Duh crkvenosti

K

riza u Crkvi prouzročila je priličan nered u životu Crkve.

Posinodska pobudnica ,,Amoris laetitia“ – pobjeda subjektivizma

Proteklog 8. travnja objavljena je dugo iščekivana posinodska pobudnica pape Franje. Papa ovdje nije udijelio opće dopuštenje za podjelu pričesti rastavljenima i ponovno oženjenima, a nije dao ni ovlast biskupskim konferencijama za uredbe o iznimnim slučajevima. Ponovio je i riječi protekle Biskupske sinode, da ,,nema nikakvog temelja za stvaranje usporedbi između homoseksualnih životnih zajednica i plana Božjeg s obzirom na brak i obitelji, čak ni u širem smislu“ (br. 251). Zaključno je pronašao i jasne riječi protiv dženderističkog nauka i označio ga kao ideologiju koja stoji u suprotnosti sa stvorenim poretkom (usp. br. 56). Zbog svega toga je papa Franjo razočarao puno nominalnih katolika i liberalni svijet.

Unatoč tome, ,,Amoris laetitia“ predstavlja potkopavanje bedema koje stavlja u pitanje cjelokupni katolički ćudoredni (moralni) nauk. U 8. poglavlju ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“ papa Franjo otvorio je put koji će u budućnosti dopuštati da se pozivanjem na papinsku uputu zaobiđe katolički ćudoredni nauk. Papa ne samo da ponavlja upitne izjave posljednje Biskupske sinode, prema kojima su rastavljeni i ponovno oženjeni 'živi članovi' Crkve preko kojih Duh Sveti izlijeva ,,darove i karizme radi spasenja sviju“ (br. 299), nego ide i dalje od toga. Katolički nauk o braku i sve dosadašnje norme ostaju doduše dalje valjane; dakle i dalje je zabranjeno onima koji žive u nebračnoj vezi ili samo građanskom braku podijeliti odrješenje i svetu Pričest, ali – postoje iznimke!

Trebalo bi, kaže Papa, izbjegavati sudove ,,koji ne uzimaju u obzir zamršenost različitih situacija“ (br. 286). Opće norme su doduše dobre, ,,ali ne mogu ipak u svojim formulacijama nikako obuhvatiti sve posebne situacije“ (br. 304). To možda vrijedi za mnoge ljudske propise, ali božanski zakoni, prema kojima je spolno sjedinjenje muškarca i žene dopušteno samo u valjanom braku i sakramentalnu i izvršenu ženidbu ne može rastaviti nijedna svjetska moć – dakle ni papa, ne poznaju izuzetke i vrijede neovisno o svim okolnostima.

„Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4,12)

„Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20)

Jesu li nekatoličke konfesije i nekršćanske religije putovi spasenja?

P. Matthias Gaudron odgovara:

Nekatoličke konfesije i nekršćanske religije nisu putovi spasenja, nego kao takve putovi u propast. Članovi se krivih religija, dakako, mogu spasiti u njima ako žive po svojoj savjesti i pokušavaju ispuniti Božju volju koliko je spoznaju; međutim, sud o tome pripada samo Bogu koji prosuđuje srce i uvjerenje. Iz toga pak proizlazi samo da se u danom slučaju može spasiti u krivim religijama ili još bolje unatoč krivim religijama, a ne po ovim krivim religijama.

Stoga je izdaja Krista kada II. vatikanski sabor u Dekretu o nekršćanskim religijama Nostra aetate pozitivno prosuđuje hinduizam, budizam, islam i židovstvo. Naravno da ove religije imaju također i istinitih elemenata. Oni se nalaze u svakoj zabludi i krivom sustavu jer očita besmislica ne bi pronašla pristalice. Presudno je pak da ove religije zastupaju teške zablude i stoga upućuju svoje članove na put koji ne vodi k Bogu i k vječnom životu.

Tako hinduizam zastupa seobu duše i time zemaljskom životu oduzima njegovu ozbiljnost. U hinduizmu ovaj život nije odlučujući dokaz po kojem se ravna cijela vječnost, nego se duša jednostavno toliko puta ponovno rađa, možda kao štakor ili pas dok se ne iznese teret krivnje. Zbog toga hinduizam ne poznaje milosrđe; današnja karitativna djela preuzeo je od kršćanstva. On hladno prolazi pokraj potrebitih i patnika jer oni ionako moraju iznijeti svoj teret krivnje.

Budizam je religija bez Boga. Čovjek vjeruje da se ovdje sam može otkupiti, a ovo se otkupljenje sastoji u ulasku u nirvanu, u ništavilo. U budizmu nema vječnog života u jedinstvu s Bogom, nego samo kraj patnji i boli gašenjem vlastitog postojanja.

Islam odbacuje Božju trojstvenost, a time također i Kristovo božanstvo kao hulu. Potiče okrutnost i putenost hvaleći ubojstvo kršćanina kao dobro djelo, dopuštajući mnogoženstvo i obećavajući ljudima raj putenih zadovoljstava. Valja usporediti nekoliko kuranskih sura: „A kršćani kažu: 'Mesih je-Allahov sin'. To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ „Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte dok borba ne prestane.“A o raju se kaže:“Što se tiče djevica. One će…gorjeti od požude; sve će biti djevice, a nakon vašeg spolnog ujedinjenja opet će se povratiti njihovo djevičanstvo“.

Na koncu, Židovi odbijaju kao i sve krive religije Spasitelja Isusa Krista. Premda je prije Kristova dolaska židovstvo bilo pravom vjerom, ono to sada nije jer nije prepoznalo svoj čas i nije prihvatilo svojeg Spasitelja. Istinski su se Židovi obratili Kristu čijim je dolaskom židovska religija Starog zavjeta izgubila svoj smisao i razlog postojanja. Stoga je nerazumljivo kako jedan katolički biskup može davati sljedeće izjave. „Crkva može biti novi Božji narod samo u trajnom kontinuitetu i trajnom bratstvu prema Izraelu. … Lom između Sinagoge i Crkve bio je onda zapravo prvim crkvenim raskolom…Cilj je ekumene izmirba između Crkve i Sinagoge“ (kardinal Kurt Koch dok je bio biskup Basela).

O svim ovim krivim religijama valja izreći riječ svetog Petra: „Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“(Djela apostolska 4,12). Stoga Crkva nikada nije bila posebice optimistična, premda nikada nije nijekala načelnu mogućnost spasenja nekršćana, s obzirom na broj onih koji se spašavaju u krivim religijama. Još u vrijeme Pija IX. osuđena je rečenica: „Barem se mora gajiti dobra nada za spasenje svih onih koji se uopće ne nalaze u pravoj Kristovoj Crkvi“.

Krive religije, dakle, nisu ni redoviti, ni izvanredni putovi spasenja, nego smetnje spasenju.

Čovjekova duša

Među našim suvremenicima široko je prošireno mišljenje da je čovjek samo najrazvijenija životinja i ono što nazivamo duhom dade se u stvarnosti svesti na čisto materijalnu funkciju mozga. Prema tome ne bi postojala duša koja i dalje živi nakon čovjekove tjelesne smrti.

Nasuprot tome Sveto nas pismo poučava da čovjek ima dušu. Već u knjizi Postanka stoji da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. No čovjek s obzirom na svoje tijelo nije stvoren prema slici Božjoj jer Bog je čisti duh. Čovjek je slika Božja samo s obzirom na svoju duhovnu dušu po kojoj je on osoba obdarena razumom i slobodnom voljom, slično kao Bog. To se u izvješću o stvaranju slikovito predstavlja kada se opisuje kako je Bog čovjekovom tijelu načinjenom od zemlje udahnuo životni dah. Ali Sveto pismo na mnogim mjestima izričito poučava i postojanje duše. Tako je Krist rekao: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu" (Mt 10,28). Sukladno tome sveti je Ivan u svojim viđenjima o kojima izvješćuje Otkrivenje vidio duše mučenika na nebu: "Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu" (Otk 6,9).

Postojanje duhovne duše nije pak samo istina vjere. I naš naravni razum može već spoznati da u čovjeku mora postojati duhovno načelo i stoga su čak i mnogi poganski filozofi bili uvjereni u postojanje ljudske duše.

Što je krivo u karizmatskom pokretu?

Prema svjedočanstvu Djela apostolskih i poslanica svetog Pavla, Duh je Sveti u prvim desetljećima kršćanstva često na vidljiv

Obraćenje Kristu ili ekološko obraćenje

Obraćenje Kristu ili ekološko obraćenje – odakle Papa očekuje spasenje?

O enciklici Laudato Si'

pater Matthias Gaudron

Nova enciklika Laudato Si' (ime enciklike je uzeto iz Pjesme brata sunca svetog Franje Asiškoga) nov je primjer za to da su crkvene vlasti napustile nadu da će pridobiti svijet za Krista i stoga Crkvi žele naravnim sredstvima spasiti mjesto u društvu.

Sadržaj 

Enciklika je naslovljena riječima “O brizi o zajedničkom domu” pri čemu se pod “zajedničkim domom” misli na našu planetu Zemlju koja je zbog onečišćenja okoliša u opasnosti da sve više postane nenastanjivom. Da se Papa prihvatio ove teme, ne mora se u startu kritizirati jer divljenje djelima Božjeg stvaranja i njihovo čuvanje jest nešto što se nas kršćana itekako tiče.

Papa u prvom poglavlju daje dramatičnu i apokaliptičnu sliku pogibelji koje nam prijete kroz onečišćenje okoliša, klimatske promjene, nedostatak pitke vode i izumiranje brojnih životinjskih i biljnih vrsta pri čemu naglašava da će upravo najsiromašniji ove Zemlje najviše morati patiti od ovih oštećenja u okolišu. Problematično je ovdje možda da su mnoge znanstvene prognoze na koje se on poziva kontroverzne. Upravo s obzirom na globalno zatopljenje neki znanstvenici upućuju na to  da je povišena koncentracija CO2 u zraku posve precijenjena i da je Zemlja i u prošlosti već prošla druge tople faze koje nikako nije uzrokovao čovjek. Prije trideset godina postojalo je primjerice također „vrlo jako znanstveno suglasje o tome“ da će naše europske šume uskoro izumrijeti, a danas o tome nitko ne govori. Osim toga sam Papa upućuje na to da može nastati „pod krinkom zaštite okoliša nova nepravda“ (br.179), ako naime siromašne zemlje ne mogu ispuniti nove obveze i namete vezane za okoliš i time se bude sprječavao njihov razvoj. Unatoč svemu, posve je točno da se u mnogim zemljama premalo čini za zaštitu okoliša.

Lijepa su i vrijedna za čitanje tumačenja drugog poglavlja u kojima se promatra odnos čovjeka i stvorenog svijeta u svjetlu Svetog pisma pri čemu se Papa doduše gotovo ispričava da u enciklici koja je izričito namijenjena svim ljudima govori o vjerskim stvarima. Enciklika ovdje tumači da čovjek nije neograničeni gospodar nad stvorenim svijetom, nego prije njegov čuvar i upravitelj. Kaže se da je čovjek stvoren u trostrukom harmoničnom odnosu, u odnosu pema Bogu, prema bližnjemu i prema zemlji. Ova harmonija je doduše prekinuta grijehom, stoji dalje.

Kraj postkoncilskog proljeća

U Nizozemskoj je dvije trećine crkava pred zatvaranjem

Nadbiskup Utrechta i predsjednik Nizozemske biskupske konferencije, kardinal Willem Eijk, u svojem je pastirskom pismu za prošlu Korizmu najavio da će morati zatvoriti otprilike 1000 katoličkih crkava. To je otprilike dvije trećine svih nizozemskih crkava. Prema izvješću Radio Vatikana, nizozemski katolici se moraju naviknuti na „budućnost bez crkava“.

A Nizozemska je još u pedesetim godinama bila živa i snažna katolička zemlja. 90% katolika u ono je vrijeme pribivalo nedjeljnoj Misi i bilo je toliko zvanja da je malena zemlja mogla odaslati mnoštvo misionara. Danas još samo 5% vjernika ide na nedjeljnu svetu Misu – premalo da bi se održao normalan župni život.

Razlog za to nije teško pronaći. Nizozemska Crkva se nakon II. vatikanskog sabora pokazala osobito naprednom pa je u „poslušnosti koja je trčala pred rudo“, bez prethodnih uputa još radikalnije provela pokoncilske reforme nego što su to željeli umjereni modernisti u Rimu. Poznat je postao takozvani „Holandski katekizam“ čiji je njemački i engleski prijevod uskoro objavljen (kao i hrvatski, op. prev.) i koji je, primjerice, postavljao u pitanje postojanje anđelā i zloduha, zamagljivao istine istočnog grijeha i Kristove žrtve te relativizirao autoritet i nezabludivost vrhovnog Učiteljstva. Papa Pavao VI. osjećao se prinuđenim odlučno intervenirati pa je imenovao kardinalsko povjerenstvo koja nije osporilo „neobične prednosti“ antropološkog (koji argumentira polazeći od čovjeka) načina prikazivanja Katekizma, ali je sastavilo niz napomena koje su se morale dodati Katekizmu. U samom se Katekizmu pak ništa nije promijenilo.

Oduševljenje ovim Katekizmom sastojalo se, dakako, samo u tome da se vjeru i vjerske obveze više nije moralo doživljavati tako ozbiljno. Sada vjernici nisu revnije i radosnije išli u crkvu nego prije, nego se više nisu morali uzrujavati ako nisu išli. No sada je nizozemska Crkva gotovo uništena, ali to nipošto nije problem samo Nizozemske. I na njemačkom govornom području uskoro će se urušiti vanjska struktura Crkve, a ni u drugim dijelovima svijeta situacija ne izgleda drukčije.

O blagdanu Duhova

Pedeseti dan nakon Uskrsnuća Spasitelj je izvršio svoje obećanje i svojoj Crkvi poslao Duha Svetoga. Tek ovim izlijevanjem Svetoga Duha nad apostole dovršeno je djelo spasenja i Crkva otpočinje sa svojim djelovanjem.

Duh Sveti izlazi u Bogu iz ljubavi Oca i Sina. Sin izlazi samo od Oca, i to iz njegove spoznaje te je stoga Riječ i Istina. Duh Sveti izlazi pak iz ljubavi Oca i Sina. Sveti Augustin pronalazi u našoj duši, koja je stvorena po slici Božjoj, trag Presvetog Trojstva jer naša duša ima razum koji spoznaje i volju koja ljubi. Iz našeg razuma i volje pak ne nastaje nova osoba, kod Boga naprotiv nastaje. Misao ili duhovna Božja Riječ jest sama božanska osoba i također proizvod koji proizlazi iz Božje ljubavi jest jedna osoba.

Kako bi se izrekla iskrenost jedinstva dviju osoba, kažemo da su jednoga duha. Snagom svoje ljubavi žive jedno za drugo i jedno u drugome. Dah ljubavi znači težnju ljubljenih osoba da svoj život preliju drugomu. Tako se osoba koja ljubi na neki način prenosi u ljubljenu osobu prihvaćajući sve što drugi trpi i osjeća kao da ona to sama trpi i osjeća. Ova težnja preliti život jedne osobe u drugu pronalazi svoj izraz u cjelovu. Stoga oci Duha Svetoga nazivaju osculum Patris et Filii – cjelovom Oca i Sina. Sveti ga Bernard naziva osculum suavissimum, sed secretissimum – najslađim, ali najtajanstvenijim cjelovom.

Nigdje dvije osobe nisu tako ujedinjene kao Otac i Sin u Bogu. To nisu dva boga koji ljube jedan drugoga, nego oni posjeduju samo jedan život, zbilja su jedan duh zajedničkim posjedovanjem jedne božanske naravi. Stoga Otac i Sin ne prelijevaju svoj životni sok jedan u drugoga, nego ga iz njihova zajedničkog srca izlijevaju u treću osobu. Kako je dah slika za posredovanje i izlijevanje života, tako je Duh Sveti kao dah ljubavi jedna osoba koja posjeduju cijeli božanski život.

Koji stav trebamo zauzeti prema Papi?

Trenutačna je crkvena kriza na koncu i kriza papinstva. Nisu se samo teolozi i biskupi, nego i sami pokoncilski pape odrekli Kristova kraljevstva, njegove kraljevske vlasti nad društvom i s obzirom na druge konfesije i nekršćanske religije uvijek ponovno vršili čine koji su u protuslovlju s katoličkom vjerom. Upravo se sada vladajući papa Franjo od početka svojeg pontifikata istaknuo izjavama koje su šokirale tradicionalne vjernike.

Koji stav katolik u ovoj krizi treba zauzeti prema Papi?

Ponajprije se ne smije dopustiti da nas povede strast ili pobuna, nego se čovjek treba upitati kako valja reagirati na ovu krizu u svjetlu vjere.

A vjera nam govori da crkveni pastiri unatoč svojoj visokoj službi ostaju slabi i grješni ljudi. Tko poznaje crkvenu povijest, zna da je Crkva uvijek ponovno patila pod lošim pastirima. U vremenima u kojima su moralno izopačeni pape sjedili na Petrovoj stolici trebala je jaka vjera da se u ovim ljudima unatoč njihovim očitim grijesima vidi Kristova namjesnika. U određenom je smislu vrijeme između Tridentskog i II. vatikanskog sabora bilo sjajno vrijeme crkvene povijesti jer su pape ovoga vremena bili svi dobri pape i biskupi su općenito dobro vršili svoje dužnosti. To nije uvijek bilo tako.

Naturalizam

 

U redu spasenja koje je Bog darovao čovjeku, postoji tajanstveno zajedničko djelovanje naravi i milosti. Bog čovjeka, naime, nije pozvao samo na naravni cilj, nego na „dioništvo božanske naravi“ (usp. 2 Pt 1,4) i na gledanje Boga „onakva kakav jest“ (1 Iv 3,2), „licem u lice“ (1 Kor 13,12). Za postizanje ovog cilja nisu dostatne naravne snage i čovjekovi darovi, nego je za to potrebna milost posvetna, Božja milost koja pomaže.

K tome pridolazi da je ljudska narav ranjena istočnim grijehom. Čovjek jednostavno nije samo dobar, „ta čovječje su misli opake od njegova početka“ (Post 8,21). Čovjek ima loša nagnuća koja ne smije slijediti, već im se mora oprijeti. I ovdje mu Božja milost mora pomoći kako bi izvojevao što je moguće savršeniju pobjedu nad svojim neurednim strastima. Milost za paloga čovjeka, dakle, nije samo nužna kako bi ga izdigla u nadnaravni red (gratia elevans), nego kako bi mu liječila rane istočnog grijeha (gratia sanans).

Pod naturalizmom se stoga u teologiji podrazumijeva jednostrano naglašavanje naravi nauštrb milosti. Naturalizam niječe ili uzdizanje čovjeka u nadnaravni red, a time i istočni grijeh. Jedan drugi oblik naturalizma doduše ne niječe milost, ali čovjekove naravne snage proglašava dostatnima za postizanje cilja života. Na koncu, može postojati i jedan više praktični naturalizam, to jest stav koji doduše ne niječe milost i njezinu potrebu, ali je praktično zanemaruje.

Gdje je Tradicija, tu je i rast - Intervju s p. Gaudronom

Objavljujemo zanimljiv intervju patera Matthiasa Gaudrona u njemačkom magazinu „Der Spiegel“ koji je inače veoma nesklon Katoličkoj Crkvi. Znakovito je kako se doživljava s jedne strane Tradiciju, a s druge strane novi pontifikat.