Christus Rex

Povijesna propovijed nadbiskupa Lefebvrea od 29. kolovoza 1976. u Lilleu


Prije točno 45 godina nadbiskup Lefebvre održao je sv. Misu i propovijed u Lilleu, tijekom „vrućeg ljeta” kada je konflikt između postkoncilske agende i težnji za očuvanjem Tradicije došao do usijanja. Predstavljamo zato ponovo i podsjećamo na ovu povijesnu propovijed u kojoj je Nadbiskup dao temeljni prikaz problema s kojima se suočavamo usred postkoncilske krize koja još uvijek pogađa Crkvu.

D
ragi moji prijatelji, draga moja braćo, prije nego što vam kažem nekoliko poticajnih riječi, želio bih riješiti nesporazume, a prvi se tiče teme ovoga susreta. Po jednostavnosti ove svečanosti možete vidjeti da se nismo pripremili za svečanost koja bi okupila tako veliki broj ljudi poput ovoga koji se nalazi u ovoj dvorani. Namjeravali smo slaviti svetu Misu 29. kolovoza, kako je dogovoreno, uz nekoliko stotina vjernika iz okruga Lille, kako to često činim u Francuskoj, Europi, pa čak i u Americi, bez mnogo priče. A odjednom su tisak, radio i televizija od toga datuma, 29. kolovoza, napravili događaj koji nalikuje na, recimo, izazov. Ali, ne! Ovaj događaj nije izazov. Ovaj ste događaj željeli vi, dragi vjernici, draga braćo, koji ste došli ovamo izdaleka. Zašto? Da biste pokazali svoju katoličku vjeru. Da biste pokazali svoju želju za molitvom i posvećenjem kako su to činili naši očevi u vjeri, kao što su to činili naraštaji i naraštaji prije nas.

To je prava svrha ove svečanosti, tijekom koje želimo moliti, moliti svim srcem, klanjati se našemu Gospodinu Isusu Kristu koji će za nekoliko trenutaka sići na ovaj oltar i obnoviti Žrtvu Križa koju toliko trebamo.

Isto bih tako želio riješiti još jedan nesporazum; žao mi je, ali moram reći da ja sebe nisam nazvao vođom tradicionalista. Vi znate tko je to učinio nedavno u svečanim i nezaboravnim okolnostima u Rimu. Rečeno je da je mons. Lefebvre vođa tradicionalista. Uopće ne želim biti vođa tradicionalista, niti to jesam. Zašto? Jer sam i ja također jednostavni katolik, svakako svećenik, svakako biskup, i nalazim se u istim okolnostima kao i vi, i isto reagiram na razaranje Crkve, na razaranje naše vjere, na ruševine koje se povećavaju pred našim očima. I budući da isto reagiram, mislio sam da je moja dužnost formirati svećenike, formirati prave svećenike koji su potrebni Crkvi. Te sam svećenike formirao u Svećeničkomu bratstvu sv. Pija X. koje je Crkva priznala i činio sam samo ono što su svi biskupi radili stoljećima. Nisam radio ništa drugo nego ono što sam radio kroz trideset godina moga svećeništva i zbog čega sam bio biskup, apostolski nuncij u Africi, član Središnje pretkoncilske komisije, pomoćnik Svete Stolice. Što sam mogao željeti kao veći dokaz toga da je Rim smatrao moj rad korisnim za Crkvu i za dobro duša? I sada, s obzirom na to da radim posao vrlo sličan onome koji sam radio trideset godina, odjednom sam suspendiran a divinis, možda uskoro izopćen, odijeljen od Crkve, otpadnik, i tko zna što još. Je li to moguće? Je li ono što sam radio kroz trideset godina također bilo podložno suspenziji a divinis? Naprotiv, mislim da bih, da sam formirao bogoslove onako kako ih se danas formira u novim bogoslovijama, (tada) trebao biti izopćen; i da bi me se, da sam podučavao katekizam koji se danas podučava, (tada) bilo trebalo nazvati krivovjernikom. I da sam služio svetu Misu kako se to danas čini, trebalo bi me se (tada) sumnjičiti za krivovjerje, reći da sam izvan Crkve. Tako da više ne razumijem. Točnije, nešto se u Crkvi promijenilo i o tome želim govoriti.

Potrebno se prisjetiti razloga zbog kojih smo zauzeli taj stav. Iznimno ozbiljan stav, priznajem. Suprotstaviti se najvišim crkvenim vlastima, biti suspendiran a divinis, to je za jednoga biskupa ozbiljna stvar, vrlo bolna stvar. Kako je moguće podnijeti takvu stvar, ako ne zbog iznimno ozbiljnih razloga? Da! Razlozi našega stava i vašega stava ozbiljni su razlozi − radi se o obrani naše vjere. Obrani naše vjere! Ali znači li to da vlasti u Rimu ugrožavaju našu vjeru?

