Kako mogu najviše ljubiti Mariju?

Tkogod je prepoznao i duboko razmatrao o Marijinoj neizrecivoj ljubavi, želi odgovoriti na ovu ljubav s najvećom mogućom dječjom ljubavi.

Čovjek gleda s poštovanjem i možda s malo ljubomore na pobožnost velikih svetaca koji su toliko učinili i pretrpjeli za Mariju, i čovjek bi želio postati barem minijatura svetoga Bernarda, Grigniona Montfortskoga, Maksimilijana Kolbea. Teško je zamisliti da bi mogla postojati mogućnost da još više ljubimo Mariju.

Sada znamo da Mariju nitko nije ljubio više od Njezinoga vlastitoga Sina. Ljubio Ju je sa svim savršenstvom svoje ljudske i božanske naravi. Učinio je više za Nju nego za sva druga stvorena bića zajedno, što pokazuju i najizvanrednije povlastice koje je Bog ikada dao bilo kojemu stvorenju: Bezgrešno Začeće, Punina Milosti, Vječno Djevičanstvo, Božansko Majčinstvo, Duhovno Majčinstvo kao Suotkupiteljica i Posrednica svih Milosti, i konačno Njezino tjelesno Uznesenje u Nebo itd.

Sada smo primili neizmjernu milost da budemo sjedinjeni s Kristom posvećujućom milosti, baš kao što su i udovi tijela sjedinjeni s glavom i zajedno s njom čine jedinstvenu cjelinu. Dakle, s Kristom posjedujemo isti život, naime božanski život u kojemu možemo istinski sudjelovati. Punina ovoga života je u glavi, a iz glave se izlijeva u svaki od udova djelovanjem Duha Svetoga, koji je duša ovoga otajstvenoga tijela.

Tim nadnaravnim životom živimo život samoga Krista, kao što grane žive život loze, kao što ud živi život cijeloga tijela. Stoga, kada patimo, molimo, radimo, ljubimo itd., ujedinjeni s Kristovim životom, onda je Krist taj koji u nama nastavlja Svoju patnju, Svoju molitvu, Svoje djelo, Svoju vlastitu ljubav itd.

Naša je ljubav prema Mariji na taj način više od dalekoga oponašanja Isusovoga štovanja svoje Nebeske Majke. Pošto je naš nadnaravni život sudjelovanje, nastavljanje i, u izvjesnom smislu, produženje Kristovoga života, i naša ljubav prema Mariji mora biti sudjelovanje, nastavljanje i produženje Kristove ljubavi prema Mariji. Stoga, ako ljubimo Mariju, ne ljubimo toliko mi, nego Krist koji je "naš Život" ljubi Mariju u nama, kroz nas, s nama!

Takva je najviša moguća ljubav i pobožnost prema Mariji, koja u sebi sadrži pobožnost svih anđela i svetaca.

Kad nam Krist kaže da nam je dao primjer i zatražio je da činimo kao i On, onda ne bismo samo trebali, nego moramo častiti, slaviti i ljubiti Mariju sjedinjeni s Njime.

Kakva je neizmjerna radost za Marijino dijete da može toliko ljubiti Mariju i tako Joj pružiti najveću radost!

Samo zbog toga, „Mihi vivere Christus est“ (op. prev. „Jer je meni život Krist“; Fil 1, 21) mora biti potpuna stvarnost našega života!

"Ljubiti Mariju je moj smisao u svakom trenutku!"

Izvor: fsspx.news

47. okružno pismo Trećega reda FSSPX-a Austrijskoga distrikta

Hvaljen Isus i Marija!

Poštovani članovi, postulanti, zainteresirani i prijatelji Trećega reda sv. Pija X.!

2020. godina je jubilarna godina za sve članove, vjernike i prijatelje Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. 1. studenoga 2020. proslavit ćemo 50. obljetnicu kanonskoga utemeljenja Bratstva po tadašnjem biskupu Fribourga mons. Françoisu Charrièreu (1893.-1976.). Time je Crkva priznala djelo nadbiskupa Marcela Lefebvrea. 18. veljače 1971. kardinal prefekt Kongregacije za kler poslao je pismo pohvale za to djelo. Već od listopada 1969. studirali su na Katoličkom sveučilištu u Fribourgu prvi bogoslovi koji su se okupili oko budućeg utemeljitelja Bratstva. Nadbiskup ih smješta u različite kuće. Oni traže istinsko katoličko, duhovno obrazovanje. Vrijedi kratko pogledati Nadbiskupova prva okružna pisma prijateljima i dobročiniteljima da vidimo kakav je lijepi ideal naš ljubljeni Nadbiskup imao na umu kod osnivanja Bratstva. Evo nekoliko citata:

„Mi nemamo nikakve druge ambicije osim odgojiti svete svećenike kao što bi ih naš Gospodin odgojio. Sveta Tradicija Crkve u ovom je području jednostavna i jasna, to je njena suština.“ (Iz okružnoga pisma nadbiskupa Marcela Lefebvrea prijateljima i dobročiniteljima, br. 1, 1. studenoga 1971.)

Podjela sakramenta sv. Potvrde (24. 5. 2020.)

Isusovo djetinjstvo: naš život i posveta

Mudraci su to učinili. Isus, Marija i Josip su to učinili. Svaki svetac je živio po tomu i svatko od nas je pozvan da to učini.

Ovo "to" je živjeti istinskim unutarnjim životom. To je učiniti ono čemu su Rimljani težili: „biti ono što jesi, racionalno stvorenje.“ To jest onaj koji živi po razumu i vrlini i svemu što je ispravno, dobro i lijepo. U tom je smislu Bossuet rekao da nitko ne može biti dobar javni službenik, ako prvo ne postane dobar čovjek. Na isti način nitko ne može biti dobra supruga, dobar suprug ili dobar otac, osim ako prvo ne postane dobra žena i dobar muškarac. Isto tako, uzalud je društveni rad ako se ne dotiče srži i kostiju čovjekovoga stvarnoga ja, njegove unutrašnjosti.

Prečac do čovjekovoga unutarnjega života je vježbanje u posveti Djetinjstvu Isusa Krista. Riječima svete Male Terezije, to se naziva „duhovno djetinjstvo.“ Isus stoga izjavljuje: „Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko se dakle drži malenim kao dijete ovo, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“ Mt 18, 3.

