subota, 22. rujna 2018.

Raspored svetih Misa (listopad / studeni 2018.)





Datum
Razred
Liturgijski dan
Sat
30. 9.
II.
XIX. nedjelja nakon Duhova
18 h
7. 10. (ned.)
II.
Gospa od Ružarija
10 h
10. 10. (sri.)
III.
sv. Alojzije Gonzaga, isp.
18 h
11. 10. (čet.)
II.
Majčinstvo BDM
18 h
12. 10. (pet.)
IV.
Svagdan (feria)
18 h
14. 10.
II.
XXI. nedjelja nakon Duhova
18 h
21. 10.
II.
XXII. nedjelja nakon Duhova (misijska)
10 h
24. 10. (sri.)
III.
sv. Rafael ark.
18 h
25. 10. (čet.)
IV.
Svagdan (spomen: sv. Krizant i Darija, mčč.)
18 h
26. 10. (pet.)
IV.
Svagdan (spomen: sv. Evarist, p. i mč.)
18 h
27. 10. (sub.)
IV.
Subotnja služba BDM
18 h
28. 10. (ned.)
I.
Krist Kralj
10 h
1. 11. (čet.)
I.
Svi sveti
18 h
2. 11. (pet.)
I.
Dušni dan (3 sv. Mise uzastopno)
17 h
3. 11. (sub.)
IV.
Subotnja služba BDM
18 h
4. 11.
II.
IV. nedjelja nakon Bogojavljenja (dopunska)
10 h
11. 11.
II.
V. nedjelja nakon Bogojavljenja (dopunska)
10 h
14. 11. (sri.)
III.
sv. Jozafat, b. i mč.
18 h
15. 11. (čet.)
III.
sv. Albert Veliki, b., isp. i nauč.
18 h
18. 11.
II.
VI. ned. nakon Bogojavljenja (dopunska)
18 h
25. 11.
II.
Posljednja (XXIV.) nedjelja nakon Duhova
10 h



Datum
Razred
Liturgijski dan
Sat
7. 10. (ned.)
II.Gospa od Ružarija9 h
13. 10. (sub.)
III.
sv. Eduard, kr. i isp.
18 h
14. 10.
II.
XXI. nedjelja nakon Duhova
9 h
21. 10.
II.
XXII. nedjelja nakon Duhova (misijska)
18 h
22. 10. (pon.)
IV.
Svagdan (feria)
7 h
28. 10.
I.
Krist Kralj
18 h
29. 10. (pon.)
IV.
Svagdan (feria)
18 h
30. 10. (ut.)
IV.
Svagdan (feria)
18 h
31. 10. (sri.)
IV.
Svagdan (feria)
18 h
1. 11. (čet.)
I.
Svi sveti
9 h
4. 11.
II.
IV. nedjelja nakon Bogojavljenja (dopunska)
9 h
11. 11.
II.
V. nedjelja nakon Bogojavljenja (dopunska)
18 h
17. 11. (sub.)
III.
sv. Grgur Čudotvorac
18 h
18. 11.
II.
VI. ned. nakon Bogojavljenja (dopunska)
9 h
25. 11.
II.
Posljednja (XXIV.) nedjelja nakon Duhova
18 h




Datum
Razred
Liturgijski dan
Sat
7. 10. (ned.)
II.
Gospa od Ružarija
18 h
4. 11.
II.
IV. nedjelja nakon Bogojavljenja (dopunska)
10 h

srijeda, 19. rujna 2018.

Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)



Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu. U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju 'osporavanje'. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova reodvnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je asistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

nedjelja, 16. rujna 2018.

Razlozi protiv teorije sedisvakantizma



Ne možemo prihvatiti ovo gledište i nećemo skrivati razloge za naše odbijanje.

