srijeda, 19. rujna 2018.

Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)



Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu. U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju 'osporavanje'. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova reodvnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je asistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

nedjelja, 16. rujna 2018.

Razlozi protiv teorije sedisvakantizma



Ne možemo prihvatiti ovo gledište i nećemo skrivati razloge za naše odbijanje.

1. U slučaju formalnoga krivovjerja[1] papa svakako može izgubiti svoju službu. No glede toga ne postoji obvezujući nauk Crkve. Ovo je pitanje vrlo složeno i teolozi već stoljećima raspravljaju o tome bez jasne odluke. Značajan dio teologa smatra da krivovjerje ipso facto ne dovodi do gubitka papinske službe. Billuart (+1757.), jedan od najcjenjenijih teologa, piše: ,,Prema općem mišljenju Krist nastavlja po posebnoj uredbi za opće dobro i mir u Crkvi i jednom očito krivovjernome papi davati jurisdikciju (vlast upravljanja), sve dok ga Crkva ne proglasi očigledno krivovjernim (De fide, diss. V, a. III, § 3, obj. 2). Ovaj stav zastupaju mnogi veliki stari teolozi, kao što su Banez, Cajetan, Suarez i Ivan od sv. Tome. Njima možemo pribrojiti Garrigou-Lagrangea, jednoga od najvažnijih teologa 20. stoljeća (De Verbo Incarnato, str. 232)[2].

Nadalje, daleko od toga da je lako dokazati formalno krivovjerje[3]. Koji autoritet je mjerodavan službeno utvrditi formalno krivovjerje? Teolozi tu opet nisu jedinstveni. Neki teolozi vjeruju da to mogu učiniti okupljeni biskupi za papina života (Ivan od sv. Tome), drugi drže da samo slijedeći Papa ima potrebnu kompetenciju.

Na osnovi tradicionalnog nauka teologa ne može se dakle nikako tvrditi da formalno krivovjeran papa ne može nikako biti papa. Naprotiv, moramo pretpostaviti da ostaje papa, sve dok Crkva o tome ne donese službenu odluku. Budući da se o ovom pitanju ne može postići konačna sigurnost, prema pravnom načelu ,,in dubio melior est conditio possidentis (u slučaju sumnje nositelj prava ima prednost) smo u svakom slučaju dužni držati se valjanosti poskoncilskih papa. Ovo pravno načelo obvezuje tim više, što su ozbiljnije posljedice suprotnoga stava ili bi to mogle biti. A kako da se papinski primat odnosi na cijelu Crkvu – drugim riječima, s najozbiljnijim mogućim posljedicama koje možemo zamisliti – može se prihvaćanje sedisvakancije (prazne stolice) temeljiti samo na apsolutno sigurnim činjenicama, nikako na tezama, pa čak ako su ih postavili i najbolji teolozi.

2. Prvi vatikanski sabor izjavio je kao nepogrešiv nauk da ,,po Božjem pravu blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike (DH 3058). A ako po shvaćanju sedisvakantista nema pravih Petrovih nasljednika već gotovo šezdeset godina, ne dolazi li se tu u sukob s nepogrešivim naukom Crkve? Ta je dogma potom bila uključena u antimodernističku zakletvu sv. Pija X. i glasi: ,,Isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva (...) utemeljena neposredno i izravno te da je sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije i njegovim nasljednicima dovijeka - ejus in aevum successor es edificatam“.

3. Isus je obećao svoju stalnu pomoć apostolima i njihovim nasljednicima: ,,Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“. Vrijedi li ovo svečano obećanje Sina Božjeg i dalje ako je – kako sedisvakantisti općenito prihvaćaju – cijela crkvena hijerarhija, koja se doista sastoji od nasljednika apostola, uništena? Dodat ćemo nekoliko prikladnih razloga protiv sedisvakantičke teorije, koji doduše nemaju strogo teološki dokazni karakter, ali ipak odgovaraju zdravome ljudskom razumu i sensus ecclesiae, crkvenom razmišljanju i osjećaju.

4. Isus je Petra učinio temeljem svoje Crkve. Ako nema temelja, onda propada cijela građevina. Stoga nema Crkve bez pape. Neki ipak odgovaraju da je papinska stolica i iza papine smrti prazna. Ali onda cijela Crkva čeka novog papu. U međuvremenu službene dužnosti leže na svim rimskim dikasterijima. Inače je najdulji rok sedisvakancije trajao nešto više od dvije godine, dok je Pijo XII. umro prije 56 godina!

