srijeda, 31. listopada 2018.

Uvjeti za postizanje oprosta


Na blagdan Krista Kralja može se zadobiti jedan potpuni oprost izmolivši zajedničku posvetnu molitvu, kako je to propisao papa Pio XI.


Oprosti za Dušni dan (mogu se namijeniti samo za duše u čistilištu):


Od 1. do 8. studenog može se zadobiti jedan potpuni oprost – svatko tko pohodi groblje i ondje barem mentalno moli za pokojne.

1. studenog i 2. studenog može se zadobiti jedan potpuni oprost, posjetom crkve ili javne kapele, izmolivši Vjerovanje i Očenaš. Za to vrijede redovni uvjeti:


  • Stanje milosti, barem pri svršetku propisanog djela ili molitve, i barem općenita namjera da se zadobije oprost
  • Sveta ispovijed 8 dana prije ili poslije
  • Sveta pričest (po mogućnosti na dan kada se želi zadobiti oprost, iako može biti i koji drugi dan)
  • Molitva na nakanu Svetog Oca (jedan Očenaš i Zdravomarijo)
  • Nenavezanost na bilo koji (bio to i laki) grijeh

Valja obratiti pažnju da – kao kod svakog oprosta, određenu molitvu treba uvijek izmoliti usmeno, tj., barem pomicanjem usana, jer se radi o javnoj molitvi.

Nisu li ispunjene sve pretpostavke, zadobiva se ipak djelomični oprost.


Na dan se može zadobiti samo jedan potpuni oprost.




Iz Katekizma sv. Pija X.:


§ 10. O oprostima


795. P. Što su to oprosti?

O. Oprosti su otpuštanje vremenite kazne koju smo zaslužili svojim grijesima, koji su nam oprošteni, što se tiče krivnje. To je otpust, koji daje Crkva izvan sakramenta ispovijedi.

ponedjeljak, 29. listopada 2018.

Écône - Svećenici za sutra



Nakon videozapisa o svećeničkom pozivu snimljenoga u bogosloviji Bratstva za njemačko govorno područje u Zaitzkofenu, donosimo jedan stariji uradak iste vrste, snimljen za vrijeme nadbiskupa Lefebvrea, 1986. godine u Écôneu. Uz pojašnjenja samoga Nadbiskupa, u njemu nalazimo vrlo vrijedne popratne komentare o biti i poslanju svećeništva, put kandidata (bogoslova) do primanja sakramenta svetoga Reda kao i popratne liturgijske obrede. Videozapis je popraćen hrvatskim titlovima.

Molimo za nova sveta svećenička zvanja koja će pridonijeti obnovi katoličke vjere usred današnje crkvene krize, posebno u našem hrvatskom narodu!

subota, 27. listopada 2018.

Kardinal Pie iz Poitiersa i Kristovo kraljevanje


Kardinal Pie iz Poitiersa (1815.-1880.), jedan od najvećih branitelja Kristova kraljevanja u 19. st., neprestano je pozivao katolike da nikad ne napuste borbu za Božja prava, da se nikada ne pomire sa skidanjem Krista Kralja s prijestolja.

Govoreći o poslanju Crkve svim narodima svijeta, kardinal je rekao: „Primijetite posljednje riječi koje je Gospodin uputio svojim apostolima prije nego je uzašao na nebo: „Dana mi je sva vlast i na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima!“ Primijetite da Gospodin Isus Krist ne kaže sve ljude, sve pojedince, sve obitelji, već sve narode. On ne kaže samo: krstite djecu, poučavajte katekizam, blagoslivljajte brakove, dijelite sakramente, pokapajte mrtve. Naravno da poslanje koje On dodjeljuje apostolima uključuje sve to, ali uključuje i više od toga, jer ima javni i društveni karakter. Isus Krist je Kralj ljudi i naroda.“[1]

utorak, 23. listopada 2018.

Sv. Antun Marija Claret (23. 10.)



Ovaj svetac 19. stoljeća bio je misionar, utemeljitelj vjerskih pokreta, organizator apostolata laika, društveni reformator, kraljičin kapelan, prorok i čudotvorac, pisac i izdavač, nadbiskup i promicatelj pobožnosti Bezgrešnom Srcu Marijinom. Pitamo se gdje je ta nit što povezuje ove i mnoge druge vidike njegovog životnog djela? Uputu za odgovor možemo pronaći u zgodi sa četvoricom razbojnika iz Villafrance, i još stotinu, tisuću takvih događaja iz njegovog života. Nit vodilja njegovog života je apostolsko poslanje. Sv. Antun Claret posjedovao je neugasivu žeđ za spasenjem duša. (...)

