Razmišljanja o sablaznima u Crkvi

Vae mundo a scandalis

(Jao svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)

Svi smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj temi.

Promišljanja koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva (jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost: considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal 6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).

1. Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja ekonomskih i financijskih skandala. Ako bismo projurili preko proteklih stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i svetih institucija. Čak štoviše, ne treba zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca i papa, bio općenito vrlo izgrađen.

2. To ne znači da situacija nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom polju: otkrivamo da su mnogi članovi hijerarhije bili aktivno uključeni u tu mrežu, branili počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima, uključeni u te zloupotrebe te su se prekrivali snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako bi podržavali njihove zločine. Kao što smo rekli, najnovija optužba odnosi se na navodnu upletenost samog pape Franje. Koliko god da njegove stvarne odgovornosti još dijelom treba rasvijetliti, prilično je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima kojima duguje naklonost ili koji su mu bliski po mišljenju.

3. Drugi posebni element težine kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest to što nemamo posla s padovima Božjih svećenika zbog ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti, ali dobre volje; nego zbog izopačene volje, koja je često prethodila samom primanju u svećenstvo, da se živi grešno, čak i protiv naravi. Volja koju su podupirali, štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je Evanđelje proklelo.

4. Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu“ nečistoću.

5. Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi, što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti homoseksualnost kao poseban ,,problem“). U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne“ ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.

Službeno priopćenje o susretu između kard. Ladarije i p. Pagliaranija (22. 11. 2018.)

Službeno priopćenje Generalne kuće Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. glede susreta između kardinala Ladarije i p. Pagliaranija od 22. studenoga 2018.

U četvrtak, 22. studenoga 2018., je p. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., putovao u Rim na poziv kardinala Luisa Ladarije Ferrera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Pratio ga je p. Emmanuel du Chalard. Kardinalu Ladariji pridružio se nadbiskup Guido Pozzo, tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei.

Susret se održao u uredima Kongregacije za nauk vjere od 16:30 do 18:30. Svrha mu je bila omogućiti kardinalu Ladariji i p. Pagliaraniju da se po prvi puta susretnu i da se dobije zajednički pregled o odnosima između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. od izbora novoga generalnoga poglavara prošloga srpnja.

Tijekom susreta s rimskim vlastima ponovljeno je da je temeljni problem zapravo doktrinaran i da ni Bratstvo ni Rim ne mogu izbjeći tu činjenicu. Zbog tog neumanjivog doktrinarnog razilaženja u prošlih sedam godina nije uspio nijedan pokušaj da se sastavi doktrinarna izjava koja bi bila prihvatljiva objema strankama. Iz toga razloga doktrinarno pitanje ostaje apsolutno bitnim.

Sveta Stolica govori isto kada svečano proglašava da se ne može uspostaviti kanonski status za Bratstvo sve dok se ne potpiše doktrinarni dokument. Stoga sve navodi Bratstvo da nastavi teološke razgovore sa sviješću da dobri Gospodin ne traži nužno od Bratstva da uvjeri svoje sugovornike, nego da dade bezuvjetno svjedočanstvo za vjeru pred Crkvom.

Budućnost Bratstva je u rukama Providnosti i Blažene Djevice Marije, kao što se to pokazalo u cijeloj njegovoj povijesti, od osnutka Bratstva do danas.

Članovi Bratstva ne žele ništa drugo nego da služe Crkvi i da djelotvorno sudjeluju u njezinoj obnovi, do točke da daju svoje živote za njezinu pobjedu ako bude potrebno. Ali oni ne mogu birati ni načine, ni uvjete, ni trenutak, što pripada samo Bogu.

Menzingen, 23. studenoga 2018.

Bezgrješno Začeće

Ovaj odlomak diktirao je o. Maksimilijan fra Arnoldu ujutro, 17. veljače 1941. godine, a istog dana došli su iz Gestapoa da ga uhite. Ako se ne uzmu u obzir kratka pisma i dopisnice koje je pisao iz zatvora i logora, ovo je posljednji spis o. Maksimilijana prije njegove junačke smrti.

Te su riječi izašle iz usta same Bezgrješne. Ona pokazuje točno i bitno tko je ona.