1. U slučaju formalnoga krivovjerja[1] papa svakako može izgubiti svoju službu. No glede toga ne postoji obvezujući nauk Crkve. Ovo je pitanje vrlo složeno i teolozi već stoljećima raspravljaju o tome bez jasne odluke. Značajan dio teologa smatra da krivovjerje ipso facto ne dovodi do gubitka papinske službe. Billuart (+1757.), jedan od najcjenjenijih teologa, piše: ,,Prema općem mišljenju Krist nastavlja po posebnoj uredbi za opće dobro i mir u Crkvi i jednom očito krivovjernome papi davati jurisdikciju (vlast upravljanja), sve dok ga Crkva ne proglasi očigledno krivovjernim (De fide, diss. V, a. III, § 3, obj. 2). Ovaj stav zastupaju mnogi veliki stari teolozi, kao što su Banez, Cajetan, Suarez i Ivan od sv. Tome. Njima možemo pribrojiti Garrigou-Lagrangea, jednoga od najvažnijih teologa 20. stoljeća (De Verbo Incarnato, str. 232)[2].

Nadalje, daleko od toga da je lako dokazati formalno krivovjerje[3]. Koji autoritet je mjerodavan službeno utvrditi formalno krivovjerje? Teolozi tu opet nisu jedinstveni. Neki teolozi vjeruju da to mogu učiniti okupljeni biskupi za papina života (Ivan od sv. Tome), drugi drže da samo slijedeći Papa ima potrebnu kompetenciju.

Na osnovi tradicionalnog nauka teologa ne može se dakle nikako tvrditi da formalno krivovjeran papa ne može nikako biti papa. Naprotiv, moramo pretpostaviti da ostaje papa, sve dok Crkva o tome ne donese službenu odluku. Budući da se o ovom pitanju ne može postići konačna sigurnost, prema pravnom načelu ,,in dubio melior est conditio possidentis (u slučaju sumnje nositelj prava ima prednost) smo u svakom slučaju dužni držati se valjanosti poskoncilskih papa. Ovo pravno načelo obvezuje tim više, što su ozbiljnije posljedice suprotnoga stava ili bi to mogle biti. A kako da se papinski primat odnosi na cijelu Crkvu – drugim riječima, s najozbiljnijim mogućim posljedicama koje možemo zamisliti – može se prihvaćanje sedisvakancije (prazne stolice) temeljiti samo na apsolutno sigurnim činjenicama, nikako na tezama, pa čak ako su ih postavili i najbolji teolozi.

2. Prvi vatikanski sabor izjavio je kao nepogrešiv nauk da ,,po Božjem pravu blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike (DH 3058). A ako po shvaćanju sedisvakantista nema pravih Petrovih nasljednika već gotovo šezdeset godina, ne dolazi li se tu u sukob s nepogrešivim naukom Crkve? Ta je dogma potom bila uključena u antimodernističku zakletvu sv. Pija X. i glasi: ,,Isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva (...) utemeljena neposredno i izravno te da je sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije i njegovim nasljednicima dovijeka - ejus in aevum successor es edificatam“.

3. Isus je obećao svoju stalnu pomoć apostolima i njihovim nasljednicima: ,,Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“. Vrijedi li ovo svečano obećanje Sina Božjeg i dalje ako je – kako sedisvakantisti općenito prihvaćaju – cijela crkvena hijerarhija, koja se doista sastoji od nasljednika apostola, uništena? Dodat ćemo nekoliko prikladnih razloga protiv sedisvakantičke teorije, koji doduše nemaju strogo teološki dokazni karakter, ali ipak odgovaraju zdravome ljudskom razumu i sensus ecclesiae, crkvenom razmišljanju i osjećaju.

4. Isus je Petra učinio temeljem svoje Crkve. Ako nema temelja, onda propada cijela građevina. Stoga nema Crkve bez pape. Neki ipak odgovaraju da je papinska stolica i iza papine smrti prazna. Ali onda cijela Crkva čeka novog papu. U međuvremenu službene dužnosti leže na svim rimskim dikasterijima. Inače je najdulji rok sedisvakancije trajao nešto više od dvije godine, dok je Pijo XII. umro prije 56 godina!

5. Neki tvrde da je papinska stolica prazna od smrti Pija XII., drugi od koncila, drugi od uvođenja novog Ordo Missae 1969. godine, drugi opet od događaja u Asizu ili od odreknuća Benedikta XVI. Stoga predstavnici ovog uvjerenja nisu suglasni. Ali Crkva je vidljivo društvo jer se Bog pojavio u Kristu vidljivo na ovoj zemlji i on je vidljiva glava njegova vidljivoga tijela. Slijedom toga bi trebalo svim pobožnim katolicima biti očigledno da papa nije papa i od kada je to slučaj. Ali mi smo miljama daleko od jedinstva u ovom pitanju, dakle pretpostavka je pogrešna.

