Christus Rex

Došašće s Gospom


Marija je neophodna za osobni spas svakoga čovjeka.

Zapanjujuće otajstvo utjelovljenja znači da je Isus apsolutno neophodan za spasenje svakoga čovjeka. A po upravo tom istom otajstvu Marija je bila neophodna za Isusa jer bez Nje ne bi moglo biti utjelovljenja.

Ali nevjerojatno: više od 0.8 milijardi kršćana nasuprot 1.3 milijarde katolika ne vjeruje da je Marija neophodna za njihovo vlastito spasenje! Oni misle da je Marija prepreka. Ostalih 6 milijardi stanovnika planeta isključuju je svojim grijehom nevjere.

Stoga je nužno da se Mariju upozna u svijetu krivovjerja i nevjere i da svi shvate Njezinu ulogu.

U prvome redu, razmotrimo da je Bog Otac, da bismo ga upoznali i ljubili, želio poslati svoga Jedinorođenoga Sina sličnoga našoj naravi, kako bismo mogli upoznati Njega, po kome se naziva svako očinstvo. Ali u ovom planu Boga Oca služba Marije Djevice bila je neophodna: ne apsolutno, već u odnosu prema tom planu. On koji proizlazi od Oca od sve vječnosti, sada je proizašao iz krila Djevice-Majke u vremenu. Ali to postaje osobno za svakoga čovjeka kada Krist proizlazi iz Očeva krila u ljudsko srce i dušu po milosti, proizlaženjem u potpunosti ovisnim o onom vremenski ograničenom ljudskom proizlaženju Isusovom iz Marijina krila. Dok se ovo otajstvo teško može jasno shvatiti, potpuno je jasno da ako bi ga netko nijekao, isključio bi se iz njega. Stoga je Marija potrebna za osobno spasenje!

Drugo, razmotrimo Krista Gospodina, Boga Sina. Kako bi ojačao nadu ljudima i osposobio ih da pobjede svoga najvećega neprijatelja sotonu, Krist je u naporu proveo čitav život kako bi ga završio s najvišom žrtvom na križu. Ipak, Marija je bila Njegova pratnja i pomoćnica u svakom određenom trenutku. Taj božanski život, od čije punine svi mi primismo, bio je u povezanosti s Marijom od svoga prvoga trenutka te u odnosu sa siromašnim malim grešnikom u svome posljednjem trenutku. Ali do toga posljednjega Isus daje samoga sebe potpuno, ništa manje. Dakle, Isus daje grešniku svoju vlastitu ljubav prema Mariji i Ona je stoga neophodna za njegovo vlastito spasenje.

Za kraj, razmotrimo Duha Istine, kojega je Isus poslao Crkvi od Oca. Ova božanska osoba koja je oblikovala Krista u krilu Marijinu, oblikuje ga ponovno na isti način; u otajstvenom krilu Njenih molitava. Za koga Ona moli, On djeluje, i ni u kojem drugom. Samo na taj način Duh Sveti obnavlja lice zemlje i On sam može obratiti 6 milijardi nevjernika ili toliko krivovjernika u najvatrenije katolike. Definitivno nam može biti zajamčena pomoć Duha Svetoga ako se trudimo učiniti da je svi upoznaju i uzljube!

Neka ovo Došašće bude naša prilika za dijeljenje Čudotvornih medaljica, moleći Duha Svetoga za prave riječi da je objasnimo te se sjedinimo s Blaženom Djevicom Marijom u molitvi za dušu kojoj dajemo medaljicu. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

Duhovna obnova (Jaidhof, 6.-8. 3. 2020.)


Kao što je to bilo ove i prošle godine, i sljedeće godine Svećeničko bratstvo sv. Pija X. organizira duhovnu obnovu na hrvatskom jeziku koja će se održati u središtu našega distrikta u Jaidhofu (Austrija). Sve važne pojedinosti možete pronaći u priloženom plakatu. Radujemo se Vašem dolasku!

Kalendar za 2020. godinu - u prodaji


Kao što je bilo prethodno najavljeno, u prodaji je dostupan zidni kalendar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. za tradicionalni rimski obred u hrvatskome izdanju za sljedeću 2020. godinu.



