utorak, 21. studenoga 2017.

Proglas nadbiskupa Lefebvrea od 21. studenog 1974.

  

Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere i predaja potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.

Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koje su se očitovale na Drugomu vatikanskomu saboru i nakon sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.

Sve su ove reforme zaista pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, propadanju svećenstva, uništenju svete Misne Žrtve i sakramenata, gašenju redovničkoga života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima, u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je crkveno Učiteljstvo nekoliko puta svečano osudilo.

Nikakva vlast, pa čak ni najviša vlast u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo svoje vjere ili da okrnjimo svoju vjeru koju je crkveno Učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo.

Sveti Pavao kaže: „
Ali ako vam i mi, ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet!“ (Gal 1,8). Zar to nije ono što nam Sveti Otac želi posvijestiti? Pa ako se između njegovih riječi i djela, kao i u činima dikasterija, stvara određeno proturječje, onda biramo ono što se uvijek naučavalo i pravimo se gluhima prema razornim novotarijama u Crkvi. Ne mogu se poduzeti korjenite promjene na području lex orandi (bogoslužja), a da se time ne izmijeni „lex credendi“ (zakon vjere). Novoj Misi odgovara novi katekizam, novo svećenstvo, nova sjemeništa, nova sveučilišta, karizmatska, pentekostalna Crkva, sve odreda stvari koje su suprotstavljene pravovjerju i Učiteljstvu svih vremena.

nedjelja, 19. studenoga 2017.

Kristovo Kraljevstvo raste poput gorušičina zrna


Naš Gospodin posijao je gorušičino sjeme prije 2000 godina u svetoj zemlji i poslije je dao kvasac Evanđelja, prave vjere, pravoga nauka, da bi se ovo sjeme razraslo i da bi kvasac prekvasao cijelu zemlju, cijelo čovječanstvo. On je rekao svojim učenicima, svojim apostolima: „Idite po svem svijetu i učinite sve narode mojim učenicima, krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Isus je htio da svi narodi na ovom svijetu postanu katolički narodi. On je kao Bog i čovjek ustanovio samo jednu Crkvu, samo jednu vjeru i to je gorušičino sjeme u 300-400 godina doista izraslo u veliko drvo i kvasac koji ukvašuje Rimsko Carstvo koje je prije bilo u idolopoklonstvu – što znači da su častili idole, đavle. U 300 godina Rimsko Carstvo je službeno dopustilo da katolička vjera postoji, a znamo da su prije toga katolici bili progonjeni. Dakle, za 400 godina idolopokloničko Rimsko Carstvo postalo je službeno katoličko carstvo. Bilo je potrebno nešto manje od 400 godina ovom Isusovu gorušičinom sjemenu i kvascu evanđelja i prave vjere da preobrati ovo carstvo iz idolopoklonstva u pravu katoličku vjeru, da službeno časte pravoga Boga. Ali bili su potrebni milijuni mučenika, muškaraca, žena i djece, svih dobi, svih uzrasta. Sve se događa to po žrtvi. Isus nas je otkupio svojom žrtvom na križu. Nije moglo biti drugačije jer živimo pod istočnim grijehom. I samo po žrtvi možemo se spasiti, s Božjom milošću Isus nam je to i omogučio.

petak, 17. studenoga 2017.

Nizozemska: Bratstvo ponovno posvetilo crkvu sv. Willibrorda u Utrechtu za katoličko bogoslužje


12. studenoga 2017., dan nakon blagdana sv. Martina, zaštitnika Biskupije Utrecht, je biskup Fellay, Generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., ponovno posvetio crkvu sv. Willibrorda (izvršio nad njom obred pomirenja). Crkva se nalazi u povijesnome centru Utrechta, a na obredu je bilo prisutno 600 vjernika iz Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Njemačke. Cijeli obred je započeo obredom pomirenja koji propisuje Rimski obrednik za ponovnu posvetu svete građevine za katoličko bogoslužje nakon što je bila u uporabi za svjetovne namjene. Biskup je najprije blagoslovio ,,gregorijansku vodu” – mješavinu vode, vina, soli i pepela – i potom poškropio unutarnje zidove i tlo u obliku križa kako bi se crkva očistila od svojih profanih obeščašćenja.



U svojoj propovijedi je biskup Fellay podsjetio vjernike da je umjetnička ljepota ovoga mjesta bogoslužja odraz božanske ljepote, čija je slika također kršćanska duša. Naglasio je da je sveta građevina sada vraćena tradicionalnoj liturgiji za koju je bila građena i koja ,,nikada nije bila ukinuta”, kao što je proglasio papa emeritus Benedikt XVI. u svome motupropriju Summorum Pontificum od 7. srpnja 2007., iako su neki članovi hijerarhije bili tvrdili suprotno. Obred se nastavio pontifikalnom Misom s postolja. Ministriranje su predvodili bogoslovi iz Zaitzkofena, a obred su uzveličali veličanstveni zvuci raskošnih orgulja i barokni napjevi koji su izvedeni izvrsno i profesionalno.

