Christus Rex

Uloga roditelja u duhovnoj dobrobiti njihove djece



Ovo izdanje pisma ,,S katedre ravnatelja škole izdano je na blagdan Uznesenja te ga je napisao o. Jonathan Loop, ravnatelj Škole Bezgrešnoga Začeća.

Dragi roditelji,

U Jeruzalemu, malo izvan staroga grada, nalazi se svetište posvećeno Gospinu usnuću. Prema jednoj drevnoj tradiciji, njezino Uznesenje se dogodilo u istome gradu u kojem je njezin Sin doživio slavno Uzašašće na nebo. U kripti ovoga svetišta nalazi se kip usnule Gospe iznad kojeg je mozaik našeg Gospodina Isusa Krista koji je čeka na nebu. Kao da je arhitekt želio stvoriti dojam da će čim se Gospa probudi, vidjeti Sina koji će je povesti da bude dionica Njegove slave.

Ovaj prizor lijepo ovjekovječuje osjećaj koji je Crkva izrazila u zbornoj molitvi liturgije Uznesenja Blažene Djevice. Molimo za milost da uvijek budemo usmjereni na nebeske stvari kako bismo zaslužili sudjelovati u slavi naše Gospe. U određenome smislu, to je cilj kršćanskoga života: da sve više i više u nama zavlada želja za nebom i gledanjem Boga.

Bog daje roditeljima djecu s očekivanjem da će mu roditelji djecu vratiti. Kao rezultat toga, Njegova je glavna briga da roditelji surađuju s Njim da bi probudili u svojoj djeci ovu želju. U svjetlu te činjenice, svako obrazovanje je u osnovi vjersko. Sve što prenosimo djetetu znači, izravno ili neizravno, probuditi u njemu interes za Boga i sve što se odnosi na Njega. To uključuje i plemenite napore koje vi kao roditelji činite da biste ostali vjerni brojnim malim i zahtjevnim područjima vaših staleških dužnosti, što me često nadahne divljenjem.

Imajući na umu ove misli, cilj ovih pisama za sljedeću školsku godinu bit će u pravom smislu nastojati razviti dublje razumijevanje vjerskoga obrazovanja: osposobljavanje mladoga uma i volje da shvati vjeru (i da vidi svijet u svjetlu vjere) i da je živi. To će iziskivati raspravu o polazištima vjerskoga obrazovanja kao što je izlaganje vjere i katoličkoga nauka, podučavanje djeteta o liturgijskome životu Crkve, čak i stvaranje navika za određena djela milosrđa.

Međutim, važno je shvatiti da se srž ovoga obrazovanja najbolje izražava u zbornoj molitvi VI. nedjelje nakon Duhova:

,,Jaki Bože, čije je sve što je dobro, usadi u naše grudi ljubav k tvojemu imenu i daj da u nama poraste bogoljubnost, pa što je dobro da njeguješ, a što je po pobožnom nastojanju poraslo, da očuvaš.

U konačnici, roditelji trebaju pomoći Bogu pobuditi u djeci ljubav prema imenu Božjemu i vjerskomu duhu, što je jedno duboko priznanje njihove ovisnosti o Bogu. Nadalje, pozvani su hraniti ono što je dobro u svojoj djeci – tj. dobre i plemenite navike dostojne djece Božje – i gajiti u njima privrženost prema dobru koje će im omogućiti da ga brane kada je napadnuto, jer će se to neizbježno jednom dogoditi.

Crkva nije bila 2000 godina u krivu



Razgovor s p. Davidom Pagliaraniem, generalnim poglavarom Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. za „Salzburger Nachrichten“

P. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. dao je ekskluzivni intervju za „Salzburger Nachrichten“, objavljen u subotu, 15. prosinca 2018. godine. U njemu objašnjava što svaki katolik može očekivati od Pape: vjerno prenošenje pologa vjere, koja je prianjanje razuma uz božansku objavu, a nije osobno subjektivno iskustvo. Nažalost, nedavni rimski dokumenti poput apostolske pobudnice Amoris lætitia potiču subjektivizam, koji više ne prepoznaje sveopću istinu, što stvara veliku pomutnju i razbija misionarski žar Crkve prema drugim religijama.

Utemeljitelj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., nadbiskup Marcel Lefebvre, bio je izopćen 1988. godine zbog nedopuštenog posvećenja četiriju biskupa. Godine 2009. papa Benedikt XVI. ukinuo je ovo izopćenje. Što je to značilo za vas?