Ovo obraćenje o kojemu Isus govori ključan je unutarnji čin duše. Istinsko i duboko obraćenje traje cijeli život. Za mnoge koji često padaju nakon obraćenja, ono se iznova i iznova obnavlja. Međutim, da bismo urodili plodom, moramo usvojiti ovaj dječji duh, duhovno djetinjstvo, za koje naš Gospodin kaže da je toliko potrebno za spasenje. I sveti Pavao pojašnjava „Braćo, ne budite djeca umom, nego pakošću budite djeca, a razboritošću budite savršeni!“ 1 Kor 14, 20. To nije neuka nevinost ili neiskušana vrlina, već svjestan čin poniznosti i čin vjere u našem stanju posvojene djece Božje i nasljedovatelja Isusa Krista.

Ali kako točno ćemo svakodnevno živjeti to duhovno djetinjstvo? Prvo, moramo čvrsto vjerovati da smo Božja djeca po krštenju i neprestano se moramo prisjećati tko smo u Božjim očima.

Drugo, moramo prepoznati "ponašanje" posvojenoga djeteta Božjega. U stvari, neprestano nas prema dolje vuče požuda, zlovolja, sebičnost i zloba, dok istodobno Božji Duh izlijeva Svoju milost u naša srca kako bi nam pomogao da se ponašamo poput djece. Ova milost je doista sudjelovanje u samome Kristovom životu u njegovom vlastitom Djetinjstvu.

Kristovo djetinjstvo je kalup našega vlastitoga duhovnoga djetinjstva. U Njemu vidimo:

1. da smo Marijina djeca,
2. da je potrebno da odrastemo u dobi, milosti, mudrosti, pod starateljstvom naše Majke,
3. da smo pod zakonom neprestane ljubavi i pokornosti prema našoj Majci,
4. da držimo i ustrajno vježbamo dužnosti naše vjere,
5. da trebamo imati čast našega Oca stalno na našim umovima u svemu što činimo,
6. da smo određeni da budemo zaokupljeni njegovim poslom, spasenjem naših duša i duša drugih,
7. da trebamo imati pred našim očima stvarnost grijeha i dužnost borbe protiv njega, čineći zadovoljštinu.

Nasljedujući ove osobine u duhu poniznosti, vježbamo duhovno djetinjstvo. Slijedeći našu Majku kao našega vodiča, mi započinjemo put duhovnoga djetinjstva moleći Krunicu svaki dan. Napredujemo kada svaki dan molimo više od jedne Krunice. Mi radimo oko savršenstva kada činimo male žrtve nakon što u stvarnom životu ne uspijevamo u oponašanju vrlina koje predstavlja Krunica ili kada se ne uspijevamo boriti protiv svojih svakodnevnih grijeha. To je najlakše učiniti kada su žrtve koje odaberemo male. Budimo velikodušni. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

Jedanaest pitanja s p. Davideom Pagliaranijem

Objavljujemo prijevod prvoga intervjua na engleskom jeziku s generalnim poglavarom FSSPX-a, p. Davideom Pagliaranijem, upriličenoga prigodom njegovoga prvoga službenoga posjeta Američkom distriktu Bratstva, a objavljenoga 21. ožujka 2019. U intervjuu Generalni poglavar daje odgovore na pitanja o svojoj službi i poslanju Bratstva, poglavito u svjetlu aktualnih izazova s kojima se ono susreće, o važnosti uloge svećenika te katoličkih obitelji u današnjem vremenu.

Raspored sv. Misa (siječanj 2020.)

Zagreb (Kapela sv. Josipa, Jurja Denzlera 37):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
6. 1. (pon.)	I.	Bogojavljenje	18 h
12. 1.	II.	Nedjelja svete Obitelji	10 h
15. 1. (sri.)	III.	sv. Pavao pust.	18 h
19. 1.	II.	II. nedjelja nakon Bogojavljenja	18 h
26. 1.	II.	III. nedjelja nakon Bogojavljenja	10 h
29. 1. (sri.)	III.	sv. Franjo Saleški, b. i nauč.	18 h
2. 2. (ned.)	II.	Očišćenje BDM (Svijećnica)	18 h

Split (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
6. 1. (pon.)	I.	Bogojavljenje	9 h
12. 1.	II.	Nedjelja svete Obitelji	18 h
13. 1. (pon.)	II.	Krštenje Gospodinovo	7 h
18. 1.	IV.	Subotnja služba BDM	18 h
19. 1.	II.	II. nedjelja nakon Bogojavljenja	9 h
26. 1.	II.	III. nedjelja nakon Bogojavljenja	18 h
27. 1. (pon.)	III.	sv. Ivan Zlatousti, isp. i nauč.	7 h
1. 2. (sub.)	III.	sv. Ignacije, b. i mč.	18 h
2. 2. (ned.)	II.	Očišćenje BDM (Svijećnica)	9 h

Rijeka (Centar Zamet, Trg riječkih olimpijaca 1):

Datum	Raz.	Liturgijski dan	Sat
6. 1. (pon.)	I.	Bogojavljenje	10 h
25. 1. (sub.)	III.	Obraćenje sv. Pavla	18 h

Potpuna Gospodinova ovisnost o Gospi

Sv. Ljudevit Montfortski pomno proučava skriveni Gospodinov život. Što on vidi? Svemogući Bog zatvorio je samoga Sebe devet mjeseci u Marijinom krilu, a zatim je živio kao malo dijete oviseći o njoj u prehranjivanju i tjelesnoj skrbi.

Ona mu mijenja odjeću, kupa Ga, nosi Ga s mjesta na mjesto. Očekivali bismo da će sigurno stati na tome. Očekivali bismo da će On brzo presjeći niti koje ga vežu za Njegov zemaljski obiteljski život kako bi mogao izaći u svijet i dokazati Svoju svemoguću moć. Zasigurno, mora se požuriti kako bi započeo Svoje djelo da obrati svijet k Sebi.

Ali ne, to nije Njegov izbor. Umjesto toga, On provodi 30 godina - da, tri desetljeća, kraj Gospe iz Nazareta, pokoravajući se Njezinoj volji, podređujući joj se u svim stvarima. To su činjenice koje nalazimo u Evanđelju.