6. U filozofsko-teološkom smislu Crkva je savršena zajednica, tj. ona vlastitim snagama može postići svoj cilj. (Obitelj s druge strane nije savršena zajednica u tom smislu jer treba druge obitelji i pomoć države.) Ako papa nije papa, onda svi kardinali koje je postavio nisu kardinali, a svi njeni biskupi nisu zakoniti pastiri. Ako to traje od smrti Pija XII., kako će Crkva jednom vratiti zakonitoga papu? To bi zahtijevalo izravnu božansku intervenciju, ali ta nužnost je upravo suprotna svojstvu Crkve kao savršenoga društva.

7. Predstavnici teorije sedisvakantizma ne žele priznati da Crkva ima ljudsku i to često previše ljudsku stranu, da nije zajednica čistih, već u krilu ima i grešnike. Papa je nepogrešiv u ex catedra odlukama, inače jest i ostaje pogrešiv. Ima primat vlasti upravljanja nad cijelom Crkvom i zasigurno dobiva posebne staleške milosti. Ipak, on ostaje ljudsko biće i može povremeno štetiti Crkvi liberalnim idejama, tvrdoglavošću ili nerazboritošću. U svakom slučaju, on nije sam Krist, nego samo njegov predstavnik. Nije izvor milosti, nego samo njezin kanal.

8. Pogledajmo također i plodove sedisvakantista. Oni su po broju iznimno mala skupina, potpuno podijeljena i bez prave misionarske revnosti. U načelu oni uopće ne žele da se jedan ili drugi prelat postupno vraća u puninu tradicije Crkve kako bi bili u pravu. Njihova glavna djelatnost je kritika onih koji ne dijele njihove stavove. Sin Božji daje nam nepogrešiv kriterij za razlikovanje duhova: dobro stablo donosi dobre plodove i ne može donijeti loše plodove. Dakle, ako su to plodovi sedisvakantizma, tada je on pogrešan, sasvim jednostavno pogrešan.

Zaključak:

Mi priznajemo papu Franju kao zakonitoga nasljednika sv. Petra i molimo za njega tim više što je njegovo crkveno usmjerenje više zastrašujuće i zbunjujuće. Uostalom, Crkva nije naša Crkva, nego Crkva Isusa Krista, a papa je njegov predstavnik na zemlji. Kada dođe vrijeme, Gospodin će ga obratiti kako bi ojačao svoju braću u vjeri – za to molimo – ili ga prema svojoj mudroj providnosti i na svoj način ukloniti s dužnosti.

Izvor: p. Franz Schmidberger, Amt und Person des Simon Petrus, Sarto Verlag

[1]Formalno krivovjerje je namjerno okorjelo nijekanje dogme. U materijalnom krivovjerju nijekanje dogme uglavnom je nesvjesno, a materijalni krivovjernik izražava da on zapravo predstavlja vjeru Crkve. – Nesporno je da ,,puko materijalno krivovjerje ne dovodi do gubitka papinske službe. U povijesti su bili mnogi pape koji su bili barem materijalni krivovjernici (Honorije, Liberije, Ivan XXII.), ali nikada nisu smatrani nevaljanim papama ili osuđeni kao formalni heretici.
[2]Garrigou-Lagrange također objašnjava kako je moguće da Papa koji zbog svoga krivovjerja više ne pripada Crkvi, još uvijek može biti njezina glava: Papa je član Crkve po svojoj osobnoj vjeri koju može izgubiti. Međutim, s druge strane je on glava Crkve po vlasti upravljanja koju mu dodjeljuje izravno Krist i koja istodobno može postojati s krivovjerjem.
[3]Sedisvakantisti se pozivaju na sv. Roberta Bellarmina, koji zastupa stajalište da papa kod formalnog i otvorenog krivovjerja gubi svoju službu ipso facto (samim činom). Bellarmin međutim dodaje da vjeruje da je ta pretpostavka manje vjerojatna od stava da Papa uopće ne može pasti u krivovjerje. Za Bellarmina ovi stavovi nisu ništa više od hipoteza koje mogu zahtijevati više ili manje vjerojatnosti (De Romano pontifice, II. knjiga, 30. pogl.).

petak, 14. rujna 2018.