Oduvijek je želio biti svećenik. U sjemeništu odlikovao se uzornim životom, a za svećenika je zaređen 13. lipnja 1835. god. Čvrsto je odlučio da neće potratiti nijednog trenutka, i tijekom 35 godina svećeništva, napisao je 144 knjige i održao oko 25 000 propovijedi. Jednom za misija, unatoč putovanju, održao je 205 propovijedi u 48 dana, prosječno 12 po danu. Kako bi osigurao ispravno razumijevanje svojih pothvata, uvijek bi podsjećao slušatelje da su novac, zadovoljstvo i čast uobičajeni poticaji za rad i djelovanje. Međutim, to nisu bili njegovi poticaji: ”…nije to novac, jer ne zahtijevam od ikog ni lipe. Niti propovijedam zbog zadovoljstva, jer kakvo je moguće zadovoljstvo u cjelodnevnom neumornom poslu, u iscrpljenosti od ranog jutra do kasno u noć?… U ispovjedaonici sam veći dio jutra, čitavo poslijepodne; a navečer, umjesto počinka, moram propovijedati. I to ne samo određenih dana, nego mjesecima i godinama… Možda djelujem da bih stekao čast… ne, nije to ni zbog časti. Propovjednik je izložen brojnim klevetama. Hvale li ga jedni, drugi ga ne razumiju i postupaju prema njemu kao Židovi prema Isusu, kojeg su zlobnici lažno optužili za riječi i djela, te Ga naposljetku uhvatili, mučili i ubili na najbolniji i najsramotniji način. No, poput apostola sv. Pavla, ničeg se ne bojim, jer je duša vrjednija od tijela. Pod svaku cijenu moram ispuniti službu koju sam primio od Gospodina Boga, a to je propovijedati Evanđelje… Nikakav me ljudski cilj ne privlači, jedino to, da po svem svijetu ljudi Boga upoznaju, ljube, i da mu služe… i da se, koliko je god moguće, zaustave grijesi i uvrede protiv Boga… Ono što me napose potiče da propovijedam bez prestanka, jest pomisao o mnoštvu duša koje padaju u dubine pakla, umiru u smrtnim grijesima, osuđene za vijeke vjekova… Koliko mnoštvo ljudi živi u smrtnom grijehu, te se svakim danom uvećavaju njihove opačine. Grijeh čine olako i bezbrižno, kao što popiju čašu vode, kao za razonodu, ili u šali. Nesretnici koji hrle prema paklu svojevoljno, slijepi poput šišmiša… Da vidiš slijepca koji se zaputio izravno u provaliju ili ponor, ne bi li ga nastojao upozoriti? Vidi, ovime činim upravo to, i moram to činiti jer mi je dužnost… Reći ćete možda  da će me grješnici izvrijeđati, pa da ih ostavim na miru… Nikako, ne mogu ih napustiti. To su moja predraga braća. Da imaš voljenog brata koji te u deliriju teške bolesti stane vrijeđati najtežim mogućim uvredama, zar ćeš ga ostaviti? Siguran sam da ne. Imao bi još više suosjećanja i nastojao učiniti sve što je u ljudskoj moći, samo da ozdravi. Tako promatram grešnike. Te su jadne duše u stanju delirija, potrebni naše samilosti… Možda ćete reći da grešnik ne misli na pakao i ne vjeruje u njegovo postojanje. Tim gore po njega. Možda mislite da će izbjeći osudu zbog svoje nevjere? Istina ne ovisi o uvjerenju… Moram upozoriti grešnike kako bi shvatili da se nalaze na rubu provalije koja vodi u neugasivi oganj pakleni, jer ondje će zasigurno završiti ukoliko ne isprave svoje putove. Jao meni ako ne propovijedam te ih ne upozoravam jer ću biti odgovoran za njihovu osudu. Koliko često molim sa sv. Katarinom Sijenskom: O moj Bože, podari mi mjesto pri vratima pakla, kako bih mogao zaustaviti duše koje ulaze, vičući: ‘Kuda smjerate, nesretnici? Natrag, vratite se! Učinite dobru ispovijed! Spasite svoju dušu! Ne ulazite ovamo, u vječnu propast!‘ Nadalje, odvažno progovara: ‘Jedini razlog zašto društvo propada jest neposluh riječi Crkve, koja je riječ života, riječ Božja. Svi planovi za spasenje ostat će neplodni ukoliko se moćna riječ Katoličke crkve u potpunosti ne ostvari.

petak, 19. listopada 2018.

FSSPX ima blago u svojim rukama: Intervju s p. Pagliaranijem



Razgovor s prečasnim ocem Davidom Pagliaranijem, generalnim poglavarom Bratstva sv. Pija X., prvi put objavljen u Nouvelles de Chrétienté [Vijesti o kršćanstvu] broj 173.

Oče generalni poglavaru, vi naslijeđujete biskupa koji je vodio Bratstvo svetoga Pija X. dvadeset i četiri godine i koji vas je čak zaredio za svećenika. Kakvi su vaši osjećaji u vezi s tim što ga naslijeđujete?

Netko me je već pitao slično pitanje kada sam imenovan rektorom sjemeništa u La Reji, gdje su mi dva biskupa prethodila na toj dužnosti. Recimo da je to ovaj put malo složenije! Biskup Fellay je važna osoba u povijesti Bratstva, budući da ga je nadgledao tijekom pola vremena u kojem je ono postojalo. Tijekom toga dugoga razdoblja nije nedostajalo iskušenja, a ipak je Bratstvo još uvijek ovdje, držeći visoko barjak Tradicije. Mislim da je ta vjernost Bratstva njegovu poslanju na određeni način odraz vjernosti moga prethodnika njegovu poslanju. Želim mu zahvaliti za to u ime svih.

