Kardinal Müller baca metaforički kamen u dvorište pape Franje

Pričest za rastavljene i ,,ponovno oženjene”, vječnost pakla, svećeništvo za žene, svećenički celibat, vjerski pluralizam: kardinal Ludwig Müller prokazao je ,,rastuću pomutnju oko vjerskoga nauka” u dokumentu koji Vatikan promatra kao napad na papu.

,,U svjetlu rastuće pomutnje glede vjerskoga nauka, (...) nastaviti šutjeti o tim i drugim vjerskim istinama i u skladu s time poučavati ljude jest najveća obmana”.

Od prve rečenice svoga Očitovanja za vjeru koje je objavljeno 8. veljače 2019., bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere daje do znanja da je njegova nakana prokazati nejasnoće trenutnoga pontifikata, bez da ih imenuje.

Vatican Insider, jedan od vatikanskih neslužbenih komunikacijskih kanala, jasno uočava: ,,Ispravci su točni i specifični (...), kardinal Müller kritizira nauk pape Franje, naglašavajući njegovu tzv. pomutnju”, piše vatikanist Domenico Agasso 9. veljače. Očitovanje kardinala Müllera objavljeno je nakon Dokumenta o ljudskome bratstvu koji su potpisali 4. veljače u Ujedinjenim Arapskim Emiratima papa Franjo i veliki imam Al-Azhara, Ahmed Muhammed Al-Tayyeb.

U tome tekstu papa se poziva na teoriju – stranu i Tradiciji Crkve i božanskoj objavi – prema kojoj ,,pluralizam i različitost religija Bog želi u svojoj mudrosti po kojoj je stvorio ljudska bića”. Jesu li te izjave bile kap koja je prelila čašu za visoko rangiranoga prelata?

Tako bi se moglo učiniti prema kardinalovoj deklaraciji:

,,Trebamo se jasno i odlučno oduprijeti padu u drevna krivovjerja koja su u Isusu Kristu promatrala samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista.”

Blago uzvraćeni odgovor

Dan nakon što je objavljeno kardinalovo Očitovanje došli su prvi znakovi protunapada iz Vatican Insidera, koji su željeli opaske kardinala Müllera staviti u drugu perspektivu, podsjećajući da mu 2017. nije produljena služba prestojnika Kongregacije za nauk vjere i naznačujući da to nezadovoljstvo zasigurno objašnjava njegov napad od 8. veljače. Novine su također ukazale da je Očitovanje objavio Lifesitenews, konzervativna američka stranica koja otvoreno poziva na odreknuće pape Franje.

Time se htjelo izbjeći doktrinarnu dimenziju aktualnoga pitanja i pozvati se na teoriju kardinala Waltera Kaspera koji je u kolumni u Il Fatto Quotidiano 27. siječnja 2019. prokazao konzervativnu urotu protiv pape Franje. Dapače, kardinal Kasper je na Očitovanje svoga njemačkoga kolege kardinala reagirao i 10. veljače na katholisch.de, optužujući ga za ,,širenje pomutnje i razdora”. No trebat će vjerojatno više od toga da bi se riješilo ovoga novoga kamena koji je u dvorište argentinskoga pape usred zime bacio kardinal koji stavlja naglasak da još ima pristup... papi emeritusu Benediktu XVI.

Izvor: Vatican Insider / Il Fatto Quotidiano / katholisch.de / FSSPX.News

Crkva - naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (I.)

Predavanje P. Franza Schmidbergera na hodočašću u Fuldi 2. rujna 2012.

U ovoj temi radi se o izlaganju o Crkvi, o otajstvu Crkve kao otajstvenog tijela Isusa Krista. Naše predavanje podijeljeno je na deset točaka.

I. Čovjek kao društveno biće

Bog je stvorio čovjeka kao društveno biće. Zajednica nije samo skup pojedinaca, nego je izgrađena u redu i skladu. Već kao dijete, kada čovjek dođe na svijet, ovisi o svojoj okolini. Tako i odrasla osoba, čak i obitelj. Samo zajedništvo muškarca i žene može prenositi život, a ne jedan čovjek, ne pojedinac. A u filozofiji ili u društvenom nauku društvo se naziva savršenim ako može osigurati svoje postojanje i ostvariti svoj cilj vlastitim naporima. U ovom vrlo preciznom smislu obitelj je nesavršeno društvo jer joj trebaju druge obitelji da bi postigla svoj cilj. Jedna obitelj ne može graditi ceste, izgraditi bolnicu ili uvoziti robu s udaljenih mjesta. Tako ni selo, pa ni grad nije savršeno društvo. Udruge nisu savršeno društvo u tom smislu. U tom preciznom smislu, u naravnom području samo država ili nacionalna zajednica je savršena zajednica, tj. ona može vlastitim snagama postići svoj cilj.

II. Milost i narav

U redu milosti Bog prilagođava svoje djelo spasenja vlastitom redu stvaranja. Kada su naši praroditelji, Adam i Eva, pali u grijeh i ispali iz stanja milosti, Bog je odabrao jednoga čovjeka, Abrahama, da bi, kako mu je rekao, učinio od njega velik narod, a potomak iz ovoga naroda treba postati blagoslov za sve narode na cijeloj zemlji. Bog daje Abrahamu ovo dvostruko obećanje. Znamo daljnju povijest potomstva Abrahamova, kako su se umnožili u Egiptu, prerasli u veliki narod, Egipćani su ih podjarmili, Mojsije ih izvodi iz zemlje ropstva, znamo o 40-godišnjem putovanju ovoga naroda kroz pustinju. Na gori Sinaju Bog stvara s njime posebni savez. On ga čini svojim narodom, svojim vlasništvom, svojom baštinom. On čini od ovoga naroda svoju zaručnicu, i urezao je u svijest svome narodu da ne smije imati nikakvih drugih bogova pored njega. Prva zapovijed koju Bog daje na Sinaju odabranom narodu, a time i cijelom čovječanstvu, glasi: „Ja sam Gospodin Bog tvoj; Nemaj drugih bogova osim mene“ (Izl 20). I Bog ljubomorno bdije nad vjernošću svoga naroda.

Zatim, kada je naš Gospodin i Spasitelj sišao s neba da u svojoj milosti obnovi sve stvari nakon istočnoga grijeha, on odabire svoje učenike. Izabrao je 12 apostola koji su trebali nakon njegove muke i smrti, nakon njegova pobjedonosna uskrsnuća, nakon njegovog slavnog uzašašća i poslanja Duha Svetoga nastaviti njegov rad kao njegovi namjesnici. On im daje zapovijed: „Idite po svem svijetu i učite sve narode. Propovijedajte Evanđelje, propovijedajte im istu istinu, istu vjeru, istu objavu Boga koju sam ja sam objavio čovjeku. A onda ih krstite“ (usp. Mt 28, 19-20). I nadalje im zapovijeda: „Činite to meni na spomen. Služite moju žrtvu na Golgoti koju sam ja izvršio radi spasenja čovječanstva, nastavite služiti moju žrtvu za sva vremena“ (usp. Lk 22, 19). Sv. Misa je doista nekrvno obnavljanje krvne žrtve na Križu, koja se treba nastaviti za sva vremena. On daje svojim apostolima nalog da opraštaju grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 23). Tako Krist nastavlja svoje spasenje putem 12 apostola i njihovih nasljednika do kraja vremena. Sve što je Krist sam činio, trebaju nastaviti činiti apostoli i njihovi nasljednici kroz stoljeća. Oni ne trebaju činiti ništa drugo, nego isto što je Krist činio. Tako je Crkva izgrađena na temelju 12 apostola kao nastavak života, nastavak djelovanja, širenja i prenošenja Krista u prostoru i vremenu. Stoga je riječ Božanskog Učitelja: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Otac šalje svoga Sina u svijet, Sin šalje svoju Crkvu da u njoj nastavi svoje djelo otkupljenja. To je upravo isto poslanje, isti nalog, isti autoritet.

