Šutljivi Rim

O

d početka korizme među kardinalima kruži anonimni memorandum glede izbora sljedećeg pape... 

Biskupska sinoda i modernizam

P

osljednjih je godina papa Franjo, u tradiciji svojih nedavnih prethodnika, sazvao nekoliko sinoda koje su dovele do pravih revizija katoličkog nauka. Sada je pokrenuo dvogodišnji „put“, Sinodu o sinodalnosti, koja bi trebala raspravljati i eventualno promijeniti strukture Crkve.

Časopis Christus Rex br. 29: Sinodalnost – podrivanje autoriteta Crkve

P

redstavljamo novi, 29. broj časopisa Christus Rex, posljednji u tekućoj, 2021. godini.

Sinoda o sinodi: riječi za riječima

P

apa Franjo službeno otvara Sinodu o sinodalnosti 9. listopada 2021. u Rimu.

Vrijeme je za promjenu... ponovo (I.)

P

apa Franjo objavio je 2. prosinca 2020. knjigu pod naslovom „Vratimo se svojim snovima” (Simon i Schuster) s podnaslovom: Put u bolju budućnost. 

,,Naša katolička vjera danas“: problem vjerske slobode, ekumenizma i kolegijalnosti

Donosimo sljedeće nastavke iz serije ,,Naša katolička vjera danas“ koji govore o problemu tri revolucionarna načela koja su vodila Drugi vatikanski sabor po uzoru na francusku revoluciju (sloboda, jednakost i bratstvo): vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam.

Kardinal Wuerl: Franjo mijenja papinstvo

Kardinal Wuerl susreće se s papom u Vatikanu

Prema Wuerlu, kardinalu Vašingtonske nadbiskupije, u intervjuu za America Magazine, Franjo je ponovno povezao Crkvu s ,,energijom Drugog vatikanskog sabora”, nastavljajući ono što je Drugi vatikanski rekao o temama kolegijalnosti i sinodalnosti.

Kada je novinar spomenuo da ,,Franjo mijenja papinstvo”, Wuerl se složio govoreći: ,,Da. Ono više nikada neće izgledati kao što je to bilo prije 25 ili više godina”.

Evo kako Wuerl vidi povijesni razvoj sjemena koncila:

,,Nakon koncila bilo je pretjerivanja. Bilo je teološke heremeneutike diskontinuiteta; bilo je svakovrsnih liturgijskih eksperimenata. Na jedan način se izgubio koncilski poziv da vratimo gledište na prvenstvo ljubavi kao motora koji vodi Crkvu, njezin nauk i nastojanja.

Ivan Pavao II. bio je veliki trenutak preusmjerenja u životu Crkve da bi nas vratio na put i rekao 'ne' pretjerivanjima i diskontinuitetu. Papa Benedikt zabio je čavao u lijes diskontinuiteta.

Sada dolazi papa Franjo koji govori: 'Zašto ne nastavimo ondje gdje smo započeli: kolegijalnost, sinodalnost'. Sinodalnost koju je započeo Pavao VI. je procvjetala pod Franjom.

Papa Franjo je pozvao na 'decentraliziranu' Crkvu u kojoj pojedine biskupske konferencije imaju više autoriteta da uspostave mjesne norme. U praksi je dopuštao i 'regionalne' odluke biskupa o temeljnim moralnim pitanjima, kao što je Pričest za one koji žive u preljubničkim zajednicama.”

Kardinal Wuerl nadalje zapaža:

,,Te dvije sinode o obitelji nisu bile nalik nijednoj drugoj sinodi prije njih jer su zapravo pozvale biskupe u postupak odlučivanja na transparentan, otvoren način.”

Iako možemo prigovoriti Wuerlu u vezi te navodne transparentnosti i tijekom i nakon sinoda (vidi knjigu Edwarda Pentina: 'Manipulacija vatikanskom sinodom?'), ima pravo u vezi doktrinarnog pitanja kolegijalnosti koja je unijela razdor u život Crkve od Drugog vatikanskog sabora i koja je ,,procvjetala pod Franjom”.

Nadbiskup Lefebvre ustao je snažno protiv zablude kolegijalnosti

Lefebvre protiv kolegijalnosti

Prema nadbiskupu Marcelu Lefebvreu (knjiga 'Optužujem koncil') kolegijalnost, koja je nadahnuta teorijom da vlast proizlazi iz mnoštva, tvrdi:

,,...da članovi biskupskog kolegija posjeduju pravo upravljanja općom Crkvom, bilo zajedno s Rimskim prvosvećenikom, bilo s drugim biskupima iz različitih biskupija. Iz praktičnog gledišta bi kolegijalnost postojala i preko međunarodnog vijeća koje rezidira u Rimu i upravlja općom Crkvom s Rimskim prvosvećenikom, i preko nacionalnih biskupskih zborova koji posjeduju istinska prava i dužnosti u svim biskupijama pojedinačnog naroda.”