Ako ljudske riječi nisu uopće u stanju izreći božansku stvarnost, pa ni u ovom slučaju, značenje tih riječi mora biti mnogo dublje, neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvarnosti koju općenito izražavaju, ili do čijeg značenja može doći i najoštroumniji razum.

(Ono što je rečeno:) „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, niti je ikada ušlo u srce čovjeka“ (Iz 64,4; Kor 2,9), može se u punoj mjeri primijeniti i u ovom slučaju.

Ipak, moguće je i potrebno – bar u granicama u kojima naš um i naše riječi mogu to učiniti – misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrješnoj.

,,Ljubi bližnjega svoga!“ – O UN-ovom sporazumu o migracijama

Advent i božićno vrijeme omogućuju da svake godine zasjaju zadivljujuća otajstva milosne ljubavi Božje. Bog se u svojoj milosti toliko priklanja izgubljenoj Adamovoj djeci da On ne samo da postaje ljudskim djetetom, nego i uzima na sebe sve teškoće ljudskih patnji te čak i kao maleno dijete dopušta da ga progoni zli kralj i da dijeli sudbinu izbjeglica. Svoju ljubav čini glavnom zapovijedi života: ,,Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem ... i bližnjega kao samoga sebe.“ - ,,Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!“

Kada papa Franjo i službeni crkveni krugovi komentiraju trenutačnu migracijsku politiku, vole se pozvati na ovu glavnu zapovijed ljubavi. Kako ljubav prema bližnjemu ne poznaje granice, tako ne smije biti ni prepreka migracijama. Svim stanovnicima zemlje treba biti dopušteno da idu tamo gdje žele, nitko ne smije biti protjeran iz neke zemlje, svatko treba velikodušno jamčiti davanje državljanstva, tako da se ne stvara dvoklasno društvo.[1]

Takve poruke sviđaju se čelnicima Ujedinjenih naroda, budući da su u potpunosti usklađene s njihovom agendom: 10./11. prosinca će 195 zemalja članica UN-a potpisati novi ,,Globalni sporazum o UN-migracijama“ u kojemu se između ostaloga traži da svim migrantima treba omogućiti besplatan pristup socijalnom sustavu. Prema završnom izvješću koje je objavila Komisija Europske unije još uvijek ima puno mjesta u Europi. Umjesto trenutno oko 500 milijuna, očekuje se da će u Europi živjeti 3,8 milijardi ljudi. Njemačka npr. s 82,5 milijuna stanovnika treba primiti još 192 milijuna, Austrija dodatnih 67 milijuna, Francuska 423 milijuna.[2]

Bezgranično ludilo? Tko je moj bližnji?

S takvim izgledima za budućnost svakom današnjem trezvenom čovjeku naježi se kosa. Europa ne može preživjeti nekontrolirani masovni priliv. Je li zapovijed ljubavi suprotna zdravom razumu? Tko je uopće moj bližnji? Tako je jednom jedan pismoznanac pitao Spasitelja. Misli li se to na sve ljude ili samo one nama bliske, kako to govori sama riječ bližnji? Isus mu odgovara prispodobom o dobrom Samarijancu: bližnjemu u velikoj potrebi, kojemu se nađem na putu ili on meni, moram pomoći koliko god mogu, čak i ako je stranac, pa čak i ako je neprijatelj.

Ali što je s ostalima, onima koji su udaljeni ili onima koji nisu u velikoj potrebi? Kako se zapovijed ljubavi odnosi na sve ove? U današnjem vremenu ova kompleksna pitanja postala su vrlo aktualna i dosegla dramatičnu dimenziju! Na putu prema Europi dolaze desetine milijuna ljudi ili čekaju na dolazak. Jesmo li doista obvezni na ljubav prema bližnjemu prihvaćajući sve, pomažući svima, pozivajući sve koji god žele doći?

