Kako je kod nas u Hrvatskoj i u susjednim zemljama zbog različitih razloga tradicionalna Misa gotovo posve iščezla i nije postojao organizirani otpor destruktivnim reformama, nije bilo ni obitelji u kojima bi se živjela Tradicija, svaki je vjernik morao sam pronaći put do Tradicije. Tako bi svatko mogao ispričati svoja iskustva kako je pronašao taj put, a ovdje donosimo svjedočanstvo koje je vrlo posebno jer se radi o Aleksandru Pavloviću, vjerniku Bratstva iz Srbije koji je prethodno morao pronaći put od pravoslavlja do katoličke vjere uopće. Također je posebno zanimljivo što ocrtava strašne i pogubne učinke ekumenizma – koji vodi do vjerske ravnodušnosti, i u nama susjednom okružju za koje nam se čini da je još konzervativno. U njemu također nalazimo vrijedna razmišljanja o zdravom laičkom apostolatu.
P.: Poštovani Aleksandre, možete li nam objasniti kako ste postali katolik? Dakle, Vi ste kao dijete kršteni u Pravoslavnoj crkvi, da biste u odrasloj dobi prešli u Katoličku crkvu. Možete li nam malo opisati kako se to dogodilo?
A.: Od djetinjstva sam volio čitati Sveto pismo, ići u crkvu, sudjelovao sam u obredima Pravoslavne crkve – na liturgijama, na sprovodima, bio sam redoviti vjernik, ali sam imao neko nezadovoljstvo u učenju te Crkve i u nekim obredima koji su puni praznovjerja, kao što je krsna slava i neki drugi običaji poput prinošenja kruha, žita, vina i tako nekih darova koji se prinose svecu - zaštitniku obitelji, također i velikim izljevima nacionalizma same Crkve, počevši od imena Crkve, da je nacionalna, što znači da ja pripadam Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a stojim ispred križa na kojemu je raspet jedan Židov, što je meni skroz nelogično. Crkva je nešto što bi trebalo biti međunarodno. To mi se nikad nije uklapalo – da se nacionalnost toliko ističe, da je toliko bitna, da su mjesni i narodni običaji važniji od Crkve i od same crkvene tradicije. Tako da sam istraživao, čitao Sveto pismo, družio se s baptistima, adventistima, Jehovinim svjedocima, evangelicima i konačno katolicima, i po svemu, onako kako ja doživljavam Sveto pismo i ono što ono propovijeda, u tome se jedina ispravna i potpuna predaja nalazi u Katoličkoj crkvi.
P.: Koji bi bili argumenti po kojima možemo prepoznati da je Katolička crkva jedina prava Crkva koju je Krist osnovao?
A.: Po tome što ima neprekinuti niz apostolskih sukcesija, od početka, od Krista i apostola do danas. Zatim vjernost Tradiciji, koja je, uz Sveto pismo, sastavni dio Crkve do toga da je samo Sveto pismo dala Katolička crkva... na saborima, na kojima su donesene odluke... sama Biblija je plod Boga u suradnji s Katoličkom crkvom. Drugo, Krist Gospodin kaže: ,,da bude jedno stado i jedan pastir“. Ako su mjesne crkve podijeljene na nacije i svatko ima svoga pastira, i kao na ovom zadnjem [tzv. svepravoslavnom] saboru, pola ih se nije odazvalo zato što nemaju autoriteta koji bi sazvao sabor. U Katoličkoj crkvi se zna, Crkva je međunarodna, pravovjerni kršćani imaju samo jednog poglavara u osobi Svetog Oca i ono učenje koje uči Katolička crkva najviše se poklapa s tom stvarnošću. Katolička crkva ima cijelu Bibliju, nedefektnu kao što imaju protestantske verzije, sa sedam knjiga manje, koju su prihvatile i neke pravoslavne crkve, kao Srpska pravoslavna crkva. Ali, npr. i SPC je, na opće iznenađenje, prije nekoliko godina izdala Bibliju sa svim deuterokanonskim knjigama, ali nisu nimalo odmakli od svog etnofiletizma kojemu su podložne sve pravoslavne crkve. Ne kažem da toga nema i u nekim redovima katoličkih svećenika, ali opet to nije ni javno ni službeno. To su osobe koje rade nešto na svoju ruku. Sve u svemu, istina se može prepoznati tako što se ne može sakriti. Sve što je u životu bitno, je da čovjek ide pravim putem. Sveti Šarbel je rekao da ako čovjek gleda na sat, a nema kompas, uzalud žuri zato što ide u krivom smjeru. Ja sam prepoznao istinu u Katoličkoj crkvi jer sam vidio da nije opterećena pogrešnim stvarima, da je moral na pravom mjestu i da se u svemu slaže s onim što propovijeda Biblija.
