utorak, 6. siječnja 2015.

Biskupska sinoda - kamo ide današnja Crkva?


Biskupska sinoda - pojam


Definiciju Biskupske sinode nalazimo u Zakoniku kanonskog prava, koja glasi: ,,Biskupska sinoda skupština je biskupa izabranih s različitih krajeva svijeta, koji se sastaju u određena vremena da bi promicali usku povezanost između rimskog prvosvećenika i biskupa i da bi rimskom prvosvećeniku savjetima pružili pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju duhovne stege, i da bi proučavali pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu" (kan. 342). Dakle jedan savjetodavni organ koji treba papi biti u pomoći u što efikasnijem i boljem upravljanju općom Crkvom. To je još jasnije istaknuto u sljedećim kanonima, gdje stoji da Biskupska sinoda ima zadaću samo iznositi pitanja za raspravu a ne i ta pitanja rješavati, i da papi pripada apsolutna vlast da sam saziva, potvrđuje zaključke i raspušta sinodu. Stoga možemo reći, da se radi o jednom organu koji može biti koristan i za dobrobit Crkve – radi što bolje organizacije njezinog života.


Kolegijalnost – definicija i praksa


To je onaj formalni, ili službeni vidik. No valja također razmotriti onaj praktični, životni kontekst, u kojem se ovaj organ razvija. Biskupsku sinodu osnovao je papa Pavao VI. kao jedan od rezultata zaključaka Drugog vatikanskog sabora, i da bismo mogli ispravno razumjeti njezinu ulogu, moramo je promotriti u tom kontekstu. Poticaj stvaranju ovog, kao i drugih različitih savjetodavnih organa, bio je nauk II. vatikanskog sabora o kolegijalnosti. O čemu se ovdje radi? Katolički nauk uvijek je bio taj, da papa, kao Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, ima vrhovnu vlast u Crkvi. Biskupi kao nasljednici apostola, imaju tu vlast u svojim biskupijama, ali su na razini opće Crkve podložni papi, koji ima puni, vrhovni autoritet u naučavanju i vođenju Crkve. Taj vrhovni papin autoritet je redovni, a osim toga, vrhovni autoritet ima i opći crkveni sabor, koji je izvanredni – njega papa mora sazvati, i potvrditi njegove zaključke. Osim toga, ne postoji drugi vrhovni autoritet u Crkvi. No Drugi vatikanski sabor, u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium, br. 22, donosi jednu izjavu koji je posve nečuvena u povijesti Crkve. U tom dokumentu stoji: ,,Red biskupa... subjekt je također vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se vlast može obnašati samo uz pristanak rimskoga prvosvećenika". Tu izjavu utvrđuje i ZKP, kan. 336: ,,Biskupski zbor, kojemu je glava rimski prvosvećenik... zajedno sa svojom glavom i nikada bez te glave, također je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad općom Crkvom". Dakle, uvodi se, uz vrhovni autoritet pape, još jedan redovni vrhovni autoritet, a to je zbor ili kolegij biskupa. Što ova novotarija sa sobom povlači? Iako je istaknuto da biskupski zbor ne može funkcionirati odijeljeno i neovisno od pape, i da je njegovo djelovanje moguće samo uz pristanak pape, sama činjenica postojanja ove ustanove, vodi do dalekosežnih posljedica. Iako papa formalno gledano nije dužan sazivati biskupski kolegij na kolegijalni čin, ipak njegovo postojanje postavlja jednu moralnu potrebu, stanovitu nepisanu obavezu, da to čini, da se ophodi u vršenju svoje vlasti, s obzirom na zahtjeve biskupa diljem svijeta. Taj mentalitet ne odnosi se samo na razinu papinskog autoriteta. Naprotiv, on se proteže i na niže razine; te isto vrijedi i za autoritet biskupa – koji dolazi pod utjecaj struktura s dvije strane. S jedne strane, odozgo, su to biskupske konferencije. Opet, službeno, ovaj organ nema izričite ovlasti koje bi ograničavale biskupov autoritet. Biskup je u svakom slučaju, formalno, vrhovni pastir u svojoj biskupiji. Ali, biskupske konferencije postavljaju se kao jedna trajna ustanova (kan. 447) – koja dakle postoji na jedan redovni način, i iako u Zakoniku jasno stoji da ne ona ne može donositi opće odredbe bez odobrenja Svete Stolice, ipak se takva mogućnost otvara, i u praksi će se ostvariti na jedan drukčiji način. S druge strane, odozdo, to su prezbitersko i pastoralno vijeće biskupije, koja također, iako nemaju službeno ništa više od savjetodavne uloge, ipak, postoje kao trajne ustanove, koje valja sazivati, koje treba konzultirati, i kada se to čini – može li se dati moralno opravdanje da se njihove odluke konstantno ignoriraju? Naprotiv, njihova mišljenja valja onda i prihvatiti i ostvariti. I još dalje, ovaj mentalitet dolazi i do one najniže razine koja je sastavni dio crkvenog života sviju nas – autoriteta svećenika, župnika. Iako danas jedan svećenik službeno ima puni autoritet nad povjerenom mu župnom zajednicom, ipak, s jedne strane, tu stoje odredbe koje se na pastoralnom planu donose na razini biskupije – od strane prethodno spomenutih vijeća, koje svećenik postaje obvezan provesti u djelo, i s druge strane, tu je župno pastoralno vijeće, koje se također u praksi ustanovljuje kao jedno trajno tijelo koje funkcionira po demokratskim načelima, te se psihološki, u praktičnom smislu, župnik počinje smatrati obveznim njegovim odlukama.