Kalendar se može nabaviti u kapelama Bratstva u Zagrebu (Kapela sv. Josipa, Jurja Denzlera 37) i Splitu (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58), kao i prigodom sv. Misa u Rijeci i Slavonskom Brodu ili naručiti poštom na e-mail adresu (fsspxhr(ET)gmail.com).

Cijena kalendara: 35 kn (+ poštanski troškovi).

Fatima, Gospin katekizam: utješiti Boga


Gospa se ukazuje u Cova da Iriji kako bi podsjetila svijet da se „ono neophodno” sastoji u traženju ponajprije i iznad svega Božjega kraljevstva i Njegove pravde.

Što se podrazumijeva pod Njegovom pravdom? Da Bogu predamo ono što mu dolikuje – svu čast i slavu. Ako je Njegovo veličanstvo uvrijeđeno čovjekovim grešnim ponosom, onda se pravda sastoji u savršenoj zadovoljštini prikazanoj Njegovom ožalošćenom veličanstvu, u pokori, u okajanju i u svim činima koji ponovno uspostavljaju pravi poredak. Koji je onda najsavršeniji odgovor od nas siromašnih grešnika kada smo suočeni s Gospodinovom smrtnom borbom i Njegovom okrutnom mukom? Što bi mogao biti savršeni čin ljubavi koji Bog zahtijeva od nas u svojoj prvoj i najvećoj zapovijedi? Gospodin sam daje odgovor: „Tražio sam samilost, ali uzalud, nekoga da me utješi, ali nisam našao nikoga”. Pobožnost Njegovom Presvetom Srcu nije ništa drugo doli takav čin zadovoljštine i okajanja. Srce koje ljubi govori Gospodinu: ,,Ako svugdje kucaš na vrata duša i nitko ti ne otvara, ako si izbačen iz društva, iz institucija, iz obitelji, pa čak iz svojih vlastitih crkava, ako si usamljen i prezren, Ti Stvoritelj i Gospodar svega: tada Ti želim širom otvoriti svoje srce, kako bih Ti dao utjehu i zaklon, siromašnu ali srdačnu dobrodošlicu gdje možeš nasloniti glavu i pronaći dom. Što Te više oni odbacuju, ja Te želim prihvatiti; što Te više zaboravljaju, ja Te se želim sjetiti; što Te više odbijaju, ja Te želim primiti; što se više okreću od Tebe, ja se želim okrenuti prema Tebi; što više preziru Tvoju ljubav, to Te više želim častiti; što Ti više ispunjuju dušu tugom i suzama, to Te više želim utješiti!”

Gospa odabire malu djecu u Fatimi kako bi nam pomogla razumjeti najveću važnost takvih želja srca. Mali Franjo nije mogao živjeti život herojskoga misionara ili kontemplativnoga redovnika; mogao je samo prikazati svoje jednostavne molitve, kao što je sveta Veronika mogla pružiti Gospodinu samo mokri rubac u Njegovoj muci. Izvanjski ove stvari nisu ništa, ali iznutra se tu nalazi najviša gesta ljubavi koja je zaslužila svetost Veroniki i to da se presveto Lice trpećega Krista utisnulo ne samo u rubac, nego što je još važnije, u samu njenu dušu. A tko od nas nije u stanju oponašati jednostavna djela maloga djeteta kako bi utješio Gospodina i Gospu u Njihovoj tuzi kada vide da tolike duše idu ukrivo?

Budući da svijet niječe Bogu čast i slavu koje mu dolikuju, postoji potreba za zadovoljštinom. To se događa iznad svega kroz život iz ljubavi, a prvi čin ljubavi je biti s Ljubljenim, razmatrati o njemu i živjeti uvijek u Njegovoj prisutnosti. Drugi čin ljubavi je nadoknaditi uvredu činom u smjeru suprotnom od uvrede. Možda nema ništa toliko duboko i dirljivo kao što je zahvalno srce djeteta koje želi obradovati svoga Oca i Majku i „utješiti” ih svojim osmijehom i gorućim plamenom ljubavi.

