subota, 1. travnja 2017.

Jacinta Marto - uzor žrtve


Na godišnjicu smrti malene Jacinte Marto vrijedi ponovno pogledati njezin život, kreposti i neprekidnu žrtvu za ,,jadne grješnike.

Uz primljene milosti i pomoć Djevice Marije, Jacinta je bila revna u svojoj ljubavi prema Bogu i žudnji za dušama. Umrla je svetom smrću 20. veljače 1920. Njezino tijelo sahranjeno je pored Franjinog u fatimskoj bazilici.

Mala djevojčica suočava se s paklom
Jacinta je bila bistre inteligencije, radosna i okretna. Uvijek je trčala, skakala i plesala. Živjela je strastveno za obraćenje grješnika. Vizija pakla ju se jako dojmila i činila je sve što je mogla da bi spriječila da ondje grješnici završe.
Jednom je izjavila: ,,Tugujem zbog grješnika! …Kada bih im samo mogla pokazati pakao!“ Bila je obuzeta neutaživom žeđi za spasenjem jadnih duša od opasnosti pakla.

Misionarka s vatrom u svom srcu

Slava Božja, spasenje duša, važnost Svetog Oca i svećenika, nužnost sakramenata i ljubav prema njima, sve to je bio prioritet u njezinom životu. Živjela je poruke iz Fatime za spasenje duša svugdje u svijetu, pokazujući veliki misionarski duh.

Jacinta je imala duboku pobožnost koja ju je dovela jako blizu Bezgrješnom Srcu Marijinom. Ta ljubav ju je uvijek vodila na mudar način Presvetom Srcu Isusovom. Jacinta je svakodnevno sudjelovala na Misi s velikom željom da primi Isusa u svetoj Pričesti kao zadovoljštinu za jadne grješnike. Ništa joj nije bilo privlačnije nego biti u stvarnoj prisutnosti euharistijskog Isusa. Često bi govorila: ,,Tako volim biti ovdje. Imam toliko toga za reći Isusu.“

S neizmjernim žarom Jacinta se odvojila od stvari ovoga svijeta da bi usredotočila svoju pažnju na nebeske stvari. Tražila je tišinu i samoću radi razmatranja. ,,Tako volim Gospodina,” rekla je Luciji. ,,Ponekad kao da osjećam vatru u svom srcu, ali ona me ne peče.

Velikodušna pokajnica

Od prvog ukazanja djeca su tražila načine kako umnožiti svoja mrtvljenja za obraćenje grješnika. Ona su mrtvila svoju volju i karakter odričući se hrane da bi ju dali siromašnoj djeci; ne pijući vodu čitav dan, posebno kada je bilo vruće; posteći u korizmi; odričući se svojih omiljenih igara da bi proveli više vremena u molitvi. Nisu se umarali tražeći nove načine za prinošenje žrtvi za grješnike.

Jednoga dana ubrzo nakon četvrtog ukazanja Jacinta je našla konop i pomislila je staviti ga oko struka i pritegnuti ga kao žrtvu. Slažući se oko toga, djeca su razrezala konop na tri djela i stavila ga oko struka uz kožu. Lucija prepričava da je to bila žrtva zbog koje su mnogo trpjeli – toliko da Jacinta nije mogla suzdržati svoje suze: „Kada smo je pokušali odgovoriti od toga, odmah bi odgovorila da se nikako ne smije skinuti jer je to za obraćenje grješnika.“

Na početku ga je nosila i danju i noću, ali u jednom ukazanju je Gospa rekla Jacinti: ,,Naš Gospodin je jako zadovoljan s vašim žrtvama, ali on ne želi da spavate s tim konopom. Nosite ga samo danju.“ Poslušali su i s još većim žarom ustrajali u toj teškoj pokori, znajući da je ugodna Bogu i našoj Gospi. Franjo i Jacinta nosili su konop do svoje konačne bolesti, kada je on bio obojen krvlju.