četvrtak, 16. studenoga 2017.

Časopis Christus Rex - br. 14


Iz tiska je izašao novi, 14. broj časopisa Christus Rex. Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici, a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:
fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Sto godina komunizma
Čudo Sunca u Fatimi
Kristovo kraljevstvo u svjetlu Fatime i Vojske Bezgrješne
Sinovska opomena zbog promicanja krivovjerjā
Biskup Fellay: Zašto sam potpisao Correctio filialis

Izvadak iz predgovora p. Stefana Freya, poglavara Austrijskoga distrikta:

[O ovim temama] možete opširnije čitati u ovome novome broju našega časopisa, gdje ćete pronaći moje predavanje koje sam mogao održati za svoga nedavnoga pohoda vašoj domovini. Za nedjelju Krista Kralja služio sam sv. Misu i održao predavanje u Zagrebu, u utorak nakon toga u Rijeci, a za blagdan Svih svetih u Splitu. Velika je radost vidjeti kako se Tradicija polako razvija u Hrvatskoj – poglavito što smo Božjom milošću mogli uspostaviti kapele u dva najveća hrvatska grada – i preporučimo zato Bezgrješnoj da nas zagovara i vodi naš apostolat, da bi po njemu što više duša pronašlo put Srcu Isusovu i Marijinu. Također možete pročitati tekst koji je Papi nedavno uputila skupina katoličkih uglednika zbog pobudnice Amoris laetitia, kojom se u Crkvu unosi velika pomutnja i duše zavode na krivi put. Ova jedinstvena opomena upućena papi izraz je žive katoličke vjere koja je jedino jamstvo očuvanja i napretka Crkve, usred širenja svih zabluda koje potresaju Crkvu do samih temelja. Tekst je potpisao i naš Generalni poglavar, mons. Fellay.


subota, 11. studenoga 2017.

Kristovo kraljevstvo u svjetlu Fatime i Vojske Bezgrješne



Tema Kristova kraljevstva bila je nadbiskupu Lefebvreu veoma važna – ne samo zato što je ljubio Isusa iznad svega, nego jer je ova tema danas od dramatične aktualnosti. Najdublji razlog za današnju sveopću dramatičnu krizu u društvu i Crkvi leži u činjenici odbacivanja Kralja kraljeva u svim područjima Njegove vlasti na zemlji, i to čak i u Njegovoj Crkvi. Danas se više ne želi da On vlada nad ljudima. Tu temu želimo promotriti u svjetlu dviju velikih obljetnica ove 2017. godine, koje su prije nekoliko dana dosegle svoj vrhunac:

·         13. listopada 1917. učinila je Majka Božja u Fatimi najavljeno veliko čudo Sunca kao božansku potvrdu za istinitost Njezinih ukazanja.
·          16. listopada 1917. utemeljio je sv. Maksimilijan Kolbe Vojsku Bezgrješne.

Oba ova djela utemeljila je Presveta Djevica, oba stoje zajedno i čine jedinstvo. U Fatimi ona daje program za spasenje svijeta, a Maksimilijan Kolbe treba tome programu dati konkretan oblik i izložiti pojedinosti, kako ga treba provesti. Oba djela teže istome cilju: spasenju duša i ponovnoj uspostavi Isusove vlasti u svim područjima. Oba govore o „vladavini Presvetog Srca Isusova i Marijina“, zato što Isus hoće vladati po Bezgrešnom Srcu Marijinu i zajedno s njime. Naprotiv tiranskoj vladavini Sotone, radi se ovdje o vladavini dvaju srdaca, odnosno vladavini ljubavi.

Fatima divno i precizno objašnjava kako je ova vladavina ustrojena: to je vladavina u tri područja: u srcima – u društvu – u Kristovoj Crkvi. Fatima objašnjava kako se valja boriti protiv ove vladavine Sotone i njegovih slugu u sva tri područja jer đavao ima trostruku strategiju kojom napada čovjeka i želi ga upropastiti. Govori nam i o tome kako će biti ostvarena konačna pobjeda protiv sotone: što trebamo činiti, svatko od nas kao i Svećeničko bratstvo.

Jako je važno ovo razumjeti da bismo shvatiti što se danas događa.  Kada si postavimo pitanje u kojemu vremenu se nalazimo, sestra Lucija odgovara ovako:  „Đavao je odlučio povesti odlučujuću bitku protiv Gospe“. Od istočnoga grijeha u raju se đavao i njegovi sljedbenici fanatično bore protiv Gospe i Njezine djece. Upravo u 1917. godini ušla je ova neprestana borba između dobra i zla  u svoju odlučnu fazu.