Neki su ipak pokušali vidjeti vašu osobnost kao vrlo različitu od one vašeg prethodnika. Postoji li nešto u čemu se stvarno osjećate drugačije?

Moram priznati – cum grano salis (sa zrnom soli) – da nepopravljivo mrzim sve elektronske medije bez iznimke i bez šanse za promjenom mišljenja, dok je biskup Fellay stručnjak za tu temu...

Kako vi gledate na Bratstvo svetog Pija X. kojega ćete morati nadzirati dvanaest godina?

Bratstvo ima blago u rukama. Neki opetovano naglašavaju da ovo blago pripada Crkvi, ali mislim da možemo reći s punim pravom da pripada i nama. Ona pripada nama i zato je Bratstvo savršeno djelo Crkve. Čak i sada!


Tradicija je blago, ali da bismo ga vjerno očuvali moramo biti svjesni da smo glinene posude. Tu se nalazi ključ naše budućnosti: u svijesti o našoj slabosti i potrebi da budno pazimo na sebe. Nije dovoljno ispovijedati vjeru u svoj cjelovitosti ako naši životi ne izražavaju tu cjelovitu vjeru redovito i konkretno. Živjeti Tradiciju znači braniti je, boriti se za nju, boriti se kako bi najprije pobijedila u nama i u našim obiteljima, tako da može pobijediti u cijeloj Crkvi.

utorak, 16. listopada 2018.

Kako trebamo prosuditi lik Pavla VI.?


Pavao VI. je papa koji je zaključio Drugi vatikanski sabor kojeg je započeo njegov prethodnik Ivan XXIII. Tokom pontifikata Pavla VI. je stvorena Novus ordo Missae. Ovako je on bez oklijevanja pisao nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 1976. godine: ,,Drugi vatikanski sabor nije ništa manje autoritativan od Nicejskog sabora, čak i važniji u nekim pogledima. Nadbiskup Lefebvre nad kojim je izrečena suspenzija a divinis tokom pontifikata Pavla VI. dao je svoje mišljenje o Pavlu VI. bogoslovima u Ecôneu u nizu predavanja koja je održao na temu Učiteljstva koja su postala temeljni materijal za njegovu knjigu ,,Oni su ga raskraljili(Angelus Press, 1994.), koje donosimo povodom nedavnoga veoma kontroverznoga čina njegove kanonizacije. Poglavlje 31. ,,Pavao VI., liberalni papa pruža snažne indikacije o onome što bi osnivač Svećeničkog bratstva sv. Pija X. rekao o toj kanonizaciji. Oblik pitanja u tekst nadbiskupa Lefebvrea je naknadno dodan kako bi se bolje mogla slijediti njegova analiza.

Kako će Pavla VI. prosuđivati Crkva budućnosti?

Očigledno, Crkva će jednog dana prosuđivati ovaj koncil i ove pape. Posebice, što će biti s Pavlom VI.? Neki ga nazivaju krivovjercem, raskolnikom i otpadnikom; drugi vjeruju da su dokazali da nije djelovao za dobro Crkve i da stoga nije bio papa – pretpostavka koju drže sedisvakantisti. Ne poričem da ova stajališta nemaju određene argumente sebi u prilog. Možda će se, reći ćete, za 30 godina otkriti tajne, ili će izaći na površinu elementi koji su trebali biti očiti tadašnjim promatračima, izjave koje je davao ovaj papa, a koje su u potpunom protuslovlju sa crkvenom tradicijom, itd. Možda. No mislim da takve pretpostavke nisu potrebne; zapravo smatram da bi ih bilo pogrešno usvojiti. Drugi smatraju simplicistički da su bila dvojica papa: jedan, pravi papa, zatočen u podrumima Vatikana, a drugi, lažni, njegov dvojnik, posjednut na Petrovo prijestolje, koji je radio na uništenju Crkve. Izdane su knjige o dvojici papa temeljene na ,,objavama opsjednute osobe i na navodnim znanstvenim argumentima koji tvrde da, primjerice, dvojnikov glas nije isti kao onaj pravoga Pavla VI…!

Koje je vaše vlastito obrazloženje pontifikata Pavla VI.?