Presveto Trojstvo, utjelovljeni Bog, naš Gospodin Isus Krist i sveta Crkva tvore nedjeljivo jedinstvo. Ne može se odijeliti Crkvu od Krista i Krista od Crkve. Ne možemo odijeliti Krista od Oca i Oca od Krista. Otac i Sin zajedno nadišu Duha Svetoga, životni dah koji je duša ove Crkve. Lijepa usporedba baca svjetlo na povezanost između Krista i njegove Crkve, naime usporedbe sa Suncem i zrakama: kako nema sunčevih zraka bez Sunca, tako nema Crkve bez Krista. S druge strane, Sunce se produžuje u zrakama, širi se, dodiruje nas i daje svjetlost i toplinu. Isto je tako i s Crkvom: po njoj se nastavlja Krist. To je od temeljne važnosti. To jasno govori da se ne ulazi u Crkvu po vlastitom raspoloženju, kao u nogometni klub, a potom izlazi kad se zasitimo njezinih rituala, dogmi i pravila, nego smo po Crkvi povezani s Kristom. Nema ni jedne druge povezanosti s Kristom osim preko Crkve, kao što ne možemo vidjeti Sunce osim po njegovim zrakama, po svjetlu koje ono šalje.

Propovijed za blagdan Krista Kralja (p. Pagliarani, Lourdes, 28. 10. 2018.)

Propovijed Generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, povodom hodočašća za blagdan Krista Kralja u Lourdes 28. 10. 2018.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, tako neka bude.

Neizmjerna je radost što možemo proslaviti blagdan Krista Kralja u ovom blagoslovljenom mjestu gdje se dodiruju zemlja i Nebo, gdje su se zemlja i Nebo dodirnuli prije 160 godina i gdje se nastavljaju dodirivati. Ako pogledamo ove dvije istine, ova dva otajstva, ove dvije dogme naše vjere koje svetkujemo danas – Krista Kralja i Bezgrješno Začeće – one imaju jako usku povezanost. O kraljevskom dostojanstvu našega Gospodina govori se često u Svetom pismu, a sveti Pavao osobito o tome govori više puta. Htio bih s vama razmotriti nekoliko trenutaka posebno o jednom mjestu, u kojem nam sveti Pavao opisuje detaljno što treba biti, koje je danas poslanje našega Gospodina, kako naš Gospodin želi obnašati svoje kraljevsko dostojanstvo koje je vječno, sada, prije kraja vremena, u povijesti. Sveti Pavao nam kazuje da će naš Gospodin nanovo uspostaviti dan Uskrsnuća na kraju vremena, predat će kraljevstvo svome Ocu, nakon što bude uništio sva kneževstva, sve vlasti i sve moći ovoga svijeta. I sveti Pavao dodaje da Njemu valja kraljevati, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje (1 Kor 15,24-25). Evo dakle svrhe toga kraljevskoga dostojanstva koje je vječno, ali koje se izvršava sada u vremenu, na vrlo određen, vrlo poseban način. To je kraljevsko dostojanstvo osvajanja, to je borbeno, ratničko kraljevsko dostojanstvo našega Gospodina, čiji cilj je razoriti sve što se protivi Božjemu Kraljevstvu.

Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (Zaitzkofen, 6. 2. 2014.)

Nakon svoga prelaska u redove Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. mogao je p. Marko Tilošanec prije točno pet godina održati prvu javnu sv. Misu u Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu, podijeliti svoj mladomisnički blagoslov, te se obratiti bogoslovskoj zajednici sljedećom propovijedi čiji tekst ponovno objavljujemo.

Dragi bogoslovi, draga braćo,

ovo je na jedan određeni način moja treća mlada Misa. Prva je bila po novom obredu i tu je bilo velikih trzavica sa župnikom koji nije bio baš prijateljski naklonjen prema Tradiciji. Druga je bila u uvjetima motuproprija, gdje je bilo do zadnjeg trenutka neizvjesno hoće li se održati zbog prijetnji dotičnog biskupa koji također nije bio naklonjen prema tradiciji. I konačno, doživio sam i to da nema više takvih strahova oko organizacije mlade Mise.

Pružila se prilika da u istinski slobodnom, ali ponajviše, istinski tradicionalnom katoličkom okružju proslavim ovaj trenutak zahvale za veliku Božju milost, dar svetoga reda i mogu zajedno s riječima Evanđelja kazati: Desideravi manducare hoc pascha vobiscum. Ova sveta Misa je znak ostvarenja moje želje da se u potpunosti posvetim u službi Gospodinu na najizvrsniji način, kako je to Gospodin odredio i kako Crkva želi, slijedeći Tradiciju Crkve. Put do ovog trenutka nije bio lagan i time više moja zahvalnost biva veća, što mi je Gospodin na taj način, uz trud i muku, pokazao put i otkrio mi to blago koje danas uistinu nije lako pronaći.

O značenju i veličini tog dara smatram da ne trebam ovom prilikom previše govoriti. Svi ste vi zasigurno imali prilike dobro upoznati smisao i svrhu svetog svećeništva u trajnoj prisutnosti svete liturgije, prave katoličke teologije, duboke svećeničke duhovnosti. Želio bih, ipak, dati nekoliko poticaja da si još više posvijestimo veličinu Božje milosti što smo svi mi ovdje i da se nalazimo na putu vjekovnog poslanja Crkve, s obzirom na trenutne prilike u kojima se ona nalazi.

Ne smijemo nikad smetnuti s uma koliko je težak i zahtjevan put do Tradicije Crkve. Koliki su brojni svi oni vijugavi, krivi putovi, pa i slijepe ulice i koliko je teško pronaći onaj put kojim Gospodin želi da najradije ili uopće idemo. Koliki su brojni izazovi i ponude u današnjem svijetu, kakve su sve okolnosti koje ljude usmjeravaju u njihovim životima. Možemo reći da su ljudi poput putnika, zalutalih u neku nepoznatu zemlju i nasumično traže neki cilj za kojeg ne znaju gdje se točno nalazi i ne znaju put. Vjerujem da smo svi mi, svatko na svoj način, iskusili tu stvarnost u svojim životima. Možda smo mi sami, možda naši roditelji, doživjeli jedan susret ili providonosan splet okolnosti koji će usmjeriti naše živote u sasvim drugom smjeru od onoga uobičajenoga. Došli smo do spoznaja o vjeri, do svete Mise koja nudi nešto više, u kojoj smo mogli jasno prepoznati odraz božanske istine.

Počeci obnove Tradicije u Australiji

Imali smo iznimnu prigodu obaviti razgovor s gospodinom Johnom Masseyem, vjernikom Bratstva koji živi u Brisbaneu te je sam mogao proživjeti revolucionarne promjene koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskoga sabora i početna nastojanja oko obnove Tradicije u Australiji. U nastavku prenosimo njegova nadasve zanimljiva prisjećanja i prikaz razvoja stvari iz toga turbulentnoga razdoblja za Crkvu.

Moj je otac živio u Alburyju, na pola puta između Melbournea i Sydneya. Budući da je naša obitelj u prošlosti imala veze s ljudima poput B. A. Santamarije i raznim političkim konzervativcima s kojima se moj otac sastajao, mislim da je zato moj otac mogao jasnije vidjeti promjene. Njemu su neke stvari bile očite, dok to nije bio slučaj s prosječnim katolicima koji su bili slijepo vođeni poslušnošću. Kada je sve počelo u ranim šezdesetima, moj je otac već imao informaciju o tome što će se dogoditi jer je njegov otac još u dvadesetima posjedovao knjigu „Protokoli sionskih mudraca“ u kojoj je opisan plan o tome kako će izgledati svijet u našemu vremenu, kao i način kako će se to provesti. Dvije se stvari spominju u toj knjizi: jedna je povezana s ruskim carom, a druga s Katoličkom Crkvom. Mislim da je tada već bio pripremljen teren za to. Kada su stvari u šezdesetima postale zbilja čudne i kada smo dobili Novus ordo Misu, moj je otac tražio svećenike koji su također prepoznali taj razdor i koliko je cijela stvar zla.

Prvo smo upoznali vlč. Burnsa. Kada smo našli toga svećenika... nikada neću zaboraviti tu jednu Misu. Bilo je rano ujutro. Bilo je to u školi u Melbourneu, kapela je bila sva od mramora, u potpunoj tišini, mogao se čuti odjek zvuka kada bi igla pala na pod, a Sunce je izlazilo s istoka. Bilo je vrlo hladno nedjeljno jutro. Do toga puta nikada prije nisam bio na latinskoj Misi. Mogli smo čuti tihi ton svećenika... nikada to neću zaboraviti. Bio je to gotovo nezemaljski osjećaj... nikada to neću zaboraviti. No kada su autoriteti doznali da vlč. Burns potajno služi Misu za skupinu vjernika, premjestili su ga, no mi nismo znali gdje, samo smo doznali za njegovu smrt nedugo nakon toga. Vjerojatno je umro od slomljena srca.

Duhovna obnova (Jaidhof, 15.-17. 3. 2019.)

Raspored sv. Misa (veljača 2019.)

Zagreb (Kapela sv. Josipa, Jurja Denzlera 37):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
1. 2. (pet.)	III.	sv. Ignacije Antiohijski, b. i mč. (Prvi petak)	18 h
3. 2. (ned.)	II.	Proslava blagdana Očišćenja BDM (Svijećnice) (spomen IV. nedjelje nakon Bogojavljenja)	18 h
9. 2. (sub.)	III.	sv. Ćiril Aleksandrijski, b., isp. i nauč. (sp.: sv. Apolonija, dj. i mč.)	18 h
10. 2.	II.	V. nedjelja nakon Bogojavljenja	18 h
17. 2.	II.	Nedjelja sedamdesetnice	18 h
24. 2.	II.	Nedjelja šezdesetnice	10 h
27. 2. (sri.)	III.	sv. Gabrijel od Žalosne Gospe, isp.	18 h
28. 2. (čet.)	III.	Svagdan	18 h

Split (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
2. 2. (sub.)	II.	Očišćenje BDM (Svijećnica) (Prva subota)	18 h
3. 2.	II.	IV. nedjelja nakon Bogojavljenja	9 h
9. 2. (sub.)	III.	sv. Ćiril Aleksandrijski, b., isp. i nauč. (sp.: sv. Apolonija, dj. i mč.)	18 h
10. 2.	II.	V. nedjelja nakon Bogojavljenja	9 h
16. 2.	IV.	Subotnja služba BDM	18 h
17. 2.	II.	Nedjelja sedamdesetnice	9 h
24. 2.	II.	Nedjelja šezdesetnice	18 h
25. 2. (pon.)	IV.	Svagdan	7 h
2. 3.	IV.	Subotnja služba BDM (Prva subota)	18 h
3. 3.	II.	Nedjelja pedesetnice	9 h

Rijeka (Centar Zamet, Trg riječkih olimpijaca 1):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
10. 2.	II.	V. nedjelja nakon Bogojavljenja	10 h
17. 2.	II.	Nedjelja sedamdesetnice	10 h

Slavonski Brod (Falcon electronic, Vinogradska 2b):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
15. 2. (pet.)	IV.	Svagdan (spomen: sv. Faustin i Jovita, mčč.)	18 h

Napomene:

- povodom blagdana Svijećnice održat će se prije sv. Mise blagoslov svijeća te procesija sa svijećama – u subotu, 2. 2., na sam blagdan, u Splitu i u nedjelju (3. 2.) u Zagreb.
- povodom blagdana sv. Blaža održat će se u nedjelju 3. 2. nakon sv. Mise blagoslov grla.