Ja ih ne sudim, ne želim ih suditi osobno. Ja bih, ako mogu tako reći, želio suditi kao što je Sveti Oficij nekada prosuđivao neku knjigu i stavio je na Indeks. Kada je Rim proučavao knjigu, nije bilo potrebno poznavati osobu koja ju je napisala. Bilo je dovoljno proučiti napisano. A ako su te riječi bile u suprotnosti s crkvenim naukom, knjigu je osudio i stavio na Indeks, a da nije trebalo pozvati tu osobu. Dakako, na saboru su neki biskupi prosvjedovali protiv ovoga postupka, govoreći: „Nedopustivo je staviti knjigu na Indeks, a ne saslušati osobu koja ju je napisala“. No, nije potrebno vidjeti onoga koji je napisao knjigu ako imamo u rukama tekst potpuno protivan nauku Crkve. Osuđena je knjiga jer su njezine riječi protivne nauku Crkve, a ne osoba koja ju je napisala. Tako trebamo prosuđivati stvari, trebamo suditi prema činjenicama. Kako je vrlo dobro rekao naš Gospodin Isus Krist u evanđelju koje smo nedavno čitali, o vukovima zaodjenutima ovčjim ruhom: ,,Stablo ćete prepoznati po plodovima“. Pa, plodovi su pred nama, oni su očiti, oni su jasni. Ti plodovi koji dolaze iz Drugoga vatikanskoga sabora i iz pokoncilskih reformi – oni su gorki, voće koje uništava Crkvu. I kada mi kažu: ,,Ne dirajte koncil, govorite o pokoncilskim reformama“, odgovaram da oni koji su učinili reforme – a nisam ih ja učinio – sami kažu: „Činimo ih u ime koncila, napravili smo reformu katekizma u ime koncila“. Oni su crkvene vlasti.

Oni, dakle, legitimno tumače koncil. No, što se dogodilo na tome koncilu? To možemo lako vidjeti čitajući knjige onih koji su upravo sredstva te promjene u Crkvi koja se odvijala pred našim očima. Pročitajte primjerice: ,,Ekumenizam kako ga vidi mason Marsaudon“. Pročitajte knjigu senatora Doubsa, mons. Prélota, ,,Liberalni katolicizam“, pisanu 1969. On će vam reći da je koncil odgovoran za tu promjenu, on, liberalni katolik, kaže to na prvim stranicama svoje knjige: ,,Borili smo se stoljeće i pol da bi naši stavovi prevladali unutar Crkve i nismo uspjeli. Konačno je došao Drugi vatikanski sabor i mi smo trijumfirali. Od tada su teze i načela liberalnoga katoličanstva definitivno i službeno prihvaćene od svete Crkve“. Mislite da to nije svjedočanstvo? Ne govorim to ja. Ali on to kaže trijumfalno, a mi, mi to govorimo plačući.

Što su, zapravo, htjeli liberalni katolici kroz stoljeće i pol? Oženiti Crkvu s revolucijom, oženiti Crkvu i subverziju, oženiti Crkvu s destruktivnim snagama društva i svih društava: obiteljskoga, građanskoga i vjerskoga društva. Ovaj brak Crkve, on je upisan na koncilu. Uzmite uredbu „Gaudium et spes“ i tu ćete naći: „Treba ujediniti načela Crkve sa shvaćanjima modernoga čovjeka“. Što to znači? To znači da se Crkva treba oženiti – Katolička Crkva, Crkva našega Gospodina Isusa Krista – s načelima koja su u suprotnosti s tom Crkvom, koja ju potkopavaju, koja su uvijek bila protiv Crkve.

Upravo su taj brak na koncilu nametali ljudi Crkve, a ne Crkva, jer Crkva nikada ne može prihvatiti takvo što. I točno stoljeće i pol svi su pape osuđivali liberalno katoličanstvo, odbijali su taj brak s idejama revolucije, onih koji se klanjaju božici razuma. Pape nikada nisu bili u stanju prihvatiti takve stvari. I tijekom te su se revolucije svećenici penjali na stratište, časne sestre bile su progonjene i ubijane. Sjetite se zarobljeničkih brodova u Nantesu na koje su stavili sve vjerne svećenike i poslali ih na otvoreno more. Eto što je učinila revolucija! A kažem vam, draga braćo, ono što je učinila revolucija nije ništa u odnosu na ono što je učinio Drugi vatikanski, ništa! Bilo bi bolje da je 30, 40, 50 000 svećenika koji su ostavili svoje reverende, koji su napustili svoje zavjete dane pred Bogom, postalo mučenicima, da su otišli na stratište, barem bi spasili svoju dušu. Sada su u opasnosti da je izgube.