5. Neki tvrde da je papinska stolica prazna od smrti Pija XII., drugi od koncila, drugi od uvođenja novog Ordo Missae 1969. godine, drugi opet od događaja u Asizu ili od odreknuća Benedikta XVI. Stoga predstavnici ovog uvjerenja nisu suglasni. Ali Crkva je vidljivo društvo jer se Bog pojavio u Kristu vidljivo na ovoj zemlji i on je vidljiva glava njegova vidljivoga tijela. Slijedom toga bi trebalo svim pobožnim katolicima biti očigledno da papa nije papa i od kada je to slučaj. Ali mi smo miljama daleko od jedinstva u ovom pitanju, dakle pretpostavka je pogrešna.

6. U filozofsko-teološkom smislu Crkva je savršena zajednica, tj. ona vlastitim snagama može postići svoj cilj. (Obitelj s druge strane nije savršena zajednica u tom smislu jer treba druge obitelji i pomoć države.) Ako papa nije papa, onda svi kardinali koje je postavio nisu kardinali, a svi njeni biskupi nisu zakoniti pastiri. Ako to traje od smrti Pija XII., kako će Crkva jednom vratiti zakonitoga papu? To bi zahtijevalo izravnu božansku intervenciju, ali ta nužnost je upravo suprotna svojstvu Crkve kao savršenoga društva.

7. Predstavnici teorije sedisvakantizma ne žele priznati da Crkva ima ljudsku i to često previše ljudsku stranu, da nije zajednica čistih, već u krilu ima i grešnike. Papa je nepogrešiv u ex catedra odlukama, inače jest i ostaje pogrešiv. Ima primat vlasti upravljanja nad cijelom Crkvom i zasigurno dobiva posebne staleške milosti. Ipak, on ostaje ljudsko biće i može povremeno štetiti Crkvi liberalnim idejama, tvrdoglavošću ili nerazboritošću. U svakom slučaju, on nije sam Krist, nego samo njegov predstavnik. Nije izvor milosti, nego samo njezin kanal.

8. Pogledajmo također i plodove sedisvakantista. Oni su po broju iznimno mala skupina, potpuno podijeljena i bez prave misionarske revnosti. U načelu oni uopće ne žele da se jedan ili drugi prelat postupno vraća u puninu tradicije Crkve kako bi bili u pravu. Njihova glavna djelatnost je kritika onih koji ne dijele njihove stavove. Sin Božji daje nam nepogrešiv kriterij za razlikovanje duhova: dobro stablo donosi dobre plodove i ne može donijeti loše plodove. Dakle, ako su to plodovi sedisvakantizma, tada je on pogrešan, sasvim jednostavno pogrešan.

Zaključak:

Mi priznajemo papu Franju kao zakonitoga nasljednika sv. Petra i molimo za njega tim više što je njegovo crkveno usmjerenje više zastrašujuće i zbunjujuće. Uostalom, Crkva nije naša Crkva, nego Crkva Isusa Krista, a papa je njegov predstavnik na zemlji. Kada dođe vrijeme, Gospodin će ga obratiti kako bi ojačao svoju braću u vjeri – za to molimo – ili ga prema svojoj mudroj providnosti i na svoj način ukloniti s dužnosti.

Izvor: p. Franz Schmidberger, Amt und Person des Simon Petrus, Sarto Verlag

[1]Formalno krivovjerje je namjerno okorjelo nijekanje dogme. U materijalnom krivovjerju nijekanje dogme uglavnom je nesvjesno, a materijalni krivovjernik izražava da on zapravo predstavlja vjeru Crkve. – Nesporno je da ,,puko materijalno krivovjerje ne dovodi do gubitka papinske službe. U povijesti su bili mnogi pape koji su bili barem materijalni krivovjernici (Honorije, Liberije, Ivan XXII.), ali nikada nisu smatrani nevaljanim papama ili osuđeni kao formalni heretici.
[2]Garrigou-Lagrange također objašnjava kako je moguće da Papa koji zbog svoga krivovjerja više ne pripada Crkvi, još uvijek može biti njezina glava: Papa je član Crkve po svojoj osobnoj vjeri koju može izgubiti. Međutim, s druge strane je on glava Crkve po vlasti upravljanja koju mu dodjeljuje izravno Krist i koja istodobno može postojati s krivovjerjem.
[3]Sedisvakantisti se pozivaju na sv. Roberta Bellarmina, koji zastupa stajalište da papa kod formalnog i otvorenog krivovjerja gubi svoju službu ipso facto (samim činom). Bellarmin međutim dodaje da vjeruje da je ta pretpostavka manje vjerojatna od stava da Papa uopće ne može pasti u krivovjerje. Za Bellarmina ovi stavovi nisu ništa više od hipoteza koje mogu zahtijevati više ili manje vjerojatnosti (De Romano pontifice, II. knjiga, 30. pogl.).

petak, 14. rujna 2018.

Malo ih je koji ljube Isusov križ


Isus imade sada mnoge, koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, ali malo onih, koji bi nosili njegov križ. Mnogo ih imade, koji žele utjehu, ali malo ih je, koji žele nevolje. Isus nalazi više drugova u gozbi, a malo u postu.
Svi se žele s njim radovati, a malo ih hoće za nj što podnijeti.
Mnogi idu za Isusom do lomljena kruha, ali malo tko ide da s njim pije čašu muke.
Mnogi se dive njegovim čudesima, a malo tko slijedi sramotu križa.
Mnogi ljube Isusa, dok ih ne snađu nevolje.

Mnogi ga hvale i slave, dok primaju kakvu utjehu od njega. Ali ako se Isus sakrije i za čas ih ostavi, odmah stanu jadikovati i odviše su potišteni.
A koji ljube Isusa radi Isusa i ne radi kakve svoje utjehe, ti ga hvale u svakoj nevolji i tjeskobi srca baš kao i za najveće utjehe.

utorak, 11. rujna 2018.

Treba li Crkva zbog nestašice svećenika ukinuti obvezu celibata?


Svaka revolucija napreduje postupno, od početnih oblika koji obuhvaćaju stvari koje je naoko lakše promijeniti i u čiju je promjenu puk lakše uvjeriti, pa kada se usvojila navika promjene prelazi se na ozbiljnije stvari, da bi se tako potpuno usvojio duh promjena i moglo prijeći na one stvari koje nose sa sobom najveću težinu. Po istom načelu postupala je i modernistička revolucija. Prvi su korak bile promjene koje se predstavljalo kao naočigled disciplinske ili praktične naravi – liturgija, pokornička praksa, model skolastičke teologije, izvanjski znakovi poput nošenja kleričkoga odijela. Kler i puk se u ime koncila uvjeravalo da su to samo pastoralne prilagodbe potrebne današnjem vremenu kako bi Crkva u njemu mogla učinkovitije djelovati. Kada se to provelo, išlo se korak dalje. Tada su se počele primjenjivati one prave reforme koje je zacrtao koncil, a koje se još sofistički pokušavaju prikazati kao napredak crkvenoga nauka, premda u sebi sadrže očite suprotnosti, poput ekumenizma, vjerske slobode i kolegijalizma. A kada su se one u katoličkom svijetu udomaćile, prešlo se na očite promjene vjerskoga nauka i udara na moral, uz priklanjanje ljevičarskim društvenim i političkim opcijama.

Slijed toga razvoja možemo dobro pratiti u našoj domovini. Prva i neposredna pokoncilska generacija (ako izuzmemo modernističke teologe koji su bili kolovođe revolucionarnih promjena) bili su uglavnom klerici formirani u tradicionalnome sustavu koji su još zadržali isti duh, a reforme su prihvatili u tom istom duhu, kao samo izvanjske i praktične promjene. Kao primjere bismo mogli navesti kardinala Šepera, Kuharića ili nadbiskupa Franića, biskupa Ćirila Kosa te mons. Čedomila Čekadu. Tu je zadržana još stara pobožnost, duhovnost i disciplina, čistoća u moralnome nauku, ali se nažalost nije prepoznalo kukavičje jaje koje se krilo iza liturgijske reforme, napuštanja tradicionalne teologije i razvodnjavanja stege. Drugim riječima, nije se prepoznala opasnost neomodernističke teologije koja je temeljito implementirana u (po)koncilske dokumente i zadominirala svim crkvenim ustanovama. Tako su te tempirane bombe vrlo brzo počele izazivati revolucionarne eksplozije, koje najbolje možemo prepoznati u sljedećoj fazi koju možemo identificirati s likom Ivana Pavla II. Tu su ekumenizam i tzv. religijski dijalog došli u potpunosti do izražaja putem nebrojenih ekumenskih susreta koji su kulminirali u Asizu. Zatim primjena nauka o vjerskoj slobodi, koja se očitovala u agitacijama Svete Stolice da se s još ono malo katoličkih država skine ta oznaka. I konačno politika kolegijalnosti izražena u težnji stvaranja nebrojenih vijeća na svim razinama koja su malo pomalo nagrizala autoritet i vodila do njegova urušavanja. No tu je još ipak zadržan konzervativni element u moralu i društveno-političkim stavovima, u čijoj se obrani istaknuo Ivan Pavao II., iako s prebacivanjem polazišta na subjektivne temelje koncipirane na modernoj filozofiji. U toj skupini mogli bismo vrlo lako prepoznati mnoge naše biskupe, imenovane najčešće u njegovo doba. A nastup pape Franje označio je prijelaz prema završnoj fazi revolucije u kojoj se udara na moral i doktrinarne temelje, uz prešutnu podršku ljevičarskim skupinama i pokretima. I tu možemo kod nas prepoznati pobornike ove posljednje struje, uglavnom među posljednjom generacijom biskupskih imenovanja.

Pitanje celibata u cijelom procesu ima specifičnu oznaku. Iako mnogi moderni katolici naglašavaju da se radi samo o disciplinskom pitanju, ipak se nije usudilo u njega dirati. Svijest puka – kojemu se ipak bez ispaljenoga metka mogao nametnuti protestantizirani novi obred – bila je još osjetljiva na to pitanje, a Pavao VI. i Ivan Pavao II. su ga bezrezervno afirmirali. Ipak, s nastupom pape Franje nikakve datosti više nemaju svoje jamstvo. Ako se može u cijeloj Crkvi inicirati proces da se pripusti 'rastavljene i ponovno oženjene' sakramentu Euharistije, ako se može promijeniti nauk o smrtnoj kazni, zašto se ne bi mogao i celibat? To je samo logični slijed reformi kome u prilog idu vjerodostojne naznake.

subota, 8. rujna 2018.

Kršćanski ideal danas



Osvrt na generalni kapitul

41 sudionik na Generalnom kapitulu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. od 3. do 21. srpnja u Ecôneu zajedno su s pomoćnicima i prevoditeljima proživjeli vrlo intenzivne i, vjerujem, plodne i učinkovite dane. Nakon duhovnih vježbi i izbora prešlo se na pravi posao, koji je ujedno zahtijevao većinu vremena: rješavanje brojnih nadolazećih pitanja. U pripremi kapitula članovi Bratstva podnijeli su stotine podnesaka, želja, prijedloga, odnosno pitanja. Sada je došlo vrijeme za pronalaženje pravih odgovora. U duhu bratske razmjene održane su plenarne sjednice, djelovala su pojedinačna povjerenstva i obrađivane su odluke o kojima se raspravljalo na plenarnoj sjednici. Svi su napori bili u svjetlu onoga što je bit i svrha FSSPX-a: obnova svećenstva i svetost posvećenoga života. Kako u današnje vrijeme uspješno ostvariti ovaj ideal, kako živjeli evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti? Kako se oduprijeti svim protivštinama, izazovima i napadima bezbožnog duha vremena, a da nas ne zarazi ili obeshrabri, nego naprotiv da rastemo? Kako formirati u našim bogoslovijama i novicijatima, buduće svećenike i redovnike za njihov sve teži i zahtjevniji apostolat? Kako prenijeti ljepotu istinske vjere i veličanstveno blago milosti, nadahnuti i jačati vjernike u revnosti, privući i pridobiti one udaljene od vjere, te na kraju biti poput svjetionika u potamnjeloj Crkvi i društvu?

,,Vi ste svjetlo svijeta!

Nije li to zadaća svojstvena samoj Crkvi? Njezin Utemeljitelj koji je rekao za sebe: ,,Ja sam svjetlo svijeta prenio je svoje poslanje svojim učenicima i svima nama: ,,Vi ste svjetlo svijeta, i: ,,Sjat ćete poput zvijezda u tami! To nije upućeno samo svećenicima, nego i vama, dragi vjernici! Bog želi da svatko od nas postane svet. On to želi jer nam je pripremio visoki položaj na nebu - zauvijek! Ali on želi također i to da svi budemo svjetlo svijeta! Zato vam uvijek ponavlja pitanje: koliko težim prema tome idealu, kako ispunjavam svoje poslanje koje mi je Bog dao, svoje konkretne staleške dužnosti? Gdje moram raditi da bih se popravio? Kakve borbe moram izdržati?

utorak, 4. rujna 2018.

Svjedočanstvo mons. Carla Marije Viganòa - cjeloviti tekst


Popratna riječ

Da pokoncilsku Crkvu potresaju razni skandali – bilo to doktrinarne ili moralne naravi – dobrim poznavateljima crkvenih prilika nije ništa novo ni začuđujuće. Ipak, kako vrijeme odmiče i crkvena se kriza zaoštrava, anomalije i zastranjenja dobivaju svoju kulminaciju te se otkrivaju pravi razlozi koji stoje u pozadini. U nastavku prenosimo cjeloviti hrvatski prijevod svjedočanstva mons. Carla Marije Viganòa o skandalima seksualnih zlostavljanja koje je počinio kardinal McCarrick – teksta koji je od svoje objave izazvao veliku pozornost. Dok nam ovaj hrabri prelat – koji primjereno, najtežim riječima žigoše moralne opačine – otkriva stvarnu pozadinu ovih tragičnih zastranjenja u koju su uključene osobe na najvišim položajima u Crkvi, uključujući i samoga papu, nije zgorega razmisliti o daljnjim uzrocima koji ovdje nisu izričito sročeni.

Svaki iskreni i trijezan katolik u aktualnome stanju prilika moći će korijen ovih zala prepoznati u dva uzroka: iskrivljivanju moralnoga nauka i potkopavanju autoriteta, koji se u Crkvi sustavno provode posljednjih pola stoljeća od uvođenja (po)koncilskih reformi. Moralni se nauk sustavno napada i izobličuje, počevši od odjeka na encikliku Humanae vitae kada su se bez ikakvih sankcija cijele biskupske konferencije suprotstavile katoličkome nauku o regulaciji začeća, po do nedavnih inicijativa oko pripuštanja sakramentima 'rastavljenih i ponovno oženjenih', čime se udara na bitno svojstvo ženidbe, njezinu nerazrješivost. Autoritet se pak konstantno potkopava i paralizira na svim razinama kobnim naukom o kolegijalnosti, s čime usporedno dolazi brisanje jasnih granica objektivnosti istine katoličke vjere i otvaranje prostora 'teološkim mišljenjima' – a zapravo zabludama i krivovjerjima – koje u ime pluralizma i slobode mišljenja treba tolerirati. Tako imamo sustav izgrađen na liberalnim načelima koja je Crkva prethodno osudila, gdje se zabludama i opačinama daje slobodan prostor i zlo se ne sasijeca u korijenu te se ono nastavlja širiti i konačno doseže zastrašujuće razmjere.

Nadamo se da će ovi potresni događaji koji su – kako mons. Viganò ističe, istovremeno i milosna prilika za pročišćenje – biti poticaj mnogim vjernim dušama da pogledaju u dubinu krize koja potresa današnju, pokoncilsku Crkvu. Da ne ostanemo samo na površini i zavaravamo se da je rješenje samo promjena kadrova koji će se držati naravnih kreposti – pravednosti i poštenja, a da se zapravo ne dogodi prava dubinska doktrinarna promjena. Na kraju pisma Nadbiskup poziva sve prelate koji su se ozbiljno ogriješili u podršci zlostavljača i da nisu poduzeli što su trebali da zaustave zlo, da trebaju odstupiti od svojih službi – uključujući i samoga Papu. Treba nam uvijek biti jasno da onaj tko zloupotrebljava svoju službu bilo za širenje krivoga nauka ili podržava moralne prijestupe – iako je valjano izabran – drži tu službu u posjedu nezakonito i nema je pravo izvršavati jer se iznevjeruje svrsi za koju je Krist ustanovio pastirsku službu u Crkvi, a to je spasenje duša. No do pravih promjena ne bi došlo ako bi se nastavilo promicati isto liberalno usmjerenje koje je u svom korijenu dovelo do ovakvih strašnih posljedica i sama zamjena osoba ne bi ništa donijela. Rješenje zato može biti samo i jedino povratak cjelovitom katoličkom nauku i temeljita promjena struktura koja će proizlaziti iz dosljedne primjene katoličkoga nauka. Tada će se ponovno uspostaviti autoritet koji će moći suzbiti svaki znak zaraze na organizmu Kristova Otajstvenoga Tijela – Njegove Crkve, uklonit će se sablazan njezinih udova te će ona povratiti onu snagu koja ju je uvijek vodila. Nadajmo se i molimo da dođe do toga prosvjetljenja u Crkvi jer upravo to je preduvjet prave obnove!

p. Marko Tilošanec


SVJEDOČANSTVO
Mons. Carla Marije Viganòa
Nadbiskupa Ulpaine
Apostolskoga nuncija

(Cijeli tekst dostupan za skinuti u PDF formatu)

U ovom tragičnom trenutku koji prolazi Crkva u nekim dijelovima svijeta – SAD-u, Čileu, Hondurasu, Australiji itd. – biskupi imaju vrlo ozbiljnu odgovornost. Mislim posebno na SAD, kamo me je poslao papa Benedikt XVI. kao Apostolskog nuncija 19. listopada 2011., na spomen prvih sjevernoameričkih mučenika. Biskupi SAD-a su pozvani, kao i ja s njima, nasljedovati primjer ovih prvih mučenika koji su donijeli Evanđelje u američke zemlje i biti vjerodostojni svjedoci neizmjerne ljubavi Krista, Puta, Istine i Života.

