V
rhovni sud Sjedinjenih Država je u znamenitoj odluci poništio odluku „Roe protiv Wadea“ iz 1973. kojom je legalizirao pobačaj u cijeloj zemlji, sprječavajući restriktivne zakone i dopuštajući uspostavu zakona koji dopuštaju pobačaj do 24. tjedna trudnoće.
Prikazani su postovi s oznakom moral. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom moral. Prikaži sve postove
Pojašnjenja Generalnog poglavara FSSPX-a o pitanju COVID cijepljenja
G
eneralni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., p. Davide Pagliarani, održao je 11. prosinca 2021. na konferenciji izdavačke kuće Angelus Press izlaganje o nekim aktualnim društvenim, političkim i moralnim pitanjima povezanima s cijepljenjem protiv COVID-19. Talijanski biskupi i novi pandemijski sakramenti
D
ok Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima tisuću problema da zadrži crkve u Quebecu otvorenima – a ponekad ih je prisiljeno zatvoriti, jer drži da nije obvezno usvojiti obvezno cijepljenje vjernika koji prisustvuju bogoslužjima – talijanski biskupi idu još dalje od vladinih zahtjeva i stvaraju nove sakramentalne ovlasti pridržane za cijepljene.Prigovor savjesti tradicionalnih katolika protiv COVID-19 cjepiva
S
većeničko bratstvo sv. Pija X., slijedeći učiteljstvo Katoličke Crkve, podržava vjernike koji ulažu prigovor savjesti glede cjepiva protiv COVID-19. Krivovjernici prvih stoljeća i rimski duh
K
atolička se Crkva stoljećima suočavala s iskrivljavanjem svoga moralnog nauka u dvjema krajnostima. Moralni kriteriji za upotrebu COVID cjepiva
Sv. Irena skrbi o sv. Sebastijanu, Dirck van Baburen
B
udući da su prethodno objavljeni tekstovi: „Cijepljenje protiv COVID-a: Moralno obvezno, za obranu ili osudu?“ i „Kako su cjepiva protiv COVID-19 povezana s pobačajem?“ u praksi iznjedrili nesporazume, želio bih ovdje iznijeti neka pojašnjenja koja će, nadam se, biti od pomoći da se cijela problematika COVID cijepljenja produbi i dobije veća jasnoća.Je li upotreba cjepiva za COVID-19 moralno dopuštena?
Sv. Luj IX. brine se o žrtvama kuge, Louis Testelin stariji
I
ako je nekoliko cjepiva protiv COVID-19 već razvijeno, oko tih proizvoda kruže razne glasine i sugeriraju moralnu nemogućnost njihove upotrebe.
Katolička načela o glasovanju
Jesmo li moralno
obvezni glasovati?
P
osve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskoga dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom. „Imaginarni“ episkopat
N
akon odgovora Kongregacije za nauk vjere koji podsjeća da Crkva ne može blagoslivljati istospolne zajednice (15. ožujka 2021.), biskup Bonny izjavio je 17. ožujka nizozemskom dnevniku De Standaard: „Osjećam se posramljeno zato što sam zastupnik svoje Crkve“.Kako su cjepiva protiv COVID-19 povezana s pobačajem?
U
Sjedinjenim Američkim Državama je uporaba ljudskih fetalnih stanica u farmaceutskom sektoru, ali i u kozmetičkim i drugim industrijskim granama, tema o kojoj organizacije za zaštitu života desetljećima raspravljaju i osuđuju je u javnosti.Cijepljenje protiv COVID-a: moralno obvezno, za obranu ili osudu?
T
eško da bilo koji problem trenutno opterećuje vjernike kršćane i općenito pravedne ljude više od pitanja moralne i medicinske procjene masovnoga cijepljenja protiv COVID-a, čiji pokretači i zagovornici slijede jasan cilj „cijepljenje cijeloga čovječanstva“ [1] i ne zaziru od izravne ili neizravne prisile.Ispit savjesti (Duhovna obnova – Jaidhof, 7. 3. '20.)
I
spit savjesti održan na duhovnoj obnovi u Jaidhofu (6.-8. 3. 2020.) u kome se govori o načelima kako ispravno formirati svoju savjest i zatim daje osvrt na neke grijehe koji predstavljaju najčešće opasnosti za naš kršćanski život.