P.: Kako je tekao sam postupak pristupa u Katoličku crkvu?
A.: Postupak je tekao tako što sam pet godina čekao da budem primljen, od 1995. do 2000. godine. Tri molbe sam pisao: blagopokojnom nadbiskupu Francu Perku. Na prvu mi nije odgovorio, na drugu mi je odgovorio da Pravoslavna i Katolička crkva čine jednu Kristovu crkvu, tako da ako ostanem u Pravoslavnoj crkvi, ostajem i u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom, što mene nije zadovoljilo, pa sam nastavio dalje, i nakon pet godina, nekoliko dana prije odlaska u mirovinu je potpisao taj dokument. To je bilo ono poratno vrijeme, pa da ne bi bilo da se katolici bave prozelitizmom, ostani ti tamo gdje jesi. Primaj sakramente kod nas, ali ostani tamo gdje jesi.
P: Nije li to poražavajuće i zastrašujuće kada čujemo da danas jedan biskup ne želi primiti jednog pravoslavca koji želi postati katolikom?
A.: Jest poražavajuće, čak tužno, ali smatram da je to za mene bila dobra kušnja koja je trajala pet godina. Oni su mislili da je to možda privremeno, da bih se sutra predomislio, međutim poslije pet godina i poslije toga što pokojni nadbiskup Perko nije mogao imati Misu, a da se ja poslije ne pojavim u sakristiji i da ga ne vučem za albu i pitam što je s mojim slučajem i kad će to riješiti. Mislim da je to dokazalo da sam uporan u tome. Teklo je sporo... tadašnji moj župnik, p. Leopold Rochmes, isto je bio protiv tog prijelaza. Tako da je to jako teško i jako sporo išlo, ali se za pet godina završilo.
Službeni odgovori tadašnjeg beogradskog nadbiskupa, mons. Perka
P.: Koji su bili pravi motivi toga protivljenja? Je li to bio oprez nastojeći utvrditi radi li se o pravoj nakani pristupa Katoličkoj crkvi ili su to bili neki drugi motivi?
A.: To je možda bio jedan od motiva, ali je tu bilo i opreza zbog toga što će reći Srpska Pravoslavna Crkva, to će utjecati na ekumenizam, na dobre odnose, i tako dalje.
P.: Može li se iz toga iščitati da je njima stalo da netko postane katolik? Jesu li oni uvjerenja da je zapreka za ostvarenje spasenja ako je netko druge vjere?
A.: Ne, nisu uvjereni. Njihovo je stajalište da možeš biti pravoslavac ili bilo što drugo. Sve u svemu, to su dva plućna krila jednog tijela, jedna Crkva podijeljena na istok i zapad. U suštini nije potrebno, bitno je gajiti dobrosusjedske odnose i ekumenizam. Sve ostalo je manje bitno.
P.: Je li bilo sličnih slučajeva osoba koje su htjele prijeći u Katoličku crkvu, pa su naišli na poteškoće u tome sa strane Katoličke crkve?