Pravo rješenje čini mi se sasvim drugačijim, mnogo složenijim, težim, bolnijim. Dao nam ga je prijatelj Pavla VI., kardinal Daniélou. U svojim Memoarima koje je objavio član njegove obitelji, kardinal jasno tvrdi: ,,Jasno je da je Pavao VI. liberalni papa. Takvo rješenje je povijesno najizglednije jer je ovaj papa sam bio plod liberalizma. Cijeli njegov život bio je prožet utjecajima ljudi koje je odabrao da ga okružuju i da njime upravljaju, a oni su bili liberali. Pavao VI. nije skrivao svoja liberalna nagnuća. Na koncilu su ljudi, koje je odabrao kao moderatore koji će zamijeniti one koje je postavio Ivan XXIII., bili kardinal Agagianian, kardinal bezbojne ličnosti iz Kurije, i kardinali Lercaro, Suenens i Döpfner, sva trojica liberali i papini prijatelji. Predsjedavatelji su bili smješteni za glavnim stolom, a ova trojica liberala su upravljali koncilskim raspravama. Na isti način podržavao je Pavao VI. liberalnu stranku koja se opirala tradiciji Crkve tokom cijeloga koncila. Ovo je priznata činjenica. Pavao VI. je ponovio na kraju koncila – citirao sam Vam to – iste riječi koje je izrekao Lammenais: ,,L'Eglise ne demande que la liberté' – Crkva ne traži ništa osim slobode – nauk koji su osudili Grgur XVI. i Pio IX. Pavao VI. je neporecivo bio jako snažno pod utjecajem liberalizma. To objašnjava povijesnu evoluciju koju je Crkva iskusila tokom zadnjih nekoliko desetljeća, a opisuje vrlo dobro i osobno ponašanje Pavla VI. Liberal, kao što sam vam rekao, je čovjek koji živi u stalnom protuslovlju. Izriče načela i čini suprotno, on je stalno nedosljedan.

Biste li mogli ponuditi neke primjere u korist Vaše analize?

Slijedi nekoliko primjera teza-antiteza zavrzlami koje je Pavao VI. volio predstavljati kao mnoštvo nerješivih problema, a koji zrcale njegov zabrinuti i konfliktirani um. Enciklika Ecclesiam suam (8. kolovoza 1964.) pruža ilustraciju: ,,Ako, kao što smo rekli, Crkva ostvaruje ono što je Božja volja u njezinom pogledu, steći će si veliko spremište energije te će nadalje stvoriti potrebu da izlijeva tu energiju u službi svim ljudima. Imati će jasnu svijest o poslanju primljenom od Boga, o poruci koju treba proširiti nadaleko i naširoko. U ovome leži izvor naše evanđeoske dužnosti, naše poslanje da podučavamo sve narode i naše apostolsko nastojanje da stremimo za vječnim spasenjem svih ljudi. (…) Sama narav darova koje je Krist dao Crkvi zahtijeva da se prošire drugima i podijele s drugima. To treba biti očito iz slijedećih riječi: ,,Idite dakle i naučavajte sve narode Kristove posljednje zapovijedi svojim apostolima. Riječ apostol implicira poslanje koje je neizbježno“. To je teza, a antiteza slijedi odmah potom: ,,Na ovaj nutarnji poticaj ljubavi koja traži izričaj u vanjskom daru ljubavi, mi ćemo primijeniti riječ dijalog. Crkva mora ući u dijalog sa svijetom u kojemu živi. Ona ima nešto za reći, poslati poruku, nešto priopćiti. I konačno pokušava složiti sintezu, koja samo pojačava antitezu: ,,Prije nego što možemo obratiti svijet – kao sam uvjet obraćenja svijeta – moramo mu pristupiti i govoriti mu[1].




Imate li drugi primjer?

Ozbiljnije su riječi kojima je Pavao VI. suzbio latinski jezik u liturgiji nakon koncila i koje su još karakterističnije za njegovu liberalnu psihologiju. Nakon što je ponovio sve prednosti latinskoga jezika: sveti jezik, nepromjenjivi jezik, sveopći jezik, u ime prilagodbe poziva na ,,žrtvovanje latinskoga jezika, priznajući u isto vrijeme da će to biti veliki gubitak za Crkvu. Ovo su njegove vlastite riječi, koje je prenio Louis Salleron u svojoj knjizi La nouvelle messe (Nova Misa) (Nouvelles Editions Latines, 2. izdanje, 1976., str. 83). Dana 7. ožujka 1965. rekao je vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra: ,,Crkva čini žrtvu u odricanju od latinskoga jezika, svetoga, lijepoga, izražajnoga i elegantnoga jezika. Crkva žrtvuje stoljeća tradicije i jedinstva jezika u ime uvijek rastuće želje za univerzalnošću. ,,Žrtva o kojoj je govorio je postala stvarnost s naputkom Tres abhinc annos (4. svibnja 1967.) koji je uveo korištenje narodnoga jezika za glasno izgovaranje misnog Kanona. Čini se da je ova ,,žrtva u umu Pavla VI. bila konačna.

nedjelja, 14. listopada 2018.

Izjava Bratstva sv. Pija X. o kanonizaciji pape Pavla VI.



Prigodom Biskupske sinode o mladima papa Franjo će u nedjelju, 14. listopada 2018., poduzeti kanonizaciju pape Pavla VI.


- te beatifikacije i kanonizacije novijih papa s ubrzanim postupkom napuštaju mudrost stoljetnih pravila Crkve. Nije li njihov cilj više kanonizirati pape Drugoga vatikanskoga sabora nego junaštvo njihovih teologalnih kreposti? Ako znamo da je prva dužnost pape kao nasljednika sv. Petra utvrditi braću u vjeri (Lk 22,32), imamo dobar razlog da budemo zbunjeni.

