Christus Rex

Nepomirljiva mržnja prema caru Karlu


Neusporedivi Reimmichlov (pseudonim za tirolskog svećenika i pisca Sebastiana Riegera) „Tiroler Volksbote“ („Tirolski narodni vjesnik“) piše u posmrtnom slovu o caru Karlu (broj 14, 6. travnja 1922.):

„Javna je tajna da bi car Karlo danas mogao sjediti u Beču kao car da se pokorio masoneriji, da je potpisao zahtjeve koji su mu postavljeni još ujesen prošle godine, naime dopustiti masoneriji da u cijelom svojem bezboštvu u Austriji radi što joj se prohtije. Car je Karlo to odbio. Negda je sve učinio kako bi spasio zemaljski život svojih podanika, a još je puno manje želio duševno spasenje svojih naroda predati Božjim neprijateljima. Radije se sam izručio rukama svojih mučitelja.“

A švicarski pjesnik otac Maurus Carnot u švicarskom dnevniku „der Morgen“ (1922., broj 29) daje sljedeću prosudbu:

„Svjetska je masonerija otpočela rat sarajevskim ubojstvom, a takozvani mir nepomirljivom mržnjom protiv cara Karla. Da car Karlo sa svojom kućom nije bio tako vjerno odan Katoličkoj Crkvi, ne bi bio morao zamijeniti Beč i Budimpeštu Funchalom (mjesto izgnanstva)!“

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (I.)



Pojava Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u nekoj sredini, ili susret s informacijama o njemu, uvijek izazove različite, nerijetko burne reakcije – od oduševljenja vjernika, kurioziteta, pa do snažnog protivljenja. Prikazat ćemo zato u četiri nastavka, najprije jedan sumarni pregled povijesti najvažnijih zbivanja u Crkvi u posljednjih pola stoljeća – Drugi vatikanski sabor i izbijanje velike krize, da bismo mogli razumijeti povijest nastanka, djelovanje i pozicije FSSPX-a1, a naposljetku odgovoriti i na kritike na koje najčešće nailazimo, i koje su u pravilu uvijek (pa i kod nas) aktualne. Nadamo se da će zato ova mala studija pomoći boljem razumiijevanju ovih pitanja, i poslužiti kao izvor za njihovu objektivnu prosudbu.




Sazivanje Drugog vatikanskog sabora


Godine 1958. papa Ivan XXIII. sazvao je opći ili ekumenski crkveni sabor. Bila je to vijest koja je snažno odjeknula, jer radi se o događaju prvorazredne važnosti za Crkvu. Opći crkveni sabori u povijesti su uvijek sazivani iz dvaju razloga: da bi se utvrdila neka vjerska istina, ili, češće, da bi se razriješilo stanje krize uzrokovano širenjem zabluda i krivovjerja, pojavom praktičnih zlouporaba ili širenja nemorala. Ipak, ovaj je crkveni sabor sazvan iz potpuno netipičnih razloga. Sam papa Ivan XXIII. pohvalio je, štoviše, stanje Crkve i stabilni napredak njezinog vjerskog života i smatrao da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Ali je ipak, zaželio da Crkva svoj nauk artikulira na drukčiji način, kako bi njezino djelovanje bilo efektivnije za aktualne prilike. Možemo s pravom reći, da se radilo o plemenitim motivama koje svaki iskreni katolik treba pozdraviti.

Međutim, čitav ovaj plan nije ostao izuzet iz konteksta svog vremena. Poslijeratne godine donijele su sa sobom jednu razumljivu reakciju na sve patnje koje je čovječanstvo moralo proći. U zapadnim zemljama osjećala se snažna povezanost i međuljudska solidarnost, a one razlike koje su prije uvijek bile aktualne, stavljene su u drugi plan. S velikim entuzijazmom obnavljalo se ono porušeno, izgrađivala se nova civilizacija. Tu su došla nova tehnološka otkrića, čovjek je dobio dojam da prekoračuje one granice koje su prethodno bile nezamislive. Sve u svemu, razvila se jedna vjera u čovjekove mogućnosti i napredak, opći optimizam koji je prožimao sva polja života. Pa tako i crkvenog.

Čovjek se rađa slijep… a umire kao bezbožac…

U trbuhu jedne trudnice bile su dvije bebe. Jedna od njih upita drugu: – Vjeruješ li Ti u život nakon poroda. – Naravno. Nešto mora postojati i nakon poroda. Možda smo ovdje radi priprave za ono što ćemo biti kasnije. – Gluposti. Ne postoji život nakon poroda! Kakav bi bio taj život? – Ne znam, ali će jamačno biti više svjetla nego ovdje…Možda ćemo hodati svojim nogama i hraniti se ustima. – Ma, to je apsurdno! Hodati je nemoguće. Jesti ustima? Smiješno! Pupčana je vrpca put hrane…Reći ću ti jednu stvar: život se nakon poroda mora isključiti.