Kažu nam da su među tima sirotima oženjenima svećenicima mnogi već razvedeni, mnogi su već tražili poništenje ženidbe u Rimu. Što to sada znači, takve stvari? Koliko je redovnica – 20 000 u Sjedinjenim Državama – napustilo svoje redovničke zajednice i svoje zavjete koje su neprestano obnavljale; raskinule vezu koju su imale s našim Gospodinom Isusom Kristom, da bi požurile u brak? I za njih bi jednako tako bilo bolje da su se popele na stratište, barem bi posvjedočile svoju vjeru.

U konačnici, kada je francuska revolucija stvarala mučenike, ispunjavala se izreka iz prvih stoljeća: ,,Sanguis martyrum, semen christianorum“ – krv mučenika sjeme je kršćana. I to dobro znaju oni koji progone kršćane, oni se boje učiniti ih mučenicima. A više se ne želi stvarati mučenike! To je najveća pobjeda đavla: uništiti Crkvu poslušnošću. Uništiti Crkvu poslušnošću. Vidimo kako se uništava svaki dan pred našim očima: prazne bogoslovije. Ova prekrasna bogoslovija u Lilleu bila je puna bogoslova, a gdje su (sada) ti bogoslovi? Tko su još ti bogoslovi? Znaju li oni da će biti svećenici? Znaju li što će činiti kada budu svećenici? I upravo je zato taj savez koji žele liberalni katolici između Crkve i revolucije, preljubnički savez. Iz preljubničke veze mogu nastati samo nezakonita djeca. A tko su ta nezakonita djeca? To su naši obredi. Obred nove Mise nezakoniti je obred. Sakramenti su nezakoniti sakramenti. Ne znamo više daju li ti sakramenti milost ili je ne daju. Ne znamo više daje li nam ta Misa Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista ili ne daje. Svećenici koji izlaze iz bogoslovija ni sami ne znaju tko su. Kardinal Cincinnati u Rimu je kazao zbog čega nema više zvanja − jer Crkva više ne zna što je svećenik. Kako ona još može formirati svećenike ako više ne zna što je svećenik? Svećenici koji izlaze iz bogoslovija nezakoniti su svećenici. Više ne znaju tko su. Oni ne znaju da su stvoreni da uzlaze na oltar da bi prinijeli Žrtvu našega Gospodina Isusa Krista i da bi dali Isusa Krista dušama te da bi pozivali duše Isusu Kristu. Eto, to je svećenik i naši mladi koji su ovdje dobro to razumiju. Cijeli njihov život bit će posvećen tome da ljube, da se klanjaju, da služe našemu Gospodinu Isusu Kristu u svetoj Euharistiji, jer oni vjeruju u prisutnost našega Gospodina u svetoj Euharistiji.

Ova preljubnička veza Crkve i revolucije ostvaruje se kroz dijalog. Crkva ako razgovara, čini to da bi obratila. Naš je Gospodin rekao: ,,Idite, učinite sve narode mojim učenicima“. On nije rekao: ,,Razgovarajte s njima, a da ih ne obraćate, pokušajte se staviti na istu razinu s njima“. Zabluda i istina nisu kompatibilne. Ako imamo ljubavi prema drugima – a, kao što ističe evanđelje, onaj koji ljubi služi drugima – ako imamo ljubavi za druge, mi im trebamo dati Gospodina, dati im bogatstvo koje imamo, a ne razgovarati s njima, komunicirati s njima na ravnopravnoj osnovi. Istina i zabluda nisu na ravnopravnoj osnovi. To bi značilo staviti Boga i đavla u isti položaj, a đavao je otac laži, otac zablude.

Stoga moramo biti misionari. Moramo propovijedati evanđelje, obraćati duše Isusu Kristu, a ne razgovarati s njima pokušavajući preuzeti njihova načela. Ta želja za razgovorom s protestantima donijela nam je ovu nezakonitu Misu te nezakonite obrede. Protestanti su nam rekli: ,,Ne želimo vašu Misu jer sadržava stvari nespojive s našom protestantskom vjerom, dakle promijenite Misu i mi bismo mogli moliti s vama, možemo imati zajedničku Pričest, možemo primati vaše sakramente, vi možete dolaziti u naše crkve, mi ćemo dolaziti u vaše i bit će riješeno, imat ćemo jedinstvo“. Da, imat ćemo jedinstvo, ali u zbrci, u nezakonitosti. Mi to ne želimo. Crkva to nikada nije željela. Volimo protestante, želimo ih obratiti, ali ne znači da ih volimo ako ih uvjerimo da imaju istu vjeru kao što je katolička.