Sveti Otac

Jacinta je također osjećala potrebu prinositi žrtve za Svetoga Oca. Primila je milost vizije koja pokazuje trpljenje Svetog Oca. Ona je rekla: „Vidjela sam ga u jako velikoj kući, klećeći s licem na rukama kako plače. Bilo je mnogo ljudi vani. Neki su bacali kamenje, neki vikali svetogrđa i ružne riječi.“

Drugom prilikom, dok je molila molitvu anđela u planinskoj spilji, Jacinta je naglo ustala i pozvala svoju rođakinju: „Pogledaj! Vidiš li kako su mnoge ceste, putovi i polja prepuni ljudi koje plaču zbog gladi, jer nemaju ništa za jesti? .... I Svetog Oca u crkvi koji moli uz Marijino Srce?“

Nakon tih događaja, djeca su uvijek nosila Svetog Oca u svojim srcima i neprestano za njega molila. Imali su običaj moliti tri Zdravo Marije nakon krunice za Svetoga Oca. Djevica Marija je čula žarke molbe te djece i često im odgovarala na vidljivi način. Jacinta je bila svjedok nevjerojatnih događaja.

Rasipni sin

Drugom prilikom, jednoj obitelji nestao je sin bez traga. Njegova majka preklinjala je Jacintu da moli za njega Gospu. Nekoliko dana kasnije mladić se vratio doma, zamolio za oprost svoje roditelje i prepričao im svoju tragičnu pustolovinu. Nakon što je potrošio sve što je ukrao, bio je uhićen i bačen u zatvor. Pobjegao je u šumu gdje se izgubio. Ne znajući što da radi, kleknuo je i molio. Vidio je Jacintu kako ga uzima za ruku i vodi na put koji mu je rekla da prati. Tako se taj mladić vratio kući. Kada su upitali Jacintu je li ona stvarno otišla naći tog mladića, ona je rekla ne... ali da se puno molila Gospi za njega.


Sva čuda i događaji kojima su djeca prisustvovala uzrokovala su da im mnogi dolaze po pomoć. Ali ona su zadržala svoju jednostavnost i poniznost. Što su ih više ljudi tražili, to su se oni više skrivali.

Grobnica Jacinte i sestre Lucije

Nisu voljeli da ih se primjećuje

Jednog dana djeca su hodala mirno uz cestu kada su vidjeli da je pred njima stao veliki auto u kojem je bila skupina otmjeno odjevenih muškaraca i žena. ,,Pogledajte, oni nam dolaze u posjet...”, rekao je Franjo. ,,Hoćemo li otići?”, Jacinta je upitala. ,,Nemoguće je da nas ne primijete”, odgovorila je Lucija. „Nastavimo samo hodati i vidjet ćete da nas oni neće prepoznati.“ Ali posjetioci su ih zaustavili. „Jeste li vi iz Aljustrela?” upitali su djecu. ,,Da, gospodine”, odgovorila je Lucija. ,,Znate li troje djece pastira kojima se Gospa ukazala? Ako ih poznajete možete li nam reći gdje žive?“ Lucija je odgovorila: “Idite ovim putem pa skrenite lijevo...”, a zatim je nastavila opisivati njihovu kuću. Nakon što su posjetioci produžili zahvaljujući im, oni su sretni odjurili negdje se sakriti.

Obraćenje grješnika

U prosincu 1918. Jacinta se razboljela od epidemije bronhopneumonije. Pet mjeseci kasnije umro je njezin brat. Jako je žalila za svojim bratom. Ubrzo nakon toga dobila je upalu porebrice zbog bronhopneumonije i njezinih posljedica. Jednoga dana rekla je Luciji:
Blažena Djevica došla me je vidjeti i upitala me je želim li još spašavati grješnike. Rekla sam „da“, a zatim mi je ona rekla da ću uskoro otići u bolnicu i da ću mnogo trpjeti. Ali rekla mi je da sve prihvatim iz ljubavi prema Isusu, za obraćenje grješnika i kao naknadu za uvrede koje se nanose Njezinom Srcu i Isusovom Srcu. Rekla je da će me mama pratiti, ali da ću kasnije biti sama.“ A upravo tako se i dogodilo.