Izvor: fsspx.news

Proglas nadbiskupa Lefebvrea od 21. studenog 1974.


Na današnji dan navršava se 45. obljetnica znamenitoga proglasa mons. Lefebvrea izdanoga nakon vizitacije trojice kardinala u Bogosloviji Bratstva u Ecôneu. U proglasu su sažeta doktrinarna načela koja trebaju voditi svakoga katolika u današnjem vremenu opće crkvene krize, kada smo se radi očuvanja vjere i našega spasenja dužni suprotstaviti modernističkim zabludama te se u nauku, ćudoređu, liturgijskom i molitvenom životu beskompromisno držati Tradicije koja je jedino jamstvo očuvanja katoličke vjere.


Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere i predaja potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.

Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koje su se očitovale na Drugomu vatikanskomu saboru i nakon sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.

Sve su ove reforme zaista pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, propadanju svećenstva, uništenju svete Misne Žrtve i sakramenata, gašenju redovničkoga života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima, u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je crkveno Učiteljstvo nekoliko puta svečano osudilo.

Nikakva vlast, pa čak ni najviša vlast u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo svoje vjere ili da okrnjimo svoju vjeru koju je crkveno Učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo.

Sveti Pavao kaže: „Ali ako vam i mi, ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet!“ (Gal 1,8). Zar to nije ono što nam Sveti Otac želi posvijestiti? Pa ako se između njegovih riječi i djela, kao i u činima dikasterija, stvara određeno proturječje, onda biramo ono što se uvijek naučavalo i pravimo se gluhima prema razornim novotarijama u Crkvi. Ne mogu se poduzeti korjenite promjene na području lex orandi (bogoslužja), a da se time ne izmijeni „lex credendi“ (zakon vjere). Novoj Misi odgovara novi katekizam, novo svećenstvo, nova sjemeništa, nova sveučilišta, karizmatska, pentekostalna Crkva, sve odreda stvari koje su suprotstavljene pravovjerju i Učiteljstvu svih vremena.

Budući da ova reforma potječe od liberalizma i modernizma, posve je zatrovana. Potječe iz krivovjerja i vodi u krivovjerje, čak i onda kada joj svi čini i nisu krivovjerni! Stoga je svakomu svjesnomu i vjernomu katoliku nemoguće prihvatiti ove reforme, kao i podvrgnuti im se na bilo koji način.

Jedini stav vjernosti prema Crkvi i katoličkomu nauku sastoji se u kategoričkomu odbijanju prihvaćanja reforme radi našega spasenja.

Stoga nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez buntovništva, bez srdžbe, pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena, uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim naraštajima ne možemo učiniti veću uslugu.

Stoga se pridržavamo svega onoga što je Crkva svih vremena vjerovala i u vjeri prakticirala prije modernističkoga koncilskoga utjecaja: u ćudoređu, bogoštovlju, katekizmu, u svećeničkoj formaciji, u crkvenim ustanovama i svemu što je u knjigama kodificirano i zabilježeno. I tako čekamo da istinsko svjetlo Tradicije rastjera tmine koje zamračuju nebo vječnoga Rima.

Djelujući tako, milošću Božjom i uz pomoć Blažene Djevice Marije, svetoga Josipa i svetoga pape Pija X., uvjereni smo da ćemo ostati vjerni Rimokatoličkoj Crkvi, kao i svim Petrovim nasljednicima i tako biti „fideles dispensatores mysteriorum Domini Nostri Jesu Christi in Spiritu Sancto“ (vjerni upravitelji otajstava našega Gospodina Isusa Krista u Duhu Svetomu). Amen.


Rim, 21. studenoga 1974.,

na blagdan Marijina prikazanja u Hramu


+ Marcel Lefebvre

Indija pojačava svoju politiku prisilnih vjerskih prijelaza



Prisilni vjerski prijelazi u hinduizam u Indiji se povećavaju: 500 kršćana bilo je 20. listopada 2019. u državi Andra Pradeš na meti pokreta ,,Gwar Wapsi” koji se bori za iskorjenjivanje bilo koje religije koja je strana hinduističkoj kulturi.