A.: Da, bilo je. Znam dva slučaja. Jedan se oženio i postao pravoslavni svećenik. Prije toga je htio biti katolički svećenik, međutim nisu ga htjeli primiti. Rekli su da je bolje da budu u dobrim odnosima s njim kao pravoslavnim svećenikom, nego da prijeđe u Katoličku crkvu. A drugi je postao monah i tko zna, možda jednoga dana bude i vladika! Ali je isto htio. On je bio u Beogradu, a ovaj prvi je bio u Zemunu. Ali su i zemunski franjevci koji pripadaju Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda i bosanski franjevci reagirali isto i nisu primili nijednog od te dvojice, nego su im savjetovali da budu dobri pravoslavni svećenici i monasi.
P.: Kakve su bile reakcije okoline na Vaš prijelaz u Katoličku crkvu?
A.: Negdje burne, negdje blage, negdje nikakve. U kući je bilo burno. Imao sam problema s roditeljima. Otac me izbacio iz kuće, tako da sam tri mjeseca bio u tuđoj kući, na katu jedne kuće koja nije imala ni prozore, niti je bila ožbukana, nego je bilo golo, pokrivena nekim starim pokrivačima usred zime. To se poslije smirilo. Dobio sam jedne dobre batine od oca, onda su prijetili da će me razbaštiniti, pa kad im to sve nije uspjelo, onda su se na kraju povukli. Ja sam se vratio doma i nekako se to sleglo. Od prvotne reakcije kada sam bio nepoželjan kao katolik u kući, jedini katolik u selu, došlo je to toga da su oni to prihvatili. Prilagodili su se.
P.: Jesu li takve reakcije odraz jednog antikatoličkog duha koji vlada u Srbiji, odnosno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Koliko je taj duh prisutan?
A.: Da, to je najviše odraz jednog antikatoličkog odgoja koji vlada po Srbiji. Meni je moj djed, koji je Srbin, i koji nikada nije živio ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, nego je rođeni Srbin, kada sam postao katolik, rekao da sam ustaša. Njima je nespojivo da netko može biti katolik, a da nije Hrvat ili Mađar ili tako nešto. U ovom slučaju je poželjno da je Hrvat i odmah je ustaša, i sve negativno. Zato što ovdje jednostavno takve priče kruže da je katolicizam uvijek radio protiv Srba, da papa uvijek hoće 'pounijatiti' [privesti u jedinstvo s Katoličkom crkvom, op. ur.] i uništiti Srbe. Jednostavno, najveći problem Svete Stolice su Srbi. I to se ne da riješiti dok se ne pobije sve.
P.: Koliko je na stvaranje tog javnog mnijenja utjecala hijerarhija Srpske pravoslavne crkve?
A.: Pa, prilično. Hijerarhija SPC-a zaslužna je za mnogo lošega, kao npr. zato što imamo neke muslimane koji su se prije deklarirali kao Srbi i to nisu mogli ostati, pa su postali Bošnjaci muslimani, jer ne možeš biti Srbin, ako nisi pravoslavac. I meni neki danas osporavaju što sam katolik, jer ''ne možeš biti Srbin, ako nisi pravoslavac''. Tako da je tu najzaslužnija Srpska pravoslavna crkva kao državna i većinska Crkva koja kaže da ako nisi pravoslavac, onda nisi ni Srbin. Ja mislim da je njihova najveća zasluga za to.
P.: Možete li procijeniti u kojoj mjeri je još uvijek prisutan taj antagonizam u kleru Srpske pravoslavne crkve i u višoj hijerarhiji, među biskupima?
A.: U velikoj mjeri, ali to je problem kod neškolovanijeg dijela klera. Školovaniji, mlađi episkopi SPC-a imaju čak jako dobre odnose, kao npr. vladika Grigorije, vladika Andrej koji je bio iz Njemačke upoznat s Katoličkom crkvom i s drugima, dok ovi stariji koji su završili samo srednju teološku školu ili su živjeli negdje po manastirima, i iz opanaka utrčali u cipele i postali vladike... njih se može opisati kao ortodoksno zaglupljene. Sve što se ne slaže s njihovim vjerovanjem je hereza i to treba osuditi. Vladika banatski Nikanor stalno izaziva zašto papa ne dođe kod njega u Vršac ako je tako hrabar, nego želi doći u Beograd. Znate, to su neškolovani ljudi među kojima takve stvari stoje od Drugog svjetskog rata do danas. Vuče se komunistička propaganda one klike i sustava koji je osudio kardinala Stepinca.
P.: Koliko je komunistički režim imao utjecaja na Srpsku pravoslavnu crkvu? Znamo da su nacionalne crkve dosta podložne tom političkom elementu. Koliko je to došlo do izražaja za vrijeme bivše države, odnosno u posljednje vrijeme?
A.: Previše. Patrijarh German je bio Titov čovjek, i svi svećenici kasnije koji su od Germana su prošli tu komunističku školu. Bilo je svećenika koji su bili članovi Partije, to nije nikakva tajna. Prilično se utjecalo, čak toliko da su oni ispunili želju komunistima: „Ostavit ćemo vam crkvu, ostavit ćemo vam tiskaru, samo nam nemojte dirati mladež“. I tako su komunisti zavladali mladeži. Za razliku od Katoličke crkve gdje se vjeronauk i mladež školovala po školama, a ako ne, onda po župama. U Pravoslavnoj crkvi nikada poslije Drugog svjetskog rata nije postojao vjeronauk ni po crkvama, ni po manastirima, nigdje. Time se patrijarh složio s komunistima i mladež prepustio njima. I danas je posljedica surađivanja vlasti i Crkve, premda je patrijarh Pavle bio prvi patrijarh izabran na apostolski način glasanjem. Do tada su sve postavljali vlastodršci, od careva, kraljeva, do Tita. Sadašnja je vlast jako bliska s patrijarhom, nadopunjuju se u izjavama, itd. Jedna nacionalna crkva kao što je srpska doslovno su dva plućna krila, kao što kažu za istok i zapad. Jedno krilo je crkva, drugo krilo je predsjednik, odnosno država.
P.: Kako je dalje tekao Vaš vjerski život? Jeste li bili aktivni u crkvenom životu? Gdje i na koji način?
A.: Bio sam aktivan, prvo kao vjernik u župi sv. Ante, franjevačkoj crkvi u Beogradu. Onda poslije kao ministrant, pa sam bio franjevački kandidat za časnog brata u franjevačkom samostanu u Visokom za provinciju Bosne Srebrne. Zatim sam otpušten iz samostana zbog sukoba s poglavarima. Poslije toga sam bio na Katehetskom teološkom institutu u Novom Sadu. Tu me poslao beogradski nadbiskup da bih po završetku tog studija postao trajni đakon. I onda sam zbog nedostatka financija prestao ići tamo i oko dvije, dvije i pol godine sam išao u pratnji beogradskog nadbiskupa kao ministrant, ceremonijer, vozač... sve što je bilo potrebno. I nakon nekoliko godina aktivnog djelovanja uz nadbiskupa i čitavu crkvenu organizaciju u Beogradu, pristupio sam tradicionalnom dijelu Crkve jer sam bio potpuno nezadovoljan načinom rada ''modernog'', tj. pokoncilskog dijela Crkve, da se tako izrazim. Zbog prevelikog ekumenizma, zbog previše pridavanja važnosti tim stvarima, zbog mješovitih brakova koje nadbiskup vjenčava, gdje se potiču mješoviti brakovi između pravoslavnih i katolika, gdje se pravoslavni episkopi uvode u prezbiterij za vrijeme Mise, gdje se kade tri puta po dva kao biskup za vrijeme Mise, gdje se njihova riječ poštuje više nego bilo kojeg pravovjernog biskupa, zbog cirkusa koje su napravili od samih Misa, sa svojim maštarijama, prinosom darova, raznim loptama, zemljom, balonima... gdje je sveta Misa potpuno izgubila svoj karakter i svoj smisao.