Sv. Ljudevit prepoznaje u jednu ruku te činjenice, a s druge strane prepoznaje da tu nema pogreške. U Gospodinovu životu nema pogrešaka. Sve što On čini je upravo prema Očevu planu te najsavršenija stvar koja može biti učinjena. Ovdje imamo otajstvo koje ljudski um ne može uskladiti: s jedne strane činjenica da je Gospodinov život bio savršen u svakom pogledu, a s druge da je On proveo 30 godina podložan Gospi. Kako to da je to bio najbolji plan?
[Gospodin] nije zazirao zatvoriti se u krilo Presvete Djevice kao kakav utamničenik i sužanj ljubavi, i biti joj pokoran i podložan kroz trideset godina. Ovdje čovjeku zastaje pamet kad se ozbiljno zamisli u to ponašanje Utjelovljene Mudrosti, koja se je mogla izravno dati ljudima, ali nije htjela nego preko Presvete Djevice. (Prava pobožnost prema Mariji br. 139)

Sveti Ljudevit nagovještava da je Gospodin htio biti ovisan o Gospi čineći Svoja čudesa i u tom smislu piše sljedeće:

Ako pomno proučimo život našega Blaženoga Gospodina, vidjet ćemo da je On htio početi svoja čudesa po Mariji. On je posvetio svetoga Ivana Krstitelja u krilu njegove majke svete Elizabete na Marijinu riječ. Netom je Ona progovorila i Ivan se posvetio, i to je Njegovo prvo čudo milosti. On je na svadbi u Kani pretvorio vodu u vino na Marijinu poniznu molitvu; i to je Njegovo prvo čudo na prirodi. On je počeo i nastavio svoja čudesa po Mariji, i nastavit će ih tvoriti po Mariji sve do konca vjekova. (Prava pobožnost prema Mariji, br. 19)

Izvor: fsspx.news

Kraljevstvo nebesko trpi silu – misli uz novu godinu

Organizacija Kirche in Not održala je 27. studenog 2019. „Crvenu srijedu“ kada su tisuće poznatih katedrala, crkava i spomenika širom svijeta bile osvijetljene crvenom bojom krvi. Ova akcija trebala je skrenuti pozornost na najveću humanitarnu katastrofu našega vremena: dramatično širenje progona kršćana u mnogim zemljama. Trenutno ima čak 300 milijuna ljudi (!) žestoko progonjenih zbog svoje kršćanske vjere [1]. Četiri od pet progonjenih iz vjerskih razloga su kršćani. Dakle, kršćanstvo je daleko najviše ugnjetavana vjerska zajednica na svijetu.

Organizacije za pomoć progonjenim kršćanima redovito vode i objavljuju statistike koje svjedoče o tim strašnim brojkama. Iza golih brojeva stoji nezamisliva patnja nebrojenih ljudi koje se maltretira, siluje, proganja, muči ili ubija zbog njihovih uvjerenja. Doživljavamo najžešći progon kršćana ikada.

Progonjeni i zaboravljeni, iznevjereni?!

Mediji, kojima inače teško nešto promakne, o tome (uz nekoliko izuzetaka) šute, kao da im je nametnuta informativna blokada. Čini se da se tema progona kršćana ne uklapa u sustav političke korektnosti. Na tu činjenicu ukazuje izvještaj austrijske saborske zastupnice Gudrun Kugler o svećeniku kojeg je u studenom prošle godine ubila teroristička postrojba IS, a imao je dobre kontakte s Austrijom. Njegova smrt – poput mnogih drugih – nije uspjela proći u medijima. Kugler je pozvala na ,,jasno buđenje“ javnosti protiv progona kršćana. ,,Europa više ne može pasivno promatrati“[2].

Pasivna Europa

Ali Europa i dalje to čini, i to barem vodeća elita, očito namjerno. Oni ne brinu za kršćane, nego naprotiv. Dugo vremena se na takozvanom slobodnom Zapadu odvija perfidan, prilično nasilni oblik progona kršćana, koji se očituje u potiskivanju svih kršćanskih vrijednosti. Protukršćanska rodna ideologija postupno osvaja cijeli javni (čak i crkveni) prostor te političkim i medijskim pritiskom pomeće svaki otpor. Trenutna migracija koristi se kao političko oružje za suptilnu islamizaciju nekadašnjeg kršćanskog Zapada. To su samo dva primjera koje možemo navesti. Činjenica da se u Francuskoj svakodnevno oskvrnu tri crkve (!) bez izazivanja političke reakcije dokazuje rastuće neprijateljstvo prema kršćanstvu i kod nas u Europi.

Uzroci progona

Kršćanskoj baštini prijeti nestanak. Veliki dio europskog stanovništva teško da u to može vjerovati. Ne mogu se nositi sa sve većim pritiskom progona. Niti to može posvjetovnjena Crkva, čiji pastiri često imaju samo jedno na brizi, a to je da im ne promakne korak s duhom vremena. Kršćanstvo je u uzmaku. Kome će prepustiti prostor? Kako je uopće otišlo toliko daleko? To su tjeskobna pitanja, pitanja preživljavanja.

Sv. papa Pio X. dao je sljedeće sjajno objašnjenje za širenje zla: „Čitava moć zla leži u slabosti i kukavičluku dobra“ [3]. Naravno, legitimno je i važno imenovati stvarne uzročnike zla današnjice i razotkriti njihove razorne planove, ali još je važnije uvidjeti da bi zle sile bile odavno prevladane ako bi vojujuća Crkva bila na vrhuncu moći, nadahnuta misionarskom ljubavlju i prožeta duhom mučenikā.

Crkva koja spava mora se probuditi!

Ono što je danas potrebno jest novo buđenje kršćanske svijesti i duha. Europa se mora vratiti svojim korijenima. Tek tada može izbjeći svoj pad. Stablo koje se odvaja od korijena pada i umire.

Prvo i najvažnije, potrebno je da kršćanski nositelji odlučnih pozicija u Crkvi i politici konačno postanu aktivni, prije nego što zaista bude prekasno. Međutim, nije dovoljno pokazati prstom prema drugima. Svi moramo ponizno govoriti svoj ,,Mea culpa“. Pred svakim kršćaninom, svakim od nas, stoji poziv i zahtjev.

Odlučne nakane za novu godinu

Stoga bih vam želio dati sljedeće savjete kao smjernice za novu godinu:

- Težimo životnoj, prosvjetljenoj vjeri! Naša katolička vjera mora se hraniti na izvorima milosti, prije svega na svetoj Misnoj Žrtvi; mora postati prosvjetljena proučavanjem istina vjere. Samo na taj način imat će moć da obilježi i prožme osobni život, da bismo živjeli od vjere.