Za nas se ništa nije promijenilo jer nikad nismo smatrali da su ta izopćenja valjana. Međutim, to je ohrabrilo da dođu k nama oni koji se do tada nisu usudili. I naš je odnos s određenim biskupima i dijelom klera, osobito mladim svećenicima, olakšan.

I Franjo vam je izašao ususret. Što još očekujete?

Očekujemo ono što svaki katolik traži od Crkve kod svoga krštenja: vjeru. Božanska objava je zaključena i zadatak pape je da vjerno prenosi taj polog vjere. Stoga Papa mora zaustaviti strašnu krizu koja 50 godina potresa Crkvu. Ova kriza potaknuta je novim poimanjem vjere, koja je određena subjektivnim iskustvom pojedinca. Vjeruje se da je čovjek sam odgovoran za svoja uvjerenja i može slobodno odabrati bilo koju religiju, bez razlike između zablude i istine. To, međutim, proturječi objektivnom božanskom zakonu.

Gdje Bratstvo može izaći ususret Papi?

Bratstvo sv. Pija X. duboko je povezano s Petrovim nasljednikom, čak i ako se protivi zabludama Drugoga vatikanskoga sabora. Ipak, duboko nas potresa jedna od značajki sadašnjeg pontifikata: potpuno nova primjena pojma milosrđa. Ono se svodi na čudotvorno sredstvo za sve grijehe, bez potrebe za istinskim obraćenjem, za preobrazbom duše kroz milost, mrtvljenje i molitvu. Papa u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris lætitia otvara kršćanima mogućnost izbora po pitanjima bračnog morala od slučaja do slučaja u skladu sa svojom osobnom savješću. To potpuno jasno proturječi nužnoj i jasnoj usmjerenosti Božjemu zakonu.

U tome vidimo odjek Lutherove duhovnosti: kršćanstvo bez zahtjeva za moralnom obnovom, subjektivizam koji više ne prepoznaje sveopće važeću istinu. To je stvorilo duboku zbrku među vjernicima i svećenicima. Svako ljudsko biće traži istinu. Za to, međutim, treba vodstvo svećenika, budući da učenik treba vodstvo učitelja.

Što je u tom pogledu donijela Lutherova godina 2017.?

Od 16. stoljeća Katolička Crkva se približava protestantima da ih preobrati i vrati u istinsku Crkvu. Lutherova godina nije dala prioritet ovoj svrsi povratka protestanata. Naprotiv, oni su bili utvrđeni u svojim zabludama. Razlog tome je da od Drugoga vatikanskoga sabora Crkva vjeruje da svaka osoba može pronaći Boga u svojoj religiji. To je pretpostavka koja svodi vjeru na osobno, unutarnje iskustvo umjesto razumskoga pristanka na božansku objavu.

Postoji mnogo ljudi u drugim religijama koji dobro žive u najboljem znanju i savjesti. Hoće li Bog priznati njihove zasluge?

Crkva je u osnovi misionarska. Krist kaže: ,,Ja sam put, istina i život. Samo po njemu ljudi se spašavaju. On je utemeljio Rimsku Crkvu kao jedinu Crkvu. Ova teološka istina mora se naviještati, kao i ispravnost u moralu i veličanstvenost tradicionalne Mise po tridentskom obredu.

,,Privremeni sporazum“ s Kinom – Vatikan se predaje?



Privremeni sporazum između Vatikana i Pekinga, potpisan 22. rujna 2018. god. i dalje je službeno tajna. U međuvremenu je onima koji su zaduženi za vjerske poslove u kineskim pokrajinama povjereno da otkriju veze Crkve u Kini s inozemnim vlastima i da suzbiju ,,uplitanje Vatikana.

,,Sinicizacija Katoličke Crkve u Kini

Tako je katolička agencija Ucanews izjavila da je od 8. do 11. listopada 2018. god. u gradu Wuhanu (u pokrajini Hubei) održan ,,seminar za 80 svećenika, redovnica i laika, tijekom kojega je pomoćnik ravnatelja Pokrajinskog odbora za etničke i vjerske poslove objasnio Pravila o vjerskim poslovima koja su revidirana 1. veljače 2018. Podcjenjujući vatikansku politiku uplitanja u Kinu, zamolio ih je da usklade svoje vjerske aktivnosti s interesom vlade po volji posljednjeg Nacionalnog kongresa Kineske komunističke partije o sinicizaciji Crkve. Crkva u Kini dužna je upravljati autonomno i neovisno o stranim pritiscima.