- točno je da je Pavao VI. bio odgovoran za okružnicu Humanae vitae (25. srpanj 1968.) koja je poučila i utješila katoličke obitelji u vremenu kada su najtemeljnija načela ženidbe bila pod žestokim udarom. On je također bio autor Vjerovanja naroda Božjega (30. lipanj 1968.) po kome je želio naglasiti članke katoličke vjere koje je stavilo u pitanje progresivističko okružje, poglavito skandalozni Holandski katekizam (1966.).

- ali Pavao VI. je također papa koji je zaključio Drugi vatikanski, uvodeći time u Crkvi doktrinarni liberalizam koji se posebno očitovao u zabludama kao što su vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam. Učinak je bio nered koji je on sam priznao 7. prosinca 1968. kada je rekao: ,,Crkva je sada suočena s nesigurnošću, samokriticizmom, mogli bismo gotovo reći samodestrukcijom. Kao da Crkva napada samu sebe“. Sljedeće godine je zaključio: ,,U mnogim područjima nam koncil nije donio nutarnji mir, on je prije pobudio nevolju i poteškoće koje su beskorisne za utvrđivanje Kraljevstva Božjega u Crkvi i dušama“. Išao je tako daleko da je dao ovo upozorenje za uzbunu 29. srpnja 1972.: ,,Kroz neku pukotinu ušao je u hram Božji dim Sotonin. Sumnja, nesigurnost, razmirice, briga, nezadovoljstvo i sukobi su jasno vidljivi”. No on je samo ustvrdio činjenicu, a propustio je poduzeti mjere koje bi zaustavile samouništenje.

- Pavao VI. je papa koji je zbog ekumenskih razloga nametnuo liturgijsku reformu obreda Mise i svih sakramenata. Kardinali Ottaviani i Bacci su prokazali tu novu Misu jer ona ,,predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“[1]. Na njihovom tragu je nadbiskup Lefebvre proglasio da je nova Misa ,,prožeta duhom protestantizma“ koji je ,,otrov štetan za vjeru“[2].

- za njegova pontifikata su mnogi svećenici i redovnici bili progonjeni, čak i osuđeni, zbog njihove vjernosti tridentskoj Misi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sjeća se s velikom žalošću osude iz 1976. kojom je nadbiskup Marcel Lefebvre bio proglašen suspendiranim a divinis zbog svoje privrženosti toj Misi i kategoričkog odbijanja reformi. Tek je 2007., kada je izdan motuproprij pape Benedikta XVI., konačno priznato da tridentska Misa nikada nije bila ukinuta.

Danas Svećeničko bratstvo sv. Pija X. više nego ikada obnavlja svoju privrženost dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve, uvjereno da ta vjernost, daleko od toga da bude zastarjela rigidnost, pruža spasonosni lijek za samouništenje Crkve. Kao što je generalni poglavar, p. Davide Pagliarani nedavno izjavio: ,,Naša najdublja želja je da službenici Crkve prestanu promatrati Tradiciju kao teret ili skup starih stvari izašlih iz mode, nego kao jedini mogući način da se ona obnovi”[3].

Menzingen, 13. listopada 2018.

[1] Kratak kritički pregled Novog reda Mise, popratno pismo kardinala Ottavianija i Baccija, 3. rujna 1969., §1.
[2] Otvoreno pismo zbunjenim katolicima
[3] Intervju p. Pagliaranija na fsspx.news. 12. listopada 2018.

četvrtak, 11. listopada 2018.

Potresno svjedočanstvo nadbiskupa Viganòa o kardinalu McCarricku i njegovim suradnicima



Dana 26. kolovoza 2018. je u talijanskim novinama ,,La Verità“ objavljeno ,,svjedočanstvo“ od 11 stranica. National Catholic Register, Life Site News i EWTN objavili su ga na engleskome govornome području. Infovaticana ga je objavila na španjolskome govornome području a na francuskome L'Homme nouveau pod naslovom ,,Osloboditi Crkvu iz smrdljive močvare u kojoj je zaglibila“. Ovaj dokument, koji je nadbiskup Carlo Maria Viganò prethodno predao talijanskim novinarima Marcu Tosattiju i Aldu Mariji Valliju, osuđuje Rim zbog zaštite američkoga kardinala Theodora McCarricka, homoseksualnoga nasilnika koji je bio prisiljen podnijeti ostavku u Kardinalskome zboru prošloga lipnja.

Potresno svjedočanstvo

Ovo su ključni dijelovi svjedočanstva nadbiskupa Viganòa, bivšega apostolskoga nuncija u Sjedinjenim Američkim Državama od 2011. do 2016. godine:
,,Ali sada kada je iskvarenost dosegla sam vrh crkvene hijerarhije, moja savjest mi nalaže da objavim ove istine glede pretužnoga slučaja umirovljenoga washingtonskoga nadbiskupa Theodora McCarricka, koji sam imao priliku upoznati kroz dužnosti koje su mi bile povjerene“.

Nadbiskup Viganò objašnjava kako dva prethodna nuncija u SAD-u, oboje prerano preminuli, nadbiskup Gabriel Montalvo (od 1998. do 2005.) i nadbiskup Pietro Sambi (od 2005. do 2011.) ,,nisu propustili odmah obavijestiti Svetu Stolicu čim su saznali o teško nemoralnome ponašanju nadbiskupa McCarricka prema bogoslovima i svećenicima“. Ali nitko u Rimu nije reagirao.

