srijeda, 6. veljače 2019.

Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (Zaitzkofen, 6. 2. 2014.)


Nakon svoga prelaska u redove Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. mogao je p. Marko Tilošanec prije točno pet godina održati prvu javnu sv. Misu u Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu, podijeliti svoj mladomisnički blagoslov, te se obratiti bogoslovskoj zajednici sljedećom propovijedi čiji tekst ponovno objavljujemo.

Dragi bogoslovi, draga braćo,

ovo je na jedan određeni način moja treća mlada Misa. Prva je bila po novom obredu i tu je bilo velikih trzavica sa župnikom koji nije bio baš prijateljski naklonjen prema Tradiciji. Druga je bila u uvjetima motuproprija, gdje je bilo do zadnjeg trenutka neizvjesno hoće li se održati zbog prijetnji dotičnog biskupa koji također nije bio naklonjen prema tradiciji. I konačno, doživio sam i to da nema više takvih strahova oko organizacije mlade Mise.

Pružila se prilika da u istinski slobodnom, ali ponajviše, istinski tradicionalnom katoličkom okružju proslavim ovaj trenutak zahvale za veliku Božju milost, dar svetoga reda i mogu zajedno s riječima Evanđelja kazati: Desideravi manducare hoc pascha vobiscum. Ova sveta Misa je znak ostvarenja moje želje da se u potpunosti posvetim u službi Gospodinu na najizvrsniji način, kako je to Gospodin odredio i kako Crkva želi, slijedeći Tradiciju Crkve. Put do ovog trenutka nije bio lagan i time više moja zahvalnost biva veća, što mi je Gospodin na taj način, uz trud i muku, pokazao put i otkrio mi to blago koje danas uistinu nije lako pronaći.

O značenju i veličini tog dara smatram da ne trebam ovom prilikom previše govoriti. Svi ste vi zasigurno imali prilike dobro upoznati smisao i svrhu svetog svećeništva u trajnoj prisutnosti svete liturgije, prave katoličke teologije, duboke svećeničke duhovnosti. Želio bih, ipak, dati nekoliko poticaja da si još više posvijestimo veličinu Božje milosti što smo svi mi ovdje i da se nalazimo na putu vjekovnog poslanja Crkve, s obzirom na trenutne prilike u kojima se ona nalazi.

Ne smijemo nikad smetnuti s uma koliko je težak i zahtjevan put do Tradicije Crkve. Koliki su brojni svi oni vijugavi, krivi putovi, pa i slijepe ulice i koliko je teško pronaći onaj put kojim Gospodin želi da najradije ili uopće idemo. Koliki su brojni izazovi i ponude u današnjem svijetu, kakve su sve okolnosti koje ljude usmjeravaju u njihovim životima. Možemo reći da su ljudi poput putnika, zalutalih u neku nepoznatu zemlju i nasumično traže neki cilj za kojeg ne znaju gdje se točno nalazi i ne znaju put. Vjerujem da smo svi mi, svatko na svoj način, iskusili tu stvarnost u svojim životima. Možda smo mi sami, možda naši roditelji, doživjeli jedan susret ili providonosan splet okolnosti koji će usmjeriti naše živote u sasvim drugom smjeru od onoga uobičajenoga. Došli smo do spoznaja o vjeri, do svete Mise koja nudi nešto više, u kojoj smo mogli jasno prepoznati odraz božanske istine.

Te zrake istine u današnjem su svijetu prigušene. Postavljamo si pitanje zašto je to tako, zašto tako velika dezorijentacija u kojoj je teško pronaći pravi put kojim Gospodin želi da idemo. Razlog je velika kriza koja je danas zahvatila Crkvu. Što Crkva više ne vrši svoju ulogu na način kako bi to trebala, da bude svjetlo svijetu i grad na gori. Umjesto toga to svjetlo, koje je sveta Tradicija Crkve – najjasniji i najčišći izraz njezine vjere, stavljeno je pod posudu ili u kut.

To je kriza koja zahvaća sve segmente života Crkve. Obuhvaća vjeru, teologiju, liturgiju, disciplinu, duhovnost, moralni život, kako vjernika tako i svećenika. Nijedna institucija, nijedan oblik ili segment djelatnosti Crkve, nije ostao pošteđen, pa tako ni naročito bogoslovije. U modernim bogoslovijama, stvari izgledaju puno drukčije nego bi to trebalo biti i kao što je uvijek bilo, u istinski katoličkim bogoslovijama. Uvedena su i provode se, ovisno o stupnju zahvaćenosti krizom i fazi revolucionarnog procesa, načela koja teže njihovom posvjetovnjačenju i desakralizaciji. U modernim bogoslovijama služi se najprije defektna liturgija, u kojoj se čovjeka stavlja na isto mjesto s Bogom, sa svim zlouporabama koje odatle proizlaze. Poučava se teologija koja u brojnim segmentima stoji u suprotnosti s vjekovnim naukom i Tradicijom Crkve, kojom se stavljaju u sumnju određene istine vjere. Odgoj u bogosloviji bazira se na principu autoformacije. Bogoslovima se ostavlja toliko širok prostor u odgoju, kao da se čovjeka promatra iz perspektive pelagijanizma i imanentizma, kao da je njegova narav po sebi direktno usmjerena prema konačnom vrhovnom cilju i da sve što mu je potrebno da taj cilj postigne, već ima u samome sebi i nije mu potrebno da to primi iz nekog izvanjskog izvora. Nema jasnog duhovnog vodstva, nema jasne discipline, osoba je prepuštena sama sebi i toleriraju se brojne moralne neurednosti. Ne obdržava se šutnja, nema ni priprave ni zahvale za svetu Misu, tu je posvjetovnjačenost u izvanjskom držanju, u govoru i ponašanju. Na tome se u konačnici temelji pastoralno djelovanje, u kojem prvotnu ulogu imaju menadžerske i socijalne sposobnosti. I sve se to, čak i uz dobru volju, mora tolerirati i nema nikakve šanse za potpunim oporavkom jer se radi o začaranom krugu koncilske revolucije u Crkvi.

Ali na ovome mjestu već od prvog trenutka osjetio sam nešto drugo. Od početka mog svećeničkog poziva, čak i kad nisam ništa znao o tradicionalnom pokretu, odmah sam mogao primijetiti da u modernoj bogosloviji nešto nije u redu. Imao sam neki osjećaj da bi to moralo biti nešto više, bolje; da to nije ono najviše što možemo dati za Boga u svećeničkoj formaciji. I kako sam se počeo upoznavati sa spoznajama o tradicionalnoj Misi i trenutnoj krizi u Crkvi, često sam si zamišljao, kako bi trebalo tu bogosloviju promijeniti, koje bi reforme trebalo uvesti. Imao sam jako puno ideja, što bi sve točno trebalo promijeniti – što ukinuti, kakve novosti uvesti. Sve dok nisam prvi put došao ovamo. Tada sam, istoga trenutka, shvatio da je upravo to bogoslovija kakvu sam zamišljao, kakvu sam od prvog trenutka imao kao ideal. Da ništa ne treba izmišljati, ništa uvoditi – potrebno je samo slijediti ono što nam sama Crkva u svojoj vjekovnoj tradiciji daje.

Tu sam pronašao nauk Crkve, koji sam prije morao prekopavati po Denzingeru i zabačenim priručnicima, liturgiju u kojoj je Bog potpuno i isključivo u središtu, a čovjek je samo instrument božanskoga djelovanja, disciplinu i red koji omogućava čovjeku da ispravi svoje neuredne navike, mjesto gdje se netko može konačno normalno osjećati u reverendi, pastoralno djelovanje koje proizlazi iz duhovnog života i daje prvenstvo Božjoj milosti. Ne samo nadnaravne, nego i naravne vrijednosti – bratska ljubav i zajedništvo, istinski društveni život. A povrh svega – šutnja, sabranost, razmatranje, uronjenost u Božju prisutnost, svetost života. To su u konačnici sredstva, i ciljevi našeg svećeničkog, i uopće kršćanskog poslanja.

Zato dragi bogoslovi, cijenimo uvijek ovo veliko blago kojemu imamo pristup i neka ovo bude trenutak zahvalnosti za Božju milost, što nas je bez ikakvih naših zasluga pozvao da budemo dio ove male trupe za obnovu današnje Crkve, kutka u kojem svjetlo tradicije – istinske naravi Crkve, još uvijek sja i neka nas Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Pija X., sačuva u vjernosti njegovom pozivu, kako bismo u svetosti života mogli biti sredstvo u njegovim rukama, da svjetlo Tradicije ponovno obasja Crkvu i podari svoj božanski mir čitavom svijetu.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.