Fatima je drama u tri čina, ona je najveća drama čovječanstva izložena u tri tajne. Gospa objašnjava u svojima trima tajnama do u pojedinosti dramatični razvoj borbe koja se odvija na tri razine. Iako treća tajna još nije u potpunosti poznata, promotrimo ipak različite naznake koje su dali oni koji su tu tajnu pročitali. Na ta pitanja sestra Lucija neizravno odgovara: ,,Čitajte u Knjizi otkrivenja. Vrijeme u kojemu živimo opisano je u 12. i 13. poglavlju Otkrivenja. Ondje ćete pronaći ono što stoji u tri tajne“. Doista nalazimo u tim poglavljima spomenutu trostruku đavlovu strategiju, a to je uništenje triju područja Kristove vladavine.

1) Borba vatrenoga zmaja na osobnoj razini, protiv pojedinačnih ljudi

I znak veliki pokaza se na nebu: žena, obučena u sunce i mjesec pod nogama njezinim i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 12,1). Ovdje se najprije predstavlja Majka Božja kao đavlova protivnica, prožeta slavom Božjom, obasjana Suncem, Kristovim simbolom.
,,I pokaza se drugi znak na nebu: crveni zmaj, koji ima sedam glava i deset rogova; i na glavama njegovim sedam kruna… stara zmija, koja se zove đavao i sotona (Otk 12) . Zmaj pokušava pobijediti Ženu, ali bez uspjeha. Onda se bijesan povlači da bi započeo borbu s Njezinim potomstvom, Njezinom djecom. Prva i konačna namjera zmaja je upropastiti i vremenito i za vječnost što je više moguće duša, da bi time ugrozio moćnu Ženu. Upravo to se prikazuje u prvoj fatimskoj tajni. Marija pokazuje djeci vidiocima pakao, veliko ognjeno jezero, a usred njega đavla i proklete duše. No, odmah potom pokazuje spasenjsko sredstvo: ,,Vidjeli ste pakao u koji odlaze jadni grešnici. Da bi ih spasio, Bog želi u svijetu proširiti štovanje moga Bezgrješnoga Srca!“U tome Srcu nalazi se dakle, prema Božjoj volji, spasenjsko sredstvo za grešnike i zalog blagoslova Božjega protiv sotonine vojske.

četvrtak, 9. studenoga 2017.

Preminula posljednja sestra nadbiskupa Lefebvrea


Dana 17. listopada preminula je Marie Thérèse Toulemonde (r. Lefebvre), najmlađa sestra utemeljitelja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., mons. Marcela Lefebvrea.

Bila je udana za Guya Toulemondea i preselila je s njime iz svoje zemlje u Kolumbiju, gdje je odraslo njihovih petoro djece. Ona je bila posljednje od osmero djece gospodina i gospođe Lefebvre, od kojih je petoro ušlo u posvećeni stalež.

Njezino dojmljivo svjedočanstvo o svome bratu Marcelu nalazi se u dokumentarnome filmu o nadbiskupu Lefebvreu.

Počivala u miru.


Izvor: fsspx.news od 7. studenoga 2017.

utorak, 7. studenoga 2017.

Sto godina komunizma


Rusija će proširiti svoje zablude po cijelome svijetu, započet će ratove i progone...!“. Ovo tmurno proročanstvo Presvete Djevice Marije od 13. srpnja 1917. iz Fatime (u slučaju da se ne posluša njezine želje) je od prije sto godina do današnjega dana doslovno ispunjeno. 7. studenoga 1917. je u Rusiji – po ondje važećemu julijanskome kalendaru 25. listopada – izbila u Sankt Petersburgu komunistička Oktobarska revolucija. S time je počelo najtamnije poglavlje povijesti čovječanstva. Marksizam [1] je krenuo u svojim različitim oblicima svuda po svijetu u svoj pobjednički marš, koji je ostavljao posvuda krvave tragove nepojmiljivoga razaranja i ljudske patnje. On danas vlada nad sveukupnim političkim (i crkvenim) životom u skoro svim dijelovima kugle zemaljske, počevši od tiranskih režima u Kini i Sjevernoj Koreji na istoku, preko uništavanja društvenih struktura i duša preko džender-ideologije na zapadu, do jednoga pseudokršćanskoga marksizma koji vrši djelo opustošenja u Crkvi te navodi papu kao i ostale crkvene vođe k paktiranju s radikalnim ljevičarima, najljućim neprijateljima Crkve. Nijedna sila na zemlji ne može niti će moći u budućnosti zauzdati „zvijer“ (Otk 13). Jer po Božjem naumu i jasnim riječima Gospe Fatimske, trebat će za to jedna posebna nebeska moć: Bezgrešno Srce Marijino! I to onda kada se bude počelo iskreno ispunjavati Njezine želje, posebice kada će Papa zajedno sa biskupima tome Srcu posvetiti Rusiju. Obećanje spasenja je dano ljudima, a na svakome osobno stoji hoće li se uhvatiti za sidro spasenja prema mogućnostima koje svakome daje božanska providnost.