Časopis Christus Rex - br. 18

Dostupan je novi, 18. broj časopisa Christus Rex za mjesece listopad, studeni i prosinac 2018. godine. Tema ovoga broja su posljednje stvari na koje nas upućuje svršetak crkvene godine – blagdani Svih svetih, Dušni dan, posljednje nedjelje nakon Duhova, a na jedan način i nadolazeće vrijeme došašća koje je povezano i s pripravom na drugi Isusov dolazak. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. te skinuti na sljedećoj poveznici.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj: 

Predgovor
Pakao i njegove muke
Malo je onih što su spašeni

Svetopisamsko utemeljenje čistilišta i njegove patnje
Raj – uživanje Božje slave

Dolazak antikrista i njegovo djelovanje
FSSPX ima blago u svojim rukama

U nastavku prenosimo predgovor poglavara našega Distrikta, p. Stefana Freya.

Dragi prijatelji, dobročinitelji i dragi vjernici!

Prije nekoliko godina morao se župnik jedne njemačke nadbiskupije pravdati pred svojim biskupom. Njegov grijeh: propovijedao je o paklu. Biskup ga je ukorio zbog ,,pastoralno neprimjerenoga ponašanja“ i zabranio mu da ikada spominje pakao u svojim propovijedima. ,,Ubuduće propovijedajte ono što se ljudima sviđa!“

Ovaj slučaj, kojega nam je sam župnik ispričao, nažalost nije pojedinačni slučaj. Od Drugog vatikanskog sabora ozbiljne i spasonosne istine o posljednjim stvarima, smrti, sudu i vječnoj muci su tabu tema. Žrtvovane su zlatnom teletu „aggiornamenta“. Takve se stvari više ne mogu zahtijevati od današnjih ljudi, izazivale bi samo pomutnju i odbijanje.

Ovaj novi ,,pozitivni pastoral“ obično ide zajedno s lakoumnim optimizmom sveopćega spasenja koji želi uvjeriti ljude da su svi sigurni i da imaju ulaznicu za nebo, kako se kaže, već u džepu. Evanđelje nije prijeteća, nego radosna vijest, ponavljaju poput mlinskoga kola.

Međutim, prešućuje se da evanđelje na koje se tako rado pozivaju u progresivnim krugovima, ne podržava tako nemarni stav prema životu, nego upravo suprotno. Naš božanski Otkupitelj četrnaest puta nas upozorava na strašnu opasnost od vječnoga prokletstva. Navest ćemo samo jedno mjesto: ,,Ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga! Bolje je za tebe da uđeš s jednim okom u kraljevstvo Božje, negoli da te s dva oka bace u pakao, gdje crv njihov ne umire i oganj se ne gasi“ (Mk 9,47). 

Prorok nadbiskup Peruzzo i antiliturgijska revolucija koja je slijedila

Giovanni Battista Peruzzo, C.P., rođen je u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924. imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10. veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15. siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju pitanjima bogoslovije i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za izbjeglice tijekom Drugoga svjetskoga rata. Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga nije uspio sudjelovati na cijelome saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka sabora poznat kao snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za pravovjernost“.

Siromašni ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei contadini“, ,,seljačkom biskupu“. Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.

Riječi njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof. Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.

29. listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15. stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog mudrosti i predviđanja koje pokazuje.

U svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u 14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju“. [261]

Raspored svetih Misa (prosinac 2018.)

Zagreb (Kapela sv. Josipa, Jurja Denzlera 37):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
28. 11. (sri.)	IV.	Svagdan (feria)	18 h
29. 11. (čet.)	IV.	Svagdan (feria)	18 h
1. 12. (sub.)	IV.	Subotnja služba BDM	18 h
2. 12.	I.	I. nedjelja Došašća	18 h
9. 12.	I.	II. nedjelja Došašća	10 h
12. 12. (sri.)	III.	Svagdan (feria)	18 h
13. 12. (čet.)	III.	Sv. Lucija, dj. i mč.	18 h
14. 12. (pet.)	III.	Svagdan (feria)	6 h
16. 12.	I.	III. nedjelja Došašća (Gaudete)	18 h
17. 12. (pon.)	III.	Svagdan (feria)	6 h
23. 12.	I.	IV. nedjelja Došašća	10 h
24. 12. (pon.)	I.	Badnjak	6 h
25. 12. (ut.)	I.	Božić – rođenje Gospodinovo	ponoćka, 10 h
29. 12. (sub.)	II.	V. dan božićne osmine	18 h
30. 12.	II.	Nedjelja u božićnoj osmini	10 h