Obzir prema istini
Urušavanje
zgrade sagrađene na laži
Bog
nas obvezuje na bezuvjetnu istinitost. On je istina, svjetlo u kojem
nema tame. Kao njegova djeca, koja sjaje ovim svjetlom, trebamo
poštovati i ljubiti istinu, u njoj i od nje živjeti. Nikada nije
dopušteno iskriviti istinu, čak i ako se time namjerava činiti
dobro ili spriječiti zlo. Lažljivac uvijek nanosi štetu: on šteti
vlastitoj duši i šteti bližnjemu. Jer on napada temelj ljudskoga
društva: istinitost. Kako sv. Toma Akvinski jasno tumači: zajednica
ne može opstati na duge staze, ako ljudi ne mogu vjerovati jedni
drugima, kao onima koji jasno očituju istinu.
Prosvjetiteljska
,,etika istine“
Voltaire,
jedan od otaca današnje sve dominantnije ideologije liberalizma,
imao je drugačije mišljenje o tome. U svom pismu od 21. listopada
1736. napisao je Thierotu: ,,Laž je porok samo onda ako izaziva zlo;
ona je velika vrlina ako uzrokuje dobro“.
Upravo on je također savjetovao svoje drugove u borbi protiv Crkve:
,,Braćo, samo lažite, i to vrlo drsko. Od toga će uvijek nešto
ostati“.
Očito
je da Voltaire danas ima mnogo vjernih učenika, osobito u medijskom
prostoru i politici. Već je duže vrijeme u optjecaju pojam
,,lažljivi tisak“, koji se stavio u
službu političke korektnosti i lijevo-liberalnoga mainstreama.
Nedavno je dobio impresivnu potvrdu. Časopis Der Spiegel je doživio
kolaps svoje dugogodišnje gajene fasade visokog moralnog integriteta
u trenutku kada je njegova nagrađivana zvijezda, novinar Claas
Relotius, bio razotkriven kao kronični lažljivac.
Izmišljena
izvješća
On
je godinama ne samo za Spiegel, već i za brojne ,,kvalitetne
medije“, pisao
izmišljena ili krivotvorena izvješća, iako su njegove prijevare
zapravo bile poznate. Međutim, čini se da je skandal s Relotiusom
samo vrh ledenoga brijega. U međuvremenu su otkriveni slični
izmišljeni izvještaji već od šezdesetih godina. Bivši volonter
Spiegela Thomas Knüwer na svom blogu dolazi do odgovarajućega
zaključka: ,,Izvrtanje istine utkano je u Spiegelov DNA“.
Iza ,,arogantnog stava mnogih novinara“
stoji odbijanje priznanja da ta profesija ima prljavu tajnu: ,,Njeni
predstavnici stalno iskrivljuju, izmišljaju, manipuliraju i iznose
poluistine“.
Medijski
linč
Međutim,
mnogo okrutnije od izmišljenih ,,činjenica“,
laž pokazuje svoje đavolsko lice kada se koristi za prljave
kampanje protiv nepoželjnih protivnika. Christian Wulff i biskup
Tebartz-van Elst posljednjih su godina bili dvije istaknute žrtve
takvog medijskog linča[1], koji nije ništa manje pokvaren od
fizičkog ubojstva.
Razmišljanja o sablaznima u Crkvi
Vae
mundo a scandalis
(Jao
svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)
Svi
smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih
sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani
koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio
da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je
smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako
naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog
puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama
koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo
i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio
primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo
čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj
temi.
Promišljanja
koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele
dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko
frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u
jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva
(jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost:
considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal
6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).
1.
Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih
članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u
Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim
epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u
najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične
posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja
ekonomskih i financijskih skandala. Ako
bismo projurili preko proteklih
stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj
razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među
članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i
svetih institucija. Čak štoviše, ne treba
zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca
i papa, bio općenito vrlo izgrađen.
2.
To ne znači da situacija
nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom
polju: otkrivamo
da su mnogi članovi hijerarhije bili
aktivno uključeni u tu mrežu, branili
počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima,
uključeni u te zloupotrebe te
su se prekrivali
snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako
bi podržavali
njihove zločine. Kao
što smo rekli, najnovija
optužba odnosi se na navodnu upletenost
samog pape Franje.