Ne smijemo izgubiti iz vida mračne snage koje su obilježile posljednjih sto godina. Bez pogleda u prošlost ne može nitko shvatiti sadašnjost, a trebamo prepoznavati „znakove vremena“. Blažen onaj koji sluša glas Nebeske Kraljice i slijedi njezine upute. U duševnome miru će izdržati vrijeme kušnje, ispunjen nadom čekat će vrijeme najveće pobjede Nebeske Kraljice i k tome još surađivati u pripremi te pobjede.

p. Stefan Frey

Izvor: Mitteilungsblatt – službeni glasnik Austrijskoga distrikta, studeni 2017.


[1] Pape su u svojim enciklikama marksizam, komunizam i socijalizam označili kao najgore krivovjerje svih vremena, „u svojoj srži loše“, kao „bič Sotone“, „smrtonosni otrov“, „upropašćujući kvasac koji se uvlači u unutrašnjost ljudskoga društva i dovodi ga u najveću opasnost“, kao „dokidanje svakoga društvenoga poretka jer uništava njegove posljednje temelje“.

nedjelja, 5. studenoga 2017.

Svetopisamsko utemeljenje čistilišta i njegove patnje


,,Uzdamo se u Gospodina da će onaj, koji je u vama započeo dobro djelo i dovršiti ga do dana Isusa Krista. Ove riječi današnje poslanice govore nam o stvarnostima koje smo obilježili prethodnih dana, koje promatramo cijeli mjesec studeni – posljednje stvari, sudbine čovjekove duše nakon njegove smrti. Djelo čovjekova spasenja počinje krštenjem, ono se razvija i jača primanjem sakramenata i to djelo – ako čovjek ostane vjeran – bit će dovršeno u vječnosti. Ako postignemo savršeno sjedinjenje s Bogom, ako na nama ne bude nikakve ljage grijeha, ono će biti dovršeno odmah nakon naše smrti, bit ćemo odmah pripušteni u blaženo zajedništvo s Bogom u nebu. Budemo li pak trebali dati zadovoljštinu za naše grijehe, to djelo bit će dovršeno nakon naše smrti, kada ćemo morati proći kroz patnje čistilišta. U četvrtak smo obilježili Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih i zapravo je cijeli mjesec studeni posvećen molitvi za naše pokojne, razmatranju posljednjih stvari i zato ćemo pokušati promotriti stvarnost čistilišta – mjesta u kojemu se nalaze duše koje su umrle u Božjoj milosti, ali ipak ne mogu odmah ući u nebo, nego moraju dati zadovoljštinu Božjoj pravednosti za svoje grijehe, zadovoljštinu koju su propustili učiniti na zemlji.

Čuli smo riječi današnje poslanice – Bog će djelo spasenja u nama dovršiti do dana Isusa Krista, odnosno do Njegova drugog dolaska. To znači da ono neće nužno biti dovršeno odmah nakon smrti, da nećemo nužno odmah biti pripušteni u nebo. Krunu vječne slave u nebu postići će odmah oni koji su dali potpunu zadovoljštinu – poput mučenika koji su svojom krvlju okajali sve svoje grijeha, oni na kojima nije bilo nikakve ljage grijeha, koji su umrli u savršenoj svetosti, duhovnom sjedinjenju s Bogom. No taj stupanj je teško postići jer imamo iskustvo, osjećamo kako smo slabi, kako često griješimo – makar i u onim malim stvarima, a Bog će tražiti da damo zadovoljštinu njegovoj pravednost za svaki, pa i najmanji prijestup Njegove božanske volje. A ako to ne učinimo na zemlji, u ovome životu, morat ćemo u drugome. To je biblijsko, teološko, razumsko utemeljenje nauka o čistilištu – koji je od Boga objavljeni nauk, nasuprot protestantskim krivovjerjima koja taj nauk odbacuju.

petak, 3. studenoga 2017.

Dušni dan – Misa zadušnica (rekvijem)


Nakon blagdana Svih svetih u rimskome obredu dolazi Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, posvećen molitvi za pokojne – duše koje se nalaze u čistilištu i trebaju dati zadovoljštinu za svoje grijehe. Tada posjećujemo grobove naših pokojnih da bismo molili za njihove duše, a svećenici za duše svih vjernih mrtvih prikazuju svete Mise zadušnice.

Što je sv. Misa zadušnica ili rekvijem? To je Misa koja se služi – kako sam naziv govori – za duše određenih pokojnika ili svih vjernih mrtvih. U tradicionalnome obredu ona ima specifičan oblik i posebnosti. Obred Mise zadušnice ili rekvijem razlikuje se od ostalih misnih obrazaca – Misa koje se služe nedjeljama, blagdanima ili običnim danima u crkvenoj godini – po nekoliko elemenata. Njihovo je zajedničko obilježje izraz ozbiljnosti smrti, prolaznosti ljudskoga života, suda, patnje koju kao zadovoljštinu prolaze duše u čistilištu, ,,straha i drhtanja“ (Fil 2,12) u kojemu trebamo izgraditi svoje spasenje, znajući da nam ono nije osigurano, nego je čisti dar Božje milosti koji se može izgubiti teškim grijehom.