Malo ih je koji ljube Isusov križ


Isus imade sada mnoge, koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, ali malo onih, koji bi nosili njegov križ. Mnogo ih imade, koji žele utjehu, ali malo ih je, koji žele nevolje. Isus nalazi više drugova u gozbi, a malo u postu.
Svi se žele s njim radovati, a malo ih hoće za nj što podnijeti.
Mnogi idu za Isusom do lomljena kruha, ali malo tko ide da s njim pije čašu muke.
Mnogi se dive njegovim čudesima, a malo tko slijedi sramotu križa.
Mnogi ljube Isusa, dok ih ne snađu nevolje.

Mnogi ga hvale i slave, dok primaju kakvu utjehu od njega. Ali ako se Isus sakrije i za čas ih ostavi, odmah stanu jadikovati i odviše su potišteni.
A koji ljube Isusa radi Isusa i ne radi kakve svoje utjehe, ti ga hvale u svakoj nevolji i tjeskobi srca baš kao i za najveće utjehe.

utorak, 11. rujna 2018.

Treba li Crkva zbog nestašice svećenika ukinuti obvezu celibata?


Svaka revolucija napreduje postupno, od početnih oblika koji obuhvaćaju stvari koje je naoko lakše promijeniti i u čiju je promjenu puk lakše uvjeriti, pa kada se usvojila navika promjene prelazi se na ozbiljnije stvari, da bi se tako potpuno usvojio duh promjena i moglo prijeći na one stvari koje nose sa sobom najveću težinu. Po istom načelu postupala je i modernistička revolucija. Prvi su korak bile promjene koje se predstavljalo kao naočigled disciplinske ili praktične naravi – liturgija, pokornička praksa, model skolastičke teologije, izvanjski znakovi poput nošenja kleričkoga odijela. Kler i puk se u ime koncila uvjeravalo da su to samo pastoralne prilagodbe potrebne današnjem vremenu kako bi Crkva u njemu mogla učinkovitije djelovati. Kada se to provelo, išlo se korak dalje. Tada su se počele primjenjivati one prave reforme koje je zacrtao koncil, a koje se još sofistički pokušavaju prikazati kao napredak crkvenoga nauka, premda u sebi sadrže očite suprotnosti, poput ekumenizma, vjerske slobode i kolegijalizma. A kada su se one u katoličkom svijetu udomaćile, prešlo se na očite promjene vjerskoga nauka i udara na moral, uz priklanjanje ljevičarskim društvenim i političkim opcijama.

Slijed toga razvoja možemo dobro pratiti u našoj domovini. Prva i neposredna pokoncilska generacija (ako izuzmemo modernističke teologe koji su bili kolovođe revolucionarnih promjena) bili su uglavnom klerici formirani u tradicionalnome sustavu koji su još zadržali isti duh, a reforme su prihvatili u tom istom duhu, kao samo izvanjske i praktične promjene. Kao primjere bismo mogli navesti kardinala Šepera, Kuharića ili nadbiskupa Franića, biskupa Ćirila Kosa te mons. Čedomila Čekadu. Tu je zadržana još stara pobožnost, duhovnost i disciplina, čistoća u moralnome nauku, ali se nažalost nije prepoznalo kukavičje jaje koje se krilo iza liturgijske reforme, napuštanja tradicionalne teologije i razvodnjavanja stege. Drugim riječima, nije se prepoznala opasnost neomodernističke teologije koja je temeljito implementirana u (po)koncilske dokumente i zadominirala svim crkvenim ustanovama. Tako su te tempirane bombe vrlo brzo počele izazivati revolucionarne eksplozije, koje najbolje možemo prepoznati u sljedećoj fazi koju možemo identificirati s likom Ivana Pavla II. Tu su ekumenizam i tzv. religijski dijalog došli u potpunosti do izražaja putem nebrojenih ekumenskih susreta koji su kulminirali u Asizu. Zatim primjena nauka o vjerskoj slobodi, koja se očitovala u agitacijama Svete Stolice da se s još ono malo katoličkih država skine ta oznaka. I konačno politika kolegijalnosti izražena u težnji stvaranja nebrojenih vijeća na svim razinama koja su malo pomalo nagrizala autoritet i vodila do njegova urušavanja. No tu je još ipak zadržan konzervativni element u moralu i društveno-političkim stavovima, u čijoj se obrani istaknuo Ivan Pavao II., iako s prebacivanjem polazišta na subjektivne temelje koncipirane na modernoj filozofiji. U toj skupini mogli bismo vrlo lako prepoznati mnoge naše biskupe, imenovane najčešće u njegovo doba. A nastup pape Franje označio je prijelaz prema završnoj fazi revolucije u kojoj se udara na moral i doktrinarne temelje, uz prešutnu podršku ljevičarskim skupinama i pokretima. I tu možemo kod nas prepoznati pobornike ove posljednje struje, uglavnom među posljednjom generacijom biskupskih imenovanja.

Pitanje celibata u cijelom procesu ima specifičnu oznaku. Iako mnogi moderni katolici naglašavaju da se radi samo o disciplinskom pitanju, ipak se nije usudilo u njega dirati. Svijest puka – kojemu se ipak bez ispaljenoga metka mogao nametnuti protestantizirani novi obred – bila je još osjetljiva na to pitanje, a Pavao VI. i Ivan Pavao II. su ga bezrezervno afirmirali. Ipak, s nastupom pape Franje nikakve datosti više nemaju svoje jamstvo. Ako se može u cijeloj Crkvi inicirati proces da se pripusti 'rastavljene i ponovno oženjene' sakramentu Euharistije, ako se može promijeniti nauk o smrtnoj kazni, zašto se ne bi mogao i celibat? To je samo logični slijed reformi kome u prilog idu vjerodostojne naznake.

subota, 8. rujna 2018.

Kršćanski ideal danas



Osvrt na generalni kapitul

41 sudionik na Generalnom kapitulu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. od 3. do 21. srpnja u Ecôneu zajedno su s pomoćnicima i prevoditeljima proživjeli vrlo intenzivne i, vjerujem, plodne i učinkovite dane. Nakon duhovnih vježbi i izbora prešlo se na pravi posao, koji je ujedno zahtijevao većinu vremena: rješavanje brojnih nadolazećih pitanja. U pripremi kapitula članovi Bratstva podnijeli su stotine podnesaka, želja, prijedloga, odnosno pitanja. Sada je došlo vrijeme za pronalaženje pravih odgovora. U duhu bratske razmjene održane su plenarne sjednice, djelovala su pojedinačna povjerenstva i obrađivane su odluke o kojima se raspravljalo na plenarnoj sjednici. Svi su napori bili u svjetlu onoga što je bit i svrha FSSPX-a: obnova svećenstva i svetost posvećenoga života. Kako u današnje vrijeme uspješno ostvariti ovaj ideal, kako živjeli evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti? Kako se oduprijeti svim protivštinama, izazovima i napadima bezbožnog duha vremena, a da nas ne zarazi ili obeshrabri, nego naprotiv da rastemo? Kako formirati u našim bogoslovijama i novicijatima, buduće svećenike i redovnike za njihov sve teži i zahtjevniji apostolat? Kako prenijeti ljepotu istinske vjere i veličanstveno blago milosti, nadahnuti i jačati vjernike u revnosti, privući i pridobiti one udaljene od vjere, te na kraju biti poput svjetionika u potamnjeloj Crkvi i društvu?

,,Vi ste svjetlo svijeta!

Nije li to zadaća svojstvena samoj Crkvi? Njezin Utemeljitelj koji je rekao za sebe: ,,Ja sam svjetlo svijeta prenio je svoje poslanje svojim učenicima i svima nama: ,,Vi ste svjetlo svijeta, i: ,,Sjat ćete poput zvijezda u tami! To nije upućeno samo svećenicima, nego i vama, dragi vjernici! Bog želi da svatko od nas postane svet. On to želi jer nam je pripremio visoki položaj na nebu - zauvijek! Ali on želi također i to da svi budemo svjetlo svijeta! Zato vam uvijek ponavlja pitanje: koliko težim prema tome idealu, kako ispunjavam svoje poslanje koje mi je Bog dao, svoje konkretne staleške dužnosti? Gdje moram raditi da bih se popravio? Kakve borbe moram izdržati?