli, nadbiskup Gabriel Montalvo (od 1998. do 2005.) i nadbiskup Pietro Sambi (od 2005. do 2011.) ,,nisu propustili odmah obavijestiti Svetu Stolicu čim su saznali o teško nemoralnome ponašanju nadbiskupa McCarricka prema bogoslovima i svećenicima“. Ali nitko u Rimu nije reagirao.

Nadbiskup Viganò je preko kardinala Giovannija Battistu Re, tadašnjega predstojnika Kongregacije za biskupe, doznao kako mu je papa Benedikt XVI., nakon što je saznao za skandalozno ponašanje kardinala McCarricka, naredio napuštanje bogoslovije gdje je živio te mu zabranio slavljenje Mise, sudjelovanje na sastancima, održavanje konferencija i putovanja, naređujući mu da se posveti životu molitve i pokore.

Pitanje je kako je McCarrick postao ono što je postao: nadbiskup Washingtona i kardinal, nakon što je služio kao biskup Metuchena (NJ) i nadbiskup Newarka (NJ), iako je njegovo ponašanje bilo tako teško grešno?

Visoka razina podrške

Nadbiskup Viganò kaže kako su kardinal Angelo Sodano, državni tajnik od 1991. do 2006., i kardinal Tarcisio Bertone, njegov nasljednik, odgovorni za McCarrickovu karijeru. Ali on također optužuje aktualnoga državnoga tajnika kardinala Pietra Parolina. Kad je bilo očito kako McCarrick nije poslušao naredbe Benedikta XVI. te je nastavio putovati diljem svijeta, nadbiskup Viganò piše kardinalu Parolinu kako bi provjerio primjenjuju li se još sankcije, no ne dobiva nikakav odgovor. Ostali koji su sigurno znali još se nisu oglasili, piše nadbiskup Viganò, spominjući kardinala Williama Levadu, kardinala Leonarda Sandrija, nadbiskupa Giovannija Angela Becciju (sada kardinala) i kardinala Giovannija Lajoloa i Dominiquea Mambertia.

Nadbiskup Viganò dodaje: ,,Što se tiče Rimske kurije, za sada ću ovdje stati, iako su imena drugih vatikanskih prelata dobro poznata, neki su čak vrlo bliski papi Franji, kao što su kardinal Francesco Coccopalmerio i nadbiskup Vincenzo Paglia, koji pripadaju homoseksualnoj struji, u prilog potkopavanja katoličkoga nauka o homoseksualnosti, koju je već prokazao kardinal Joseph Ratzinger 1986., tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere, u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. Istom strujanju, premda s drukčijom ideologijom, pripadaju i kardinali Edwin Frederick O'Brien i Renato Raffaele Martino.“

U Sjedinjenim Državama su također svi znali, počevši od kardinala Donalda Wuerla, McCarrickovog nasljednika u Washingtonu, ali nitko to nije glasno izrekao. Danas su kardinalove izjave kako on ne zna ništa ,,apsolutno smiješne“, kaže nadbiskup Viganò. Što se tiče kardinala Kevina Farrella, aktualnoga prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život, koji je zauzvrat tvrdio da nikada nije čuo za zlostavljanje kardinala McCarricka, nadbiskup Viganò piše: ,,Imajući u vidu njegovo službovanje u Washingtonu, Dallasu i sada u Rimu, mislim da to nitko ne može iskreno vjerovati.” Na kraju, u vezi s kardinalom Seanom O'Malleyem, nadbiskupom Bostona i šefom Vatikanskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika, nadbiskup Viganò izjavljuje: ,,Jednostavno bih rekao da su njegove posljednje izjave o slučaju McCarricka zbunjujuće“.

Papa je bio obaviješten

Iskaz nadbiskupa Viganòa postaje još strašniji kada izravno upućuje na Papu Franju. U Rimu je u lipnju 2013. godine održan sastanak za sve nuncije iz cijeloga svijeta, a nadbiskup Viganò bio je prisutan. Za svoj prvi susret s novim Rimskim prvosvećenikom talijanski nadbiskup otišao je u Dom svete Marte, gdje se susreo s kardinalom McCarrickom, nasmiješenim i spokojnim, koji mu je bez ne malo zadovoljstva priopćio: ,,Papa me je jučer primio, sutra idem u Kinu!- Onaj komu je Papa Benedikt XVI bio zabranio putovati i koji se trebao posvetiti molitvi i pokori.

ponedjeljak, 8. listopada 2018.