Isto je s masonima. Sada se želi razgovarati s masonima, ne samo komunicirati s njima, nego dopustiti da katolici budu dio masonerije. To je još jedan odvratan dijalog. Mi jako dobro znamo da su ljudi koji vode slobodno zidarstvo, barem lideri, u samom temelju protiv Gospodina našega Isusa Krista. I crne mise koje obavljaju, te odvratne mise, svetogrđa, užasi koje čine. To su parodije Misa našega Gospodina! A oni žele posvećene hostije za obavljanje crnih misa! Oni znaju da je naš Gospodin u Euharistiji jer đavao zna da je naš Gospodin u Euharistiji! Oni ne žele hostije s misa za koje ne znaju je li tu Tijelo Kristovo ili ne. Dakle, razgovarati s ljudima koji žele smrt Gospodina našega Isusa Krista po drugi put, u svojim članovima, u osobi Crkve. Ne možemo dopustiti taj razgovor! Znamo što nam je donio razgovor s đavlom, prvi Evin razgovor s đavlom. Po njoj smo izgubljeni, sve nas je uvela u stanje grijeha jer je razgovarala s đavlom. S đavlom se ne razgovara. Svima koji su pod utjecajem đavla propovijeda se da bi se obratili, da bi došli Gospodinu našemu Isusu Kristu.

S komunistima se ne razgovara. Mi razgovaramo s osobama. Ali ne razgovaramo sa zabludom. Vidjeli bismo što bi se dogodilo ako bi naoružane skupine iza željezne zavjese prošle, ako bi se jednog dana, nakon mnogih sjednica Vrhovnoga komunističkoga saveza, većina složila da te vojske prodru u našu zemlju, u pet dana...

Draga moja braćo, ne uznemirujte se. Pustimo one koji ne razumiju stvari poput nas, ali molimo Boga da nam dā svjetlo.

Ali zbog čega smo točno čvrsto odlučili ne prihvatiti ovu preljubničku vezu Crkve s revolucijom? Zato što potvrđujemo božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. Zašto je Petar postao Stijena? Sjetite se evanđelja. Petar je postao Stijena jer je ispovijedao božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. I svi su apostoli također javno ispovijedali tu vjeru nakon Duhova i odmah su bili progonjeni. Veliki im je svećenik rekao: ,,Ne govorite više o tom imenu, ne želimo više čuti ime našega Gospodina Isusa Krista“. A apostoli su rekli: ,,Non possumus − ne možemo ne govoriti o našemu Gospodinu Isusu Kristu, našemu Kralju“. A vi mi recite: je li to moguće? Izgleda da optužujemo Rim da ne vjeruje u božanstvo našega Gospodina Isusa Krista! Liberalizam uvijek ima dva lica: on potvrđuje istinu za koju tvrdi da je teza, a onda u stvarnosti, u praksi, kako on to kaže, djeluje poput neprijatelja i prema načelima neprijatelja Crkve. I tako nema dosljednosti.

No, što znači božanstvo Gospodina našega Isusa Krista? To znači da je naš Gospodin jedina osoba na svijetu, jedini čovjek na svijetu koji je mogao reći: ,,Ja sam Bog“. Samim time što je mogao reći ,,Ja sam Bog“, On je bio jedini Spasitelj čovječanstva, On je bio jedini Svećenik čovječanstva, On je bio jedini Kralj čovječanstva. Po svojoj naravi, a ne po povlastici ni po nazivu; po svojoj naravi, jer je bio Sin Božji!

No, što oni sada govore? Spasenje nije jedino u Isusu Kristu. Postoji spasenje izvan našega Gospodina Isusa Krista. Nisu svećenici Gospodina našega Isusa Krista jedini koji postoje. Svi su vjernici svećenici, svatko je svećenik, premda je potrebno sakramentalno sudjelovati u svećeništvu Gospodina našega Isusa Krista da bi se mogla prinositi sveta Misna Žrtva.

I na kraju, treća je zabluda da se ne želi društvena vladavina Gospodina našega Isusa Krista, pod izgovorom da to više nije moguće. I da, čuo sam od nuncija u Bernu, čuo sam iz usta vatikanskoga izaslanika, p. Dhanisa, bivšega rektora sveučilišta Gregoriana, koji me je u ime Svete Stolice zatražio da ne održim ređenja 29. lipnja. Bio je u Flavigniju 27. lipnja, dok sam držao duhovne vježbe bogoslovima. Rekao mi je: „Zašto ste protiv koncila?“. Odgovorio sam: ,,Je li moguće prihvatiti koncil kada u ime koncila vi kažete da treba uništiti sve katoličke države, da više nisu potrebne katoličke države, dakle države nad kojima vlada naš Gospodin Isus Krist. To nije moguće!“. No jedna je stvar što to više nije moguće, a druga je što to uzimamo kao načelo i zbog toga više ne tražimo vladavinu našega Gospodina Isusa Krista. Što mi govorimo svaki dan u Očenašu: „Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji“. A što je Njegovo kraljevstvo? Upravo ste u „Slavi“ pjevali: „Tu solus Dominus, tu solus altissimus, Jesu Christe / Ti si jedini Gospodin, ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste“. Mi bismo to pjevali, a čim iziđemo, rekli bismo: „Ne, Gospodin naš Isus Krist ne treba više vladati nad nama“. Dakle, živimo li nelogično? Jesmo li katolici ili nismo, jesmo li kršćani ili nismo?

Mira na ovoj zemlji bit će jedino u Kraljevstvu Gospodina našega Isusa Krista. Države se prepiru svakoga dana, u novinama imate stranice i stranice, na televiziji, na radiju, pa čak i sada s promjenom premijera. Što nam je činiti da se gospodarstvo oporavi? Što nam je činiti za povrat novca? Što nam je činiti kako bi se osiguralo napredovanje industrije? Toga su pune novine po cijelom svijetu.

Pa čak i s gospodarskoga stajališta, nužno je da Gospodin naš Isus Krist kraljuje. Jer Kraljevstvo Gospodina našega Isusa Krista, to je upravo vladavina načela ljubavi koja su Božje zapovijedi i stvaraju ravnotežu u društvu, uspostavljaju vladavinu pravde i mira u društvu. I samo u redu, pravdi i miru u društvu gospodarstvo može vladati, gospodarstvo može opet procvjetati. To se jasno vidi. Pogledajte Republiku Argentinu. U kakvom je stanju bila dva ili tri mjeseca? Potpuna anarhija, pobunjenici ubijaju lijevo, desno, industrija uništena, direktori tvornica zatočeni i uzeti kao taoci, nevjerojatna revolucija. U jednoj tako lijepoj, tako uravnoteženoj, tako simpatičnoj zemlji kao što je Republika Argentina, republici koja bi mogla imati nevjerojatan napredak, s iznimnim bogatstvom. Ali ako dođe vlada koja uspostavlja red, koja ima načela, koja ima autoritet, koja unosi red u poslovanje, koja sprječava pobunjenike da ubijaju druge, gospodarstvo se polako oporavlja, radnici imaju posla i mogu se vraćati kući znajući da ih neće ubiti netko tko želi štrajk dok ga oni ne žele.

Mi želimo vladavinu našega Gospodina Isusa Krista i mi ispovijedamo vjeru govoreći da je naš Gospodin Isus Krist Bog. I zbog toga želimo također tzv. Misu sv. Pija V. jer je ta Misa proglas kraljevske vlasti našega Gospodina Isusa Krista. Nova je Misa nekakva hibridna misa koja više nije hijerarhijska, koja je demokratska, u kojoj zajednica zauzima više prostora nego svećenik, dakle to nije više istinska Misa koja potvrđuje kraljevsku vlast našega Gospodina Isusa Krista. Jer kako je naš Gospodin Isus Krist postao kralj? On je potvrdio svoju kraljevsku vlast po drvu križa. „Regnavit a ligno Deus“. Isus Krist zavladao je po drvu križa. Jer on je pobijedio grijeh, on je pobijedio demona, on je pobijedio smrt svojim križem! To su tri veličanstvene pobjede našega Gospodina Isusa Krista. Moglo bi se reći da je to trijumfalizam. Slažemo se, želimo trijumfalizam našega Gospodina Isusa Krista. Zbog toga su naši preci sagradili ove veličanstvene katedrale. Zbog čega su oni utrošili toliko novca, ti ljudi koji su bili daleko siromašniji od nas? Zbog čega su utrošili toliko vremena za gradnju tih veličanstvenih katedrala kojima se i danas divimo, čak i oni koji ne vjeruju? Zašto? Zbog oltara. Zbog našega Gospodina Isusa Krista. Kako bismo obilježili pobjedu Križem našega Gospodina Isusa Krista. Da, mi želimo ispovijedati pobjedu Križem našega Gospodina Isusa Krista u našoj Misi. I zbog toga klečimo, volimo kleknuti pred svetom Euharistijom. Da imamo vremena, kad vas ne bismo previše zadržavali, prolazili bismo uz redove s Presvetim Sakramentom da pokažete našemu Gospodinu Isusu Kristu, njegovoj svetoj Euharistiji da joj se klanjate: „Gospodine, Ti si naš Bog! Isuse Kriste, mi Ti se klanjamo! Znamo da smo po Tebi rođeni, po Tebi smo postali kršćani, po Tebi smo otkupljeni, Ti ćeš nam suditi u času naše smrti. Ti ćeš nam dati nebesku slavu ako smo je zaslužili“.

Jer je naš Gospodin Isus Krist prisutan u svetoj Euharistiji kao što je bio i na križu. To je ono što trebamo činiti, to je ono što trebamo tražiti.

Mi nismo ni protiv koga. Nismo komandosi. Ne želimo zlo nikome. Želimo samo da nas se pusti ispovijedati vjeru u našega Gospodina Isusa Krista. I zbog toga nas se istjeruje iz naših crkava, istjeruje se sirote svećenike koji služe tradicionalnu Misu po kojoj su posvećeni svi naši sveci i svetice: sv. Ivana Arška, sv. Župnik Arški, sv. Terezija od Djeteta Isusa. Svećenike se okrutno i brutalno izbacuje iz župa jer služe tu Misu koja je stoljećima posvećivala svece! To je apsurd! Rekao bih da je to luda priča. Pitamo se sanjamo li! Nije moguće da je ta Misa postala svojevrsni užas za naše biskupe, za one koji bi trebali čuvati vjeru. E pa mi ćemo sačuvati Misu sv. Pija V.! Zašto? Zato što Misa sv. Pija V. predstavlja našu vjeru, ona je bedem naše vjere, a nama je taj bedem vjere potreban.

Reći će nam da sve svodimo na latinski jezik i reverendu. Očito, lako je diskreditirati one s kojima se u nečemu ne slažemo. Latinski je sigurno važan i kada sam bio u Africi, bilo je zanimljivo vidjeti sve te afričke skupine različitih jezika. Ponekad je na Misi u našim crkvama sudjelovalo pet ili šest različitih plemena koja se nisu razumjela. Pjevali su iste pjesme na latinskome s iznimnim žarom. A pogledajte sada: u crkvama se raspravlja zbog toga što se služi Misa na jeziku koji nije njihov i oni zahtijevaju da Misa bude na njihovome jeziku. To je potpuna zbrka, dok je nekada to jedinstvo bilo savršeno. To je samo primjer. Nesumnjivo ste vidjeli da smo pročitali poslanicu i evanđelje na francuskome, tu ne vidimo nikakav problem, čak i ako dodamo nekoliko zajedničkih molitvi na francuskome, neće nam smetati. Ali svejedno nam se čini da bi glavni dio Mise, osnova Mise koja polazi od prikazanja do svećenikove pričesti, trebala ostati na jedinstvenomu jeziku da bi svi ljudi svih naroda mogli sudjelovati zajedno na Misi i osjećati se ujedinjenima u istoj vjeri, u jedinstvu molitve. Osim toga tražimo, upućujemo apel biskupima, upućujemo apel Rimu da uzmu u obzir našu želju da molimo poput naših predaka, želju da sačuvamo katoličku vjeru, želju da se klanjamo našemu Gospodinu Isusu Kristu i da želimo njegovu vladavinu. To je ono što sam rekao Svetomu Ocu u zadnjem pismu – i stvarno sam mislio da je to zadnje pismo jer nisam mislio da bi mi Sveti Otac više pisao – rekao sam mu: „Sveti Oče, vratite nam javno pravo Crkve, to jest vladavinu našega Gospodina Isusa Krista; vratite nam pravu Bibliju, a ne ekumensku, pravu Bibliju kakva je prije bila Vulgata, koju su toliko puta posvetili koncili i pape; vratite nam pravu Misu, hijerarhijsku Misu, dogmatsku Misu koja brani našu vjeru i koja je bila takva stoljećima i koja je posvećivala tolike katolike. Konačno, vratite nam katekizam po uzoru na katekizam s Tridentskoga sabora, jer što će bez jasnoga katekizma biti naša djeca sutra, što će biti sljedeći naraštaji? Oni neće poznavati katoličku vjeru i to već danas vidimo“.

Nažalost, nisam dobio odgovor osim suspenzije a divinis. Zbog toga ne smatram te kazne valjanima, ni kanonski ni teološki. U potpunoj iskrenosti, u potpunome miru, u potpunoj spokojnosti mislim da ne mogu sudjelovati ovom suspenzijom, ovim kaznama kojima sam pogođen, zatvaranjem mojih bogoslovija, odbijanjem ređenja, u uništenju Katoličke Crkve. Želio bih da u trenutku moje smrti, kada me naš Gospodin bude pitao: „Što si napravio s biskupskom i svećeničkom milošću?“, ne čujem iz Gospodinovih usta: „Ti si s ostalima pridonio uništenju Crkve“.

Draga moja braćo, zaključit ću govoreći: „Što trebamo činiti?“. Znam da nas mnoge skupine mole: „Monsinjore, dajte nam svećenika, dajte nam prave svećenike, to nam treba. Imamo mjesta za njih, sagradit ćemo kapelu, bit će kod nas, podučavat će našu djecu u skladu s pravim katekizmom, prema istinskoj vjeri. Želimo sačuvati pravu vjeru kao i Japanci tijekom tri stoljeća kada nisu imali svećenike. Dajte nam svećenika!“. Draga moja braćo, učinit ću sve što mogu da vam ih pripravim i mogu vam reći da sam utješen jer osjećam u ovim bogoslovima duboku vjeru pravih svećenika. Oni su shvatili što je naš Gospodin Isus Krist. Shvatili su što je sveta Misna Žrtva, sakramenti. Vjera je duboko ukorijenjena u njihovim srcima. Oni su – ako to smijem reći – bolji nego što smo mi mogli biti prije pedeset godina u našim bogoslovijama jer oni žive u teškoj situaciji. Mnogi od njih imaju visoku naobrazbu, a nama se dobacuje u lice da su ti mladići neprilagođeni i da neće znati razgovarati s mlađim naraštajima. Zar mladići koji su završili tri, četiri ili pet godina studija ne poznaju svoj naraštaj? Zbog čega su došli u Ecône da bi postali svećenici? Baš zato da bi se obraćali svojem naraštaju. Dobro ga poznaju, bolje nego mi, bolje od onih koji nas kritiziraju. Znači da će moći govoriti jezikom potrebnim za obraćenje duša. I zbog toga – sretan sam što to mogu reći – ove ćemo godine imati 25 novih bogoslova u ekonskoj bogosloviji, usprkos poteškoćama imat ćemo deset novih u bogosloviji u Sjedinjenim Državama u Armadi i četiri nova u našoj bogosloviji njemačkoga jezika u njemačkom dijelu Švicarske. Vidite da usprkos poteškoćama koje nam čine, mladići dobro razumiju da formiramo prave katoličke svećenike. Zbog toga nismo u raskolu, mi smo sljedbenici Katoličke Crkve. Oni koji donose novotarije idu u raskol. Mi nastavljamo Tradiciju i zbog toga trebamo biti odvažni, ne smijemo očajavati, čak ni u sadašnjoj situaciji, moramo zadržati svoju vjeru, zadržati svoje sakramente koji se oslanjaju na dvadeset stoljeća tradicije, oslanjaju se na dvadeset stoljeća svetosti Crkve, vjere Crkve. Ne trebamo se bojati.

Neki su me novinari ponekad pitali: „Monsinjore, osjećate li se izolirano?“

„Ne, uopće ne, ne osjećam se izolirano, uza me je dvadeset stoljeća Crkve, uza me su svi nebeski sveci!“ Zašto? Jer su oni molili poput nas, jer su se oni posvećivali kao što i mi pokušavamo, istim sredstvima. Uvjeren sam da se oni raduju zbog ovoga današnjega susreta. Oni kažu: „Barem tu su katolici koji mole, koji doista mole, koji doista u srcu imaju želju za molitvom, želju za čašćenjem našega Gospodina Isusa Krista“. Sveci se u nebu raduju. Dakle, ne budimo zbunjeni, nego molimo, molimo i posvećujmo se.

Želio bih vam dati savjet. Nije nužno da se za nas, za katolike kakvi smo mi, može reći – nije mi osobito drag izraz „tradicionalni katolici“, jer ne znam što bi mogao biti katolik koji nije tradicionalan, s obzirom na to da je Crkva Tradicija – a uostalom, kakvi bi to ljudi bili koji nisu u Tradiciji? Ne bi mogli živjeti. Život smo dobili od roditelja, odgoj smo dobili od onih koji su bili prije nas, mi smo Tradicija. Dobri Bog htio je tako. Dobri Bog htio je da se tradicije prenose s naraštaja na naraštaj, i to ljudske i božanske stvari. Ne biti tradicionalan, ne biti tradicionalist stoga znači uništavati samoga sebe, to je samoubojstvo, to je razlog zbog kojega smo katolici, ostajemo katolici i ne smiju, kako sam rekao, postojati podjele među nama. Upravo zato što smo katolici, mi smo u jedinstvu Crkve, jedinstvu Crkve koja je u vjeri. Onda nam kažu: „Vi trebate biti s papom, papa je znak vjere u Crkvi“. Da u mjeri u kojoj papa očituje da je nasljednik Petrov, u mjeri u kojoj je on odjek vječne vjere, u mjeri u kojoj prenosi blago koje mora prenijeti. Jer tko je papa, opet, ako ne onaj koji nam daje blaga Tradicije i blaga pologa vjere i nadnaravni život kroz sakramente i Misnu Žrtvu? Biskup nije ništa drugo, svećenik nije ništa drugo nego onaj koji prenosi istinu, koji prenosi život koji mu ne pripada. Kako smo čuli u poslanici, istina ne pripada nama. Ona ne pripada papi više nego meni. On je sluga istine, kao što ja moram biti sluga istine. Ako bi se dogodilo da papa više ne bi bio sluga istine, on više ne bi bio papa. Ne kažem da on to više nije, zapamtite to dobro, nemojte da ispadne da sam rekao nešto što nisam – ali ako bi se dogodilo da je to tako, ne bismo mogli slijediti nekoga tko bi nas vodio u zabludu. To je očito.

Kažu nam: „Vi sudite papu“. No, gdje je kriterij istine? Mons. Benelli dobacio mi je u lice: „Ne određujete vi što je istina“. Naravno da ne određujem ja što je istina, ali ni papa ne određuje. Istina, to je naš Gospodin Isus Krist i trebamo se pozivati na ono što nas je naš Gospodin Isus Krist učio, što su nas učili crkveni oci i cijela Crkva, da bismo znali gdje je istina. Ne sudim ja Svetoga Oca, nego Tradicija. Petogodišnje dijete sa svojim katekizmom može dobro odgovoriti svome biskupu. Ako bi mu njegov biskup rekao: „Naš Gospodin nije prisutan u sv. Euharistiji. Ja sam svjedok istine i ja ti kažem da naš Gospodin nije prisutan u sv. Euharistiji“. E pa to dijete usprkos svojih pet godina ima svoj katekizam. Ono odgovara: „Ali moj katekizam kaže drukčije“. Tko je u pravu? Biskup ili katekizam? Očito katekizam koji predstavlja vjeru svih vremena. To je jednostavno, to je djetinje razmišljanje. Ali to je tako. Danas nam govore da možemo imati zajedničke pričesti s protestantima, da više nema razlike između nas i protestanata, no to nije točno. Postoji ogromna razlika. Zato smo stvarno zaprepašteni što je nadbiskup Canterburyja blagoslivljao – a on nije svećenik, jer anglikanska ređenja nisu valjana, što je papa Lav XIII. proglasio formalno i definitivno, te koji je heretik kao i svi anglikanci (žao mi je, taj naziv više nitko ne voli, ali to je tako, ne služim se njime da bih nekoga vrijeđao, molim samo za njegovo obraćenje) – kada se samo sjetimo da je on heretik, a da se od njega traži da blagoslovi sa Svetim Ocem skup kardinala i biskupa prisutnih u crkvi sv. Pavla! To je apsolutno nezamislivo!

Završavam zahvaljujući vam što ste došli u tolikom broju, što nastavljate ovaj obred činiti duboko pobožnim, duboko katoličkim. Molit ćemo zajedno, tražeći od dobroga Boga da nam pokaže način za rješavanje naših poteškoća. Bilo bi tako jednostavno kada bi nam svaki biskup u svojoj biskupiji dao na raspolaganje, na raspolaganje vjernim katolicima, jednu crkvu govoreći: „Evo, ovo je vaša crkva“. Kada mislimo na to da je biskup Lillea dao jednu crkvu muslimanima, ne znam zašto ne bi mogla biti jedna crkva za katolike Tradicije. I to bi pitanje, u konačnici, bilo riješeno. To ću moliti Svetoga Oca ako me bude htio primiti: „Pustite nas da pokušamo, Sveti Oče, s iskustvom Tradicije. Neka uza sva ta današnja iskustva bude barem iskustvo onoga što se činilo kroz dvadeset stoljeća!“

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tako neka bude.

Arhiva bloga

Glasnik: