srijeda, 31. kolovoza 2016.

Katolička načela u vezi glasovanja


Jesmo li moralno obvezni glasovati?

Posve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskog dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom.

Reagirajući protiv toga, znajući koliko je izborni sustav nepravedan, shvaćajući koliko je moderna demokracija utemeljena na lažnim liberalnim načelima ljudske slobode, koja odbacuje sav objektivni božanski i moralni zakon, svjesni uskog područja izbora među kandidatima, a također i imajući dojam (iako krivi) da glas jednog čovjeka neće učiniti pravu razliku u takvom sekularnom, bezbožnom sustavu – lako možemo zaključiti da nismo uopće ni obvezni glasovati.

Pa ipak crkveni nauk po tom pitanju nije nov. Bez da odobrava moderni sustav demokracije i njezina lažna načela suverenosti ljudi, Crkva nas ipak obvezuje da pridonesemo zajedničkom dobru društva, zbog dužnosti zakonske pravednosti. To je načelo dobro objasnio papa Pio XII. 20. travnja 1946. u svom govoru Talijanskoj katoličkoj akciji:

,,Ljudi su pozvani preuzeti uvijek veći udio u javnom životu nacije. To sudjelovanje donosi sa sobom ozbiljnu odgovornost. Stoga je nužno za vjernike imati jasno, pouzdano i precizno znanje o svojim dužnostima u moralnoj i religijskoj domeni u odnosu na korištenje svojih građanskih prava, posebno prava glasa.

Zapravo, papa Pio XII. jasno je obrazložio da upravo zbog antikatoličkog i sekularnog duha koji okružuje katolike, oni imaju dužnost braniti Crkvu ispravnim korištenjem svog prava glasovanja. A to je da se spriječi veće zlo.

nedjelja, 28. kolovoza 2016.

Moj put od pravoslavlja do katoličke Tradicije – intervju s Aleksandrom Pavlovićem


Kako je kod nas u Hrvatskoj i u susjednim zemljama zbog različitih razloga tradicionalna Misa gotovo posve iščezla i nije postojao organizirani otpor destruktivnim reformama, nije bilo ni obitelji u kojima bi se živjela Tradicija, svaki je vjernik morao sam pronaći put do Tradicije. Tako bi svatko mogao ispričati svoja iskustva kako je pronašao taj put, a ovdje donosimo svjedočanstvo koje je vrlo posebno jer se radi o Aleksandru Pavloviću, vjerniku Bratstva iz Srbije koji je prethodno morao pronaći put od pravoslavlja do katoličke vjere uopće. Također je posebno zanimljivo što ocrtava strašne i pogubne učinke ekumenizma – koji vodi do vjerske ravnodušnosti, i u nama susjednom okružju za koje nam se čini da je još konzervativno. U njemu također nalazimo vrijedna razmišljanja o zdravom laičkom apostolatu.

P.: Poštovani Aleksandre, možete li nam objasniti kako ste postali katolik? Dakle, Vi ste kao dijete kršteni u Pravoslavnoj crkvi, da biste u odrasloj dobi prešli u Katoličku crkvu. Možete li nam malo opisati kako se to dogodilo?

A.: Od djetinjstva sam volio čitati Sveto pismo, ići u crkvu, sudjelovao sam u obredima Pravoslavne crkve – na liturgijama, na sprovodima, bio sam redoviti vjernik, ali sam imao neko nezadovoljstvo u učenju te Crkve i u nekim obredima koji su puni praznovjerja, kao što je krsna slava i neki drugi običaji poput prinošenja kruha, žita, vina i tako nekih darova koji se prinose svecu - zaštitniku obitelji, također i velikim izljevima nacionalizma same Crkve, počevši od imena Crkve, da je nacionalna, što znači da ja pripadam Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a stojim ispred križa na kojemu je raspet jedan Židov, što je meni skroz nelogično. Crkva je nešto što bi trebalo biti međunarodno. To mi se nikad nije uklapalo – da se nacionalnost toliko ističe, da je toliko bitna, da su mjesni i narodni običaji važniji od Crkve i od same crkvene tradicije. Tako da sam istraživao, čitao Sveto pismo, družio se s baptistima, adventistima, Jehovinim svjedocima, evangelicima i konačno katolicima, i po svemu, onako kako ja doživljavam Sveto pismo i ono što ono propovijeda, u tome se jedina ispravna i potpuna predaja nalazi u Katoličkoj crkvi.

P.: Koji bi bili argumenti po kojima možemo prepoznati da je Katolička crkva jedina prava Crkva koju je Krist osnovao?

A.: Po tome što ima neprekinuti niz apostolskih sukcesija, od početka, od Krista i apostola do danas. Zatim vjernost Tradiciji, koja je, uz Sveto pismo, sastavni dio Crkve do toga da je samo Sveto pismo dala Katolička crkva... na saborima, na kojima su donesene odluke... sama Biblija je plod Boga u suradnji s Katoličkom crkvom. Drugo, Krist Gospodin kaže: ,,da bude jedno stado i jedan pastir“. Ako su mjesne crkve podijeljene na nacije i svatko ima svoga pastira, i kao na ovom zadnjem [tzv. svepravoslavnom] saboru, pola ih se nije odazvalo zato što nemaju autoriteta koji bi sazvao sabor. U Katoličkoj crkvi se zna, Crkva je međunarodna, pravovjerni kršćani imaju samo jednog poglavara u osobi Svetog Oca i ono učenje koje uči Katolička crkva najviše se poklapa s tom stvarnošću. Katolička crkva ima cijelu Bibliju, nedefektnu kao što imaju protestantske verzije, sa sedam knjiga manje, koju su prihvatile i neke pravoslavne crkve, kao Srpska pravoslavna crkva. Ali, npr. i SPC je, na opće iznenađenje, prije nekoliko godina izdala Bibliju sa svim deuterokanonskim knjigama, ali nisu nimalo odmakli od svog etnofiletizma kojemu su podložne sve pravoslavne crkve. Ne kažem da toga nema i u nekim redovima katoličkih svećenika, ali opet to nije ni javno ni službeno. To su osobe koje rade nešto na svoju ruku. Sve u svemu, istina se može prepoznati tako što se ne može sakriti. Sve što je u životu bitno, je da čovjek ide pravim putem. Sveti Šarbel je rekao da ako čovjek gleda na sat, a nema kompas, uzalud žuri zato što ide u krivom smjeru. Ja sam prepoznao istinu u Katoličkoj crkvi jer sam vidio da nije opterećena pogrešnim stvarima, da je moral na pravom mjestu i da se u svemu slaže s onim što propovijeda Biblija.

P.: Kako je tekao sam postupak pristupa u Katoličku crkvu?

