Promjena poglavara distrikta u Austrijskom distriktu

D

ragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji Austrijskog distrikta,

generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., p. Davide Pagliarani, odlučio je da će moj mandat kao poglavara distrikta prijevremeno završiti te da će p. Johannes Regele od 2. veljače preuzeti vodstvo Austrijskog distrikta.

Posveta Rusije Bezgrješnome Srcu Marijinu – kako dalje?

S

dubokom radošću i zahvalnošću prisjećamo se 25. ožujka, kada je papa Franjo u bazilici sv. Petra pred kipom Gospe Fatimske svečano izvršio posvetu Rusije Bezgrješnome Srcu Marijinu, kojoj se pridružila većina biskupa diljem svijeta.[1]

Hrvatska moli – poziv na javnu molitvu Krunice!

P

ozivamo u ovim turbulentnim vremenima na javnu molitvu Krunice gdje želimo s posebnim žarom od našega blagoslovljenog Spasitelja i Njegove presvete Majke isprositi smilovanje za našu domovinu i za cijelu svetu Crkvu!

Moralni kriteriji za upotrebu COVID cjepiva

Sv. Irena skrbi o sv. Sebastijanu, Dirck van Baburen

B

udući da su prethodno objavljeni tekstovi: „Cijepljenje protiv COVID-a: Moralno obvezno, za obranu ili osudu?“ i „Kako su cjepiva protiv COVID-19 povezana s pobačajem?“ u praksi iznjedrili nesporazume, želio bih ovdje iznijeti neka pojašnjenja koja će, nadam se, biti od pomoći da se cijela problematika COVID cijepljenja produbi i dobije veća jasnoća.

Cijepljenje protiv COVID-a: moralno obvezno, za obranu ili osudu?

T

eško da bilo koji problem trenutno opterećuje vjernike kršćane i općenito pravedne ljude više od pitanja moralne i medicinske procjene masovnoga cijepljenja protiv COVID-a, čiji pokretači i zagovornici slijede jasan cilj „cijepljenje cijeloga čovječanstva“ [1] i ne zaziru od izravne ili neizravne prisile.

Nadbiskup Lefebvre i sv. Josip: Učitelji otajstva za rješenje svih problema

P

rije trideset godina, na Veliki ponedjeljak, 25. ožujka 1991. godine, naš je časni utemeljitelj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. izdahnuo svoju bogoljubnu dušu.

Trostruki ubojica zmaja: Sv. Juraj novoga vijeka

P

rije točno pola stoljeća nadbiskup Lefebvre utemeljio je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. 

Kraljevstvo nebesko trpi silu – misli uz novu godinu

O

rganizacija Kirche in Not održala je 27. studenog 2019. „Crvenu srijedu“ kada su tisuće poznatih katedrala, crkava i spomenika [...]

Pedeset godina nove Mise – obnova ili opustošenje?

Papa Pavao VI. objavio je 3. travnja 1969. godine Novus Ordo Missae, novi red mise (skraćeno nazvan: nova Misa). Ovaj sudbonosni dan obilježio je epohalnu prekretnicu u Katoličkoj Crkvi. Tako je Papa radikalno promijenio lice Crkve, prvenstveno u svetoj liturgiji. Nezabilježena novost nove Mise nije mogla izmaći štovateljima svete liturgije. Zajednička usmjerenost na Boga u prinošenju svete Misne Žrtve zamijenjena je okrenutošću svećenika i puka prema ,,stolu“ da bi se obilježila ,,Gospodnja večera“. Svečane ceremonije koje su odisale detaljima strahopoštovanja, svetosti i misticizma i doživljavane kao prodor nebeskoga u ovu prolaznost, ustupile su mjesto hladnoj i trezvenoj jednostavnosti koja podsjeća na svjetovno događanje u višenamjenskoj dvorani. Umjesto Boga, stajao je odjednom u središtu pozornosti čovjek.

Štovanje Boga ili kult čovjeka? To je bilo uznemirujuće pitanje što su se mnogi ljudi sa zaprepaštenjem pitali. Govorilo se o ,,katastrofi“ koja je neminovno dovela do razaranja. Ostvaruju li se dramatični strahovi tada zabrinutih suvremenika? Naravno, pitanje je izuzetno složeno i nabijeno emocijama. No, vremenski odmak od sada 50 godina olakšava da se mirno sagledaju stvari. A to je nužno jer u konačnici radi se o biti ili ne biti Crkve. Ovdje se ograničavamo na glavne točke kritike koje su neprestano iznošene unatrag 50 godina. Dublju i potpuniju analizu ostavit ćemo za drugu priliku. Postoje liturgijski, dogmatski i pastoralni razlozi koje treba iznijeti u prosudbi Nove mise:

