Časopis Christus Rex - br. 16

Dostupan je novi, 16. broj časopisa Christus Rex za mjesece travanj, svibanj i lipanj 2018. godine. Tema ovoga broja je 30. obljetnica biskupskih ređenja (1988.-2018.) koju obilježavamo 30. lipnja ove godine. Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici, a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor
Kako je došlo do biskupskih posvećenja

Pismo nadbiskupa Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (20. svibnja 1988.)

Pismo nadbiskupa Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (2. lipnja 1988.)

Propovijed nadbiskupa Lefebvrea prigodom biskupskih ređenja (30. lipnja 1988.)

Propovijed prigodom podjele sakramenta sv. Potvrde

U nastavku prenosimo predgovor poglavara našega Distrikta, p. Stefana Freya.

30 godina biskupskih posvećenja po nadbiskupu Lefebvreu

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

30. lipnja 1988. posvetio je nadbiskup Lefebvre za svoje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (FSSPX) četiri pomoćna biskupa. Taj sudbonosni pothvat označio je kao ,,operacija preživljavanje“ Tradicije [1] koja se od 1965., od kraja Drugoga vatikanskoga sabora, ,,neizbježno i strahovito progoni“ [2]. Ali Tradicija čini životni temelj Katoličke Crkve! Bez nje Crkva ne može preživjeti niti ispuniti svoje poslanje – tada bi ona bila prepuštena postupku samouništenja. I upravo je ta ,,elementarna nepogoda“ za Crkvu nastupila, kao što je to kardinal Ratzinger morao bolno priznati [3].

Poziv na svećeničko ređenje u Zaitzkofenu i kandidati

Tko može pomoći izliječiti današnju vjersku i moralnu krizu? Samo katolički svećenik putem vjere, morala, discipline, duhovnoga života i svete liturgije. Radi te ponovne izgradnje kršćanstva je nadbiskup Lefebvre 1970. utemeljio Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a 1978. Bogosloviju Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu. Bez toga ne bi bilo barokne crkve u Stuttgartu, škole za dječake u Wangdu ni gimnazije za djevojke u Schönenbergu, nijednoga priorata, osnovne škole i gimnazije u Saarbrückenu, nijedne kuće u Poljskoj, Češkoj kao ni drugim istočnim europskim zemljama. Naši kandidati dolaze doista iz njemačkoga govornoga područja, ali od pada željezne zavjese i iz onih europskih zemalja koje su prije trpjele pod komunističkom vladavinom. Još jednom: Svećeničko bratstvo sv. Pija X. zalaže se za ponovnu izgradnju kršćanstva, obnovu Crkve po obnovi katoličkoga svećenstva i što veću podršku dobije, to će više ovo od Boga željeno djelo uspijevati.

Ove godine, 30. lipnja, na blagdan posvete katedrale u Regensburgu, će se šest mladića uspeti stepenicama oltara da bi iz ruku biskupa Alfonsa de Galarrete primili veliku milost svećeništva za vrijeme i vječnost: dva Austrijanca, jedan Nijemac, jedan Švicarac, jedan Poljak i jedan Rus, što nas posebno raduje. To će ponovno nakon prvoga ređenja 1981. biti veći broj ređenika. 1987. je naime bilo sedam kandidata, 1984., 1985. i 2002. bilo je šest mladomisnika.

Dođite zato na ovu svečanost u velikome broju! Poduzmite iz ljubavi prema Crkvi naporno putovanje, molite za kandidate za ređenja, a također i za Generalni kapitul koji će se održati u srpnju u Ecôneu.

Kako je došlo do biskupskih ređenja - sjećanja p. Schmidbergera

Ništa za Tradiciju Crkve nije bilo važnije, ništa nije toliko utjecalo na povijest Bratstva kao biskupska ređenja 1988. godine. Rim je to osudio kao raskolnički čin, ali ova ređenja bila su za nadbiskupa Lefebvrea spašavanje onoga što je on sam nekada primio iz ruke Rimokatoličke Crkve: katoličko svećeništvo.