A.: Postupak je tekao tako što sam pet godina čekao da budem primljen, od 1995. do 2000. godine. Tri molbe sam pisao: blagopokojnom nadbiskupu Francu Perku. Na prvu mi nije odgovorio, na drugu mi je odgovorio da Pravoslavna i Katolička crkva čine jednu Kristovu crkvu, tako da ako ostanem u Pravoslavnoj crkvi, ostajem i u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom, što mene nije zadovoljilo, pa sam nastavio dalje, i nakon pet godina, nekoliko dana prije odlaska u mirovinu je potpisao taj dokument. To je bilo ono poratno vrijeme, pa da ne bi bilo da se katolici bave prozelitizmom, ostani ti tamo gdje jesi. Primaj sakramente kod nas, ali ostani tamo gdje jesi.

P: Nije li to poražavajuće i zastrašujuće kada čujemo da danas jedan biskup ne želi primiti jednog pravoslavca koji želi postati katolikom?

A.: Jest poražavajuće, čak tužno, ali smatram da je to za mene bila dobra kušnja koja je trajala pet godina. Oni su mislili da je to možda privremeno, da bih se sutra predomislio, međutim poslije pet godina i poslije toga što pokojni nadbiskup Perko nije mogao imati Misu, a da se ja poslije ne pojavim u sakristiji i da ga ne vučem za albu i pitam što je s mojim slučajem i kad će to riješiti. Mislim da je to dokazalo da sam uporan u tome. Teklo je sporo... tadašnji moj župnik, p. Leopold Rochmes, isto je bio protiv tog prijelaza. Tako da je to jako teško i jako sporo išlo, ali se za pet godina završilo.

Službeni odgovori tadašnjeg beogradskog nadbiskupa, mons. Perka



P.: Koji su bili pravi motivi toga protivljenja? Je li to bio oprez nastojeći utvrditi radi li se o pravoj nakani pristupa Katoličkoj crkvi ili su to bili neki drugi motivi?

A.: To je možda bio jedan od motiva, ali je tu bilo i opreza zbog toga što će reći Srpska Pravoslavna Crkva, to će utjecati na ekumenizam, na dobre odnose, i tako dalje.

P.: Može li se iz toga iščitati da je njima stalo da netko postane katolik? Jesu li oni uvjerenja da je zapreka za ostvarenje spasenja ako je netko druge vjere?

A.: Ne, nisu uvjereni. Njihovo je stajalište da možeš biti pravoslavac ili bilo što drugo. Sve u svemu, to su dva plućna krila jednog tijela, jedna Crkva podijeljena na istok i zapad. U suštini nije potrebno, bitno je gajiti dobrosusjedske odnose i ekumenizam. Sve ostalo je manje bitno.

P.: Je li bilo sličnih slučajeva osoba koje su htjele prijeći u Katoličku crkvu, pa su naišli na poteškoće u tome sa strane Katoličke crkve?

A.: Da, bilo je. Znam dva slučaja. Jedan se oženio i postao pravoslavni svećenik. Prije toga je htio biti katolički svećenik, međutim nisu ga htjeli primiti. Rekli su da je bolje da budu u dobrim odnosima s njim kao pravoslavnim svećenikom, nego da prijeđe u Katoličku crkvu. A drugi je postao monah i tko zna, možda jednoga dana bude i vladika! Ali je isto htio. On je bio u Beogradu, a ovaj prvi je bio u Zemunu. Ali su i zemunski franjevci koji pripadaju Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda i bosanski franjevci reagirali isto i nisu primili nijednog od te dvojice, nego su im savjetovali da budu dobri pravoslavni svećenici i monasi.

P.: Kakve su bile reakcije okoline na Vaš prijelaz u Katoličku crkvu?

A.: Negdje burne, negdje blage, negdje nikakve. U kući je bilo burno. Imao sam problema s roditeljima. Otac me izbacio iz kuće, tako da sam tri mjeseca bio u tuđoj kući, na katu jedne kuće koja nije imala ni prozore, niti je bila ožbukana, nego je bilo golo, pokrivena nekim starim pokrivačima usred zime. To se poslije smirilo. Dobio sam jedne dobre batine od oca, onda su prijetili da će me razbaštiniti, pa kad im to sve nije uspjelo, onda su se na kraju povukli. Ja sam se vratio doma i nekako se to sleglo. Od prvotne reakcije kada sam bio nepoželjan kao katolik u kući, jedini katolik u selu, došlo je to toga da su oni to prihvatili. Prilagodili su se.

P.: Jesu li takve reakcije odraz jednog antikatoličkog duha koji vlada u Srbiji, odnosno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Koliko je taj duh prisutan?

A.: Da, to je najviše odraz jednog antikatoličkog odgoja koji vlada po Srbiji. Meni je moj djed, koji je Srbin, i koji nikada nije živio ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, nego je rođeni Srbin, kada sam postao katolik, rekao da sam ustaša. Njima je nespojivo da netko može biti katolik, a da nije Hrvat ili Mađar ili tako nešto. U ovom slučaju je poželjno da je Hrvat i odmah je ustaša, i sve negativno. Zato što ovdje jednostavno takve priče kruže da je katolicizam uvijek radio protiv Srba, da papa uvijek hoće 'pounijatiti' [privesti u jedinstvo s Katoličkom crkvom, op. ur.] i uništiti Srbe. Jednostavno, najveći problem Svete Stolice su Srbi. I to se ne da riješiti dok se ne pobije sve.

P.: Koliko je na stvaranje tog javnog mnijenja utjecala hijerarhija Srpske pravoslavne crkve?

A.: Pa, prilično. Hijerarhija SPC-a zaslužna je za mnogo lošega, kao npr. zato što imamo neke muslimane koji su se prije deklarirali kao Srbi i to nisu mogli ostati, pa su postali Bošnjaci muslimani, jer ne možeš biti Srbin, ako nisi pravoslavac. I meni neki danas osporavaju što sam katolik, jer ''ne možeš biti Srbin, ako nisi pravoslavac''. Tako da je tu najzaslužnija Srpska pravoslavna crkva kao državna i većinska Crkva koja kaže da ako nisi pravoslavac, onda nisi ni Srbin. Ja mislim da je njihova najveća zasluga za to.

P.: Možete li procijeniti u kojoj mjeri je još uvijek prisutan taj antagonizam u kleru Srpske pravoslavne crkve i u višoj hijerarhiji, među biskupima?