Jedinstvenost Marije kao Majke Božje


Post 3,15 – vidimo od samoga početka da Bog daje Mariji jedinstvenu ulogu u povijesti spasenja. Bog kaže: Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. Ona će ti satrti glavu; a ti ćeš ga raniti na peti. To se odnosi na Mariju (ženu) i Isusa (roda njezina). Pojam roda njezina ne može se vidjeti nigdje drugdje u Bibliji.

Post 3,15 / Otk 12,1 – I znak veliki pokaza se na nebu: žena, obučena u sunce, i mjesec pod nogama njezinim, i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda. Biblija započinje i završava sa ženom koja se bori protiv sotone. To ukazuje na moć roda te žene i uči nas da su Isus i Marija novi Adam i nova Eva.

Ivan 2,4; 19,26 – Isus joj reče: Što ja imam s tobom, ženo? Moj čas nije još došao. ... Kad vidje Isus majku i učenika, koga je ljubio, pokraj nje, reče majki svojoj: ženo evo ti sina! Isus zove Mariju „ženom“ kao što ju se naziva u Postanku 3,15. Kao što je Eva majka starog stvorenja, tako je Marija majka novog stvorenja. Taj ženin rod će satrti glavu zmiji.

petak, 5. listopada 2018.

Padre Pio – njegovo poslanje za današnje vrijeme



Dana 23. rujna 1968. godine je na glasu izvanredne svetosti umro nadaleko poznati padre Pio iz kapucinskog samostana San Giovanni Rotondo u južnoj Italiji. Kao vizionarski ispovjednik koji je prosvjetljivao i obraćao duše, kao moćni molitelj koji je očigledno sve postizao kod Boga, kao čudotvorac koji je znao pomoći u svakoj potrebi, bio je svugdje prepoznat i čašćen kao izvanredan dar božanske providnosti. Tek nakon njegove smrti počelo se shvaćati njegovo stvarno poslanje za sadašnje vrijeme: u svome životu on je naime ostvario i živio upravo ono što je izgubljeno u modernoj Crkvi i društvu.

1) Znanje o snazi Božje milosti

Moderni čovjek je potpuno uronjen u materijalno. On ne poznaje ni svoje nadnaravno poslanje ni preobražavajuću snagu Božje milosti. Više ne računa na nju. Duhovno potpuno osiromašen i zakržljao, čovjek živi samo za zemaljsko koje mu znači sve. Padre Pijo je bio živo očitovanje snage Božje milosti. Bezbrojni grešnici i nevjernici koji su došli u doticaj s njime bili su pogođeni milošću i obratili se. U njemu se događalo nešto poput eksplozije milosti. Bezbroj čuda i mističnih događaja učinio je po njemu Bog na očevidan način. S pravom se govorilo da se kroz njega prozirno moglo vidjeti Boga, da je bio otvoreni prozor u nebo.

2) Značenje križa

Danas se želi kršćanstvo bez križa. Uklonjen je centar i životni izvor kršćanstva. Postaje križnog puta uklonjene su iz crkava, a raspela iz učionica i ureda. Ne želi se više ništa znati o križu i patnji. Padre Pio je naprotiv ovdje na zemlji bio živa slika raspetoga Spasitelja. Bio je tako blisko sjedinjen s raspetim Isusom da se govorilo da je bio mistično Isusovo utjelovljenje. Raspeti s Golgote je došao da na otajstveni način dalje živi u raspetome iz Gargana. Padre Pio napisao je 18. ožujka 1915.: ,,Ja sam razapet iz ljubavi!“ I tako je doista bilo. Pedeset godina je vidljivo nosio Kristove rane na tijelu, tako naviještajući svijetu zaboravljenu istinu: samo po križu, u nasljedovanju trpećega Gospodina, je mir i spasenje. Moramo nositi križ kako bismo došli u Nebo.

