srijeda, 28. studenoga 2018.

Prorok nadbiskup Peruzzo i antiliturgijska revolucija koja je slijedila



Giovanni Battista Peruzzo, C.P., rođen je u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924. imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10. veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15. siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju pitanjima bogoslovije i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za izbjeglice tijekom Drugoga svjetskoga rata. Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga nije uspio sudjelovati na cijelome saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka sabora poznat kao snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za pravovjernost.

Siromašni ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei contadini, ,,seljačkom biskupu. Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.

Riječi njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof. Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.


29. listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15. stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog mudrosti i predviđanja koje pokazuje.

U svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u 14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju. [261]

nedjelja, 25. studenoga 2018.

Raspored svetih Misa (prosinac 2018.)






Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
28. 11. (sri.)
IV.
Svagdan (feria)
18 h
29. 11. (čet.)
IV.
Svagdan (feria)
18 h
1. 12. (sub.)
IV.
Subotnja služba BDM
18 h
2. 12.
I.
I. nedjelja Došašća
18 h
9. 12.
I.
II. nedjelja Došašća
10 h
12. 12. (sri.)
III.
Svagdan (feria)
18 h
13. 12. (čet.)
III.
Sv. Lucija, dj. i mč.
18 h
14. 12. (pet.)
III.
Svagdan (feria)
6 h
16. 12.
I.
III. nedjelja Došašća (Gaudete)
18 h
17. 12. (pon.)
III.
Svagdan (feria)
6 h
23. 12.
I.
IV. nedjelja Došašća
10 h
24. 12. (pon.)
I.
Badnjak
6 h
25. 12. (ut.)
I.
Božić – rođenje Gospodinovo
ponoćka,
10 h
29. 12. (sub.)
II.
V. dan božićne osmine
18 h
30. 12.
II.
Nedjelja u božićnoj osmini
10 h




Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
1. 12. (sub.)
IV.
Subotnja služba BDM
18 h
2. 12.
I.
I. nedjelja Došašća
9 h
9. 12.
I.
II. nedjelja Došašća
18 h
10. 12. (pon.)
III.
Svagdan (feria)
6 h
15. 12. (sub.)
III.
Svagdan (feria)
18 h
16. 12.
I.
III. nedjelja Došašća (Gaudete)
9 h
23. 12.
I.
IV. nedjelja Došašća
18 h
24. 12. (pon.)
I.
Badnjak
6 h
25. 12. (ut.)
I.
Božić – rođenje Gospodinovo
ponoćka,
9 h
29. 12. (sub.)
II.
V. dan božićne osmine
18 h
30. 12.
II.
Nedjelja u božićnoj osmini
9 h


Rijeka:

Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
2. 12.
I.
I. nedjelja Došašća
10 h



Datum
Raz.
Liturgijski dan
Sat
26. 12.
II.
sv. Stjepan prvomuč.
18 h


četvrtak, 22. studenoga 2018.

Sv. Pio X. o promicanju gregorijanskoga korala


Venecijanski patrijarh živio je posve u duhu liturgije. Volio je svečane obrede bogoslužja. Da bi oni ipak za vjerski život vjernika i posebno svećenika bili plodonosni, treba ih pratiti uistinu sakralna glazba koja je po njegovom uvjerenju mogla uzdići duše Bogu.

Već kao kapelan u Tombolu i kao župnik u Salzanu trudio se ponovno privesti crkveno pjevanje i crkvenu glazbu njihovoj pravoj ulozi: da budu liturgijska molitva. U Mantovi se sa sigurnim vjerskim i umjetničkim osjećajem snažno založio za to da u kućama Božjim njegove biskupije nemaju pristup više nikakvi glazbeni uradci koji ne bi odgovarali duhu liturgije. Prema njegovom shvaćanju pripadala je takva glazba prije seoskim trgovima i kazalištima nego crkvi. U tome je vidio jedno obeščašćenje bogoslužja čiji obredi ipak trebaju uzdizati duh i poticati na molitvu.

Svetac je još bio biskup Mantove kada je u listopadu 1893. na poticaj mons. Callegarija, biskupa Padove, u biskupijskom kolegiju u Thieni održan kongres za crkvenu glazbu. Budući da je bio spriječen sudjelovati, ali je bio vrlo jako zainteresiran – jer radilo se ipak o inicijativama za reformu koja mu je toliko ležala na srcu – uputio je predsjedniku kongresa sljedeće pismo:

,,Neka se preporuča gregorijanski koral i pokaže način kako ga se može gajiti i približiti puku. Kada bi se ipak dalo postići da bi svi vjernici, kao što pjevaju lauretanske litanije i Tantum ergo, isto tako pjevali i nepromjenjive dijelove Mise: Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei. To bi bio u mojim očima najljepši uspjeh gajenja crkvene glazbe jer bi tada vjernici u liturgiji stvarno sudjelovali te bi se time promicala pobožnost.

Potom nastavlja:
,,Često si zamišljam da slušam u jednoj seoskoj crkvi kako tisuću glasova pjeva Anđeosku Misu ili psalme iz večernje. Neprestano začuđeno utvrđujem koliko me snažno potiče na pobožnost pjevanje naroda kod Tantum ergo, Te Deum ili litanija. To koralno pjevanje puno mi više pristaje od polifonih skladbi koje nisu dobro izvedene.“

Izvor: H. Dal-Gal, Der heilige Papst Pius X., Paulusverlag, Freiburg, 1952., str. 241-242.


P. S. Prošloga vikenda (16.-18. studenoga – prikladno uoči spomendana sv. Cecilije, zaštitnice glazbe, koji se slavi 22. studenoga) održan je kratki intenzivniji tečaj gregorijanskoga korala u Kapeli sv. Josipa u Zagrebu. Donosimo snimku sv. Mise u subotu (17. studenoga) na spomendan sv. Grgura Čudotvorca na kojoj su pjevači pjevali u sklopu ovih vježbi.


utorak, 20. studenoga 2018.

Prelazak vlč. Kornelija Grgića u Bratstvo sv. Pija X.


S radošću možemo objaviti veliku vijest da je jedan hrvatski svećenik odlučio pristupiti Svećeničkome bratstvu sv. Pija X.! To je vlč. Kornelije Grgić koji je pripadao Zagrebačkoj nadbiskupiji za koju je zaređen 2010. godine. Pet godina je obavljao službu župnoga vikara u tri različite župe Zagrebačke nadbiskupije (Jastrebarsko, Župa sv. Petra i Župa Gospe Žalosne – Špansko u Zagrebu), a od 2015. godine bio je upravitelj dviju župa u okolici Karlovca (Vrhovac i Gornje Prekrižje). Nakon nekog vremena povezanosti sa Svećeničkim bratstvom i razmišljanja vlč. Grgić odlučio je ovoga mjeseca pristupiti Bratstvu te mu se priključio upravo tijekom pohoda p. Stefana Freya, poglavara Distrikta (10.-11. studenoga), koji ga je tom prilikom mogao i predstaviti vjernicima.

Vlč. Grgić time je ostvario odluku koju je nadbiskupu Bozaniću najavio već prije tri i pol godine, prije nego što će preuzeti svoju posljednju službu. U međuvremenu je naučio služiti tradicionalni obred svete Mise te je u nekoliko navrata u prošlim mjesecima mogao i odslužiti sv. Misu u našoj kapeli u Zagrebu. Time je Svećeničko bratstvo po Božjoj providnosti dobilo pojačanje za apostolat u Hrvatskoj kojemu je to svakako potrebno te se nadamo i molimo da će se on po Božjoj milosti dalje razvijati te da će mu Gospodin providjeti još svećeničkih zvanja.

Kako je p. Frey najavio prigodom svoga posjeta našim kapelama, vlč. Grgiću predstoji izvjesno razdoblje svećeničke formacije, u kome će se ipak povremeno moći uključiti u apostolat Bratstva u Hrvatskoj. Propisi iziskuju da svećenik koji želi postati član Svećeničkoga bratstva mora provesti barem godinu dana u njegovim kućama da bi se tako bolje upoznao s njegovim životom te možemo očekivati da bi vlč. Grgić sljedeće godine mogao biti i službeno primljen u redove FSSPX-a. Time bi on nakon p. Marka Tilošanca postao drugi hrvatski svećenik u redovima Bratstva.

Snimka tradicionalne latinske Mise koju je vlč. Kornelije Grgić
odslužio u svojoj posljednjoj župnoj crkvi

Ova radosna vijest ipak ne bi bila cjelovita da joj ne pridodamo osvrt na neke popratne okolnosti koje su se pojavile. Zagrebačka nadbiskupija nažalost nije mogla prešutjeti ovaj događaj te je na svojoj internetskoj stranici u ekspresnom roku objavila priopćenje u kojemu osuđuje prelazak vlč. Grgića u FSSPX. Tu bismo reakciju s jedne strane mogli doživjeti kao iznenađujuću s obzirom da se u našim crkvenim strukturama događaju brojni stvarni skandali, kod kojih ipak izostaje prava ili čak ikakva reakcija. No s druge strane, ako bolje poznajemo današnje crkvene prilike nećemo biti iznenađeni s obzirom da se unutar modernističkih struktura Tradicija doživljava kao najveći, ako ne i jedini pravi neprijatelj. Toleriraju se ili čak prihvaćaju svakovrsna zastranjenja, zablude i sablazni, no kada se radi o tradicionalnoj latinskoj Misi i tradicionalnome katoličkome nauku, disciplini, duhovnosti, tu susrećemo izrazitu netrpeljivost.

Ovo kratko priopćenje Zagrebačke nadbiskupije ne iziskuje veliki osvrt jer se radi o opetovanju klasičnih parola na koje je već puno puta dan odgovor. Osvrnuli bismo se ipak na sljedeću tvrdnju iz dotične izjave:

četvrtak, 15. studenoga 2018.

Dan kada je ,,uragan“ prodrmao obale Tibera


Donosimo članak prof. Roberta de Matteija koji s četrdesetgodišnjim odmakom doziva u pamet povijesno predavanje mons. Lefebvrea u palači Pallavicini u Rimu 6. lipnja 1977.

Mons. Lefebvre i princeza Pallavicini – jedan datum i jedan događaj koji su postali epohalna postaja za katoličku Tradiciju

Protječe četrdeset godina od tog povijesnog događaja: predavanje koje je 6. lipnja 1977. održao mons. Lefebvre u palači Pallavicini u Rimu na temu ,,Crkva nakon Koncila“. Smatram korisnim obnoviti uspomenu na taj događaj na temelju bilježaka i dokumenata koje čuvam. Mons. Marcel Lefebvre, osnivatelj Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. (1970.) je nakon svećeničkih ređenja 29. lipnja 1976., 22. srpnja iste godine, bio suspendiran a divinis. Među  opreznim katolicima postojale su, međutim, jake sumnje u kanonsku legitimnost te mjere i povrh svega se nije razumio stav Pavla VI. koji se činio da želi sačuvati svoje osude samo za one koji su ispovijedali da žele ostati vjerni Tradiciji Crkve. U toj atmosferi zbunjenosti je u travnju 1977. princeza Elvina Pallavicini (1914. - 2004.) odlučila pozvati mons. Lefebvrea u svoju palaču na Kvirinalu da bi saslušala njegove razloge.

Princeza Pallavicini je imala 63 godine i bila je udovica od 1940. od princa Guglielma Pallavicinija de Bernisa, koji je pao u svojoj prvoj ratnoj misiji. Unatrag mnogo godina živjela je u invalidskim kolicima zbog progresivne paralize, ali je inače bila žena neukrotivoga temperamenta. Oko nje bio je uzak krug prijatelja i savjetnika, među kojima i markiz Roberto Malvezzi Campeggi (1907. - 1979.), pukovnik Papinskih plemićkih čuvara u trenutku raspuštanja tijela (1970.) i markiz Luigi Coda Nunziante di San Ferdinando (1930. - 2015.), bivši zapovjednik talijanske mornarice. Vijest o predavanju, raširena u mjesecu svibnju, nije pobuđivala u početku zabrinutost u Vatikanu. Pavao VI. je smatrao da će biti lako uvjeriti princezu da odustane od svoje ideje i povjerio je taj zadatak jednom svom bliskom suradniku, ,,don Sergiju“ Pignedoli (1910. - 1980.), kojega je imenovao kardinalom 1973. Grimizni je nazvao princezu s ljubaznim tonom, informirajući se prvo o njenoj bolesti. ,,Drago mi je – primijetila je Elvina Pallavicini s ironijom – zbog ovog vašeg zanimanja nakon toliko vremena šutnje“. Nakon skoro sat vremena uobičajenih izraza pristojnosti stiglo je napokon kardinalovo pitanje: ,,Znam da ćete primiti mons. Lefebvrea. No hoće li to biti javno ili privatno predavanje?“. ,,U mojoj kući predavanje može biti samo privatno“, odgovorila je princeza. Kardinal je onda zaigrao na kocku: ,,Ne bi li bilo prikladno odgoditi ga? Mons. Lefebvre je učinio puno patnje Svetom Ocu, koji je jako tužan zbog te inicijative...“. Odgovor gospođe Elvine sledio je kardinala Pignedolija. ,,Uzoriti, smatram da u moju kuću mogu primiti koga želim primiti“. 

ponedjeljak, 12. studenoga 2018.

Tajna kako odgojiti djecu da bi se naučila poštovanju



Ravnatelj Akademije Bezgrešnog Začeća, o. Jonathan Loop, donosi nam u sljedećem tekstu promišljanja o važnosti poticanja duha poštovanja u našoj djeci.

Danas mi je dobri Bog dopustio još jednom prisustvovati ređenju nekoliko kandidata za svećenike Gospodina našega Isusa Krista. Na jedan način ova svečana prigoda najsavršenije predstavlja vrhunac djela kršćanskoga obrazovanja. Jer utiskivanjem svećeničkoga biljega čovjek dobiva priliku savršeno se suobličiti našemu Gospodinu Isusu Kristu koliko je to moguće pukome ljudskomu biću. Ostajući vjeran svomu milosnome stanju, on doista postaje drugi Krist ,,alter Christus, koji je – kao što objašnjava Pio XI. cijela svrha katoličke formacije.

U nekoliko proteklih mjeseci zajedno smo razmatrali različita sredstva kako bismo u mladim ljudima povjerenima vašoj brizi mogli razviti duh poštovanja koji je, kako kaže nadbiskup Lefebvre, ,,jedna od temeljnih stvari koje očituju katolički duh. Bilo da se radi o postupanju prema starijima, načinu na koji se netko ponaša za stolom ili ljubaznosti koju pokazuje prema bližnjemu, poštovanje i obzir koji iskazuje oslikava u kojoj mjeri netko sudjeluje u Kristovom naumu.

Ipak, najmoćnija sredstva koja su dostupna roditeljima i odgojiteljima nisu ništa drugo nego njihov osobni uzor i ponašanje kojim sami daju primjer svojim mladima. Obraćajući se mladima koji su bili voditelji formacije – i time odgovorni za mlađe dječake u internatu koju je vodio – Andre Charlier napisao je:

,,Duh voditelja formacije je duh vjernosti ovom idealu. On ne može imati utjecaja na one koji su mu povjereni, osim ako nije počeo ozbiljno raditi na sebi, što se pokazuje u njegovomu nastojanju da shvati što se to od njega traži. Svojom će osobnom vjernošću u drugima probuditi ideal kojemu trebaju težiti.

Ono što vrijedi za mladoga čovjeka koji nastoji usmjeravati mlađe dječake u školi, nadasve je primjenjivo za roditelje koji pokušavaju formirati djecu koja su povjerena njihovoj brizi.

petak, 9. studenoga 2018.

Srednja škola za dječake ,,Notre Dame de La Salette“ (SAD)



Srednja škola za dječake Notre Dame de La Salette je tradicionalna katolička škola s internatom koju je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. osnovalo 2005. Nalazi se u SAD-u (savezna država Illinois). Srednja škola La Salette pruža snažno vjersko, akademsko i fizičko obrazovanje u moćnom katoličkom okružju i broji ukupno oko 100 učenika. Sljedeći videozapis pruža dojam o tom okružju i važnosti katoličkoga obrazovanja i odgoja radi očuvanja vjere i formacije iz koje će poteći buduća svećenička zvanja, kao i uvjereni katolički muževi koji će djelovati u svijetu za ponovnu uspostavu i obnovu Kristova Kraljevstva.


ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

Naša teško bolesna majka Crkva


Gdje se nalaze uzroci drame?

Posljednjih tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa. Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.

Nažalost, izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu, poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako je moguće, izliječio korijen bolesti.

Ali kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.

Šutnja je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila – koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma, tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.

,,Male zablude na početku...

Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.

1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.

četvrtak, 1. studenoga 2018.

Radosni događaj od 1. studenoga 1970.



Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima dodatni razlog za radost na 1. studenoga, blagdan Svih svetih. Na taj dan je naime 1970. Svećeničko bratstvo kanonski utemeljeno, što je Sveta Stolica formalno odobrila samo četiri mjeseca kasnije.

Godina je 1971., datum 18. veljače. Kardinal John Wright, predstojnik Kongregacije za kler upravo je napisao pismo pohvale i odobrenja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u svome kurijalnome uredu u Rimu.

To pismo stiglo je kao odgovor na zahtjev nadbiskupa Marcela Lefebvrea da Sveta Stolica službeno odobri Svećeničko bratstvo. Samo nekoliko mjeseci ranije prošle godine – 1. studenoga – utemeljenje Svećeničkoga bratstva (čiji je drugi naziv Službenici Isusa i Marije) potvrdio je mjesni ordinarij Fribourga, biskup François Charrière, isti prelat koji je snažno nagovarao nadbiskupa da pokrene djelo formacije svećenika.

Ovaj zahtjev koji je Kongregaciji za kler uputio bivši apostolski delegat u Africi (predodređen da postane bolje poznat kao ,,stjegonoša Tradicije“) bio je zapravo normalan postupak za priznanje oblika redovničke ustanove. No ono što je uza sve to izvanredno (i što otkriva Božju providnost čak usred pokoncilske krize) jest kako je brzo odgovor došao: samo četiri mjeseca nakon utemeljenja Bratstva 1. studenoga 1970.

Drugo izvanredno svojstvo u sklopu pisma odobrenja je počast koju je kardinal Wright iskazao novoj svećeničkoj družbi združenu s pohvalom i odobrenjem koje su mu dali drugi ,,ordinariji u različitim dijelovima svijeta“.

Puno značenje Providnosti koja je ,,požurila“ taj postupak kanonskoga priznanja (postupka za koji je često trebalo značajno duže) te istovremeno pružila izrečenu pohvalu koju je kurijalni ured izdao kao opravdanje toga čina, postalo je jasnim kako se modernistička kriza nastavila produbljivati u Crkvi. Jer samo nekoliko godina kasnije će prethodno pohvaljenu Bogosloviju FSSPX-a u Écôneu liberalni francuski episkopat optužiti kao ,,otpadničku bogosloviju“ kojoj nedostaje crkveno odobrenje.

Ta lažna optužba – u kojoj se prema potrebi zaboravilo da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. imalo odobrenje iz Rima te je bilo živa grana Katoličke Crkve – pokrenula je val liberalnih progona protiv Svećeničkoga bratstva koji će kulminirati u nezakonitom pokušaju da ga se kanonski ukine, na što je nadbiskup Lefebvre odgovorio:

,,Osuđeni smo bez suđenja, bez prilike da se branimo, bez nužnog upozorenja ili pisane procedure i bez priziva.“ (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, 20. pogl.)

No unatoč nepravednim progonima Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i njega samoga, nadbiskup Marcel Lefebvre nastavio je neovisno o svemu radosno – bez gorčine ili buntovništva – provoditi apostolsko poslanje koje je Bog od njega želio da čini u providnosti vremena u Katoličkoj Crkvi za svećeništvo i spasenje duša.


Pismo kardinala Wrighta o priznanju Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

18. veljače 1971.

Preuzvišeni gospodine,

primio sam s velikom radošću Vaše pismo u kojemu Vaša Preuzvišenost izvješćuje o vašim novostima i posebno o statutima Svećeničkoga bratstva.

Kao što Vaša Preuzvišenost objašnjava, ova Družba koja je po Vašemu djelovanju 1. studenoga 1970. primila priznanje od preuzvišenoga Françoisa Charrièrea, biskupa Fribourga, već je prerasla granice Švicarske te ga nekoliko ordinarija u različitim dijelovima svijeta hvale i odobravaju. Sve to i posebno mudrost normi koje vode i ravnaju Družbom daju puno razloga za nadu o njezinom uspjehu.

Što se tiče Svete kongregacije, Svećeničko bratstvo će zasigurno biti sposobno ostvariti cilj koji je predstavio koncil [formaciju bogoslova] radi raspodjele klera po svijetu.

S poštovanjem, Preuzvišeni,
odano Vaš u Gospodinu,

John kardinal Wright, predstojnik

Izvor: http://sspx.org/