,,Gwar Wapsi” na indijskom jeziku znači ,,povratak kući”. Iza ovog izraza krije se pokret prisilnih vjerskih prijelaza, rođen prije gotovo trideset godina u središnjoj Indiji.

Dolazak Narendra Modija na vlast 2014. godine, predvođenog strankom Baratiya Janata (BJP), omogućio je širenje ,,Gwar Wapsija” u sjevernim državama ove zemlje uz odobrenje otvoreno antikršćanske vlasti. Ponovni izbor čelnika BJP-a na proljeće 2019. bio je još jedan signal u prilog onima u Indiji koji pokušavaju silom ,,vratiti doma one koji su krštenjem ,,napustili hinduistički dom.

Fatima, Marijin katekizam: Bog i grijeh


Samo središte fatimske poruke je Bog: Njegova slava i štovanje koje mu duguju Njegova stvorenja.

Današnji svijet je u potpunosti izgubio osjećaj Božjega beskonačnoga dostojanstva i silnoga veličanstva. U stvarnosti je svako stvorenje „ništa” pred Njim, čak ni mala kap u beskrajnom oceanu. Pred Njegovom vječnošću je povijest svijeta, njegovo postojanje od početka stvaranja pa do kraja vremena, manje od sekunde u usporedbi s milijunima godina. Svi sveci uče nas da budemo svjesni da smo pred Njim poput prašine te su se stoga ponizivali koliko god su mogli. Upravo to je bilo najizvanrednije mistično iskustvo maloga Franje prigodom ukazanja: „Što je Bog? Nikada ne možemo to izraziti riječima. Da, to je uistinu nešto što nikada ne možemo izraziti!” Bio je toliko obuzet Božjim silnim veličanstvom da se bojao da će kad „Ga vidi” nakon smrti zaboraviti na molbe Lucije i ljudi.

Trebali bismo moliti Gospu za sličnu milost, nužnu za svaki istinski duhovni život i istinski odnos sa samim Bogom: da budemo puni udivljenja prema Njegovoj silnoj slavi i da poput anđela drhtimo u svetome strahu pred Njegovim veličanstvom (Predslovlje Mise). Božja neizmjernost čini da shvatimo potpuno ništavilo svega stvorenja i koliko je smiješno kada se čovjek napuhuje svojom malom osobnošću i svojom beznačajnom poviješću te kada smatra sebe i svoje poslove kao da su centar svijeta. To beskonačno Božje veličanstvo nije samo istina vjere koja nam je dana da o njoj razmatramo, nego je i poziv na sudjelovanje u Božjoj veličini, da „budemo ispunjeni puninom Božjom”, kako kaže sveti Pavao. Franjo je znao samo za taj cilj u svome životu. Kada su ga jedanput pitali što bi htio postati, uvijek je ponavljao: „Ne želim biti ništa! Želim umrijeti i otići u nebo!” Ali za njega je nebo prvenstveno „vidjeti Gospodina” i ljubiti ga zauvijek. Mali Franjo shvatio je svako slovo u geslu njegova svetoga zaštitnika, velikoga svetoga Franje: „Deus meus et omnia – Bog moj i sve moje!”.

Vidjevši Boga kao beskonačno veličanstvo i beskrajnu ljubav, Franjo je shvatio pravi značaj grijeha. Fatima je Gospin katekizam, koja nas uči što je zaista grijeh i što su njegove posljedice. Grijeh je iznad svega najgora moguća uvreda i negacija same Božje biti – Njegove dobrote, milosrđa, ljubavi. Kad bi bilo moguće, grijeh bi uništio Njegovo kraljevsko dostojanstvo. Grijeh je najstrašniji nemar i nezahvalnost stvorenja počinjen protiv svojega Stvoritelja. Ako bismo trebali primiti veoma dragocjeni dar od dobročinitelja, nezamislivo je da budemo ravnodušni ili nezahvalni. Još je više nezamislivo da ćemo zauzvrat što smo dobili dragocjeni dar, uvrijediti dobročinitelja, pljunuti mu u lice, izbaciti ga iz kuće pa čak ga pokušati i ubiti. Ali upravo to činimo kada griješimo: u svakome trenutku Bog nam daje sve ono što jesmo i što imamo, a mi ne samo da smo često ravnodušni prema tako neizmjernoj ljubavi, nego mu pljujemo u lice i tjeramo ga van iz naših duša, koje su Njegovo vlasništvo. Franjo nije mogao drugo nego užasavati se kada je shvatio koliko preziremo ovu beskrajnu ljubav, pa je uzviknuo: „Ne smijemo nikada više počiniti grijeh!”

Izvor: fsspx.news

Tko je to rekao? Kardinal Burke ili nadbiskup Lefebvre?


,,Kardinal Caffarra [Carlo Caffarra, pokojni bolonjski nadbiskup] koji je bio moj dragi prijatelj, prišao mi je i rekao: što se događa? Rekao je da se oni koji brane nauk i disciplinu Crkve sada nazivaju papinim neprijateljima. A to je simbolika onoga što se dogodilo. Tijekom moga svećeništva uvijek su me kritizirali da sam previše obazriv na ono što papa govori. A sada se nalazim u situaciji u kojoj me zovu neprijateljem pape, što ja nisam. (kardinal Raymond Burke, ,,Razgovor s Rossom Douthatom, New York Times, 9. studenoga 2019.)

,,Što sam mogao željeti kao veći dokaz toga da je Rim smatrao moj rad korisnim za Crkvu i za dobro duša? I sada, s obzirom na to da radim posao vrlo sličan onome koji sam radio trideset godina, odjednom sam suspendiran a divinis, možda uskoro izopćen, odijeljen od Crkve, otpadnik, i tko zna što još. Je li to moguće? Je li ono što sam radio kroz trideset godina također bilo podložno suspenziji a divinis?
(nadbiskup Marcel Lefebvre, propovijed u Lilleu, 29. kolovoza 1976.)

Apologia kardinala Burkea pro vita sua

U nedavnom intervjuu s katoličkim novinarom Rossom Douthatom, kardinal Burke – za koga se smatra da je konzervativni kritičar Franjinog pontifikata – predstavlja obranu svoga djelovanja u Katoličkoj Crkvi. Suprotno glasnim tvrdnjama Papinih pristaša, Burke sebe ne smatra Franjinim neprijateljem. On naprotiv vjeruje da čuva pravovjerni katolički nauk, kao što je nerazrješivost ženidbe. Čineći to, Burke priznaje da je za vrijeme Franje izgubio naklonost, što uključuje njegovo uklanjanje iz Kongregacije za biskupe, a zatim iz Apostolske Signature. Ipak, Burke tvrdi da ne napada papinsku službu; on jednostavno propovijeda vjeru.

Kao što je gore prikazano, više Burkeovih obrana paralelne su onima koje je prije više desetljeća pružio nadbiskup Lefebvre, osnivač Svećeničkoga bratstva sv. Pija X (FSSPX). Štoviše, pogledajmo sljedeću izjavu kardinala Burkea:

Nije bilo idolopoklonstvenih namjera?


,,Dobar dan, htio bih nešto reći o kipovima Pachamame koji su uklonjeni iz Crkve na Traspontini, koji su tamo bili bez idolopoklonstvenih namjera te su bačeni u Tiber. Prije svega, to se dogodilo u Rimu i kao biskup biskupije molim za oprost od ljudi koji su bili uvrijeđeni tim činom. Tako se Franjo kao biskup Rima – a samim time i kao papa – očitovao u pogledu nestanka pet drvenih kipova iz crkve Santa Maria in Traspontina.

U nedjelju, 21. listopada, je Aleksandar Tschugguel, mladi Austrijanac koji je posjetio Rim, doista uklonio ove idole izložene u kapeli od početka Sinode o Amazoniji te ih bacio u rijeku.

Javno štovanje idola

Predstavljajući potpuno gole žene koje kleče i trudne su, s tužnim i umjetnim licima, o njihovom se identitetu raspravljalo od 4. listopada – blagdana sv. Franje Asiškog – kada su se istaknuto pojavili u procesiji pred papom i kardinalima u vatikanskim vrtovima.

Tog dana je povorka laika i redovnika obilazila šareni stolnjak na kojem su bili rasprostrti različiti i raznoliki predmeti: vesla, zemljani kanu, ribarske mreže, uzorci zemlje i žitarica, tamjan, falična figurica, školjke... i ova dva kipića koji prikazuju plodnost. Nakon nekoliko pjesama svi su kleknuli i prostrli se u klanjanju pred tim različitim, sumnjivim predmetima. Kasnije se slična procesija dogodila u crkvi Santa Maria in Traspontina, kao i u bazilici svetog Petra u kojoj se pojavio kanu, kao i u dvorani Pavla VI. i u sinodalnoj dvorani.

Gospa Fatimska i duše u čistilištu


Tijekom prvoga Gospinoga ukazanja u Fatimi, 13. svibnja 1917., Lucija je pitala Blaženu Djevicu je li njezina prijateljica Amelija, koja je nedavno umrla, već u nebu. Gospa odgovara: ,,Ona će biti u čistilištu do kraja svijeta.

Gospa, koja je prije obećala da će Franjo, Jacinta i Lucija otići u nebo, sada objašnjava da ,,odlazak  u nebo
 nije tako lagan.

Put do svetosti je naporan posao i zahtijeva herojsku velikodušnost. Ako je „odlazak u nebo“, to jest spasenje duše, svetost i neizmjerna radost u ,,Svjetlu koje je sam Bog zasigurno glavna svrha Gospinoga ukazanja, također je važno znati da će samo ,,potpuno čisti gledati Boga i dokle god je čovjek zaražen tamom (grijehom), on se ne može ujediniti s Njim, koji je čisto svjetlo.

No kako u trenutku smrti gotovo nitko ne bude potpuno čist, gotovo nitko ne bi mogao otići u Nebo da Božje milosrđe nije stvorilo „mogućnost očišćenja nakon smrti“: čistilište. Ali ovo mjesto očišćenja je duhovna vatra, koja pročišćava duše ogromnim patnjama. Gospa koristi primjer Lucijine prijateljice Amelije kako bi pokazala koliko bi ove patnje mogle biti jake: ,,do kraja svijeta
. Što prevedeno na naš jezik znači: pune patnje do krajnjih mogućnosti. Ako je prema crkvenim ocima jedna minuta u čistilištu više od 100 godina najgorih patnji ovdje na zemlji, možemo imati predodžbu o tome što znači ,,do kraja svijeta. Opet, kakva lekcija za nas, koji smo u potpunosti zaokupljeni našim zemaljskim problemima i patnjama, zatvoreni u našim malim godinama na zemlji i u maloj skupini ljudi koja nas okružuje.

Život na zemlji mogao bi se usporediti s malim brežuljkom s kojega promatramo dolje u dolinu punu ogromne vatre u kojoj gori nebrojeno mnogo duša. Među njima možemo prepoznati naše pretke, rođake i prijatelje. Svi oni upućuju pogled prema Nebu i prema ovom malom brdu, zemlji, odakle bi mogli dobiti neizmjerno olakšanje, a često i potpuno izbavljenje iz svojih patnji, kada samo ljudi ne bi bili zaokupljeni samo sobom, nego kad bi imali malu ljubav prema bližnjemu da im pomognu u njihovim mukama.

Gospa nas podsjeća od samoga početka svoga ukazanja na taj golemi čistilišni svijet ispunjen milijardama duša. Ona to čini, kao prvo, da nas potakne da im pomognemo (jer su svi njezina voljena djeca), a kao drugo, da nas podsjeti da bi ovo moglo biti naše mjesto za mnogo, mnogo godina, nakon kratkog vremena na zemlji, ako ne budemo brinuli o ,,odlasku u nebo. Pomisao na čistilište pomaže nam da se odvojimo od našega smiješnoga maloga svijeta i da dobijemo uvid u ,,drugi svijet, onaj bitni i istinski, i da tako živimo u istini.

Izvor: fsspx.news

Pogled unatrag na skandal s Pachamamom



Nedavni skandali sa Sinodom o Amazoniji izazvali su reakcije. Zgoda s kipićima idola koji se častio u glavnom gradu kršćanstva govori puno toga.

Njihovo postavljanje u Vatikanskim vrtovima 4. listopada 2019., pred Papom i njegovom najužom pratnjom, moglo je izazvati samo šok. Upriličena je procesija, ples, napravljeno je malo svetište u kome su se plešuće povorke štovatelja Pachamame vidljivo prostrle oko dva drvena kipa koja predstavljaju gole trudne žene – a da ne spominjemo prisutnost faličnog lika koji leži na svojim leđima. Ovaj egzotični događaj nije bio samo folklorni prikaz, već je simbolizirao „plač amazonske zemlje i domorodačkih naroda“ te nastojao odati počast mjesnoj, pradavnoj i primitivnoj kulturi te duhovnoj baštini toga kraja PRIJE dolaska Evanđelja. Drugim riječima, počast poganskoj kulturi sa svojim obredima, vjerovanjima i idolima.

Njezini su obredi, uključujući i one fetišističke, odjednom postali poštovani. Njezina primitivna i tjelesna uvjerenja postala su legitimni put Sinode i zajedno s njom cijele Crkve. Njezini grubi i užasni idoli postali su predmet svih naklonosti. Karabinjeri su ih morali izvlačiti iz rijeke nakon što ih je hrabra duša bacila u Tiber.

Pismo ravnatelja MI br. 14



Dragi vitezovi Bezgrješne!

Drago mi je što vam mogu ponovno uputiti nekoliko riječi na godišnjicu osnutka Vojske Bezgrješne na današnji dan prije 102 godine. Sveti Maksimilijan Kolbe osnovao je Vojsku Bezgrješne jer se želio povjeriti samoj Bezgrješnoj, budući je ona pobjednica u svim duhovnim bitkama između Boga i đavla koje je vidio kako se odvijaju pred njegovim očima. Od osnutka Vojske Bezgrješne borba za duše u Crkvi i u svijetu se pojačala. Kako đavao nema puno preostalog vremena da razara i pustoši, čini se da je pokrenuo sve svoje snage i da je uvjerljivo nadmoćan.

Međutim, povijest Crkve kroz stoljeća, posebno u posljednjih stotinu godina, potvrdila je ovu činjenicu: što je teža kršćanska situacija, to je nebeska Majka bliža svojoj djeci na zemlji da bi ih vodila u bitci, da ih ohrabri u ovoj borbi i pruži im potrebna sredstva kojima će se boriti. Tako je u posljednjih 200 godina bilo više marijanskih ukazanja nego ikad prije, s jednom zajedničkom stvari: nebeska Majka budi zaspalu djecu, upozorava ih na ozbiljnost situacije i zajedno sa štovanjem Njenoga Bezgrješnoga Srca daje Krunicu kao njihovo ,,posljednje sredstvo” (Fatima), kao ,,jedino oružje koje će vjernicima ostati u najavljenim vremenima nevolja” (Akita).

Krunica nije samo bilo koja ljudska molitva, već je nebesko oružje u planu božanske Providnosti koje je Gospa povjerila sv. Dominiku. Đavao je stoljećima pokušavao potkopati vjeru u nebesko podrijetlo ove molitve, zatajiti sve tragove njezine povijesti. To je neke dovelo do lažnog uvjerenja kako Krunicu treba smatrati samo čisto ljudskom molitvom; „molitvom pobožnih bakica“.

Unatoč tome, istinu o nebeskom podrijetlu svetoga Ružarija Blažene Djevice Marije nisu samo neprestano naglašavali pape, nego i Nebo koje ju je objavljivalo raznim svecima te čak „urezalo“ tu istinu neizbrisivo u kamen da bi je svi vidjeli, kao npr. u Las Lajasu u Kolumbiji, gdje se Gospa ukazala 1754. godine i ostavila u stijeni sliku u prirodnoj veličini koja pokazuje kako je dala Krunicu sv. Dominiku!

Oružje svete Krunice izvrsno se pokazalo u povijesti kršćanstva, posebno u naoko beznadnim situacijama. To je Davidovo oružje, usporedivo s njegovom praćkom (papa Pio XII.). Kao i kod Davidove praćke, katolicima treba poniznost i povjerenje u Boga da se oslone u Krunicu kao oružje, posebno u teškim situacijama.

Marija – Kraljica svih svetih


Jer ovdje nemamo grada koji će ostati, nego tražimo onaj, koji će doći.” Heb 13, 14

Velikim naporom povukli su apostoli ljudske umove prema nebu. Pokušali su uvjeriti ljude da užitke ovoga svijeta treba pogaziti kako bi se zadobila vječna dobra u nebu. Govorili su da mi uzdišemo na zemlji gledajući na „zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, vječnu na nebesima.” (2 Kor 5, 1). Hvalili su živote svetaca koji su podnijeli velike napore jer su oni iščekivali „grad na tvrdu temelju kojemu je graditelj i tvorac Bog.” (Heb 11, 10)

I njihovo propovijedanje je bilo učinkovito: proizvelo je vojsku biskupa mučenika i ispovjedalaca, mučenika laika, djevica i mučenica djevica, koji su prezreli zemlju da bi zadobili nebo. Povjesničari nam s druge strane govore da su apostoli imali jednu malu prednost: poganski svijet njihova vremena bio je bolestan i umoran od samoga svijeta i tražio je stvarno rješenje. Kristov dolazak bio je ono što je želio.

Mi s druge strane živimo u svijetu koji je bolestan i umoran od katoličke vjere. Umjesto da se okrene vjeri za odgovore na današnje probleme, čovjek se okreće ekosustavima, niječući svoje kršćanske korijene i dogme. Prosječan čovjek, rastrgan između znanstvenika i ekologa, napušten od zbunjenih dušobrižnika, izgubljen je u šumi tupih ideja.

Dok se današnjim vođama – i građanskim i crkvenim – ne može vjerovati, Mariji, Kraljici svih svetih, se može. Ona je učinila svece koji su se uzdigli iznad svake svjetske ideje, pogazili svaki svjetski užitak i učinili najviše od svakoga zemaljskoga dobra. Njoj samoj svaki svetac pripisuje svoje pobjede. Ova pobjednička Kraljica koja je trpjela u najvećem poniženju koji je svijet ikada vidio, ima svako ljudsko i božansko pravo na pobjedu iznad svih zavodničkih sila pakla. Ona posjeduje moć molitve koja nadilazi svaku posvetnu i djelatnu milost i Ona zna tajnu nasljedovanja Krista. Jer Ona vodi svoje gorljive štovatelje na uvjerljiv način do pobjede nad Sotonom. Ali čak i za svoje manje sretne sluge Ona ima milost osobitoga milosrđa da ih otme iz sotonskih pandža u pravom trenutku – čak i ako je posljednji.
Kako onda možemo nasljedovati Kraljicu svih svetih? Najprije trebamo shvatiti da svijet više od svega treba svece. Samo sveci imaju nadahnuće da razumiju dostojanstvo božanskih stvari i trajnu važnost Tradicije. Samo oni imaju ustrajnosti da učine putovanje koje je puno duže i od same Amazonije. Kao drugo, moramo shvatiti da se svetac mora biti na svakom životnom putu, na svakoj razini ljudske društvene egzistencije – jer ako to nije tako, cijeli taj društveni život postaje smrdljiva i otrovna rijeka koja vijuga svojim putem nizbrdo. Treće, svetost nije izgrađena na ljudskim talentima, nego na željama nadahnutima po milosti koje su velike i dugotrajne. Četvrto, najlakši i najsigurniji put do svetosti je pobožnost Mariji. Peto, moramo shvatiti da Marija, naša Kraljica, stvarno želi da mi postanemo sveci te da Ona u tu svrhu žarko moli. Konačno, moramo učiniti prvi korak s čvrstom odlukom da se nikada nećemo osvrtati natrag. Ova odluka nije samo da ćemo uništiti svoj najveći ili najčešći grijeh u naporu da steknemo samu suprotnu krepost, nego u činu posvete Mariji, da učinimo svaki dan malo djelo u tu svrhu. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis:

KRIZA U CRKVI

KRIZA U CRKVI

Duhovnost, pobožnosti i proroštva