1) Liturgijski razlozi

Podrijetlo nove liturgije – radi se o ,,novom stvorenju na zelenom stolu“ – dijametralno protivnom zakonima razvoja liturgije. Nikada tijekom crkvene povijesti nije bilo „liturgijske fabrikacije na pokretnoj traci“ [1]. Svaki je obred nastao: ,,pod nadahnućem Duha Svetoga, koji uvijek pomaže Crkvu do kraja vremena“ [2] i razvija se kroz stoljeća: ,,Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezin nauk ostane netaknut i čitav.“ [3]. Drugi vatikanski sabor upozorio je protiv revolucionarnih zahtjeva posve nove liturgije: ,,Neka se, napokon, ne uvode novosti ako to ne traži istinska i sigurna korist Crkve i uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“ [4].

Ali ovo je upozorenje bačeno u vjetar, kako je kardinal Ratzinger neprestano ukazivao 1989. godine: ,,Ono što se nakon sabora u velikoj mjeri dogodilo znači nešto sasvim drugo: liturgija je zamijenjena napravljenom liturgijom. Prešlo se iz živoga procesa rasta i postajanja u napravljeni obred. Nije se više htjelo nastaviti s organskim rastom i sazrijevanjem koji je živio stoljećima, već na njegovo mjesto – prema uzorku tehničke proizvodnje – staviti napravljen plitki proizvod trenutka. Gamber se tom falsificiranju usprotivio budnošću istinskog proroka i neustrašivošću pravoga svjedoka... Liturgijska reforma u svom konkretnom ostvarenju sve više je odstupala od tog izvornoga (najdublje biti liturgije). Rezultat nije preporod već opustošenje.“ [5].

Obzir prema istini

Urušavanje zgrade sagrađene na laži

Bog nas obvezuje na bezuvjetnu istinitost. On je istina, svjetlo u kojem nema tame. Kao njegova djeca, koja sjaje ovim svjetlom, trebamo poštovati i ljubiti istinu, u njoj i od nje živjeti. Nikada nije dopušteno iskriviti istinu, čak i ako se time namjerava činiti dobro ili spriječiti zlo. Lažljivac uvijek nanosi štetu: on šteti vlastitoj duši i šteti bližnjemu. Jer on napada temelj ljudskoga društva: istinitost. Kako sv. Toma Akvinski jasno tumači: zajednica ne može opstati na duge staze, ako ljudi ne mogu vjerovati jedni drugima, kao onima koji jasno očituju istinu.

Prosvjetiteljska ,,etika istine“

Voltaire, jedan od otaca današnje sve dominantnije ideologije liberalizma, imao je drugačije mišljenje o tome. U svom pismu od 21. listopada 1736. napisao je Thierotu: ,,Laž je porok samo onda ako izaziva zlo; ona je velika vrlina ako uzrokuje dobro“. Upravo on je također savjetovao svoje drugove u borbi protiv Crkve: ,,Braćo, samo lažite, i to vrlo drsko. Od toga će uvijek nešto ostati“.

Očito je da Voltaire danas ima mnogo vjernih učenika, osobito u medijskom prostoru i politici. Već je duže vrijeme u optjecaju pojam ,,lažljivi tisak“, koji se stavio u službu političke korektnosti i lijevo-liberalnoga mainstreama. Nedavno je dobio impresivnu potvrdu. Časopis Der Spiegel je doživio kolaps svoje dugogodišnje gajene fasade visokog moralnog integriteta u trenutku kada je njegova nagrađivana zvijezda, novinar Claas Relotius, bio razotkriven kao kronični lažljivac.

Izmišljena izvješća

On je godinama ne samo za Spiegel, već i za brojne ,,kvalitetne medije“, pisao izmišljena ili krivotvorena izvješća, iako su njegove prijevare zapravo bile poznate. Međutim, čini se da je skandal s Relotiusom samo vrh ledenoga brijega. U međuvremenu su otkriveni slični izmišljeni izvještaji već od šezdesetih godina. Bivši volonter Spiegela Thomas Knüwer na svom blogu dolazi do odgovarajućega zaključka: ,,Izvrtanje istine utkano je u Spiegelov DNA“. Iza ,,arogantnog stava mnogih novinara“ stoji odbijanje priznanja da ta profesija ima prljavu tajnu: ,,Njeni predstavnici stalno iskrivljuju, izmišljaju, manipuliraju i iznose poluistine“.