3) Svijest o opasnosti đavolskoga djelovanja

Moderna crkva se oprostila s đavlom. Više nitko ne vjeruje u postojanje upropastitelja ljudi, a time više ni u opasnost vječne propasti. U životu padre Pija okrutnost đavla postala je očiglednom. Od djetinjstva do smrti su padre Pija često mučili demoni. Nisu mogli podnijeti to što im je oteo toliko duša. Često su mu se pojavljivali u strašnom obličju kako bi ga prestrašili i tukli. Godine 1912. pisao je padre Pijo svom ispovjedniku: ,,Modrobradi ne želi biti potučen. Uzeo je već gotovo sva obličja. Nekoliko me dana dolazio posjetiti među ostalim sa drugim pratiocima, naoružan štapovima i željeznim oruđem. Tko zna koliko me je puta bacio iz kreveta, pri čemu me povlačio po sobi. Ali strpljenja! Isus, Blažena Djevica Marija, mali anđeo, sveti Josip i sv. otac Franjo bili su gotovo uvijek sa mnomMalo kasnije: ,,Još sam bio u krevetu kad su me spopali ti Kozaci. Pretukli su me na tako barbarski način da smatram velikom milošću da sam to mogao podnijeti, a da pritom ne umremPadre Pio je predobro iskusio kako okrutno đavao bjesni da upropasti duše. I znao je vrlo jasno: samo molitvom i žrtvom, svetošću života, mogu se oteti duše propasti. I zato se zbog sućuti za ljude koji su u opasnosti da se izgube posve žrtvovao i bezuvjetno prihvatio patnje koje je Isus dopustio. U istoj godini 1912. vrlo lijepo piše: ,,U patnji je Isus još bliži. On promatra, on je taj koji prosjači za napore, za suze, On ih treba za duše...

4. Veliko poštivanje svete Misne Žrtve

Nažalost, suvremena teologija i njom nadahnuta liturgijska reforma proizvela je kao gorko voće novu Misu koja je, ispražnjena svoga istinskoga sadržaja, osiromašena u plitku, bezizražajnu društvenu gozbu. Vjernici više ne znaju ništa o posadašnjenju Kristove žrtve na Križu i sigurno ne mogu od nje živjeti. Međutim, kod padre Pija je ta istina jasno zasjala. Nebrojeni posjetitelji u San Giovanni Rotondu koji su nazočili Misi padre Pija bili su zapanjeni kako je padre Pijo doživljavao sv. Misu i proživljavao Kristove patnje, supateći s Njegovim smrtnim strahom i mučenjem na križu. Događalo se mistično sjedinjenje s Kristovom patnjom. Tako je postao suotkupitelj i u Misi otvorio veliki izvor milosti. Hodočasnici su tako razumjeli što je sv. Misa i kako bismo ju trebali slaviti. Ne samo zajedno moleći misne molitve, nego prije svega žrtvujući se i povezujući se s Kristom koji pati.

5) Duh molitve

Ljudi više ne mole. Padre Pio bio je veliki molitelj koji je bio sate i noći uronjen u molitvu te je duboko doživljavao ono što je često svjedočio: ,,Molitva je ključ koji nam pruža pristup Božjem srcu. Samo molitva je sposobna preobraziti svijetPadre Pio je uistinu svetac našega vremena. Njegov život bio bi program za obnovu cijeloga svijeta. Da su koncilski pape bili usvojili ovaj program, kakva bi se velika obnova Crkve tada dogodila.

Svatko tko s njime dolazi u kontakt ili nešto čita o njegovom životu mora biti očaran njegovom osobnošću. Oduševljava ga snaga njegove ljubavi. Tko ga zaziva i štuje, neće se razočarati. Tko god posluša njegov primjer i savjete, radostan će iskusiti snagu njegove pomoći.

Srdačan pozdrav i svećenički blagoslov,

p. Stefan Frey

utorak, 2. listopada 2018.

Kada se trebamo moliti anđelima čuvarima?