Sve to izraženo je ponajprije crnom bojom misnoga ruha. Ona sama po sebi progovara o prolaznosti ljudskoga života, o smrti, da naš zemaljski put nije mjesto uživanja u privlačnostima ovoga svijeta, nego ,,dolina suza (kako to govori himan Zdravo Kraljice) u kojoj se pokorom i dobrim djelima trebamo izboriti za svoje spasenje. Utoliko je crna boja (koja se upotrebljava i za Veliki petak, dan smrti i ukopa našega Gospodina) specifična i vlastita za Mise zadušnice. Tu zatim dolaze drugi elementi koji izražavaju osjećaj žalovanja, pokore, izostanka slavljeničke stvarnosti. Tako se izostavljaju svi blagoslovi, doksologije Slava Ocu i Slava Bogu na visinu (kao što se čini i u vremenu Muke – posljednja dva tjedna korizme). Svećenik ne blagoslivlja vodu kod pranja ruku kod prikazanja. Ako se kadi, ne blagoslivlja ni tamjan i ispušta se kađenje na početku, ispušta blagoslov prije evanđelja, a ne blagoslivlja ni vjernike na kraju Mise. Umjesto Slava Ocu se u ulaznoj antifoni govori prošnja 'Requiem aeternam' (Pokoj vječni daruj im, Gospodine), a izostavlja se i psalam 'Iudica me' kod pristupnih molitava. Kod pjevanja su svi tonovi jednostavni, a nikome ne može promaknuti sekvencija (posljedica) Dies irae koja na jedinstveni način, kao ne samo molitveno, nego i literarno remek-djelo svojim tekstom dotiče srca svakoga tko je pročita. Potom imamo različite druge posebnosti koje odražavaju finoću isprofiliranosti tradicionalnoga obreda. Tako primjerice Agnus Dei ima drukčiji oblik te ne završava zazivima: miserere nobis i dona nobis pacem, nego zazivima: dona eis requiem (u trećemu se dodaje: sempiternam). Izostavlja se i prva svećenikova molitva prije pričesti, a umjesto Ite Missa est, svećenik govori 'Requiescant in pace'. Kao naročitu posebnost Dušnoga dana treba svakako istaknuti da svaki svećenik služi tri Mise: jednu za sve vjerne mrtve, jednu na nakane Svetoga Oca kao zadovoljštinu za nevaljane Mise i jednu za svoju slobodnu nakanu. Posebnost da svećenik kao redovito i predviđeno služi tri sv. Mise vrijedi samo za Dušni dan i Božić, što je odraz fine i bogate ustrojenosti tradicionalnoga obreda.

srijeda, 1. studenoga 2017.

Svi sveti i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.


Prije 47 godina došao je jedan nadbiskup koji je zračio radošću iz biskupskoga dvora u Fribourgu (Švicarska) sa vrijednim dokumentom u rukama. To je bila uredba o priznaju našega Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. koju je biskup Charrière upravo potpisao. Radosti male bogoslovske obitelji nije bilo kraja. Rođeno je Svećeničko bratstvo. U povelji je kao datum rođenja bio naveden 1. studenoga 1970.

Da je dan nastanka Bratstva pao upravo na Sve svete za nadbiskupa Lefebvrea nije bila slučajnost. On sam je naime rekao: ,,Nije li to vodila Providnost? Taj datum, 1. studenoga 1970., je u mojim očima jedan glavni događaj u našoj povijesti. To je službeni datum rođenja Bratstva. Na taj ga je dan Crkva donijela na svijet“. Božja Providnost je dakle tako odlučila. Bog je htio da utemeljenje Bratstva bude takoreći usidreno u općinstvu svetih.

Vjerujem da je Bog imao različite razloge za taj odabir:

1) Naš utemeljitelj primio je od Boga poslanje da usred sveopćega propadanja Crkve obnovi svetost svećenstva, a time i kršćanskoga života. I tako nam se čini samorazumljivim da nam Bog svima govori: ,,Kod ovoga djela obnove morate promatrati svece, prema njima se usmjeravati. Ne smijete gledati ni lijevo ni desno, na nove ideje i misli vodilje koncilske Crkve, kao ni na nove uzore i idole koje se danas hvali – medijske idole i one pastire u Crkvi (biskupe, pa do samoga pape) koji to žele biti. Ne, morate vaš pogled usmjeriti prema mnoštvu svetaca, na primjer koji su nam dali, na misli vodilje koje su ostvarili“.

nedjelja, 29. listopada 2017.

Propovijed nadbiskupa Lefebvrea za blagdan Krista Kralja (28. 10. 1979.)


