Kako razumjeti II. vatikanski sabor VI.

„Zbog toga Kristovo kraljevstvo nije većma brigom crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i stvarnošću. Nijekati ih u činjenicama znači ne priznavati većma u praksi božanstvo Našega Gospodina. Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad ljudskim društvima jednostavno se zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva je zatočenicom ovog liberalnog duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi, u ekumenizmu, u kolegijalnosti i u novom Obredu Mise.“

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VII.

„Najzad, više se ne spominje Kraljevstvo Gospodina Našega Isusa Krista, pod izlikom da je ono danas nemoguće ostvariti. Ovo sam čuo na usta mnogobrojnih Crkvenih velikodostojnika. Kada me pitaju zašto sam protiv Koncila, ja im odgovaram: 'Kako je moguće prihvatiti Koncil, kada vi u njegovo ime naučavate da više ne trebaju postojati države nad kojima vlada Isus Krist?' (Vi trasmetto quello che ho ricevuto; Sugarco ed. 2010; Str. 106)“

Kako razumjeti II. vatikanski sabor III.

I dok euforija s obzirom na velike plodove Drugog vatikanskog sabora među našim teolozima ne jenjava, premda nitko ništa ne može konkretno zamijetiti, a sve se uglavnom iscrpljuje u papagajskom ponavljanju nekoliko otrcanih fraza, malobrojni se usuđuju uprijeti prstom u stvarne opasnosti sadržane u koncilskim dokumentima.

Brak je samo zajednica muškarca i žene

…I TO VALJANO SKLOPLJEN PRED KATOLIČKIM SVEĆENIKOM, A SVE JE OSTALO ĆORSOKAK

Mislim da bi nakon ovog referenduma svima trebalo biti jasno da našim društvom vladaju neprijateljske - protucrkvene, protukršćanske i protukatoličke snage. Ovaj im je put naš narod hrabro pokazao da mu nisu uništili katoličku dušu, ali vidimo da još uvijek pokvarena, nastrana i bolesna manjina s još više uvjerljivosti Hrvatima katolicima pokušava nametnuti stavove koji se najgrublje suprotstavljaju njihovoj vjeri, tradiciji i kulturi.

Čim su saznali (očekivane) rezultate, svim su raspoloživim oružjima raspalili po svemu što je Hrvatu katoliku sveto: vjera, Crkva, obitelj, Tradicija, povijest. Referendum nije sada više praznik demokracije - što je svaki čin koji ozakoni sve što se protivi Božjim zapovijedima - sada je to tiranija većine, rulje, nepismenog i nedemokratskog naroda - a to bi trebao biti naš hrvatski narod. I to sve apostoli kaosa opušteno propovijedaju na Hrvatskoj televiziji koju je stvorio i koju financira taj isti narod. A to pljuvanje po svim svetinjama našega naroda navodno je ta nekakva prava demokracija. 

Radost evanđelja - žalost vjernika (II.)

 

II.

Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu, kaže klasična izreka: dobro proistječe iz punine; ako li je naprotiv bitni dio jedne stvari loš, tada je i cjelina loša. Dobra i ugodna stajališta u papinskoj Pobudnici ne mogu nas zavarati o čvrstoj volji da se Drugi vatikanski sabor ne ostvaruje samo po slovu, nego i po (ne-)duhu. Trilogija vjerska sloboda-kolegijalnost-ekumenizam, koja po riječima nadbiskupa Lefebvrea odgovara krilaticama francuske revolucije sloboda-jednakost-bratstvo, programski je razvijena.

1.       Ponajprije se, među ostalim, u broju 94 i 95 teško prekoravaju vjernici koji su povezani s Tradicijom te ih se čak optužuje zbog neo-pelagijanstva: „To je navodna doktrinarna i disciplinarna sigurnost koja daje povod za narcisoidnu i autoritarnu elitističku svijest, gdje se, umjesto da se druge evangelizira, njih analizira i vrednuje i, umjesto da se olakša pristup milosti, energije se troše u kontroliranju“ (...) „Ne postoji stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za ljude“ (...) „Kod jednih se utvrđuje očevidna briga za liturgiju, nauk i ugled Crkve, a da im stvarno uranjanje Evanđelja u narod Božji i konkretni zahtjevi povijesti prave brige“. Odakle Papa to zna? Ne dokazuje li suprotnost upravo dinamika kršćana čvrsto ukorijenjenih u katoličkoj vjeri? O našem Bratstvu ćemo šutjeti: zar Franjevci Bezgrješne nisu bili rastuća mlada i misionarska redovnička zajednica koja je sada zbog brutalnog zahvata Vatikana teško narušena, ako ne i razorena? Pobudnica nastavlja: „Na ovaj se način život Crkve pretvara u muzejski izložak ili u vlasništvo nekolicine malobrojnih.“