Koliko
god da
njegove stvarne odgovornosti još dijelom
treba rasvijetliti,
prilično
je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle
poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali
kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima
kojima duguje naklonost
ili koji su mu bliski po mišljenju.
3.
Drugi posebni element težine
kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest
to što nemamo posla
s padovima Božjih
svećenika zbog
ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti,
ali dobre volje; nego zbog
izopačene volje,
koja je često
prethodila samom
primanju u
svećenstvo,
da se živi
grešno, čak i protiv naravi.
Volja koju su
podupirali,
štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje
ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha
Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je
Evanđelje proklelo.
4.
Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je
riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene
zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema
podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko
jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili
i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu“
nečistoću.
5.
Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi,
što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak
i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini
otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti
homoseksualnost kao poseban ,,problem“).
U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne“
ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.
Opažanja o novom bergoglianskom nauku o smrtnoj kazni
Već
smo objavili analizu modernističke podloge novog nauka pape Franje
koji osuđuje smrtnu kaznu, a koju naprotiv nauk Katoličke Crkve,
utemeljen na objavi, smatra dopuštenom. Ipak
valja učiniti
još jedno
opažanje o
papinskoj objavi
od 1. kolovoza 2018. i o govoru koji ga je najavio od 11. listopada
2017.
1.
Godine 1962. je
da bi se
promijenio nauk
(vjerska sloboda,
ekumenizam, kolegijalnost itd.) bio potreban ekumenski sabor.
Još 2016. je da
bi se omogućila
Pričest razvedenima i ponovno oženjenima bila potrebna sinoda. Ta
stota po redu povreda (vulnus)
pravilnog nauka
Crkve učinjena je
naprotiv jednostavnim administrativnim činom
jedne rimske kongregacije
nakon jedne audijencije s Papom. Osim toga se
zasada nisu našle reakcije
ili ,,dubije“
,,konzervativnih“
prelata. Hoće li
ih biti uskoro teško je reći.
Pa ipak svi dijelovi nauka,
ukoliko ih je Bog
objavio, imaju jednaku važnost u ispovijedanju vjere, a nijekanje
bilo kojeg od tih dijelova predstavlja
grijeh protiv
kreposti vjere.
Čini se da se moguće
objašnjenje ovog različitog stava
,,konzervativaca“
(ako to
bude potvrđeno
činjenicama) kao i jednostavnosti postupka
koji se primijenio
u ovom slučaju, nazire u onome
što govori sam
papa Franjo: ,,Ta problematika ne može biti svedena samo na puko
sjećanje na povijesni
nauk a da ne
ispliva na površinu [...] razvoj u nauku
u djelima posljednjih Papa“.
Izričita
referenca u
govoru od 11.
listopada je
osobito novi nauk
o ljudskom dostojanstvu, tako drag Ivanu Pavlu II. Konzervativac
koji je usvojio
koncilski i
pokoncilski nauk
o toj temi zahvaljujući među ostalim
,,neoortodoksnoj“
sintezi koju je napravio Ratzinger, teško će se moći suprotstaviti
argumentu pape Bergoglija,
čak naprotiv, po svemu sudeći završit će u tom slučaju
osjećajući se udobno. Samo onaj tko
nije upio ,,ratzingerijansku“
fazu tumačenja koncila
moći će reagirati na ove nove zablude i moći će dati temelje
opoziciji drugim novinama sadašnjega
pontifikata.
Svjedočanstvo mons. Carla Marije Viganòa - cjeloviti tekst
SVJEDOČANSTVO
Mons. Carla Marije Viganòa
Nadbiskupa Ulpaine
Apostolskoga nuncija
Mons. Carla Marije Viganòa
Nadbiskupa Ulpaine
Apostolskoga nuncija
U ovom tragičnom trenutku koji prolazi Crkva u nekim dijelovima svijeta – SAD-u, Čileu, Hondurasu, Australiji itd. – biskupi imaju vrlo ozbiljnu odgovornost.
Nema smrti doktrinarnoj krizi
Ranije
ovog mjeseca, 2. kolovoza 2018., objavljena je izmjena i dopuna
Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine. Papa Franjo odobrio je
18. svibnja 2018. godine tekst koji se zalaže za ,,razvoj“
crkvenoga nauka o smrtnoj kazni.
Iako
su liberalni i neki konzervativni katolički komentatori, teolozi i
svećenici odmah uhvatili priliku da brane ovo ,,pojašnjenje“
ili ,,razvoj“, gola istina je da taj novi
katehetski tekst predstavlja još jednog u nizu raskida s Tradicijom
koji je bio glavno obilježje Franjinog pontifikata.
Novi
tekst
Neslužbeni
prijevod broja 2267 Katekizma glasi kako slijedi:
,,Smrtna
kazna
Dugo
vremena smatralo se prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina
i prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra,
da zakonite vlasti nakon poštenog suđenja pribjegnu primjeni smrtne
kazne.
Danas
je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije
izgubljeno čak ni nakon što je ona počinila veoma ozbiljne
zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti
kaznenih mjera koje propisuje država. Konačno, danas su razvijeni
učinkovitiji zatvorski sustavi koji omogućuju nužnu zaštitu
građana, ali istodobno ne lišavaju krivca definitivno mogućnosti
iskupljenja.
U
skladu s time, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je
,,smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo
osobe“[1] i
radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelome svijetu.“
Bliži
pogled
Prva
stvar koja će zapanjiti svakog čitatelja članka br. 2267 Katekizma
je apodiktična izjava da je ,,smrtna kazna nedopustiva“
i da je jedina potpora ovoj tvrdnji iz govora koji je dao sam papa
Franjo. To ne iznenađuje jer ni Franjo ni teolozi iz Kongregacije za
nauk vjere ne bi mogli pronaći igdje drugdje čvrstu učiteljsku
potporu ovom smionom stavu. Čak ni Franjin skoro neposredni
prethodnik, Ivan Pavao II., koji je bio otvoreni kritičar smrtne
kazne, nikada nije promijenio članak Katekizma tako da naučava da
je ovaj oblik kazne ,,nedopustiv“.
Drugo,
uključenje spornoga pojma ,,dostojanstva osobe“
(ljudskoga dostojanstva) ponovno se rabi kao izgovor za promjenu
doktrinarnoga smjera. Prije manje od jednog stoljeća Pio XII. je
izjavio: ,,Čak ni u slučaju smrtne kazne, država ne raspolaže
pravom pojedinca na život. Umjesto toga, javna vlast ograničava se
na to da liši krivca dobra života kao okajanje za njegovu krivnju,
nakon što se on svojim zločinom sam lišio vlastitoga prava na
život“ (Poruka Prvom međunarodnom
kongresu histopatologije živčanoga sustava, 12. rujna 1952.).
Pojedinac koji je počinio zločin je taj koji si je uskratio ,,pravo
na život“, a nije to učinila država. A
sada pod krinkom ,,ljudskoga dostojanstva“ to
očito nitko ne može učiniti, čak ni svojom vlastitom voljom.
Svećenikove pouke o čednosti
Tko
je ikada rekao da je lako biti svećenik! U tom pozivu postoje mnogi
izazovi. Jedno od najtežih područja za mene je prigovoriti onima
koji se odijevaju nečedno. Pokušao sam to napisati u župnome
listiću, izraditi obavijesti i propovijedati o tome. Ali kada bi se
netko pojavio na krštenju ili vjenčanju ili proslavi 15. rođendana
u suknji iznad koljena, osjećao bih kao svoju dužnost učiniti
nešto. Mnogi današnji stilovi su u svom temelju nečedni, a mnoge
žene kao da to stalno zaboravljaju. One jednostavno prate što drugi
rade čak i kada su ti stilovi uvredljivi Gospodinu. Ali još mi je
gore kada nešto moram reći onoj koja uđe u crkvu u suknji koja je
prekratka. Skoro da je nemoguće reći nešto na takav način da ta
osoba ne bude uvrijeđena. Čak ni kada joj govorim u četiri oka to
ne funkcionira. A i sami ljudi daju slabu podršku. Jesu li roditelji
jednostavno odustali od poučavanja o čednosti u odijevanju? Je li
ta bitka izgubljena?