Medijski linč

Međutim, mnogo okrutnije od izmišljenih ,,činjenica“, laž pokazuje svoje đavolsko lice kada se koristi za prljave kampanje protiv nepoželjnih protivnika. Christian Wulff i biskup Tebartz-van Elst posljednjih su godina bili dvije istaknute žrtve takvog medijskog linča[1], koji nije ništa manje pokvaren od fizičkog ubojstva.

,,Ljubi bližnjega svoga!“ – O UN-ovom sporazumu o migracijama

Advent i božićno vrijeme omogućuju da svake godine zasjaju zadivljujuća otajstva milosne ljubavi Božje. Bog se u svojoj milosti toliko priklanja izgubljenoj Adamovoj djeci da On ne samo da postaje ljudskim djetetom, nego i uzima na sebe sve teškoće ljudskih patnji te čak i kao maleno dijete dopušta da ga progoni zli kralj i da dijeli sudbinu izbjeglica. Svoju ljubav čini glavnom zapovijedi života: ,,Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem ... i bližnjega kao samoga sebe.“ - ,,Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!“

Kada papa Franjo i službeni crkveni krugovi komentiraju trenutačnu migracijsku politiku, vole se pozvati na ovu glavnu zapovijed ljubavi. Kako ljubav prema bližnjemu ne poznaje granice, tako ne smije biti ni prepreka migracijama. Svim stanovnicima zemlje treba biti dopušteno da idu tamo gdje žele, nitko ne smije biti protjeran iz neke zemlje, svatko treba velikodušno jamčiti davanje državljanstva, tako da se ne stvara dvoklasno društvo.[1]

Takve poruke sviđaju se čelnicima Ujedinjenih naroda, budući da su u potpunosti usklađene s njihovom agendom: 10./11. prosinca će 195 zemalja članica UN-a potpisati novi ,,Globalni sporazum o UN-migracijama“ u kojemu se između ostaloga traži da svim migrantima treba omogućiti besplatan pristup socijalnom sustavu. Prema završnom izvješću koje je objavila Komisija Europske unije još uvijek ima puno mjesta u Europi. Umjesto trenutno oko 500 milijuna, očekuje se da će u Europi živjeti 3,8 milijardi ljudi. Njemačka npr. s 82,5 milijuna stanovnika treba primiti još 192 milijuna, Austrija dodatnih 67 milijuna, Francuska 423 milijuna.[2]

Bezgranično ludilo? Tko je moj bližnji?

S takvim izgledima za budućnost svakom današnjem trezvenom čovjeku naježi se kosa. Europa ne može preživjeti nekontrolirani masovni priliv. Je li zapovijed ljubavi suprotna zdravom razumu? Tko je uopće moj bližnji? Tako je jednom jedan pismoznanac pitao Spasitelja. Misli li se to na sve ljude ili samo one nama bliske, kako to govori sama riječ bližnji? Isus mu odgovara prispodobom o dobrom Samarijancu: bližnjemu u velikoj potrebi, kojemu se nađem na putu ili on meni, moram pomoći koliko god mogu, čak i ako je stranac, pa čak i ako je neprijatelj.

Ali što je s ostalima, onima koji su udaljeni ili onima koji nisu u velikoj potrebi? Kako se zapovijed ljubavi odnosi na sve ove? U današnjem vremenu ova kompleksna pitanja postala su vrlo aktualna i dosegla dramatičnu dimenziju! Na putu prema Europi dolaze desetine milijuna ljudi ili čekaju na dolazak. Jesmo li doista obvezni na ljubav prema bližnjemu prihvaćajući sve, pomažući svima, pozivajući sve koji god žele doći?

Naša teško bolesna majka Crkva

Gdje se nalaze uzroci drame?

Posljednjih tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa. Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.

Nažalost, izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu, poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako je moguće, izliječio korijen bolesti.

Ali kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.

Šutnja je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila – koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma, tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.

,,Male“ zablude na početku...

Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.

1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.

Posjet p. Freya Hrvatskoj (10. - 11. 11. 2018.)

Padre Pio – njegovo poslanje za današnje vrijeme

Dana 23. rujna 1968. godine je na glasu izvanredne svetosti umro nadaleko poznati padre Pio iz kapucinskog samostana San Giovanni Rotondo u južnoj Italiji. Kao vizionarski ispovjednik koji je prosvjetljivao i obraćao duše, kao moćni molitelj koji je očigledno sve postizao kod Boga, kao čudotvorac koji je znao pomoći u svakoj potrebi, bio je svugdje prepoznat i čašćen kao izvanredan dar božanske providnosti. Tek nakon njegove smrti počelo se shvaćati njegovo stvarno poslanje za sadašnje vrijeme: u svome životu on je naime ostvario i živio upravo ono što je izgubljeno u modernoj Crkvi i društvu.