- Onaj koji živi od vjere, koji se zalaže za kršćanske vrijednosti, ima hrabrosti javno se založiti za njih, pridobiti druge.

- Živa vjera rađa žarku revnost da se provodi u djelo glavna zapovijed ljubavi, da se svjedoči o ljepoti i istini katoličke religije vjernim izvršavanjem obveza i djelima milosrđa.

Ljubav je dosjetljiva. Koncentrirani naboj kršćanske ljubavi pronašao bi načine kako pomoći potlačenima i potrebitima, čak i u dalekim zemljama. 300.000.000 progonjenih kršćana je sablazan, strahoviti dokaz neoprostive mlakosti (još uvijek) slobodnih kršćana. I na nama je da nešto učinimo po tom pitanju.

Od sveg srca želim vam blagoslovljenu i djelatnu novu godinu. Bogorodica s djetetom Isusom i sv. Josip neka nas blagoslove i podare nam svetu revnost.

p. Stefan Frey

[1] Prema izvještaju Religious Freedom Report organizacije ACN (Aids for Christians in Need).
[2] Salzburger Nachrichten (www.sn.at), 27. studenog 2013.
[3] Govor u povodu beatifikacije sv. Ivane Orleanske.

Speculum justitiae (Ogledalo pravde)

Ljepota stvorenja proizlazi iz činjenice da ona odražavaju Božja savršenstva: "nebesa naviještaju slavu Božju", kaže psalam 18.

Ali kada je riječ o stvorenjima obdarenima inteligencijom, savršenstvo se ne sastoji samo u primanju svega od Boga; također zahtijeva da oni dobrovoljno umnožavaju njegovu svetost, bez miješanja slike s nekom nečistoćom.

Model nam je dao sam naš Gospodin: kao nestvorena božanska osoba, On je „Sjajnost slave Njegove, i prilika Bića Njegova“ (Heb 1, 3), a u svojoj stvorenoj ljudskoj naravi On zrači savršenstvom koje je odraz božanske svetosti: "Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego što vidi da čini Otac. Što on čini, ono i Sin čini jednako" (Heb 1, 3). (Iv 5, 19) Sličnost ne ostavlja nikakve sumnje: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca" (Iv 14, 9).

Gospa zauzvrat odražava ovu svetost, baš kao što mjesec zrači svjetlošću koju prima od sunca ne ometajući je. U njezinom Bezgrješnom Začeću ništa se nije odupiralo božanskoj snazi: ni narav u kojoj je rođena od starih i neplodnih roditelja, ni zakon istočnoga grijeha, koji ju je morao ostaviti u potpunosti slobodnom od svake mrlje kao i od rana koje idu s tim. Ni smrt, koja je imala tako malo moći nad njom da je Majci Božjoj bilo dopušteno poprimiti proslavljeno stanje na kraju svoga zemaljskoga života.

Ali nije bilo dovoljno primiti takve milosti, ona je ipak još morala dobrovoljno prigrliti Božji plan. Potpuno poznavajući činjenice, Marija se proglašava "službenicom Gospodnjom" i ponaša se kao takva, razmatrajući o Gospodinovim otajstvima koje je ona "čuvala u svom srcu" (Lk 2, 19), zabrinuta da ostane vjerna svome djevičanskome darivanju same sebe, uz rizik da neće moći odgovoriti na anđelov nagovještaj: "Kako će se to dogoditi, kad ja ne poznajem muža? (Lk 1, 34). Njezina skromnost bježi s javnih trgova, a njezina diskrecija ukazuje samo na stid supružnika u Kani, ustrajnost ju vodi do podnožja Križa, njeno majčinstvo nad dušama vodi je u Gornju sobu na dan Pedesetnice.

Kontemplacija nam čini da primimo Božju istinu. Kad klija u nama, daje svoje plodove poniznosti, vjernosti i ustrajnosti, razne izraze u nama slike živoga i istinitoga, vjernoga i vječnoga Boga. Gospa će uvijek biti blistavo ogledalo toga.

Izvor: fsspx.news

Sretan Božić i blagoslovljena nova godina!

Iz svetog evanđelja s božićne Mise ponoćke:

U ono vrijeme: izda car August naredbu da se izvrši popis svega svijeta. Ovaj se prvi popis izvršio, kad je Kvirin bio upravitelj Sirije. I svi su išli da se prijave, svaki u svoj grad. Tako pođe i Josip iz grada Nazareta u Galileji u Judeju, u grad Davidov Betlehem, jer je bio iz doma i roda Davidova, da se upiše s Marijom, svojom zaručenom ženom, koja je bila trudna. Kada su bili ondje, dođe joj vrijeme da rodi. I rodi svojega Sina prvorođenca, povi ga u pelenice i položi u jasle, jer nisu našli mjesta u svratištu. – U onom su kraju pastiri noću bdjeli i čuvali svoje stado. I Gospodnji anđeo stane do njih i obasja ih Božja svjetlost, a oni se vrlo prestraše. Anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, to je Krist Gospodin. I evo vam znaka: Naći ćete Dijete povijeno u pelenice i položeno u jasle.« I najednom se s anđelom nađe mnoštvo nebeske vojske koja je hvalila Boga pjesmom: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje.

Radostan, milošću ispunjen blagdan Božića i blagoslovljenu 2020. godinu!

,,Čovječe, ako ne postaneš dijete,
nećeš ući onamo,
gdje su djeca Božja:
vrata su premalena.“

Angelus Silesius (1624.-1677.)

Poznavanje Krista

Što je čovječanstvo znalo o Kristu prije nego što je Bog poslao Anđela Gabrijela Djevici zaručenoj za čovjeka po imenu Josip iz plemena Davidova?

Ljudi su znali da će Krist doći iz naroda koji je potekao od Abrahama, da će svi ljudi čeznuti za Njim i da će po Njemu svi ljudi dobiti blagoslov. Znali su da će On biti Kralj vječnoga kraljevstva. Znali su za vladavinu mira i oproštenje grijeha. Međutim, to je bilo vidjeti Krista izvana. Bilo je poput djeteta ispred prozora trgovine koje gleda unutra, ali ne može ući i kupiti na zadovoljstvo svoga srca.