- Nedjeljom sedamdesetnice započinje predkorizmeno vrijeme koje se sastoji od triju nedjelja (Sedamdesetnice, Šezdesetnice i Pedesetnice) koje nas uvode u pokornički duh korizme u kojoj ćemo promatrati otajstvo Kristova Križa i Muke.

Prigodna riječ:

Blagdan Svijećnice i navještaj Korizme

Ukidanje Povjerenstva Ecclesia Dei – dobra ili loša vijest?

Nakon osvrta na nedavno ukidanje povjerenstva Ecclesia Dei objavljenoga na službenim stranicama Bratstva, prenosimo članak objavljen na stranici Catholic Family News prije samoga ukidanja koji se osvrće na tadašnja nagađanja o tom potezu, ali daje pritom vrijedna opažanja koja proširuju perspektivu za ispravno razumijevanje.

Povjerenstvo je bilo imenovano prema istoimenome motupropriju pape Ivana Pavla II. koji je bio izdan kao odgovor na posvećenje četiriju biskupa koje je učinio nadbiskup Lefebvre. U četvrtom odlomku dokumenta Ivan Pavao II. ustanovljuje ono što je vidio korjenitim neslaganjem između sebe i nadbiskupa Lefebvrea kao ,,nepotpuni i proturječni pojam Tradicije”. U nastavku precizira ono što je pod time mislio: ,,Nepotpuni, budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Tradicije koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, 'dolazi od apostola... te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga'”. Čineći to Ivan Pavao II. dao je do znanja da je prvotna poteškoća doktrinarna, a ne liturgijska. ,,Preferencija” prijašnjega liturgijskoga obreda bila je podnošljiva sve dok je služitelj tradicionalnoga oblika dao do znanja da prihvaća novotarije Drugoga vatikanskoga uključujući pojam ,,žive tradicije” koja se ,,razvija”. Ivan Pavao II. moli biskupe po svijetu da budu snošljivi prema ,,poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji”. Poruka je jasna: dopušteno je preferirati tradicionalne oblike Mise iz emocionalne privrženosti, ali nije dopušteno to činiti iz načela ili iz doktrinarnih razloga.

Benedikt XVI. je objavljujući motuproprij Summorum Pontificum dao do znanja da biti emocionalno privržen starijem obliku Mise nije problematično sve dok se prihvaća II. vatikanski. U svome popratnome pismu biskupima uz motuproprij Summorum pontificum izražava oprečnost privrženika nadbiskupa Lefebvrea i njegovih nasljednika naspram ,,mnogih koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora, [a]... ipak željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije”. Ivan Pavao II. (u Ecclesia Dei, 6a) i Benedikt XVI. dali su do znanja da prvotna svrha povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijska, nego djelovati da bi se odvuklo klerike Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i s njime povezanih redovničkih zajednica od Bratstva u kanonsku strukturu unutar Povjerenstva. Ono je od 1988. naovamo sustavno provodilo to poslanje olakšavajući ponajprije svećenicima koji su napustili FSSPX da stvore Svećeničko bratstvo sv. Petra, Institut Dobroga Pastira, Apostolsku administraturu sv. Ivana Vianneya te Sinove Presvetoga Otkupitelja (na otoku Papa Stronsay).