Moram
prigovoriti i tome što se ništa ne čuje od Učiteljstva Crkve ili
od naših biskupa. Mi svećenici prepušteni smo sebi (ili se barem
tako čini!). Siguran sam da postoje mnogi dobri ljudi koji su
zabrinuti oko čednosti, ali jako rijeko vidim dokaze da se glede
toga stvarno nešto poduzima. Otac Juan Pablo i ja smatramo da je
stvarno neukusno što moramo prigovarati osobi koja je odjevena u
kratke hlače ili ima gola ramena ili nosi nešto prekratko. Vjerujte
mi, nije ugodno ukazati nekome da griješi odijevajući se nečedno i
da je taj grijeh možda i uzrok nečistih misli kod drugih. Nekoliko
puta su mi došli mladići i rekli mi da im se teško koncentrirati
na Misi jer ispred njih stoji neka žena koja je nečedno odjevena.
To je sigurno sablazan. Mi smo katolici kršćani i ne bismo trebali
slijediti nečednu modu svijeta. Trebali bismo biti 'svjetlo'
svijeta. Drugim riječima, trebali bismo biti ljudi koji vode svijet
prema čistoći i svetosti i ljubavi prema Bogu. Ne bismo smjeli
pojačavati tamu ovoga svijeta, nego umjesto toga bismo trebali
pomoći promijeniti tamu u svjetlo. S pozitivne strane moram dodati
da ljudi koji dolaze nedjeljom u našu Crkvu redovito nastoje bolje
se odjenuti u pogledu čednosti. Međutim, još bi se štošta moglo
popraviti.
Većinom
nastaju problemi na vjenčanjima, krštenjima i proslavama kada
dolaze ljudi iz drugih župa. Zato trebamo kampanju čednosti na
razini cijele Crkve. Ljude trebaju podučavati svi svećenici i
biskupi. Inače je lako reći „a to je samo mišljenje nekog
određenog velečasnog“. A onda je lako odbaciti moj prijekor ili
onaj velečasnoga Juana Pabla. Opet, s pozitivne strane vrlo sam
zadovoljan s ljudima koji dolaze na latinsku Misu jer se oni uvijek
odijevaju vrlo čedno. To je radost za nas svećenike da se ne moramo
brinuti o nečednoj odjeći koju često vidimo na ostalim proslavama
koje sam spomenuo. Moda za muškarce se ne mijenja toliko i ne vidim
puno muškaraca koji dolaze u kratkim hlačama ili majicama bez
rukava ovdje u našoj crkvi. Moj prigovor prvenstveno ide ženama
koje oblače prekratke haljine i otkrivaju previše ramena. Haljine
trebaju pokrivati koljena i još ispod, a ramena trebaju biti
pokrivena. Padre Pio je iz crkve i ispovijedaonica redovito izbacivao
žene koje nisu imale haljine koje bi bile barem 10-ak centimetara
ispod koljena ili koje bi nosile hlače ili jer su otkrivale previše
ramena. Nakon nekoga vremena žene su postale pažljive oko toga kako
dolaze odjevene u kuću Božju. Nadam se da se nastavljate čedno
oblačiti i izvan crkve, gdje god jeste, bilo da ste kod kuće ili u
prodavaonici, na pikniku ili plaži. Čednost je krepost i onaj koji
posjeduje tu krepost je drag Bogu. Ona ide uz poniznost i brigu za
druge. Gospa nas je podsjetila 1917. u Fatimi da će biti uvedeni
stilovi koji će jako vrijeđati Boga. Znači upozoreni smo.
Pravila
čednosti – marijanski standardi za čedno odijevanje
Kardinal
vikar pape Pija XI: „Haljina se ne može nazvati pristojnom ako je
dekolte niži od dva prsta ispod vrata, koja ne pokriva ruke barem
do lakta i koja jedva pokriva koljena. Osim toga, haljine prozirnih
materijala su neprimjerene.“
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
Arhiva bloga
KATALOG CHRISTUS REX:
Važni dokumenti:
KRIZA U CRKVI
- (Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor
- Kako razumjeti II. vatikanski sabor
- Revolucija pape Franje
- Ivan Pavao II. i sveopće spasenje
- Sporne kanonizacije i beatifikacije
- Jesmo li sigurni da želimo restauraciju?
- Neokonzervativizam
- Karizmatski pokret i sporne privatne objave
- 'Pokret otpora'
- Do koje mjere može zabludjeti vrhovno Učiteljstvo?...
- Biskupska sinoda
Bratstvo sv. Pija X
Lik katoličkoga svećenika izgrađen na katoličkomu nauku, bogoslužju i duhovnosti za izgradnju Božjega kraljevstva.
