Nadbiskup još dodaje:

Na putu decentralizacije istine?

Dana 17. listopada 2015., pošto su prošle dvije trećine druge Sinode o obitelji, papa Franjo je predsjedao svečanosti u sjećanje na ustanovljenje Biskupske sinode koju je utemeljio Pavao VI.

U svojem govoru spomenuo je nužnost da se preradi Petrova služba u nadi da će se tako promicati sinodalnost i biskupska kolegijalnost te je zahtijevao „jaku decentralizaciju“ Crkve u korist lokalnih episkopata. „Papa ne stoji sam iznad Crkve, nego joj pripada kao krštenik među krštenicima i u Biskupskom zboru kao biskup među biskupima. Istodobno je pozvan kao nasljednik apostola Petra upravljati Rimskom Crkvom koja u ljubavi predsjeda svim crkvama“, rekao je Papa.

Onda je Papa ponovio svoju želju koju je već 2013. godine bio izrekao u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium o „obraćenju papinstva“. U ovome dokumentu čovjek koji se sam predstavlja kao Rimski biskup tuži se na „preveliku centralizaciju“ koja se „nije pokazala od pomoći, nego otežava crkveni život i njezinu misionarsku zadaću“. Molio je da se izradi iscrpna studija o statusu biskupskih konferencija kako bi se njima „dodijelile određene zadaće, među njima i istinska učiteljska vlast“. Reforma crkvenih struktura, napisao je Franjo dalje, zahtijeva od svakoga da bude „hrabar i kreativan“.

Biskupska sinoda - kamo ide današnja Crkva?

Biskupska sinoda - pojam

Definiciju Biskupske sinode nalazimo u Zakoniku kanonskog prava, koja glasi: ,,Biskupska sinoda skupština je biskupa izabranih s različitih krajeva svijeta, koji se sastaju u određena vremena da bi promicali usku povezanost između rimskog prvosvećenika i biskupa i da bi rimskom prvosvećeniku savjetima pružili pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju duhovne stege, i da bi proučavali pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu" (kan. 342). Dakle jedan savjetodavni organ koji treba papi biti u pomoći u što efikasnijem i boljem upravljanju općom Crkvom. To je još jasnije istaknuto u sljedećim kanonima, gdje stoji da Biskupska sinoda ima zadaću samo iznositi pitanja za raspravu a ne i ta pitanja rješavati, i da papi pripada apsolutna vlast da sam saziva, potvrđuje zaključke i raspušta sinodu. Stoga možemo reći, da se radi o jednom organu koji može biti koristan i za dobrobit Crkve – radi što bolje organizacije njezina života.

Kolegijalnost – definicija i praksa

To je onaj formalni, ili službeni vidik. No valja također razmotriti onaj praktični, životni kontekst, u kojem se ovaj organ razvija. Biskupsku sinodu osnovao je papa Pavao VI. kao jedan od rezultata zaključaka Drugog vatikanskog sabora, i da bismo mogli ispravno razumjeti njezinu ulogu, moramo je promotriti u tom kontekstu. Poticaj stvaranju ovog, kao i drugih različitih savjetodavnih organa, bio je nauk II. vatikanskog sabora o kolegijalnosti. O čemu se ovdje radi? Katolički nauk uvijek je bio taj, da papa, kao Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, ima vrhovnu vlast u Crkvi. Biskupi kao nasljednici apostola, imaju tu vlast u svojim biskupijama, ali su na razini opće Crkve podložni papi, koji ima puni, vrhovni autoritet u naučavanju i vođenju Crkve. Taj vrhovni papin autoritet je redovni, a osim toga, vrhovni autoritet ima i opći crkveni sabor, koji je izvanredni – njega papa mora sazvati, i potvrditi njegove zaključke. Osim toga, ne postoji drugi vrhovni autoritet u Crkvi. No Drugi vatikanski sabor, u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium, br. 22, donosi jednu izjavu koja je posve nečuvena u povijesti Crkve. U tom dokumentu stoji: ,,Red biskupa... subjekt je također vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se vlast može obnašati samo uz pristanak rimskoga prvosvećenika". Tu izjavu utvrđuje i ZKP, kan. 336: ,,Biskupski zbor, kojemu je glava rimski prvosvećenik... zajedno sa svojom glavom i nikada bez te glave, također je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad općom Crkvom". Dakle, uvodi se, uz vrhovni autoritet pape, još jedan redovni vrhovni autoritet, a to je zbor ili kolegij biskupa. Što ova novotarija sa sobom povlači? Iako je istaknuto da biskupski zbor ne može funkcionirati odijeljeno i neovisno od pape, i da je njegovo djelovanje moguće samo uz pristanak pape, sama činjenica postojanja ove ustanove, vodi do dalekosežnih posljedica. Iako papa formalno gledano nije dužan sazivati biskupski kolegij na kolegijalni čin, ipak njegovo postojanje postavlja jednu moralnu potrebu, stanovitu nepisanu obavezu, da to čini, da se ophodi u vršenju svoje vlasti, s obzirom na zahtjeve biskupa diljem svijeta. Taj mentalitet ne odnosi se samo na razinu papinskog autoriteta. Naprotiv, on se proteže i na niže razine; te isto vrijedi i za autoritet biskupa – koji dolazi pod utjecaj struktura s dvije strane. S jedne strane, odozgo, to su biskupske konferencije. Opet, službeno, ovaj organ nema izričite ovlasti koje bi ograničavale biskupov autoritet. Biskup je u svakom slučaju, formalno, vrhovni pastir u svojoj biskupiji. Ali, biskupske konferencije postavljaju se kao jedna trajna ustanova (kan. 447) – koja dakle postoji na jedan redovni način, i iako u Zakoniku jasno stoji da ona ne može donositi opće odredbe bez odobrenja Svete Stolice, ipak se takva mogućnost otvara, i u praksi će se ostvariti na jedan drukčiji način. S druge strane, odozdo, to su prezbitersko i pastoralno vijeće biskupije, koja također, iako nemaju službeno ništa više od savjetodavne uloge, ipak, postoje kao trajne ustanove, koje valja sazivati, koje treba konzultirati, i kada se to čini – može li se dati moralno opravdanje da se njihove odluke konstantno ignoriraju? Naprotiv, njihova mišljenja valja onda i prihvatiti i ostvariti. I još dalje, ovaj mentalitet dolazi i do one najniže razine koja je sastavni dio crkvenog života sviju nas – autoriteta svećenika, župnika. Iako danas jedan svećenik službeno ima puni autoritet nad povjerenom mu župnom zajednicom, ipak, s jedne strane, tu stoje odredbe koje se na pastoralnom planu donose na razini biskupije – od strane prethodno spomenutih vijeća, koje svećenik postaje obvezan provesti u djelo, i s druge strane, tu je župno pastoralno vijeće, koje se također u praksi ustanovljuje kao jedno trajno tijelo koje funkcionira po demokratskim načelima, te se psihološki, u praktičnom smislu, župnik počinje smatrati obveznim njegovim odlukama.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (II.)

Pošto smo u prvom dijelu u najbitnijim crtama izložili o tijeku zbivanja i presudnim utjecajima na Drugom vatikanskom saboru, ovdje ćemo razmotriti same dokumente i oikazati kako su se ti odlučni faktori očitovali na same tekstove. Tako ćemo uvidjeti, da u postkoncilskim heterodoksnim naucima nije riječ samo o nečemu zlonamjernom ili neutemeljenom, nego da se radi o jednoj prirodnoj posljedici svega onoga što se nalazi u samim tekstovima.

Koncilski tekstovi i nauci

Kako je Crkvi obećana božanska zaštita od svog Utemeljitelja po kojoj će ona biti očuvana od svega što bi moglo narušiti njezinu bit, bilo bi nemoguće da modernisti nametnu da Koncil službeno prihvati krivovjerja. To bi također bilo neizvedivo pred prisustvom čitavog skupa biskupa, koji tako nešto ne bi dopustili. Međutim, to božansko jamstvo ne odnosi se na onaj niži stupanj tekstova i izjava, u kojima crkveno Učiteljstvo ne uživa zaštitu nezabludivosti. Drugi vatikanski sabor sam se odredio da ne želi donijeti nikakvu novu dogmu, nego da želi biti samo pastoralne naravi. Te su okolnosti progresivistički teolozi vješto iskoristili kako bi u tekstove ubacili dvoznačne, opasne izjave, koji će se kasnije moći protumačiti na krivi način, pa čak i one izjave, za koje nije vidljivo kako bi ih se moglo spojiti s tradicionalnim naukom. Dok će neki reći da je ta dvoznačnost opravdavajuća činjenica za Koncil jer se sporne izjave može tumačiti pravovjerno, ipak realnost, i logika stvari ukazuju na suprotno – jer je baš ta očita opasnost jedna negativnost koja po sebi pripada Koncilu. Stvarnost će to i potvrditi, jer će takva tumačenja - protivna katoličkom nauku i(li) krivovjerna, zagospodariti u praksi.

Valja navesti izjave dviju ličnosti, koje spadaju među najeminentnije aktere Koncila, u kojima nalazimo izričito priznanje da se na Koncilu dogodila revolucija. Prvi od njih, kardinal Suenens, izjavit će da je Crkva na II. vatikanskom doživjela svoju francusku revoluciju, a Yves Congar¹, utvrđuje da je Crkva prošla kroz svoju oktobarsku revoluciju. Poznata su nam načela koja su vodila francusku revoluciju: sloboda, jednakost, bratstvo. Primijenimo li ih, po tim tvrdnjama, na crkvenu situaciju, prepoznat ćemo njihovo ostvarenje na sljedeći način.

Radost evanđelja - žalost vjernika (II.)

 

II.

Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu, kaže klasična izreka: dobro proistječe iz punine; ako li je naprotiv bitni dio jedne stvari loš, tada je i cjelina loša. Dobra i ugodna stajališta u papinskoj Pobudnici ne mogu nas zavarati o čvrstoj volji da se Drugi vatikanski sabor ne ostvaruje samo po slovu, nego i po (ne-)duhu. Trilogija vjerska sloboda-kolegijalnost-ekumenizam, koja po riječima nadbiskupa Lefebvrea odgovara krilaticama francuske revolucije sloboda-jednakost-bratstvo, programski je razvijena.

1.       Ponajprije se, među ostalim, u broju 94 i 95 teško prekoravaju vjernici koji su povezani s Tradicijom te ih se čak optužuje zbog neo-pelagijanstva: „To je navodna doktrinarna i disciplinarna sigurnost koja daje povod za narcisoidnu i autoritarnu elitističku svijest, gdje se, umjesto da se druge evangelizira, njih analizira i vrednuje i, umjesto da se olakša pristup milosti, energije se troše u kontroliranju“ (...) „Ne postoji stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za ljude“ (...) „Kod jednih se utvrđuje očevidna briga za liturgiju, nauk i ugled Crkve, a da im stvarno uranjanje Evanđelja u narod Božji i konkretni zahtjevi povijesti prave brige“. Odakle Papa to zna? Ne dokazuje li suprotnost upravo dinamika kršćana čvrsto ukorijenjenih u katoličkoj vjeri? O našem Bratstvu ćemo šutjeti: zar Franjevci Bezgrješne nisu bili rastuća mlada i misionarska redovnička zajednica koja je sada zbog brutalnog zahvata Vatikana teško narušena, ako ne i razorena? Pobudnica nastavlja: „Na ovaj se način život Crkve pretvara u muzejski izložak ili u vlasništvo nekolicine malobrojnih.“

Don Pierpaolo Petrucci: Papinstvo i biskupska kolegijalnost

Nakon izbora kardinala Bergoglia, sredstva su društvenog priopćavanja na međunarodnoj razini proširila sliku susreta „Biskupa Rima“ s „Papom u miru“, nedvojbeno stvarajući nakon odreknuća Benedikta XVI. dodatnu zbunjenost s obzirom na osobu Kristova namjesnika.

Vidjeti Benedikta XVI. obučena u bijelo i nazivati ga „Papom u miru“, nakon njegovog odreknuća od papinske službe nedvojbeno stvara pomutnju, kao i ustrajavanje da se Kristova namjesnika označava „Rimskim biskupom“, gotovo ograničavajući mu vlast na tu biskupiju ili, u boljem slučaju, priznati mu jedino prvenstvo časti među svim ostalim biskupima, a to je oprečno razlogu ustanovljenja Papinstva kako ga je Isus Krist ustanovio.

Vjerujem da je važno podsjetiti da su kadrinala Bergoglia nazvali Rimskim biskupom kardinali koji su ga izabrali, ali nakon svojeg prihvaćanja, ponajprije mu je predana Papinska služba, to jest prvenstvo upravljanja nad cijelom Crkvom i samo nakon toga biskupstvo nad posebnim gradom Rimom. Svaka pojedina biskupska služba zbilja dolazi od glave, također i za grad Rim. Rimski biskup je Papa, to jest jedina i potpuna glava cijele Crkve kao Petrov nasljednik, po Božjem ustanovljenju.