Ali Marija je ušla u puninu Kristovih otajstava u samome trenutku kad je On ušao u svijet. Jer kao što je zora savršeno svjetlo, koje ipak ljudi u šumi nesavršeno vide, tako je i Marijino poznavanje Krista bilo savršeno, premda Ga ostali ljudi jedva vide. To nam je jasno otkriveno u Navještenju. Anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju 'milosti puna', koristeći riječi da kaže da je Ona izdvojena od svih ostalih. Njegovo je oslovljavanje puno svečanosti, tako da se Marija, shvaćajući važnost trenutka, čudi pozdravu, razmišljajući o nečemu što je izvan dosega smrtnih ljudi.

Nastavljajući tako u tri stupnja opisana u Luki 1, 28 sl., anđeo zove Mariju po imenu da umiri Njezin um i usmjeri je na rođenje djeteta, koje će biti sin Davidov i Kralj vječnoga kraljevstva. On tako pokazuje da je Bog odabrao Mariju za Mesijinu majku, nadu Abrahamovu i ispunjenje obećanja danih Davidu. Shvativši sada značenje "puna milosti", Marija pita: „Kako će se to dogoditi kad ja ne poznajem muža?”

Kao odgovor, Gabrijel daje prvu službenu objavu Otajstva Presvetoga Trojstva: „Duh Sveti doći će na Tebe, i sila Svevišnjega osjenit će Te. Zato će se i Sveto što će se roditi od Tebe, zvati Sin Božji.” Čuvši to, Marijina duša prepoznaje milosti čitavoga Njezinoga života, jer se Bog koji ju je uvijek vodio objavio Njoj i ne može biti nikakve sumnje u to što sve to znači. „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” Anđeo ju je napustio i Bog joj je postao Sin.

U ovom trenutku Marija zna tko je Krist: „Ti si Krist, moj Sin, potomak Abrahamov, Sin Davidov, Sin Čovječji. A ipak, ti si živi i pravi Sin Božji, koji dolazi među ljude.” Iako Ga Marija ne može vidjeti, niti Ga osjetiti u Svojoj utrobi, Ona Ga poznaje u punini Njegovoga Božanstva i u istini Njegovoga Čovještva.

Na sličan način prelazimo na savršeno znanje Krista u Zdravo Mariji. „Milosti puna“ vidimo Božji plan. „Blagoslovljena si Ti među ženama” vidimo Bezgrešno Začeće. „Plod utrobe Tvoje Isus”, vidimo potomstvo Abrahama, sina Davidova, Mesiju, Otkupitelja. „Majko Božja“, vidimo Božanstvo. Izgovarajući „moli za nas grešnike“ mislimo „neka mi bude po Tvojoj volji“ i slobodno ulazimo u ovo sveto otajstvo donoseći milost Otkupitelja u svijet oko nas. Izgovarajmo ovu molitvu, ne samo kao djeca koja ponavljaju nepoznate riječi, već kao oni koji su u potpunosti ušli u Kristovo Otajstvo. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

Papa Franjo smatra naslov Gospe Suotkupiteljice ,,budalaštinom“

Tijekom homilije za proslavu blagdana Gospe od Guadalupe u bazilici sv. Petra, 12. prosinca 2019., papa Franjo izgovorio je prijezirne riječi prema naslovu kojeg Tradicija Crkve daje Mariji.

Čak i ako se ne radi o svečanom ili čak redovnom naučavanju, stvar je poprilično sablažnjiva: Kristov namjesnik je zapanjujućom ležernošću, pokretom ruke obrisao naslov Marije Suotkupiteljice. To je odbacivanje bezbožno jer se radi o ustaljenoj predaji koju je preuzelo i razvilo nekoliko papa, njegovih prethodnika, barem prije Drugog vatikanskog.

Papinska homilija

Franjo je, govoreći bez bilješki ali prema dobro utvrđenom planu, objasnio nekoliko naslova koji se dodjeljuju Mariji. Navodi ih tri: Žena – ili Gospa – Majka i Učenica. Na kraju će dodati „mestizu“ (žena miješane rase, nap. prev.), osvrćući se na činjenicu da se slika Gospe od Guadalupe prema uobičajenom tumačenju pojavljuje s crtama mlade mestize.

Za Papu samo ovi naslovi dopiru do bitnih obilježja, dok su mnogi drugi, poput onih koji su navedeni u lauretanskim litanijama, više odraz pučke pobožnosti. S druge strane, on odlučno odbacuje naslov suotkupiteljice: ,,Budući da je bila vjerna svome Učitelju, koji je Njezin Sin, jedini Otkupitelj, Ona za sebe nije nikada htjela uzeti išta od svog Sina. Nikada se nije predstavila kao Suotkupiteljica”.

Na kraju ove homilije, održane uoči pedesete obljetnice svoga svećeničkoga ređenja, Franjo dodaje: „Kad nam netko dolazi s pričom da bismo trebali proglasiti ovu ili onu dogmu, nemojmo se pogubiti u besmislicama”. Takav je prijevod Zenita, tiskovne agencije bliske Svetoj Stolici. Još jedno web mjesto na engleskom jeziku istoga usmjerenja prevodi: ,,nemojmo se pogubiti u budalaštinama”. Izvornik na španjolskom – ne nos perdamos en tonteras – točno prevodi: nemojmo se pogubiti u budalaštinama.

Stoga je jasno da bi Papa koji bi želio proglasiti Presvetu Djevicu Suotkupiteljicom upao u „budalaštine“, izraz koji na odgovarajući način prevodi njegovu misao.

Suotkupiteljska uloga Djevice Marije

Dovoljno je konzultirati bilo koji pretkoncilski traktat o mariologiji da bismo shvatili važnost pojma suotkupiteljske uloge koja se punih pet stoljeća u teološkoj misli primjenjivala na Blaženu Djevicu Mariju. Sami pape poticali su teologe kao i vjernike na bolje razumijevanje ovoga naslova naše Nebeske Majke. Dovoljno se u to uvjeriti prisjećajući se papinskih riječi, od Pija IX., Pape Bezgrešnoga Začeća, do Pija XII., Pape slavnog Gospinoga Uznesenja.