Bog je u svojoj očinskoj brizi svakome čovjeku dao jednoga anđela da mu pomaže. Svaki od njih nam može i želi služiti ako ga zazovemo. Anđeli naravno ni na koji način ne sužavaju našu slobodu. Kao i sam Bog, tako i anđeli poštuju svačiju slobodu jer Božja je volja da čovjek slobodno odlučuje. On dakle može stvoriti odluku protiv svojega anđela. On ga može uopće ne zazivati. No anđelova pomoć će biti tek tada potpuno djelotvorna kada se stvori pravi odnos povjerenja između njega i duše, osobni odnos kao među prijateljima, dapače braćom. On želi biti brat našoj duši za koju je Gospodin dao svoj život. Taj osobni kontakt s anđelom čuvarom i s drugim anđelima valja tražiti i gajiti u poštovanju, povjerenju i ljubavi. Kada dakle uđemo u vozilo: auto, traktor, vlak, zrakoplov itd., ne zaboravimo pozvati našega svetoga anđela da zaštiti naš život. A pozdravimo puni pouzdanja i vozačeva anđela čuvara, kao i anđele svih suputnika i onih s čijim ćemo se vozilom susresti. Pozovimo naše svete anđele i na posao. Radosnije i odvažnije ćemo ga se latiti kada znamo da je s nama anđeo Božji. On nam je bliži nego što mislimo i moćniji nego što vjerujemo. Prije operacije trebamo pravovremeno moliti anđele liječnika, medicinskih sestara i njegovatelja koji će sudjelovati, da bi nam pomogli ukloniti sve štetne utjecaje. Prije važnih poslova, ispita itd., trebamo s pouzdanjem u duhu pozdraviti naše anđele i anđele svih sudionika. Oni koji uvijek gledaju lice Božje poznaju putove na kojima nam se uvijek sve čini bezizlaznim.

Tako sam i ja pri gradnji svećeničkoga doma 1965. mogao iskusiti pomoć anđela. Bilo je ozbiljnih ispita pouzdanja – oni se neprestano javljaju – ali oni pomažu da bismo pouzdanje još više produbili i utvrdili. A naše sveobuhvatno djelovanje, jednostavna pomoć putem knjiga, po kojoj možemo stotinama tisuća ljudi prenijeti utjehu i snagu u vjeri moguća je samo po djelovanju svetih anđela koje svakodnevno pozdravljamo i u čiju čast često služim zavjetnu Misu o anđelima. Anđeo Božji nam je dan za zaštitu zemaljskih dobara, ali još više za zaštitu duhovnih dobara i prije svega najvećega dobra – ljubavi prema Bogu i ljudima. Koliko samo naši anđeli čuvari gore za time da stvarno ozbiljno uzmemo prvu zapovijed – ljubiti Boga cijelim srcem i bližnjega kao samoga sebe. Jedna mlada časna sestra molila je često tijekom dana: dragi sveti anđele, molim te, reci mi svakoga sata da ljubim svoga Boga jer u tome je sve. Anđeli nam prije svega žele pomoći da ljubimo Boga i bližnjega. No oni nas ne prisiljavaju. Uvijek su spremni da ih zazovemo. Da bi dakle njihova nebeska pomoć postala djelotvornom, moramo za nju moliti. Molite – to je pretpostavka – i dobit ćete, tako nam govori Gospodin.

nedjelja, 30. rujna 2018.

Misni obrazac za blagdan sv. Jeronima



Bogatstvo rimske liturgije izraženo je među ostalim i u posebnostima misnih obrazaca pojedinih blagdana. Tako je blagdan sv. Jeronima koji pada na današnji dan (30. rujna) pored onog općeg misnog obrasca koji nalazimo u Rimskom misalu, imao i poseban obrazac koji se upotrebljavao u našim biskupijama u Dalmaciji. On ima s općim misnim obrascem zajedničku samo zbornu molitvu i evanđelje, dok su ostali misni tekstovi različiti. U nastavku donosimo njegov cjeloviti tekst s prijevodom.