Nadbiskup Viganò je preko kardinala Giovannija Battiste Rea, tadašnjega predstojnika Kongregacije za biskupe, doznao kako mu je papa Benedikt XVI., nakon što je saznao za skandalozno ponašanje kardinala McCarricka, naredio napuštanje bogoslovije gdje je živio te mu zabranio slavljenje Mise, sudjelovanje na sastancima, održavanje konferencija i putovanja, naređujući mu da se posveti životu molitve i pokore.

Pitanje je kako je McCarrick postao ono što je postao: nadbiskup Washingtona i kardinal, nakon što je služio kao biskup Metuchena (NJ) i nadbiskup Newarka (NJ), iako je njegovo ponašanje bilo tako teško grešno?

Visoka razina podrške

Nadbiskup Viganò kaže kako su kardinal Angelo Sodano, državni tajnik od 1991. do 2006., i kardinal Tarcisio Bertone, njegov nasljednik, odgovorni za McCarrickovu karijeru. Ali on također optužuje aktualnoga državnoga tajnika kardinala Pietra Parolina. Kad je bilo očito kako McCarrick nije poslušao naredbe Benedikta XVI. te je nastavio putovati diljem svijeta, nadbiskup Viganò piše kardinalu Parolinu kako bi provjerio primjenjuju li se još sankcije, no ne dobiva nikakav odgovor. Ostali koji su sigurno znali još se nisu oglasili, piše nadbiskup Viganò, spominjući kardinala Williama Levadu, kardinala Leonarda Sandrija, nadbiskupa Giovannija Angela Becciju (sada kardinala) i kardinala Giovannija Lajoloa i Dominiquea Mambertia.

Nadbiskup Viganò dodaje: ,,Što se tiče Rimske kurije, za sada ću ovdje stati, iako su imena drugih vatikanskih prelata dobro poznata, neki su čak vrlo bliski papi Franji, kao što su kardinal Francesco Coccopalmerio i nadbiskup Vincenzo Paglia, koji pripadaju homoseksualnoj struji, u prilog potkopavanja katoličkoga nauka o homoseksualnosti, koju je već prokazao kardinal Joseph Ratzinger 1986., tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere, u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. Istom strujanju, premda s drukčijom ideologijom, pripadaju i kardinali Edwin Frederick O'Brien i Renato Raffaele Martino.“

U Sjedinjenim Državama su također svi znali, počevši od kardinala Donalda Wuerla, McCarrickovog nasljednika u Washingtonu, ali nitko to nije glasno izrekao. Danas su kardinalove izjave kako on ne zna ništa ,,apsolutno smiješne“, kaže nadbiskup Viganò. Što se tiče kardinala Kevina Farrella, aktualnoga prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život, koji je zauzvrat tvrdio da nikada nije čuo za zlostavljanje kardinala McCarricka, nadbiskup Viganò piše: ,,Imajući u vidu njegovo službovanje u Washingtonu, Dallasu i sada u Rimu, mislim da to nitko ne može iskreno vjerovati.” Na kraju, u vezi s kardinalom Seanom O'Malleyem, nadbiskupom Bostona i šefom Vatikanskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika, nadbiskup Viganò izjavljuje: ,,Jednostavno bih rekao da su njegove posljednje izjave o slučaju McCarricka zbunjujuće“.

Papa je bio obaviješten

Iskaz nadbiskupa Viganòa postaje još strašniji kada izravno upućuje na Papu Franju. U Rimu je u lipnju 2013. godine održan sastanak za sve nuncije iz cijeloga svijeta, a nadbiskup Viganò bio je prisutan. Za svoj prvi susret s novim Rimskim prvosvećenikom talijanski nadbiskup otišao je u Dom svete Marte, gdje se susreo s kardinalom McCarrickom, nasmiješenim i spokojnim, koji mu je bez ne malo zadovoljstva priopćio: ,,Papa me je jučer primio, sutra idem u Kinu!- Onaj komu je Papa Benedikt XVI bio zabranio putovati i koji se trebao posvetiti molitvi i pokori.

ponedjeljak, 8. listopada 2018.

Jedinstvenost Marije kao Majke Božje


Post 3,15 – vidimo od samoga početka da Bog daje Mariji jedinstvenu ulogu u povijesti spasenja. Bog kaže: Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. Ona će ti satrti glavu; a ti ćeš ga raniti na peti. To se odnosi na Mariju (ženu) i Isusa (roda njezina). Pojam roda njezina ne može se vidjeti nigdje drugdje u Bibliji.

Post 3,15 / Otk 12,1 – I znak veliki pokaza se na nebu: žena, obučena u sunce, i mjesec pod nogama njezinim, i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda. Biblija započinje i završava sa ženom koja se bori protiv sotone. To ukazuje na moć roda te žene i uči nas da su Isus i Marija novi Adam i nova Eva.