Čovjek koji je cijelo ovo vrijeme bio uz nadbiskupa: pater Franz Schmidberger. U predavanju za braću iz svoga Distrikta prisjeća se ovog vremena i opisuje kako je došlo do biskupskih ređenja. U hrvatskom prijevodu zadržan je upečatljiv stil usmenog izlaganja.

Draga braćo!

Želio bih vam malo pobliže pojasniti koji su povijesni razlozi doveli do biskupskih ređenja 1988. godine.

Nadbiskup je Lefebvre o ovom problemu prvi put sa mnom otvoreno razgovarao u kolovozu 1983. godine kada zdravstveno nije baš bio najbolje. Tada je spomenuo mogućnost biskupskih posvećenja. Onda se opet bolje osjećao, pa ta tema nije više bila predmetom razgovora.

Sljedeća je etapa bila 1985. godine, oko 30. studenog / 1. prosinca 1985. godine. Te je godine nadbiskup Lefebvre zaredio svećenike u La Reji (Argentina). Tada je zaređeno osam svećenika. Mons. de Castro Mayer prvi je put sudjelovao na takvom svečanom obredu.

Potom su se njih dvojica susrela i razgovarala. Naravno, dotakli su se i pitanja treba li zarediti biskupe.

Biskup de Castro Mayer rekao je - ja sam inače sudjelovao u ovom razgovoru - da bi trebalo još malo pričekati. Ono što je bilo zanimljivo: tu je bio još jedan klerik iz Francuske koji nije pripadao Bratstvu. On se sam držao kandidatom. Vrativši se u Francusku, rekao je svojim vjernicima: „Dva su se biskupa susrela u La Reji, odlučili su zarediti biskupe i ja sam spreman“. Upravo je tako rekao s propovjedaonice. Inače, u međuvremenu je preminuo.

Sljedeći je događaj s tim u vezi bio 1986. godine prigodom duhovnih vježbi za svećenike u Ecôneu koje sam ja vodio, a nadbiskup Lefebvre je ovim svećenicima održao predavanje o problemu zaređenja jednog ili više biskupa i pokušao je to teološki opravdati. Tada je ustao pater Baumann i otvoreno se suprotstavio Nadbiskupu. Njega je pater Bisig potaknuo da se otvoreno suprotstavi. To jednostavno nije bila inicijativa patera Baumanna. Pater Baumann je bio vicerektor u Zaitzkofenu. To je bila poprilično neugodna situacija. Vidjelo se da iz Zaitzkofena dolazi protivan vjetar. To je bilo prije svega otvorena uvreda Nadbiskupu.

Nakon toga sam otputovao u Zaitzkofen i rekao pateru Bisigu i pateru Baumannu da tu ne mogu više ostati. Pater Baumann je premješten u Diestedde, a pater Bisig je postao priorom u Überlingenu. Pater Schulz i još jedan pater su preselili u Zaitzkofen.

U ovo je vrijeme Nadbiskup pokušao nekako ohrabriti biskupa de Castro Mayera da zaredi jednoga biskupa. Rekao je da je to dosta daleko od Rima, on je u Brazilu. To će ostati prilično neopaženo. On treba ići naprijed. Ali biskup de Castro Mayer to nije htio učiniti.

Onda su došla svećenička ređenja 1987. u Ecôneu kada je Nadbiskup najavio da ozbiljno o tome razmišlja da zaredi nasljednika, biskupa. Rim je to odmah čuo, odmah razumio i Nadbiskup je odmah pozvan na razgovor u Rim s kardinalom Ratzingerom. Razgovor je održan 14. srpnja 1987. Kardinal mu je tada rekao: „Kod Vas bi se mogla obaviti vizitacija“. Oni su na sve moguće načine pokušali spriječiti biskupsko ređenje, dakako.