Bio sam potpuno razočaran jer sam Katoličku crkvu upoznao i zavolio upravo čitajući pretkoncilske knjige. I baš sam u jednom razgovoru s nadbiskupom rekao da sam zalutao u koncilsku Crkvu gdje sam ja bio uljez, jer ja sam upoznao onu Katoličku crkvu koja je bila prije Koncila. Poslije dvadeset godina se nisam navikao na koncilske mise. Nikada se nisam uspio prilagoditi ne samo narodnom jeziku, nego i svećeniku koji je okrenut prema narodu, kao ni tome da svaki svećenik može mijenjati u Misi što poželi, ni prinosu darova, ni nepoštovanju prema Presvetoj Euharistiji, kao ni svemu onome što je Novus ordo donio. Tada sam bio već u agoniji, prestao sam ići u crkvu, nisam više mogao gledati te zlouporabe na Misama, prestao sam ići u pratnji nadbiskupa. I onda sam se susreo s tradicionalnim dijelom Crkve kojega sam dugo iščekivao i tražio. Hvala Bogu da je do toga došlo.
P.: Možda da se vratimo na onaj dio gdje spominjete samostan u Visokom. Možete li malo opisati svoje iskustvo redovničkog života?
A.: Moja su iskustva redovničkog života jako loša jer provincija Bosne Srebrne slovi za najliberalniju provinciju u ovim krajevima. Nažalost, redovničke stege nimalo nema, časoslov je suvišan, svete Mise se slave, kako oni to kažu, ili služe, gdje se i kad se stigne. Viđao sam i pijane svećenike u civilu da služe Misu, vidio sam da svećenik služi nijemu Misu. Na kraju mi je rekao da, kada sam u kapeli služi Misu, on ništa ne izgovara, samo radi geste i u sebi izgovara riječi kako služi Misu... dalje da ne spominjemo. Tako da je redovnički život jako loš kod mlađih fratara. Stariji fratri ređeni prije Koncila još se drže nekog reda – koncilskog, ali reda. Ali ovi mlađi svi idu u civilu, habiti se nose kad je to popularno, kad su neki skupovi i kad se nešto može zaslužiti tim habitom. Čak je mnogo bolji i pobožniji život dijecezanskog svećenstva Bosne i Hercegovine, nego bosanskih fratara.
P.: Kako vidite današnje stanje u Crkvi i povezano s time, poslanje i ulogu Svećeničkog bratstva sv. Pija X.? Na koji način se danas jedan vjernik može uključiti i svojim angažmanom pridonijeti da se ova crkvena kriza nadvlada?
A.: Smatram da ova crkvena kriza nije nepremostiva, kao i svaka druga koja je bila. Ako znamo i vjerujemo u to da je Crkva neuništiva, po Božjoj odluci i Božjoj milosti. Kako nadvladati krizu? Zahvaljujući onome što nam je Bog ostavio – trebamo biti vjerni onome što smo primili, a da predajemo to isto, da ne mijenjamo. Po uzoru na blagopokojnog nadbiskupa Marcela Lefebvrea, što primimo, to predajemo. Od Crkve trebamo učiti sve ono što je kroz njenu Tradiciju bilo i što smo primili. Zato što se od toga odustalo, sada imamo krizu. Odustajanjem od Tradicije i tradicionalnog učenja, nastupa kriza u Crkvi. Da bismo se vratili tome, možemo zahvaliti tome da je Bog, bez ljudske zasluge, podigao ljude i učvrstio ih u vjeri. Zahvaljujući Bratstvu sv. Pija X. i velikom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, ostali su ljudi koji čuvaju Tradiciju, čuvaju katoličko pravovjerje, i baš je zanimljivo da ih nema previše, ima ih malo. Kako kaže Isus u Svetom pismu: „Ne boj se, malo stado!“ Uvijek je pravovjernih bilo malo, pa čak i kad ih je nominalno bilo puno. Danas, nažalost, ni nominalnih nema puno. Bratstvo je u ovoj smutnji, u ovoj krizi, doslovce svjetlo svijeta ili sol zemlje. Nije obljutavilo, čuva ono što je primilo i predaje dalje sljedećim pokoljenjima sav onaj polog vjere koji se kroz dvije tisuće godina Katoličke crkve, od Krista, apostola i svetih otaca do danas naučavalo. Oni ga neiskvarenog predaju dalje.