Kardinal Bozanić o vjerskoj slobodi

,,Milanskim ediktom započelo je novo povijesno razdoblje ne samo za kršćanstvo, nego i za čovječanstvo. Tim pravnim aktom nije samo završen višestoljetni progon kršćana, nego je doneseno načelo slobode vjeroispovijesti. Nije to bio akt o toleranciji, nego o ravnopravnosti svih vjeroispovijesti. Možemo reći da Milanskim ediktom prvi put u povijesti dolaze do izražaje dvije dimenzije prevažne za dobro organiziranje društva i političke zajednice, a to su: vjerska sloboda i laičnost države – kazao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći na blagdan sv. Jelene Križarice u nedjelju 18. kolovoza nacionalnu proslavu 1700. obljetnice Milanskog edikta u Rakovici kod Slunja.’’ (Glas Koncila) 

Papa Franjo na Lampedusi

Nije lako pratiti razvoj Franjina pontifikata premda se glavne crte tog pontifikata već jasno naziru. Veći je događaj zacijelo bio i nedavni posjet otoku Lampedusi, jednoj od “egzistencijalnih periferija” koje su mu veoma drage.

Problemu imigracije uvijek se bilo teško približiti jer stvarnoj drami mnogih pojedinih osoba u bijedi pridolazi i krajnje uznemirujući globalni scenarij, s disolucijom kršćanskog identiteta Europe u liberalnoj talionici različnih kultura među kojima pronalazi mjesto i snažna muslimanska zajednica, gotovo kao otpirač da se pokidaju šarke prevladavajućem položaju kršćanstva na vjerskoj razini. Nazočnost snažnih zajednica drugih vjera služi nedvojbeno opravdanju priznanja jednakih prava i dostojanstva svim kultovima i promicanju indiferentizma.

Biskup Fellay: Potrebna je jasnoća da bi se krenulo naprijed

Preuzvišeni objašnjava da je prije nego FSSPX prihvati prelaturu, potrebna jasnoća iz Rima u vezi zabluda Drugog vatikanskog sabora.

Dana 29. siječnja, biskup Bernard Fellay dao je 20-minutni intervju na TVLibertés. Odgovor Generalnog poglavara na televiziji o kanonskoj strukturi osobne prelature Svećeničkog bratstva sv. Pija X. bio je kratak:

,,Tako sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su nas očuvala katolicima.“

Na pitanje Jean-Pierrea Maugendrea: „Što to danas, konkretno, još uvijek nedostaje?“, biskup Fellay je odgovorio:

„Pečat. A tako i jasna, nedvosmislena izjava da će se ta jamstva poštovati“.

Neminovno rješenje?

Odmah su neki zaključili da je kanonsko rješenje za FSSPX bilo neizbježno. I to dan nakon što je nadbiskup Pozzo, kako je izvijestio Andrea Tornielli u La Stampi, dao neku vrstu vjerodostojnosti toj vijesti ... kao da je sve ovisilo o jednostavnoj izjavi.

Stvari nisu tako lako sa strane Bratstva. Dana 26. siječnja je na radiju Courtoisie u jednosatnom razgovoru s p. Alainom Loransom biskup Fellay objasnio što on razumije pod jamstvima i stanjem ,,da bismo mogli ostati kakvi jesmo“.“ (Vidi tekst biskupa Fellaya u nastavku.)

Problem nije u kanonskoj strukturi koja ne bi bila prihvatljiva. Naprotiv, iako ,,postoje pojedinosti koje treba poboljšati ... [i] stvari o kojima još treba raspraviti“, osobna prelatura ,,je primjerena i odgovara našim potrebama“, kaže biskup Fellay.

Bitka ideja

,,Problem je, opet, ova bitka ideja“, naveo je. Te ideje su, primjerice: ekumenizam, vjerska sloboda, odnosi između Crkve i države, reformirana liturgija. Kao što biskup Fellay kaže:

,,[Borimo se protiv] ovog modernističkog načina razmišljanja, protiv kojeg ili zbog kojeg smo čak bili proglašavani raskolnicima i sve ostalo, da smo izvan Crkve....

Zabluda ostaje zabluda. Tako mi ostajemo danas, kao i prije, jednako uvjereni da postoje zablude koje su se proširile u Crkvi i koje ubijaju Crkvu.“ 

Pokušaji opravdanja vjerske slobode

1. Pravo savjesti

Na početku koncila željelo se vjersku slobodu utemeljiti na pravu savjesti. Argument je glasio otprilike: svatko ima obvezu slijediti svoju savjest čak i ako je ona u zabludi. Stoga pristalice krivih religija, ako su u dobroj vjeri, imaju obvezu slijediti svoju savjest. Dakle, imaju ujedno i pravo da ih se u tome ne sprječava.

Tako je primjerice msgr. Smedt u svom uvodnom govoru rekao: “Vjerska sloboda ne bi vrijedila kada ljudi ne bi mogli izražavati naloge svoje savjesti i javno ih vršiti” (Documentation catholique, 5.1.1964., str. 74 sl).

Kritika: Zaključak je pogrešan. Ako su pristalice krivih religija u nesavladivoj zabludi, nemaju doduše moralnu krivnju, ali savjest koja je u zabludi loše djelo ne čini dobrim. Stoga nemaju objektivno pravo jer se pravo temelji na objektivnom redu.

Argumentacija se nalazi na sljedećoj razini: kad bi netko u dobroj vjeri osjećao da ga njegova vjera poziva na ubojstvo, ne bi doduše objektivno imao pravo na to, ali bi imao pravo da ga se u tome ne sprječava. Zagovornici vjerske slobode stoga moraju uvesti granicu javnog reda što je nedosljedno. Tjelesno ubojstvo promatra se kao teža stvar od zavođenja besmrtnih duša.

2. Dostojanstvo ljudske osobe

Sam koncil utemeljuje vjersku slobodu na dostojanstvu ljudske osobe: čovjek je po svojoj biti slobodan, dakle mora mu se dopustiti da bude slobodan kako bi mogao izvršavati svoje dužnosti.

“Osim toga izjavljuje (koncil) da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.” (DH 2). (...) Ovo se pravo na kraju broja 2. priznaje i izričito onima “koji ne udovoljavaju obavezi da traže istinu i da uz nju prianjaju”.

Kritika: Čovjek nije mali Bog kojemu bi se moralo dati pravo činiti što god želi. On doduše, kao biće obdareno razumom i voljom i k tome pozvano na gledanje Boga, nedvojbeno posjeduje veliko dostojanstvo. Nadbiskup Lefebvre ovdje govori o korjenitom dostojanstvu koje pripada području bitka.

Ovo dostojanstvo nije pak neuništivo i nepromjenjivo. Dobrim djelima ovo dostojanstvo može rasti, a zlima se može uništiti. U ovome životu čovjek doduše nikada posvema ne gubi svoje dostojanstvo, no u paklu ga gubi. Tko dakle zlorabi svoju slobodu, uništava i svoje dostojanstvo. Na tome se ništa ne može utemeljiti.

Tako uči Lav XIII.: “Ako razum pristaje uz krive ideje, ako volja bira zlo i i veže se uz njega, ni jedno ni drugo ne postižu svoje savršenstvo; i jedno i drugo otpadaju od dostojanstva koje im je urođeno i kvare se. Nije dakle dopušteno iznositi na dnevno svjetlo i stavljati ljudima pred oči što je suprotstavljeno kreposti i istini, a još mnogo manje ovu raspojasanost stavljati pod skrb i zaštitu zakona.” (Immortale Dei)

Je li Crkva stoljećima gazila ljudska prava?

Danas se susrećemo s jednom izvanrednom suglasnošću među ljudima čija su uvjerenja dijametralno protivna. I crkveni neprijatelji i slobodoumni mislioci i vjerni katolici, čak i oni koji vole staru Misu, slažu se u jednom: da je Katolička Crkva prije Drugoga vatikanskoga sabora povrjeđivala ljudsko pravo na vjersku slobodu. Razlike se mogu naći samo u motivu. Dok neprijatelji Crkve tvrde da se radi o žudnji za moći i sličnim zlim namjerama, moderni katolici i polutradicionalisti opravdavaju Crkvu jer tada još nije primila svjetlo prosvjetljenja. Samo malobrojno Svećeničko bratstvo sv. Pija X. još uvijek brani čast Crkve i tvrdi da su njezina načela potpuno ispravna, iako se njihova primjena mora, naravno, prilagoditi okolnostima toga vremena. Pri tome dobiva samo povremenu podršku nekih obrazovanih znanstvenika izvan svojih redova, kao npr. prof. Gherardinija, koji jedno poglavlje svoje knjige Drugi vatikanski sabor – iščekivana rasprava naslovljava riječima: „Veliki problem vjerske slobode” ili profesora Georga Maya koji je još 1993. napisao u jednoj recenziji: ,,Objavom Dignitatis humanae Crkva [...] poriče cijelu svoju povijest”.

Prisjetimo se najprije načela Crkve: prema crkvenom nauku se nikoga ne smije prisiljavati da prihvati vjeru. To se mora i može ostvariti samo slobodnim pristankom volje uz istinu koju je Bog objavio. Stoga u kršćanskom društvu treba tolerirati nevjernike i sljedbenike drugih religija. Ta tolerancija ne znači, međutim, da se mora dopustiti javno djelovanje i promicanje njihovih zabluda bez ikakvih ograničenja. Kršćanska država može stoga nametnuti određena ograničenja javnoga djelovanja lažnih religija: primjerice, zabraniti izgradnju velikih hramova ili džamija, zapriječiti pristup važnim javnim uredima ili zabraniti širenje njihovih krivovjernih spisa. Ona to može, ali ne mora u svakom slučaju. Radi izbjegavanja većega zla, kršćanska država može dati krivovjernim religijama veću ili manju slobodu javnoga prakticiranja vjere ako bi to moglo, primjerice, dovesti do nemira ili građanskih ratova ili ako bi previše strogim zakonima nevjernike ogorčilo i time se onemogućilo njihovo obraćenje. Naravno, ova sloboda mora također pronaći svoj izraz u državnim zakonima. U religiozno i konfesionalno miješanoj državi, kao što je Savezna Republika Njemačka, može vladati sloboda vjeroispovijesti, čak i prema tradicionalnom nauku. Konačno, čak i prije Sabora su se biskupi zaklinjali na Ustav.

U kršćanskoj državi, međutim, osnova za dopuštanje javnoga prakticiranja krivovjerja nije neko prirodno pravo lažnih religija, već kršćanska razboritost i ljubav. U svemu tome kršćanski državnici moraju imati na umu pitanje kako najbolje zaštititi svoje vjernike od zabluda i kako pri tome onima koji lutaju pomoći pronaći istinu. To su bila načela koja je Crkva zastupala sve do dvadesetog stoljeća – konačno još i u pripremnoj koncilskoj shemi kardinala Ottavianija O vjerskoj toleranciji.

,,Naša katolička vjera danas“: problem vjerske slobode, ekumenizma i kolegijalnosti

Donosimo sljedeće nastavke iz serije ,,Naša katolička vjera danas“ koji govore o problemu tri revolucionarna načela koja su vodila Drugi vatikanski sabor po uzoru na francusku revoluciju (sloboda, jednakost i bratstvo): vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam.

Ispitujući valjanost kanonizacija - ,,protiv činjenica nema argumenta"

Papa Franjo je 27. travnja 2014., kanonizirao Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. kao svece Katoličke Crkve. Svečano proglašenje bio je čudan prizor iz više razloga: ovo je prvi put da su dvojica pape kanonizirani na jednoj svečanosti; prvi put su dvojica živih papa bili prisutni na spomenutoj svečanosti (Franjo i Benedikt); po prvi put je mrtvi papa "ubrzanim postupkom" proglašen svetim po zakonodavstvu koje je sam promulgirao (Ivan Pavao II.);  i prvi put je jedan papa kanoniziran bez tradicionalnog procesa đavoljeg odvjetnika i neophodnih čudesa¹.To je ujedno bio i prvi put da je ijedan papa podignut na čast oltara nakon tako kontroverznog i štetnog pontifikata,  čiji detalji su izvan opsega ili čak svrhe ovog članka.²

Kao prvo, prije nego što prijeđem na ove kanonizacije bez presedana,  želio bih naglasiti da ovaj članak nije, niti može biti procjena vječne sudbine bilo Ivana XXIII., bilo Ivana Pavla II. Takva procjena je izvan naše sposobnosti i nadležnosti, a svakako se nadamo i molimo da ti pape budu među blaženima u nebu. Doista, kroz njihovo pokajanje, Božje milosrdno praštanje i milost sakramenta posljednjeg pomazanja, mogli bi i biti.

Drugo, ovaj članak se ne bavi načelno pitanjem jesu li kanonizacije nepogrešive. To je zato što nepogrešivost kanonizacije najprije pretpostavlja da je kanonizacija bila valjana po crkvenom zakonu. Ako postoje pitanja koja se tiču valjanosti kanonizacije, kao što je to slučaj s Ivanom XXIII. i Ivanom Pavlom II., onda  čak ni ne dolazimo do spornog pitanja nepogrešivosti. Da bi kanonizacija bila nepogrešiva (pod pretpostavkom da je to moguće), ona najprije mora biti valjana.

Moramo čuvati Tradiciju te je prenositi

Donosimo cjeloviti prijepis konferencije koju je u Parizu održao don Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., na završetku 16. teološkog kongresa Courrier de Rome, u suradnji s DICI-jem, 15. siječnja 2022.

S

igurno je da se nalazimo u ključnom trenutku, trenutku koji je i tužan i logičan.

Blagdan Krista Kralja

Posljednje nedjelje u mjesecu listopadu, prije blagdana Sviju Svetih, Crkva po tradicionalnom obredu slavi blagdan Krista Kralja. Želimo svim vjernicima blagoslovljen ovaj blagdan koji nosi u sebi tako veliko značenje za sadašnji povijesni trenutak. Razmotrimo njegovu poruku iz sljedećeg izvatka iz Katekizma o krizi u Crkvi:

32) Je li Isus Krist kralj građanskog društva?

Isus Krist je ne samo kralj Crkve ili vjernika, nego i svih ljudi i svih naroda. Prije nego što je uzašao na nebo rekao je: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji“ (Mt 28,18). On je kralj cijeloga svijeta i ništa nije izuzeto njegovoj vladavini.

33) Nije li Isus Krist rekao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta?

Krist je pred Pilatom potvrdio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36). Time je htio reći da njegovo kraljevstvo ne izvire iz ovoga svijeta i da je njegova narav iznad one koju imaju zemaljska kraljevstva; no ono se ostvaruje na zemlji. Kraljevstvo Isusa Krista nije od ovoga svijeta, ali jest u ovome svijetu.

• Nije li Gospodin jasno očitovao da ga ne zanima svjetovna vlast i da želi vladati samo nad dušama?

Gospodin ponajprije želi spasiti duše i vladati nad njima svojom milošću. Da bi okrenuo ljude u smjeru neba, za vrijeme svoga života na zemlji odbio je izvršavati ikakvu zemaljsku vlast. Pažljivo je razdvojio religijsko društvo koje je osnovao (svetu Katoličku Crkvu) od građanskog društva. Zemaljskim je kraljevima ostavio njihovu vlast. Ali Kristovo kraljevstvo svejedno postoji, a vremeniti autoriteti imaju dužnost javno ga priznati jednom kad ga spoznaju.

Službeno priopćenje Generalne kuće FSSPX-a o proglašenju blaženim pape Pavla VI.

Na završetku izvanredne Sinode o obitelji, u nedjelju 19. listopada 2014. papa će Franjo papu Pavla VI. proglasiti blaženim. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. izriče najveće pridržaje s obzirom na proglašenje blaženim i svetim nedavno preminulih papā. Ubrzani postupak svjesno zanemaruje mudrost drevnih pravila Crkve.

Zacijelo je Pavao VI. papa enciklike Humanae Vitae [1] koja je katoličkim obiteljima donijela svjetlo i utjehu kada su temeljna načela braka bila snažno napadnuta kako su ih na sablažnjiv način napali i sada neki sudionici na ovoj posljednjoj Sinodi.

Ali Pavao VI. je također papa koji je priveo kraju Drugi vatikanski sabor; unutar Crkve uveo je doktrinarni liberalizam koji se izriče u zabludama kao što su vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam. Uslijedila je pomutnja koju je sam Pavao VI. priznao u govoru od 7. prosinca 1968. godine : „Crkva danas prolazi vrijeme nemira. Neki se bave samokritikom, reklo bi se čak samouništenjem.(…) Kao da se Crkva sama na sebe obara“. Godinu je dana kasnije priznao: „Na brojnim poljima Koncil nam dosada nije dao spokoj, nego je štoviše prouzročio pomutnju i probleme koji nisu korisni jačanju Kraljevstva Božjega u Crkvi i u dušama“. Sve do alarmantnog poziva 29. lipnja 1972: „Sotonin dim je ušao kroz neku pukotinu u hram Božji: sumnja, nesigurnost, preispitivanje, nemir, nezadovoljstvo, sukobljavanje uzeli su maha“. Ali se samo ograničio na konstataciju, a da nije poduzeo prikladne mjere da zaustavi ovo samouništenje.

Pavao VI. je papa koji je, s ekumenskim ciljem, nametnuo reformu obreda Mise i svih obreda sakramenata. Kardinali Ottaviani i Bacci javno su pokudili ovu novu Misu rekavši da ona predstavlja „u cjelini kao i u detaljima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije Mise formulirane na XXII. sjednici Tridentskog sabora’’. [2] Slijedeći ih, mons. Lefebvre je definirao da je nova Misa „prožeta protestantskim duhom“, rekavši da sadržava „štetan otrov za vjeru.“ [3]

Za njegova pontifikata mnogobrojni su svećenici i redovnici proganjani, a također i osuđivani zbog svoje vjernosti tridentskoj Misi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sa žaljenjem podsjeća na osudu koja je izrečena 1976. mons. Marcelu Lefebvreu koji je proglašen suspendiranim a divinis poradi svoje privrženosti ovoj Misi te svojeg kategoričkog odbijanja reformi. Tek 2007. godine Benedikt je XVI. priznao da tridentska Misa nikada nije bila dokinuta.

Konzervativna reakcija protiv Pape Franje?

N

akon smrti Benedikta XVI., 31. prosinca 2022. godine, nekoliko je vatikanista izvijestilo o "pobuni" nekih konzervativnih kardinala. 

Izjava Bratstva sv. Pija X. o kanonizaciji pape Pavla VI.

Prigodom Biskupske sinode o mladima papa Franjo će u nedjelju, 14. listopada 2018., poduzeti kanonizaciju pape Pavla VI.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ponavlja ozbiljnu zadršku koju je izrazilo tijekom beatifikacije Pavla VI. 19. listopada 2014.:

- te beatifikacije i kanonizacije novijih papa s ubrzanim postupkom napuštaju mudrost stoljetnih pravila Crkve. Nije li njihov cilj više kanonizirati pape Drugoga vatikanskoga sabora nego junaštvo njihovih teologalnih kreposti? Ako znamo da je prva dužnost pape kao nasljednika sv. Petra utvrditi braću u vjeri (Lk 22,32), imamo dobar razlog da budemo zbunjeni.

- točno je da je Pavao VI. bio odgovoran za okružnicu Humanae vitae (25. srpanj 1968.) koja je poučila i utješila katoličke obitelji u vremenu kada su najtemeljnija načela ženidbe bila pod žestokim udarom. On je također bio autor Vjerovanja naroda Božjega (30. lipanj 1968.) po kome je želio naglasiti članke katoličke vjere koje je stavilo u pitanje progresivističko okružje, poglavito skandalozni Holandski katekizam (1966.).

- ali Pavao VI. je također papa koji je zaključio Drugi vatikanski, uvodeći time u Crkvi doktrinarni liberalizam koji se posebno očitovao u zabludama kao što su vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam. Učinak je bio nered koji je on sam priznao 7. prosinca 1968. kada je rekao: ,,Crkva je sada suočena s nesigurnošću, samokriticizmom, mogli bismo gotovo reći samodestrukcijom. Kao da Crkva napada samu sebe“. Sljedeće godine je zaključio: ,,U mnogim područjima nam koncil nije donio nutarnji mir, on je prije pobudio nevolju i poteškoće koje su beskorisne za utvrđivanje Kraljevstva Božjega u Crkvi i dušama“. Išao je tako daleko da je dao ovo upozorenje za uzbunu 29. srpnja 1972.: ,,Kroz neku pukotinu ušao je u hram Božji dim Sotonin. Sumnja, nesigurnost, razmirice, briga, nezadovoljstvo i sukobi su jasno vidljivi…”. No on je samo ustvrdio činjenicu, a propustio je poduzeti mjere koje bi zaustavile samouništenje.

- Pavao VI. je papa koji je zbog ekumenskih razloga nametnuo liturgijsku reformu obreda Mise i svih sakramenata. Kardinali Ottaviani i Bacci su prokazali tu novu Misu jer ona ,,predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“[1]. Na njihovom tragu je nadbiskup Lefebvre proglasio da je nova Misa ,,prožeta duhom protestantizma“ koji je ,,otrov štetan za vjeru“[2].

- za njegova pontifikata su mnogi svećenici i redovnici bili progonjeni, čak i osuđeni, zbog njihove vjernosti tridentskoj Misi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sjeća se s velikom žalošću osude iz 1976. kojom je nadbiskup Marcel Lefebvre bio proglašen suspendiranim a divinis zbog svoje privrženosti toj Misi i kategoričkog odbijanja reformi. Tek je 2007., kada je izdan motuproprij pape Benedikta XVI., konačno priznato da tridentska Misa nikada nije bila ukinuta.

Danas Svećeničko bratstvo sv. Pija X. više nego ikada obnavlja svoju privrženost dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve, uvjereno da ta vjernost, daleko od toga da bude zastarjela rigidnost, pruža spasonosni lijek za samouništenje Crkve. Kao što je generalni poglavar, p. Davide Pagliarani nedavno izjavio: ,,Naša najdublja želja je da službenici Crkve prestanu promatrati Tradiciju kao teret ili skup starih stvari izašlih iz mode, nego kao jedini mogući način da se ona obnovi”[3].

Menzingen, 13. listopada 2018.

[1] Kratak kritički pregled Novog reda Mise, popratno pismo kardinala Ottavianija i Baccija, 3. rujna 1969., §1.

[2] Otvoreno pismo zbunjenim katolicima

[3] Intervju p. Pagliaranija na fsspx.news. 12. listopada 2018.

Propovijed sa svećeničkih ređenja u Winoni 3. lipnja 2016. (mons. de Galarreta)

Današnji je dan ispunjen radošću – plemenitom, dubokom, kršćanskom radošću – jer nas zajedno okuplja oko oltara i žrtve našeg Gospodina da bi podijelio svete redove svećeništva i đakonata, na ovaj blagdan Presvetog Srca Isusovog, našeg svećeničkog ideala.

Sacerdos alter Christus – svećenik je drugi Krist koji, posredstvom sakramenta Euharistije, nastavlja prisutstvo i djelovanje našeg Gospodina, vječnog velikog svećenika. Kao sakrament, Euharistija ovjekovječuje utjelovljenje, prisutstvo našeg Gospodina među nama. Kao žrtva, ona ovjekovječuje otkupljenje, križ našeg Gospodina. Presveto Srce Isusovo predmet je svećenikovog propovijedanja i apostolata. Ali ono je također, u isto vrijeme, oblik i model svećeničke duhovnosti i djelovanja. Sv. Pavao želi da znamo o neiscrpivom blagu mudrosti, znanja, svetosti i ljubavi skrivenom u Presvetom Srcu Isusovom.

Svećeničko Srce Isusovo nam govori: “Ja sam Put, Istina i Život.“

Naš Gospodin Sam otkriva nam to blago Svog svećeničkog Srca kada kaže: “Ja sam put, istina i život.“ [1] Ne jedan put, ili jedna istina, ili jedan život, već Istina, Put i Život. Sv. Augustin kaže da je naš Gospodin Put kao čovjek, a Istina i Život kao Bog. Iz tog razloga, Naš Gospodin je, u isto vrijeme, domovina i naš put u domovinu . Naš Gospodin je Put jer nitko ne može ići Ocu osim preko Njega. On je Put jer je On veliki Svećenik koji miri ljude s Bogom. On je jedini Posrednik. On je Put kroz svoje svećenstvo, svoje kraljevanje, i svoju Crkvu, jedinu zaručnicu i mistično tijelo Kristovo, i nema drugog puta da bismo dospjeli do Boga.

Napast sedisvakantizma

Sedisvakantizam - velika riječ koja doslovno znači da je Svete Stolica prazna. Danas ona označava vjerovanje da osoba koja sjedi na stolici sv. Petra nije pravi papa, već samo pretendent bez prava na vršenje papinske službe.

Sedisvakantisti tome navode razlog da kriza u Crkvi ima potporu od strane rimskog biskupa. On zbog propusta ili pogreške promiče takve zablude i krivovjerja kao što su: nova Misa, ekumenizam, vjerska sloboda i kolegijalnost. Sedisvakantisti smatraju da pravi papa ne može biti odgovoran za takvu krizu.

Druga skupina koja je proizišla iz krize je neokonzervativna skupina, koja se čvrsto drži svega što papa govori, zato što je on - papa. Dakle, oni su prihvatiti prije navedena kriva učenja koja proizlaze iz Drugog vatikanskog sabora.

Vrlo je zanimljivo napomenuti da se obje skupine – neokonzervativci i sedisvakantisti, služe istim načelom: ,,Papa je nepogrešiv u svemu i ono što on uči je istinito i dobro“. Razlika je u primjeni načela. Konzervativci smatraju da je Drugi vatikanski sabor imao papinsko odobrenje, stoga moramo slijepo prihvatiti njegovo učenje, koje je istinito i dobro, bez obzira kako se neugodno osjećali zbog toga. Sedisvakantisti pak tvrde da Drugi vatikanski sabor promiče krivovjerja, stoga njegov autoritet nije mogao doći od pravoga pape. To je savršena dilema: ili neokonzerva ili sedić!

Opažanja o novom bergoglianskom nauku o smrtnoj kazni

Već smo objavili analizu modernističke podloge novog nauka pape Franje koji osuđuje smrtnu kaznu, a koju naprotiv nauk Katoličke Crkve, utemeljen na objavi, smatra dopuštenom. Ipak valja učiniti još jedno opažanje o papinskoj objavi od 1. kolovoza 2018. i o govoru koji ga je najavio od 11. listopada 2017.

1. Godine 1962. je da bi se promijenio nauk (vjerska sloboda, ekumenizam, kolegijalnost itd.) bio potreban ekumenski sabor. Još 2016. je da bi se omogućila Pričest razvedenima i ponovno oženjenima bila potrebna sinoda. Ta stota po redu povreda (vulnus) pravilnog nauka Crkve učinjena je naprotiv jednostavnim administrativnim činom jedne rimske kongregacije nakon jedne audijencije s Papom. Osim toga se zasada nisu našle reakcije ili ,,dubije“ ,,konzervativnih“ prelata. Hoće li ih biti uskoro teško je reći. Pa ipak svi dijelovi nauka, ukoliko ih je Bog objavio, imaju jednaku važnost u ispovijedanju vjere, a nijekanje bilo kojeg od tih dijelova predstavlja grijeh protiv kreposti vjere. Čini se da se moguće objašnjenje ovog različitog stava ,,konzervativaca“ (ako to bude potvrđeno činjenicama) kao i jednostavnosti postupka koji se primijenio u ovom slučaju, nazire u onome što govori sam papa Franjo: ,,Ta problematika ne može biti svedena samo na puko sjećanje na povijesni nauk a da ne ispliva na površinu [...] razvoj u nauku u djelima posljednjih Papa“. Izričita referenca u govoru od 11. listopada je osobito novi nauk o ljudskom dostojanstvu, tako drag Ivanu Pavlu II. Konzervativac koji je usvojio koncilski i pokoncilski nauk o toj temi zahvaljujući među ostalim ,,neoortodoksnoj“ sintezi koju je napravio Ratzinger, teško će se moći suprotstaviti argumentu pape Bergoglija, čak naprotiv, po svemu sudeći završit će u tom slučaju osjećajući se udobno. Samo onaj tko nije upio ,,ratzingerijansku“ fazu tumačenja koncila moći će reagirati na ove nove zablude i moći će dati temelje opoziciji drugim novinama sadašnjega pontifikata.