Pio IX.
U buli Ineffabilis Deus, kojom je 1854. proglasio dogmu o Bezgrešnom Začeću, papa Pio IX. piše: „Dakle, baš kao što je Krist, Posrednik između Boga i čovjeka, uzeo ljudsku narav, izbrisao je pismo uredbe koja je stajala protiv nas i trijumfalno ga privezao na križ, tako da je najsvetija Djevica, sjedinjena s njim najintimnijom i neraskidivom vezom, bila s njim i kroz njega vječno u neprijateljstvu sa zlom zmijom te ju je najpotpunije pobijedila i tako joj satrla glavu svojim bezgrješnim stopalom”. Ako se riječ Suotkupiteljice i ne pojavljuje, pojam i njezina stvarnost su jasno izraženi.

Lav XIII.

Nekoliko tekstova pape Lava XIII. također izražavaju ovaj nauk. Tako u enciklici Supremi apostolatus officio (1883.): „I uistinu Bezgrješna Djevica, izabrana za Majku Božju i time povezana s Njime u čovjekovom spasenju, ima sa svojim Sinom veću povlasticu i moć nego je to ikoji čovjek ili anđeosko stvorenje ikada steklo ili ga ikada može steći”.

U enciklici o krunici, Jucunda semper (1894.), isti papa naučava: „Stajala je kraj križa Isusovog njegova Majka, koja je u čudu ljubavi, da bi nas tako mogla primiti kao svoje sinove, velikodušno prikazala božanskoj pravednosti svoga vlastitoga Sina te je u srcu s Njime umrla, probodena mačem tuge”.

U apostolskoj uredbi Ubi primum (1898.) upućenoj Bratovštini Krunice: „Kad smo najprije, tajnim planovima božanske Providnosti, promaknuti na Petrovu stolicu... Naš se um odjednom okrenuo velikoj Majci Božjoj, koja je bila suradnik u djelu čovjekova otkupljenja”.

Napokon, u enciklici Adjutricem populi (1895.), Lav XIII. daje najcjelovitiji izraz ovoga suotkupljenja, povezujući ga s Marijinim sveopćim posredovanjem: „Iz nebeskog je prebivališta, Božjom odredbom, započela bdijeti nad Crkvom, da bi nam pomogla i bila nam bliska kao naša Majka; tako da bi Ona koja je bila tako blisko povezana s otajstvom ljudskoga spasenja, bila jednako povezana s raspodjelom milosti koje će za sva vremena poteći iz otkupljenja”.

Sveti Pio X.

Ovaj sveti papa također je posvijestio nauk o suotkupljenju u svojoj poznatoj enciklici Ad diem illum (1904.), prigodom 50. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću: „A iz tog zajedništva volje i patnje između Krista i Marije, Ona je zaslužila da postane najvrijednijom Obnoviteljicom izgubljenoga svijeta (Eadmeri Mon. De Excellentia Virg. Mariae, c. 9) i Raspodjeliteljicom svih darova koje nam je naš Spasitelj stekao svojom smrću i krvlju.” Sveti Papa je dakle istaknuo vezu između suotkupljenja i sveopćega posredovanja.

Tijekom pontifikata ovog slavnoga pape, dekret Svetog oficija od 26. lipnja 1913. pohvalio je ,,običaj dodavanja Isusovom imenu, ime njegove Majke, naše Suotkupiteljice, Blažene Djevice Marije”. Ista je kongregacija 22. siječnja 1914. odobrila oprost za molitvu u kojoj se Marija naziva „Suotkupiteljicom ljudskoga roda“.



Benedikt XV.
On opet jasno govorio o ovom nauku u svom apostolskom pismu Inter sodalicia od 22. ožujka 1918.: „Združujući se s mukom i smrću svoga Sina, trpjela je kao da od nje umire… kako bi se zadovoljila božanska pravda; koliko god je mogla, žrtvovala je svoga Sina na način da se može s pravom reći da je s Njime otkupila ljudski rod. Upravo iz tog razloga sve vrste milosti koje crpimo iz riznice otkupljenja dolaze do nas, da tako kažemo, iz ruku žalosne Djevice."

Pio XI.

Moramo najprije citirati njegovo pismo Explorata res (2. veljače 1923.) u kojem upućuje ovu lijepu pohvalu nebeskoj Majci: „Neće doživjeti vječnu smrt, onaj tko će na poseban način u svom posljednjem trenutku uživati pomoć Blažene Djevice. To mišljenje crkvenih naučitelja, potvrđeno osjećajem kršćanskoga naroda i dugogodišnjim iskustvom, temelji se prije svega na činjenici da je žalosna Djevica sudjelovala s Kristom u djelu Otkupljenja”.

No prije svega, on je prvi papa koji je upotrijebio izraz Suotkupiteljica (Coredemptrix). U svojoj poruci hodočasnicima u Lourdes za obljetnicu Otkupljenja izrekao je ovu molitvu: „O Majko pobožnosti i milosrđa, koja si kao Suotkupiteljica stajala uz svoga najslađega Sina te trpjela s Njim kad je izvršio ljudsko otkupljenje na žrtveniku Križa... sačuvaj u nama, molimo te, iz dana u dan dragocjene plodove Otkupljenja i tvoje samilosti” (29. travnja 1935.).

A u obraćanju hodočasnicima u Vicenzi (30. 11. 1933.) jasno je poručio: „Iz naravi svoga djela Otkupitelj je trebao sa svojim djelom povezati Majku. Iz tog razloga je nazivamo naslovom Suotkupiteljica”.

Pio XII.

Anđeoski pastir više je puta opisao činjenicu Marijina suotkupljenja, čak i ako se tom riječi ne služi. Primjerice, u enciklici Mystici corporis (1943): „Konačno je Marija, trpeći svoje neizmjerne boli s dušom punom snage i pouzdanja, više od svih kršćana istinska Kraljica mučenika, te je dovršila ono što je nedostajalo Kristovim patnjama... 'za Tijelo koje je Crkva' (Kol 1,24)”.

Ako se pojam Suotkupiteljice ne nalazi u peru ovog Pape, nauk je tu uz svu moguću jasnoću i razvoj. Prosudimo po tome citat iz enciklike Ad caeli Reginam (1954.), o Marijinom kraljevanju:

,,U ostvarenju ovog djela otkupljenja, Blažena Djevica Marija bila je najuže povezana s Kristom... baš kao što je i Krist, jer nas je otkupio, posebnim naslovom naš Gospodin i Kralj, tako je i Blažena Djevica (naša Kraljica), zbog jedinstvenog načina na koji je sudjelovala u našem otkupljenju, dajući mu vlastitu narav, slobodno ga prikazujući za nas, jedinstvenom željom i prošnjom i aktivnim interesom za našim spasenjem”.