U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Draga moja braćo,

u veličanstvenoj Enciklici Quas Primas Njegove Svetosti Pape Pija XI. kojom je uspostavljen blagdan Krista Kralja, Papa objašnjava zašto je naš Gospodin Isus Krist uistinu kralj i daje dva posebna i duboka razloga. Doista postoje mnogi dokazi iz Svetoga pisma. Upravo smo čitali evanđelje u kojemu se Gospodin naš Isus Krist proglasio kraljem. Postoje mnogi odlomci iz psalama i u Novome zavjetu koji izražavaju odlike našega Gospodina Isusa Krista kao kralja. Ali Njegova Svetost Pio XI. želi produbiti naše znanje o razlozima ove kraljevske povlastice.

Prvi razlog je ono što Crkva naziva ,,hipostatska unija, jedinstvo božanske osobe našega Gospodina s Njegovom ljudskom naravi. Naš Gospodin je kralj jer je Bog. Doista, u našemu Gospodinu ne postoje dvije osobe, ne postoji jedna božanska osoba i jedna ljudska osoba. Postoji samo jedna osoba - božanska osoba koja je izravno preuzela ljudsku dušu i ljudsko tijelo bez posredovanja ljudske osobe. Prema tome, kada govorimo o Isusu Kristu, kažemo osoba Isusa Krista. A ta Isusova osoba je božanska osoba. Svakako, Isus Krist je i Bog i čovjek otkada je preuzeo ljudsku dušu i ljudsko tijelo. Tako su ljudska duša i ljudsko tijelo našega Gospodina Isusa Krista postali tako blisko sjedinjeni s Bogom da se ne mogu razdvojiti. Osoba našega Gospodina Isusa Krista je posve božanska, a Njegovo tijelo i duša su po njegovoj osobi ,,pobožanstvenjeni.

Prema tome, naš Gospodin Isus Krist kakav se predstavio na putovima Palestine, pa čak i onaj kakav se predstavio kao dijete u Betlehemu, je kralj. Ne samo da posjeduje osobine za ovu kraljevsku povlasticu, nego Crkva uči i da je po tome jedinstvu Boga s ljudskom naravi, dušom i tijelom koje je On preuzeo, naš Gospodin Isus Krist u suštini, po naravi - spasitelj, svećenik i kralj. On ne može biti drugo nego Spasitelj, jer On jedini može reći da je On Bog. On jedini može reći da je On taj svećenik, taj Veliki svećenik – Onaj koji uistinu čini vezu između neba i zemlje – a sam On jedini može reći da je On kralj. On nije kralj po uzoru na kraljevstva ovoga svijeta, to jest na određenom teritoriju i ograničen na zemlju, prema ljudima. Doista, naš Gospodin je kralj ne samo zemlje, nego i neba. Ovo je prvi duboki razlog kraljevanja našega Gospodina Isusa Krista, a u to se moramo uvjeriti da bismo vidjeli našega Gospodina kao kralja, našeg osobnoga kralja. Naš je Gospodin Isus Krist naš kralj.

Ali on je i kralj iz još jednog razloga. Papa Pio XI. objašnjava razumljivo da je naš Gospodin Isus Krist kralj po podvigu. Kakvom podvigu?

To je zato što je naš Gospodin Isus Krist sve pobijedio svojom Krvlju, svojim Križem i Kalvarijom. Regnavit a ligno Deus, Bog zavlada sa drveta, tj. sa Križa, Naš Gospodin je pokorio sve duše, kojegod one bile, po pravu - strogome pravu. Sve duše, budući da su stvorene od Boga, čak i ako žive samo trenutak ovdje na zemlji, su po pravu podložnici našega Gospodina Isusa Krista jer ih je On osvojio svojom Krvlju. Želi ih spasiti. Želi ih sve otkupiti svojom Krvlju, božanskom Krvlju, kako bi ih doveo do neba. Da, naš Gospodin, po svojoj predragocjenoj Krvi i svome Križu, je po pravu naš kralj. To je upravo razlog zbog kojega su u ranim stoljećima nakon Konstantinova mira, kada su kršćani službeno mogli izložiti križ u crkvama, kapelama i drugim mjestima štovanja, obično predstavljali našega Gospodina Isusa Krista kao okrunjenoga kralja, okrunjenoga krunom kraljeva. Krist je zasigurno naš kralj i On je kralj po svome križu. 

srijeda, 25. listopada 2017.

Samostan Reichenstein ponovno naseljen


14. listopada 2017. je pet redovnika benediktinaca iz samostana Notre Dame de Bellaigue naselilo povijesni samostan Reichenstein u Eifelu.

Svečanu Misu na čast Bezgrješnoga Srca Marijina služio je dom Placide, prior samostana u Bellaigueu.

Pater Firmin Udressy, poglavar Njemačkoga distrikta FSSPX-a, zastupnik gradonačelnika Monschaua te otrpilike 250 vjernika pozdravilo je pet novih redovnika.

Nekadašnji premonstrantski samostan Reichenstein, podignut u 12. stoljeću, leži u ruralnom području usred parka prirode ,,Hohen Venn blizu njemačko-belgijske granice.