Vjernik koji bi želio pomoći očuvanju Tradicije, treba učiniti samo jednu najjednostavniju stvar: da se preda na uslugu Bratstvu, odnosno samoj Crkvi, kako bih rekao, da donosi plodove koji su njemu i njegovom staležu namijenjeni. Ako je vjernik, da živi moralno. Ako je svećenik, još moralnije. Ako je u mogućnosti da Bratstvu pomogne na bilo koji način, ili molitvom ili financijski, stvarima, dobrim djelima, reklamiranjem preko interneta... sve što može pridonijeti, ne slavi Bratstva, nego širenju slave Božjeg Imena u čijoj je Bratstvo službi. Da se u ovu krizu u Crkvi vrati Tradicija, da se vrati stabilnost, koja jedina može riješiti sve probleme, jer dok god je Tradicija na snazi u Crkvi, i u onim dijelovima Crkve u kojima ona jest, nije nikada bilo krize, kao ni nedostatka svećeničkih i redovničkih zvanja, nije bilo nikakvih nedopustivih stvari ni nepodopština, kao u drugim dijelovima Crkve gdje se Tradicija iskorijenila.
P.: Možda jedno malo konkretnije pitanje. Što da čini vjernik kojemu možda nije tradicionalna Misa ili kapelica Bratstva gdje se služi tradicionalna Misa nadohvat ruke, kao u Vašem slučaju? Što biste preporučili takvom vjerniku, možda i u pogledu na novi obred Mise koji je dostupan?
A.: Po svemu onome kako nas u knjizi Pismo zbunjenim katolicima uči nadbiskup Lefebvre, ja nikad ne bih išao, poslije svega, na Novus ordo Misu koja je neprihvatljiva za jednog tradicionalnog katolika. A stupiti u kontakt s Bratstvom se uvijek može, pogotovo današnji mladi ljudi koji svi imaju pristup internetu. Uvijek se može doći u kontakt s nekim iz Bratstva preko stranice Christus Rex, preko profila Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a onda kad se stupi u kontakt, sve ide lakše. Ja nigdje ovdje u Srbiji nemam tradicionalnog svećenika, ali zato imam svećenika koji iz Hrvatske dođe samo zbog mene i provede tu nekoliko dana, odsluži Mise, ispovijedi me, obavi blagoslov kuće i sve ostalo. Imamo požrtvovne svećenike kojima daljina ne predstavlja problem i kojima nije teret ni kada je jedan vjernik u pitanju. Bitne su samo naše nakane, želimo li mi to stvarno i želimo li se potruditi. Ako nam je do toga stalo, naučit ćemo i odgovarati na Misi i prisustvovati Misi i naći načina da iz jednog dijela Hrvatske doputujemo u drugi ili da obavijestimo svećenika, ili ako smo zaista požrtvovni vjernici, možda da okupimo ljude zainteresirane za tradicionalnu Misu da svećenik ne dolazi samo zbog mene u taj kraj, pogotovo ako je Hrvatska u pitanju – tamo ima barem dosta vjernika, moglo bi se poraditi na tome. Jedan mlad čovjek preko interneta danas mnogo toga može učiniti da okupi ljude iz svoga kraja, da dođu u kontakt s tradicionalnim svećenikom i da bude na jako veliku korist Crkvi i sebi i drugima za spasenje duša. Da bude laik, ali u neku ruku kao misionar. Jer širiti Božju riječ, to je misija, to je poslanje. Ako se čovjek tako ponaša, on doslovno na taj način zaslužuje nazvati se vjernikom, katolikom i da ga Bog blagoslovi svim blagoslovima koji spadaju na jednog vjernika. Jer ne možemo biti vjernici samo nominalno. Kako kaže sv. Jakov u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva. Moramo imati djela. Naša djela su traženje istine i suradnja s Istinom. Ako nismo suradnici Istine, onda i nismo nikakvi ljubitelji i promicatelji te Istine. Onda ta Istina nama ništa i ne znači. Zašto se onda takvima uopće i predstavljamo?