Mala žrtva

Prema liječnikovoj naredbi odvedena je u bolnicu Vila Nova gdje su je liječili dva mjeseca. Vratila se kući u istom stanju u kojem je otišla, ali s velikom ranom na prsima koja je trebala svakodnevno liječenje. Ali zbog nedostatka higijene, rana se sve više inficirala i to se razvilo u pravo mučenje za Jacintu. To je bilo neprestano mučeništvo, ali uvijek je trpjela bez prigovora. Pokušala je sakriti svu svoju patnju u majčinoj prisutnosti da je poštedi boli. Čak ju je tješila govoreći joj da je bolje.

Za vrijeme svoje bolesti povjerila se svojoj rođakinji: ,,Mnogo trpim, ali sve prikazujem za obraćenje grješnika i kao naknadu Bezgrješnom Srcu Marijinu.“ U siječnju 1920. liječnik specijalist inzistirao je da ju majka odvede u bolnicu u Lisabon gdje će moći dobiti bolju skrb. Taj odlazak je bio jako bolan za Jacintu, posebno jer su je razdvojili od Lucije.

Posljednja riječ svojoj velikoj sestri

Na svom odlasku dala je Luciji ove savjete:
Uskoro ću ići na nebo. Ti ostani ovdje i govori ljudima da Bog želi ustanoviti pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinom u svijetu. Kada to kažeš, nemoj se skrivati. Govori svim ljudima da Bog daje sve milosti kroz Bezgrješno Srce Marijino. Moli Gospu za to jer Srce Isusovo želi da zajedno s Njime bude štovano i Bezgrješno Srce Marijino. Moli Bezgrješno Srce za mir jer Bog je to Njoj povjerio. Ako bih samo mogla unijeti u ljudska srca svjetlo koje nosim u svom srcu; ovo me svjetlo svu obuzima i daje mi da osjetim tako puno od Srca Isusovog i Marijinog“.

Samotna smrt

Majka ju je otpratila u bolnicu, ali nakon nekoliko dana morala se vratiti kući i Jacinta je ostala sama u bolnici. Dva rebra su joj uklonili s desne strane 10. veljače, što je ostavilo ranu veličine šake. Bol je bila strašna posebno u vrijeme tretmana i previjanja rane. Ali Jacintino strpljenje bilo je ono mučenice. Njezine jedine riječi bile su
zazivi Blaženoj Djevici i prikazivanje svog trpljenja za obraćenje grješnika.

Tri dana prije smrti rekla je bolničarki: ,,Ukazala mi se Blažena Djevica Marija uvjeravajući me da će uskoro doći. I otada više ne osjećam bol.“ Oko šest sati popodne 20. veljače osjećala se loše i tražila je posljednju pomast. Te večeri imala je svoju posljednju Ispovijed i tražila da joj što prije daju popudbinu jer je znala da joj se približava smrt. Svećenik nije vidio hitnost i obećao je doći sljedećeg dana. Ali vrlo skoro ona je umrla. Sama. Imala je skoro 11 godina.

Čisti ljiljan

Posjetioci koji su vidjeli Jacintu u njezinom otvorenom lijesu tvrdili su da je izgledala kao da je živa, da je imala prekrasnu put. Neugodni smrad zbog bolesti zamijenio je ,,
miomiris najmirišljavijeg cvijeća.

Kada su otvorili njezin lijes 12. rujna 1935. kada su ga premiještali u posebno izgrađenu grobnicu u Fatimi, njezino lice bilo je savršeno očuvano. Njezine i Franjine relikvije počivaju u bazilici u Fatimi, s jednostavnim natpisom: ,,Ovdje počivaju posmrtni ostaci Franje i Jacinte kojima se Gospa ukazivala.“

Jacintu i njezinog brata Franju proglasio je papa Ivan Pavao II. blaženima 13. svibnja 2000. u Fatimi.

Izvor: sspx.org

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.