Pupčana je vrpca prekratka. Ja, naprotiv, vjerujem da mora nešto postojati. A možda će biti drukčije od onoga što smo naviknuti imati ovdje. – Ali nitko se nije vratio iz onostranosti, nakon poroda. Porod je kraj života. A na kraju krajeva, život nije drugo nego tjeskobno postojanje u mraku koje nas dovodi do ništavila. – Pa dobro, ne znam točno kako će biti nakon poroda, ali ćemo sigurno vidjeti mamu i ona će se za nas brinuti. – Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A gdje vjeruješ da je ona sada? – Gdje? Sva je oko nas! A u njoj i zahvaljujući njoj živimo. Bez nje cijeli ovaj svijet ne bi postojao. – Ja ipak u to ne vjerujem! Nikada nisam vidio mamu, zbog čega je logično da i ne postoji. – U redu, ali pokatkad, kada smo u tišini uspijemo je čuti ili oćutjeti kako miluje naš svijet. Znaš?... Ja mislim da postoji stvarni život koji nas očekuje i da se sada samo za njega pripravljamo… – Valjda je tako, ali ja malo ili nikako ne vjerujem u ono što ne vidim…

Izvor: www.sanpiox.it

33 istine za razmatranje u našem vremenu


Ovo je transkripcija u tezama poznate Okružnice prijateljima i dobročiniteljima broj 40, od 2. veljače 1991. godine u kojoj se pater Franz Schmidberger, ondašnji Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., posvećuje sveukupnosti pitanja, jasno izlažući katolički stav, a ova se okružnica po riječima mons. Fellaya može držati malenim kompendijem današnjih zabluda koje se suprotstavljaju vjeri.

Blagovijest - propovijed


I riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama; dragi vjernici, ove riječi svetog evanđelja po Ivanu slušamo na kraju svake svete Mise. Nije nam točno poznato – kao i za većinu dijelova, kako i u kojem povijesnom trenutku je posljednje evanđelje ušlo u obred svete Mise, ali možemo kazati, da se i ovdje ostvaruje ono pravilo, da je tradicionalna rimska liturgija nastala pod brižljivim djelovanjem jedne nevidljive ruke – božanske providnosti, te je zato uređena na taj način, da na čudesan način izražava simboliku svetih obreda. Uistinu, ne može biti slučajno, da baš na zaključku svete Mise stoje one riječi, koje predstavljaju sažetak naše vjere, jednu od najvažnijih odrednica, po čemu smo mi kršćani. Da je jedan svemogući Bog postao čovjekom, vjerska je istina koja kršćanstvo bitno razlikuje od svake druge religije. Mogli bismo reći, da već samo nutarnje značenje, i vrijednost te istine, dokazuje da se upravo tu Bog objavio. To je upravo ono nešto ljudski neočekivano, do kraja nerazjašnjivo – otajstveno, što nas upućuje, da se ne može raditi o ljudskoj logici, nego naprotiv božanskoj. I ta istina potiče nas, da pokušamo uvijek sve više prodrijeti u njezinu dubinu, i zahvatiti iz neiscrpnog blaga tog velikog otajstva.


Što je potrebno ovom prilikom o tome kazati? Htio bih se, dragi vjernici, usredotočiti na jednu od najvažnijih posljedica, ili plodova tog otajstva, a to je stvarnost, da je čitava naša vjera, naš katolički život, prožet načelom božanskog utjelovljenja. Bog je htio uzeti ljudsku narav. On se nije ograničio samo na duhovnu sferu, nego je, da bi nam se objavio, uzeo ljudsko tijelo i na taj nam način, pokazao dubine svog božanskog života. Gospodin Isus, Sin Božji, očitovao nam se na materijalan način, vidljiv i dostupan svakome, on je djelovao među nama. Kao takav, ostavio nam je brojne znakove – izvanredna djela, čudesa, po kojima možemo spoznati da je uistinu od Boga poslan. Učinio je to pred svojim učenicima, pred tadašnjim svijetom kojemu se obraćao, a njihovo svjedočanstvo prenosi se do nas, kako bismo i mi mogli to božansko djelo sa sigurnošću spoznati. No tu to djelo nije i dovršeno. To utjeloviteljsko djelovanje moralo se nastaviti i dalje, da bismo milost, koju nam Gospodin želi prenijeti, mi, i svi ljudi do kraja svijeta, mogli primiti. Zato je Gospodin ustanovio Crkvu, i otajstva novog saveza – svete sakramente. Sva ta otajstva, svi liturgijski čini, blagoslovi, vjerske tradicije, jesu utjelovljenje božanskog djelovanja u Crkvi. Po njima mi primamo božansku milost, koju je Isus podario ljudskom rodu, svojim činom otkupljenja. Zato nam valja rado (dragovoljno) i revno pristupati tim izvorima kršćanskog života, da bismo po njima uistinu, duhovno živjeli.

„Nadbiskup Lefebvre, ovaj veliki čovjek sveopće Crkve“



(Papa Benedikt XVI. na audijenciji za biskupa Fellaya, 28. kolovoza 2008.)

25. ožujka 1991. u švicarskom je Martignyju preminuo nadbiskup Marcel Lefebvre, utemeljitelj Svećeničkog Bratstva sv. Pija X.

Ja sam samo jedan biskup Katoličke Crkve koji nastavlja prenositi nauk. 'Accepi quod et tradidi vobis'. Želio bih da se na moj grob napiše – a ovaj se dan nedvojbeno neće još dugo čekati: 'Tradidi quod et accepi'. Ovo su riječi svetoga Pavla: 'Primih što vama predadoh' (1 Kor 11,23).“


p. Karl Stehlin: Moramo biti ljudi s načelima


Sljedeće pismo pojašnjava kako možemo biti ljudi s načelima u istinskom katoličkom smislu. Nedavno je otac Jean, svećenik tradicionalnih kapucina u Morgonu (Francuska) u jednoj propovijedi izrekao mišljenje da FSSPX ide na „mekom putu k modernizmu“ jer traži praktični sporazum s Rimom.

Kao odgovor na ovu lažnu optužbu pater Karl Stehlin (Poglavar istočnoeuropskih autonomnih kuća) drži se dužnim njemu i kapucinima opširno pisati kako bi podsjetio na pet važnih načela koje je on sam naučio u godinama vlastitog djelovanja kao svećenik FSSPX-a.

Zahvaljujemo pateru Stehlinu za dopuštenje objavljivanja prijevoda pisma.


Varšava, 6. veljače 2014.

O lažnom ekumenizmu - kardinal Siri (III.)

 

,,Razlika između katolika i nekatolika, ukoliko žele biti braćom, jest u vjeri. Treba imati hrabrosti to reći i, uvijek to reći. Služiti se skliskim taktikama koliko i ljubaznima, nijansirati sve obrube u nesigurnom sutonu koji dokida sva neugodna stajališta, nije bavljenje ekumenizmom. A jest kada, vršenjem svake kreposti, sa svim osobnim žrtvama, sa svom čvrstom strpljivošću, s najnježnijom ljubavi, donosi jasne pojmove. Zar bi možda bio povratak punom jedinstvu među vjernicima prevaljen put popločen dvosmislenostima i poluistinama? Sada je jasno da se mora prijeći ovaj most - rimski primat - i ako ga se ne prijeđe svjesno, ne postiže se jedina i istinska svrha ekumenizma. I ocrtava se stvarna pogibelj u toj oduševljavajućoj stvari. Evo tko predstavlja pogibelj da od ekumenizma učini gomilu krnjih učenja. Ima pisaca koji, zlorabeći ime teologa i dostojanstvo istraživanja, ljušte jednu po jednu istine katoličke vjere, i cijepaju Učiteljstvo ignorirajući ga. Navode druge na sumnju da oni uopće znaju da je Božja istina jedna i savršena i zanijekana u jednoj točci - takva joj je nutarnja logika i suglasje - valja sve zanijekati. Ne razumiju da je Bog sve povjerio jednom Učiteljstvu koje je toliko sigurno i božanski zajamčeno da se može tvrditi «quod Ecclesia semel docuit, semper docuit».

Možda su također zaboravili da vidljivost Crkve i njezina ljudska stvarnost nju uopće ne kompromitiraju, pokazujući Božju ruku u onome što, povjereno ljudskim rukama, danas ne bi postojalo i bilo bi odvajkada mrtvo. Naša nas braća čekaju, ali nas očekuju na svjetlosti dana, a ne među nesigurnim sjenama noćnim!


(kardinal Giuseppe Siri, iz časopisa «Renovatio», XII (1977.), svezak 1, str. 3-6)


Posljednji uzdasi


Neki su od nas još tinejdžeri, neki zreli ljudi, neki se spremaju u mirovinu, a neki već u poodmakloj dobi. No, svima nam je jedno zajedničko - valja živjeti po Božjim zapovijedima i stalno imati na umu posljednje stvari, jer zbilja ne znamo kada će nas smrt zateći.
Danas se o svemu govori, raspravlja, svih se tema dotičemo, ali najbitniju se nerijetko prešućuje. A to je naš odlazak s ovoga svijeta i stanje u kojem će nas smrt zateći. Hoćemo li zbilja imati vremena za pokajanje i izmjenu života?!

Otvorih predkoncilski molitvenik i pronađoh posljednje uzdahe:



Klanjam ti se, o Bože živi, istiniti! Vjerujem u te, o vjekovita Istino! Ufam se u te, o neizmjerno Milosrđe! Ljubim te više negoli sve stvari, o najveća i neizmjerna Dobroto! Gospodine, kajem se iz ljubavi prema tebi što sam te, predragog Boga, toliko puta uvrijedio. Neću te nikada više vrijeđati.
Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Gospodine, u ruke tvoje predajem dušu svoju.

Motuproprij Summorum Pontificum


Sedmi srpnja 2007. je datum koji će jednog dana zasigurno biti velikom slovima zapisan u crkvenoj povijesti, naročito njezinoj povijesti nakon Drugog vatikanskog sabora. To je dan kada je papa Benedikt XVI. izdao motuproprij Summorum pontificum u kojem je napokon jedan pokoncilski papa priznao onu očitu činjenicu, za koju nam jamči dogmatski, nezabludivi nauk Crkve i koje su bili svjesni svi tradicionalni katolici – da obred tradicionalne latinske Mise nikad nije bio zabranjen i da ga svaki svećenik bez ičijeg dopuštenja ima pravo služiti. Događaj kojeg su mnogi vjerni katolici nestrpljivo, godinama i desetljećima iščekivali. A opet, s druge strane, sama ta činjenica, svi ćemo se složiti, nije nešto što će automatski riješiti problem krize u Crkvi. Postoji još nemali broj drugih činjenica i problema koje je nužno riješiti da bismo mogli uistinu govoriti o izlasku iz krize koja je Crkvu zahvatila nakon Drugog vatikanskog sabora. U ovoj kratkoj analizi dotičnog dokumenta pokušat ćemo zato vidjeti koliki je njegov stvarni doprinos, a koja su istovremeno i ograničenja i što sve je potrebno učiniti da bi se moglo kazati da je kriza u Crkvi na načelnoj razini riješena.

Doista je izvrsna činjenica da sada mnogi svećenici koji su prethodno željeli služiti tradicionalnu Misu, a to nisu mogli jer nije postojalo izričite pokoncilske regulative te se svaki biskup mogao pozvati na taj opći dojam da je tradicionalna Misa zabranjena; sada to mogu jer postoji crno na bijelo izjava jednog pokoncilskog pape koja svakome daje za pravo. Ipak, dužni smo pokazati pretjeranost optimizma i nerealnost onih koji se ograničavaju samo na tu činjenicu. Nesumnjivo, izvrsna je i nužna stvar znati da nitko ne može pojedinom svećeniku zabraniti služiti tradicionalni obred. No, moramo si postaviti pitanje: je li uistinu cilj, je li nešto najviše znati da nitko ne može svećeniku zabraniti tradicionalnu Misu? Ili bolje: koji je uistinu cilj kada govorimo o pitanju liturgijskog obreda u kontekstu pokoncilske Crkve, tj. tradicionalne i nove Mise?

Pogledajmo zato najprije kako zapravo papin motuproprij rješava to pitanje. U njemu stoji da postoje dva oblika rimskog obreda – redovni, koji je nova Misa, i izvanredni, koji je tradicionalna Misa. Oznaka redovitosti, kako je drugdje rečeno, odnosi se na praktičnu učestalost celebracije i s te strane ne možemo kazati da ne odgovara stvarnosti jer se nova Misa danas u Zapadnoj crkvi doista služi na redovitoj osnovi, dok tradicionalnu u usporedbi nalazimo razmjerno rijetko. S te strane, naravno, ne može biti prigovora. Međutim, osvrnemo li se na drugi, puno važniji segment ove stvari, vidjet ćemo da se on nikako ne podudara sa stvarnošću koju nam sama Crkva na nezabludiv i obvezujući način definira. Tu govorimo o izjavi da oba obreda u svojoj biti jesu izraz rimskog liturgijskog obreda. Što zapravo smatramo pod rimskim liturgijskim obredom? To je obred koji se kroz čitavu povijest služio u Rimskoj Crkvi. A Crkva u svom dogmatskom nauku iznosi da su tradicionalni obredi uvijek zadržavali svoju supstanciju kroz cijeli tijek povijesti i da ona mora biti zadržana. O tome nam govori vjekovno pravilo lex orandi – lex credendi, povijesna papinska krunidbena zakletva, ispovijest vjere Tridentskog i Prvog vatikanskog sabora i najvažnije, dogma Tridentskog sabora:

,,Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i odobreni obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka je kažnjen anatemom.’’ (Dekret o sakramentima, kan. 13)

Kako ozbiljna analiza pokazuje, nova Misa naprosto ne zadržava supstanciju tradicionalnog rimskog obreda. U njoj su toliki elementi iz tradicionalne Mise ukinuti i tolike su novotarije uvedene da to više u svojoj biti nije ista stvar. Zamislimo autora koji bi više od polovicu poglavlja iz knjige izbacio i nadomjestio ih posve novim sadržajem te htio izdati drugo izdanje iste knjige – to naravno ne bi mogao učiniti, nego bi se radilo o novoj knjizi. Tako je slučaj i ovdje – iako na bogoslužnoj knjizi koja sadrži tekst nove Mise stoji naslov 'Rimski misal', ta knjiga ne odgovara biti rimskog obreda. Stoga se na koncu ovdje radi o uvođenju novog obreda koji ne može po dogmatskom nauku Crkve nadomjestiti stari, nego u najboljem slučaju možemo govoriti samo o jednom eksperimentu i dodatnoj opciji na koju nitko ne može biti obvezan.

Kad smo to utvrdili – da samo polazišno načelo, iz uzroka o kojima možemo raspravljati (papino istinsko uvjerenje da je tome tako, ili praktične okolnosti koje su ga na to primorale), izraženo u motupropriju ne odgovara činjeničnoj stvarnosti, sljedeći korak je analiza posljedica koje iz tog načela proizlaze. Tradicionalisti po svojoj definiciji drže da je tradicionalni obred nešto bolje i uzvišenije i da je novi obred po sebi defektan i da ga u konačnici ne bi u Crkvi trebalo biti, odnosno da barem pojedinačno, nijedan istinski katolik ne bi trebao biti primoran u njemu sudjelovati. Ipak, je li to i stajalište motuproprija? Nipošto, u njemu se novi misal drži jednako vrijednim izričajem molitvenog pravila Rimske crkve. Tradicionalna Misa je po njemu samo jedna zamjenska, dodatna opcija, koju valja omogućiti vjernicima koji izraze želju za njom. A koji mogu biti motivi za takav zahtjev? Oni se svode na estetiku, duhovnost, karizmu, ili bilo koji drugi razlog, osim doktrinarnih. O tome stoji u uputi Universae Ecclesiae, koja je izdana kao pojašnjenje i dopuna motupropriju: ,,Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve" (br. 19). Naravno, valjanost novih obreda (služenih prema rubrikama i s ispravnom nakanom) ne dovodi se ovdje nikako u pitanje, no problem je svakako zakonitost novih obreda. Nije vidljivo na što bi se drugo taj izraz mogao primijeniti, nego upravo na izneseno, da novi obredi odstupaju od nezabludivog nauka Crkve o zabrani radikalnog mijenjanja tradicionalnih obreda i njihova zamjenjivanja novim obredima i da nova Misa sadrži opasnosti za vjeru i da je zato valja izbjegavati. Nema dvojbe da bi crkvene vlasti taj stav na isti način i ocijenile. Također isto vrijedi i za posljednji dio izjave u koji bi se mogle ubrojiti opravdane kritike pokoncilskih papa zbog sablažnjivih izjava i postupaka. Iako papa Benedikt u popratnom pismu uz motuproprij doduše dopušta da privrženost staroj liturgiji bude motivirana sablazni zbog zlouporaba u novoj Misi: ,,zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim očekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve", ipak ne može biti govora o tome da je nova Misa, služena po propisima koji su njezin sastavni dio (uključujući pričest na ruku, ministrantice, čitače i čitačice, izvanredne djelitelje pričesti itd.), neprihvatljiva. Motivi mogu biti samo: ,,u nekim je krajevima nemali broj vjernika s tolikom ljubavlju i žarom ostao privržen prijašnjim liturgijskim oblicima koji su vrlo duboko utjecali na njihovu kulturu i duhovnost", i također, tu dolazi pretpostavka: ,,S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora i ostali vjerni Papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije". Tu dakle valja izostati i kritika Drugog vatikanskog zbog njegovih dvoznačnosti, opasnosti za vjeru i pogodovanje širenju hereza pa i stvari koje stoje u očitoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve.

A budući da se privrženost tradicionalnoj Misi svodi na spomenute motive – da se radi samo o jednoj karizmi i dodatnoj opciji, kojoj je nova Misa temeljna i zadovoljavajuća opcija, to je jasno da ni praktični uvjeti za ostvarenje tih motiva neće biti apsolutni nego ograničeni. To se utvrđuje ponajprije za svećenike koje pripadaju zajednicama koje se nalaze pod povjerenstvom Ecclesia Dei: ,,Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati". Dakle ni oni također ne mogu isključiti mogućnost (kon)celebriranja nove Mise, i njihov se stav također valja ograničiti na sve druge razloge osim doktrinarnih. O tome uostalom već govori i činjenica da se te zajednice doista nalaze u takvoj situaciji u kojoj je potrebno tražiti dopuštenje mjesnog ordinarija za otvaranje apostolata; kao i suglasnost za daljnje vođenje apostolata – koje nužno sa sobom nosi kompromise prešućivanja važnih istina i stvarnosti krize u današnjoj Crkvi, jer u protivnom ta suglasnost vrlo lako može biti oduzeta; što potpuno odgovara pretpostavci da se radi samo o jednoj karizmi unutar Crkve. Kao što postoji franjevačka, dominikanska, isusovačka, u novije vrijeme neokatekumenska, opusdeijevska, fokolarinska karizma, tako postoji i karizma onih koji pristaju uz tradicionalnu Misu. I kao što biskup za svaku od prethodno navedenih karizmi može slobodno procijeniti je li mu potrebna u biskupiji ili nije, to je moguće i za vjernike privržene tradicionalnoj Misi. Uostalom, popratno pismo uz motuproprij izričito utvrđuje: ,,Na kraju, draga subraćo, smatram važnim naglasiti da ove nove odredbe ni na koji način ne umanjuju Vašu vlast i odgovornost bilo u liturgiji, bilo u pastvi Vaših vjernika. Naime, svaki je biskup upravitelj liturgije u vlastitoj biskupiji (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 22:)". Zato i ako bi neki svećenik kao takav htio služiti isključivo tradicionalni obred, iz ovog se ne čini neutemeljenim biskupova politika da taj zahtjev opstruira svojim sudom da je prikladnije za njega služiti novi obred, ili pak da za pokretanje tradicionalnog apostolata u dotičnoj biskupiji nema potrebe. Slično vrijedi i za zahtjeve vjernika, na koje se može odgovoriti na raznolike načine. Također, uputa Universae Ecclesiae navodi da treba dopustiti služenje tradicionalne Mise na zahtjev vjernika, ali: ,,poštujući raspored liturgijskih slavlja same te crkve" (br. 16), što znači da tradicionalna Misa može s pravom dobiti svoje mjesto u nekom nepovoljnom terminu jer nova Misa mora zadržati prvenstvo.

Sve to nedvojbeno potvrđuje zaključak da iako motuproprij jest jedan značajan korak naprijed za rješavanje krize u Crkvi i za napredak tradicije, ipak to nije u apsolutnom smislu jer sadrži vrlo značajna ograničenja. Za svakog katolika koji je istinski svjestan zahtjeva koje pred nas postavlja katolička vjera u sadašnjem crkvenom trenutku, nikako ne može biti prihvatljivo da je tradicionalna Misa jedna alternativna karizma pored nove Mise, s kojom crkvene vlasti na taj način mogu i postupati. Naprotiv, tradicionalna latinska Misa je zahtjev naše vjere na koju imamo apsolutno pravo – kako vjernici, tako i svećenici, i ne postoji nikakva osnova za ograničavanje tog prava. Štoviše, svako takvo ograničavanje jest zlouporaba vlasti, koja se nažalost od Koncila i uvođenja nove Mise u Crkvi trajno provodi i kojoj se imamo pravo i obavezu oduprijeti. Zato si valja posvjestiti da motuproprij te zajednice koje služe tradicionalni obred pod svim navedenim ograničenjima nisu konačna rješenja problema, nego jedno privremeno, prolazno, uvjetno, nesavršeno rješenje, kojim se u datom trenutku i situaciji možemo okoristiti (pod uvjetom da se katolički nauk u tim okolnostima ne stavlja u pitanje). Ali moramo imati na umu da smo dužni podržati i zalagati se za ono savršeno i konačno rješenje, a to je odlučni otpor pokoncilskoj revoluciji (koja nameće novi obred) i bezuvjetno zalaganje za tradicionalni obred koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kao i drugi tradicionalni svećenici diljem svijeta na izričit način ostvaruju.

p. Marko Tilošanec

Kad izuzetak pobije pravilo


Na Drugom vatikanskom saboru nije bilo predviđeno – barem u načelu – ukidanje latinskoga u liturgiji, niti odobrenje pričesti na ruku, ali nakon kratkog vremena, u ime duha Koncila, uvodili su se izuzeci prema prilikama, osobama, zemljama…Ono što danas predstavlja izuzetak postalo je pravilom: liturgija je svagdje na narodnom jeziku, a Pričest se dijeli na ruku.

Vjeran ovome duhu koji dopušta postići u praksi ono što u teoriji nije odobreno, kardinal Walter Kasper je predložio, prigodom nedavnog Konzistorija o obitelji, izuzetke od pravila koje ne odobrava rastavljenim suložnicima primati Pričest. On tvrdi da nije posrijedi promjena nauka o nerazrješivosti braka, nego samo o dopuštenju pastoralnih izuzetaka. Drugim riječima, brak bi doktrinarno bio nerazrješiv, ali razrješiv pastoralno.
Uskoro ćemo vidjeti kako ovi izuzeci postaju pravilom: svi će rastavljeni suložnici primati Pričest na ruku tijekom celebracija na narodnom jeziku.

A to stoga što je od Koncila i sam nauk razrješiv u pastoralu.

Don Alain Lorans
 Izvor: DICI

(Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor




Nitko iskren u Crkvi danas ne može poreći da se nalazimo u situaciji koja nema povijesnog presedana. Kakva god bila naša konačna prosudba o naravi reformi provedenih u Crkvi na Drugom vatikanskom saboru ili nakon njega, svatko mora priznati, u najmanju ruku, da su te reforme vrlo teško spojive s prethodnom tradicijom Crkve i da nailazimo na barem prividne kontradikcije. Konačni će sud od pojedinca do pojedinca, od skupine do skupine, varirati, i to ovisno o odnosu naspram dotičnom presedanu – da se od katolika danas, od strane najviših instanci autoriteta u Crkvi, traži prihvaćanje tih reformi.


Kakav uopće može biti naš odgovor na takvu situaciju? Neki će reći, da ništa drugo ne dolazi u obzir, osim prihvaćanja tih reformi. Što bismo to mogli uzeti sebi u prilog, i odakle nam pravo, da im se suprotstavimo? To bi značilo odbijanje autoriteta onih koji iza njih stoje – papi biskupa, i ugrožavanje vlastitog zajedništva s Crkvom. To svakako, kao pravilo u redovnom životu Crkve, stoji. Crkva nas vrlo ozbiljno obvezuje da pristajemo ne samo uz onaj nauk koji je konačnim činom, na dogmatski način, definiran (što je neopohodno da bismo se uopće mogli smatrati katolicima), nego i na sve one odredbe i nauk koji ne uživa zaštitu nezabludivosti, već se iznose na način redovnog naučavanja i djelovanja Crkve. To je istina koju Crkva čvrsto drži i naučava, o čemu imamo učiteljske izraze više pretkoncilskih papa, a i sam Drugi vatikanski sabor ponavlja tu istinu:


,,22. Obveza kojoj se u potpunosti moraju pokoravati katolički učitelji i pisci ograničena je samo na ono što nepogrješivi crkveni sud predoči da svi trebaju vjerovati kao vjerske dogme.’’ (Pio IX., Syllabus [osuđena teza])

Molitva za biskupe


Petar Kanizije je u svoje vrijeme u Njemačkoj pronašao situaciju koja nije baš posve različita od naše današnje. Protestantizam je udaljio velika područja Njemačke od tradicionalne vjere. Ne samo jednostavni vjernici, nego su i svećenici i čak i biskupi postali nesigurnima u vjeri i slijedili kriva učenja.

U ovoj je situaciji „drugi apostol Njemačke“ i kasniji crkveni naučitelj poticao vjernike na pojačanu molitvu za biskupe.


Svemogući, vječni Bože, Ti si za upravljanje Svojom svetom Crkvom i jedinstvo vjere iznad nas postavio biskupe kao nasljednike apostola, kao čuvare i zaštitnike duša.

Izlij nad njih, usrdno Te molimo, puninu milosti, dovoljno djelotvornu da se sve više pokažu dobrim pastirima i da plodonosno rade na tvoju proslavu i na naše spasenje.

Zašto nismo ujedinjeni?



Protivno Bratstvu sv. Petra i Institutu Krista Kralja, mi nismo ujedinjeni s „modernističkim Rimom“.

Zašto?

Zato što izjave mons. Lefebvrea vrijede još i danas:

Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle. Sve su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, ruiniranju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i sakramenata, gašenju redovničkog života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima i u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je nekoliko puta crkveno Učiteljstvo svečano osudilo.

Nikakav autoritet, pa čak ni najviši autoritet u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo naše vjere ili da krnjimo našu vjeru koju je crkveno učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo.

Sveti Pavao kaže: 'Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! '(Gal 1,8).“ (Proglas mons. Lefebvrea od 21. studenog 1974.)

Nismo ujedinjeni jer želimo ostati rimokatolicima.

Pričest na ruku


Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam vjere i revnost za spasenje duša.

Pođimo s teoretske razine. Zašto je pričest na ruku nekoherentna s naukom i vjerom Crkve? Zato što ne odražava onaj pojam vjere i onu svijest koju Crkva u svom službenom nauku ima o euharistijskom otajstvu. O čemu se radi:

Kan. 3. Tko niječe da se časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 3.: Čitav i potpuni Krist se nalazi pod prilikama kruha i pod svakim dijelom tih prilika, isto tako čitav pod prilikama vina i pod svakim njihovim dijelom.].

Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (crkva sv. Martina, 30. VI. 2013.) - propovijed



Dragi vjernici,

Radujemo se velikom danu kada možemo proslaviti nešto jedinstveno, znamenito za Crkvu u Hrvatskoj, kao i za čitav pokret obnove katoličke tradicije u nas – a to je dan kada po prvi puta nakon gotovo 50 godina, jedan netom zaređeni svećenik, mladomisnik, može proslaviti svečanu, mladu misu po tradicionalnom rimskom obredu. Uistinu veliki dan za koji se može reći: ,,haec est dies quam fecit Dominus’’, jer u turbulentnim vremenima kada se smatralo da tradicionalna latinska misa, koja u svojoj biti seže sve do prvih stoljeća, nema pravo građanstva u Crkvi, takvo što bilo je potpuno nezamislivo. Božji dar i blagoslov koji nadilazi svako ljudsko predviđanje i očekivanje, na kojemu Bogu dugujemo veliku zahvalnost, a jednako tako, naša hvala upućena je i papi emeritusu Benediktu XVI. kojemu pripadaju iznimne zasluge za polagani, ali stabilan povratak drevne rimske liturgije u život Crkve.

A što nalazimo, i zašto cijenimo, ljubimo i slavimo tu istu liturgiju? U njoj nalazimo katoličku vjeru, čistu i nepomućenu, kao i bogoslužje Crkve u svoj njezinoj ljepoti i sjaju. Tu se nalazi sve ono bogatstvo molitve i duhovnosti koje je Crkva stvorila kroz čitavu svoju povijest, i zato tražimo da se napojimo s tog nepresušnog vrela Božje milosti. Želimo da nas Gospodin utvrdi u vjeri, u svemu onome što je nužno za naše spasenje, a zatim da progovori u našim srcima, da zapali u nama oganj svoje ljubavi i plamen vječnog predanja, kako to izriče jedna od misnih molitava. I zato je potrebno da rimsku liturgiju uzljubimo i brižno čuvamo, kako bismo se u njoj mogli sami okrijepiti, i k tom milosnom izvoru privesti druge.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (II.)


Padre Pio bio je uzor poštovanja i pokornosti prema svojim redovničkim i crkvenim poglavarima, posebno u vrijeme kad je bio progonjem. Usprkos tome, nije mogao šutjeti u vezi devijacije koja je bila pogubna za Crkvu. Čak i prije završetka koncila, u veljači 1965. godine, netko mu je najavio da će morati slaviti Misu prema novom obredu, ad experimentum, na narodnom jeziku, kojeg je skovala koncilska liturgijska komisija u namjeri da odgovori na težnje modernoga čovjeka. Smjesta, čak i prije nego je vidio tekst, pisao je Papi Pavlu VI. zamolbu da bude izuzet iz liturgijskog eksperimenta i da mu se omogući da nastavi služiti Misu sv. Pija V. Kada ga je kardinal Bacci došao posjetiti kako bi mu predao odobrenje, padre Pio si je dopustio da mu se u prisutnosti Papinog izaslanika omakne izjava: ,,Za Boga miloga, pod hitno završite taj koncil!".

Iste godine, za vrijeme koncilske euforije koja je obećavala novo proljeće Crkve, povjerio je jednom od svojih duhovnih sinova: ,,U ovo vrijeme tame trebamo moliti. Trebamo vršiti pokoru za izabrane, a naročito za onoga koji treba biti njihov pastir ovdje na zemlji". Cijeloga svoga života prikazivao je samoga sebe za vladajućega Papu, čija je fotografija bila među rijetkim slikama koje su krasile njegovu sobicu.

Priprava za korizmu


Postojao je u prošlosti izvrstan običaj da dijecezanski biskup pošalje pismo svim svojim vjernicima za nadolazeću korizmu. Zaista, kao što poslanica Prve korizmene nedjelje govori: ,,Braćo, opominjemo vas da ne primate uzalud milosti Božje....evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa." (II. Korinćanima 6,1-2)

Moji predragi vjernici, čitajte uvijek i ponovo bilješke u vašim starim misalima koje objašnjavaju vrijeme korizme. One će vas podsjetiti na izvor i značaj tih četrdeset dana molitve i posta, koji nas pripremaju za Sveti tjedan, za veliko otajstvo križa kako bismo prispjeli do uskrsnuća.
Crkva nas želi voditi u praksu savršenijeg kršćanskog života. Ona nam daje primjer Krista i kroz istinski post i pokoru ujedinjuje nas sa njegovim patnjama da bi nam dala udio u njegovom otkupljenju.

Kroz ovih čitavih četrdeset svetih dana, ona nas podsjeća da smo grješnici, koje kuša ,,požuda tijela, požuda očiju, i oholost života" (I. Ivanova 2,16), i stavlja nam na usne ove dirljive molitve: ,,Gospodine, neka tvoja naplata ne bude prema našim grijesima, nemoj nas kazniti prema našim prijestupima... Neka ih tvoje milosrđe spremno nadiđe" (Tractus na Čistu srijedu).

Modernistička i neokonzervativna glavinjanja



Pojam „katolički“ odnosi se na sve zemlje, sve krajeve svijeta. To kazuje i samo značenje riječi - sveopći, univerzalan. Isto se tako taj pojam odnosi i na druge epohe. Sveti nam Ivan apostol u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta rječito zbori o univerzalnoj vrijednosti Isusa Krista i njegove jedne i jedine Crkve i svih naroda i plemena povijesti koji se klanjaju zaklanom Jaganjcu.

Uvođenjem novog Obreda i prodorom zlosretne nouvelle théologie prekinuta je veza s poviješću. Stvorena je averzija prema cijeloj prošlosti Crkve - svoje vlastite Crkve, a štivom prosječnog katolika i katoličkog povjesničara, obvezatnim štivom katoličkih svećeničkih kandidata postale su sve crne legende o Katoličkoj Crkvi, predkoncilskim papama, svecima, čak i o samom Gospodinu.

Sve te legende, nastale u glavama mrzitelja katoličanstva, nikada nisu dovoljno ispitane, nikada dovoljno potkrijepljene stvarnim, valjanim dokazima, ali danas itekako utječu na razmišljanje prosječnog katolika koji je sada više nego ikad - zbunjen.

Staro, predkoncilsko, rigidno, zaostalo – pojmovi su koji se povezuju s cijelom poviješću Katoličke Crkve.

Pokušaji rješavanja posvudašnje krize hermeneutikom kontinuiteta, još od sedamdesetih, nisu polučili željene rezultate: Koncil, nova liturgija i sve metastaze nouvelle théologie pokazuju posljedice velike rupture koja je u pokoncilsko vrijeme posve zagospodarila strukturama. Čak i kada se pokušavalo s najviših razina, rezultati su bili neznatni. Dolaskom „posthermeneutičkog pape“ sve je palo u vodu. O hermeneutici kontinuiteta nitko više i ne govori.

Kardinal Kasper potkopava ženidbeni moral – a papa ga hvali



Kardinal je Kasper prošli tjedan pred kardinalima, koji su se u Vatikanu okupili na konzistoriju, održao predavanje o izazovima pastorala obitelji primjerena vremenu u kojemu živimo. Tekst se u biti nije trebao objaviti, ali će vjerojatno sljedećih dana procuriti.

Pažnju kod dvosatnog predavanja, dakako, nije izazvalo ono što je Kardinal rekao vjerojatno ispravno o braku, nego samo njegov prikaz pastorala „rastavljenih i ponovno oženjenih“. Kod toga je kardinal postupao prema poznatoj shemi takvih vježbi mekšanja crkvenog nauka: NARAVNO da se ne smije dirati nauk o svetosti i nerazdruživosti braka, ALI u pojedinim slučajevima mora ipak biti mogućim, praviti iznimke.

Münchenski je kardinal Marx rekao da se kod toga Kasperu nije radilo ni o općenitom odbijanju, a ni o općenitom prihvaćanju primanja Pričesti za rastavljene i ponovno oženjene. Štoviše, trebali bi se tražiti putovi za rješavanje pojedinačnih slučajeva. Trebalo bi dosadašnji nauk Crkve o braku i obitelji dalje razvijati, a da se s njime ne prekida, onako kako je Drugi vatikanski sabor također dalje razvio nauk o vjerskoj slobodi i ekumenizmu u smislu koji se dotada nije mogao pojmiti.