Pravoslavna Rusija i rimokatoličanstvo (II.)

P

rvi dio ovoga članka predstavio je povijesni, politički i vjerski okvir u kojemu treba promatrati obraćenje Rusije.

Pravoslavna Rusija i rimokatoličanstvo (I.)

Č

in posvete Rusije koji je izvršio papa Franjo 25. ožujka 2022. nameće pitanja o tome kako ga doživljavaju ruski pravoslavci.

Točke nauka u kojima se pravoslavci očito razlikuju od katolika

O

dvojeni kršćani bizantskog obreda (Grci, Slaveni, tj. Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Srbi, Bugari, ali i Rumunji, Gruzijci, Albanci) tvrde da imaju pravu vjeru te su si zato odavno dali naslov „pravoslavni“.

Rat u Ukrajini: neki katolički pogledi

R

usko-ukrajinski rat zaodjenut je vjerskim konotacijama.

Je li patrijarh Kiril Putinova vjerska ruka?

D

ana 27. veljače 2022., četvrtog dana invazije na Ukrajinu, pravoslavni moskovski patrijarh Kiril govorio je o tekućim događajima u propovijedi održanoj u katedrali Krista Spasitelja.

Kako katolički prosuditi papu Franju i patrijarha Irineja?

U listu Hrvatski tjednik objavljen je 16. svibnja 2019. članak p. Marka Tilošanca koji daje osvrt na nedavnu izjavu pape Franje o postupku kanonizacije bl. Alojzija Stepinca u svjetlu trenutne crkvene krize kao i duhovnih obilježja tzv. pravoslavlja – istočnoga raskolništva. Tekst članka prenosimo u nastavku.

Nedavni događaji oko posjeta pape Franje Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji uzburkali su duhove u našim domoljubnim i vjerničkim krugovima kojima je na srcu lik i djelo bl. Alojzija Stepinca. Onima koji su bolje upućeni u suvremena zbivanja u Katoličkoj Crkvi, dobro je poznato da to nije slučajnost jer gotovo da nema putovanja ili javnog nastupa pape Franje koji ne bi izazvao kontroverze. No nas Hrvate posebno smeta kada se relativiziraju osobnosti koje nam predstavljaju ideale, koje su ostavile neizbrisivi pečat u našoj nacionalnoj duhovnoj, moralnoj, kulturnoj prošlosti. Jedna od njih je zasigurno lik i djelo bl. Alojzija Stepinca, koji stoji kao ,,najveći prelat Katoličke Crkve“, kako ga je bio nazvao papa Pio XII. On stoji kao simbol borbe za prava Crkve i našega naroda usred jugokomunističkoga terora – svjedočanstva za koje je položio i svoj život. Iako mu vjernički puk iskazuje svoje najdublje štovanje i time očituje želju da bude uzdignut na čast oltara u cijeloj Crkvi – proglašen svetim, čini se da papa Franjo pokazuje drukčije sklonosti. Osnivanje mješovitoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva da bi se navodno ispitao Stepinčev lik i djelo, poznavateljima crkvenih i društvenih prilika odmah se pokazalo kao vrlo sporan potez koji samo može dovesti do potkopavanja općenitog duhovnog stanja. Da su takva pribojavanja opravdana pokazao je daljnji razvoj stvari, u koji spada nedavna papina izjava i želimo zato pogledati u pozadinu da bismo vidjeli kako uistinu trebamo ocijeniti papin potez o osnivanju spomenutoga povjerenstva, kao i posljedice koje su odatle proizašle.

U zdravo orijentiranim domaćim obavijesnim izvorima mogli smo se susresti s više raščlambi ovoga problema, kojima ipak nedostaje dublje perspektive da bi se ispravno sagledala problematika. U osvrtu na stanje unutar Srpske pravoslavne crkve uglavnom se zadržava pogled na društvenim i političkim očitovanjima ove vjerske zajednice, dok nedostaje onaj pravi vidik na duhovne pretpostavke iz kojih ovo prethodno proizlazi. Isto to vrijedi i za trenutno stanje unutar Katoličke Crkve, gdje se dominantno usmjerenje proizašlo iz smjernica Drugoga vatikanskoga sabora prosuđuje također iz društvenih i političkih obilježja, a premalo se vodi računa o teološkim postavkama koje uvjetuju društveno djelovanje. Želimo zato ovdje zaviriti malo dublje i promotriti doktrinarna obilježja (srpskoga) pravoslavlja, kao i modernoga – progresivističkoga usmjerenja unutar Katoličke Crkve te uvidjeti koliko su ove dvije pojave međusobno povezane na primjeru aktualnih kontroverzi.