Nakon što smo iznijeli kako teoretski stoje stvari na ovom planu, pogledajmo nekoliko konkretnih mjerodavnih primjera da bismo uvidjeli kako to funkcionira u Crkvi. Već za vrijeme II. Vatikanskog koncila, nadb. Lefebvre upozoravao je koje će biti posljedice nauka o kolegijalnosti – da će biskupi izgubiti svoj stvarni autoritet u biskupijama na račun biskupskih konferencija čije će se odluke smatrati moralno obvezujućima. To se kasnije i ostvarilo jer danas, iako kako smo kazali, formalno, na papiru, biskupske konferencije nemaju ovlasti nad biskupima, ipak kako postoje kao jedno trajno tijelo koje raspravlja o praktičnom svim pitanjima koja se tiču života mjesne Crkve i donosi određene odluke, biskupi se u praksi smatraju obveznima tim odlukama. Uzmimo jedan najjasniji primjer. Kada se krajem 60-ih otvorilo pitanje uvođenja pričesti na ruku, papa Pavao VI. izjasnio se za tradicionalnu praksu – da pričest treba primati na jezik. Ali, u dokumentu Memoriale Domini koji je bio odgovor na to pitanje, stoji jedan odlomak koji je točni izraz tog kolegijalističkog mentaliteta. Iako je papa osobno za pričest na jezik, otvara se mogućnost biskupskim konferencijama da zatraže uvođenje pričesti na ruku za svoje područje. I to je promptno ostvareno. Gotovo sve biskupske konferencije po svijetu – pa tako i naša, stavile su to pitanje na dnevni red, uz pritiske teologa i savjetnika koji u pozadini uvijek vrše golemi utjecaj, zatražile su uvođenje pričesti na ruku, i tako je ova praksa uvedena gotovo po čitavom svijetu. Iako biskupi pojedinačno nisu obvezni tom odlukom – radi se samo o dopuštenju, ipak je bio jako malen, posve neznatan broj onih biskupa koji su se tome suprotstavili, jer su se smatrali obveznim uskladiti s općim mentalitetom, i trebala je velika odvažnost da se ide protiv tog javnog mentaliteta, da se bude drukčiji. Isto se može reći i za uvođenje heterodoksnih katekizama, o svećeničkoj formaciji u bogoslovijama, o pitanju tradicionalne latinske Mise – valja činiti onako, kako je to svugdje, kako je navodno odlučila većina; to treba držati obveznim.

Sve to može se reći i za razinu župe, razinu djelovanja jednog svećenika. Iako na papiru svećenik ima punu vlast vođenja povjerenog mu stada, ipak, puno stvari protiv kolegijalističkog mnijenja naprosto nije ostvarivo. Prema tradicionalnoj disciplini, župnik koji je bio imenovan za stalno, bio je nepremjestiv. Odatle svima poznat običaj, da svećenik budu na jednoj župi gotovo cijeli život. Danas to nije tako. Premda i novi Zakonik jamči župniku njegova prava, ipak danas biskup premješta župnike zbog praktički bilo kojeg razloga. Tako je praktično nemoguće da on poduzme reforme koje bi bile protivne biskupovoj volji. Primjerice, nemoguće je trajno uspostaviti tradicionalnu latinsku Misu u jednoj župi – jer bi to naišlo na protivljenje cijelog kruga ljudi okupljenih oko biskupa, a župnik nema tu poziciju da bi se mogao održati. No ono što je još više tragično, jest pomama koja dolazi odozdo, od strane pastoralnog vijeća i raznih drugih kolegijalnih tijela u samoj župi. Primjerice, u zemljama njemačkog govornog područja, gotovo je nemoguće da župnik bude izabran bez suglasnosti tih vijeća, kao ni donošenje ili provođenje bilo kakvih važnih odluka. Ta pomama dolazi – kao i sve druge revolucionarne novotarije, i k nama, tako da sve više jača utjecaj tih vijeća. Upravo nedavno sam čuo za jedan primjer, gdje je župnik uredio neke stvari u crkvi – dao pozlatiti misno posuđe, da bi naišao na drzovitu reakciju pastoralnih vijećnika: a jeste li Vi to nas pitali? Jedina razborita reakcija tog svećenika može biti da jednostavno ignorira ta vijeća te se u važnim pitanjima posavjetuje s ljudima od svog povjerenja, no sve je češći slučaj – i to će biti tako u budućnosti, da se inzistira na njihovoj obvezatnosti, i time se pastire – svećenike, stavlja sve više u nepovoljnu poziciju. Zaključak svega, ono što se može konstatirati jest, da načelo kolegijalnosti – zbog svega navedenog, vodi do paraliziranja autoriteta u Crkvi na svim razinama. To vrijedi za razinu naše svakodnevice – razinu župe, zatim biskupije, a potom i samog papinskog autoriteta.

Poznati tradicionalni autor M. Davies svjedoči da mu je svojedobno sam kardinal Šeper priznao u razgovoru, da postoje brojne biskupije u Americi nad kojima Sveta Stolica više ne može vršiti kontrolu i djelatni utjecaj. Također sam osobno čuo svjedočanstvo jednog njemačkog svećenika koji se požalio tadašnjem kardinalu Ratzingeru o katastrofalnom stanju u jednoj njemačkoj biskupiji, na što je dobio isti odgovor – da on ne može tu ništa učiniti. Radi se dakle o očitom potkopavanju, ograničavanju autoriteta koje postaje sve intenzivnije i ozbiljnije.


Ostvarenje kolegijalnosti u Biskupskoj sinodi


Sada kada smo obradili načela koja stoje u pozadini, prelazimo na konkretni događaj koji stoji u naslovu današnjeg predavanja. Na temelju svega mogli smo zapravo dobiti odgovor koja je prava uloga same Biskupske sinode. Iako i ona službeno nema obvezujući značaj i ima samo savjetodavnu ulogu, ipak njezino postojanje, kao jednog trajnog vijeća s kojim se papa treba služiti radi efikasnijeg upravljanja Crkvom, nosi u sebi i jedno drugo značenje. No u ovom konkretnom slučaju – u protekloj Biskupskoj sinodi iz listopada, imamo jedan malo drugačiji slučaj nego u primjerima koje smo naveli. Ovdje se ne radi o tome da bi same te ustanove pravile pritisak na onoga koji vrši autoritet – kao što smo vidjeli u slučajevima biskupskih konferencija i pastoralnih vijeća. Ovdje se naprotiv radi o tome da se sam nositelj autoriteta – u ovom slučaju papa, koristi tim organom da bi proveo kolegijalnost u djelo nauštrb vlastitog autoriteta i poslanja koje ima u Crkvi. Iscrpniju dokumentaciju o sinodi možete pronaći u posljednjem broju našeg časopisa Christus Rex; predstavimo ovdje samo kratki sažetak zbivanja. Već od samog početka pontifikata pape Franje, postojale su procjene, da je izabran kandidat koji želi revoluciju II. vatikanskog kojoj svjedočimo provoditi još intenzivnije. Nažalost su se te crne slutnje već dosad vrlo zorno obistinile. Doživjeli smo dosad toliko sablažnjivih i kontroverznih postupaka od strane aktualnog rimskog prvosvećenika, koji vjernike vode u zapanjenost i nevjericu. Svjedočili smo intervjuima s nekim javnim osobama, te izjavama u kojima se insinuira, iz kojih na prvi dojam proizlaze poruke koje dovode u pitanje neke temeljne točke naše vjere. To podgrijavaju i ekumenski, međureligijski susreti koje je papa poduzeo, iz kojih se izravno stječe utisak da su sve religije dobre i spasonosne. Za ovog pontifikata dogodila se po ekspresnom postupku, sa strašnom oktrutnošću, gotovo potpuna destrukcija jednog reda – Franjevaca Bezgrešne, koji se opredijelio i želio potpuno posvetiti služenju tradicionalne latinske Mise; dogodilo se da su kardinali i prelati koje je imenovao papa Benedikt XVI., a koji su bili skloni tradiciji – uklonjeni ili premješteni s važnih pozicija u Rimskoj kuriji; i naposljetku, dogodilo se, da sam papa, što je žalosna stvarnost, daje znakove podržavanja prakse davanja pričesti rastavljenima ponovno oženjenim osobama, osobama koje žive u stanju grijeha. Kako to analizira S. Magister u svom članku o povijesti sinode – gdje daje jasan kronološki pregled događaja; sve je počelo jednim papinim telefonskim pozivom – razgovorom s jednom ženskom osobom – rastavljenom i ponovno oženjenom, gdje se izjasnio da može primati pričest. Službeni glasnogovornik Svete Stolice sadržaj tog razgovora nije opovrgnuo, nego je samo kazao, da papa nije u svojim privatnim izjavama nepogrešiv. Potom je uslijedila uvertira ove Sinode, kada je na jednom kardinalskom konzistoriju, papa povjerio govor kardinalu Kasperu, koji je jedan od najliberalnijih prelata, najvećih modernista koji u svojim djelima i izjavama zastupa stavove očito protivne katoličkoj vjeri. U tom govoru, kardinal Kasper založio se za praksu davanja pričesti rastavljenima i ponovno oženjenima, a papa ga je potom pohvalio, s riječima: hvala, hvala; to je bila teologija prostudirana na koljenima. To su bili poticaji za nadolazeću Biskupsku sinodu, gdje je papa dao jasne znakove u kojem smjeru želi da se ova Sinoda odvija. I tu su se događale brojne netransparentnosti i malverzacije. Nastojala se stvoriti prednost i povoljniji položaj za liberalne prelate, što je doseglo takve razmjere, da je objavljen dokument Relatio post disceptationem – Izvještaj zasjedanja sinode (sastavljen od tih istih), u kojem se bile sadržane tako skandalozne izjave, da primjerice biskup A. Schneider govori da taj tekst predstavlja ,,radikalnu neopogansku ideologiju". Srećom, biskupi nisu dopustili da tako skandalozni tekst bude objavljen, već je konačni izvještaj bitno preoblikovan i sastavljen u skladu s katoličkim moralnim naukom. Pri zaključnom govoru, papa je pokazao očito nezadovoljstvo sa svim sukobima koji su se odvili i prebacio odgovornost na biskupe.

Dakle vidimo iz svega ovoga, i možemo donijeti zaključak, da je ova Biskupska sinoda bila tipični izraz kolegijalnosti, modernističke ideje prema kojoj autoritet Crkve ne treba više biti koncentriran u pojedincima – koji taj autoritet zapravo imaju, što su papa i biskupi, nego u zboru biskupa, odnosno šire, da treba prijeći u jednu demokratsku ideologiju, prema kojoj će javno mnijenje u Crkvi dobiti odlučnu ulogu. To je bila uopće pretpostavka, po kojoj je postalo moguće, da se dovodi u pitanje, da se raspravlja o istini o nerazrješivosti kršćanskog braka, praksom davanja pričesti osobama koje žive u grijehu. To je ono što želi modernizam – sinteza svih zabluda, kako ju je nazvao sv. Pio X. Po njemu istina nije objektivna i nepromjenjiva, nego subjektivna, koja se mijenja zajedno s čovjekovom svijesti. I kako danas svijest modernog čovjeka – uronjenog u mentalitet bezbožnog svijeta, govori da je dopušteno stupiti u drugi brak nakon rastave, trebali bismo se tom mentalitetu prilagoditi i ukinuti one zabrane koje iz te perspektive postaju nepravedne. No katolička vjera govori nam nešto drugo. Ona nam govori da je istina od Boga objavljena, i kao takva nepromjenjiva – jer je i sam Bog nepromjenjiv, i da se ne može prilagođavati grijehu, stanju iskvarenosti čovjekovog duha.

Savršeni i vjerni izraz katoličke vjere jest upravo katolička tradicija, izražena u tradicionalnoj liturgiji, teologiji, disciplini, duhovnosti. Ta teologija ne poznaje nauk o kolegijalnosti. Taj nauk je za katolički pojam čista novotarija, izraz, kako je to nadb. Lefebvre ukazao – načela jednakosti Francuske revolucije koje se uvodi u Crkvu, da bi njezin život prilagodilo duhu i načelima ovoga svijeta, a to je duh opasan, štetan, destruktivan za našu vjeru. I zato dobivamo odgovor na pitanje iz naslova – prema usmjerenju koje je vodilo Biskupsku sinodu, današnja Crkva teži prema još većem ponoru strašne postkoncilske krize. To je još jedan daljnji korak u toj revoluciji koja se provodi u Crkvi, a naš jedini odgovor može biti onaj, koji je izražen u papinskom geslu sv. Pija X.: Instaurare omnia in Christo – Sve obnoviti u Kristu, u katoličkoj vjeri koju je Krist objavio kao nužnu za naše spasenje i kao uvjet i izvor svakog pravog napretka.


p. Marko Tilošanec
(predavanje održano u Zagrebu, 4. siječnja 2015.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.