subota, 26. svibnja 2018.

Propovijed mons. Bernarda Tissiera de Malleraisa prigodom podjele sakramenta sv. Potvrde (13. 5. 2018.)


Dragi svećenici, vjernici i krizmanici, radostan sam što sam danas ovdje s vama na nedjelju nakon Uzašašća radi podjele sakramenta Svete Potvrde. Sveta Potvrda jedan je od sedam sakramenata koje je ustanovio Gospodin Isus Krist da bi nam darovao svoj božanski život. Potvrda će vam dati dvije bitne stvari: prvo je sakramentalni pečat, a drugo milost sakramenta. Pečat se utiskuje u vaše duše i on vam daje snagu za svjedočenje svoje katoličke vjere. Potvrđeni kršćanin je vojnik i svjedok našeg Gospodina Isusa Krista, vojnik Krista Kralja koji ispovijeda božanstvo i kraljevsko dostojanstvo Gospodina Isusa Krista, protiv liberala koji odbacuju to Kristovo kraljevanje nad društvom. Vaša država mora ostati kršćanska, ona je dužna ispovijedati kršćansku vjeru. To je tradicionalni nauk Katoličke Crkve.

Danas svjedočimo borbi koja se događa unutar same Crkve. U Crkvi su liberalni biskupi i svećenici koji niječu brojne članke vjere. Oni posebno ne znaju da je sveta Misa Žrtva, odnosno nekrvno obnavljanje Kristove Žrtve na križu. Stoga oni niječu nužnost da se držimo tradicionalne Mise. Dragi budući potvrđenici, to će biti vaša borba. Također, to će biti borba za kršćansku čistoću. Moderna elektronička sredstva su putevi kojima se izopačuje čovjekov um i srce, a mladi vrlo često gube tu krepost čistoće. Zato vi, dragi potvrđenici, trebate pokazati taj primjer čistoće ne samo vašim govorom, nego i načinom odijevanja. Sve to je vaše svjedočanstvo za Krista. Drugo, milost svete Potvrde je povećanje, novi porast sedam darova Duha Svetoga. Tih sedam darova Duha Svetoga su poput jedara na brodu naše duše koje treba nositi duhovni vjetar vodeći nas u luku svetosti.


Posebno je važna krepost jakosti, odnosno kršćanske hrabrosti. Dopustite mi da vam dam jedan primjer življenja te kreposti. Prije devedeset godina u Meksiku živio je trinaestogodišnji mladić José Sánchez del Río. Taj je mladić zatražio svoga oca da ga pusti da se ide boriti protiv masona koji su tada zavladali zemljom i borili se protiv Crkve, svećenika i vjernika katolika. Katoličko je pučanstvo organiziralo ustanak protiv te masonske vlade, kao i vojsku koja će se boriti protiv državne vojske. José Sánchez del Río pitao je svoga oca može li ići u rat, a otac mu je odgovorio da ne može ići jer je još premlad. José je napisao pismu generalu, moleći ga da ga primi u vojsku kako bi se mogao boriti protiv masona. No odgovor generala je također bio da ne može ući u vojsku jer je premlad. José je napisao pismu drugom generalu, generalu Mendozi, sa istom molbom, no odgovor je opet bio negativan. Mladić nije htio odustati te je napisao drugo pismo istom generalu, tražeći ga da se samo brine za njegove konje i za hranu vojnika ako se već ne može boriti. Pod tim je uvjetima mladić napokon bio primljen. José je otišao s očevim blagoslovom, a u vojsci se odlikovao tako da je postao primjerom cijeloj vojsci. Brinuo se za konje, za hranu vojnika, a navečer je pred cijelom vojskom molio krunicu. Mladić je u vojsci odlikovan dvjema nagradama; postao je trubljač u vojsci i barjaktar. Tako je mogao jahati na konju i nositi oružje.

Godinu dana kasnije, kada je José imao četrnaest godina, federalna je vojska napala katoličku vojsku kristerosa i u tom napadu ubila generalova konja kako bi njega mogla uhvatiti živog. José je generalu dao svoga konja kako bi mogao nastaviti borbu, uz riječi: ,,Uzmite moga konja i idite! Vojska treba vas više nego mene!” General je poslušao naredbu svoga barjaktara. General se nastavio boriti, a neprijateljska je vojska zarobila Joséa. Kasnije je rekao da se nije sam predao, nego mu je ponestalo streljiva. Stavili su mladića u pritvor, a on je kasnije tijekom noći zatražio papir i olovku kako bi napisao pismo majci. U pismu je napisao: ,,Draga majko, zatočili su me u borbi. Mislim da ću uskoro umrijeti. No to nije važno, ti ne žaluj i reci mome bratu da slijedi primjer svoga mlađega brata”. Znajući da se radi o hrabrome mladiću, sljedećeg jutra su mu dali jedan prijedlog. Ponudili su mu da stupi u školu državne vojske i kasnije postane njihov časnik ili će biti prognan u Teksas. José je rekao: ,,Odbijam i jedno i drugo jer vi se borite kličući: ‘Živio đavao!’, a mi kličemo: ‘Živio Krist Kralj!’ Neću ići u izgnanstvo jer bi za mene to bila sramota!” Zbog toga su ga drugi puta zatočili, ovaj puta u sakristiju crkve u kojoj je bio kršten. Tijekom noći se oslobodio uzdi i ušao u crkvu kako bi se mogao klanjati Presvetom Oltarskom Sakramentu. U crkvi je vidio strašan prizor: sve je bilo puno konja, krava, kokoši i pijetlova. Ispunio ga je sveti gnjev te je u ljutnji dvama pijetlovima zakrenuo vratove. Sljedeće jutro vlasnik životinja je, vidjevši taj prizor, optužio Joséa da je on to učinio. José je priznao, rekavši da je sablazan i svetogrđe držati životinje u crkvi te prenamijeniti crkvu u staju. Zbog toga što je usmrtio te životinje, José je bio osuđen na smrt. Tu se vidi zlo masonerije. Sljedeće noći mladić je tražio papir i olovku da napiše pismo svojoj teti. Napisao je: ,,Draga teta, osudili su me na smrt i sutra će doći čas kojega sam tako dugo čekao.” José je mislio na trenutak svoje smrti. Na kraju pisma potpisao se kao ,,José Sánchez del Río, koji je dao život za svoju vjeru”.


Sljedećeg jutra u šest sati izveli su ga iz sakristije i odveli na groblje gdje su već pripremili njegov grob. Kako bi mu nanijeli još veću patnju, oderali su dio kože s njegovih tabana. Ipak je hodao do groblja, krvareći i u velikoj boli. Kako bi pobijedio tu bol, vikao je: ,,Živio Krist Kralj! Živjela Majka Božja Guadalupska!” Kada su stigli do groblja, pitali su ga s namjerom da mu se narugaju: ,,Što bi htio da poručimo tvojim roditeljima?” Odgovorio je: ,,Recite im da ćemo se u raju opet sresti“. Bio je siguran da ako dā svoj život za Krista, da će odmah ići u raj. Zatim su ga proboli bajunetama i mladić je pao u grob. Njegovo je tijelo bilo mrtvo, no duša je već bila u Nebu, pjevala na slavu Krista Kralja i Njegove nebeske Majke. To je izvrstan primjer kršćanske jakosti. Pokušajmo nasljedovati taj primjer u današnjoj borbi za katoličku vjeru i pravu katoličku Svetu Misu, nikada ne prihvaćajući zablude Drugog vatikanskog sabora i svjedočeći da postoji samo jedna prava vjera koju je ustanovio Bog – katolička vjera i da izvan Katoličke Crkve nema spasenja. Stoga bi se svi nekatolici i nekršćani trebali krstiti i obratiti na pravu katoličku vjeru. To je naše misionarsko djelo po Bezgrješnoj Djevici Mariji.


Dragi vjernici, molimo za naše krizmanike da po zagovoru svetog Joséa Sáncheza del Ríja i po zagovoru Kraljice mučenika uistinu postanu svjedoci i vojnici našega Gospodina Isusa Krista.


U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. 


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.