Biskupi i svećenici su zlorabeći svoj autoritet počinili užasne zločine nauštrb svojih vjernika, maloljetnih, nedužnih žrtava, mladih ljudi željnih prikazati svoj život Crkvi ili su svojom šutnjom dopustili da se spomenuti zločini i dalje nastave činiti.


Da bismo povratili ljepotu svetosti licu Kristove Zaručnice, koje je strahovito iznakaženo tolikim gnusnim zločinima, i ako doista želimo osloboditi Crkvu iz smrdljive močvare u koju je upala, trebamo imati hrabrosti da srušimo ovu kulturu tajnovitosti i ispovijediti javno istine koje smo prikrivali. Trebamo srušiti zavjeru šutnje kojom su se biskupi i svećenici štitili na štetu vjernika, zavjeru šutnje koja u očima svijeta stvara opasnost da Crkva izgleda kao sekta, zavjeru šutnje koja nije puno različita od one koja prevladava u mafijaškim krugovima. ,,Što ste šaptali na uho u sobama, oglasit će se s krovova” (Lk 12, 3).

Uvijek sam vjerovao i nadao se da crkvena hijerarhija može pronaći u sebi duhovne izvore i snagu da kaže cijelu istinu, da se popravi i obnovi. Zbog toga sam, iako su me opetovano molili da to učinim, uvijek izbjegavao davati izjave medijima, pa i onda kada bih imao pravo da to učinim, kako bih se obranio od kleveta koje se protiv mene objavljivali čak i visoko pozicionirani prelati Rimske kurije. Ali sada kada je iskvarenost dosegla sam vrh crkvene hijerarhije, moja savjest mi nalaže da objavim ove istine glede pretužnoga slučaja umirovljenoga washingtonskoga nadbiskupa Theodora McCarricka, koji sam imao priliku upoznati kroz dužnosti koje mi je povjerio sv. Ivan Pavao II. kao Delegata papinskih predstavništava od 1998. do 2009., i papa Benedikt XVI. kao Apostolskoga nuncija u SAD-u od 19. listopada 2011. do kraja svibnja 2016.

Kao Delegatu papinskih predstavništava u Državnome tajništvu, moje odgovornosti nisu bile ograničene na apostolske nuncijature, nego su uključivale i osoblja Rimske kurije (uvođenja u službu, promocije, informativni postupci o kandidatima za biskupstvo itd.) te ispitivanje osjetljivih slučajeva, uključujući one koji su se odnosili na kardinale i biskupe, koje su Delegatu povjerili Kardinal državni tajnik ili njegov zamjenik u Državnome tajništvu.

nedjelja, 2. rujna 2018.

Čuda sv. Pija X.



Slijepi vide

Jedan od službenika u svečevoj Kuriji izvješćuje:
,,Jedan otprilike pedesetogodišnji Nijemac koji je bio slijep od rođenja došao je na jednu audijenciju. Kada je Papa stajao pred njim i čuo za njegovu nesreću, dotaknuo se njegovih očiju i potaknuo ga da ima pouzdanje u Boga. Dotaknuvši čudotvorne ruke zadobio je rođeni slijepac na licu mjesta moć vida.“

Svi nesretni, svi koji su bili pogođeni bolima i nevoljama, imali su pravo na sućut zajedničkoga Oca. Ali za trpeću djecu imao je on upravo majčinsku blagost i dobrotu. Jedna siromašna majka pokazala je blaženiku svoje slijepo dijete i preklinjala ga da se udostoji izliječiti ga.
,,Molite Gospodina i imajte pouzdanja!“, odgovorio je Pio X. Dijete je otvorilo oči i promatralo svijetleće lice Kristova namjesnika. To je bio prvi pogled u kome je uživalo.

Nestaje bolest raka

,,Što da ti učinim?“, pitao je jednom svetac jednu časnu sestru koja mu je pokazala ruku zaraženu rakom. ,,Molim samo za blagoslov, Sveti Oče.“ Papa je polagano učinio znak križa nad rukom. Kada se vratila kući, sestra je uklonila zavoj. Strašna bolest je nestala!

Gluhi čuju

Kada je Papa jednom stupao kroz mnoštvo hodočasnika, začu se glasno uzdisanje. Bila je to žena koja je došla iz Lyona sa svojim potpuno gluhim sinčićem. Pio X. se okrenu i u tonu koji je dao naslutiti nadnaravno nadahnuće, reče: ,,Imajte pouzdanje, signora, imajte pouzdanje!“ Bilo je to kao da je božanski Učitelj izrekao svoj: ,,Otvori se“. Dijete je čulo.

četvrtak, 30. kolovoza 2018.

Nema smrti doktrinarnoj krizi


Ranije ovog mjeseca, 2. kolovoza 2018., objavljena je izmjena i dopuna Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine. Papa Franjo odobrio je 18. svibnja 2018. godine tekst koji se zalaže za ,,razvoj crkvenoga nauka o smrtnoj kazni.

Iako su liberalni i neki konzervativni katolički komentatori, teolozi i svećenici odmah uhvatili priliku da brane ovo ,,pojašnjenje ili ,,razvoj, gola istina je da taj novi katehetski tekst predstavlja još jednog u nizu raskida s Tradicijom koji je bio glavno obilježje Franjinog pontifikata.

Novi tekst

Neslužbeni prijevod broja 2267 Katekizma glasi kako slijedi:

,,Smrtna kazna

Dugo vremena smatralo se prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina i prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra, da zakonite vlasti nakon poštenog suđenja pribjegnu primjeni smrtne kazne.

Danas je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije izgubljeno čak ni nakon što je ona počinila veoma ozbiljne zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti kaznenih mjera koje propisuje država. Konačno, danas su razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi koji omogućuju nužnu zaštitu građana, ali istodobno ne lišavaju krivca definitivno mogućnosti iskupljenja.

U skladu s time, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je ,,smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo osobe[1] i radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelome svijetu.

Bliži pogled

Prva stvar koja će zapanjiti svakog čitatelja članka br. 2267 Katekizma je apodiktična izjava da je ,,smrtna kazna nedopustiva i da je jedina potpora ovoj tvrdnji iz govora koji je dao sam papa Franjo. To ne iznenađuje jer ni Franjo ni teolozi iz Kongregacije za nauk vjere ne bi mogli pronaći igdje drugdje čvrstu učiteljsku potporu ovom smionom stavu. Čak ni Franjin skoro neposredni prethodnik, Ivan Pavao II., koji je bio otvoreni kritičar smrtne kazne, nikada nije promijenio članak Katekizma tako da naučava da je ovaj oblik kazne ,,nedopustiv.

Drugo, uključenje spornoga pojma ,,dostojanstva osobe (ljudskoga dostojanstva) ponovno se rabi kao izgovor za promjenu doktrinarnoga smjera. Prije manje od jednog stoljeća Pio XII. je izjavio: ,,Čak ni u slučaju smrtne kazne, država ne raspolaže pravom pojedinca na život. Umjesto toga, javna vlast ograničava se na to da liši krivca dobra života kao okajanje za njegovu krivnju, nakon što se on svojim zločinom sam lišio vlastitoga prava na život(Poruka Prvom međunarodnom kongresu histopatologije živčanoga sustava, 12. rujna 1952.). Pojedinac koji je počinio zločin je taj koji si je uskratio ,,pravo na život, a nije to učinila država. A sada pod krinkom ,,ljudskoga dostojanstvato očito nitko ne može učiniti, čak ni svojom vlastitom voljom.

ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

Sve više katoličkih crkava u Kini se uništava



Katolička crkva u pokrajini Jinan u Kini je 17. srpnja uništena po odredbi Vlade, a ista sudbina prijeti i drugim crkvama.

17. srpnja je oko 40 policajaca upalo u crkvu u Lianwangu i prisililo trojicu čuvara da napuste zgradu, otkriva Asia News. Poslije toga dana došlo je oko 30 ljudi s bagerima i razrušilo crkvu, uništivši oltar i sav interijer.

Bivše mjesto bogoštvolja izgrađeno je oko 1920. i kategorizirano kao ,,privatna kuća” tijekom kulturne revolucije. Nedavno je prema UCA News crkvi dana službena dozvola kojom se u njoj dopušta katoličko bogoštovlje.

23. srpnja su se katolički vjernici iz ovoga područja okupili na ruševinama crkve na molitvu i prosvjed protiv ovoga svetogrdnoga čina.
Vlast tvrdi da je to učinjeno zbog mjesnog razvojnog projekta za novu stambenu zonu i željezničku postaju. Nekoliko mjesnih izvora govori da će još jedna crkva u Wangcunu biti uništena da bi se napravio prostor za urbanistički projekt.

Ovakva neprijateljstva prema katoličkoj religiji javljaju se usred pregovora koji traju između Kine i Svete Stolice da bi se okončala podjela između Kineske katoličke patriotske udruge koju podržava vlada i koja se nalazi u raskolu te podzemne Crkve koja ostaje vjerna Rimu.

Izvori: CAN / Asia News / Uca News / FSSPX.News

petak, 24. kolovoza 2018.

Raspored svetih Misa (rujan 2018.)


Zagreb (Kapela sv. Josipa, Jurja Denzlera 37):


Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
2. 9. (ned.)
I.
Proslava blagdana sv. Pija X., pape
(spomen: XV. nedjelja nakon Duhova)
18 h
3. 9. (pon.)
I.
sv. Pio X., papa
7 h
5. 9. (sri.)
III.
sv. Lovro Justiniani, isp. i b.
18 h
6. 9. (čet.)
IV.
Svagdan
18 h
9. 9.
II.
XVI. nedjelja nakon Duhova
18 h
16. 9.
II.
XVII. nedjelja nakon Duhova
18 h
23. 9.
II.
XVIII. nedjelja nakon Duhova
10 h
27. 9. (čet.)
III.
sv. Kuzma i Damjan, mčč.
18 h
28. 9. (pet.)
III.
sv. Vjenceslav, kn. i m.
18 h
30. 9.
II.
XIX. nedjelja nakon Duhova
18 h

Napomene:

- na proslavu blagdana sv. Pija X., zaštitnika našega Bratstva (2. 9.), uslijedit će nakon sv. Mise kratko euharistijsko klanjanje i blagoslov s Presvetim.

- u tjedan nakon blagdana Uzvišenja svetoga Križa (14. 9.) padaju kvatre – dani posvećeni pokorničkim djelima i molitvi za duhovna zvanja i za plodove berbe. Kvatre se obdržavaju u srijedu (19.) i subotu (22.) kvatrenoga tjedna (petak otpada zbog blagdana sv. Mateja). Tradicionalna disciplina na te dane preporuča obdržavanje posta i nemrsa.



Split (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58):


Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
29. 8. (sri.)
III.
Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja
18 h
30. 8. (čet.)
III.
sv. Ruža Limska, dj.
18 h
31. 8. (pet.)
III.
sv. Rajmund Nerođeni, isp.
18 h
1. 9. (sub.)
II.
Prva subota – zavjetna Misa
Bezgrješnoga Srca BDM
18 h
2. 9. (ned.)
I.
Proslava blagdana sv. Pija X., pape
(spomen: XV. nedjelja nakon Duhova)
9 h
8. 9. (sub.)
II.
Rođenje BDM – mala Gospa
18 h
9. 9.
II.
XVI. nedjelja nakon Duhova
9 h
16. 9.
II.
XVII. nedjelja nakon Duhova
9 h
23. 9.
II.
XVIII. nedjelja nakon Duhova
18 h
24. 9. (pon.)
IV.
Svagdan
(spomen: Gospa od Otkupljenja)
7 h
29. 9. (sub.)
I.
sv. Mihael arkanđeo
18 h
30. 9. (ned.)
I.
sv. Jeronim, isp. i crkv. nauč.
(spomen: XIX. ned. nakon Duhova)
9 h


Napomene:

- nakon sv. Mise na prvu subotu (1. 9.), a uoči proslave blagdana sv. Pija X., uslijedit će euharistijsko klanjanje koje će trajati do ponoći.
- na blagdan sv. Jeronima, zaštitnika kapele (30. 9.), koji ove godine pada na nedjelju, uslijedit će nakon sv. Mise kratko euharistijsko klanjanje i blagoslov s Presvetim.

- u tjedan nakon blagdana Uzvišenja svetoga Križa (14. 9.) padaju kvatre – dani posvećeni pokorničkim djelima i molitvi za duhovna zvanja i za plodove berbe. Kvatre se obdržavaju u srijedu (19.) i subotu (22.) kvatrenoga tjedna (petak otpada zbog blagdana sv. Mateja). Tradicionalna disciplina na te dane preporuča obdržavanje posta i nemrsa.



7. rujna (prvi petak, zavjetna Misa Presvetoga Srca Isusova) u 18 h