Dvije godine nakon Summorum pontificuma Benedikt XVI. je još jasnije dao do znanja da prvotno poslanje povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijsko, nego doktrinarno, kada je okončao neovisni položaj Povjerenstva unutar Kurije stavljajući je ne pod Kongregaciju za bogoštovlje (koja nadzire liturgiju Crkve i koja bi bila prirodni dom za povjerenstvo čija je svrha liturgijska), nego pod Kongregaciju za nauk vjere.

Povjerenstvo je uvijek bilo u čudnom položaju jer je trebalo davati odgovore na liturgijska pitanja i izdavati pravne odredbe glede rubrika tradicionalne Mise, a nije povezano s vidom papinske birokracije specijalizirane za liturgiju. Benedikt XVI. je 2009. reorganizacijom povjerenstva Ecclesia Dei naglasio da su pitanja koja dijele Vatikan i FSSPX doktrinarna. FSSPX je također stalno zadržao isto gledište, kao što je to izraženo u Službenome priopćenju nakon susreta s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere u studenome [2018.].

Papa Franjo ukinuo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei

Papa Franjo ukinuo je Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei koje je stvorio 1988. njegov prethodnik papa Ivan Pavao II. Apostolsko pismo u obliku motuproprija objavio je u podne 19. siječnja Tiskovni ured Svete Stolice te je uvršteno u L’Osservatore Romano. Odsada će zadaće Povjerenstva biti potpuno stavljene u ruke Kongregacije za nauk vjere koja će formirati posebni odjel radi preuzimanja djelatnosti Povjerenstva. Ovaj prijelaz, objašnjava Rimski prvosvećenik, dolazi kao odgovor na potrebu koja je izražena tijekom sastanka toga dikasterija 15. studenoga 2017., koju je on odobrio 24. studenoga i službeno potvrdio na plenarnoj sjednici u siječnju 2018.

Papa se osvrće na to kako je prije više od 30 godina, na dan nakon biskupskih posvećenja 1988., Ivan Pavao II. želio olakšati ,,puno crkveno zajedništvo svećenika, bogoslova, redovničkih zajednica ili osoba povezanih s Bratstvom kojega je osnovao mons. Marcel Lefebvre”. Cilj je bio pomoći im ,,ostati ujedinjeni s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi, zadržavajući vlastite duhovne i liturgijske tradicije”. To očuvanje duhovnih i liturgijskih tradicija osigurano je 2007. motuproprijem Summorum pontificum pape Benedikta XVI.

Povijesni podsjetnik pape Franje ima vrijednost u tome da pokazuje kako je to Papinsko povjerenstvo izvorno osnovano na osudi nadbiskupa Lefebvrea i njegova djela. U svojemu tridesetogodišnjemu postojanju većinom se ograničavalo na liturgijska pitanja s nakanom da odgovori na ,,osjećajnost” konzervativnih svećenika i vjernika te da se suprotstavi rastu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. diljem svijeta...

Ali nakon što su 2009. dokinuta navodna izopćenja s biskupa Tradicije, Benedikt XVI. vjerovao je da su aktualna doktrinarna pitanja dobar razlog da se Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei pripoji Kongregaciji za nauk vjere. Cilj je bio započeti doktrinarne razgovore sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.

Prvenstvo vjerskoga nauka

Danas papa Franjo piše da su redovničke zajednice koje su pripadale Papinskome povjerenstvu stekle stabilnost u brojnosti kao i u djelovanju, one osiguravaju služenje Mise u njezinom ,,izvanrednom obliku”. Ali on ukazuje da su ,,pitanja kojima se bavilo to isto Papinsko povjerenstvo pretežno doktrinarne naravi”. Te primjedbe i ta pitanja su za te zajednice očito nevažna. Ona uistinu nastavljaju biti sporna Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. Na to su ukazali kardinali 15. studenoga 2017. kada su ,,sastavili zahtjev da dijalog između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. izravno vodi spomenuta Kongregacija, budući da su pitanja o kojima se raspravlja doktrinarnoga karaktera”.