Neviđena bezbožnost

Odbacivanje naslova Blažene Djevice, posebno onih Suotkupiteljice i Posrednice, ima svoje porijeklo u modernom ekumenizmu. Već kad je 1950. proglašena dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije, modernisti su bili pogođeni, vidjevši u njoj novu prepreku na putu približavanja protestantima.

Na Drugom vatikanskom saboru koncilski oci jednostavno su izbrisali shemu pripremljenu o Presvetoj Djevici da joj ne bi dali previše važnosti i učinili je jednostavnim poglavljem Lumen gentiuma, konstitucije o Crkvi. Koncil je priznao Marijine naslove poput Odvjetnice, Pomoćnice, pa čak i Posrednice, proglasio ju je Majkom Crkve, ali bila je prisutna sklonost minimalizmu.

Taj se trend nastavio kod svih postkoncilskih papa. No, Franjina homilija nesumnjivo je najjasnije očitovanje tog odbacivanja Tradicije i tog prezira koji su modernistički teolozi, poput o. Yvesa Congara, izražavali blago, a on se odsada pod kupolom sv. Petra može izražavati glasno.

Izvor: fsspx.news

50 godina nove Mise: razvoj Rimskog misala (II.)

Prije pola stoljeća papa Pavao VI. nametnuo je reformu Mise koja se može nazvati ,,Misom Drugog vatikanskog”. Nju su odmah kritizirali dvojica kardinala, a protivljenje prema njoj nije oslabilo. Ova tužna obljetnica prilika je da se poprati njezina povijest.

Prije razmatranja liturgijske reforme Pavla VI. i nove mise, prikladno je proći povijest Rimskoga misala jer ova reforma tvrdi da je homogeni razvoj prošlosti. To je apsolutno diskutabilno. Povijesna udaljenost olakšava da se to može vidjeti.

Prvi dio ovog povijesnog pregleda razvoja Rimskog misala seže do 11. stoljeća. Nova odlučujuća faza bio je djelo Tridentskoga sabora i pape sv. Pija V. koji predstavljamo u ovom drugom dijelu.

Od 12. do 16. stoljeća

Misal Rimske kurije bio je dobro utvrđen u 11. stoljeću. Počevši od 12. stoljeća uspostavljen je duh „reforme“ kako bi se pokušalo smanjiti mnoštvo kompozicija i ograničiti određene običaje, posebno u božanskom časoslovu. Taj se pokret mogao vidjeti kod monaških zajednica – kartuzijanaca, cistercita, premonstrata – kao i kod redovničkih. Liturgijska reforma Cîteauxa bila je najistaknutija. Cilj svakog reda bio je unifikacija. To je rezultiralo usklađivanjem liturgije u cijelom rimskom svijetu.

U 13. stoljeću još je bilo nekoliko oblika Rimskog misala u samom Rimu: u Lateranu, sv. Mariji Velikoj i dr. Treba istaknuti da su razlike bile vrlo male. Ali konačno je misal Kurije prevladavao. A oko 1230. godine stanje Rimskog misala došlo je do točke da se više nije mijenjao.

Rasprave oko transubstancijacije, uključujući osudu zabluda Petra Abelarda (1079.-1142.) i širenje čašćenja Euharistijskog, dovelo je do podizanja hostije – prvo u Parizu na početku 13. stoljeća – a zatim kaleža. Praksa je postala raširena krajem istoga stoljeća. Upravo je u to vrijeme sv. Toma Akvinski sastavio časoslov i Misu Presvetoga Sakramenta.

Innocent III. (1198.-1216.) objavio je Ordo missae, ordinarij papinske Mise, koja je sadržavala ceremonijal, tj. opis gesta i pokreta svih službenika. Od toga trenutka papinska je kapela postala uzor i referentna točka. A široko rasprostranjene kurijalne knjige postale su norma.

Prvi tiskani rimski misal datira na 6. prosinca 1474. Napravljen je u Milanu. To je gotovo identična reprodukcija misala koji je objavio Nikola III. 1277. god. Tisak je postao novi, stabilizirajući element misala Kurije koji će mu omogućiti da se još više raširi.

Međutim, određene liturgijske zloporabe koje su nastale zbog neznanja, kao i pod utjecajem protestantske reformacije, unijele su duh slobodarstva čak i u preostalo vjerno svećenstvo, što će iziskivati disciplinsko razjašnjenje. To bi bila uloga Tridentskoga sabora (1545.-1563.).

Ovaj sabor, koji si je za cilj postavio borbu protiv protestantske hereze i koji je donio brojne dogmatske uredbe, izdao je i važne disciplinske uredbe.

Dogmatske uredbe od 17. rujna 1562. tijekom 22. zasjedanja o svetoj Misnoj Žrtvi, kojima se pridružuje Dekret o indeksu knjiga; o katekizmu, časoslovu i misalu s 25. zasjedanja (4. prosinca 1563.), predstavljaju izvor tridentske kodifikacije liturgije.



Tridentski sabor pripremio je reviziju liturgijskih knjiga, ali nije mogao dovršiti djelo, budući da nije imao potrebne dokumente na licu mjesta. Zbog toga je izvršavanje ovoga zadatka povjerio papi. Svečanost ovoga sabora, ponovno potvrđivanje velikih dogmi o sakramentu Euharistije i svete Mise, dali su poseban sjaj ovoj reviziji.

Djelo se nije sastojalo u sastavljanju ,,novoga misala”, kao što su to učinili autori Misala Pavla VI., pod izgovorom da su vratili drevne oblike koji su bili nestali putem ,,antikvarijanizma u liturgijskim stvarima” koji je Pio XII. prokazao u Mediator Dei (1947.). Djelo sv. Pija V. sastojalo se u povratku tradiciji uspostavljanjem najboljeg mogućeg izdanja Rimskoga misala usporedbom izvora. On se ograničio na potiskivanje nekih zavjetnih Misa i obnavljanje slavlja nedjelje koje se težilo staviti u stranu u korist blagdana. Usput, ta obnova slavlja nedjelje nastavit će se reformom sv. Pija X.

Papa dominikanac učinio je misal koji je objavio obveznim u svim crkvama koje nisu mogle dokazati da su njihove posebne liturgije postojale barem 200 godina. Većina biskupa i kaptola prihvatili su tridentski misal, iako su mogli utvrditi dovoljnu starinu vlastitih tekstova i mjesnih liturgijskih običaja. ,,Misal sv. Pija V.“ tako je prešao u opću primjenu. Ipak, mnogi partikularni obredi ostali su izvor kasnije pomutnje. Misal je objavljen 1570. godine.

Ova revizija također je precizirala rubrike u kojima su opisane sve ceremonije koje treba učiniti tijekom Mise. Ovo pojašnjenje bilo je povjereno Kongregaciji obreda, koja je postala zaštitnicom misala, te je tijekom četiri stoljeća dala vrijedne odgovore i mnoga pojašnjenja. Ova kodifikacija rubrika, koja ostaje najveći doprinos tridentskoga misala, doprinijet će romanizaciji cijele latinske liturgije.

Konačno, širenje priručnika koji objašnjavaju liturgijske geste koje se čine na temelju prakse Kurije, proširilo je rimski duh po cijelom latinskom svijetu.

Rad Tridentskoga sabora završen je proglašenjem revizija svih liturgijskih knjiga između 1568. i 1614. – časoslova, misala, martirologija, pontifikala, biskupskog ceremonijala i obrednika, svega rimskoga – što je omogućilo lak pristup liturgijskim zakonima u svim njihovim oblicima.

Izvor: fsspx.news

Kalež: simbol Marije

Koja su svojstva kaleža i koje je njihovo značenje za naše živote?

Prvo, dragocjeni metal u svojoj blistavoj ljepoti: izazov da se sve više i više čistimo od svake ljage grijeha, a također i od onoga što je ovozemaljsko i nevrijedno. Zatim uvid u to koliko je naš život dragocjen, naše tijelo i osobito naša duša, stvoreni na Božju sliku i priliku, predodređeni da imaju udio u ljepoti Bezgrješne. Ovaj kalež je sam po sebi prilično prazan, prilično siromašan. U njemu se ne nalazi ništa od svijeta, ni zrnce prašine, ništa svjetovno, koliko god lijepo bilo. Takav stav potpune samozataje, potpunog odricanja od samoga sebe, potpunoga duhovnoga siromaštva osnovna je odlika Bezgrješne: ona nema ništa za sebe, ne misli o sebi, potpuno je siromašna i ispražnjena od sebe; moglo bi se reći da njezin ego ne postoji. To je jedini mogući stav stvorenja prema svome Stvoritelju, kada On u beskonačnom milosrđu iskaže naklonost prema našoj praznini kako bi je ispunio. Zatim je kalež sasvim otvoren onome što je gore. Strane kaleža su poput raširenih ruku Moliteljice, pune čežnje i predanosti. To je djevičansko Marijino srce, koje živi u iščekivanju Boga i za Boga, kao i Zaručnica za svoga Zaručnika. Sve njezine misli, riječi i djela usmjerena su prema Njemu, potpuno za Njega. Marija nam daje tu čežnju za Bogom i čini da naša srca postaju čista od svih neurednih želja koje nas vuku prema dolje.

Ta čežnja se ispunjava kroz Posvetu i Pričest. Otvoreno srce prima božansku svjetlost i toplu krv života koja teče. To je svrha zbog koje postoji kalež i samo zbog toga: da se u njemu može dogoditi pretvorba, tj. da bi Krist mogao obnoviti svoj život, svoju patnju i smrt u njemu. Kao što Elizabeta od Trojstva to tako duboko izjavljuje: "Neka postanem za Njega dodatno čovječanstvo u kojemu može obnoviti svoje otajstvo u svojoj potpunosti." Ali to uključuje jedinstvo volje s Božjom voljom, potpuno kao što je Marija bila ujedinjena s Kristom u posvemašnjoj poslušnosti.

Liturgija naglašava da se ne prinosi samo sadržaj kaleža već i sam kalež („Prinosimo ti kalež spasenja…“), kao da neprimjetno preporučuje da je ona jedna Kristova Žrtva isto tako i žrtva Marijina, da je pokornost novoga Adama nerazdvojno sjedinjena s pokornosti Nove Eve: Otkupiteljeve zajedno s onom od Suotkupiteljice. Svi se moramo smjestiti u ovaj kalež poput male kapljice vode tijekom Ofertorija (Prikazanja). Kako smo poprimili kvalitete kaleža, postali smo dostojna posuda Božje prisutnosti, ispunjena i prožeta Krvi Kristovom. Vječiti pogled na kalež je uranjanje u njezino Bezgrješno Srce. Tako u sebe prihvaćamo Kristovo ljubavno djelo, u svoj svojoj punini.

Stoga, Marija je duhovni prostor, sveta atmosfera, svetište, u koje smo se preobrazili, kako bismo razumjeli i prodrli sve dublje u veliku božansku dramu i da bismo iznutra primili sve plodove ovoga stabla života. „Srce Marijino je živi oltar na kojemu se prinosi žrtva. Ovo probodeno Srce je i poslužitelj kod oltara, čiji otkucaji srca su liturgijski odgovori. To je kadionica u kojoj se vjera, nada, ljubav i klanjanje koje iskazuje cijeli svijet poput tamjana uzdižu pred zaklanim Janjetom. To je zbor ove sjajne Mise koji nadmašuje sve anđele. Nije li tišina Marijinih izvanrednih patnji poput pjevanja tajnih, neopisivih pjesama zanesenom uhu krvne Žrtve?” (p. Faber).

Izvor: fsspx.news

Časopis Christus Rex (br. 22): Otpadnička sinoda: Amazonija

Dostupan je novi, 22. broj časopisa Christus Rex – četvrti broj u 2019. godini, koji je posvećen temi Sinode o Amazoniji. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. te skinuti na sljedećoj poveznici.

Časopis nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Došašće Gospodinovo… ili antidošašće u Rimu?
Sinoda koja bi trebala ,,spasiti” Amazoniju i Crkvu
Sinoda o Amazoniji: ono najgore dogodilo se već u početku
Pogled unatrag na skandal s Pachamamom
Idolopoklonstvo Pachamame u svjetlu Izjave iz Abu Dhabija
Sinoda o Amazoniji otvara vrata ređenju oženjenih muževa
Contra recentia sacrilegia – Prosvjed protiv svetogrdnih djela pape Franje