A.: U velikoj mjeri, ali to je problem kod neškolovanijeg dijela klera. Školovaniji, mlađi episkopi SPC-a imaju čak jako dobre odnose, kao npr. vladika Grigorije, vladika Andrej koji je bio iz Njemačke upoznat s Katoličkom crkvom i s drugima, dok ovi stariji koji su završili samo srednju teološku školu ili su živjeli negdje po manastirima, i iz opanaka utrčali u cipele i postali vladike... njih se može opisati kao ortodoksno zaglupljene. Sve što se ne slaže s njihovim vjerovanjem je hereza i to treba osuditi. Vladika banatski Nikanor stalno izaziva zašto papa ne dođe kod njega u Vršac ako je tako hrabar, nego želi doći u Beograd. Znate, to su neškolovani ljudi među kojima takve stvari stoje od Drugog svjetskog rata do danas. Vuče se komunistička propaganda one klike i sustava koji je osudio kardinala Stepinca.

P.: Koliko je komunistički režim imao utjecaja na Srpsku pravoslavnu crkvu? Znamo da su nacionalne crkve dosta podložne tom političkom elementu. Koliko je to došlo do izražaja za vrijeme bivše države, odnosno u posljednje vrijeme?

A.: Previše. Patrijarh German je bio Titov čovjek, i svi svećenici kasnije koji su od Germana su prošli tu komunističku školu. Bilo je svećenika koji su bili članovi Partije, to nije nikakva tajna. Prilično se utjecalo, čak toliko da su oni ispunili želju komunistima: „Ostavit ćemo vam crkvu, ostavit ćemo vam tiskaru, samo nam nemojte dirati mladež“. I tako su komunisti zavladali mladeži. Za razliku od Katoličke crkve gdje se vjeronauk i mladež školovala po školama, a ako ne, onda po župama. U Pravoslavnoj crkvi nikada poslije Drugog svjetskog rata nije postojao vjeronauk ni po crkvama, ni po manastirima, nigdje. Time se patrijarh složio s komunistima i mladež prepustio njima. I danas je posljedica surađivanja vlasti i Crkve, premda je patrijarh Pavle bio prvi patrijarh izabran na apostolski način glasanjem. Do tada su sve postavljali vlastodršci, od careva, kraljeva, do Tita. Sadašnja je vlast jako bliska s patrijarhom, nadopunjuju se u izjavama, itd. Jedna nacionalna crkva kao što je srpska doslovno su dva plućna krila, kao što kažu za istok i zapad. Jedno krilo je crkva, drugo krilo je predsjednik, odnosno država.

P.: Kako je dalje tekao Vaš vjerski život? Jeste li bili aktivni u crkvenom životu? Gdje i na koji način?

A.: Bio sam aktivan, prvo kao vjernik u župi sv. Ante, franjevačkoj crkvi u Beogradu. Onda poslije kao ministrant, pa sam bio franjevački kandidat za časnog brata u franjevačkom samostanu u Visokom za provinciju Bosne Srebrne. Zatim sam otpušten iz samostana zbog sukoba s poglavarima. Poslije toga sam bio na Katehetskom teološkom institutu u Novom Sadu. Tu me poslao beogradski nadbiskup da bih po završetku tog studija postao trajni đakon. I onda sam zbog nedostatka financija prestao ići tamo i oko dvije, dvije i pol godine sam išao u pratnji beogradskog nadbiskupa kao ministrant, ceremonijer, vozač... sve što je bilo potrebno. I nakon nekoliko godina aktivnog djelovanja uz nadbiskupa i čitavu crkvenu organizaciju u Beogradu, pristupio sam tradicionalnom dijelu Crkve jer sam bio potpuno nezadovoljan načinom rada ''modernog'', tj. pokoncilskog dijela Crkve, da se tako izrazim. Zbog prevelikog ekumenizma, zbog previše pridavanja važnosti tim stvarima, zbog mješovitih brakova koje nadbiskup vjenčava, gdje se potiču mješoviti brakovi između pravoslavnih i katolika, gdje se pravoslavni episkopi uvode u prezbiterij za vrijeme Mise, gdje se kade tri puta po dva kao biskup za vrijeme Mise, gdje se njihova riječ poštuje više nego bilo kojeg pravovjernog biskupa, zbog cirkusa koje su napravili od samih Misa, sa svojim maštarijama, prinosom darova, raznim loptama, zemljom, balonima... gdje je sveta Misa potpuno izgubila svoj karakter i svoj smisao.


Bio sam potpuno razočaran jer sam Katoličku crkvu upoznao i zavolio upravo čitajući pretkoncilske knjige. I baš sam u jednom razgovoru s nadbiskupom rekao da sam zalutao u koncilsku Crkvu gdje sam ja bio uljez, jer ja sam upoznao onu Katoličku crkvu koja je bila prije Koncila. Poslije dvadeset godina se nisam navikao na koncilske mise. Nikada se nisam uspio prilagoditi ne samo narodnom jeziku, nego i svećeniku koji je okrenut prema narodu, kao ni tome da svaki svećenik može mijenjati u Misi što poželi, ni prinosu darova, ni nepoštovanju prema Presvetoj Euharistiji, kao ni svemu onome što je Novus ordo donio. Tada sam bio već u agoniji, prestao sam ići u crkvu, nisam više mogao gledati te zlouporabe na Misama, prestao sam ići u pratnji nadbiskupa. I onda sam se susreo s tradicionalnim dijelom Crkve kojega sam dugo iščekivao i tražio. Hvala Bogu da je do toga došlo.

P.: Možda da se vratimo na onaj dio gdje spominjete samostan u Visokom. Možete li malo opisati svoje iskustvo redovničkog života?

A.: Moja su iskustva redovničkog života jako loša jer provincija Bosne Srebrne slovi za najliberalniju provinciju u ovim krajevima. Nažalost, redovničke stege nimalo nema, časoslov je suvišan, svete Mise se slave, kako oni to kažu, ili služe, gdje se i kad se stigne. Viđao sam i pijane svećenike u civilu da služe Misu, vidio sam da svećenik služi nijemu Misu. Na kraju mi je rekao da, kada sam u kapeli služi Misu, on ništa ne izgovara, samo radi geste i u sebi izgovara riječi kako služi Misu... dalje da ne spominjemo. Tako da je redovnički život jako loš kod mlađih fratara. Stariji fratri ređeni prije Koncila još se drže nekog reda – koncilskog, ali reda. Ali ovi mlađi svi idu u civilu, habiti se nose kad je to popularno, kad su neki skupovi i kad se nešto može zaslužiti tim habitom. Čak je mnogo bolji i pobožniji život dijecezanskog svećenstva Bosne i Hercegovine, nego bosanskih fratara.

P.: Kako vidite današnje stanje u Crkvi i povezano s time, poslanje i ulogu Svećeničkog bratstva sv. Pija X.? Na koji način se danas jedan vjernik može uključiti i svojim angažmanom pridonijeti da se ova crkvena kriza nadvlada?