Jedan zaključak je očit: dok su tzv. Ecclesia Dei zajednice očuvale ,,svoje duhovne i liturgijske tradicije”, one očito nisu uključene u tu raspravu. Ako one ostaju pridružene odjelu Kongregacije za nauk vjere, to je samo sporedno. One mogu imati Misu, ,,duhovne i liturgijske tradicije”, ali ne i cijeli nauk koji s njima dolazi.

Osnovne upute za ministrante

U nastavku donosimo upute za ministrante koje se koriste u Austrijskom distriktu Bratstva. One sadrže poučna objašnjenja o nekim osnovnim liturgijskim pojmovima koja će zasigurno biti od opće koristi.

1. Što je potrebno za ispravno držanje ministranta?

1. uspravno stajati (ne oslanjati se na jednu nogu!),

2. mirno hodati (koračati),

3. uspravno poklecati,

4. ispravni nakloni,

5. pobožno činiti znak križa,

6. držati lijepo sklopljene ruke,

7. lijepo pokleknuti i ustati,

8. ispravno se okretati.

2. Što treba upamtiti kod hodanja?

Treba upamtiti da se kod ministriranja nikada ne hoda (prave koraci) unatrag ni u stranu.

3. Što je poklecanje?

Poklecanje je izvanjski znak klanjanja Bogu.

4. Na što treba obratiti pažnju kod poklecanja?

Kod poklecanja treba obratiti pažnju na sljedeće:

a) držati tijelo uspravno (desno koljeno treba biti do lijeve pete)

b) ne se podupirati rukama o koljeno

c) pogled usmjeren prema svetohraništu ili oltarnome križu

d) dušom smo usmjereni prema Spasitelju

5. Kada se pravi jednostavno poklecanje (desnim koljenom)?

Jednostavno poklecanje pravi se:

a) pred svakim oltarom na kome je pohranjeno Presveto

b) kada svećenik poklekne kod Graduala ili Evanđelja

c) kadgod se dođe do sredine oltara tijekom sv. Mise

6. Kada se pravi dvostruko poklecanje?

a) kadgod se ulazi ili izlazi iz crkve ili kapele u kojoj je izloženo Presveto

b) kadgod se dođe do oltara na kome se tog trena podjeljuje sv. Pričest

7. Što posebno treba izbjegavati kod Confiteora?

Kod Confiteora posebno treba izbjegavati da se stavljaju glava i ruke na tlo ili da ministranti gledaju jedan u drugoga.

8. Na što treba obratiti pozornost kod zvonjenja?

Na zvonjenja treba paziti da to bude dostojanstveno i ne preglasno (zvono nije igračka!).

9. Kada ministrant pravi mali znak križa?

Mali znak križa pravi se samo za početak glavnoga i posljednjega evanđelja. Inače se uvijek pravi veliki znak križa (od čela do prsiju).

10. Što znači mali znak križa?

Mali znak križa znači da Radosnu vijest:

1. razumom vjerujem

2. ustima ispovijedam

3. u srcu čuvam.

11. Kako ministrant čini veliki znak križa?

Ministrant čini veliki znak križa od čela do prsa i od lijevoga do desnoga ramena.

12. Što znači veliki znak križa?

Veliki znak križa znači da ja cijeli pripadam Kristu Gospodinu.

13. Na što treba obratiti pažnju kod poklecanja i ustajanja kod oltara?

Kod poklecanja i ustajanja kod oltara treba posebno obratiti pažnju da se ne okrećemo gornjim dijelom tijela. Između poklecanja i prije nego što se klekne na pod treba jedan trenutak stojeći zastati.

14. Kako treba lijepo sklopiti ruke?

Ruke su lijepo sklopljene tako:

a) da se drže ispred prsiju,

b) da su cijeli dlanovi spojeni,

c) da su ruke usmjerene koso prema gore,

d) da je desni palac sklopljen preko lijevoga.