Nadbiskup je rekao. „I… što ćemo sada učiniti?“ Napisao je 28./29. kolovoza pismo budućim biskupima. Zašto 28./29. kolovoza? Nadnevak nije posve jasan. Napisao je „29. kolovoza, na blagdan sv. Augustina“. Blagdan svetog Augustina je 28. kolovoza. Nadbiskup je zacijelo počeo pisati pismo 28. kolovoza, dovršio ga 29. kolovoza, a na pameti mu je bio blagdan sv. Augustina. To se tako može objasniti.

Naravno, onda se postavilo pitanje izbora kandidata. O tome, dakako, neću ništa reći. Tu nema ništa što bi se trebalo objaviti.

Onda smo imali susret s Nadbiskupom 30. rujna 1987. u Rickenbachu. Bile su to tri osobe iz generalne uprave: generalni poglavar, generalni tajnik i generalni ekonom: ja, današnji biskup Tissier de Mallerais i današnji biskup Fellay. Pitali smo se u tom času što učiniti. Hoćemo li prihvatiti ponudu Rima: vizitaciju ili će se odmah zarediti biskupi. Nadbiskup je razmatrao nadnevak i to naime 27. prosinca u crkvi Saint-Nicolas-du-Chardonnet u Parizu.

Kratko nakon toga je došla 40. obljetnica biskupskog ređenja mons. Lefebvrea 3. listopada u Ecôneu. Nadbiskup je rekao: „Čini mi se da se sada nešto promijenilo u Rimu. Rim će dopustiti vizitaciju“. Napisao je istodobno pismo kardinalu Ratzingeru tražeći, ako bude vizitacije, da bismo veoma željeli da to bude kardinal Gagnon. On je bio Kanađanin, bio je pročelnik Papinskog vijeća za obitelj i bio nam je naklonjen.

Pismo mons. Marcela Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (2. lipnja 1988.)

Sveti Oče,

pregovori i rasprave s kardinalom Ratzingerom i njegovim suradnicima uvjerili su nas, premda su vođeni u atmosferi ljubaznosti i ljubavi, da vrijeme za iskrenu i uspješnu suradnju još nije došlo.

Ako je svaki kršćanin de facto ovlašten tražiti od mjerodavnih crkvenih vlasti očuvanje vjere svoga krštenja, koliko to više mogu zahtijevati svećenici, redovnici i redovnice.

Tako smo se i mi morali oduprijeti duhu Drugoga vatikanskoga sabora i reformama koje su iz njega proistekle da bismo sačuvali neokrnjenom vjeru svoga krštenja.

Krivi ekumenizam, koji je prouzročio sve novotarije koje je donio koncil u liturgiji, u novim odnosima Crkve prema svijetu, čak i u njezinu novom poimanju same sebe, Crkvu vodi k uništenju, a katolike u otpadništvo.

Cijelim bićem odbijamo ovo uništenje naše vjere. Odlučni smo pridržavati se tradicionalnoga crkvenoga nauka i stege, osobito s obzirom na svećeničku formaciju i redovništvo. Stoga držimo apsolutno potrebnim imati crkvene vlasti koje dijele naše brige i pomažu nam obraniti se od duha Drugoga vatikanskoga sabora i duha Asiza. Stoga smo molili za više biskupa izabranih u Tradiciji i za našu većinu među članovima rimskih povjerenstava kako bi nas zaštitili od svakog kompromisa.

Posveta crkve Bezgrješnoga Srca Marijina, Novicijat sv. Bernarda na Filipinima

13. svibnja 2017. biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., posvetio je veličanstvenu crkvu Novicijata sv. Bernarda u Iloilu na otoku Panay u središtu filipinskog arhipelaga.

P. Coenraad Daniels, neumorni voditelj izgradnje ovoga sjajnoga zdanja, objašnjava projekt. P. Adam Purdy i p. Karl Stehlin, poglavar Azijskoga distrikta Bratstva, komentiraju značenje ove crkve posvećene Bezgrješnome Srcu Marijinu. Konačno, izvadak iz propovijedi biskupa Fellaya pomaže nam razumjeti vrijednost ovoga novoga bisera našega apostolata na Filipinima.

