nedjelja, 13. srpnja 2014.

Gorući oganj: Pio X. – euharistijski Papa


Svećeničko bratstvo sv. Pija X. 2014. godine slavi stotu obljetnicu preminuća svojeg slavnog patrona. Ova stogodišnjica pape Sarta vrijeme je zahvale. Zahvale Bogu za tako dobrog pastira čije Učiteljstvo do danas prosvjetljuje katolike.

Zahvale Bogu za onoga koji je proročko upozoravao na pustošenja modernizma. Zahvala Bogu za izvrstan primjer svećeničke svetosti. Zahvala Bogu za jednog tako dobrog zaštitnika koji je Bratstvo sv. Pija X. u njegovoj četrdesetčetverogodišnjoj povijesti tako veličanstveno štitio.

Ali proslava stogodišnjice uvijek mora biti vremenom promišljanja i ispita savjesti. Kako smo se nadahnjivali revnošću našega zaštitnika, njegovom gorućom željom „sve u Kristu obnoviti“?

Sveti je Pijo X. bio Božjim čovjekom široka srca koji je htio da se našega Gospodina Isusa Krista uvijek i svagdje ljubi, da mu se klanja i da ga se slavi. To je bio njegov program reforme, istinski program obnove kršćanstva.

U velike „pijovske“ reformske poticaje spada i promicanje češćeg primanja svete Pričesti. Pijo X. je izdao dva dekreta o Pričesti. 26. prosinca 1905. izišao je dekret „Sacra tridentina synodus“ o svakodnevnoj Pričesti po nauku Tridentskog sabora. 8. kolovoza 1910. izišao je dekret „Quam singulari“ o pravovremenoj prvoj Pričesti, nazvan po latinskim uvodnim riječima: „Kojom je jedinstvenom ljubavlju Isus Krist na zemlji bio privržen djeci…“.

Redakcija Mitteilungsblatta razgovarala je s paterom Henryjem Wuilloudom, Poglavarom Švicarskog distrikta o velikom euharistijskom papi.



Mitteilungsblatt: Poznata Malahijina proročanstva o papama – koja se možda mogu pripisati svetom Filipu Neriju – označavaju pontifikat Pija X. riječima „Ignis ardens“ – gorući oganj“. Zar se ova izjava ne može veoma dobro odnositi na euharistijski reformski program Pija X.? Zašto se Pija X. naziva „euharistijskim papom“?

Pater Henry Wuilloud: Teološkim savjetnikom mons. Lefebvrea na II. vatikanskom saboru bio je Victor-Alain Berto (1900.-1968.) Bio je to izvrstan svećenik koji je istodobno bio i talentiran pisac. Prigodom proglašenja svetim pape Pija X. napisao je: „Svetost kršćana svetost je udova; svetost jednog pape svetost je pak glave, dakle odlična svetost. Samo je papa stijena na kojoj je Crkva sagrađena; samo papa je u usporedbi s Crkvom ono na vidljiv način što je Isus na nevidljiv način: glava.“ (Abbé Berto, Pour la sainte Eglise romaine).
 

Kada se jednog papu naziva gorućim ognjem, to ponajprije znači da je bio golemim izvorom života. No, izvor života jedan papa može samo biti kada se Duh Sveti, živi i životvorni oganj može slobodno proširiti u njegovoj duši, njegovu duhu i njegovim djelima. Sveti je Pijo X. divno odgovarao poticajima Duha Svetoga: „Njegov pogled, njegove riječi, cijelo njegovo biće izricali su tri stvari: dobrotu, čvrstoću, vjeru. Dobrota se odnosila na čovjeka, čvrstoća na njegovu službu kao glava; vjera se odnosila na kršćanina, svećenika, papu u njemu; ili da bismo izravno rekli: čovjeka Božjega“, tako kasniji kardinal Baudrillard. Vjerni narod u njemu je pak vidio sveca poglavito zbog njegovih dekreta o Pričesti. To je bio papa koji se sagnuo k malenima kako bi ih prehranio, pomogao im i tješio ih: to je na najdublji način odgovaralo Evanđelju, on je bio svetac!




Mitteilungsblatt: A kako je izgledala praksa pričešćivanja prije Pija X.? Koje izmjene je uveo? Kojim se plodovima nadao?
Pater Henry Wuilloud: Već više od tri stoljeća ledeni je vjetar jansenizma u Crkvi načinio veliku štetu sa svojom slikom Boga, jednog strašnog Boga koji grozno kažnjava. Njegovo biće kao Otac, liječnik i milosrdni Bog ovo je krivovjerje ostavilo posvema postrance. Već je jedan drugi talijanski svetac, sveti Alfonz Liguori gorućim riječima napao ovaj pakleni duh; jer pod prividom dobra i navodnog prevelikog strahopoštovanja odvraćao je duše od toga da se približe svojem nebeskom liječniku u svetoj Pričesti. I drugi su sveci reagirali, sjetimo se primjerice Don Bosca koji je uvijek ponovno svoje dječake poticao na čestu Pričest. Međutim, kako bi se široko prošireni loš običaj zbilja djelotvorno suzbio, bilo je potrebno da se na početku 20. stoljeća hrabro i odlučno umiješa jedan papa.


Mitteilungsblatt: Je li Pio X. predvidio opasnosti drugog ekstrema koji danas promatramo: da svi idu na Pričest premda se gotovo nitko više ne ispovijeda?
 
Pater Henry Wuilloud: Mi ne znamo je li Pijo X. imao proročko znanje o budućnosti Crkve. Ali znamo jako dobro da je bio neizmjerno mudar. Mudrost promatra najdublje razloge i široko polje njihovih posljedica. Tako je promatrao moderno vrijeme i u njemu vidio čovjeka koji se udaljuje od Boga i s jednom nevjerojatnom drskošću i sotonskom ohološću ponavlja prvu đavlovu napast: Bit ćete kao Bog! Sveti je Pijo X. pak želio obnoviti Crkvu i društvo opet učiniti kršćanskim. Za to nije tražio ljudsko rješenje, htio je Boga! Najprikladnije je sredstvo bilo što je moguće više duša dovesti u kontakt s Otkupiteljem; stoga ovaj olakšani pristup sakramentima. Upravo su oni prikladni stvoriti i promicati duhovni život.


Mitteilungsblatt: Dokument o ranoj Pričesti jedan je od najljepših dokumenata novije crkvene povijesti. Kakva je bila praksa uzrasta za prvu Pričest prije Pija X.?
 
Pater Henry Wuilloud: U mnogim životopisima svetaca čitamo kako su čeznutljivo iščekivali kada će primiti ovu hranu svojih duša. Premda su već dugo imali uporabu razuma, prevladao je ipak običaj čekanja sve do uzrasta daleko preko 10 godina. Poznati je primjer sveta Bernardica Soubirous koja je tek s 14 godina primila svetu Pričest i ipak – dragi Bog zna – bila spremna za ranije primanje svete Pričesti; na koncu, ukazala joj se i Majka Božja premda još nije poznavala cijeli katekizam!


Mitteilungsblatt: Što piše u ovom tako važnom dokumentu?
Pater Henry Wuilloud: Odgovara načelu Evanđelja: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje“ (Mk 10,13). Ovo je načelo bilo ugroženo od jansenizma. Kada je Kongregacija za sakramente izdala dokument, oslanjala se uglavnom na drevnost ove prakse i na jedan kanon Lateranskog koncila koji je održan 1215. godine! Dakle, ponovno prihvaćanje časnih starodrevnih običaja Crkve. Ovaj je Koncil insistirao na nužnosti Pričest svake godine za sve koji imaju „uporabu razuma“. Kada to slučaj? To je veliko pitanje na koje je onda odgovoreno u dekretu Quam singulari. Jer neki su mislili da se već za prvu Pričest mora posjedovati znanje i sposobnost razumjeti veličinu sakramenta. Sveti Pijo X. sa svojim teološkim savjetnicima bio je drukčijeg mišljenja, kao nužnu pretpostavku spominje posve jednostavno: 1. moći razlikovati dobro i zlo; 2. razlikovati euharistijski kruh od običnoga kruha. To je sve!
Prema tome, ne trebamo biti teolozi ili znati napamet cijeli katekizam da bismo se smjeli pričestiti. Ova je oba uvjeta Papa držao dostatnima.


Mitteilungsblatt: Kao jedan od prvih okoristio se i nadbiskup Marcel Lefebvre novom uredbom…
 
Pater Henry Wuillod: Da, maleni je Marcel imao šest godina kad je mogao pristupiti pričesnoj klupi i primiti sveto Tijelo i predragocjenu Krv našega Gospodina Isusa Krista. Njegova je sestra Christiane o tome rekla: „Njegova prosvijetljena duša išla je s najvećom jednostavnošću posvema izravno k Bogu; isijavao je Boga, mir i smisao za dužnost, a da to nije ni zamjećivao“.
Kada je kasnije bio Apostolskim nuncijem u Dakaru, pisao je o postojećim poteškoćama: „Djeci nedostaje kršćanski duh, čežnja za pričešću. Djeca ne idu dovoljno često na sv. Pričest, to stvara nepopravljivu štetu za cijeli njihov kršćanski život.“ (Pismo iz Dakara 15. travnja 1954.).
Ovdje je on posve na liniji svetog Pija X., kao misionar u Africi htio je primijeniti istu metodu kako bi potpomogao kršćanskom puku i vodio ga k Spasitelju.


Mitteilungsblatt: S obzirom na ranu Pričest još se uvijek čuju pitanja ili bojazni: „Kod nas to nije bilo tako prije Koncila…“, „biskupi su u pedesetim godinama odredili da je dob za prvu svetu Pričest 8 godina…“.

Kada se treba, kada se smije dijete voditi na prvu svetu Pričest? Kako prepoznati je li spremno primiti euharistijskog Gospodina? Koje argumente još čujete?

Pater Henry Wuilloud: Kada sam stigao u Distrikt, postojao je ovaj stav koji je život htio učiniti jednostavnijim. Sva su djeca u drugom razredu osnovne škole sa 7-8 godina išla na Pričest. Tu je bilo nekoliko praktičnih prednosti: Djeca su sva bila u istom razredu i tako je bilo jednostavnije skupa ih spremati. Daljnja je prednost bila da je se tako moglo izbjeći konflikte s roditeljima! To se ne treba zanemariti jer mnogim roditeljima može biti teško priznati da vlastito dijete još nije tako brzo steklo uporabu razuma kao susjedovo dijete. Tako se postalo egalitarnima kako bi se izbjegli problemi. Svi u red! Jedan! Dva!
Ako se pak stvari promotri s odstojanjem, brzo se zamijeti da se time jednom djetetu koje je već nekoliko godina spremno, a ipak mora čekati, čini nepravdu. Svećenik, roditelji i učitelji moraju štoviše tražiti dobro pojedinog djeteta. I tu načela svetog Pija X. jedva ostavljaju prostora za jedinstvena rješenja.
Jer kada se promatra situacija po milosti i po duhovnom životu djeteta, to posve drukčije izgleda. Kada jedno dijete s četiri godine ima uporabu razuma (kako se čini, bio je to slučaj u ovoj dobi kod sv. Terezije od Djeteta Isusa), ima potrebe koje su povezane s ovom probuđenom sviješću. Jer dob razuma nam daje dvostruku sposobnost: voljeti na razumski način i isto tako griješiti s razumskim promišljanjem! Duhovni život ovdje počinje što predstavlja duhovnu borbu. Sveti je Pijo X. veoma dobro znao što je ovdje u igri. Odmah valja pružiti hranu i sačuvati dušu. Nipošto se ne smije čekati dok je neprijatelj već pokupio ljetinu.
 

Mitteilungsblatt: Koja su Vaša iskustva u Švicarskom distriktu?

Pater Henry Wuilloud: Svećenici i vjernici su ovaj novi pristup kod priprave i pripuštanja prilično lako prihvatili. Veoma su mi brzo subraća izvješćivala o svojem čuđenju o radosti zbog plodova koji nastaju kod tek četverogodišnje djece. Jedno dijete u kojemu obitava Duh Sveti i koje se hrani Tijelom i Krvlju Isusovom, za sve je sposobno, čak i za herojska djela. A to trebamo ponajviše! Djeca moraju biti spremna nadvladati opasnosti koje donosi mladost i susresti se s kušnjama svijeta. Pri tome treba njihova djevičanska duša ostati sačuvana od teškoga grijeha jer je uronjena u sreću pripadati Bogu, biti Marijinim djetetom i imati već jednu nogu u raju.

Sveti Pijo X. nije plesao s mladima, ali je više učinio; on im je omogućio doživjeti njegovu vlastitu sreću. S kojom radošću je primio mlade francuske prvopričesnike koji su bili došli kako bi zahvalili za dopuštenje za sv. Pričest. Ne bez ganuća ih je podsjetio: „Sjedinili ste svoje tijelo s Tijelom Njegovim, Krv Njegovu s vašom krvlju; vaše je srce kucalo skupa s Njegovim“. Onda dodaje ove divne riječi: „Tko se sjedinjuje s Isusom Kristom, time privlači divljenje i zaljubljene poglede svetih anđela jer je Bog beskrajna ljepota; kada bi mogli imati strasti, bili bi zavidni njegom udesu“. Tako često vjerujemo da je naš život jadan i kukavan, osobito kao kršćani, a vrijedi baš suprotno. Kao kršćanin može se voditi kraljevski život i gotovo činiti anđele zavidnima koji žive u vječnom blaženstvu!

 
Mitteilungsblatt: Papa Pijo X. je htio da se dekret svake godine navješćuje s propovjedaonice. Događa li se to? Što svetac očekuje od ovog „otvaranja Svetohraništa“?
Pater Henry Wuilloud: Nažalost, to se već dugo ne čini, po mom mišljenju dugo prije Koncila. Ali vjerujem da bismo trebali osobito pripaziti na praćenje roditelja u prvo vrijeme oko prve Pričesti. Mislimo pri tome na roditelje koji doslovno zapaljuju djetetovo srce da mu daju čežnju za sjedinjenjem s Isusom. To se događa daleko od fotografija s lijepim odijelom i novim rajfom za kosu. Roditelji trebaju uzdići djetetovu molitvu promišljanjima o veličini sakramenta, svojom vlastitom zahvalom i naglašavanjem nedjeljne sv. Mise. Tako nastaje jedna velika cjelina po kojoj se dječje srce posve naravno otvara djelovanju milosti.

 
Mitteilungsblatt: Kako mogu svećenici osobito promicati ranu Pričest? Kako se ovdje dušobrižništvo može intenzivirati?

Pater Henry Wuilloud: Načelo o Pričesti djece stjecanjem uporabe razuma trebalo bi se općenito obznaniti, poučavati i ponajprije prakticirati. Ne poznajem, dakako, situaciju u drugim distriktima. Ali ne bi bilo prikladno nazvati se pristašom Pija X., a djelovati protiv njegovih prosvijetljenih uredaba. U svakom slučaju valja djelovati mudro ondje gdje postoji suprotstavljen običaj. Normalno prigovori utihnu kada se s vjernicima čita dokument Quam singulari.


Mitteilungsblatt: Postoje li još druge euharistijske reforme Pija X. koje biste željeli spomenuti?

Pater Henry Wuilloud: Nakon objavljivanja dokumenta Quam singulari nastao je veliki pokret pobožnosti. U Rimu je utemeljeno pobožno društvo za prvu Pričest djece. Njega je 4. siječnja 1912. Papa Pijo X. općenito dopustio kako se svagdje „djeca u željeno vrijeme čistog srca mogu približiti euharistijskom stolu prije nego što prljavština svijeta može pomutiti sjaj njihove nedužnosti.“ (Apostolsko pismo Sublimem divi Petri).


Mitteilungsblatt: Postoji jedno posebno djelo Bratstva sv. Pija X., Euharistijska dječja križarska vojna. Uvijek se ponovno nađu ljudi kojima smeta ratni naziv. Zašto je to krivo?

Pater Henry Wuilloud: Svagdje postoje pacifisti! Ali sveti je Pavao prilično jasan kada opominje Timoteja: „Bij plemenitu bitku vjere, postigni vječni život“ (1 Tim 6,12). Stoga Križarska vojna nosi ovo ratničko ime, ne da bismo se latili mača protiv ljudi, nego protiv naša tri neprijatelja: đavla, svijeta i nas samih! Naša djeca moraju u mladim godinama učiti istinu da je „navala na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju“ (Mt 11,12). Sam Gospodin ovdje o tome govori.


Mitteilungsblatt: Od srca zahvaljujemo na razgovoru!



Pater Henry Wuilloud rođen je 1967. godine u Sittenu (Wallis/Valais). Odrastao u malenom selu Champlan. Prošao je izobrazbu za vodiča u planine. Studirao je enologiju. Zaredio ga je za svećenika – nakon bogoslovije u Flavignyju i Ecôneu – godine 1998. preuzvišeni biskup mons. Tissier de Mallerais. Od 2004. godine poglavar je Švicarskog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X