Ivan 2,4; 19,26 – Isus joj reče: Što ja imam s tobom, ženo? Moj čas nije još došao. ... Kad vidje Isus majku i učenika, koga je ljubio, pokraj nje, reče majki svojoj: ženo evo ti sina! Isus zove Mariju „ženom“ kao što ju se naziva u Postanku 3,15. Kao što je Eva majka starog stvorenja, tako je Marija majka novog stvorenja. Taj ženin rod će satrti glavu zmiji.

petak, 5. listopada 2018.

Padre Pio – njegovo poslanje za današnje vrijeme



Dana 23. rujna 1968. godine je na glasu izvanredne svetosti umro nadaleko poznati padre Pio iz kapucinskog samostana San Giovanni Rotondo u južnoj Italiji. Kao vizionarski ispovjednik koji je prosvjetljivao i obraćao duše, kao moćni molitelj koji je očigledno sve postizao kod Boga, kao čudotvorac koji je znao pomoći u svakoj potrebi, bio je svugdje prepoznat i čašćen kao izvanredan dar božanske providnosti. Tek nakon njegove smrti počelo se shvaćati njegovo stvarno poslanje za sadašnje vrijeme: u svome životu on je naime ostvario i živio upravo ono što je izgubljeno u modernoj Crkvi i društvu.

1) Znanje o snazi Božje milosti

Moderni čovjek je potpuno uronjen u materijalno. On ne poznaje ni svoje nadnaravno poslanje ni preobražavajuću snagu Božje milosti. Više ne računa na nju. Duhovno potpuno osiromašen i zakržljao, čovjek živi samo za zemaljsko koje mu znači sve. Padre Pijo je bio živo očitovanje snage Božje milosti. Bezbrojni grešnici i nevjernici koji su došli u doticaj s njime bili su pogođeni milošću i obratili se. U njemu se događalo nešto poput eksplozije milosti. Bezbroj čuda i mističnih događaja učinio je po njemu Bog na očevidan način. S pravom se govorilo da se kroz njega prozirno moglo vidjeti Boga, da je bio otvoreni prozor u nebo.

2) Značenje križa

Danas se želi kršćanstvo bez križa. Uklonjen je centar i životni izvor kršćanstva. Postaje križnog puta uklonjene su iz crkava, a raspela iz učionica i ureda. Ne želi se više ništa znati o križu i patnji. Padre Pio je naprotiv ovdje na zemlji bio živa slika raspetoga Spasitelja. Bio je tako blisko sjedinjen s raspetim Isusom da se govorilo da je bio mistično Isusovo utjelovljenje. Raspeti s Golgote je došao da na otajstveni način dalje živi u raspetome iz Gargana. Padre Pio napisao je 18. ožujka 1915.: ,,Ja sam razapet iz ljubavi!“ I tako je doista bilo. Pedeset godina je vidljivo nosio Kristove rane na tijelu, tako naviještajući svijetu zaboravljenu istinu: samo po križu, u nasljedovanju trpećega Gospodina, je mir i spasenje. Moramo nositi križ kako bismo došli u Nebo.

3) Svijest o opasnosti đavolskoga djelovanja

Moderna crkva se oprostila s đavlom. Više nitko ne vjeruje u postojanje upropastitelja ljudi, a time više ni u opasnost vječne propasti. U životu padre Pija okrutnost đavla postala je očiglednom. Od djetinjstva do smrti su padre Pija često mučili demoni. Nisu mogli podnijeti to što im je oteo toliko duša. Često su mu se pojavljivali u strašnom obličju kako bi ga prestrašili i tukli. Godine 1912. pisao je padre Pijo svom ispovjedniku: ,,Modrobradi ne želi biti potučen. Uzeo je već gotovo sva obličja. Nekoliko me dana dolazio posjetiti među ostalim sa drugim pratiocima, naoružan štapovima i željeznim oruđem. Tko zna koliko me je puta bacio iz kreveta, pri čemu me povlačio po sobi. Ali strpljenja! Isus, Blažena Djevica Marija, mali anđeo, sveti Josip i sv. otac Franjo bili su gotovo uvijek sa mnomMalo kasnije: ,,Još sam bio u krevetu kad su me spopali ti Kozaci. Pretukli su me na tako barbarski način da smatram velikom milošću da sam to mogao podnijeti, a da pritom ne umremPadre Pio je predobro iskusio kako okrutno đavao bjesni da upropasti duše. I znao je vrlo jasno: samo molitvom i žrtvom, svetošću života, mogu se oteti duše propasti. I zato se zbog sućuti za ljude koji su u opasnosti da se izgube posve žrtvovao i bezuvjetno prihvatio patnje koje je Isus dopustio. U istoj godini 1912. vrlo lijepo piše: ,,U patnji je Isus još bliži. On promatra, on je taj koji prosjači za napore, za suze, On ih treba za duše...