Srce Isusovo, izvore sve utjehe, smiluj nam se!

Čovjek Etiopljanin, dvorjanin i dostojanstvenik Kandake, kraljice Etiopije, vraća se kući, čita Sveto pismo, ali ne zna protumačiti riječi prorokove koje čita. Ali gle, najednom se po nalogu Božjem približi k njemu đakon Filip i tumači da je Isus ona ovca koja se vodi na klanje zbog naših grijeha. „Stade mu navješćivati veselu vijest o Isusu… krsti dvorjanina i dvorjanin otiđe pun radosti svojim putem“ (Dj 8, 27-39).

I tako možete ići bez kraja i konca po životu Isusovu jer veli sv. Ivan Evanđelist: „Mislim da ni sam svijet ne bi mogao obuhvatiti knjige što bi se imale napisati“ (Iv 21,25), a iz kojih bi se vidjelo kako je Isus umio utješiti svakoga: i raskajanu bludnicu, i udovicu majku što plače za sinom, i neizlječivog bolesnika, i snuždenog carinika, i sestre što plaču za bratom, i oca što moli za jedinca bolesnog sina, i razbojnika, koji izdiše na križu, i ženu preljubnicu, koja drhće zbog osude, koja joj prijeti od farizeja, i apostole preplašene na moru u oluji i zatvorene od straha židovskoga, i svakoga drugoga, pritiskivali ga ne znam kakovi jadi. Doista, Presveto Srce Isusovo jedinstven je izvor utjehe, izvor svake utjehe.

Preostaje samo da zavapimo: „Smiluj se nama!“

[Uzeto iz: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, Zagreb, 2009., str. 206.]

Je li Crkva stoljećima gazila ljudska prava?

Danas se susrećemo s jednom izvanrednom suglasnošću među ljudima čija su uvjerenja dijametralno protivna. I crkveni neprijatelji i slobodoumni mislioci i vjerni katolici, čak i oni koji vole staru Misu, slažu se u jednom: da je Katolička Crkva prije Drugoga vatikanskoga sabora povrjeđivala ljudsko pravo na vjersku slobodu. Razlike se mogu naći samo u motivu. Dok neprijatelji Crkve tvrde da se radi o žudnji za moći i sličnim zlim namjerama, moderni katolici i polutradicionalisti opravdavaju Crkvu jer tada još nije primila svjetlo prosvjetljenja. Samo malobrojno Svećeničko bratstvo sv. Pija X. još uvijek brani čast Crkve i tvrdi da su njezina načela potpuno ispravna, iako se njihova primjena mora, naravno, prilagoditi okolnostima toga vremena. Pri tome dobiva samo povremenu podršku nekih obrazovanih znanstvenika izvan svojih redova, kao npr. prof. Gherardinija, koji jedno poglavlje svoje knjige Drugi vatikanski sabor – iščekivana rasprava naslovljava riječima: „Veliki problem vjerske slobode” ili profesora Georga Maya koji je još 1993. napisao u jednoj recenziji: ,,Objavom Dignitatis humanae Crkva [...] poriče cijelu svoju povijest”.