A.: Smatram da ova crkvena kriza nije nepremostiva, kao i svaka druga koja je bila. Ako znamo i vjerujemo u to da je Crkva neuništiva, po Božjoj odluci i Božjoj milosti. Kako nadvladati krizu? Zahvaljujući onome što nam je Bog ostavio – trebamo biti vjerni onome što smo primili, a da predajemo to isto, da ne mijenjamo. Po uzoru na blagopokojnog nadbiskupa Marcela Lefebvrea, što primimo, to predajemo. Od Crkve trebamo učiti sve ono što je kroz njenu Tradiciju bilo i što smo primili. Zato što se od toga odustalo, sada imamo krizu. Odustajanjem od Tradicije i tradicionalnog učenja, nastupa kriza u Crkvi. Da bismo se vratili tome, možemo zahvaliti tome da je Bog, bez ljudske zasluge, podigao ljude i učvrstio ih u vjeri. Zahvaljujući Bratstvu sv. Pija X. i velikom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, ostali su ljudi koji čuvaju Tradiciju, čuvaju katoličko pravovjerje, i baš je zanimljivo da ih nema previše, ima ih malo. Kako kaže Isus u Svetom pismu: „Ne boj se, malo stado!“ Uvijek je pravovjernih bilo malo, pa čak i kad ih je nominalno bilo puno. Danas, nažalost, ni nominalnih nema puno. Bratstvo je u ovoj smutnji, u ovoj krizi, doslovce svjetlo svijeta ili sol zemlje. Nije obljutavilo, čuva ono što je primilo i predaje dalje sljedećim pokoljenjima sav onaj polog vjere koji se kroz dvije tisuće godina Katoličke crkve, od Krista, apostola i svetih otaca do danas naučavalo. Oni ga neiskvarenog predaju dalje.


Vjernik koji bi želio pomoći očuvanju Tradicije, treba učiniti samo jednu najjednostavniju stvar: da se preda na uslugu Bratstvu, odnosno samoj Crkvi, kako bih rekao, da donosi plodove koji su njemu i njegovom staležu namijenjeni. Ako je vjernik, da živi moralno. Ako je svećenik, još moralnije. Ako je u mogućnosti da Bratstvu pomogne na bilo koji način, ili molitvom ili financijski, stvarima, dobrim djelima, reklamiranjem preko interneta... sve što može pridonijeti, ne slavi Bratstva, nego širenju slave Božjeg Imena u čijoj je Bratstvo službi. Da se u ovu krizu u Crkvi vrati Tradicija, da se vrati stabilnost, koja jedina može riješiti sve probleme, jer dok god je Tradicija na snazi u Crkvi, i u onim dijelovima Crkve u kojima ona jest, nije nikada bilo krize, kao ni nedostatka svećeničkih i redovničkih zvanja, nije bilo nikakvih nedopustivih stvari ni nepodopština, kao u drugim dijelovima Crkve gdje se Tradicija iskorijenila.

P.: Možda jedno malo konkretnije pitanje. Što da čini vjernik kojemu možda nije tradicionalna Misa ili kapelica Bratstva gdje se služi tradicionalna Misa nadohvat ruke, kao u Vašem slučaju? Što biste preporučili takvom vjerniku, možda i u pogledu na novi obred Mise koji je dostupan?

A.: Po svemu onome kako nas u knjizi Pismo zbunjenim katolicima uči nadbiskup Lefebvre, ja nikad ne bih išao, poslije svega, na Novus ordo Misu koja je neprihvatljiva za jednog tradicionalnog katolika. A stupiti u kontakt s Bratstvom se uvijek može, pogotovo današnji mladi ljudi koji svi imaju pristup internetu. Uvijek se može doći u kontakt s nekim iz Bratstva preko stranice Christus Rex, preko profila Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a onda kad se stupi u kontakt, sve ide lakše. Ja nigdje ovdje u Srbiji nemam tradicionalnog svećenika, ali zato imam svećenika koji iz Hrvatske dođe samo zbog mene i provede tu nekoliko dana, odsluži Mise, ispovijedi me, obavi blagoslov kuće i sve ostalo. Imamo požrtvovne svećenike kojima daljina ne predstavlja problem i kojima nije teret ni kada je jedan vjernik u pitanju. Bitne su samo naše nakane, želimo li mi to stvarno i želimo li se potruditi. Ako nam je do toga stalo, naučit ćemo i odgovarati na Misi i prisustvovati Misi i naći načina da iz jednog dijela Hrvatske doputujemo u drugi ili da obavijestimo svećenika, ili ako smo zaista požrtvovni vjernici, možda da okupimo ljude zainteresirane za tradicionalnu Misu da svećenik ne dolazi samo zbog mene u taj kraj, pogotovo ako je Hrvatska u pitanju – tamo ima barem dosta vjernika, moglo bi se poraditi na tome. Jedan mlad čovjek preko interneta danas mnogo toga može učiniti da okupi ljude iz svoga kraja, da dođu u kontakt s tradicionalnim svećenikom i da bude na jako veliku korist Crkvi i sebi i drugima za spasenje duša. Da bude laik, ali u neku ruku kao misionar. Jer širiti Božju riječ, to je misija, to je poslanje. Ako se čovjek tako ponaša, on doslovno na taj način zaslužuje nazvati se vjernikom, katolikom i da ga Bog blagoslovi svim blagoslovima koji spadaju na jednog vjernika. Jer ne možemo biti vjernici samo nominalno. Kako kaže sv. Jakov u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva. Moramo imati djela. Naša djela su traženje istine i suradnja s Istinom. Ako nismo suradnici Istine, onda i nismo nikakvi ljubitelji i promicatelji te Istine. Onda ta Istina nama ništa i ne znači. Zašto se onda takvima uopće i predstavljamo?

subota, 27. kolovoza 2016.

Zdrava svećenička duhovnost


Prenosimo tekst objavljen na službenoj stranici Njemačkog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (fsspx.de).

***

Jedan mladi biskupijski svećenik iz Hrvatske je usavršio svoj studij u Međunarodnoj bogosloviji Presvetog Srca Isusovog u Zaitzkofenu. U vrijeme svog boravka ondje pristupio je Svećeničkom bratstvu sv.
Pija X. i u ljeto 2016. preuzeo je svoj prvi apostolat. Kao oproštaj od Bogoslovije održao je 2. srpnja u prisutnosti biskupa Bernarda Fellaya i rektora p. Franza Schmidbergera jedan lijepi nagovor.

Preuzvišeni biskupe, velečasni oče rektore, draga braćo u svećeništvu, dragi bogoslovi, časna braćo, sestre, dragi vjernici,

na jednoj Misi koju sam ovdje služio još kao mladomisnik spomenuo sam da sam kao bogoslov često razmišljao o tome kako bi trebala izgledati jedna idealna bogoslovija. Stalno sam razmišljao što bi u jednoj uobičajenoj modernoj bogosloviji trebalo promijeniti - što ukinuti, a što uvesti. No kada sam po prvi puta došao ovamo, mogao sam odmah ustanoviti - da, upravo to je idealna bogoslovija koju sam si zamišljao. Taj dojam nije bio samo prvo oduševljenje, već nakon dvije i pol godine koje sam ovdje proveo mogu još jednom potvrditi to uvjerenje. Kao što sam kazao u našem filmu o Bogosloviji, ovdje se radi o jednoj cjelovitoj svećeničkoj formaciji. Ponajprije bih tu osobno istaknuo važnost molitve i duhovnog života. U jednoj atmosferi bez tišine, sa stalnim nezadovoljstvom u modernoj Crkvi, ne može se istinski duhovno rasti. Već prve posjete ovdje, prije nego sam konačno pristupio, doživio sam uistinu kao duhovne obnove i nadam se da sam ovdje postao ne samo malo pobožniji, kako to otac rektor zna kazati, nego da odavde mogu ponijeti sa sobom jednu zdravu svećeničku duhovnost.

srijeda, 24. kolovoza 2016.

Infiltracija modernizma u Crkvu (I.)


Ovo predavanje održao je nadbiskup Marcel Lefebvre u Montrealu u Kanadi 1982. godine. Ono pokazuje osobno iskustvo tragične pokvarenosti modernizma još iz vremena pape Pija XI. Nadbiskup opisuje neobičan utjecaj mons. Annibalea Bugninija na oblikovanje nove Mise te kako je njegova neviđena drskost pridonijela “dopuštanju” te protestantizirane liturgije. Predstavljamo je našim čitateljima kako bi s jednog osobnog stajališta dobili uvid u nadbiskupovu bitku za Crkvu i vjeru.


Povijesni sažetak


Sretan sam primijetiti da se svugdje u svijetu, svugdje u katoličkom svijetu, hrabri ljudi udružuju oko svećenika koji su vjerni katoličkoj vjeri i Katoličkoj crkvi da bi sačuvali tradiciju, koja je bedem naše vjere. Ako postoji jedan tako sveopći pokret, to je zato što je situacija u Crkvi doista ozbiljna.


Ako je moguće da se katolike i dobre svećenike, među kojima su oni koji su služili u župama i tridesetak godina na veliko zadovoljstvo svojih župljana, napada uvredama i tretira kao neposlušne pobunjenike i disidente, to je samo zbog obrane katoličke vjere. Oni to čine svjesno, slijedeći duh mučenika. Bilo da nekoga progone braća ili neprijatelji Crkve, to još uvijek znači podnositi mučeništvo, ako se čini zbog očuvanja vjere. Ti su svećenici i vjernici svjedoci za katoličku vjeru. Oni radije odabiru biti smatrani pobunjenicima i disidentima negoli izgubiti svoju vjeru.


Po cijelome se svijetu nalazimo u tragičnoj i nečuvenoj situaciji, koja se, izgleda, nikada prije nije dogodila u povijesti Crkve. Moramo barem pokušati objasniti taj neobičan fenomen. Kako se moglo dogoditi da se dobri vjernici i svećenici moraju boriti da bi sačuvali katoličku vjeru u katoličkom svijetu, koji je u procesu potpunog urušavanja?


Sam papa Pavao VI. govorio je o samodestrukciji unutar Crkve. Što taj pojam samodestrukcija znači, ako ne da Crkva samu sebe uništava, a tako i svoje vlastite članove. To je već rekao papa sv. Pio X. u svojoj prvoj enciklici kada je napisao: “Od sada neprijatelj Crkve više nije izvan nje, on je sada unutar nje.” I papa nije oklijevao imenovati točna mjesta gdje se on može naći: “Neprijatelj se nalazi u bogoslovijama.Stoga je već sveti papa Pio X. obznanio prisutnost neprijatelja Crkve u bogoslovijama na početku 20. stoljeća. Očigledno je da su tadašnji bogoslovi, koji su bili prožeti modernizmom, silonizmom i progresivizmom, kasnije postali svećenici. Neki su od njih čak postali biskupi, a neki i kardinali. Mogli bismo citirati imena onih koji su bili bogoslovi na početku stoljeća i koji su sada mrtvi, ali čiji je duh bio očito modernistički i progresivistički.


Tako je već papa sv. Pio X. obznanio tu podjelu u Crkvi, koja će biti početak vrlo stvarne pukotine unutar Crkve i među klerom. Ja više nisam mlad. Za vrijeme svog života kao bogoslov, kao svećenik i kao biskup vidio sam tu podjelu. Već sam je vidio u francuskoj bogosloviji gdje sam po Božjoj milosti mogao studirati. Moram priznati da nisam bio previše oduševljen studirati u Rimu. Osobno bih radije studirao s bogoslovima u svojoj biskupiji na Bogosloviji u Lilleu i postao župni vikar, a na kraju župnik u maloj seoskoj župi.


Težio sam samo tome da sačuvam vjeru u nekoj župi. Vidio sam se kao duhovnog oca stanovništva kojem sam poslan poučavati ga o katoličkoj vjeri i moralu. Ali dogodilo se nešto drugo. Nakon Prvog svjetskog rata moj brat već je bio u Rimu jer je bio odvojen od obitelji zbog ratnog stanja u sjevernoj Francuskoj. Stoga su moji roditelji inzistirali da odem k njemu. ,,Budući da je tvoj brat već u Rimu, na francuskoj bogosloviji, idi i pridruži mu se da nastaviš svoj studij uz njega.” Tako sam krenuo u Rim. Studirao sam na Gregorijanskom sveučilištu od 1923. do 1930. Bio sam zaređen 1929. te sam ostao kao svećenik na bogosloviji još jednu godinu.


Prva žrtva modernizma


Za vrijeme mog boravka na bogosloviji dogodili su se tragični slučajevi, koji me sada podsjećaju na to što sam točno preživio za vrijeme Koncila. Ja sam sada praktično u istoj situaciji kao rektor naše bogoslovije o ono vrijeme, o. Le Floch. Kada sam bio tamo, on je već bio rektor francuske bogoslovije u Rimu trideset godina. Porijeklom iz Engleske, bio je vrlo izniman čovjek, jak i čvrst u vjeri kao britanski granit. Podučavao nas je papinske enciklike i o pravoj naravi modernizma kojeg je osudio sv. Pio X., o modernim zabludama koje je osudio Lav XIII. i o liberalizmu koji je osudio Pio IX. Jako smo voljeli našeg o. Le Flocha. Bili smo mu jako privrženi.

ponedjeljak, 22. kolovoza 2016.

Bezgrješno Srce Marijino


,,Na koncu će moje Bezgrješno Srce pobijediti!

,,Svemogući vječni Bože, ti si u Srcu Blažene Djevice Marije pripravio dostojno prebivalište Duha Svetoga; udijeli milostivo nama, koji pobožnim duhom slavimo blagdan Njezinog Begrješnog Srca, mognemo živjeti prema Tvome Srcu“. (Zborna molitva na blagdan Bezgrješnog Srca Marijinog)

Časna sestra Lucija, vidjelica iz Fatime, prenijela nam je poruku Majke Božje, da je Bog čašćenje Njezinog Bezgrješnog Srca odredio kao posljednje spasenjsko sredstvo. Nekog novog neće biti. Što ćemo se više Njime okoristiti, to će više duša biti spašeno. Što više pobožnost Bezgrješnom Srcu preziremo, to će gorom ispasti kazna Božja.

Prema želji Majke Božje, koja je 13. lipnja 1929. u kapeli samostana Sestara sv. Doroteje zatražila posvetu svijeta, a napose Rusije, Njezinom Srcu, posvetio je Pio XII. 31. listopada 1942. Srcu Marijinom svijet s osvrtom na Rusiju u jednom nagovoru. Izričito je posvetio Rusiju u jednom pastirskom pismu od 7. srpnja 1952. još jednom Njezinom Srcu. Također je Ivan Pavao II. 13. svibnja 1982. izvršio u Fatimi posvećenje svijeta, u kojemu je Rusiji pripalo vlastito mjesto. Tu posvetu svijeta ponovio je u Rimu 25. ožujka 1984. i 8. listopada 2000. U svakom slučaju, svaki puta je, nasuprot želji Majke Božje, nedostajalo sudioništvo cijelog episkopata u posveti Rusije. Komunizam je doduše suzbijen, ali zablude koje je širila nekadašnja komunistička Rusija – prije svega ateizam, bjesne po cijelomu svijetu i svjetski mir je sve prije nego ostvaren. K tome se Rim sve više udaljuje od toga da može primiti pravoslavlje u svoju ovčarnicu. Temelji obraćenja Rusije čine se time daleko od ostvarenih.

Stanje je dakle turbulentno. Ostaje strašno potresno otajstvo, da naime spasenje puno duša ovisi o našim molitvama i dobrovoljnim pokorničkim djelima, kao što piše Pio XII. - O našem vjernom čašćenju Bezgrješnog Srca, prije svega kroz revnu molitvu Krunice u obitelji, izvršavanje pobožnosti prvih subota i potpuno ispunjavanje naših staleških dužnosti. Ispunjavanje obiteljskih dužnosti, dužnosti vlastitog zvanja kao i onih političkih i onih u zajednici Božjoj, briga oko vlastitog duhovnog života kao i onih ljudi, koje nam Bog stavlja na put, su najsigurnija i najvrjednija žrtva.

Blagdan Bezgrješnog Srca Marijinog je 1950. papa Pio XII. propisao za cijelu Crkvu. On se održava na osminu Marijinog uznesenja.

Izvor: fsspx.de

subota, 20. kolovoza 2016.

Križarska vojna sv. Krunice - svakodnevna žrtva


U okviru velike Križarske vojne svete krunice kao priprava za 100. obljetnicu ukazanja Majke Božje u Fatimi pozvao je Generalni poglavar FSSPX-a na molitvu i žrtvu.

Od 15. kolovoza ove godine do 22. kolovoza 2017. treba na čast Gospe Fatimske biti stvoren jedan ,,duhovni cvjetni vijenac od ukupno 12 milijuna krunica i 50 milijuna žrtava.

U pogledu nakana molitve Krunice piše p. Firmin Udressy: ,,Tko već redovito moli krunicu za jednu posebnu nakanu, može unatoč tome dodati jednu dodatnu molitvenu nakanu i potom unijeti desetice; sa svakom deseticom može se načelno povezati više nakana.

Smisao žrtve

U Teološkoj sumi (III. knjiga, 22. čl., 2. p.) objašnjava sv. Toma Akvinski što je žrtva: ,,Prema sv. Augustinu 'je svaka vidljiva žrtva sakrament, tj. sveti znak nevidljive žrtve'.

četvrtak, 18. kolovoza 2016.

Zadovoljština za bogohulne čine u Oklahomi


Stotine vjernika iz župa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. diljem američkog Srednjeg Zapada odgovorili su na poziv da učine zadovoljštinu za još jednu "crnu misu" u gradu Oklahomi.

Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. i njihova kapela sv Mihovila u Oklahomi organizirali su javnu misu zadovoljštine u podne 15. kolovoza na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, kao odgovor na crnu misu koja je učinjena kasnije te večeri u koncertnoj dvorani "City Civic Center Music Hall" uz dopuštenje gradskih dužnosnika. Nakon tog bogohulnog izrugivanja svetoj Misnoj Žrtvi je navodno uslijedio još jedan bogohulni ritual koji je, na najodvratniji način, oskvrnuo Gospin lik. Sveta Misa je služena na tlu ispred City Civic Center Music Halla u kojoj se blasfemija izvršila kasnije tog dana. Otac Patrick McBride, koji je služio Misu, objasnio je u priopćenju za medije razlog za prikazivanje svete Mise na površini izvan Civic Centra:


,,2014. godine prikazali smo u obližnjem hotelu javnu Misu zadovoljštine za okajanje prve javno izvedene crne mise. Ovaj put smo htjeli dovesti Svetu Misnu Žrtvu na samo tlo na kojem će se izvršiti svetogrđe. Uzdići ćemo prema nebu Predragocjenu Krv našeg Gospodina kao zadovoljštinu za uvrede što će ih On i Njegova Blažena Majka primiti od tih ljudi, koji na Njegov zagrljaj ljubavi, nažalost odgovaraju uvredama i ispadima bijesa. Posebno molimo zaštitu Blažene Majke dok činimo zadovoljštinu Njezinom Božanskom Sinu.

srijeda, 17. kolovoza 2016.

Što se zapravo dogodilo sa šestoricom protestantskih pastora i Novom Misom?


Stavljajući ponovno radijski program „Catholic Answers“  u središte pozornosti, apologeti Tim Staples i Patrick Coffin su ponovno 12. kolovoza, održali emisiju na temu „Radikalni tradicionalizam“. U svakom slučaju, ova repriza bila je pokušaj popravljanja štete uzrokovane tijekom prošle emisije kada je voditeljima pošlo za rukom uvrijediti sve vrste katolika koji idu na tradicionalnu Misu, bilo zbog osobnih preferencija ili zbog doktrinarnih uvjerenja.

Tom drugom zgodom slušatelji emisije nisu predstavili tradiciju u najboljem svjetlu, i – da budemo blagi – voditelji su ih ''pojeli za doručak''.  Posebno je jedan slušatelj pogrešno tvrdio da bula Quo Primum kaže da Misa ne može biti promijenjena i da je Nova Misa nevaljana jer formula posvećenja izostavlja riječi “Mysterium Fidei”.

Da budemo pošteni, voditelj radijske emisije je sposobno i ispravno odgovorio na pogrešne izjave ovog slušatelja. Ali situacija se dramatično promijenila kada je slušatelj odgovorio na njihove ispravke savršenim dokazom: šest protestanata pomoglo je u stvaranju Novus Ordo Missae. Voditelj je odgovorio da je to 'mit' i citirao je knjigu koja navodno (i “autoritativno“) podržava njihovo mišljenje.[1] Zatim su nastavili s izjavom da su na Drugom vatikanskom saboru kao i na prethodnim ekumenskim saborima bili prisutni protestantski promatrači, i to samo da promatraju način rada, a ne da mu pridonose.

Izgleda da oni (kao ni njihovi omiljeni autori) nisu pročitali djela Michaela Daviesa o Novoj Misi (poput Nova Misa pape PavlaUništenje rimskog obredaCranmerov božanski poredak Liturgijske tempirane bombe II. vatikanskog), ili o Drugom vatikanskom saboru (Koncil pape Ivana), a ni klasik o. Wiltgena Rajna utječe u Tiber, snažni Iota Unum Romana Ameria ili knjigu nedavno prevedenu na engleski Roberta de Matteija, Drugi vatikanski sabor: još neispričana priča .

Protestanti su itekako imali utjecaj na stvaranje Nove Mise, ali prije nego se pozabavimo 'mitom' o stvaranju Nove Mise, jednu stvar treba reći o ekumenskom saboru [II. vatikanskom] – kao činjenicu, da je on pripremio teren za liturgijsku revoluciju koju će provesti Consilium [vijeće ustanovljeno za provedbu liturgijske reforme, koje je stvorilo Novu Misu – op. ur.].

Protestanti su npr. bili pozvani na Prvi vatikanski sabor (1868. - 1870.), ali to je bilo u pravom duhu ekumenizma -  u pokušaju da se utječe na njihovo obraćenje na jednu, pravu, svetu i apostolsku vjeru. Ne da bi zagovarali njihova krivovjerja i zablude kao prihvatljive teze. No za vrijeme Drugog vatikanskog sabora liberalni koncilski oci omogućili su da ideje protestantskih promatrača budu uvrštene u koncilske tekstove. To je neosporna činjenica koja se može naći u prethodno spomenutim naslovima – i kojom su se hvalili katolici[2] kao i protestanti.[3]

Vratimo se 'mitu' kako protestantski promatrači nisu pridonijeli stvaranju Nove Mise. Držati tu poziciju značilo bi niekati očigledne – ne samo činjenice, već i materiju. Kao prvo, ekumenska liturgija koja više neće vrijeđati protestante bila je namjera o. Annibalea Bugninija od samoga početka, kako je izjavio 1965. godine:

„Mi moramo maknuti iz naših katoličkih molitava i iz katoličke liturgije sve što može biti sjena kamena spoticanja našoj odijeljenoj braći odnosno protestantima...“

utorak, 16. kolovoza 2016.

Povremena uzdržljivost i regulacija začeća


a. Uvod

Bračni drugovi mogu u pogledu zakona o bračnim odnosima ne počiniti grijeh, a ipak svoju dužnost u pogledu bračnog staleža, odnosno rađanja djece ne ispuniti.

1 – Obveza koja proizlazi iz bračnog staleža

Usp. Pio XII., Nagovor pri Kongresu Udruženja katoličkih primalja Italije, 29. listopada 1951.

Uzdržavati se uvijek bez teškog razloga od svojih glavnih obveza, bio bi za bračne drugove grijeh protiv vlastitog smisla bračnog života.

2 – Pozitivna obveza

Ne obvezuje semper et prosemper [uvijek i u svim trenucima]: Pio XII. utvrđuje pobliže da bračni drugovi mogu biti ispričani od obveze rađanja potomstva iz vrlo ozbiljnih razloga medicinske, eugeničke, gospodarske ili društvene vrste. To je upravo moguće kroz obazrivost na razdoblja u kojima ne može doći do začeća.

četvrtak, 11. kolovoza 2016.

Propovijed p. Freya prigodom posjeta Bogoslovije iz Zaitzkofena Zagrebu (1. svibnja 2016.)


Velika nam je radost danas na blagdan sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske, biti kod vas u Zagrebu. Posebno nas raduje što je ovdje prisutna predstavnička skupina Bogoslovije Presvetog Srca Isusovog iz Zaitzkofena. Na ovaj način želimo vam dati priliku da bolje upoznate našu Bogosloviju. Također želimo nešto reći o značenju međunarodnih bogoslovija našeg Bratstva.

Bogoslovije su duša i žarište našeg Bratstva. Svećenička formacija je prva i glavna zadaća koju je naš utemeljitelj, nadb. Lefebvre, prenio svom Bratstvu. Ta zadaća je odgovor na potrebe našeg vremena. Kada je mons. Lefebvre krajem šezdesetih godina živio u Rimu, došli su mu odasvud bogoslovi koji su se žalili na formaciju u (tadašnjim) bogoslovijama. Nije bilo više moguće pronaći dobru bogosloviju. Svugdje se naučavala modernistička teologija, nijekale su se temeljne dogme poput Kristova božanstva. Nije bilo stege ni vodstva u jedan sveti svećenički život. Sve je bilo posvjetovnjeno. Za nadb. Lefebvrea bili su to znaci za uzbunu! Bez dobrog svećeničkog odgoja u budućnosti neće više biti dobrih svećenika. Bez revnih svećenika snažne vjere, ne može biti  nastavka ni obnove kršćanstva. Jer oni su kvasac koji cijeli društvo treba ukvasiti svojim nadnaravnim duhom.

Spomenuti bogoslovi koji su u svojoj nevolji došli mons. Lefebvreu neprestano su ga molili: monsinjore, morate nešto za nas učiniti! Imali su u njega povjerenja jer su znali da je bio revni, tradicionalno orijentirani biskup. Nadbiskup je u tome vidio znak Božje providnosti. Rekao je: ,,Ne mogu odbiti ove bogoslove. Moram za njih utemeljiti jednu bogosloviju.“ To je bilo 1969. Tako je nastala prva bogoslovija, najprije u Fribourgu u Švicarskoj, zatim u Econeu. Uskoro su se javili i drugi bogoslovi. Zvanja su bila tako mnogobrojna da se nadbiskup Lefebvre smatrao prinuđenim osnovati bogoslovije na različitim kontinentima. Danas ih ima pet.

Dragi vjernici, pitanje svećeničkih i redovničkih zvanja ne možemo nikad dovoljno cijeniti. Oni su za Crkvu i za cijelo ljudsko društvo od temeljnog značenja. To je povijesna činjenica koja se u proteklih 2000 godina uvijek nanovo potvrdila: s kakvoćom svećeničkog i redovničkog staleža Crkva stoji ili pada. Uvijek kada je bilo dovoljno revnih svećenika i redovnika, spremnih na predanje, kršćanstvo je jačalo, ljudi su se obraćali, misije su cvjetale i društveni mir se širio. Kada se naprotiv svećenički stalež srozao, Bogu posvećene osobe postale mlake i posvjetovnjačene, bio je to glasnik propadanje vjere i morala u cijelom kršćanstvu. Ona nije trebalo dugo čekati da dođe do društvenog propadanja i nemira.

ponedjeljak, 8. kolovoza 2016.

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (III.)

NEBO

Dobri kršćani koji nastoje spasiti svoju dušu, uvijek su sretni i zadovoljni. Oni već unaprijed uživaju blaženstvo neba. Oni će i u vječnosti biti sretni, dok su loši kršćani, koji sami sebe proklinju, uvijek vrijedni sažaljenja; oni mrmljaju i žalosni su pa će to biti i kroz vječnost. Ovdje na zemlji nitko od nas ne ostaje.

Ako budete tražili svoju sreću u blagostanju i zabavama, nećete je naći. Kao što naprstak pun brašna ne može nasititi pregladnjela čovjeka, tako cijeli svijet ne može usrećiti jednu jedinu besmrtnu dušu. Dragi Bog stavio nas je na ovu zemlju da vidi hoćemo li ispuniti Njegova očekivanja. Kod god se toga sjetimo, usmjerimo svoj pogled u nebo, onamo gdje je naša prava domovina. U ovom smo svijetu, ali ne od ovoga svijeta! Stoga svaki dan recimo: „Oče naš koji jesi na nebu!“ Svoju plaću smijemo očekivati tek kad budemo u Očevoj kući.

petak, 5. kolovoza 2016.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 9 (mons. Lefebvre, 1975. god.)


Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Čini mi se da je pravi trenutak da vas upoznam s nedavnim događajima u svezi s Ecôneom i stava kojega po savjesti, pred Bogom, mislimo da trebamo zauzeti u ovim teškim okolnostima.

Što se tiče žalbe Apostolskoj signaturi: zadnjem stupnju na kojem se moj odvjetnik obratio kardinalima koji tvore sudište, da bi točno doznao kakva je bila Papina intervencija na našem suđenju, nju je zaustavilo pismo s potpisom kardinala Villota kardinalu Staffi, predsjedatelju suda, zahtijevajući od njega da se zabrani svaka žalba.

Što se tiče audijencije kod Svetog Oca, nju je također odbio kardinal Villot. Ja ću dobiti audijenciju kada moj rad nestane i kada moj način razmišljanja prilagodim onome koji danas vlada u reformiranoj crkvi.

Ipak, najvažniji događaj je nesumnjivo pismo koje je potpisao Sveti Otac, koje je nuncij u Bernu predstavio kao rukom pisano, a zapravo natipkano, koje u novom obliku ponavlja argumente odnosno tvrdnje kardinalovog pisma. Primio sam ga 10. srpnja. Ono od mene zahtijeva javni čin podvrgavanja ,,Koncilu, pokoncilskim reformama i smjernicama u kojima sudjeluje i sam Papa.

Drugo Papino pismo, primljeno 10. rujna, traži hitni odgovor na prvo pismo.

Ovaj put, i ne želeći to, hoteći samo služiti Crkvi u skromnom i vrlo utješnom zadatku davanja pravih svećenika posvećenih svojoj službi, sukobili smo se s crkvenim vlastima sve do njezine najviše razine na zemlji, Pape. Pa sam odgovorio Svetom Ocu, potvrđujući našu podložnost Petrovu nasljedniku u njegovoj bitnoj funkciji, koja je prenijeti nam vjerno polog vjere.

Ako pogledamo činjenice s materijalnog gledišta, to je mala stvar: ukidanje tek nastalog Bratstva sa samo nekoliko desetaka članova, zatvaranje jedne bogoslovije, to nije nešto veliko o čemu bi trebalo brinuti.

Međutim, ako na trenutak pogledamo reakcije izazvane u katoličkim krugovima, pa čak i u protestantskim, pravoslavnim, ateističkim, i to u cijelom svijetu, s bezbrojnim člancima u svjetskom tisku, reakcije entuzijazma i stvarne nade, reakcije protivljenja i oporbe, reakcije jednostavne znatiželje, ne možemo ne pomisliti, makar žalimo zbog toga, da Ecône postavlja problem koji daleko nadmašuje skromne dimenzije Bratstva i bogoslovije, dublji problem, neizbježan, koji se ne može odbaciti potezom ruke, koji se ne može riješiti formalnim nalogom, ma od kojeg autoriteta dolazio. Jer je problem Ecônea problem tisuća i milijuna kršćanskih savjesti rastrganih, podijeljenih, šokiranih posljednjih deset godina dvojbom koja ih muči: ili poslušati uz rizik gubitka vjere, ili ne poslušati i zadržati svoju vjeru netaknutom; ili poslušati i surađivati u uništenju Crkve, ili ne poslušati i raditi na očuvanju i nastavljanju Crkve; ili prihvatiti reformiranu i liberalnu Crkvu, ili zadržati svoju pripadnost Katoličkoj crkvi.

I jer je Ecône u središtu tog ključnog problema koji se rijetko postavljao katoličkim savjestima u tolikoj mjeri i ozbiljnosti, tolike su oči uprte u tu kuću koja je odlučno izabrala opciju pripadnosti Crkvi svih vremena i dalje odbija pripadnost reformiranoj i liberalnoj Crkvi.

utorak, 2. kolovoza 2016.

Termini sljedećih sv. Misa (kolovoz / rujan)


SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PIJA X. SLUŽIT ĆE
SVETE MISE PREMA SLJEDEĆEM RASPOREDU:

21. kolovoza (XIV. nedjelja nakon Duhova):
Zagreb (Češki narodni dom, Šubićeva 20) u 17 h


Povodom blagdana sv. Pija X. Hrvatsku će
posjetiti p. Stefan Frey, poglavar Distrikta.

Tom prigodom svete Mise će se služiti:

3. rujna (subota) u Rijeci (Hotel Bonavia, Dolac 4) u 17 h
4. rujna (nedjelja) u Zagrebu (Češki narodni dom) u 9 h
i u Splitu (Hotel Dujam, Velebitska 27) u 18 h