Kardinal Joseph Zen Ze-kiun, biskup emeritus Hong Konga, izrazio je zabrinutost na svojem blogu već 2. listopada kada je vidio da je Papa Franjo ,,oduševljen idejom razgovora o novoj eri 'jedinstva', kao da je 'tajni sporazum' čudesno uspio uspostaviti savršenu i vidljivu zajednicu. On je objasnio:

,,Jedinstvo je pitanje organizacije koja ovisi o strogom nadzoru od strane vlade. Hoće li vlada pustiti vjernike da slobodno žive u svom 'tajnom' životu? Apsolutno ne... To znači tražiti da tajna Crkva uđe u 'kavez za ptice'.

Ovaj ,,privremeni sporazum tvrdi da je tajnu Crkvu ujedinio s Patriotskom crkvom uspostavljanjem načela da će Franjo odobriti biskupe koje Peking imenuje. Sjetite se da je Crkva u Kini podijeljena od kada je Komunistička partija preuzela vlast i 1950. god. stvorila Kinesko patriotsko katoličko udruženje pod nadležnošću države, koja imenuje biskupe novostvorene takozvane Patriotske crkve te je time protjerala u podzemlje Crkvu koja je ostala u zajedništvu s Rimom. ,,Kina je svakako postala otvorenija od osamdesetih godina, ali čak i danas je sve pod kontrolom Kineske komunističke partije. Službenu Crkvu u Kini kontrolira tzv. Patriotsko udruženje i biskupska konferencija, a Partija upravlja oboma, objašnjava kardinal Zen.

,,Papa ne razumije Kinu

Daje li ovaj sporazum kineskim vlastima potpunu slobodu da još strože nadziru katolike? Zašto je Peking potpisao sporazum s Rimom? New York Times od 24. listopada 2018. godine objavio je članak kardinala Zena s naslovom ,,Papa ne razumije Kinu. On objašnjava da papa Franjo ne može razumjeti komuniste, budući da dolazi iz Južne Amerike gdje su ,,neke vlade koje su povijesno kontrolirali vojska i bogate elite, udružile snage da bi ugnjetavale siromašne. Potonje su branili, nastavlja kardinal Zen, komunisti i... neki isusovci. Stoga Papa može samo suosjećati s tim komunistima koji su bili progonjeni.

Ipak, naglašava, Sveta Stolica i Peking prekinuli su sve odnose u pedesetima; tada je desetine tisuća katolika bilo uhićeno i poslano u radne logore. ,,Tijekom Kulturne revolucije situacija je bila nezamislivo strašna. Cijela nacija u ropstvu. Te stvari prelako zaboravljamo.

Razmišljanja o sablaznima u Crkvi



Vae mundo a scandalis
(Jao svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)

Svi smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj temi.

Promišljanja koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva (jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost: considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal 6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).

1. Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja ekonomskih i financijskih skandala. Ako bismo projurili preko proteklih stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i svetih institucija. Čak štoviše, ne treba zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca i papa, bio općenito vrlo izgrađen.

2. To ne znači da situacija nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom polju: otkrivamo da su mnogi članovi hijerarhije bili aktivno uključeni u tu mrežu, branili počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima, uključeni u te zloupotrebe te su se prekrivali snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako bi podržavali njihove zločine. Kao što smo rekli, najnovija optužba odnosi se na navodnu upletenost samog pape Franje. Koliko god da njegove stvarne odgovornosti još dijelom treba rasvijetliti, prilično je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima kojima duguje naklonost ili koji su mu bliski po mišljenju.

3. Drugi posebni element težine kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest to što nemamo posla s padovima Božjih svećenika zbog ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti, ali dobre volje; nego zbog izopačene volje, koja je često prethodila samom primanju u svećenstvo, da se živi grešno, čak i protiv naravi. Volja koju su podupirali, štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je Evanđelje proklelo.

4. Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu nečistoću.

5. Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi, što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti homoseksualnost kao poseban ,,problem). U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.

Službeno priopćenje o susretu između kard. Ladarije i p. Pagliaranija (22. 11. 2018.)


Službeno priopćenje Generalne kuće Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. glede susreta između kardinala Ladarije i p. Pagliaranija od 22. studenoga 2018.

U četvrtak, 22. studenoga 2018., je p. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., putovao u Rim na poziv kardinala Luisa Ladarije Ferrera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Pratio ga je p. Emmanuel du Chalard. Kardinalu Ladariji pridružio se nadbiskup Guido Pozzo, tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei.