Antiphona ad Introitum
Ulazna pjesma
Gaudeamus, et exultemus in Domino diem festum celebrantes sub honore beati Hieronymi Confessoris ac Doctoris Maximi, quia circumdedit eum Dominus diploide doctrinae, et imposuit capiti euis coronam honoris aeterni.
(Ps 46) Omnes gentes plaudite manibus: jubilate Deo in voce exultationis. Glória Patri, et Fílio, et Spirítui Sancto... Gaudeamus, et exultemus in Domino...
Radujmo se i kličimo u Gospodinu, slaveći blagdan u čast blaženoga Jeronima, ispovjednika i najvećega naučitelja, jer ga je Gospodin opasao odjećom nauka i stavio mu na glavu krunu časti vječne.
(Ps 46) Svi narodi, zaplješćite rukama, pokliknite Bogu glasom radosnim! Slava Ocu i Sinu... Radujmo se i kličimo u Gospodinu slaveći blagdan u čast blaženoga Jeronima...
Collecta
Zborna molitva
Deus, qui Ecclésiae tuae in exponéndis sacris Scriptúris beátum Hierónymum, Confessórem tuum, Doctórem máximum providére dignátus es: praesta, quaésumus; ut, eius suffragántibus méritis, quod ore simul et ópere dócuit, te adiuvánte, exercére valeámus. Per Dóminum nostrum Iesum Christum, Fílium tuum...
Bože, koji si se dostojao svojoj Crkvi dati blaženoga Jeronima, ispovjednika svoga, kao najvećeg naučitelja u tumačenju Svetoga pisma; daj nam posredovanjem njegovih zasluga da tvojom pomoću možemo vršiti ono što je on učio riječima i djelima. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome...
Epistola
Poslanica
Eccl. 50. Ecce Doctor Maximus qui in vita sua suffulsit domum, et in diebus suis corroboravit templum. In diebus ipsius emanaverunt putei aquarum, et quasi mare adimpleti sunt supra modum. Qui curavit gentem suam, et liberavit eam a perditione: qui prævaluit amplificare civitatem, qui adeptus est gloriam in conversatione gentis: et ingressum domus et atrii amplificavit. Quasi stella matutina in medio nebulæ, et quasi luna plena, in diebus suis lucet: et quasi sol refulgens, sic ille effulsit in templo Dei. Quasi arcus refulgens inter nebulas gloriæ, et quasi flos rosarum in diebus vernis, et quasi lilia quæ sunt in transitu aquæ, et quasi thus redolens in diebus æstatis. Quasi ignis effulgens, et thus ardens in igne. Quasi vas auri solidum, ornatum omni lapide pretioso. Quasi oliva pullulans, et cypressus in altitudinem se extollens, in accipiendo ipsum stolam gloriæ, et vestiri eum in consummationem virtutis. Collaudabunt multi sapientiam ejus, et usque in sæculum non delebitur. Non recedet memoria ejus, et nomen ejus requiretur a generatione in generationem. Sapientiam ejus enarrabunt gentes, et laudem ejus enuntiabit Ecclesia.
Sir 50. Evo učitelja najvećega koji je popravio u svoje vrijeme kuću Božju i utvrdio u svoje dane hram. U dane njegove bilo je iskopano vodenište, kotlina, po veličini moru jednaka. On se je pobrinuo za narod svoj proti navali i oslobodio ga od propasti. On je uspio proširiti grad i postigao je slavu govoreći narodu, proširio je ulaz u dom i trijem. Sjao je u svojim danima kao danica među oblacima i kao pun mjesec. Kao Sunce kada sije, tako je on sjao u hramu Božjemu. Kao duga što se pojavi u oblacima, kao cvijet ružin u dane proljeća, kao ljiljani pokraj voda i kao mirisni tamjan u danima ljetnim. Kao blještava vatra i tamjan koji gori u vatri. Kao zlatna posuda u izvezenom radu, urešena svakovrsnim dragim kamenovima. Kao maslina što sja u plodovima i kao čempres što se vije do u oblake, kad bi on obukao odjeću slave i zaodjenuo se u puninu moći. Mnogi će slaviti njegovu mudrost, neće prestati dovijeka. Neće nestati njegova spomena i njegovo će se ime spominjati od naraštaja do naraštaja. O njegovoj mudrosti pripovijedat će narodi i njegovu će slavu naviještati Crkva.
Graduále + Allelúia
Gradual + Aleluja
Eccl. 44, 1. Laudemus virum gloriosum, et Parentem nostrum in generatione sua.
V. Eccl. 15. Aqua sapientiae salutaris potavit illum Dominus, et nomine aeterno haereditavit illum Alleluja, alleluja.
R. O Doctor optime, Ecclesiae sancte lumen, beate Hieronyme, divinae legis amator, deprecare pro nobis Filium Dei, alleluja.
Sir 44, 1. Hvalimo slavnoga muža i našega roditelja u svome pokoljenju.
V. Sir 15. Gospodin ga je pojio vodom spasonosne mudrosti i dao mu u baštinu ime vječno. Aleluja, aleluja.
R. O najbolji učitelju, svjetlo svete Crkve, blaženi Jeronime, ljubitelju božanskoga zakona, moli za nas Sina Božjega, aleluja.
Evangelium
Evanđelje
Mt 5, 13-19. Sequéntia sancti Evangélii secúndum Matthaéum. In illo témpore: Dixit Iesus discípulis suis: Vos estis sal terrae. Quod si sal evanúerit, in quo saliétur? Ad níhilum valet ultra, nisi ut mittátur foras, et conculcétur ab homínibus. Vos estis lux mundi. Non potest cívitas abscóndi supra montem pósita. Neque accéndunt lucérnam, et ponunt eam sub módio, sed super candelábrum, ut lúceat ómnibus qui in domo sunt. Sic lúceat lux vestra coram homínibus,ut vídeant ópera vestra bona, et gloríficent Patrem vestrum, qui in caelis est. Nolíte putáre, quóniam veni sólvere legem aut prophétas: non veni sólvere, sed adimplére. Amen quippe dico vobis, donec tránseat caelum et terra, iota unum aut unus apex non praeteríbit a lege, donec ómnia fiant. Qui ergo sólverit unum de mandátis istis mínimis, et docúerit sic hómines, mínimus vocábitur in regno caelórum: qui autem fécerit et docúerit, hic magnus vocábitur in regno caelórum.
Mt 5, 13-19. Slijedi sveto Evanđelje po Mateju. U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: Vi ste sol zemlje. Ako sol izvjetri, čim će se soliti? Za ništa više ne vrijedi, nego da se izbaci i da je ljudi pogaze. Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad sazidan na gori. Niti se upaljuje svijeća i postavlja pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima koji su u kući. Tako neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega nebeskog Oca. Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon ili proroke! Nisam došao ukinuti nego dopuniti. Zaista vam kažem, dok stoji nebo i zemlja, neće od zakona nestati ni jednog slova, niti jednog znaka, dok se sve ne ispuni. Tko, dakle, dokine jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom. A tko bude vršio i naučavao, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.
Antíphona ad offertórium
Prikazna pjesma
Prov. 4, 1. 11. Audite, filii, disciplinam patris, et attendite ut sciatis prudentiam. Viam sapientiae monstrabit vobis, ac ducet vos per semitas aequitatis.
Izr 4, 1. 11. Slušajte, djeco, opomenu očevu, pazite da se naučite mudrosti. Pokazat će vam put mudrosti, vodit će vas stazom pravednosti.
Secréta
Prikazna molitva
Sancti tui Hieronymi nobis, Dómine, pia non desit orátio: quae et múnera nostra concíliet; et tuam nobis indulgéntiam semper obtíneat. Per Dominum nostrum Iesum Christum...
Neka nam, Gospodine, pomogne pobožna molitva tvoga svetoga Jeronima i neka njegova molitva učini da ti naši darovi budu prijatni i isprosi nam oproštenje. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu...
Antíphona ad communiónem
Pričesna pjesma
Eccl. 15, 5. In medio Ecclesiae aperuit os eius, et implevit eum Dominus spiritu sapientiae et intellectus. Novit doctrinam Altissimi, et erudivit canticum Domini.
Sir 15, 5. Usred Crkve otvorio je usta njegova i napunio ga Gospodin duhom mudrosti i razuma. Upoznao je nauk Svevišnjega i naučavao pjesmu Gospodnju.
Postcommúnio
Popričesna molitva
Ut nobis, Dómine, tua sacrifícia dent salútem: beátus Hieronymus confessor tuus et Doctor egrégius, precátor accédat. Per Dominum nostrum Iesum Christum...
Neka se zauzme za nas, molimo, Gospodine, blaženi Jeronim, tvoj ispovjednik i izvrsni naučitelj, da nam tvoje žrtve donesu spasenje. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu...