Vrhovni sud SAD-a poništio „Roe protiv Wadea“

V

rhovni sud Sjedinjenih Država je u znamenitoj odluci poništio odluku „Roe protiv Wadea“ iz 1973. kojom je legalizirao pobačaj u cijeloj zemlji, sprječavajući restriktivne zakone i dopuštajući uspostavu zakona koji dopuštaju pobačaj do 24. tjedna trudnoće.

Pojašnjenja Generalnog poglavara FSSPX-a o pitanju COVID cijepljenja

G

eneralni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., p. Davide Pagliarani, održao je 11. prosinca 2021. na konferenciji izdavačke kuće Angelus Press izlaganje o nekim aktualnim društvenim, političkim i moralnim pitanjima povezanima s cijepljenjem protiv COVID-19.

Talijanski biskupi i novi pandemijski sakramenti

D

ok Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima tisuću problema da zadrži crkve u Quebecu otvorenima – a ponekad ih je prisiljeno zatvoriti, jer drži da nije obvezno usvojiti obvezno cijepljenje vjernika koji prisustvuju bogoslužjima – talijanski biskupi idu još dalje od vladinih zahtjeva i stvaraju nove sakramentalne ovlasti pridržane za cijepljene.

Prigovor savjesti tradicionalnih katolika protiv COVID-19 cjepiva

S

većeničko bratstvo sv. Pija X., slijedeći učiteljstvo Katoličke Crkve, podržava vjernike koji ulažu prigovor savjesti glede cjepiva protiv COVID-19. 

Časopis Christus Rex br. 28: Sv. Misa svih vremena – reakcije na Traditionis custodes

P

redstavljamo 28. broj časopisa Christus Rex, treći u tekućoj, 2021. godini.

Krivovjernici prvih stoljeća i rimski duh

K

atolička se Crkva stoljećima suočavala s iskrivljavanjem svoga moralnog nauka u dvjema krajnostima. 

Moralni kriteriji za upotrebu COVID cjepiva

Sv. Irena skrbi o sv. Sebastijanu, Dirck van Baburen

B

udući da su prethodno objavljeni tekstovi: „Cijepljenje protiv COVID-a: Moralno obvezno, za obranu ili osudu?“ i „Kako su cjepiva protiv COVID-19 povezana s pobačajem?“ u praksi iznjedrili nesporazume, želio bih ovdje iznijeti neka pojašnjenja koja će, nadam se, biti od pomoći da se cijela problematika COVID cijepljenja produbi i dobije veća jasnoća.

Je li upotreba cjepiva za COVID-19 moralno dopuštena?

Sv. Luj IX. brine se o žrtvama kuge, Louis Testelin stariji

I

ako je nekoliko cjepiva protiv COVID-19 već razvijeno, oko tih proizvoda kruže razne glasine i sugeriraju moralnu nemogućnost njihove upotrebe.

Časopis Christus Rex br. 27: Korona kriza – moralna pitanja

P

redstavljamo novi, 27. broj časopisa Christus Rex, drugi u tekućoj, 2021. godini. 

Katolička načela o glasovanju

Jesmo li moralno obvezni glasovati?

P

osve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskoga dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom. 

„Imaginarni“ episkopat

N

akon odgovora Kongregacije za nauk vjere koji podsjeća da Crkva ne može blagoslivljati istospolne zajednice (15. ožujka 2021.), biskup Bonny izjavio je 17. ožujka nizozemskom dnevniku De Standaard: „Osjećam se posramljeno zato što sam zastupnik svoje Crkve“.

Kako su cjepiva protiv COVID-19 povezana s pobačajem?

U

Sjedinjenim Američkim Državama je uporaba ljudskih fetalnih stanica u farmaceutskom sektoru, ali i u kozmetičkim i drugim industrijskim granama, tema o kojoj organizacije za zaštitu života desetljećima raspravljaju i osuđuju je u javnosti.

Cijepljenje protiv COVID-a: moralno obvezno, za obranu ili osudu?

T

eško da bilo koji problem trenutno opterećuje vjernike kršćane i općenito pravedne ljude više od pitanja moralne i medicinske procjene masovnoga cijepljenja protiv COVID-a, čiji pokretači i zagovornici slijede jasan cilj „cijepljenje cijeloga čovječanstva“ [1] i ne zaziru od izravne ili neizravne prisile.

Ispit savjesti (Duhovna obnova – Jaidhof, 7. 3. '20.)

I

spit savjesti održan na duhovnoj obnovi u Jaidhofu (6.-8. 3. 2020.) u kome se govori o načelima kako ispravno formirati svoju savjest i zatim daje osvrt na neke grijehe koji predstavljaju najčešće opasnosti za naš kršćanski život.

Obzir prema istini

Urušavanje zgrade sagrađene na laži

Bog nas obvezuje na bezuvjetnu istinitost. On je istina, svjetlo u kojem nema tame. Kao njegova djeca, koja sjaje ovim svjetlom, trebamo poštovati i ljubiti istinu, u njoj i od nje živjeti. Nikada nije dopušteno iskriviti istinu, čak i ako se time namjerava činiti dobro ili spriječiti zlo. Lažljivac uvijek nanosi štetu: on šteti vlastitoj duši i šteti bližnjemu. Jer on napada temelj ljudskoga društva: istinitost. Kako sv. Toma Akvinski jasno tumači: zajednica ne može opstati na duge staze, ako ljudi ne mogu vjerovati jedni drugima, kao onima koji jasno očituju istinu.

Prosvjetiteljska ,,etika istine“

Voltaire, jedan od otaca današnje sve dominantnije ideologije liberalizma, imao je drugačije mišljenje o tome. U svom pismu od 21. listopada 1736. napisao je Thierotu: ,,Laž je porok samo onda ako izaziva zlo; ona je velika vrlina ako uzrokuje dobro“. Upravo on je također savjetovao svoje drugove u borbi protiv Crkve: ,,Braćo, samo lažite, i to vrlo drsko. Od toga će uvijek nešto ostati“.

Očito je da Voltaire danas ima mnogo vjernih učenika, osobito u medijskom prostoru i politici. Već je duže vrijeme u optjecaju pojam ,,lažljivi tisak“, koji se stavio u službu političke korektnosti i lijevo-liberalnoga mainstreama. Nedavno je dobio impresivnu potvrdu. Časopis Der Spiegel je doživio kolaps svoje dugogodišnje gajene fasade visokog moralnog integriteta u trenutku kada je njegova nagrađivana zvijezda, novinar Claas Relotius, bio razotkriven kao kronični lažljivac.

Izmišljena izvješća

On je godinama ne samo za Spiegel, već i za brojne ,,kvalitetne medije“, pisao izmišljena ili krivotvorena izvješća, iako su njegove prijevare zapravo bile poznate. Međutim, čini se da je skandal s Relotiusom samo vrh ledenoga brijega. U međuvremenu su otkriveni slični izmišljeni izvještaji već od šezdesetih godina. Bivši volonter Spiegela Thomas Knüwer na svom blogu dolazi do odgovarajućega zaključka: ,,Izvrtanje istine utkano je u Spiegelov DNA“. Iza ,,arogantnog stava mnogih novinara“ stoji odbijanje priznanja da ta profesija ima prljavu tajnu: ,,Njeni predstavnici stalno iskrivljuju, izmišljaju, manipuliraju i iznose poluistine“.

Medijski linč

Međutim, mnogo okrutnije od izmišljenih ,,činjenica“, laž pokazuje svoje đavolsko lice kada se koristi za prljave kampanje protiv nepoželjnih protivnika. Christian Wulff i biskup Tebartz-van Elst posljednjih su godina bili dvije istaknute žrtve takvog medijskog linča[1], koji nije ništa manje pokvaren od fizičkog ubojstva.

Razmišljanja o sablaznima u Crkvi

Vae mundo a scandalis

(Jao svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)

Svi smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj temi.

Promišljanja koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva (jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost: considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal 6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).

1. Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja ekonomskih i financijskih skandala. Ako bismo projurili preko proteklih stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i svetih institucija. Čak štoviše, ne treba zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca i papa, bio općenito vrlo izgrađen.

2. To ne znači da situacija nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom polju: otkrivamo da su mnogi članovi hijerarhije bili aktivno uključeni u tu mrežu, branili počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima, uključeni u te zloupotrebe te su se prekrivali snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako bi podržavali njihove zločine. Kao što smo rekli, najnovija optužba odnosi se na navodnu upletenost samog pape Franje. Koliko god da njegove stvarne odgovornosti još dijelom treba rasvijetliti, prilično je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima kojima duguje naklonost ili koji su mu bliski po mišljenju.

3. Drugi posebni element težine kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest to što nemamo posla s padovima Božjih svećenika zbog ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti, ali dobre volje; nego zbog izopačene volje, koja je često prethodila samom primanju u svećenstvo, da se živi grešno, čak i protiv naravi. Volja koju su podupirali, štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je Evanđelje proklelo.

4. Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu“ nečistoću.

5. Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi, što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti homoseksualnost kao poseban ,,problem“). U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne“ ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.

Opažanja o novom bergoglianskom nauku o smrtnoj kazni

Već smo objavili analizu modernističke podloge novog nauka pape Franje koji osuđuje smrtnu kaznu, a koju naprotiv nauk Katoličke Crkve, utemeljen na objavi, smatra dopuštenom. Ipak valja učiniti još jedno opažanje o papinskoj objavi od 1. kolovoza 2018. i o govoru koji ga je najavio od 11. listopada 2017.

1. Godine 1962. je da bi se promijenio nauk (vjerska sloboda, ekumenizam, kolegijalnost itd.) bio potreban ekumenski sabor. Još 2016. je da bi se omogućila Pričest razvedenima i ponovno oženjenima bila potrebna sinoda. Ta stota po redu povreda (vulnus) pravilnog nauka Crkve učinjena je naprotiv jednostavnim administrativnim činom jedne rimske kongregacije nakon jedne audijencije s Papom. Osim toga se zasada nisu našle reakcije ili ,,dubije“ ,,konzervativnih“ prelata. Hoće li ih biti uskoro teško je reći. Pa ipak svi dijelovi nauka, ukoliko ih je Bog objavio, imaju jednaku važnost u ispovijedanju vjere, a nijekanje bilo kojeg od tih dijelova predstavlja grijeh protiv kreposti vjere. Čini se da se moguće objašnjenje ovog različitog stava ,,konzervativaca“ (ako to bude potvrđeno činjenicama) kao i jednostavnosti postupka koji se primijenio u ovom slučaju, nazire u onome što govori sam papa Franjo: ,,Ta problematika ne može biti svedena samo na puko sjećanje na povijesni nauk a da ne ispliva na površinu [...] razvoj u nauku u djelima posljednjih Papa“. Izričita referenca u govoru od 11. listopada je osobito novi nauk o ljudskom dostojanstvu, tako drag Ivanu Pavlu II. Konzervativac koji je usvojio koncilski i pokoncilski nauk o toj temi zahvaljujući među ostalim ,,neoortodoksnoj“ sintezi koju je napravio Ratzinger, teško će se moći suprotstaviti argumentu pape Bergoglija, čak naprotiv, po svemu sudeći završit će u tom slučaju osjećajući se udobno. Samo onaj tko nije upio ,,ratzingerijansku“ fazu tumačenja koncila moći će reagirati na ove nove zablude i moći će dati temelje opoziciji drugim novinama sadašnjega pontifikata.

Svjedočanstvo mons. Carla Marije Viganòa - cjeloviti tekst

SVJEDOČANSTVO
Mons. Carla Marije Viganòa
Nadbiskupa Ulpaine
Apostolskoga nuncija

U ovom tragičnom trenutku koji prolazi Crkva u nekim dijelovima svijeta – SAD-u, Čileu, Hondurasu, Australiji itd. – biskupi imaju vrlo ozbiljnu odgovornost.

Nema smrti doktrinarnoj krizi

Ranije ovog mjeseca, 2. kolovoza 2018., objavljena je izmjena i dopuna Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine. Papa Franjo odobrio je 18. svibnja 2018. godine tekst koji se zalaže za ,,razvoj“ crkvenoga nauka o smrtnoj kazni.

Iako su liberalni i neki konzervativni katolički komentatori, teolozi i svećenici odmah uhvatili priliku da brane ovo ,,pojašnjenje“ ili ,,razvoj“, gola istina je da taj novi katehetski tekst predstavlja još jednog u nizu raskida s Tradicijom koji je bio glavno obilježje Franjinog pontifikata.

Novi tekst

Neslužbeni prijevod broja 2267 Katekizma glasi kako slijedi:

,,Smrtna kazna

Dugo vremena smatralo se prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina i prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra, da zakonite vlasti nakon poštenog suđenja pribjegnu primjeni smrtne kazne.

Danas je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije izgubljeno čak ni nakon što je ona počinila veoma ozbiljne zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti kaznenih mjera koje propisuje država. Konačno, danas su razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi koji omogućuju nužnu zaštitu građana, ali istodobno ne lišavaju krivca definitivno mogućnosti iskupljenja.

U skladu s time, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je ,,smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo osobe“[1] i radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelome svijetu.“

Bliži pogled

Prva stvar koja će zapanjiti svakog čitatelja članka br. 2267 Katekizma je apodiktična izjava da je ,,smrtna kazna nedopustiva“ i da je jedina potpora ovoj tvrdnji iz govora koji je dao sam papa Franjo. To ne iznenađuje jer ni Franjo ni teolozi iz Kongregacije za nauk vjere ne bi mogli pronaći igdje drugdje čvrstu učiteljsku potporu ovom smionom stavu. Čak ni Franjin skoro neposredni prethodnik, Ivan Pavao II., koji je bio otvoreni kritičar smrtne kazne, nikada nije promijenio članak Katekizma tako da naučava da je ovaj oblik kazne ,,nedopustiv“.

Drugo, uključenje spornoga pojma ,,dostojanstva osobe“ (ljudskoga dostojanstva) ponovno se rabi kao izgovor za promjenu doktrinarnoga smjera. Prije manje od jednog stoljeća Pio XII. je izjavio: ,,Čak ni u slučaju smrtne kazne, država ne raspolaže pravom pojedinca na život. Umjesto toga, javna vlast ograničava se na to da liši krivca dobra života kao okajanje za njegovu krivnju, nakon što se on svojim zločinom sam lišio vlastitoga prava na život“ (Poruka Prvom međunarodnom kongresu histopatologije živčanoga sustava, 12. rujna 1952.). Pojedinac koji je počinio zločin je taj koji si je uskratio ,,pravo na život“, a nije to učinila država. A sada pod krinkom ,,ljudskoga dostojanstva“ to očito nitko ne može učiniti, čak ni svojom vlastitom voljom.

Svećenikove pouke o čednosti

Tko je ikada rekao da je lako biti svećenik! U tom pozivu postoje mnogi izazovi. Jedno od najtežih područja za mene je prigovoriti onima koji se odijevaju nečedno. Pokušao sam to napisati u župnome listiću, izraditi obavijesti i propovijedati o tome. Ali kada bi se netko pojavio na krštenju ili vjenčanju ili proslavi 15. rođendana u suknji iznad koljena, osjećao bih kao svoju dužnost učiniti nešto. Mnogi današnji stilovi su u svom temelju nečedni, a mnoge žene kao da to stalno zaboravljaju. One jednostavno prate što drugi rade čak i kada su ti stilovi uvredljivi Gospodinu. Ali još mi je gore kada nešto moram reći onoj koja uđe u crkvu u suknji koja je prekratka. Skoro da je nemoguće reći nešto na takav način da ta osoba ne bude uvrijeđena. Čak ni kada joj govorim u četiri oka to ne funkcionira. A i sami ljudi daju slabu podršku. Jesu li roditelji jednostavno odustali od poučavanja o čednosti u odijevanju? Je li ta bitka izgubljena?

Moram prigovoriti i tome što se ništa ne čuje od Učiteljstva Crkve ili od naših biskupa. Mi svećenici prepušteni smo sebi (ili se barem tako čini!). Siguran sam da postoje mnogi dobri ljudi koji su zabrinuti oko čednosti, ali jako rijeko vidim dokaze da se glede toga stvarno nešto poduzima. Otac Juan Pablo i ja smatramo da je stvarno neukusno što moramo prigovarati osobi koja je odjevena u kratke hlače ili ima gola ramena ili nosi nešto prekratko. Vjerujte mi, nije ugodno ukazati nekome da griješi odijevajući se nečedno i da je taj grijeh možda i uzrok nečistih misli kod drugih. Nekoliko puta su mi došli mladići i rekli mi da im se teško koncentrirati na Misi jer ispred njih stoji neka žena koja je nečedno odjevena. To je sigurno sablazan. Mi smo katolici kršćani i ne bismo trebali slijediti nečednu modu svijeta. Trebali bismo biti 'svjetlo' svijeta. Drugim riječima, trebali bismo biti ljudi koji vode svijet prema čistoći i svetosti i ljubavi prema Bogu. Ne bismo smjeli pojačavati tamu ovoga svijeta, nego umjesto toga bismo trebali pomoći promijeniti tamu u svjetlo. S pozitivne strane moram dodati da ljudi koji dolaze nedjeljom u našu Crkvu redovito nastoje bolje se odjenuti u pogledu čednosti. Međutim, još bi se štošta moglo popraviti.

Većinom nastaju problemi na vjenčanjima, krštenjima i proslavama kada dolaze ljudi iz drugih župa. Zato trebamo kampanju čednosti na razini cijele Crkve. Ljude trebaju podučavati svi svećenici i biskupi. Inače je lako reći „a to je samo mišljenje nekog određenog velečasnog“. A onda je lako odbaciti moj prijekor ili onaj velečasnoga Juana Pabla. Opet, s pozitivne strane vrlo sam zadovoljan s ljudima koji dolaze na latinsku Misu jer se oni uvijek odijevaju vrlo čedno. To je radost za nas svećenike da se ne moramo brinuti o nečednoj odjeći koju često vidimo na ostalim proslavama koje sam spomenuo. Moda za muškarce se ne mijenja toliko i ne vidim puno muškaraca koji dolaze u kratkim hlačama ili majicama bez rukava ovdje u našoj crkvi. Moj prigovor prvenstveno ide ženama koje oblače prekratke haljine i otkrivaju previše ramena. Haljine trebaju pokrivati koljena i još ispod, a ramena trebaju biti pokrivena. Padre Pio je iz crkve i ispovijedaonica redovito izbacivao žene koje nisu imale haljine koje bi bile barem 10-ak centimetara ispod koljena ili koje bi nosile hlače ili jer su otkrivale previše ramena. Nakon nekoga vremena žene su postale pažljive oko toga kako dolaze odjevene u kuću Božju. Nadam se da se nastavljate čedno oblačiti i izvan crkve, gdje god jeste, bilo da ste kod kuće ili u prodavaonici, na pikniku ili plaži. Čednost je krepost i onaj koji posjeduje tu krepost je drag Bogu. Ona ide uz poniznost i brigu za druge. Gospa nas je podsjetila 1917. u Fatimi da će biti uvedeni stilovi koji će jako vrijeđati Boga. Znači upozoreni smo.

Pravila čednosti – marijanski standardi za čedno odijevanje

Kardinal vikar pape Pija XI: „Haljina se ne može nazvati pristojnom ako je dekolte niži od dva prsta ispod vrata, koja ne pokriva ruke barem do lakta i koja jedva pokriva koljena. Osim toga, haljine prozirnih materijala su neprimjerene.“