Susret se održao u uredima Kongregacije za nauk vjere od 16:30 do 18:30. Svrha mu je bila omogućiti kardinalu Ladariji i p. Pagliaraniju da se po prvi puta susretnu i da se dobije zajednički pregled o odnosima između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. od izbora novoga generalnoga poglavara prošloga srpnja.

Tijekom susreta s rimskim vlastima ponovljeno je da je temeljni problem zapravo doktrinaran i da ni Bratstvo ni Rim ne mogu izbjeći tu činjenicu. Zbog tog neumanjivog doktrinarnog razilaženja u prošlih sedam godina nije uspio nijedan pokušaj da se sastavi doktrinarna izjava koja bi bila prihvatljiva objema strankama. Iz toga razloga doktrinarno pitanje ostaje apsolutno bitnim.

Sveta Stolica govori isto kada svečano proglašava da se ne može uspostaviti kanonski status za Bratstvo sve dok se ne potpiše doktrinarni dokument. Stoga sve navodi Bratstvo da nastavi teološke razgovore sa sviješću da dobri Gospodin ne traži nužno od Bratstva da uvjeri svoje sugovornike, nego da dade bezuvjetno svjedočanstvo za vjeru pred Crkvom.

Budućnost Bratstva je u rukama Providnosti i Blažene Djevice Marije, kao što se to pokazalo u cijeloj njegovoj povijesti, od osnutka Bratstva do danas.

Članovi Bratstva ne žele ništa drugo nego da služe Crkvi i da djelotvorno sudjeluju u njezinoj obnovi, do točke da daju svoje živote za njezinu pobjedu ako bude potrebno. Ali oni ne mogu birati ni načine, ni uvjete, ni trenutak, što pripada samo Bogu.

Menzingen, 23. studenoga 2018.

Bezgrješno Začeće


Ovaj odlomak diktirao je o. Maksimilijan fra Arnoldu ujutro, 17. veljače 1941. godine, a istog dana došli su iz Gestapoa da ga uhite. Ako se ne uzmu u obzir kratka pisma i dopisnice koje je pisao iz zatvora i logora, ovo je posljednji spis o. Maksimilijana prije njegove junačke smrti.

Te su riječi izašle iz usta same Bezgrješne. Ona pokazuje točno i bitno tko je ona.

Ako ljudske riječi nisu uopće u stanju izreći božansku stvarnost, pa ni u ovom slučaju, značenje tih riječi mora biti mnogo dublje, neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvarnosti koju općenito izražavaju, ili do čijeg značenja može doći i najoštroumniji razum.

(Ono što je rečeno:) „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, niti je ikada ušlo u srce čovjeka“ (Iz 64,4; Kor 2,9), može se u punoj mjeri primijeniti i u ovom slučaju.

Ipak, moguće je i potrebno – bar u granicama u kojima naš um i naše riječi mogu to učiniti – misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrješnoj.

,,Ljubi bližnjega svoga!“ – O UN-ovom sporazumu o migracijama



Advent i božićno vrijeme omogućuju da svake godine zasjaju zadivljujuća otajstva milosne ljubavi Božje. Bog se u svojoj milosti toliko priklanja izgubljenoj Adamovoj djeci da On ne samo da postaje ljudskim djetetom, nego i uzima na sebe sve teškoće ljudskih patnji te čak i kao maleno dijete dopušta da ga progoni zli kralj i da dijeli sudbinu izbjeglica. Svoju ljubav čini glavnom zapovijedi života: ,,Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem ... i bližnjega kao samoga sebe. - ,,Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

Kada papa Franjo i službeni crkveni krugovi komentiraju trenutačnu migracijsku politiku, vole se pozvati na ovu glavnu zapovijed ljubavi. Kako ljubav prema bližnjemu ne poznaje granice, tako ne smije biti ni prepreka migracijama. Svim stanovnicima zemlje treba biti dopušteno da idu tamo gdje žele, nitko ne smije biti protjeran iz neke zemlje, svatko treba velikodušno jamčiti davanje državljanstva, tako da se ne stvara dvoklasno društvo.[1]

Takve poruke sviđaju se čelnicima Ujedinjenih naroda, budući da su u potpunosti usklađene s njihovom agendom: 10./11. prosinca će 195 zemalja članica UN-a potpisati novi ,,Globalni sporazum o UN-migracijama u kojemu se između ostaloga traži da svim migrantima treba omogućiti besplatan pristup socijalnom sustavu. Prema završnom izvješću koje je objavila Komisija Europske unije još uvijek ima puno mjesta u Europi. Umjesto trenutno oko 500 milijuna, očekuje se da će u Europi živjeti 3,8 milijardi ljudi. Njemačka npr. s 82,5 milijuna stanovnika treba primiti još 192 milijuna, Austrija dodatnih 67 milijuna, Francuska 423 milijuna.[2]

Bezgranično ludilo? Tko je moj bližnji?