1) Znanje o snazi Božje milosti

Moderni čovjek je potpuno uronjen u materijalno. On ne poznaje ni svoje nadnaravno poslanje ni preobražavajuću snagu Božje milosti. Više ne računa na nju. Duhovno potpuno osiromašen i zakržljao, čovjek živi samo za zemaljsko koje mu znači sve. Padre Pijo je bio živo očitovanje snage Božje milosti. Bezbrojni grešnici i nevjernici koji su došli u doticaj s njime bili su pogođeni milošću i obratili se. U njemu se događalo nešto poput eksplozije milosti. Bezbroj čuda i mističnih događaja učinio je po njemu Bog na očevidan način. S pravom se govorilo da se kroz njega prozirno moglo vidjeti Boga, da je bio otvoreni prozor u nebo.

2) Značenje križa

Danas se želi kršćanstvo bez križa. Uklonjen je centar i životni izvor kršćanstva. Postaje križnog puta uklonjene su iz crkava, a raspela iz učionica i ureda. Ne želi se više ništa znati o križu i patnji. Padre Pio je naprotiv ovdje na zemlji bio živa slika raspetoga Spasitelja. Bio je tako blisko sjedinjen s raspetim Isusom da se govorilo da je bio mistično Isusovo utjelovljenje. Raspeti s Golgote je došao da na otajstveni način dalje živi u raspetome iz Gargana. Padre Pio napisao je 18. ožujka 1915.: ,,Ja sam razapet iz ljubavi!“ I tako je doista bilo. Pedeset godina je vidljivo nosio Kristove rane na tijelu, tako naviještajući svijetu zaboravljenu istinu: samo po križu, u nasljedovanju trpećega Gospodina, je mir i spasenje. Moramo nositi križ kako bismo došli u Nebo.

3) Svijest o opasnosti đavolskoga djelovanja

Moderna crkva se oprostila s đavlom. Više nitko ne vjeruje u postojanje upropastitelja ljudi, a time više ni u opasnost vječne propasti. U životu padre Pija okrutnost đavla postala je očiglednom. Od djetinjstva do smrti su padre Pija često mučili demoni. Nisu mogli podnijeti to što im je oteo toliko duša. Često su mu se pojavljivali u strašnom obličju kako bi ga prestrašili i tukli. Godine 1912. pisao je padre Pijo svom ispovjedniku: ,,Modrobradi ne želi biti potučen. Uzeo je već gotovo sva obličja. Nekoliko me dana dolazio posjetiti među ostalim sa drugim pratiocima, naoružan štapovima i željeznim oruđem. Tko zna koliko me je puta bacio iz kreveta, pri čemu me povlačio po sobi. Ali strpljenja! Isus, Blažena Djevica Marija, mali anđeo, sveti Josip i sv. otac Franjo bili su gotovo uvijek sa mnom“. Malo kasnije: ,,Još sam bio u krevetu kad su me spopali ti Kozaci. Pretukli su me na tako barbarski način da smatram velikom milošću da sam to mogao podnijeti, a da pritom ne umrem“. Padre Pio je predobro iskusio kako okrutno đavao bjesni da upropasti duše. I znao je vrlo jasno: samo molitvom i žrtvom, svetošću života, mogu se oteti duše propasti. I zato se zbog sućuti za ljude koji su u opasnosti da se izgube posve žrtvovao i bezuvjetno prihvatio patnje koje je Isus dopustio. U istoj godini 1912. vrlo lijepo piše: ,,U patnji je Isus još bliži. On promatra, on je taj koji prosjači za napore, za suze, On ih treba za duše...“

4. Veliko poštivanje svete Misne Žrtve

Nažalost, suvremena teologija i njom nadahnuta liturgijska reforma proizvela je kao gorko voće novu Misu koja je, ispražnjena svoga istinskoga sadržaja, osiromašena u plitku, bezizražajnu društvenu gozbu. Vjernici više ne znaju ništa o posadašnjenju Kristove žrtve na Križu i sigurno ne mogu od nje živjeti. Međutim, kod padre Pija je ta istina jasno zasjala. Nebrojeni posjetitelji u San Giovanni Rotondu koji su nazočili Misi padre Pija bili su zapanjeni kako je padre Pijo doživljavao sv. Misu i proživljavao Kristove patnje, supateći s Njegovim smrtnim strahom i mučenjem na križu. Događalo se mistično sjedinjenje s Kristovom patnjom. Tako je postao suotkupitelj i u Misi otvorio veliki izvor milosti. Hodočasnici su tako razumjeli što je sv. Misa i kako bismo ju trebali slaviti. Ne samo zajedno moleći misne molitve, nego prije svega žrtvujući se i povezujući se s Kristom koji pati.

5) Duh molitve

Ljudi više ne mole. Padre Pio bio je veliki molitelj koji je bio sate i noći uronjen u molitvu te je duboko doživljavao ono što je često svjedočio: ,,Molitva je ključ koji nam pruža pristup Božjem srcu. Samo molitva je sposobna preobraziti svijet“. Padre Pio je uistinu svetac našega vremena. Njegov život bio bi program za obnovu cijeloga svijeta. Da su koncilski pape bili usvojili ovaj program, kakva bi se velika obnova Crkve tada dogodila.

Svatko tko s njime dolazi u kontakt ili nešto čita o njegovom životu mora biti očaran njegovom osobnošću. Oduševljava ga snaga njegove ljubavi. Tko ga zaziva i štuje, neće se razočarati. Tko god posluša njegov primjer i savjete, radostan će iskusiti snagu njegove pomoći.

Srdačan pozdrav i svećenički blagoslov,

p. Stefan Frey

Časopis Christus Rex br. 17: Sveti Pio X.

Dostupan je novi, 17. broj časopisa Christus Rex za mjesece srpanj, kolovoz i rujan 2018. godine. Tema ovoga broja je lik sv. Pija X. čiji smo blagdan proslavili ovoga mjeseca. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor
Kratki pregled života sv. Pija X.

Čuda sv. Pija X.

Čudesni događaji prije izbora Pija XII.

Propovijed nadbiskupa Lefebvrea prigodom blagdana sv. Pija X.

Intervju s p. Pagliaranijem

Nema smrti doktrinarnoj krizi

Svjedočanstvo mons. Carla Marije Viganòa

U nastavku prenosimo predgovor poglavara našega Distrikta, p. Stefana Freya.

Ovaj broj glasnika Christus Rex bavi se temom sv. Pija X., zaštitnika našega Svećeničkoga bratstva. Njegov blagdan slavi se 3. rujna te je prikladno da se cijeli ovaj mjesec zadržimo u promatranju njegova svetačkoga lika i djela.

Sv. Pio X. ostavio nam je jasno viđenje i program za obnovu Crkve, a kao što se to već puno puta pokazalo u povijesti Crkve, on mora početi od obnove svećenstva. Taj ideal zdrave svećeničke formacije koju je poticao sv. Pio X. nastoji slijediti naše Svećeničko bratstvo, vjerno uredbama koje nam je u istome duhu ostavio nadbiskup Lefebvre. U srpnju ove godine održan je Generalni kapitul našega Bratstva. 41 član kapitula izabrao je novoga generalnoga poglavara i njegove pomoćnike.

Kršćanski ideal danas

Osvrt na generalni kapitul

41 sudionik na Generalnom kapitulu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. od 3. do 21. srpnja u Ecôneu zajedno su s pomoćnicima i prevoditeljima proživjeli vrlo intenzivne i, vjerujem, plodne i učinkovite dane. Nakon duhovnih vježbi i izbora prešlo se na pravi posao, koji je ujedno zahtijevao većinu vremena: rješavanje brojnih nadolazećih pitanja. U pripremi kapitula članovi Bratstva podnijeli su stotine podnesaka, želja, prijedloga, odnosno pitanja. Sada je došlo vrijeme za pronalaženje pravih odgovora. U duhu bratske razmjene održane su plenarne sjednice, djelovala su pojedinačna povjerenstva i obrađivane su odluke o kojima se raspravljalo na plenarnoj sjednici. Svi su napori bili u svjetlu onoga što je bit i svrha FSSPX-a: obnova svećenstva i svetost posvećenoga života. Kako u današnje vrijeme uspješno ostvariti ovaj ideal, kako živjeli evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti? Kako se oduprijeti svim protivštinama, izazovima i napadima bezbožnog duha vremena, a da nas ne zarazi ili obeshrabri, nego naprotiv da rastemo? Kako formirati u našim bogoslovijama i novicijatima, buduće svećenike i redovnike za njihov sve teži i zahtjevniji apostolat? Kako prenijeti ljepotu istinske vjere i veličanstveno blago milosti, nadahnuti i jačati vjernike u revnosti, privući i pridobiti one udaljene od vjere, te na kraju biti poput svjetionika u potamnjeloj Crkvi i društvu?

,,Vi ste svjetlo svijeta!“

Nije li to zadaća svojstvena samoj Crkvi? Njezin Utemeljitelj koji je rekao za sebe: ,,Ja sam svjetlo svijeta“ prenio je svoje poslanje svojim učenicima i svima nama: ,,Vi ste svjetlo svijeta“, i: ,,Sjat ćete poput zvijezda u tami!“ To nije upućeno samo svećenicima, nego i vama, dragi vjernici! Bog želi da svatko od nas postane svet. On to želi jer nam je pripremio visoki položaj na nebu - zauvijek! Ali on želi također i to da svi budemo svjetlo svijeta! Zato vam uvijek ponavlja pitanje: koliko težim prema tome idealu, kako ispunjavam svoje poslanje koje mi je Bog dao, svoje konkretne staleške dužnosti? Gdje moram raditi da bih se popravio? Kakve borbe moram izdržati?

Odgovor nadbiskupu Josipu Bozaniću na priopćenje o zabrani podjele sakramenta sv. potvrde

U petak, 11. svibnja 2018., objavljeno je pismo zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, u kome se izjavljuje da pomoćni biskup Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., mons. Bernard Tissier de Mallerais, nema dopuštenje za podjelu sakramenta sv. potvrde koja je održana prošle nedjelje, 13. svibnja, u Zagrebu. Na ovu tvrdnju želimo dati sljedeći odgovor i pojašnjenje.

Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. je 1975. godine, nekoliko godina nakon njegova osnutka i priznanja od strane mjesnoga biskupa u Fribourgu (Švicarska), izrečena zabrana djelovanja i dokinuće njegova postojanja. Međutim, kako je to već mnogo puta obrazloženo i dokazano, za tu odredbu nije postojalo ni pravno ni razložno utemeljenje. Pravno stoga što nije dokazano koja je bila kompetencija povjerenstva koje je izreklo navedenu sankciju, a razložno stoga što nije dokazano na kojem je temelju izrečena sankcija te je žalba upućena Apostolskoj signaturi opstruirana zloporabom vlasti tadašnjega državnoga tajnika Svete Stolice. Na ova pitanja do danas nije dan odgovor te se nameće dobro utemeljena činjenična sumnja o valjanosti te sankcije, a u tom slučaju Crkva nadopunjava sve potrebne ovlasti koje se stavljaju u pitanje (ZKP 1983., kan. 144). Zbog toga sa sigurnošću držimo da Svećeničko bratstvo posjeduje sve osporavane ovlasti koje je imalo od samoga početka te da djeluje u potpunosti valjano i dopušteno u cijeloj Crkvi.

Ovo ozbiljno pitanje do danas službeno nije riješeno, a razlog tome možemo prepoznati u velikoj krizi u kojoj crkveni pastiri sve do najviših razina zlopotrebljavaju svoju službu, namećući vjernim laicima i klericima obvezu prihvaćanja reformi koje su neuskladive s njihovom katoličkom savješću. Ipak, crkvene su ustanove na najvišoj razini Svećeničkome bratstvu izričito priznale pojedinačne ovlasti koje su se stavljale u pitanje. Tu mislimo prvenstveno na odgovor papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei mjerodavnoga za zajednice privržene tradicionalnome rimskome obredu od 3. siječnja 2003., da je na svetima Misama koje služe svećenici našega Bratstva moguće ispuniti nedjeljnu obvezu. Valja napomenuti da tu obvezu inače nije moguće ispuniti na Misama koje bi služio valjano suspendirani svećenik jer se na takvim Misama ne bi uopće smjelo sudjelovati, nego samo na Misama koje dopušteno služi katolički svećenik. Daljnju važnu odredbu nalazimo u odluci pape Franje od 1. rujna 2015. kojom je svim svećenicima Bratstva priznata ovlast ispovijedanja najprije u Godini milosrđa, a zatim ta ista ovlast 20. studenoga 2016. produžena na trajno. Papa je također 27. ožujka 2017. donio odredbu u kojoj proviđa mogućnost i poziva mjesne ordinarije da svećenicima Bratstva daju ovlasti za vjenčavanje vjernika koji su povjereni pastoralnoj brizi naših svećenika. Rimske ustanove su također nekoliko puta izričito udijelile našim biskupima dopuštenje za vršenje svećeničkih ređenja što uklanja svaku kanonsku zapreku sa svećenika zaređenih u tim uvjetima. Sve to govori nam o praktičnom ispravljanju nepravde koje treba promatrati u svjetlu kanonske pravičnosti kao jednome od bitnih elemenata crkvenoga poretka. Crkvenopravno načelo da kazne treba tumačiti usko, a povlastice široko (odiosa sunt restringenda, favorabilia sunt amplianda), upućuje bez ikakve dvojbe da treba pozitivno prosuđivati i druge oblike djelovanja našega Bratstva, uključujući i podjelu sakramenta svete potvrde koju vrše naši biskupi po brojnim našim zajednicama po cijelome svijetu.

Rastući progon kršćana – svakih pet minuta jedno umorstvo!

Progon kršćana je prema podacima organizacije Open Doors posljednjih deset godina na svjetskoj razini vidljivo porastao. Ovo međunarodno djelo za pomoć kršćanima bilježi svake godine povećani broj progonjenih kršćana prema pokazateljima progona na svjetskoj razini koji se objavljuju u siječnju svake godine. Na temelju postojećih podataka može se broj kršćana koji trpe snažan vjerski progon u pedeset praćenih zemalja procijeniti na čak oko 215 milijuna(!), što je dosad nezabilježena razina. Danas se provodi najgori progon kršćana svih vremena, koji svjetska javnost spominje jedva ili marginalno! Više od 100.000 ljudi bude svake godine zbog Imena Isusova ubijeno! To konkretno znači da svakih pet minuta netko podnosi mučeništvo.

Već godinama zauzima Sjeverna Koreja prvo mjesto na pokazatelju progona: 300.000 kršćana mogu pod vlašću Kim Jong-una preživjeti samo u podzemlju. Njih oko 70.000 izloženo je mučenjima i teškom prisilnom radu u ,,logorima smrti“.

Glavni uzrok rastućih progona su pritom druge religije. Islamske, hinduističke i budističke države vrše sve agresivniji teror protiv kršćana. U Sudanu, primjerice, daje islamistički predsjednik Omar Bašir da se u nubijskim brdima, području pretežito nastanjenom kršćanima, bacaju bombe i uništavaju kršćanske škole, bolnice i crkve.

Došašće – priprava srdaca

Pri završetku godine obljetnice Fatime i početku došašća pozivam vas još jednom da produbite nauk Gospe Fatimske. 10. prosinca 1925. ona se ukazala zajedno s Djetetom Isusom 18-godišnjoj postulantici sestri Luciji u Pontevedri da bi pobliže pojasnila pobožnost pet prvih subota na koju je već potaknula 13. srpnja 1917. Pritom nam ona daje životno pravilo duhovnosti kojoj se u njezinoj mudrosti ne možemo dovoljno diviti jer dnevnom životu pobožnosti daje idealan i sasvim konkretan oblik. To mi se zato čini iznimno prikladnim za posvećenje došašća i pripravu srdaca za blagdan Božića.

Kao što nas s. Lucija neprestano uvjerava, Majka Božja želi da četiri poznate vježbe prvih pet subota ne budu samo jednokratna mjesečna stvar, nego da postanu model za dnevni duhovni život, a istovremeno i da određuju molitveni ritam Marijina djeteta. Naravno da nije moguće svaki dan ići na ispovijed i na pričest. To se ni ne želi reći, nego treba ono bitno u prakticiranju prvih pet subota prenijeti na svakodnevni život. To znači konkretno sljedeće:

1) Krunica

Majka Božja u svakome svome ukazanju želi od nas da dnevno molimo Krunicu. Ta naglašena želja treba za nas biti samorazumljiva, sveta obveza. Ako to Nebo želi, ono će nam sasvim sigurno i darovati milost da vjerno ispunimo tu želju. Najljepše je uvijek moliti Krunicu zajednički, s čime je povezan i potpuni oprost. Ako nije moguće drukčije, možemo naravno moliti desetice Krunice i u nekoliko navrata i kada smo na putu.

2) Sveta Pričest

Pričest znači sjedinjenje s Isusom koje se događa u sakramentalnoj, ali i u duhovnoj Pričesti. Svatko tko ne može dnevno ići na sv. Misu, može se lako kod jutarnje molitve duhovno sjediniti s žrtvenim Jaganjcem na oltaru te Isusu prikazati samoga sebe kao i predstojeći dnevni posao u duhu zadovoljštine. I kao što treba tijekom dana nastaviti sa zahvalom nakon svete Pričesti, isto to treba činiti i s duhovnom Pričesti u smislu što češćeg obnavljanja strelovitih molitava i čina ljubavi. Na taj način je živi Isus uistinu u nama kao gost koji ostaje i trajno djeluje u našoj duši, koji nas sa svojim nutarnjim poticajima vodi i kojemu rado navraćamo.

Kristovo kraljevstvo u svjetlu Fatime i Vojske Bezgrješne

Tema Kristova kraljevstva bila je nadbiskupu Lefebvreu veoma važna – ne samo zato što je ljubio Isusa iznad svega, nego jer je ova tema danas od dramatične aktualnosti. Najdublji razlog za današnju sveopću dramatičnu krizu u društvu i Crkvi leži u činjenici odbacivanja Kralja kraljeva u svim područjima Njegove vlasti na zemlji, i to čak i u Njegovoj Crkvi. Danas se više ne želi da On vlada nad ljudima. Tu temu želimo promotriti u svjetlu dviju velikih obljetnica ove 2017. godine, koje su prije nekoliko dana dosegle svoj vrhunac:

·         13. listopada 1917. učinila je Majka Božja u Fatimi najavljeno veliko čudo Sunca kao božansku potvrdu za istinitost Njezinih ukazanja.

·          16. listopada 1917. utemeljio je sv. Maksimilijan Kolbe Vojsku Bezgrješne.

Oba ova djela utemeljila je Presveta Djevica, oba stoje zajedno i čine jedinstvo. U Fatimi ona daje program za spasenje svijeta, a Maksimilijan Kolbe treba tome programu dati konkretan oblik i izložiti pojedinosti, kako ga treba provesti. Oba djela teže istome cilju: spasenju duša i ponovnoj uspostavi Isusove vlasti u svim područjima. Oba govore o „vladavini Presvetog Srca Isusova i Marijina“, zato što Isus hoće vladati po Bezgrešnom Srcu Marijinu i zajedno s njime. Naprotiv tiranskoj vladavini Sotone, radi se ovdje o vladavini dvaju srdaca, odnosno vladavini ljubavi.

Fatima divno i precizno objašnjava kako je ova vladavina ustrojena: to je vladavina u tri područja: u srcima – u društvu – u Kristovoj Crkvi. Fatima objašnjava kako se valja boriti protiv ove vladavine Sotone i njegovih slugu u sva tri područja jer đavao ima trostruku strategiju kojom napada čovjeka i želi ga upropastiti. Govori nam i o tome kako će biti ostvarena konačna pobjeda protiv sotone: što trebamo činiti, svatko od nas kao i Svećeničko bratstvo.

Jako je važno ovo razumjeti da bismo shvatiti što se danas događa.  Kada si postavimo pitanje u kojemu vremenu se nalazimo, sestra Lucija odgovara ovako:  „Đavao je odlučio povesti odlučujuću bitku protiv Gospe“. Od istočnoga grijeha u raju se đavao i njegovi sljedbenici fanatično bore protiv Gospe i Njezine djece. Upravo u 1917. godini ušla je ova neprestana borba između dobra i zla  u svoju odlučnu fazu.

Fatima je drama u tri čina, ona je najveća drama čovječanstva izložena u tri tajne. Gospa objašnjava u svojima trima tajnama do u pojedinosti dramatični razvoj borbe koja se odvija na tri razine. Iako treća tajna još nije u potpunosti poznata, promotrimo ipak različite naznake koje su dali oni koji su tu tajnu pročitali. Na ta pitanja sestra Lucija neizravno odgovara: ,,Čitajte u Knjizi otkrivenja. Vrijeme u kojemu živimo opisano je u 12. i 13. poglavlju Otkrivenja. Ondje ćete pronaći ono što stoji u tri tajne“. Doista nalazimo u tim poglavljima spomenutu trostruku đavlovu strategiju, a to je uništenje triju područja Kristove vladavine.

1) Borba vatrenoga zmaja na osobnoj razini, protiv pojedinačnih ljudi

„I znak veliki pokaza se na nebu: žena, obučena u sunce i mjesec pod nogama njezinim i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 12,1). Ovdje se najprije predstavlja Majka Božja kao đavlova protivnica, prožeta slavom Božjom, obasjana Suncem, Kristovim simbolom.

,,I pokaza se drugi znak na nebu: crveni zmaj, koji ima sedam glava i deset rogova; i na glavama njegovim sedam kruna… stara zmija, koja se zove đavao i sotona“ (Otk 12) . Zmaj pokušava pobijediti Ženu, ali bez uspjeha. Onda se bijesan povlači da bi započeo borbu s Njezinim potomstvom, Njezinom djecom. Prva i konačna namjera zmaja je upropastiti i vremenito i za vječnost što je više moguće duša, da bi time ugrozio moćnu Ženu. Upravo to se prikazuje u prvoj fatimskoj tajni. Marija pokazuje djeci vidiocima pakao, veliko ognjeno jezero, a usred njega đavla i proklete duše. No, odmah potom pokazuje spasenjsko sredstvo: ,,Vidjeli ste pakao u koji odlaze jadni grešnici. Da bi ih spasio, Bog želi u svijetu proširiti štovanje moga Bezgrješnoga Srca!“. U tome Srcu nalazi se dakle, prema Božjoj volji, spasenjsko sredstvo za grešnike i zalog blagoslova Božjega protiv sotonine vojske.