Nastavak sukoba između Kijeva i Rusije – produbljenje krize u pravoslavnome svijetu

Od odluke carigradskoga patrijarha Bartolomeja I. od 11. listopada 2018. da prizna Kijevski patrijarhat kao ,,autokefalnu Crkvu” koja više neće biti ovisna o Moskovskome patrijarhatu, u pravoslavnim zemljama razvila se kriza.

To se očituje iznenadnim ukinućem Nadbiskupije Ruskih pravoslavnih crkava u zapadnoj Europi 27. studenoga 2018. Egzarhat je započeo bijelom ruskom imigracijom u zapadnu Europu nakon boljševičke revolucije 1917. te ga je Carigrad priznao kao ,,privremeni” 1931., prije nego će tomosom (dekretom) aktualnoga patrijarha Bartolomeja I. 1999. biti podignut na status ,,trajnoga” egzarhata. Taj je dekret ukinuo ,,Sveti sinod Ekumenskoga patrijarhata” održan u Carigradu 27.-29. studenoga prošle godine.

Nadbiskup Jean Renneteau je prema cath.ch ,,bio potpuno iznenađen” tom odlukom koju mu je osobno priopćio ekumenski patrijarh Bartolomej. Tu je uključeno 65 župa, dva samostana i sedam monastičkih zajednica u Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Skandinaviji i naravno Francuskoj. Francuske župe bit će integrirane u župe Grčke pravoslavne metrolopije u Francuskoj.

,,Veoma sam iznenađen ovom odlukom”, rekao je Yves Hamant, profesor emeritus za dnevni list La Croix. ,,Župljanima Nadbiskupije koji imaju liturgiju na slavenskome, dopuštaju značajno sudjelovanje laika te su veoma privrženi svojoj autonomiji, bit će teško prihvatiti tu odluku”. Koje je objašnjenje za tu odluku? Prema bečkoj ustanovi Pro Oriente, Carigrad se poziva na ,,trenutne pastoralne i duhovne potrebe”. ,,Povijesne okolnosti koje su vodile do stvaranja ove strukture nakon ruske revolucije u listopadu 1917. (...) prošle su kroz duboku promjenu (...) Današnja odluka je usmjerena tome da učvrsti odnose između župa ruske tradicije s majkom crkvom Carigradskoga patrijarhata”.

Mučeništvo časnih sestara iz Minska (II.)

Nastavak I. dijela...

Makrina i njezine kćeri bile su u Witebsku oko dva mjeseca kada je stigla zapovijed od Siemaszka da svaka od njih treba primiti 30 udaraca štapom dva puta tjedno. Michalewicz je taj broj povećao na 50. Ova mučenja su se odvijala u dvorištu samostana u prisutnosti Michalewicza, nekoliko raskolničkih svećenika, đakona, pjevača i svih cernica. Prisustvovalo je i mnogo naroda. Opatica o tomu udaranju govori ovako: ,,Pri svakoj prilici tražila sam dekret od Siemaszka i pročitala ga glasno svojim sestrama. Prije svega sam se sama ponudila da primim udarce. Nije bilo potrebe držati nas. Bile smo pritisnute Križem Kristovim. Kroz cijelo mučenje činilo nam se da gledamo na Gospodina privezanoga za stup i taj nam je pogled oduzeo sav osjet za bol. Osjećale smo samo jednu pravu agoniju, a to je zbog stanja golotinje na koje bi nas naši mučitelji uvijek sveli, ali pridružili smo naš sram uvredama koje je morao izdržati Isus. Nakon završenoga mučenja zapjevale smo Te Deum i onda bez trenutka odmora bile odvedene na rad. Staza po kojoj smo išle bila je zakrvavljena našom krvlju i često smo nalazile na našim tijelima komade mesa koji su bili otkinuti štapovima. Kada bi neku od nas slabost pritisla da padne, udarci bi je natjerali da ustane.

Nakon bičevanja se jedna od naših redovnica, Columba Gorska, onesvijestila za svojim kolicima, ali su je Michalewiczevi udarci prizvali u svijest. Pokušala je gurati kolica. Nakon prvoga koraka pala je mrtva... Druge dvije sestre, Suzannu Rypinsku i Colettu Sielawu su ova bičevanja ubila. Sestra Baptista Downar je spaljena živa u velikoj peći u koju su je zatvorile cernice nakon što su je poslale da priredi vatru. Sestra Nepomucena Grotoska je našla svoju smrt pod rukama raskolničke opatice koja joj je cjepanicom razbila glavu jer je nesretnica koristila nož da s poda makne malo katrana. Siemaszko je često opominjao Michalewicza zbog njegova neuspjeha da nadvlada "tvrdoglavost" bazilijanki. Stoga je ovaj bijednik, nakon što su bile oko dva mjeseca u Witebsku, smislio druge načine kako ih pobijediti. Dotada su naše sestre uživale utjehu i ohrabrenje zbog zajedničkoga suživota. Sada su bile rastavljene i smještene u četiri različita zatvora, svaki gori nego ona šupa. Opatica i osam njezinih kćeri bile su bačene u mračnu, hladnu i pljesnivu pećinu koja je ,,bila ispunjena crvima koji su ih uskoro prekrili od glave do pete, puzali u njihove oči, uši i usta“. Svaka od njih je onda počela devetnicu za milost ustrajnosti. Jedina hrana koja je bila dopuštena opatici i njezinoj skupini kroz devet dana ovog iskušenja su bili ostatci povrća koje nisu pojeli crvi, druge sestre su dobivale svaki dan 200 grama kruha i dva decilitra vode. Svaki dan je Michalewicz posjećivao zatvore s izjavom odricanja za svaku sestru da potpiše. Pokušavao je stari trik predstavljajući svakoj od skupina da su druge potpisale izjavu. ,,Zašto onda“, nagovarao bi, ,,vi odbijate potpisati? Dođite, druge redovnice su se odrekle Rimske Crkve te su sada zadovoljne i slobodne, već sada piju svoju kavu. Potpišite djeco moja, kava vas čeka“. Onda bi se okrenuo prema opatici: ,,Ne bi li bilo bolje, gospođo, da ponovno postanete opatica, nego da vas crvi živu pojedu?“. Kada je opatica odbila, prokazajući ga kao izdajicu, lažljivca i otpadnika, nagurao joj je šaku crvi i prljavštine u usta. Konačno su mučenice bile odvedene van da nastave svoj teški rad.

Mučeništvo časnih sestara iz Minska (I.)

Sažet ćemo pripovijest ovog događaja prema izvješću glavne patnice koje je potvrđeno zakletvom. Izvješće je napravljeno pred komisijom koju je za tu svrhu ustanovio papa Grgur XVI.[1]

Kada je Nikola I. zasjeo na autokratsko prijestolje ,,svih Rusa“, skoro svi katolički samostani su pripadali redu svetog Bazilija[2], a jedan od najuspješnijih je bio u Minsku.

Tijekom ljeta 1838. je Siemaszko, biskup otpadnik, uzalud pokušavao navesti ove redovnice da se pridruže ,,pravoslavnoj crkvi“. Kada mu je propao treći pokušaj, pojavio se u samostanu te tražio od opatice Makrine razlog zašto nije potpisala čin odricanja koji joj je poslao. Razgovor koji je uslijedio je od strane opatice bio slijed junačkih i apostolskih opomena otpadniku; a sa strane Siemaszka alternacija laskanja i dijaboličkih uvreda. Na treći dan nakon ove scene je bijedni prelat u pratnji civilnog guvernera Minska, na čelu s pratnjom vojnika odvalio vrata samostana u 5 sati ujutro. Časne su bile u činu odlaska u kapelu i prirodno je svaka pošla u svoju ćeliju, ali vojnici su zapriječili put i uplašene časne sestre su se okupile oko svoje majke. Tada je Siemaszko prišao i upitao: ,,Kamo ste pošle?“ - ,,U kapelu na razmatranje“, odgovorila je opatica. ,,Razmatranje“ odvratio je biskup s podsmijehom i onda pridodao: ,,Po zapovijedi njegova veličanstva dao sam vam 3 mjeseca za razmatranje, ali sam promislio tu stvar i došao do zaključka da će vas odgoda djelovanja učiniti samo više tvrdoglavima. Ovaj trenutak je dakle posljednji koji ćete imati za slobodni izbor. Što hoćete imati: prihode koje sada uživate i to još veće od našeg velikodušnog vladara ako prihvatite pravoslavnu vjeru, ili težak rad u Sibiru ako odbijete?“.

Na ovo pitanje opatica je odgovorila: ,,Težak rad i stotinu Sibira radije nego otpad od Isusa Krista i njegova Namjesnika!“ - ,,Ali pričekajte malo“, inzistirao je Siemaszko; ,,kada vam moji štapovi budu skinuli kožu s kojom ste se rodile, biti ćete popustljivije“. Prosvjedni poklik odjeknuo je od svih redovnica, a časna sestra Wawrzecka je rekla: ,,Oderite nam kožu, odsjecite meso s naših kostiju i onda smrvite te kosti; naći ćete nas i dalje vjerne Kristu i Rimskom Prvosvećeniku“. Na to je otpadnik izgovorio bujicu hula i onda naredio vojnicima da izbace časne sestre iz samostana. ,,Oj krvi poljskog psa“, vikao je, ,,Ja ću ti iščupati jezik“. Vojnici su odmah poslušali; ali kako su nesretne žene prolazile kroz kapelu, jecajuća opatica se bacila pred noge, ne biskupu, nego građanskom upravitelju i tražila dopuštenje da obavi posjet Presvetom Sakramentu za rastanak. Unatoč Siemaszkovim protestima, upravitelj je pristao i redovnice su sve kleknule, zadnji puta, u onome što je svim redovnicima i redovnicama najdraže mjesto na zemlji: njihova vlastita kapela. 35 njih se dakle tako poklonilo pred njihovim Gospodinom u Presvetom Sakramentu; 34 ih je ustalo. Jedna sestra, Rosalia Lanszecka, 57 godina stara, koja je bila redovnica 30 godina, ležala je mrtva na podu.

Razlike između katolika i pravoslavaca

Donosimo odgovor na pitanje koje je nedavno postavila istaknuta katolička novinska agencija: u čemu je uopće razlika između katolika i pravoslavaca?

30. lipnja novinska agencija Catholic News Agency objavila je članak Carla Bundersona o dokrinarnim i teološkim nesuglasjima koja i dalje dijele katolike i pravoslavce. Članak objavljen nakon prošlotjednog Velikog sabora pravoslavnih crkava održanog na Kreti, ponajprije se usredotočuje na prigovore pravoslavnih kršćana na papinski primat. U nastavku donosimo isječak tog članka.

„Prvu i osnovnu teološko-ekleziološku razliku između katolika i pravoslavnih kršćana čini uloga rimskog prvosvećenika, odnosno pape. Na Zapadu je jedinstvo Crkve oduvijek bilo izraženo kroz jedinstvo s rimskim prvosvećenikom kao nasljednikom sv. Petra. Prvenstvo svetog Petra među ostalim apostolima u zapadnoj je Crkvi činio kamen temeljac, dok se na istoku sv. Petra, kao i njegove nasljednike, smatralo ''prvim među jednakima''.

Svjedočanstvo jednog bogoslova - od pravoslavlja do katoličke Tradicije

Kao nastavak na film o Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu: 'Svećenička formacija u trećem tisućljeću', donosimo zasebni dodatak u kojemu se nalazi svjedočanstvo jednog bogoslova o svom putu do Tradicije. Ruski bogoslov, abbé Victor Pasichnik, donosi nam svoje kratko svjedočanstvo kako je pronašao put od pravoslavlja do katoličke Tradicije u okrilju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Molimo da mnogi koji su odijeljeni od Crkve pronađu put do katoličkog jedinstva kao i za nova katolička duhovna zvanja!