Prisjetimo se najprije načela Crkve: prema crkvenom nauku se nikoga ne smije prisiljavati da prihvati vjeru. To se mora i može ostvariti samo slobodnim pristankom volje uz istinu koju je Bog objavio. Stoga u kršćanskom društvu treba tolerirati nevjernike i sljedbenike drugih religija. Ta tolerancija ne znači, međutim, da se mora dopustiti javno djelovanje i promicanje njihovih zabluda bez ikakvih ograničenja. Kršćanska država može stoga nametnuti određena ograničenja javnoga djelovanja lažnih religija: primjerice, zabraniti izgradnju velikih hramova ili džamija, zapriječiti pristup važnim javnim uredima ili zabraniti širenje njihovih krivovjernih spisa. Ona to može, ali ne mora u svakom slučaju. Radi izbjegavanja većega zla, kršćanska država može dati krivovjernim religijama veću ili manju slobodu javnoga prakticiranja vjere ako bi to moglo, primjerice, dovesti do nemira ili građanskih ratova ili ako bi previše strogim zakonima nevjernike ogorčilo i time se onemogućilo njihovo obraćenje. Naravno, ova sloboda mora također pronaći svoj izraz u državnim zakonima. U religiozno i konfesionalno miješanoj državi, kao što je Savezna Republika Njemačka, može vladati sloboda vjeroispovijesti, čak i prema tradicionalnom nauku. Konačno, čak i prije Sabora su se biskupi zaklinjali na Ustav.

U kršćanskoj državi, međutim, osnova za dopuštanje javnoga prakticiranja krivovjerja nije neko prirodno pravo lažnih religija, već kršćanska razboritost i ljubav. U svemu tome kršćanski državnici moraju imati na umu pitanje kako najbolje zaštititi svoje vjernike od zabluda i kako pri tome onima koji lutaju pomoći pronaći istinu. To su bila načela koja je Crkva zastupala sve do dvadesetog stoljeća – konačno još i u pripremnoj koncilskoj shemi kardinala Ottavianija O vjerskoj toleranciji.

St. Mary's Academy and College, Kansas - Očuvanje katoličkog odgoja

U gornjem videozapisu možete pogledati promotivni video za akademiju (osnovna i srednja škola) i koledž (fakultet) St. Mary's u američkoj saveznoj državi Kansas, koji je najveća obrazovna ustanova koju vodi Svećeničko bratstvo sv. Pija X. s ukupno oko 900 učenika i studenata. Ovo veliko djelo jedan je od oglednih pokazatelja obnove Tradicije na svim razinama koju Svećeničko bratstvo s Božjim blagoslovom provodi već gotovo pola stoljeća za dobro Crkve i spasenje duša.

Pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu

„Tko obavlja pobožnost mojemu Bezgrješnom Srcu, njemu obećavam spasenje“ – Ovo zadivljujuće obećanje dala je Blažena Djevica u Fatimi 13. lipnja 1917.

Na temelju objava Gospe Fatimske očito je da Bog u svojem naumu spasenja želi spasiti čovječanstvo koje srlja u propast po posredništvu Bezgrješnog Srca Marijina. Jacinta, najmlađa od troje Fatimskih vidjelaca jako je dobro razumjela ovo otajstvo milosti: kratko prije nego što je umrla, opomenula je Luciju sljedećim riječima:

„Reci svima da će nam Bog svoje milosti dati po Bezgrješnom Srcu Marijinu; da ih trebaju isprositi po ovome Srcu; da se Srce Isusovo treba častiti skupa sa Srcem Marijinim; da mole Bezgrješno Srce Marijino za mir jer je Gospodin Njoj to povjerio.“

p. Heinrich Mörgeli

Raspored svetih Misa (lipanj 2018.)

Zagreb (Kapela sv. Josipa, Jurja Denzlera 37):

3. 6.	II. nedjelja nakon Duhova	18 h
6. 6. (sri.)	sv. Norbert, isp.	18 h
8. 6. (pet.)	Presveto Srce Isusovo	18 h
10. 6.	III. nedjelja nakon Duhova	18 h
11. 6. (pon.)	sv. Barnaba, ap.	7 h
17. 6.	IV. nedjelja nakon Duhova	10 h
19. 6. (ut.)	sv. Julijana, dj.	18 h
21. 6. (čet.)	sv. Alojzije Gonzaga, isp.	18 h
24. 6. (ned.)	Rođenje sv. Ivana Krstitelja	18 h

Split (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58):

1. 6.	Prvi petak, sv. Angela Merici, dj.	18 h
2. 6.	Prva subota, spomen: sv. Marcelin, Petar i Erazmo (euharistijsko klanjanje do ponoći)	18 h
3. 6.	II. nedjelja nakon Duhova	9 h
8. 6. (pet.)	Presveto Srce Isusovo	18 h
9. 6. (sub.)	Subotnji spomen BDM, spomen: sv. Primo i Felicijan	18 h
10. 6.	III. nedjelja nakon Duhova	9 h
13. 6. (sri.)	sv. Antun Padovanski, isp.	18 h
15.6. (pet.)	Svagdan	18 h
16.6. (sub.)	Subotnji spomen BDM	18 h
17. 6.	IV. nedjelja nakon Duhova	18 h
18. 6. (pon.)	sv. Efrem Sirski, đ.	7 h
22. 6. (pet.)	sv. Paulin, b. i isp.	18 h
23. 6. (sub.)	Bdijenje uoči blagdana sv. Ivana Kristitelja	18 h
24. 6. (ned.)	Rođenje sv. Ivana Krstitelja	9 h
28. 6. (čet.)	Bdijenje uoči blagdana sv. app. Petra i Pavla	18 h
29. 6. (pet.)	sv. Petar i Pavao, app.	18 h
30. 6. (sub.)	Spomendan sv. Pavla, ap.	18 h

Rijeka (Hrvatska čitaonica Trsat, Šetalište Joakima Rakovca 33):

22. lipnja (sv. Paulin, b. i isp.) u 18 h

Propovijed mons. Bernarda Tissiera de Malleraisa prigodom podjele sakramenta sv. Potvrde (13. 5. 2018.)

Dragi svećenici, vjernici i krizmanici, radostan sam što sam danas ovdje s vama na nedjelju nakon Uzašašća radi podjele sakramenta Svete Potvrde. Sveta Potvrda jedan je od sedam sakramenata koje je ustanovio Gospodin Isus Krist da bi nam darovao svoj božanski život. Potvrda će vam dati dvije bitne stvari: prvo je sakramentalni pečat, a drugo milost sakramenta. Pečat se utiskuje u vaše duše i on vam daje snagu za svjedočenje svoje katoličke vjere. Potvrđeni kršćanin je vojnik i svjedok našeg Gospodina Isusa Krista, vojnik Krista Kralja koji ispovijeda božanstvo i kraljevsko dostojanstvo Gospodina Isusa Krista, protiv liberala koji odbacuju to Kristovo kraljevanje nad društvom. Vaša država mora ostati kršćanska, ona je dužna ispovijedati kršćansku vjeru. To je tradicionalni nauk Katoličke Crkve.

Danas svjedočimo borbi koja se događa unutar same Crkve. U Crkvi su liberalni biskupi i svećenici koji niječu brojne članke vjere. Oni posebno ne znaju da je sveta Misa Žrtva, odnosno nekrvno obnavljanje Kristove Žrtve na križu. Stoga oni niječu nužnost da se držimo tradicionalne Mise. Dragi budući potvrđenici, to će biti vaša borba. Također, to će biti borba za kršćansku čistoću. Moderna elektronička sredstva su putevi kojima se izopačuje čovjekov um i srce, a mladi vrlo često gube tu krepost čistoće. Zato vi, dragi potvrđenici, trebate pokazati taj primjer čistoće ne samo vašim govorom, nego i načinom odijevanja. Sve to je vaše svjedočanstvo za Krista. Drugo, milost svete Potvrde je povećanje, novi porast sedam darova Duha Svetoga. Tih sedam darova Duha Svetoga su poput jedara na brodu naše duše koje treba nositi duhovni vjetar vodeći nas u luku svetosti.

Posebno je važna krepost jakosti, odnosno kršćanske hrabrosti. Dopustite mi da vam dam jedan primjer življenja te kreposti. Prije devedeset godina u Meksiku živio je trinaestogodišnji mladić José Sánchez del Río. Taj je mladić zatražio svoga oca da ga pusti da se ide boriti protiv masona koji su tada zavladali zemljom i borili se protiv Crkve, svećenika i vjernika katolika. Katoličko je pučanstvo organiziralo ustanak protiv te masonske vlade, kao i vojsku koja će se boriti protiv državne vojske. José Sánchez del Río pitao je svoga oca može li ići u rat, a otac mu je odgovorio da ne može ići jer je još premlad. José je napisao pismu generalu, moleći ga da ga primi u vojsku kako bi se mogao boriti protiv masona. No odgovor generala je također bio da ne može ući u vojsku jer je premlad. José je napisao pismu drugom generalu, generalu Mendozi, sa istom molbom, no odgovor je opet bio negativan. Mladić nije htio odustati te je napisao drugo pismo istom generalu, tražeći ga da se samo brine za njegove konje i za hranu vojnika ako se već ne može boriti. Pod tim je uvjetima mladić napokon bio primljen. José je otišao s očevim blagoslovom, a u vojsci se odlikovao tako da je postao primjerom cijeloj vojsci. Brinuo se za konje, za hranu vojnika, a navečer je pred cijelom vojskom molio krunicu. Mladić je u vojsci odlikovan dvjema nagradama; postao je trubljač u vojsci i barjaktar. Tako je mogao jahati na konju i nositi oružje.

Izvrsnost Zdravomarije

Zdravomarija je vrlo učinkovita molitva zbog sljedećih razloga:

1. Zbog prisjećanja koje pobuđuje: prisjeća nas na Anđelovo navještenje Mariji i pohod Djevice sv. Elizabeti.
2. Stoga što je prvi dio čista molitva bez interesa, to je pohvala puna ljubavi, zahvala majci našeg Otkupitelja.
3. Stoga što je drugi dio ponizna prošnja te se moleći Zdravomariju sjedinjujemo sa sveopćim zborom koji je ponavlja.
4. Stoga što je pozdrav koji je Duh Sveti dao anđelu Gabrijelu i svetoj Elizabeti: u ovoj se molitvi osjeća dah Božje Providnosti.
5. Stoga što je nov i jedinstven pozdrav koji nikada neće biti upućen nijednoj drugoj osobi čovječanstva. Dokazom je i prisjećanjem divnih djela koje je Bog učinio u Presvetoj Djevici Mariji: milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus. Sveta Marijo, Majko Božja…

Pismo nadbiskupa Marcela Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (20. svibnja 1988.)

Sveti Oče!

Premda se s obzirom na moguće rješenje problema Bratstva pojavila određena nada, nakon potpisivanja protokola stvorila se ozbiljna poteškoća povezana s biskupskom službom koja je dopuštena Bratstvu kao nasljedstvo moje biskupske službe.

Postalo je jasno da je za Svetu Stolicu ova podjela biskupskoga reda zbog sljedećih razloga postala izvorom strahova i briga:

Prvo, ova je biskupska služba nakon zakonskoga priznanja Bratstva družbom papinskoga prava suvišna, jer Generalni poglavar može zamoliti za ređenja biskupa po svome izboru.

Drugo, možda se ova biskupska služba može činiti određenim neprihvaćanjem mjerodavnoga autoriteta mjesne biskupske službe i podići će biskupe protiv Svete Stolice.

Treće, ova bi biskupska služba u konačnici u biskupijama možda mogla stvoriti poteškoće zbog apostolata prema vjernicima.

Nedvojbeno su to bojazni koje su već više od godinu dana dovodile do odgađanja i do izbjegavajućih odgovora Svete Stolice. To me moralno prisiljava da okončam ovo čekanje s obzirom na to da sam više puta izričito napomenuo da je našemu djelu za njegovo daljnje postojanje i širenje potrebno više biskupa.

Odgovor nadbiskupu Josipu Bozaniću na priopćenje o zabrani podjele sakramenta svete Potvrde

U petak, 11. svibnja 2018., objavljeno je pismo zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, u kome se izjavljuje da pomoćni biskup Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., mons. Bernard Tissier de Mallerais, nema dopuštenje za podjelu sakramenta svete Potvrde koja je održana prošle nedjelje, 13. svibnja, u Zagrebu. Na ovu tvrdnju želimo dati sljedeći odgovor i pojašnjenje.

Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. je 1975. godine, nekoliko godina nakon njegova osnutka i priznanja od strane mjesnoga biskupa u Fribourgu (Švicarska), izrečena zabrana djelovanja i dokinuće njegova postojanja. Međutim, kako je to već mnogo puta obrazloženo i dokazano, za tu odredbu nije postojalo ni pravno ni razložno utemeljenje. Pravno stoga što nije dokazano koja je bila kompetencija povjerenstva koje je izreklo navedenu sankciju, a razložno stoga što nije dokazano na kojem je temelju izrečena sankcija te je žalba upućena Apostolskoj signaturi opstruirana zloporabom vlasti tadašnjega državnoga tajnika Svete Stolice. Na ova pitanja do danas nije dan odgovor te se nameće dobro utemeljena činjenična sumnja o valjanosti te sankcije, a u tom slučaju Crkva nadopunjava sve potrebne ovlasti koje se stavljaju u pitanje (ZKP 1983., kan. 144). Zbog toga sa sigurnošću držimo da Svećeničko bratstvo posjeduje sve osporavane ovlasti koje je imalo od samoga početka te da djeluje u potpunosti valjano i dopušteno u cijeloj Crkvi.

Ovo ozbiljno pitanje do danas službeno nije riješeno, a razlog tome možemo prepoznati u velikoj krizi u kojoj crkveni pastiri sve do najviših razina zlopotrebljavaju svoju službu, namećući vjernim laicima i klericima obvezu prihvaćanja reformi koje su neuskladive s njihovom katoličkom savješću. Ipak, crkvene su ustanove na najvišoj razini Svećeničkome bratstvu izričito priznale pojedinačne ovlasti koje su se stavljale u pitanje. Tu mislimo prvenstveno na odgovor papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei mjerodavnoga za zajednice privržene tradicionalnome rimskome obredu od 3. siječnja 2003., da je na svetima Misama koje služe svećenici našega Bratstva moguće ispuniti nedjeljnu obvezu. Valja napomenuti da tu obvezu inače nije moguće ispuniti na Misama koje bi služio valjano suspendirani svećenik jer se na takvim Misama ne bi uopće smjelo sudjelovati, nego samo na Misama koje dopušteno služi katolički svećenik. Daljnju važnu odredbu nalazimo u odluci pape Franje od 1. rujna 2015. kojom je svim svećenicima Bratstva priznata ovlast ispovijedanja najprije u Godini milosrđa, a zatim ta ista ovlast 20. studenoga 2016. produžena na trajno. Papa je također 27. ožujka 2017. donio odredbu u kojoj proviđa mogućnost i poziva mjesne ordinarije da svećenicima Bratstva daju ovlasti za vjenčavanje vjernika koji su povjereni pastoralnoj brizi naših svećenika. Rimske ustanove su također nekoliko puta izričito udijelile našim biskupima dopuštenje za vršenje svećeničkih ređenja što uklanja svaku kanonsku zapreku sa svećenika zaređenih u tim uvjetima. Sve to govori nam o praktičnom ispravljanju nepravde koje treba promatrati u svjetlu kanonske pravičnosti kao jednome od bitnih elemenata crkvenoga poretka. Crkvenopravno načelo da kazne treba tumačiti usko, a povlastice široko (odiosa sunt restringenda, favorabilia sunt amplianda), upućuje bez ikakve dvojbe da treba pozitivno prosuđivati i druge oblike djelovanja našega Bratstva, uključujući i podjelu sakramenta svete Potvrde koju vrše naši biskupi po brojnim našim zajednicama po cijelome svijetu.