Zakonom zaštićeno kao spomenik kulture, ovom području pripada 32 hektara šume i jezero te leži na kamenom platou uz rub riječice Rur. Do pitoresknog gradića Monschaua je 7 km.

Samostan Reichenstein leži u dolini između Eschweidea i Kalterherberga na grananju cesta ,,Leyloch/ ,,Richeelsleyer Weg.

Samostan koji je iskusio 75 godina neprekinutoga redovničkog života premonstrata (norbertinaca), bio je ukinut u napoleonsko vrijeme i otišao u privatno vlasništvo. Stara samostanska crkva koja je tolika stoljeća služila za svetu Misu i molitvu časoslova, pretvorena je u štalu za poljoprivredne potrebe. 1970. je posjed stekla odvjetnička obitelj dr. Handschumachera te ga u velikom dijelu s ljubavlju restaurirala. Prije svega je stara crkva postala opet mjesto pobožnosti koje su mnogi izletnici kroz ,,Hohe Venn zavoljeli.

Prije osam godina stekla je posjed Udruga sv. Benedikta i pripremala ga uz donacije mnogih dobročinitelja iz okolice, ali i iz cijele Njemačke, za ponovno useljenje benediktinaca. Uz potporu za spomenik kulture i mnogo revnih radnika mogao se ostvariti značajni napredak u radovima oko obnove.


FSSPX je u posljednjim godinama mogao pomoći Udruzi sv. Benedikta oko restrukturiranja građevine (grijanja, dotoka vode i odvoda, struje, prozora, krova, podova itd.).

Samostan Reichenstein ostaje crkveno-pravno ovisan o benediktinskom samostanu u Bellaigueu (Clermont-Ferrand) koji je osnovan 1998. u jednome od najstarijih opatijskih posjeda u Burgundiji te danas ima oko 40 redovnika. Redovnici iz Bellaiguea pripadaju povijesno takozvanoj ,,početnoj opservanciji koja u Francuskoj potječe od p. Jean-Baptistea Muarda (1809.-1854.) iz samostana Saint-Pierre-qui-Vire (Burgundija). ,,Dom Muard nije htio osnovati novu formu benediktinskoga reda, nego je htio uzeti pravilo sv. Benedikta onakvo kakvo jest te to pravilo slijediti koliko je moguće u njegovoj izvornoj strogosti (Dom Banquet).

,,Izvorna opservancija je prepoznatljiva po noćnom oficiju, apstinenciji od mesa, šutnji i u sveobuhvatnom obržavanju ostalih tradicionalnih samostanskih propisa. To je kontemplativni život. Redovnici preuzimaju vrlo malo dušobrižničkih zadaća i žive posve povučeno.

Sveta Misa se slavi po tradicionalnim liturgijskim knjigama. Oficij se moli sedam puta na dan i jednom noću.

Poglavar samostana Reichenstein je dom Bernhard Huber, rođen u regiji Allgäu. Za svećenika je zaređen 2007. god.


Izvor: fsspx.de

petak, 20. listopada 2017.

Esto vir!


Nakon što iznesem definiciju jakosti i pokažem u čemu se sastoji disciplina, dotaknut ću se uloge odgoja prema nadbiskupu Lefebvreu u postizanju tih kreposti. Zatim ću razmotriti mane koje su tome protivne i kreposti koje su povezane s jakošću i disciplinom. To će nam dati neke praktične smjernice po modelu uzornoga čovjeka.

Definicija jakosti

Disciplina je samokontrola, unutrašnji red duše i tijela, koja je izvor izvanjskoga reda u stvarima i ljudima. Ona je plod dara mudrosti – „red je odlika mudrih i dara jakosti (,,Ja sam gospodar sebe kao svemira”, riječi su koje dramaturg Corneille stavlja u usta cara Augusta). Jakost ili hrabrost je jedna od četiriju stožernih kreposti; nju pomaže dar jakosti, jedan od sedam darova Duha Svetoga; njihov cilj je prevladati strah da bi se postiglo dobro koje je teško postići, bilo u vremenitom redu kao neko veće djelo, ili u duhovnom redu, poput svetosti i vječnoga spasenja.

Uloga odgoja i škole u postizanju tih kreposti

Te kreposti i darovi Duha Svetoga moraju biti stavljeni u praksu od ranoga djetinjstva, kod kuće ili u školi, ako ih se želi usvojiti da postanu trajne i ustaljene.

Maréchal Foch, vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, vidi u neumornom radu mladića izvor njegove samokontrole i samopouzdanja, osobito u vojničkoj vještini koja je njegova struka i koju je sam stekao u srednjoj školi u Metzu.

,,Ne vjerujte u prirođene talente! — Vjerujte u naporan rad!”, istaknuo je svojim studentima-časnicima. Naporan rad je taj koji stvara znanje, znanje koje se sastoji od dostojanstva profesionalca i njegove sposobnosti. To njegovo znanje, stečeno kroz neumoran rad, daje mu samopouzdanje koje mu omogućuje da donosi odluke, a da ne mora stalno pitati za savjet! A ta samouvjerenost utvrđuje upotrebu njegove sposobnosti da donosi odluke usprkos preprekama. Zbog toga mu možemo vjerovati.