S takvim izgledima za budućnost svakom današnjem trezvenom čovjeku naježi se kosa. Europa ne može preživjeti nekontrolirani masovni priliv. Je li zapovijed ljubavi suprotna zdravom razumu? Tko je uopće moj bližnji? Tako je jednom jedan pismoznanac pitao Spasitelja. Misli li se to na sve ljude ili samo one nama bliske, kako to govori sama riječ bližnji? Isus mu odgovara prispodobom o dobrom Samarijancu: bližnjemu u velikoj potrebi, kojemu se nađem na putu ili on meni, moram pomoći koliko god mogu, čak i ako je stranac, pa čak i ako je neprijatelj.

Ali što je s ostalima, onima koji su udaljeni ili onima koji nisu u velikoj potrebi? Kako se zapovijed ljubavi odnosi na sve ove? U današnjem vremenu ova kompleksna pitanja postala su vrlo aktualna i dosegla dramatičnu dimenziju! Na putu prema Europi dolaze desetine milijuna ljudi ili čekaju na dolazak. Jesmo li doista obvezni na ljubav prema bližnjemu prihvaćajući sve, pomažući svima, pozivajući sve koji god žele doći?

Časopis Christus Rex br. 18: Posljednje stvari



Dostupan je novi, 18. broj časopisa Christus Rex za mjesece listopad, studeni i prosinac 2018. godine. Tema ovoga broja su posljednje stvari na koje nas upućuje svršetak crkvene godine – blagdani Svih svetih, Dušni dan, posljednje nedjelje nakon Duhova, a na jedan način i nadolazeće vrijeme došašća koje je povezano i s pripravom na drugi Isusov dolazak. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. te skinuti na sljedećoj poveznici.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:
fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj: 
Predgovor
Pakao i njegove muke
Malo je onih što su spašeni
Svetopisamsko utemeljenje čistilišta i njegove patnje
Raj – uživanje Božje slave
Dolazak antikrista i njegovo djelovanje
FSSPX ima blago u svojim rukama

U nastavku prenosimo predgovor poglavara našega Distrikta, p. Stefana Freya.

Dragi prijatelji, dobročinitelji i dragi vjernici!

Prije nekoliko godina morao se župnik jedne njemačke nadbiskupije pravdati pred svojim biskupom. Njegov grijeh: propovijedao je o paklu. Biskup ga je ukorio zbog ,,pastoralno neprimjerenoga ponašanja“ i zabranio mu da ikada spominje pakao u svojim propovijedima. ,,Ubuduće propovijedajte ono što se ljudima sviđa!“

Ovaj slučaj, kojega nam je sam župnik ispričao, nažalost nije pojedinačni slučaj. Od Drugog vatikanskog sabora ozbiljne i spasonosne istine o posljednjim stvarima, smrti, sudu i vječnoj muci su tabu tema. Žrtvovane su zlatnom teletu „aggiornamenta“. Takve se stvari više ne mogu zahtijevati od današnjih ljudi, izazivale bi samo pomutnju i odbijanje.

Ovaj novi ,,pozitivni pastoral“ obično ide zajedno s lakoumnim optimizmom sveopćega spasenja koji želi uvjeriti ljude da su svi sigurni i da imaju ulaznicu za nebo, kako se kaže, već u džepu. Evanđelje nije prijeteća, nego radosna vijest, ponavljaju poput mlinskoga kola.

Međutim, prešućuje se da evanđelje na koje se tako rado pozivaju u progresivnim krugovima, ne podržava tako nemarni stav prema životu, nego upravo suprotno. Naš božanski Otkupitelj četrnaest puta nas upozorava na strašnu opasnost od vječnoga prokletstva. Navest ćemo samo jedno mjesto: ,,Ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga! Bolje je za tebe da uđeš s jednim okom u kraljevstvo Božje, negoli da te s dva oka bace u pakao, gdje crv njihov ne umire i oganj se ne gasi“ (Mk 9,47). 

Arhiva bloga

Časopis:

KRIZA U CRKVI

KRIZA U CRKVI

Duhovnost, pobožnosti i proroštva