4. Veliko poštivanje svete Misne Žrtve

Nažalost, suvremena teologija i njom nadahnuta liturgijska reforma proizvela je kao gorko voće novu Misu koja je, ispražnjena svoga istinskoga sadržaja, osiromašena u plitku, bezizražajnu društvenu gozbu. Vjernici više ne znaju ništa o posadašnjenju Kristove žrtve na Križu i sigurno ne mogu od nje živjeti. Međutim, kod padre Pija je ta istina jasno zasjala. Nebrojeni posjetitelji u San Giovanni Rotondu koji su nazočili Misi padre Pija bili su zapanjeni kako je padre Pijo doživljavao sv. Misu i proživljavao Kristove patnje, supateći s Njegovim smrtnim strahom i mučenjem na križu. Događalo se mistično sjedinjenje s Kristovom patnjom. Tako je postao suotkupitelj i u Misi otvorio veliki izvor milosti. Hodočasnici su tako razumjeli što je sv. Misa i kako bismo ju trebali slaviti. Ne samo zajedno moleći misne molitve, nego prije svega žrtvujući se i povezujući se s Kristom koji pati.

5) Duh molitve

Ljudi više ne mole. Padre Pio bio je veliki molitelj koji je bio sate i noći uronjen u molitvu te je duboko doživljavao ono što je često svjedočio: ,,Molitva je ključ koji nam pruža pristup Božjem srcu. Samo molitva je sposobna preobraziti svijetPadre Pio je uistinu svetac našega vremena. Njegov život bio bi program za obnovu cijeloga svijeta. Da su koncilski pape bili usvojili ovaj program, kakva bi se velika obnova Crkve tada dogodila.

Svatko tko s njime dolazi u kontakt ili nešto čita o njegovom životu mora biti očaran njegovom osobnošću. Oduševljava ga snaga njegove ljubavi. Tko ga zaziva i štuje, neće se razočarati. Tko god posluša njegov primjer i savjete, radostan će iskusiti snagu njegove pomoći.

Srdačan pozdrav i svećenički blagoslov,

p. Stefan Frey

utorak, 2. listopada 2018.

Kada se trebamo moliti anđelima čuvarima?



Bog je u svojoj očinskoj brizi svakome čovjeku dao jednoga anđela da mu pomaže. Svaki od njih nam može i želi služiti ako ga zazovemo. Anđeli naravno ni na koji način ne sužavaju našu slobodu. Kao i sam Bog, tako i anđeli poštuju svačiju slobodu jer Božja je volja da čovjek slobodno odlučuje. On dakle može stvoriti odluku protiv svojega anđela. On ga može uopće ne zazivati. No anđelova pomoć će biti tek tada potpuno djelotvorna kada se stvori pravi odnos povjerenja između njega i duše, osobni odnos kao među prijateljima, dapače braćom. On želi biti brat našoj duši za koju je Gospodin dao svoj život. Taj osobni kontakt s anđelom čuvarom i s drugim anđelima valja tražiti i gajiti u poštovanju, povjerenju i ljubavi. Kada dakle uđemo u vozilo: auto, traktor, vlak, zrakoplov itd., ne zaboravimo pozvati našega svetoga anđela da zaštiti naš život. A pozdravimo puni pouzdanja i vozačeva anđela čuvara, kao i anđele svih suputnika i onih s čijim ćemo se vozilom susresti. Pozovimo naše svete anđele i na posao. Radosnije i odvažnije ćemo ga se latiti kada znamo da je s nama anđeo Božji. On nam je bliži nego što mislimo i moćniji nego što vjerujemo. Prije operacije trebamo pravovremeno moliti anđele liječnika, medicinskih sestara i njegovatelja koji će sudjelovati, da bi nam pomogli ukloniti sve štetne utjecaje. Prije važnih poslova, ispita itd., trebamo s pouzdanjem u duhu pozdraviti naše anđele i anđele svih sudionika. Oni koji uvijek gledaju lice Božje poznaju putove na kojima nam se uvijek sve čini bezizlaznim.

Tako sam i ja pri gradnji svećeničkoga doma 1965. mogao iskusiti pomoć anđela. Bilo je ozbiljnih ispita pouzdanja – oni se neprestano javljaju – ali oni pomažu da bismo pouzdanje još više produbili i utvrdili. A naše sveobuhvatno djelovanje, jednostavna pomoć putem knjiga, po kojoj možemo stotinama tisuća ljudi prenijeti utjehu i snagu u vjeri moguća je samo po djelovanju svetih anđela koje svakodnevno pozdravljamo i u čiju čast često služim zavjetnu Misu o anđelima. Anđeo Božji nam je dan za zaštitu zemaljskih dobara, ali još više za zaštitu duhovnih dobara i prije svega najvećega dobra – ljubavi prema Bogu i ljudima. Koliko samo naši anđeli čuvari gore za time da stvarno ozbiljno uzmemo prvu zapovijed – ljubiti Boga cijelim srcem i bližnjega kao samoga sebe. Jedna mlada časna sestra molila je često tijekom dana: dragi sveti anđele, molim te, reci mi svakoga sata da ljubim svoga Boga jer u tome je sve. Anđeli nam prije svega žele pomoći da ljubimo Boga i bližnjega. No oni nas ne prisiljavaju. Uvijek su spremni da ih zazovemo. Da bi dakle njihova nebeska pomoć postala djelotvornom, moramo za nju moliti. Molite – to je pretpostavka – i dobit ćete, tako nam govori Gospodin.