Split (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
1. 12. (sub.)	IV.	Subotnja služba BDM	18 h
2. 12.	I.	I. nedjelja Došašća	9 h
9. 12.	I.	II. nedjelja Došašća	18 h
10. 12. (pon.)	III.	Svagdan (feria)	6 h
15. 12. (sub.)	III.	Svagdan (feria)	18 h
16. 12.	I.	III. nedjelja Došašća (Gaudete)	9 h
23. 12.	I.	IV. nedjelja Došašća	18 h
24. 12. (pon.)	I.	Badnjak	6 h
25. 12. (ut.)	I.	Božić – rođenje Gospodinovo	ponoćka, 9 h
29. 12. (sub.)	II.	V. dan božićne osmine	18 h
30. 12.	II.	Nedjelja u božićnoj osmini	9 h

Rijeka:

Hrvatska čitaonica Trsat, Šetalište Joakima Rakovca 33:

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
2. 12.	I.	I. nedjelja Došašća	10 h

Centar Zamet, Trg riječkih olimpijaca 1:

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
26. 12.	II.	sv. Stjepan prvomuč.	18 h

Sv. Pio X. o promicanju gregorijanskoga korala

Venecijanski patrijarh živio je posve u duhu liturgije. Volio je svečane obrede bogoslužja. Da bi oni ipak za vjerski život vjernika i posebno svećenika bili plodonosni, treba ih pratiti uistinu sakralna glazba koja je po njegovom uvjerenju mogla uzdići duše Bogu.

Već kao kapelan u Tombolu i kao župnik u Salzanu trudio se ponovno privesti crkveno pjevanje i crkvenu glazbu njihovoj pravoj ulozi: da budu liturgijska molitva. U Mantovi se sa sigurnim vjerskim i umjetničkim osjećajem snažno založio za to da u kućama Božjim njegove biskupije nemaju pristup više nikakvi glazbeni uradci koji ne bi odgovarali duhu liturgije. Prema njegovom shvaćanju pripadala je takva glazba prije seoskim trgovima i kazalištima nego crkvi. U tome je vidio jedno obeščašćenje bogoslužja čiji obredi ipak trebaju uzdizati duh i poticati na molitvu.

Svetac je još bio biskup Mantove kada je u listopadu 1893. na poticaj mons. Callegarija, biskupa Padove, u biskupijskom kolegiju u Thieni održan kongres za crkvenu glazbu. Budući da je bio spriječen sudjelovati, ali je bio vrlo jako zainteresiran – jer radilo se ipak o inicijativama za reformu koja mu je toliko ležala na srcu – uputio je predsjedniku kongresa sljedeće pismo:

,,Neka se preporuča gregorijanski koral i pokaže način kako ga se može gajiti i približiti puku. Kada bi se ipak dalo postići da bi svi vjernici, kao što pjevaju lauretanske litanije i Tantum ergo, isto tako pjevali i nepromjenjive dijelove Mise: Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei. To bi bio u mojim očima najljepši uspjeh gajenja crkvene glazbe jer bi tada vjernici u liturgiji stvarno sudjelovali te bi se time promicala pobožnost.“

Potom nastavlja:

,,Često si zamišljam da slušam u jednoj seoskoj crkvi kako tisuću glasova pjeva Anđeosku Misu ili psalme iz večernje. Neprestano začuđeno utvrđujem koliko me snažno potiče na pobožnost pjevanje naroda kod Tantum ergo, Te Deum ili litanija. To koralno pjevanje puno mi više pristaje od polifonih skladbi koje nisu dobro izvedene.“

Izvor: H. Dal-Gal, Der heilige Papst Pius X., Paulusverlag, Freiburg, 1952., str. 241-242.

P. S. Prošloga vikenda (16.-18. studenoga – prikladno uoči spomendana sv. Cecilije, zaštitnice glazbe, koji se slavi 22. studenoga) održan je kratki intenzivniji tečaj gregorijanskoga korala u Kapeli sv. Josipa u Zagrebu. Donosimo snimku sv. Mise u subotu (17. studenoga) na spomendan sv. Grgura Čudotvorca na kojoj su pjevači pjevali u sklopu ovih vježbi.