Pobožni p. Cappello, poznati talijanski crkveni pravnik, u čiju su ispovjedaonicu u San Ignaciju hrlili pokornici, bio je također izvanredan u pouzdanosti svojega znanja i širini svojih praktičnih savjeta.

Znanje koje je Foch stekao bilo je ono koje mu je omogućilo da trenutno djeluje u mračnim danima žestokih neprijateljskih napada u proljeće 1918.: on je znao ne paničariti ili gubiti glavu, već je užurbano premjestio cijele trupe da popune praznine u vojničkim redovima i uspješno izvrše protunapad.

Nadbiskup Lefebvre vidi izvor samodiscipline u duhu žrtvovanja koji se usađuje u školama. On je u jednoj školi 31. ožujka 1982. izjavio:

,,Katolička škola”, rekao je, ,,je škola u kojoj učite sami sebe disciplinirati, u kojoj se naučite žrtvovati, jer nitko ne može biti katolik bez žrtve. Zašto se treba žrtvovati? Da bismo bili ispunjeni milosrđem i ljubavlju.

ponedjeljak, 16. listopada 2017.

O Fatimi i dušama


O Fatimi i dušama

Ljudska duša

Svaka osoba je bila u Božjem Umu od vječnosti sa svojim tijelom i dušom. Svatko dolazi u pravo postojanje u trenutku začeća, kada se naša jedinstvena duša ulijeva u naše jedinstveno tijelo. Nevjerojatno, ponad našega shvaćanja, Bog je svakoga od nas ponaosob želio od vječnosti. A budući da je motiv svega što Bog radi ljubav, On ljubi ono što je stvorio. Bog ljubi svaku osobu koja postoji. On želi da svaka osoba dijeli s Njime život na Nebu.

Zastanimo i razmislimo o tome na trenutak: Bog želi da ti osobno (a i svako drugo ljudsko biće) dijeliš s Njime život u nezamislivoj sreći zauvijek.

To je moguće jer će, kada jednom počnu postojati, ljudska duša i tijelo živjeti zauvijek. Istina je da će kod smrti duša i tijelo biti odijeljeni. Ali, kao što nas naša katolička vjera naučava, oni će biti ponovno sjedinjeni kod uskrsnuća tijela na sudnji dan. (Jedina iznimka tome su tijela Isusa i Njegove Majke, koji oboje posjeduju svoja Tijela sada na nebu). Kod uskrsnuća će duša oživjeti proslavljeno tijelo, dok će neki za cijelu vječnost prebivati u odvratnim tjelesima. Svaka osoba će slobodno odlučiti za vrijeme svoga života na zemlji koje će od ta dva tijela biti njezino.

Velika fatimska tajna

,,Žrtvujte se za grješnike...

„Kako je Gospa izrekla te riječi“, opisuje kasnije Lucija prizor,
otvorila je ponovno ruke kao u dva prethodna mjeseca. Činilo se da će zraka prožeti zemlju i vidjeli smo vatreno more i uronjene u tome moru đavle i duše, koje kao da su prozirno crne ili smeđe, užareno ugljevlje u ljudskom liku. Lebdjele su u plamenu, vatra je izlazila iz njih skupa s oblacima dima i bacala ih je u zrak. Padale su na sve strane poput iskri kod snažnog požara, bez težine i ravnoteže, pod kricima i jaucima od boli i zdvajanja te smo od straha bili potreseni i zapanjeni. Đavli se razlikuju po odvratnom, gadljivom obliku ružnih, nepoznatih životinja, ali su bili prozirni poput crnog, užarenog ugljevlja.

Prestrašeni, smrtno blijedi, troje malih vidioca podigli su oči Gospi u pomoć dok je Lucija povikala: „Oh... Gospo naša!”.

Gospa je objasnila: ,,Vidjeli ste pakao – tamo idu duše jadnih grješnika. Da bi ih spasio, Bog želi ustanoviti po cijelom svijetu pobožnost mojemu Bezgrješnomu Srcu. Ako ljudi naprave što vam kažem, mnoge duše će biti spašene i bit će mir.“. [1]

Bog je poslao svoju Majku u Fatimu 1917. da bi spasio duše, da bi spriječio da ta vrlo voljena stvorenja završe za vječnost u paklu. Došla nas je moliti da prestanemo vrijeđati Boga ,,... jer ga se već previše vrijeđa.“. I došla nas je upozoriti da je put kojim mnogi idu u svojim životima taj koji će neizbježno voditi do sve više ratova, progona, razaranja, patnje, smrti i vječne propasti za mnoge duše, ako se taj put ne promijeni. Izbor je naš i potiče nas na molitvu i žrtvu za grješnike.